• Nenhum resultado encontrado

Veljko Stijepovic - Kristina i Ja

N/A
N/A
Protected

Academic year: 2021

Share "Veljko Stijepovic - Kristina i Ja"

Copied!
134
0
0

Texto

(1)

Kristina I jA

Nikad nisam volio avione. Cak ni igracke, bilo to avioni, helikopteri, zapravo bilo sta sto leti, izazivalo mi je neku vrstu gnusanja, i mucnine u stomaku. Nikad nisam pouzdano znao zasto je to tako, pogotovo sto me visine i nije strah Bog zna koliko, ali sama pomisao na tu hrpu gvozdja, lima i olova, koja pluta vazduhom, na hiljade kilometara iznad zemlje utjeravala mi je nemir. Uvijek sam avione i aerodrome povezivao sa necim sto je mnogo vise od straha, necim sudbinskim, misticnim. Kao da oni sluze da simbolizuju neke nase etape, prekretnice, bitne smjernice, nekad i zadnje stanice. Kao dijete, cesto sam imao neki bizarni scenario u svojoj glavi, vezan bas za avione. U toj mojoj masti, ja se spremam da udjem u njega, kad odjednom iz cista mira cujem neki glas iz dubine, koji mi kaze da ne ulazim, i ja kao ne udjem, a na kraju se taj avion srusi posred Atlantika. To je bio onaj bolji scenario, a onaj manje dobri, odnosio se moju nagluvost na taj unutrasnji glas i moj ulazak u avion, gdje na pola leta javljaju putnicima da su otkazali motori. U takvom razvoju misli, maksimalno sjeban sto sam usao u avion, iako sam cuo glas koji mi je govorio da ne udjem, krecem da sizim i galamim na sve zivo u avionu. Znajuci sebe, ni u takvom tenutku ne bih prihvatio neki dostojanstven odlazak, nego bi se obrusio na stjuardese i pilote, tjerajuci u picku materinu cijelu avio industriju i njihove inzinjere kurtone

(2)

koji nisu u stanju konstruisati jedan siguran avion. Jednom pizda, vazda pizda. Kreiranje tih misli ipak sam zavrsavao onog trenutka kada avion krece da pada.

Osim tih misli, takodje sam aerodrome zamisljao kao lokacije velikih ljudskih previranja i dilema. U tih par minuta do ulaska u avion, vidio bih covjeka u kome se vodi najveca bitka koja postoji, bitka koja ce mu odrediti dalji tok zivota, da li uci ili ne uci u taj avion. Ulazak predstavlja oprostaj od svega starog, voljenog, poznatog…a neulazak opet neki novi nemir i vjecito pitanje koje ce se postavljati - E sta bi bilo da sam usao u taj avion? - I jedna i druga strana vuku za rukav sa svojim prednostma, kao neki odlicni trgovacki putnici koji se bore za nasu paznju i eventualnu zaradu, skrivajuci lukavo mane svojih proizvoda kao zmija noge, a ubrzo kojoj god se strani privoljeli , vec je kasno. Ili iz aviona sa sjetom gledamo ono sto ostavljamo, ili pak sa sjetom gledamo u taj avion, kako nam odlazi neki novi pocetak, neka nasa zlatna sansa. Kao da su aerodromi i predvidjeni za kajanja, kako god okrenes, uvijek se zali za onim ko ostaje, i strepi od onoga sto nas ceka, ali tako nazalost biva i ako ne udjemo u tu letjelicu. Uvijek je mnogo lakse reci vozacu autobusa da stane, iskociti iz voza na nekoj usputnoj stanici, nego u avionu posumnjati u ispravnost svoje odluke i tog puta, jer tada nema natrag. Avion se nece samo zbog nas okrenuti natrag, niti ce sletjeti da nas ostavi na nekoj stanici… bicemo njegovi zatocenici koliko traje put, ali i zatocenici sopstvenih misli koje nam nece dozvoliti luksuz da tek tako ponistimo odluku zbog koje smo krenuli na put. A onda kada stignemo na to odrediste, uvijek je lakse samo se prepustiti novonastaloj situaciji, nego li se iznova i iznova boriti sa svojim mislima. Ne zaboravite i onu najrealniju soluciju vezane za ljude i letenje, a da to nije nista od onoga sto sam ja rekao, vec prosto ljudi putuju, vracaju se i tako u krug, ali posto sam ja po prirodi serator i palamud, prasta mi se za ranije napisano.

(3)

Nisam mnogo puta letio avionom, ali i to malo, bilo je krajnje stresno i traumaticno po mene. Sto zbog oceve price, koju sam kao klinac cuo milon puta, o navodnoj visecasovnoj borbi aviona sa losim vremenon za vrijeme njegovog leta, sto zbog gomile pogledanih filmova pa i par procitanih knjiga na tu temu. Rekli su mi da je najbolji nacin da pobijedis strah, da se sa njim suocis, tako da sam posteno par puta stao svom srahu na crtu, ali svaki put kad sam to uradio, bio sam jos sjebaniji i preplaseniji, tako da sam digao ruke od svega i voznju avionom stavio pod definiciju krajnje nuzde i necega sto bi valjalo izbjegavati.

Obicno, pred let bih dosao na aerodrom nekih par sati ranije.Samo bih sjedio gledao u ljude koji dolaze, odlaze, valjda sam na njihovim licima zelio da procitam tu banalnost, kakvu prestavlja let avionom. Imao bih obicaj da se zagledam u lica tih ljudi, probam da citam u njima, ili ono sto se nazire, ili ono sto bih volio da bude. Cesto bi konstruisao filmske price u obicnom zagrljaju momka i djevojke, prije nego on udje u avion, smisljao savrsene recenice kojima je on poziva na njegovo cekanje, pa makar bilo i visegodisnje. Dumao bih o nekom deki sa sesirom, koji odlucuje da u svojoj osamdesetoj godini ispuni san iz djetinjstva i zaputi se ka velikoj avanturi u prasumama Amazona, ostavivsi iza sebe dzangrizavu porodicu i njihove sebicne prohtjeve. Ne bih postedio imaginacije ni klinca koga roditelji salju kod tetke na raspust, zamisljajuci da je mozda bas taj slinavi sestogodisnjak buduci genije, koji ce promjeniti buducnost nase planete,a ja kao imam cast da ga gledam kako bojazljivo ulazi u avion, okrecuci se da mase roditeljima. Pogledom uspjevam da registrujem i mladu djevojku sa azijskog podneblja, u kojoj vidim teroristu, koja uspjeva sa eksplozivom uci u avion i u slavu svojih mrtvih predaka i momka Dzasmina koji je u Teheranu, dici avion u vazduh, i naciniti sve njih ponosnim.

(4)

Eto o tome cesto znam mozgati, cekajuci svoj avion. O svemu, sem o sebi. Svojih misli sam postedjen, bar na aerodromu. Strahujem od razmisljanja o svojim problemima jer se strepim da bi u takvoj atmosferi mogli postati jos veci, okrutniji; i da mi ne bi dali mira dugo po napustanju aerodroma. A opet, i o ljepim stvarima nesto specijalno ne dumam, jer uvijek nad njima osjecam neku skrivenu zebnju, sto vec ide na dusu mom strahu od buduceg leta, ili jednostavno sto sam takav kakav jesam.

Tog dana i nisam toliko rano stigao na aerodrom, koliko sam ranije znao da poranim. Svega dva i po sata, sasvim dovoljno, da se pripremim, malo ispalamudim i da se konacno spremim za let. Putujem kod sestre u Cirih. Ona tamo radi neko vrijeme, roditelji penzioneri borave kod nje i njene porodice, tako da se s vremena na vrijeme i ja zaputim ka njima, budem koji dan i odmah se izgubim. Moji roditelji i sestra takodje znaju za moju ljubav sa vazduhoplovstvom, tako da me i ne cimaju mnogo da im dolazim u posjetu. Obostrano se zadovoljimo vidjenjem dva puta godisnje.

O sebi vam nemam nesto posebno reci, ono sto treba da znate, to cete saznati citajuci ove redove. Zasad vam je dovoljno to da se spremam za put, jedem neki bajati sendvic sa kulenom ,pominjem lopove koji su me odrali za sendvic, U u kojem ima vise svega nego kulena, i ispijam kiselu vodu Knjaz Milos. Jun je mjesec. Iako je jutarnji let, mnogo je vruce. Improvizovo sam lepezu od nekih novina i pored toga sto smatram da je to pederski, masem tim novinama pokusavajuci sebi priustiti malo osvjezenja. Nije guzva na aerodromu, cak je i premalo ljudi, s obzirom koliko sam ih ranije znao da zaticem. Nekih par metara od mene, djevojcica od nekih 2-3 godine, igra se sa visokim procelavim ocem igre skrivanja. Ona se krije iza majke, a otac je kao trazi i ne moze da je

(5)

nadje. Djevojcica se smije, gotovo grohotom…Glavna je atrakcija na cekalistu. To malo ljudi i ja, gledamo djevojcicu. Svi bi je ustinuli za obraz i pomilovali koliko je slatka, ali necemo, onda bi otac znao gdje se ona sakrila i igra vise ne bi imala smisla. Smijem se i ja, gledajuci tu plavusicu, iako bas nisam ljubitelj male djece, stavise, i pored toga sto sam ujak godinama i dalje nemam neki odnos prema djeci, i dalje ih smatram malim razmazenim davezima, koji jedu, seru i kenjkaju. Djevojcica je primjetila da se i ja smijem, pokazuje mi prstom da cutim, da je tata ne bi razotkrio. Namigujem joj i time dogovaram cutanje. Njen otac, dobrocudni rmpalija, sad je vec trazi na nekoj drugoj strani a ona i dalje srecna, smije se i cupa majku sa ledja da je dobro prikriva.

- ‘’Sanja, ne guzvaj me. Budi dobra’’ , vice joj majka, i dalje joj ne otkrivajuci poziciju. Odjednom sam stao kao oparen, zbunjen, taj glas mi je i te kako bio poznat… Nisam vidio facu djevojcicine majke, vidio sam djevojcicu i njenu majku sa ledja kako je skriva, ali taj glas… znam ga, ne da ga znam, nego…

Onda se majka okrenula. Samo sam stigao reci, ni sam ne znam koliko glasno, ali sasvim dovoljno da me ona i svi u blizini cuju :

- Kristina… jebote… ti si…

*

Gdje stanuju sjecanja? Ni dan danas ne znam odgovor na ovo pitanje. Na mnoge stvari je bolje ne znati odgovor, sto zbog toga sto nam se mozda nece svidjeti, a i zbog toga sto neke stvari treba drzati neotkrivene, i u njihovoj tajnovitosti

(6)

nalaziti resenje, i to na osnovu onoga sto nam treba u tom trenutku. ‘Oces srece, ‘oces tuge, ali da ne znas kako je istinski.

Da li se trebamo truditi da neke stvari koje su godinama daleko iza nas zaboravimo, odlozimo u ladicu davno proslog vremena, gdje vladaju samo paucina i zutilo neminovnosti, odakle se ne izvlace nikad, cak i po cijenu povremenog osjecaja praznine… ili pak trebamo uspomenama dozvoliti da uvijek budu prisutne, tu negdje, pa ma kakve bile , lijepe ili lose? Ubijedjen sam da one lijepe uspomene vremenom postaju jos ljepse. Kao da im proteklo vrijeme da samo na cari i neodoljivosti, dok one manje lijepe , zavisno od nas samih kakvi smo, ostanu ruzne, ili i njima damo sansu i pripisemo ih ludosti, nezrelosti, trenutnom spletu okolnosti, ili ko zna cemu… Ukratko, i njih prihvatimo kao dio nas samih, nesto sto nas opisuje podjednako kao i lijepa sjecanja. Nacuo sam od starijih ljudi da se u nekim vaznim trenucima zivota, kad nam se desavaju neke za nas bitne stvari, rijetko kad sjetimo stvari koje smo toliko tezili da sacuvamo u sjecanju, zatvorivsi vrata zaboravu… U takvim trenima se sjetimo onih malih, sitnih stvari, za koje smo mislili da su previse beznacajne da bi uopste mogle da stanuju u nama toliko dugo. Sjetimo se banalnosti, nekadasnje svakodnevnice, i ko zna cega jos, na prvu loptu tako nebitnog i neshvatljivog, koje tek kad predje kroz to sito vremena, postaje nesto najljepse, nesto sto nas je zapravo i odredilo, ali sto u tom trenutku nismo mogli da znati, sve dok nam vrijeme ne ukaze na to. Pokojni djed je znao da kaze :

-Sad kad sprcah devedesetu, niti se sjecam škola koje sam ucio, niti gradova i zemalja kojima sam lutao, a tako bi volio znati… Samo se sjecam ovih suma kuda sam k’o dijete hajdukov’o,v ase pokojne babe kad dovede ovce na potok, njenog crvenog vunenog prsluka, bijele haljine sa tufnama.

(7)

Zamisli toga se sjecam, a ne sjeca se bena matora, nicega van ove sume i planine, i vase babe. E Ljuso , Ljuso…- rekao bi djed dozivajuci babu, drhtavog glasa, skrivajuci suzu u oku da ne primjete njegovi unuci. Ordenovan prvoborac a pusta suze.

Djed je tek pred smrt saznao da njegova svrha nije bila proci rat, dobiti ordenje, obici zemlju i svijet, upoznati nove ljude. Svrha su tako male stvari, koje su ga cinile srecnim a da on to nije znao. Smatram da je umro srecan, jer je otkrio to. Neki to ne otkriju nikad.

Ljepa sjecanja su tu da nam predstavljaju vjeciti pokretac u zivotu, ali ne u smislu da u njih bjezimo kad god nam je tesko. Najgore je ogrnuti se plastom dobrog starog vremena, i tu se skrivati od neprijatne sadasnjosti. Ne… ona su tu da nam daju snagu, da na krilima tih prijatnih osjecaja hrabro koracamo kroz zivot, u potrazi za nekim novim stvarima koje ce jednog dana takodje biti etiketirana kao lijepa sjecanja, ko zna mozda i prešišati prosla lijepa sjecanja. Tako se krug nastavlja, uspomene radjaju nove uspomene. U tom krugu nam prolazi zivot, i samo od nas zavisi, da li cemo jednog dana biti ponosni starci, sa hrpom dozivljaja iz mladjih dana, ili iskompleksirani matorci, neizivljeni, prazni, koji do podne mrze sebe, a od podne citav svijet. Covjek bez uspomena, otprilike bi bio kao covjek bez imena, zavicaja… nekako prazan, napusten, prepusten samo culima, logici, ali bez onog unutrasnjeg damara, koji je tu da nas drzi, baca u visine, spusta u provalije. Taj damar su upravo sjecanja, nekako vjecito prisutna, tu negdje, naizgled nekad zaboravljena, pritajena, ali opet tu.

(8)

Kad se sjetim Kristine, cesto ne bih znao gdje bih je skladistio… Isprepletani osjecaji ljubavi, srece, tuge, ljubomore, povremene mrznje, gotovo svih osjecanja koja prosta ljudska dusa moze registrovati, vezani su za Kristinu. Dugo sam se trudio da je zaboravim, i dobar period se zanosio tom tvrdnjom, lazuci druge, ali najvise sebe. Posto to nisam uspio, odlucio sam da igram drugacije, i da je smjestim na stranu losih sjecanja, nadajuci se da ako je priklonim necemu sto se ne pamti po lijepom, naci cu neki unutrasnji sklad sve dok vremenom nisam shvatio istinu, od koje sam toliko dugo pokusavao da pobjegnem… da se ona ne moze zaboraviti,jer stvari koje vas odredjuju bilo za citav zivot, bilo za jedan njegov dio, se ne mogu zametnuti slobodnom voljom, prisilom, jer odricati se tih stvari iz tog perioda zivota, bilo bi kao odricati se sebe, i svega onoga sto si bio, sto si radio, sto si volio… A onaj ko se odrekne sebe da bi se sklonio od bola, sujete, ili ko zna cega, taj je picka i nula od covjeka, kakve iskreno ne zelim da vidim medju stranicama ove price. Oni ako se i zadese ovdje, citace hladno, povremeno se tek boreci sa svojim nemirima proslosti, i tek povremeno upadatii u dileme nekog proslog vremena, kome su tako bezdusno zatvorili vrata… Ali ne ocekujem da budu poljuljani u svojim mislima, jer onaj ko je bio u stanju odreci se sebe, sta njemu moze pricica nekog insana, koji na sva usta blebece o svojoj proslosti, ne stideci se nijednog poraza, blama, pa i katastrofe… jer kakve god da su - moje su. Ova prica je za one iskrene, pa i naivno iskrene, koje nece biti sramota da sebi i drugima priznaju svoje gluposti ,padove, ispale, velika osjecanja prema nekome, pa bilo ona uzvracena ili neuzvracena, ali i one koje nece precutjeti ni po koji trijumf, pa ma koliko skromni bili, treba ga reci, pa makar stidljivo i sa vidnom tisinom u glasu, ali opet treba.

(9)

Kristina…nije htjela u zaborav, nije htjela medju losa sjecanja…mislim da vam ne ostavljam veliki izbor gdje bi je stavili, jer je to previse ocigledno. Ona je obiljezje moje proslosti, kao da su svi minuli dani obojeni njenim glasom, ocima, bojama… Ona je povremeno tumbanje sadasnjosti, jer i dalje povremeno uhvatim sebe da razmisljam o njoj, sto mi kadkad zakomplikuje svakodnevnicu… Ona je veliki vodic buducnosti, jer saznanje da sam bio u stanju da se nadljudski dam nekome, i nesebicno to isto dobijem, daje nadu da jos postoje ljudi od kojih ocekujes, kojima das, a da to nije nesto sto te kosta slomljenog srca.

Ona je moje najljepse sjecanje…

*

Jos prije naseg rodjenja, htjeli mi to ne htjeli, Kristina i ja smo bili gurnuti jedno prema drugom. Ne kapirate o cemu govorim… Kristinina majka Nadica i moja Nevena najbolje su prijateljice jos od srednjoskolskih dana, kasnije cimerke i koleginice na istom fakultetu, poslije kume jedna drugoj, i vjecite sestre - sto bi znale nerijetko da kazu. Ni Nadica ni Nevena nisu imale rodjenih brace i sestara, sto je samo uticalo da jedna u drugoj pronadju sestru koju nikad nisu imale. Gledajuci slike iz skolskih dana Nadice i Nevene, rijetko kada uspijevam da se ne zacenem od smijeha. Bile su u nekom svom fazonu, pocevsi od nekih ludackih tapiranih hipi frizura, preko odjece, koja definitvno nije cesto vidjana tih godina barem u nasem gradu, pa do same muzike koju su slusale. Iako to nikad nisu priznale, kao da su i djecu dobijale po nekom dogovoru, ali ne njihovom , vec vise sudbinskom. Sanjale su da imaju djevojcice koje ce se voljeti i druziti kao njihove majke, i da ce se ta veza nastaviti. Medjutim oba puta kad su ostajale trudne,

(10)

dobijale su suprotne polove. 1978 godine rodila se moja sestra Nasija, a iste godine Nadicin sin Marko, da bi ’84-te Nadica dobila cerku Kristinu a moja stara mene. I pored te nepodudarnosti polova, prijateljstvo nasih majki je nastavljeno istim intezitetom, tako da mogu reci da sam do trece godine mislio da su Marko i Kristina moji brat i sestra kao i Nasija, ali da spavaju svojoj kuci. Moja Nevena i teta Nadica, odmalena su mi dokaz kako mozes voljeti nekoga, a da taj neko ti nije krvni srodnik, zapravo samo prijatelj, ako to ‘’samo’’ vazi za prijatelja.

*

Kristina je bila muskobanjasta djevojcica. Punacka, okruglih obraza, kratke kose, bila mi je kao drug, pravi muski. Niko u ulici me nije zadirkivao sto se druzim sa njom, jer je vecina mislila da je ona djecak. Cak na moju sramotu, mene su zadirkivali da sam djevojcica u odnosu na nju. Jednom prilikom , nismo imali ni pune cetiri godine, igrali smo se u parku, kad je jedna babetina nasim majkama rekla, da nije vidjela ljepsu djevojcicu od mene

– ‘’Joj, kako lijepa mala, crnkica, napumpane usne, lice k’o u andjela, treba vas dvije zene da se prijateljite, kad odrastu das ovu malu za ovog krkana’’ –

Ne moram da vas podsjecam da je krkan u ovom slucaju bila Kristina. Nase stare su se na to smijale, dok sam ja na glas sizio i psovao svakog ko me nazove djevojcicom. Sem Kristinu. Na nju nisam smio da udarim, bila je dovoljno krupnija od mene, da bih zacutao samo kad bi me namrsteno pogledala. Ionako me par puta posteno pocupala za kosu. Stavise, bilo me cesto i strah da boravim sa Kristinom u drustvu, tako da sam izbjegavao da se igram sa njom, kad tu ne bi bio neko od starijih da nas nadgleda, jer je njoj bilo znatno

(11)

zanimljivije da mene ugrize, udari, gurne, nego li da se igramo s loptom ili necim drugim.

Nekih par mjeseci po proslavi cetvrtog rodjendana, Kristina se razboljela, dobila je tezak oblik bronhitisa, pa je sa majkom morala da se privremeno preseli na more. Ljekari su rekli da je jedini nacin da se u tom uzrastu dijete obracuna sa upalom bronhija, da se sto vise izlaze morskoj klimi i da ce se bolest povuci vremenom. Nadica se spakovala sa Kristinom,?????????????? i gotovo osam mjeseci provele na moru, dok su cika Stanko i sin Marko ostali u Pljevljima. Za to vrijeme uopste nisam video Kristinu. Moja majka im je mjesecno isla u posjetu, dok sam ja u medjuvremenu krenuo u vrtic i samo s vremene na vrijeme bih se sjetio Kristine. Novo drustvo u vrticu, fudbal za koji sam poceo sve vise da se zanimam, gotovo da su je i potisnuli iz mog sjecanja. Sve do jednog jutra…

Majka me probudila ranije, rekla mi da se brzo spremim, hoce neko da me pozdravi. Bio sam ubijedjen da je to oceva sestra Zorka, jer je ona bila sklona da me budi kad god doputuje odnekle, a zadrzi se i ne vidi me dugo. Zorka me je uvjek balavila kad krene da me ljubi, ali bih to uvijek junacki istrpio jer sam znao da oni silni pokloni na krevetu, nisu bas za svakoga. Zorka je arhitekta, putuje svuda po svijetu, i donosi mi poklone, kakvi bas nisu mogli da se nadju kod nas u prodaji. Posle njenih poklona, uvijek bi bio glavni baja u ulici, jer bi se svi sjatili kod mene da vide sve te silne igracke, za koje nisu znali ni da postoje. Medjutim, Zorki nije bilo ni traga ni glasa. Kad sam usao u dnevnu sobu moja majka je u krilu grlila i ljubila djevojcicu duge plave loknaste kose, lijepog osuncanog lica i nevjerovatno ocaravajuceg osmijeha… Nesumnjivo, bila je to Kristina, ali ne Kristina koju sam zapamtio, debela ruznjikava… Ispred mene je stajala najljepsa djevojcica koju sam ikad u zivotu vidio. Zbog nje sam istog

(12)

trena zaboravio Andju iz vrtica, dotadasnju simpatiju. Stajao sam ukopan, samo je gledao ispitivacki, kukavicki drzeci distancu.

–‘’Zar neces pozdraviti drugaricu?’’- rekla je majka. Na te majcine rijeci, smugnuo sam u kupatilo, zakljucao se i dugo nisam izlazio. Nisam mogao da vjerujem da je to ona. Kao da je neko kidnapovao staru Kristinu, i umjesto nje, njenim roditeljima podmetnuo novu, ljepsu, mrsaviju, sa zubima…

Nekoliko dana mi je trebalo da prihvatim novu Kristinu. Da bi koji dan kasnije stvari koliko toliko krenule da se vracaju u normalu, ako se to sto je sledilo kasnije moze smatrati normalom.

Bio sam zaljubljen u Kristinu. (mozda je bolje reci, Zaljubio sam se u Kristinu)???????????????????

Tad sam naucio istinu koja ce se prije ili kasnije cesto potvrditi svakom muskarcu, a to je, da smo mi muski vise nego vizuelna bica, i da bi mi bili peceni treba nam samo lijepa zenska pored sebe, zajebi me sa onim vrijedna, dobra dusa, osjecajna, to su smislili oni tipovi da opravdaju sebe, sto nisu ulovili dobru ribu, ‘kao nije sve u ljepoti’. I nije, da ne bude zabune, ali realno i bez ikakvog dodvoravanja zenskom svijetu, zenski izgled je pokretac svega, ali zato je i Bog dao zenama da su ljepsi pol, jer uostalom da nisu, potpisujem da se zbog zena, ne bi vodili ratovi, niti bi mi muskarci bili borci za zenska srca. Tek u nekom ozbilnijem dobu shvatio sam da je ovo moje razmisljanje obicna zabluda.

Sa Kristinim povratkom, odjednom je sve vise djecaka pocelo da zalazi u nasu ulicu. Svi oni su se trudili da na neki

(13)

nacin privuku njenu paznju. Neki je imao najbolje patike, neko je najbolje imitirao duska dugouska, neko od njih je imao ujaka fudbalera… Odjednom sam shvatio da su svi oni moji neprijatelji i da cu morati sa svakim da se izborim, da bi ih drzao podalje od Kristine. Borba je krenula… Pretvorio sam se u zlobnog orlica, spremnog da svakom ko bi joj se priblizio skoci za vrat. Djecacima iz ulice nije trebalo mnogo da shvate da imaju posla s nekim ko nece ustuknuti cak i u slucaju da dobije batine od starijeg od sebe, tako da su se povlacili, pravdajuci se da onaj mali profesorski sin ima nesto ludacko u sebi, i da ce nekome izbiti oci ako mu stane na put. Tih dana sam dobijao dobre batine od roditelja, jer bi se na svakih par dana, novi roditelj zalio mojim roditeljima, da sam nacinio neku pakost njegovom sinu, bilo da sam ga udario, gurnuo u blato, iscijep’o mu majcu…

Niko nije mogao da pretpostavi da je to zbog Kristine. Svoju naklonost prema njoj izrazavao sam nesebicnoscu po pitanju dijeljenja slatkisa, igracaka, slikovnica… a ona? pa ne znam, uvijek bi mi drzala stranu kad bi se tukao sa drugim djecacima, jer je osjecala da se tucem zbog nje, ali nesto bas i nije bila velikodusna da sa mnom dijeli njene kolace…

*

Prvi pravi incident u javnosti, zbog Kristine, desio se na zajednickoj proslavi sedmog rodjendana. Ona je starija 23 dana od mene, tako da su nasi roditelji odlucili da zajednicki proslavimo rodjendan u lokalnom restoranu. Tu se skupilo dosta rodjaka, komsija sa obadvije strane, djece iz ulice. Sve je bilo spremno za proslavu rodjendana, koji je ujedno znacio i nasu proslavu zbog polaska u prvi razred osnovne skole. Problem je nastao kad sam poslusao savjet lokalnih tinejdzera besposlicara, koji su mi rekli da kad ti se svidja djevojka, treba da joj ga pokazes, jer sve zene luduju za onim sto mi muskarci

(14)

imamo u gacama. Nije mi bas bilo jasno, zasto je to tako, ali sam htio da vjerujem tim 15-godisnjacima, koji su me uvjeravali da tako funkcionise svijet izmedju zena i muskaraca. Da ih citiram ,, ‘oces trebu, pokazi stojka, bez stojka neces uloviti trebu’’. Odlucio sam da riskiram, uradim sta treba i ulovim ,,trebu’’. Poenta je bila uhvatiti vrijeme kad niko ne gleda i pokazati Kristini ‘stvar’. Smatrao sam da je rodjendan idealna prilika. Uhvatio sam je samu iza nekog stuba, dok je bio njen red da zmuri, odrasli su bili zauzeti icem i picem, tako da niko nije puno mario za nas. Osmotrio sam da slucajno neko ne baci baci pogled na nas i kada sam bio ubjedjen u bezbjednost ‘operacije’ krenuo sam u realizaciju.

-‘’Kristina, imam nesto za tebe, vidi’’- rekao sam i zamahao joj nekom stvarcicom, tik pored nogu. Ne znam sto, ali sam se osjecao krajnje opusteno dok to radim, smatrajuci da je to jedini i najbolji nacin da kazem a i da pokazem Tini kako stoje stvari. Ona je prvo zbunjeno gledala, a onda rekla da zna da je to pisa, i da to svi djecaci imaju, i da je vidjela kad je bila na moru, kod Stojana, djecaka koji se kupao go na plazi. Ubjedjen sam da se kojim slucajem Kristina nasmijala na moj ‘ponos’, ili rekla kako je pisa u Stojana veca nego u mene, gotovo sam siguran da bi u buducnosti sa mnogo manje samopouzdanja istu stvar pokazivao djevojkama. Da ne bude zabune, ja nisam izrastao u perverznjaka koji golog tijela, ogrnut u kaput, pokazujem djevojkama medjunozje. Iako djecji naivno, osjecao sam ipak neki znacaj tog trenutka, neko saznanje da me oni mladici iz ulice i nisu toliko presli. Ne vjerujem da sam je pitao ista vise jer se vec sledeceg trena pojavila moja sestra iza ledja i lupila mi takvu samarcinu, da sam skoro sjeo na dupe.

-‘’Kretenu majmunski sta radis to? Jesi ti normalan-‘’ - vristala je Nasija.

(15)

Zbunjen, a i posramljen sestrinom reakcijom zbunjeno sam cutao, gledajuci cas u Tinu, cas u moju sestru. Nista nisam kapirao. Htio sam da sestri kazem, da ovako idu stvari izmedju zena i muskaraca, i sta ima ona tu da se mijesa.Njeno vristanje me bunilo, a ona samarcina od maloprije jos vise. I dalje sam osjecao neka zujanja u lijevom uvu. I taman kada sam pomislio da ce se to na tome zavrsiti i da cu se vratiti svojoj udobnoj rodjendanskoj proslavi, tek je slijedio vrhunac. Sestra me je tuzila majci, koja me je u kupatilu restorana grdila i tukla prutom, trazeci da joj kazem ko me je nagovorio da to uradim. Dok sam ja kukao iz sveg glasa, teta Nadica me je branila i klela moju majku da prestane da me bije, pravdajuci me da sam dijete, ‘a sta djeca znaju’. Kristina je kroz otvorena vrata kupatila gledala moje muke, nijednom ne pokazavsi saosjecanje, kao da sam dobio sto sam zasluzio. Ne smijem se zakleti,ali cak mislim da se i smijala. Jebote, uradis sve zbog nje, isplaniras situaciju, stvoris atmosferu, pokazes joj mamac, a dobijes blamiranje i jos podsmjeh.

Tad sam naucio lekciju broj jedan. Zene ne vjeruju muskim suzama, i zasto ih onda za dzaba prolivati. Od tada, nikada vise nisam pustio suzu, a da je zbog zene u pitanju.

* Skola… fuj.

Polazak u skolu nije jedno od mojih ljepsih sjecanja, sem Kristine naravno, sa kojom sam djelio djacku klupu. Sam prvi dan polaska u skolu i ona cuvena svecanost kad ucitelji vrse prozivku svojih djaka, sve u pratnji svojih roditelja, nagovjestila je probleme, koji ce me kroz skolu pratiti. Roditelji su od mog prvog dana u skoli napravili veselje u malom, ili jos preciznije circus u malom.

(16)

Dok su drugu djecu na svecanu prozivku pratili po jedan, ili eventualno oba roditelja, iza mene je isao citav garnizon, sastavljen od tetki, kumova, komsija. Oni su bili krajnje bucni, veseli, isticuci mene i Kristinu u prvi plan, kao najljepse, najpametnije i jos ne znam kakve. Mada realno, Kristina i jeste bila najljepsa, crta lica koje samo Bog moze kreirati i to jednom u ko zna koliko, obucena u neku svjetloplavu haljinu sa tregerima, pravog djackog drzanja, dok se za mene, onakvog kakvog jesam i pored najbolje volje mojih najblizih, to tesko moglo reci. Obukli su mi neko debilno odjelce, sve sa sakoom i leptir masnom, dok je kum pratio svaki Kristinin i moj korak kamerom. Sto je najgore, morao sam non-stop da se smjeskam u kameru i da glumim da je to sve super oko mene????????????????? iako bih najradije kuma sutnuo u jaja i nabio mu tu kameru u dupe. Unosio mi je kameru u facu i tjerao me da recitujem neku pjesmicu o petlicu pevacu, a ja ne da nisam znao tu pjesmicu, nego nisam znao kako se zovem u tom trenutku. I dan danas se jezim kad pogledam sedmogodisnjeg sebe, skrbavog, bez prednje dvojke, zalizane kose, se nastelovanim kezom u kameru. Jedno je definitvno, bio sam mnogo ruzan prvak. Iako svi tvrde krajnje suprotno, moje misljenje se ovde najvise uvazava.

Drugovi iz odeljenja,u svoj toj saradi oko mene,prepoznali su u meni sminkera i razmazenog klinca, koji voli da skrece paznju na sebe. Vjerujte, najmanje sam zelio po tome da se istaknem. Jedino se nisam bunio kada sam morao Kristinu da drzim za ruku, jer smo u redu po dvoje ulazili u ucionicu.U jednom trenutku,umoran od cijele situacije i pritiska kome sam bi izlozen, opsovao sam nesto na glas, pomijuci ‘’kurceve i picke’’. Ta psovka je bila aktuelna medju klincima u ulici. Kad ‘oces nekoga da sjebes, kazes da su oni ‘’kurcevi i picke’’. To sam rekao i ubrzo se pokajao, ali na moju srecu to niko nije cuo. Ali i danas je tu corpus delikti u vidu vhs kasete, gdje se sa mojih usana jasno cita moj pozdrav cijelom auditorijumu.

(17)

Cale je prso kad je kuci procitao moje rijeci sa usana,ali sam dobro prosao. Samo jedna sklempa.

*

Imao sam nezgodu da upadnem u odeljenje gdje je bila skupina od desetak djecaka koji su bili drugari i prije polaska u skolu, i na moju jos vecu nezgodu od prvog dana me uzmu na zub, sto zbog Kristine, a sto zbog mog stava ‘ja sam ovdje glavni’ . Drugi dan sam umalo dobio batine na odmoru. Sacekali su me kod kioska za sendvice i krenuli na mene. Trojica su dezurala da ko ne naidje, a cetvorica su krenula prema meni. Najvisociji od njih mi je rekao

-Kako cemo pretuci manekena,pisaces placuci sta cemo ti uraditi-

U strahu nadolazecih batina, primjetio sam staru granu naslonjenu o neku plocu, uzeo je, i svom silinom odvalio jednog ‘u glavu’. Isti taj djecak kome sam napravio veliku cvorugu na celu,posle je postao moj najbolji prijatelj, ili vise brat, Borko. Slucajno je napipao cvorugu,i tek kad je video da tu ima i krvi,poceo je da se dernja i placuci krenuo da me prijavi uciteljici.Ja sam I dalje stajao ukopan u mjestu drzeci granu I cekajuci sledeceg…sledeceg nuje bilo jer su se

(18)

munjevitom brzinom razbjezali. Ne moram vam reci, da me je Borko maksimalno zajebao po pitanju placa, drao se vise nego ja posle onog ‘incidenta’ sa Kristinom u restoranu. Epilog svega, opet sam ja najeb’o. Uciteljica mi je iscupala usi, pozvala moje i Borkove roditelje, dobio neku kaznu od direktora, a vrhunac je slijedio kuci. Ne znam ko me je vise tukao, otac ili majka. Ukratko, jad. Danima nisam mogao k’o covjek da sjednem na stolicu. Roditelje zabolje sto sam se samo branio, oni su povjerovali u pricu da sam njih sedmoricu jurio skolskim dvoristem sa granom u ruci.

Dolasci u skolu mi nisu bili prijatni, jer sam se plasio Borkove osvete, ali na moje iznenadjenje, nje nikad nije bilo. Mnogo godina kasnije su mi priznali, da su od osvete odustali iz dva razloga, prvog- znali su koliko sam nadrljao u cijeloj situaciji , a drugi… kad je budala imala muda da udari granom ko zna sta mu moze pasti na pamet…

Situacija sa drugovima se ubrzo smirila,i postali smo pravi prijatelji,mada u tom periodu drugarstvu je kumovalo sto ja njih nisam zelio za protivnike,jer sam bio usamljen a oni u gomili,mada bez ikakvog kurcenja,nisu ni oni zeljeli mene za suparnika,znali su da imam svoje bubice,I da je bolje ne udarati na mene.Za prva dva dana boravka u skoli,dao sam povod da me upamti citava skola,sto zbog glamurozno seljackog prvog dana u skoli,sto vec sutradan zbog udaranja druga iz razreda.Ni malo mi nije prijala popularnost te vrste,jer sam prosto zelio da sve mirnije tece,da idem u skolu,vrtim se oko Kristine I da igram sa ortacima iz ulice fudbal.Tada sam shvatio da se nekad najmanje mi sami,pitamo za svoje postupke,kao da pod kapom skrivamo neku avet,koja I pored svih nasih nastojanja da radimo jedno,ona nas vuce na suprotno.Istinu govoreci,vrijeme ce pokazati,da sam jedina avet u cijeloj ovoj prici ja sam,a ne neko stvorenje koje mi kreira neprilike.

(19)

Uciteljicu od prvog dana nisam gotivio,ne znam sto.Ta netreperljivost je posebno produbljena posle onog cupanja usiju kad sam udario Borka,nisam veliko zlopamtilo,ali po dobro mi je usi otegla,da sam u tom periodu cak pomisljo na neku osvetu,ali naravno kad porastem.Zbog uciteljica sam zamrzo,sve sto je bilo vezano za skolu.Sam pogled na tu visoku,msavu prosjedu zenu,stvarao mi je neku neprijatnost a I podsjetnik kako se izivljavala nad mojim usima.Mada,ni ona mene nije nesto posebno mirisala,pogotovo sto mi je od drugog dana zadenula etiketu,,razmazeni problemcic,,koga ce ona dovesti u red kad vec nisu roditelji.Moje muke su posebno podmazivali moji roditelji,koji su rekli uciteljici posle sukoba sa Borkom,da ja jesam bezobrazan,I da ona ima svako pravo I njihov blagoslov,da me za najmanji problem kazni nekom ,,fizickom disciplinskom mjerom,,Matora krava je to obilatao koristila,bio je dovoljan nekad I obican trenutak nepaznje dok nesto uciteljica prica,da me kucka necim potkaci,pa bio to drveni lenjir,ili nesto drugo.Ali jebiga,ona je mudo,u cjeloj prici,ona pise pravila,ona je ta koja cupa usi,sasvim dovoljno da se povinujem I smirim.I smirio sam se,ako se uopste moze reci da sam napravio I jedno sranje.Dolazio sam u skolu,nosio uredno svoj pribor sa knjigama,izbjegavo grane I tudje glave,I sve je u jednom trenutku izgledalo tako normalno,sto bi rekli klasicno djacki.Ubrzo sam shvatio da to nije moje prirodno stanje,to biti normalan,ali opet krivca nisam trazio ni u sebi,ni u onom djavolku sto mi cuci na ramenu,vec prosto u spletu okolnosti.

Ta nova nevolja se zvala Kristina, tacnije djecak iz drugog odeljenja u koga se ona zaljubila. Zvao se Janko, preselio se iz Svedske, gdje je rodjen, vrativsi se u rodni grad svoga oca, da zavrsi skolu. Majka mu je bila Svedjanka, tako da je od nje nasledio dugu plavu kosu, koja mu se kovrdzala oko usiju, nevjerovatno svijetle oci, zbog kojih su sve prvakinje padale u trans. Na moju nevolju i Kristina.Imao sam I ranije, prije skole sukobe sa drugim djecacima zbog

(20)

Kristine,I mnogo mi je olaksavala cinjenica,da je ona bila ravnodusna na sve te djecake,ali sad…tu je bio neko ko joj se mnogo svidja,zapravo neko na koga ona otkida.Janko je bio najljepsi djecak,Kristina najljepsa djevojcica u generaciji,I medju djacima su kruzile price I o Jankovim simpatijama prema Tini. Odmah mi je padalo na um da bi tu bubasvabu iz Skandinavije trebalo nauciti pameti. Razlog…pa nema razloga. Kristina.Posto nisam znao kako drugacije mu dolijati,odlucio sam se za staru dobru metodu,koja rijetko kad omane,bezobrazluk-provokacija-pesnica. Nisam mogao iz cista mira da udarim na njega, trebalo mi je nesto sto bi me opravdalo ako dodje do nasih roditelja. Smislio sam…

Jednog proljecnog popodneva, moja i Jankova uciteljica izvele su svoje razrede na lokalni fudbalski stadion da se djevojcice igraju izmedju dvije vatre, a djecaci fudbala. Ne moram vam reci na koga sam najvise nasrtao… sve u nadi da ce me taj djecak odgurnuti ili opsovati, da bih imao razlog da krenem na njega. Medjutim, djecak mi nije dao ni najmanji povod, uvijek bi se sklanjao, cak i izvinjavao za ono sto nije njegova krivica. Stvari se nisu odvijale po planu… Djevojcice su prestale da igraju izmedju dvije vatre i dosle da gledaju nasu utakmicu, djevojcice oba odeljenja su navijale za Janka,ali ne za njegovu ekipu, vec za njega, medju i njima i moja Kristina, koja je svom snagom klicala Janku…

-‘’Zajebi ovo’’-rekao sam, i iz cista mira svom snagom udario Janka, nogom u stomak. Djecak se uhvatio za stomak,pao na zemlju i poceo da place… ostalo mozete pretpostaviti, izvlacenje usiju od strane uciteljice,jos silovitije nego posle Borka, batinanje od roditelja, opet neki ukor od direktora… skolski psiholog je pozvao moje roditelje da im prenese da imam velikih problema sa agresivnoscu,i da probamo da zajednicki rijesimo problem. Roditelji su ugledni clanovi zajednice, niko nije sumnjao u njih kao vaspitace, znali

(21)

su da je problem u meni. Odlucili su da mi zaprijete da ce me istjerati iz skole i poslati u neku skolu van Pljevalja, e to je upalilo, bar na kratko.Udaranjem Janka,apsolutno nista nisam postigao,sem kranje suprotan efekat.On je bio jos omiljeniji medju djevojcicama,naravno I medju mojom Kristinom,gotovo su se utrkivale koja ce mu prici,pitati dali ga jos boli,usput mu nudeci svoju uzinu,I slatkise.Nije vam tesko da pretpostavite,da sam posle toga definitivno postao omrazen u cijelom kolektivu.Uciteljica me nije gotivila te nije,posle toga ni djevojcice,direktoru nisam bio simpatican,jer me precesto gledao za nekoga ko je tek prvi razred osnovne skole,jedino…medju drugovima iz odeljenja krenuo sam da se namecem kao lider.Dvije tuce za kratko vrijeme,dali su mi reputaciju u odeljenju nekoga,s kim se ne treba kaciti.To me bunilo,jer sam bio siguran da bi me par drugova iz odeljenja po dobro istreslo iz gaca kad bi se potukli,ali se nisam bunio zbog njihovog misljenja,cak stavise,prijalo mi je.

*

Taj strah od izbacivanja iz gracke skole,I slanja u neku seosku ,drzali su me podalje od nevolje tacno godinu dana,kada me je pronasla nova neprilika.Posto sam u to vrijeme,imao neku hronicnu prehladu grla,nacuo sam roditelje da sapucu nocu,kako me treba odvesti u Beograd kod nekog pravog ljekara,jer ovi nasi vec dugo mi lijece obicnu prehladu bez uspjeha.Posto sam cuo,da majka,pominje neke sinuse,bio sam siguran da je to neka neizlijeciva bolest,da mi spasa nema,I da je Beograd I njihovi ljekari jedini izlaz.Sjutradan sam uciteljici na odmoru rekao,da sam tesko bolestan,da moram na mucnu terapiju,a da roditelji to kriju od mene,I da sigurno necu dolaziti,izvjesno vrijeme u skolu.Prvo mi nije vjerovala,I njena reakcija bila je-Sta sad smjeras-u tom trenutku,iako mi se nije plakalo,krenuo sam da kenjkam,da sam uspio da raznjezim uciteljicu,da I ona zaplace,zagrli me,I

(22)

posalje kuci,uz ispracaj,da ne brinem zbog izostanka,jer ce sve biti sredjeno,ona I director ce se za sve postaratii.Dosao sam ranije kuci,roditelji su me zacudjeno gledali,jer su znali da srijedom imam 4 casa,a ja se pojavio vec posle odmora.Odma sam im rekao

-Necu da idem u skolu,dok ne ozdravim,znam da morate u BG da me vodite,I znam da je nesto mnogo opasno.

Roditelji su na to,poceli da se smiju,gotovo grohotom…nista nisam kapirao.Rekao sam povisenim glasom

-Ljudi,pa zar ja nemam sinuse,a to je bolno,I ja osjecam kako me boli,posebno nocu-

Otac mi je na to rekao -A gdje te boli-

Stao sam u cudu…dje li je taj sinus,djavoli ga cijedili.Stvari mi se uopste nisu svidjele kakav su tok primile…ocekivao sam odlazak u Bg,lijecenje necega sto me ne boli,I ono najbolje,nema skole danima,ko zna,mozda I nedeljama,a trenutno jedino sto dobijam je roditeljska smijurija.Morao sam u trenutku da pokazem taj sinus sto me boli,inace roditelji mI nece povjerovati.Dje li moze biti sinus,razmisljao sam trista na sat,a onda sam prelomio

-Ovde me boli,tu je taj sinus,nocima mi ne da, da spavam,a ja vam nisam rekao,jer necu da vas sjekiram-rekao sam I pokazao na stomak,moleci sve zivo,da se tu nalazi taj sinus.

Cale I majka su se prevrnuli od smijeha.Matori su se smijali,kao ludaci,pokazujuci prstom na mene,I suzdrzavajuci se novih napada smijeha.Bio sam provaljen.E jebiga…nista od lijecenja u Bg,zapravo ono najbitnije,nista od izostanka iz skole.Majka mi je objasnila da hocu ici u BG,ali na rutinski pregled grla,I to na jedan vikend.Razocarala me kad mi je rekla,da imam obicnu smrkavicu,koja ne prolazi neko vrijeme,I da hoce da me neki specijalista pogleda,da mi vise ne bi curio nos.Ja ocekivao jebeni sinus,a dobio smrkavicu,ocekivao izostanke iz skole nedeljama,a dobio vikend,gdje cak ni onaj petak necu izostati iz skole…jebem ti zivot.A onda mi je sinula

(23)

genijalna ideja…uciteljica I dalje misli da sam tesko bolestan,mozda bih mogao da joj precutim,saznanje da mi nije nista,bar neko vrijeme.Otisao sam sjutradan u skolu,nastelovane face,,ja sam mnogo bolestan,I sve me boli,,uciteljica me docekala kao heroja,koji uprkos bolesti,koristi svaki dan da dodje u skolu,dok se definitivno ne zaputi u BG na lijecenje.Prvo sto mi je rekla,bilo je

-Pozvacu danas tvoje roditelje,da podrzim ljude,a I da pitam sta je sa tobom,da im ne treba nesto,podrska znaci-odmah sam se snasao,I zamolio je da ne zove neko vrijeme,jer su mnogo utuceni,a I mnogo ljudi zivka,a njih to sve boli,jer svakom objasnjavaju isto I iznova prolaze kroz agoniju.Imao sam 8,5 godina,I jebes me,ako nisam bio namazaniji,nego sad,konj od 27 godina.Uciteljica je rekla da je to u redu,I da ja mogu kuci,kad god hocu,ako imalo osjetim bolove.U medjuvremenu sam se naruzao znanjem,i od roditelja saznao da su sinusi u glavi,a ne u stomaku,I da kad oni bole,glava puca.Taj dan sam otisao jos ranije kuci,prije odmora,jer sam se pozalio da,,opet krece glavobolja,,E sad je bio problem…nisam mogao kuci,jer su tamo bili roditelji,odlucio sam da odem na bilijar,sacekam da se zavrse casovi,I vratim se kuci regularno,kao da sam dosao sa nastave.Narednih 10 dana trajala je jedna od mojih najvecih podvala ,moji kuci su mislili da sam u skoli,a ovi u skoli da se lijecim,a ja sam svako jutro kretao u skolu,ali mjesto u nju svracao u bilijar klub,tu provodio vrijeme dok traju casovi,a onda se produzenim putem vracao kuci,da me ne bi primjetili drugovi iz razreda.Znao sam da jedina opasnost da budem otkriven prije vremena,prijeti od Kristine,tacnije od njenih tuzibabskih sklonosti prema meni.Olaksavajuca okolnost za mene,bila je njena okupiranost Jankom tih dana,tako da nije mnogo marila zasto mene nema,pa to sigurno nije pominjala svojima kuci,jer bi njeni odma zvali ,da pitaju sta je samnom.Mojima kuci je postajalo sumnjivo,da u zadnje vrijeme nemam nikakve domace zadatke,I slabo sta za ucenje…ja bih uzeo knjigu iz matematike u nju stavio strip

(24)

Zagora,ili Dilan Doga,I isao u sobu kao da ucim,povremeno nesto naglas pricajuci,da bi moji mislili da se preslusavam.A onda…Kristina je progovorila,tacnije, cutala je dovoljno dugo,zatim lancanom reakcijom sve u jednom satu je razotkriveno,a taj lanac je isao ovim smjerom,Kristina-njeni roditelji-moji roditelji-uciteljica,a onda povratnom reakcijom uciteljica-moji roditelji-njeni roditelji- Kristna,trazila se informacija gdje sam ja,posto se to sve saznalo bas za vrijeme mog odsustva iz kuce.Pronasli su me u sred bilijarske partije…Ovo je moj kraj,bila je prva reakcija kad sam na vratima kluba primjetio roditelje sa uciteljicom.Bilo je lijepo dok je trajalo,moralo se kad tad zavrsiti.Onda su oni u dogovoru,roditelji,uciteljica I director,spremili mi takav scenario,da nisam znao gdje se nalazim.Iscenirali su,da sam izbacen iz skole,I da mogu do mile volje da bjezim iz nje,sve dok me ne uhapsi milicija,I posalje u zatvor,zato sto djeca koja ne idu u skolu,ubrzo postanu kriminalci.Vise nisu ni pominjali seoske skole…znaci najebo sam.Poceo sam da placem,I da ih molim da to ne rade,jer cu se popraviti,I da se to vise nece ponoviti.Driblali su me kao magarca dva sata,cekavsi da isplacem sve suze,pa mi tek onda rekli,kao pruzice mi jos jednu priliku,ali zadnju,da zadnje ne moze biti.Majka I pored svega,nije propustila priliku,da me pred uciteljicom I punim bilijar klubom isara rukom po dupetu,I dodatno izblamira.Moram vam priznati da se to sve desavalo za jednim stolom u bilijarnici,gdje sam ja,koji placem , I kumim da me ne izbacuju iz skole,bio glavna atrakcija ljudima u klubu.Otac je smisleno zelio da se to sve desi,bas tamo,jer je znao da posle te sramote,koju sam dozivio,vise mi nece pasti na pamet da udjem u taj klub.Matori je bio u pravu,od tad sam zamrzio bilijar.Opet sam morao da idem kod skolskog psihologa,2 puta nedeljno,I trpim tog matorca,kome je nevjerovatno smrdilo iz usta,em to,em mi je jebao glavu o nekim glupostima.Po njegovom misljenju,osim agresivnosti,imao sam I drugi problem,hiperaktivnost,zbog koje me mjesto ne drzi,a

(25)

pogotovo skola.Smatrao je da visak energije koji imam,treba ispravno da kanalisem,a ne tako sto cu se non stop tuci,I bjezati iz skole.Preporucio je mojima da me daju na neki sport,I da ce to sigurno pomoci.Zelio sam da krenem na karate,zbog opcinjenosti Nindzama I Brus LIjem,medjutim to nije dolazilo u obzir,jer su smatrali da bi me to dodatno nacinilo ratobornim.Dali su me na stoni tenis.

Dosadnijeg sporta u zivotu nisam video,obicno prebacivanje ping ponga preko mrezice,toliko me izludjivalo,da sam svojim nezalaganjem nervirao trenera,da me je jednom najurio sa treninga,I rekao da se vise ne vracam.Ko ga jebe,to sam I htio da postignem…ali iskreno,bio sam I totalni antitalenat za taj sport.Dok su se ostala djeca trudila da precizno prebacuju loptice u polje protivnika,moja verzija te igre bila je,lupiti po loptici iz sve snage,I njome gadjati protivnika,po mogucnosti u glavu.To me je zabavljalo,I zasmijavalo,skrivanje tudjih glava medju rukama,kad bi bio moj red da serviram.Trener je ubrzo provalio sto moj antitalenat,sto moju verziju tog sporta,da mi je rekao da se gubim,I vise ne pojavljujem,jer ako jos jednom se pojavim,on ce mi mojom metodom odrubiti glavu.Nisam rizikovao,I tako je zavrsena moja prva sportska misija.Porazavajuce.Opet sam molio roditelje,da me daju na karate,ali od toga nije bilo nista.

Narednih godinu dvije , drzao sam se po strani.Totalno zatisje. Nisam mogao u kupatilo otici a da me neko ne prati od strane roditelja.Izgubio sam bio njihovo povjrenje do kraja,nisam znao gdje je veca tamnica,dali u skoli ili medju roditeljima kuci. Roditelji su me dovodili u skolu, cesto i odvodili, to im je bio jedini garant da ne napravim neku novu glupost. U medjuvremenu sam postao jedan od boljih djaka u generaciji,bio sam bukvalno nadzorisan I tjeran da ucim, Kristinu gledao svaki dan ali sam odlucio da je se klonim dok smo u skoli, jer njena blizina je za mene uvijek znacila potencijalnu nevolju.

(26)

Kristina je postajala ljepotica u koju su bili zaljubljeni svi od prvog do cetvrtog razreda,a ja sam bio osudjen da gledam kako se oko nje vrte razni tipovi,kojima bih najradije glavu iscupao,ali zbog problema u kojima sam bivao,morao sam da okrecem glavu od cjele situacije.Janko koji je bio faca broj jedan medju djecacima,klonio se Kristine,jer umio je bolje od bilo koga da cita moje krvnicke poglede i prijetece stisnute usne.U jeku mog potisnutog bijesa,sto ne mogu na moj nacin da se borim za kristinu,I udjem u okrsaj sa konkurencijom,oko mene je pocela da se vrti djevojcica iz odeljenja Svetlana.Iskreno ja ni jednu djevojcicu sem Kristine nisam primjecivao,tako da mi je bilo cudno sta ta mala sa frizurom ,,ala pipi duga carapa,,hoce od mene,sve dok mi jednom na likovnom nije rekla.

-Veljo,ja sam tebe zaljubila-

Samo sam je gledao,potpuno zbunjen,ne znajuci sta da kazem.Ona je u ruci drzala neku kovertu, sa nacrtanim srcem na njoj,dala mi je,I rekla da procitam kad dodjem kuci.Svetlana je bila najbolji djak u odeljenju,djelovala je zrelije od svih nas u svakom pogledu,I miljenica uciteljice I skolsokog osoblja.Do tad sa Svetlanom,jedva da sam komunicirao,tacnije bio sam jedan od inicijatora da je zovemo bubalica I streberka,tako da sam u prvi mah sumnjao,da nije u pitanju neki trik,da bi mi se osvetila za uvrede.Posto sam se uvjerio da nije trik,rekao sam

-Sta ti hoces od mene,zar vi sve ne ludujete za Jankom- Ona mi je na to rekla,da Janko jeste ubedljivo najlepsi decak u generaciji,ali da se njoj ne svidja.Rekla mi je,da joj se svidja moja nepredvidivost,I to sto delujem mnogo ratoborno.Strpao sam pismo u dzep I pomjerio se od nje.Procitao sam ga kuci na miru,tu je bilo svega, od ljubavnih stihova Mike Antica,do njenih izjava naklonosti prema meni,mnoge recenice nisam razumio,al sam preretpostavio da je nesto umjetnicki,I da to mora biti dobro.Jedna njena

(27)

izjava,mi je bila posebno nerazumljiva,da ono sto nam najvise treba je cesto tu ispred nas,a da toga nismo svjesni.Pismo sam iscijepao posle citanja,jer mi je odma Kristina pala na pamet,I to kako mi je ona oduvjek pred ocima,I kako oduvjek znam sta zelim sa njom.Svetlanu sam vidjeo sutradan u skoli I rekao joj

-Da znas koliko se meni neko drugi svidja,ne bi ti palo ono pismo na pamet-

ona mi je rekla da je mislila da sam drugaciji,zaplakala I pobegla u wc.Ubrzo se proculo da me Svetlana simpatise,I na moje cudjenje navukao Kristinin gnijev na mene,koja je I za najmanji moj nestasluk,bila spremna da me tuzibaka kod roditelja I ocrni.I pored svega,kuju nisam mogao da mrzim,u trenu bi mi doslo da je zadavim, a vec iduceg trena,sanjao bi kako je drzim za ruku,I hodamo nedje u prazno bez cilja..Ako je lekcija broj jedan o musko zenskim odnosima,naucena u kupatilu onog restorana,za vrijeme mog batinanja sto sam Kristini pokazao sta sam pokazao,lekcija broj dva je naucena otprilike u vrijeme kristininih ispada prema meni,a to je…da su neke ljubavi bezuslovne,da takve ljubavi ne zahtjevaju da sve bude bajno,krasno,cak I ono najbitnije,da te druga strana voli.To su ljubavi koje postoje,same zbog sebe,zbog te osobe,kojoj I ide ta silna doza osjecaja,koja prijeti da razori grudi onome ko emituje tu ljubav.Te bezuslovne ljubavi,cesto ostanu takve kakve jesu,nesretne,jer jedino u toj formi,u vidu tuge,one mogu I da postoje.Tuga I patnja radjaju tou bezuslovnost,nista drugo.Nekad prizovemo I drugu stranu,tog nekog kog bi mi zeleli da nas zavoli,ali imam utisak da vec tada malo gubi na tezini,jer covjeku je mnogo prirodnije stanje da nesto zeli I da za tim pati,nego da mu to samo das.Tada sam shvatio I prihvatio istinu,koja ce me pratiti citav zivot,a to je da cu Kristinu uvjek voljeti,pa nebitno,dali ona bila uz mene ili ne,ako bude,bice voljena,a ako ne bude,isto joj se hvata.Ono sto je sledilo kasnije,samo je utemeljilo moju tvrdnju,zapravo

(28)

ono sto sam tako osjecao.Kristina je svojim boravkom u mom zivotu,budila u meni sve porive,koje djecak bubuci muskarac mora da ima,da bi prigrabio stvari,za koje misli da mu punim pravom sleduju.Iako nisam bio bas najponosniji na probleme koji su me pratili,jer sam njima kidao I sjekirao roditelje,Imao sam utisak da sam pre Kristine,bio kukavica,plasljivko od batina druge djece,a njenim postojanjem,postao sam borac,mozda ne uvijek pravican I posten,ali opet borac koji uopste ne haje za fizicku bol I koji se ne plasi nikoga.Nisam imao Jankovu ljepotu,moje oci nisu bile fatalne za devojcice,one se nisu zbijale hodnikom kao kad prodje on,ali sam osjecao da I ja imam konja za trku,nesto sto nece razoruzati ljude kao Jankove oci,na prvi pogled…moje oruzje je postalo srce.Uvidio sam da su mogucnosti svacijeg srca,ne samo mojeg, neogranicene,ako se samo ima petlja da se slede njegovi nagoni,I da se ide do kraja,cesto zanemarujuci glasove realnosti,koji su tu,nekad da nas prizovu pameti,ali I vise da nas sputaju.Ima nesto,I u onom probijanju zidova glavom,ako znate na sta mislim.Iako tom zidu na kraju nece biti nista… Kristina,tacnije moja osjecanja prema njoj, nacinili su od mene tipa,koji se nikad nece ni pred kim povucii,pa ma ko bio sa druge strane.Ne mislite da sam nesto specijalno hrabar,daleko od toga.Bilo da se povucem,il od tog nekog zaradim bol,kad stavim na neku imaginarnu vagu neprijatnosti,I jedno I drugo boli,ali mnogo vise,onaj tas iznad koga stoji,povukao se.Bol prodje,ali zulj povlacenja,zulja dugo..Zbog osjecaja prema njoj,imao sam utisak da sve mogu,udariti na jaceg,istrpiti veliku bol,uraditi najvecu ludost,istrpiti najvecu kritiku,mogao sam sve…a opet nisam mogao nista,sve sam mogao,sem njoj se svidjeti… Sve je ukazivalo da sam se konacno pronasao,a onda…

Onda je muzika usla u moj zivot. Imao sam deset godina kada sam rovareci po sestrinim muzickim kasetama, pronaso

(29)

jednu kasetu cudnog naziva –Zabranjeno Pusenje-, sama rijec da je nesto zabranjeno, natjerala me da je tu kasetu ukljucim u kasetofon. Od tad pa nadalje nista nije moglo ostati isto. Opcinjenost je najmanje sto sam osjecao, dok su se predamnom nizale sve te fantasticne pjesme… Sate i sate sam provodio slusajuci o tim neobicnim likovima o kojima su pjevali momci iz benda. Ubrzo sam pustio duzu kosu, kupio lanac za farmerke, pocijepao teksas jaknu, farmerice, odjecu za koju nisu znali ni roditelji a ni uciteljica. Polazio sam u skolu u jednoj odjeci,u onoj koju bi mi spremila majka, kod druga se presvlacio u odjecu koju sam nosio u rancu,moju rokersku, i do skolskog kupatila je nosio gdje sam opet oblacio staru odjecu, bivao sam roker s kojim se nije bilo pozeljno kaciti. Kakav je to roker koji ne pusi… ubrzo sam nabavio neku paklu cigara i pred ostalom djecom puckao, pokazujuci im da sam ‘mnogo zajeban’, jer sam sa sobom nosio neku staru britvu.Poceo sam medju drugovima I ostalim djacima da propagiram drugaciju muziku,od one kojoj smo bili gurnuti uciteljicinom voljom.Do tad, morali smo da slusamo djecje pjesmice,nase stare izvorne,I pjesme za igru.Iskreno,jos tada a i ranije,me je boleo kurac za nekog vuka,koji je buba lenja,I sta ce reci njegova pokolenja,a podjednako za neke pjesme dje pominju Mitu bekriju,Dimitrija sina Mitra,iako su mi danas sve te pjesme super,cak ih rado slusam.Donosio sam vokmen u skolu,I svima pustao muziku koju ja slusam,a tu je bilo svega, Zabranjenog pusenja najvise,ali I nekih stranih grupa kojima nisam ni naziv znao pravilno da izgovorim,ali im je muzika ubijala,a za rjeci tih pjesam sam se snalazio preko sestre,koju sam tjerao da mi prevodi o cemu pjevaju.Ubrzo sam nabavio neki zeleni sprej,njime sarao svoju rokersku garderobu I ispisivao muzicke parole po njoj.Jedna od njih je glasila,ZNANJEM KARATI SELJAKE,po naslovu jedne pjesme od grupe VIOR.Ne moram vam reci da nisam imao pojma sta znaci karati. Nevolje su opet bile na vidiku… a ko bi mi nevolje donio nego stara voljena Kristina. Prenijela je svojoj majci, ova mojoj ,a ja

(30)

debelo platio i cigare i britvu, bacilli mi rokersku garderobu, jedino sto je dobro bilo je da me nisu tjerali da se osisam, a lanac sam uspio da sakrijem. Tad sam definitivno bio ubijedjen da ce me Kristina obiljeziti na neki nacin, na koji, to tad nisam znao.

*

Onda je na red dosao pubertet,I sve one divne,traumaticne,slatke I ogavne stvari koje on nosi sa sobom.Zanimljivo,pubertet je poput starenja,primjecujemo sve te promjene na drugima,sem na nama samima,mada,I pubertet je vrsta starenja.Primjetimo porasli nos,na najboljem prijatelju,ne na nama,ostru adamovu jabucicu,neki glas ko iz bureta,dok sebe I dalje vidimo bar fizicki,kao nevina derista,sa po kojom bubuljicom na licu,koja ce naravno proci pitanje vremena.Pubertet nekome prodje lagano,da ne osjetis promjene,dok nekoga tresne poput zemljotresa,sa svim mogucim posledicama I promjenama.

Velicina moje glave,nikad nije bila sporna,bio sam glavonja I prije puberteta,dok sam u njemu jos vise oglavico,I potvrdio status glavasa.Otac je na to znao da kaze,da je za muskarca,bolje da ima vecu vugla,nego da ima malu okruglu,skladnu glavu,nisam ga razumio,ali dobro.Moj otac takodje ima respektabilno pozamasnu velicinu glave,tako da geni nisu postedili ni mene te,,privilegije,,Osim ,,glavice,,kosa je pocela da dobija neku crnu ugljen nijansu,a uporedo sa kosom,ten je krenuo da tamni.Bio sam preslikani otac Niko iz tog perioda.Jedino sto sam od majke nasledio,bile su neke usne,koje su mi pogotovo u tom dobu pravile velike probleme.Majka ima pune,prirodne jarko crvene usne,tako da smo I ja I sestra,to nasledili od nje.Uvjek sam izgledao kao nasminkan,tako das u djeca prosula foru da koristim sminku,tako da sam tu prvu godinu puberteta proveo,tukuci se I svadjajuci sa drugom djecom,ujedno braneci svoju cast,jer

(31)

karmin nisam u zivotu drzao u ruci.Ubrzo sam se ipak izborio,I zezanja u vezi usana su prestala.Kristina je jedna od onih srecnica,koje pubertet jedva da je pipao.Lijepa kao I uvjek,bez ijedne bubuljice,ili bilo koje tinejdzerske nepravilnosti na licu,I dalje je bila djevojcica o kojoj su sanjali svi,samo osim njenih vrsnjaka I malo mladjih,o njoj su poceli da mastaju I osmaci,vidno stariji djecaci.Nevolja je htjela,da njenim odrastanjem sve vise I vise protivnika,kacim sebi na vrat,jer me I dalje bjesnilo hvatalo, ako bi neko zadrzao pogled na njoj duze od onog dozvoljenog,slucajnog u prolasku.Kristina je oduvjek sumnjala,da sam zaljubljen u nju,to joj nikad nisam rekao,niti bilo kojom rjeci,to nagovjestio,a svoju blagonaklonost I obzir prema njoj pravdao sam velikim prijateljstvom izmedju nasih porodica,I sto to tako mora biti.

I Kistina i ja, smo u medjuvremenu koliko toliko sazreli. Ja sam sve manje i manje upadao u neprilike, a Kistina je odjednom postala pazljiva prema meni.Valjda joj je trebalo vremena da shvati da sam joj maksimalno naklonjen,I da nema potrebe da bude toliko zla I okrutna prema meni.Tome su doprinijeli I njeni roditelji,koji su primjetili da sam mnogo pazljivi I osjecajniji prema njoj,nego ona prema meni,tako da su cesto znali da uticu da jedna djevojcica ne smije da bude bezobrazna prema nekome ko joj je pravi drug.Totalno neocekivano,Kristina je pocela da se mijenja…Cak me u jednom leksikonu,kod neke drugarice iz odeljenja ,potpisala kao njenog druga.Ruku na srce, bio sam zadovoljan I tim ,,drug,,cak I bez onog ,,najbolji,,Samo kad bih se sjetio koliko sam toga prosao,da bi me uopste nazvala drugom,stvaralo je opet blago zadovoljstvo.Po mojoj slobodnoj procjeni,ako mi je desetak godina trebalo,da bi me nazvala drugom,za nekih jos deset mozda budem I najbolji drug,a ko zna, mozda za nekih trideset,cetrdeset, budem nazvan I momkom,nikad se ne zna.Prestala je da me otkucava za incidedente u koje bi s vremena na vrijeme upadao, cak me i branila za neke moje

(32)

gluposti.E to su vec bile novosti.Prosto nisam mogao da vjerujem,da ona,koja je bila zaduzena za moja tuzibakanja,I spijuniranja,odjednom postaje zastitnik,I pred roditeljima I pred nastavnicima,I neko ko me iskreno savjetuje,da moram mnogo bolje da se ponasam,nego li to trenutno radim. Poceli smo i zajedno u skolu da idemo, uopste nas nije bio blam da nas zadirkuju ostali, ono djecje da smo momak i djevojka.Stvari posle toliko godina,konacno su dobijale,ako ne nista drugo,onda barem neki normalan tok.

Poceli smo da se zanimamo za iste stvari. Nije mi trebalo mnogo vremena da joj prenesem svoju strast prema muzici, omiljenim knjigama, filmovima…pjevusio bi joj,sve te divne pjesme,koje sam slusao,I bukvalno je tjerajuci,da cuje ,,evo jos samo ovu,,prepricavao knjige koje sam citao,a filmovi su postalI stvar,koje nismo propustali.Imali smo samo dva kanala na tv-u,tako da nisi smio dozvoliti luksuz,da se daje neki film,a ti da ga ne pogledas.Roditelji nam nisu dali da iznajmljujemo vhs kasete,kada je radna nedelja,tako da Smo hvatali,,daj sta das,,Odmah posle filma,ako ga nismo gledali zajedno,vec odvojeno,svak svojoj kuci,odmah smo zvali jedno drugo telefonom,da sumiramo utiske. Zbog mene je zavoljela i sport… zajedno smo isli da gledamo Rudara, gotovo da nismo propustali utakmice. Zavukli bi se u potkrovlje tribine, kupili masu sjemenki i sokova i kao kakvi divljaci dernjali se i navijali citavu utakmicu.Imali smo nasu poziciju,u samoj blizni komentatorske loze,odakle bi imali najbolji pregled,I gotovo bez prestanka bodrili nase Polimlje do pobjede.To mi je bilo posebno fascinantno…Kristina koja je skroz mirna, dok ne dodjemo na tribinu,I dok ne pocne utakmica,a onda se pretvara,u takvog navijaca,koji zna I sudiji da dobaci,ako smatra da je pogrijesio.Sta reci…bio sam totalno zaljubljen,bio sam I ranije,I tada mislio da ne moze vise,ali upoznajuci neke nove momente u vezi nje,koje nisam znao ni da ima,to vise nije bila samo zaljubljenost,vec ludilo.Posmatrajuci njenu strast,koju iskazuje bodreci samnom nas gracki klub,dalo mi je

(33)

taku ideju,koja mi nije dala mira,sve dok nisam krenuo u njenu realizaciju.Poceo sam da treniram fudbal…Naravno da osim ljubavi prema fudbalu,najveci pokretac mog pocetka treniranja,bila je upravo ona.Zapravo,kad vam posteno priznam,samo ona.Jesam ja volio fudbal,ali ni priblizno kao sto sam volio nju.Sanjao sam da me bodri,kad dam gol,potrcim ka onoj strani tribine,gdje je ona,podignem majicu na kojoj bi bilo ispisano njeno ime,I neka parola tipa,,Ovo je za tebe,,Tako da nosen svojom zaludjenoscu sto prema njoj I mnogo manje prema fudbalu,upisao sam se u pionire Polimlja,I krenuo da treniram.

*

Uvijek sam bio dobar ulicni fudbaler,medju drustvom iz ulice,I drugovima iz odeljenja,ali se nikad nisam zanosio da sam neki kalibar veci od toga.Nikad nisam bio hitar I brz,solidno sam baratao loptom,dobro driblao,I reko,da malo probam,da bi me Kristina pratila.Naado sam se da ce vristati kad dam gol,pa barem duplo jace,nego li, kad neko drugi da gol.Totalno neocekivano,vec posle prvog treninga,ispostavilo se da nisam toliko los,I da predstavljam ozbiljnog konkurenta,I za djecake koji su trenirali,dugo prije mene.Posle par treninga,trener nase selekcije,pozvao je moje roditelje da im saopsti,da posjedujem talenat I da bi trebali I oni da me motivisu,da budem redovan na treninzima,I da sve to mnogo ozbiljnije shvatim.Moji su konacno odahnuli,pomislili su,da sam se konacno pronasao u necemu,pa makar to bio i hobi,I da ce me ta obuzetost fudbalom,u slobodne sate,odvuci od problema I mangupisanja kojima sam bio sklon.

Generacija 84 godiste podmladak FK Polimlje,bila je jedna od talentovanijih generacija,jos od generacje 75 godiste,koja je svojevremeno osvojila trofej na nekom jakom turniru u Beogradu.Moji saigraci su bili Murat Junkovic,I Sale

(34)

Cacic,danas fudbaleri eminentnih evropskih liga,I svakako dva nasa najbolja fudbalera u tom uzrastu.

Krenuo sam ozbiljno da treniram ali iz nekog cudnog,ni danas meni jasnog razloga, i da dobijam kilograme. Posle svakog treninga roditelji nisu mogli da me odvoje od stola, tako da sam i pored zavidne fudbalske vjestine, postao bucko koji juri za loptom. Trener u dogovoru sa roditeljima,bacali su me na razne dijete, ali ja sam uvijek nalazio nacina da se dokopam masnih vjesalica, euro kremova, ili vec neceg drugog. Dobio sam nadimak Toputic, po bivsem fudbaleru Polimlja, koji je i pored vidljivog viska kilograma, uspjesno igrao lopte.Taj nadimak mi je bio prihvatljiv do nekle,jer je Toputic stvarno dobro igrao,ali s druge strane bio je stijena,sa ne malom stomacinom,tako da taj dio sa trbuhom ,mi nije dao puno uzivanje u tom nadimku,tacnije nadimak mi je vise smetao nego imponovao. Da bi ubrzo poslije tog nadimka, dosao novi, Debelcevic, koji me je nervirao do te mjere, da sam opet upadao u tuce, kad god bi me neko nazvao tako.I pored problema sa tezinom,nisu me otpisivali u klubu,smatrali su da je to samo faza,koja ce mi omoguciti da vremenom ojacam muskulaturu,I postanem robusni centarfor,kakvim su zeljeli da me naprave.

Krenuli smo da igramo takmicarske utakmice sirom Srbije I Crne Gore.Zbog viska kilograma,trener mi je dao mali radijus kretanja,moja uloga je bila napadac-egzekutor, da primam lopte u sesnaestercu na gotovo,I da ih probam sprovesti u mrezu.Kristina nije mogla iscekati prvu utakmicu na domacem terenu,a mi smo ko u inat prvih ko zna koliko utakmica, igrali na strani.Iako sam se fudbalu,posebno privolio zbog nje,iz treninga u trening pocinjao sam sve vise I vise da volim taj sport,i postajao gotovo zavistan od njega. Posebno sam zavolio trenera,Djola Lakica,tek penzionisanog fudbalera,koji je sa velikom strascu,prenosio nam znanje,I trudio se da od nas napravi prvo ljude,pa tek onda fudbalere.Djole nije imao neku veliku karijeru kao igrac,igrao je za male klubove u

(35)

zemlji,najveci uspjeh mu je bila jedna drugoligaska sezona u Vranjanskom Dinamu a ostalo nije ni vrijedno pomena,ali I pored toga,ja nisam imao dilemu,ko je moj heroj,I fudbalski uzor.Zelio sam da sutiram lijevom kao Djole,iako sam izraziti desnjak,da se radujem na nacin na koji se on raduje,neki su me zafrkavali da sam cak skidao I njegov hod.On je jedan od onih ljudi,koji te podstice,hrabri,motivise,jer smatra da za sve postoji resenje,I pravi put,ako samo ulozis sebe u to,ali do kraja,ne stedeci se ni malo.Nije bio najponosniji na svoj fudbalski staz,ali je rekao,da je uvijek mirno spavao jer je davao sve od sebe,I da zna da nije mogao bolje od toga,jer prosto ne mozemo svi biti veliki fudbaleri.Svaki trening bi pocinjao nekom njegovom pricom,anegdotom iz karijere,salom…to su bile zivotne stvari,kojima je pokusavao da nam predstavi kakav je u stvari zivot,kakvi su ljudi koje srecemo u njemu,cemu treba teziti u zivotu,I kako kroz njega hodati.Posle treninga,posjedali bi na centru igralista oko njega,I slusali ga,cesto ga tjerajuci da nam iznova I iznova prica neke price.Nikome nije padalo na um da ide kuci,a da nam trener, barem nesto ,opet ne isprica.Iz velikog postovanja prema Djolu,gotovo,bilo je nemoguce,na svakom treningu,utakmici,ne dati svoj maksimum.Posmatrajuci njega,koji se toliko trudi oko nas,kome apsolutno nista nije tesko,neko ko sve radi neisfoliranim osmijehom na licu,I velikom ljubavlju,sto prema profesiji,sto prema nama,budilo je kod nas potrebu,da ga sopstvenim zalaganjem I trudom cinimo posebnim.Voljeli smo ga kao oca.

Posebno mi je ostala u sjecanju njegova izjava na poluvremenu jedne utakmice.

Igrali smo u Niksicu,protiv podmladka FK CELIK,u pitanju je bio turnir za igrace do 14 god.Ni malo prijatno gostovanje za mene,jer su me neki sa tribina,uporno zezali,Debeli,debeli,da ja od treme I zbunjenosti,nisam umio da se sastavim sa loptom.Nikad nisam umio da funkcionisem pod pritiskom.Ja jesam bio dosta krupniji od drugih,ali nisam

(36)

bio bas toliko debeo,kako ma publika prozvala.Promasio sam masu prilika za gol,I time sebi stvorio jos vecu nervozu I pritisak,koje su me dodatno vukle u nove promasaje.Cak I saigraci su postajali nervozni zbog moje igre,koja je vise nego stetila timu.Vise bi koristio ekipi,da su igrali bez mene,nego samnom na toj utakmici.Publika ko u inat,nije prestajala da mi se smije,I da me cascava sve kreativnijim I kreativnijim nadimcima,vezanim za moju tezinu.Ljudi,cisti pakao…ja masim neku izglednu priliku,a publika koju cine klinci nasih godina pjevaju-dajte loptu debelom-Molio sam se u sebi,da me trener izvede iz igre,I prekrati mi muke,agonija je dugo trajala,a tek je bilo prvo poluvrijeme.Nisam mogao da zamislim da I dalje ostanem na terenu.Na poluvremenu,rekao sam treneru

-Izvlaci me iz igre,ovo nije moj dan,ne mogu da podnesem,one sto me pljuju-a on mi je na to rekao,nesto,sto cu pamtiti citav zivot,I sto ce mi biti zvijezda vodilja za neke buduce okrsaje,I sto ce,slobodno cu reci,postati moj zivotni moto.

-SINE,AKO SE SAD POVUCES IZ

IGRE,POVLACICES SE IZ SVAKE BORBE U

ZIVOTU,BJEZACES KAD GOD OSJETIS TESKOCU I FRKU…AKO SAD POKAZES DA IMAS MUDA,I OD CEGA SI STVOREN,VELIKU SI STVAR ZA SEBE NAPRAVIO.JA TE NECU IZVODITI IZ IGRE,TI KAKO HOCES-

Vratio sam se na teren,jer nisam zelio Djola da razocaram.Po holivudskom scenariju,ova prica bi isla u tom smjeru,da se ja ,pun prkosa,ponosa,I nadljudske snage vratim na teren,I utisam publiku svojom preporodjenom igrom,golovima,da I protivnicka publika stane na moju stranu.Medjutim,u stvarnom zivotu…tako ne biva.Ja na toj

Referências

Documentos relacionados

AUTOMAÇÃO (T01P01), CASO NÃO HAJA VAGAS, MATRICULAR EM T01P02 E TIRAR QUALQUER OUTRA DISCIPLINA QUE CAUSE CHOQUE.. -QUEBRA DE

Trataremos da exclusão da cultura digital juvenil no processo de ensino e aprendizagem da arte a partir da presença estereotipada dos games online na produção dos alunos

O tema água pode ser abordado sob diferentes aspectos, que envolvem conhecimentos de Histó- ria, Geografia, Biologia, Física e Química. Na parte informativa, este paradidático

AJUSTE DE CURVAS E INTERPOLAÇÃO Conhecendo-se os valores de uma função em pontos discretos de um intervalo, deseja-se determinar uma curva que “represente” esta função

Como no regime de concessão o contratante assume todos os custos da extração e exploração do petróleo e, caso o campo não seja considerado comercializável,

Observamos na primeira análise que há muitos fatores que afetam a forma como o professor olha a produção do aluno, ou mesmo como desenvolve sua aula, ou

O artigo A aproximação entre Turismo e a Arte da Dança: caso Expedição de Dança – PARNA Serra da Capivara/PI – Brasil, sugere refletir sobre a possibilidade de se pensar

ções socioeconómicas são, de facto, práticas educativas estratégicas. Através delas, os alunos procuram satisfazer os seus interesses esco- lares presentes e profissionais