1. FUNKCIJE FINANCIJSKOG SUSTAVA
Funkcije financijskog sustava ostvaruju se brojnim i različitim, formalnim i neformalnim, otvorenim i dogovornim financijskim tržištima. Uz formiranje i transfer novčanog kapitala i njegovo usmjeravanje, financijski sustav ima i slijedeće funkcije:
1. Štedna funkcija – nuditi široki izbor privlačnih oblika novčane štednje (obveznice, dionice, bankovne štedne račune i depozite, udjele u investicijskim i mirovinskim fondovima, police životnog osiguranja, vrijednosnice novčanog tržišta i sl) kojima će poticati sklonost štednji i investiranju
2. Funkcija likvidnosti – omogućiti investitorima da svoja potraživanja brzo i bez većih gubitaka pretvore u novac kao najlikvidniju imovinu. Ova je funkcija najuže povezana s razvijenošću tzv. sekundarnog-transakcijskog financijskog tržišta na kojem se financijska potraživanja preprodaju 3. Kreditna funkcija – omogućiti stalnu opskrbu kreditom pojedinaca, poduzeća i države jer je
kredit, (bankovni, komercijalni ili u obliku vrijednosnica) najvažniji instrument suvremenog financiranja
4. Funkcija plaćanja – osigurati instrumente, sigurne postupke i mehanizme današnjih masovnih domaćih i međunarodnih plaćanja po najnižoj cijeni.
5. Gospodarsko političke funkcije – zdrav, stabilan i učinkovit financijski sustav potpora je državnoj politici za postizanje ciljeva visoke zaposlenosti, neinflacijskog i održivog ekonomskog rasta, stabilnosti privrede, visokog stupnja konkurencije i sl.
6. Funkcija očuvanja kupovne moći – raznolikim oblicima financijskih ulaganja omogućiti očuvanje realne vrijednosti novčanog kapitala ili povećanje kupovne moći u budućnosti.
7. Preuzimanje rizika – finan. sustav ne izbjegava, već preuzima rizike koji nastaju u realnom sektoru
8. Međugeneracijski prijenos štednje – životno i mirovinsko osiguranje
2. IZRAVNO (DIREKTNO) FINANCIRANJE-PRIMARNA POTRAŽIVANJA
Kod izravnog (direktnog) financiranja deficitarne jedinice emitiraju i nude svoja obećanja plaćanja na novčanim tržištima i na tržištima kapitala, a suficitarne jedinice kupuju takva potraživanja. Kupujući vrijednosnice, ulagači na financijskom tržištu ustupaju svoj novac izdavateljima vrijednosnica, postajući tako njihovi kreditori ili suvlasnici tvrtki. Novčanosuficitarne jedinice stječu novčana potraživanja koja dospijevaju u budućnosti, a k tomu očekuju i stanovite prinose u određenim vremenskim razdobljima ili o dospijeću. Takvi financijski instrumenti predstavljaju direktna, izravna potraživanja NSJ prema NDJ, a zovu se još i primarnim potraživanjima ili primarnim vrijednosnicama.
Različita potraživanja materijalizirana u papirnatim vrijednosnicama ili sve više u obliku elektroničkih zapisa plasiraju se investitorima tehnikom privatnog plasmana ili javnim upisom uz pomoć investicijskih banaka, brokera i dealera. Ti sudionici pomažu plasmanu vrijednosnica ne mijenjajući ih u drugi oblik potraživanja. Razmjena novčanih potraživanja je obavljena između dužnika i vjerovnika (investitora) u onom obliku u kojem je potraživanje ponuđeno, bez promjene denominacije, stupnja rizičnosti, dospijeća, kamatnjaka i sl. Jednom kreirana obveza ostaje nepromijenjena i po vrsti primijenjenog financijskog instrumenta i po svom sadržaju sve do dospijeća ako se radi o zadužnici ili dok god poduzeće postoji ako se radi o vlasničkom instrumentu.
Vrijednosnice u pravilu imaju visok stupanj utrživosti i lako se mogu preprodavati na sekundarnom ili transakcijskom financijskom dijelu financijskog tržišta, što im daje osobinu likvidnosti. Višestruke prodaje takvog direktnog potraživanja na sekundarnom tržištu ništa ne mijenjaju u prirodi samog potraživanja jer ono uvijek ostaje jednaka obveza izdavatelja, mijenjaju se samo krajnji pozajmljivači ili osobe dioničara; to je uvijek izravna obveza krajnjeg uzajmljivača prema krajnjem pozajmljivaču.
Razmjeri izravnog financiranja ovise o razvijenosti financijskog sustava – u razvijenim zemljama obuhvaća od 5 do 30% ukupnog eksternog financiranja, a u nerazvijenim financijskim sustavima često nije ni zastupljeno. Financijski sektor je to razvijeniji što je viši udjel direktnog financiranja.
Ograničenja izravnog financiranja: teško je skrojiti takva potraživanja koja će investitorima odgovarati po prinosima, poreznom tretmanu, iznosu na koji glase, stupnju likvidnosti, stupnju rizika, po dospijeću, obliku i vrsti vrijednosnice. Širokom krugu investitora je otežan pristup izravnom tržištu jer je ono veleprodajno i nema dovoljno informacija o bonitetu izdavatelja, o raznovrsnim izdanjima vrijednosnica i sl. Sve su to razlozi zbog čega ovaj jednostavni način financiranja nema šire razmjere. Primjeri izravnog financiranja:
- Domaćinstva (NSJ) kupuje novoizdane dionice ili komercijalne zapise Plive (NDJ)
- Poduzeće (NSJ) s trenutnim viškom novčanih sredstava kupuje 3-mjesečne blagajničke zapise države (NDJ)
- Domaćinstvo (NSJ) ulaže štednju kupujući komercijalne zapise s rokom od 182 dana koje izdaje poduzeće (NDJ) dobrog boniteta
3. FINANCIJSKA INTERMEDIJACIJA (INDIREKTNO FINANCIRANJE)
Financijsko posredovanje je način prijenosa novčanih sredstava od krajnjih pozajmljivača krajnjim uzajmljivačima kada se između njih pojavljuje financijski posrednik ili intermedijar. Financijski posrednik kupuje direktna financijska potraživanja jednih karakteristika i pretvara ih u indirektna potraživanja drugih karakteristika. Proces transformacije potraživanja zove se financijsko posredovanje, a institucije koje se time bave su financijski posrednici.
Financijski posrednici prikupljaju sredstva u obliku depozita na transakcijskim računima, depozita po viđenju i oročenih depozita, prodajom polica osiguranja, naplatom članskih uloga, prodajom udjela u investicijskim fondovima, emisijama obveznica, certifikata o depozitu, blagajničkih zapisa, uzimanjem kredita i sl. obvezama, što su potraživanja krajnjih pozajmljivača – NSJ – prema njima.
Istovremeno financijski posrednici kupuju vrijednosne papire, odobravaju kredite i sl te tako stječu direktna potraživanja prema krajnjim uzajmljivačima – NDJ – umjesto stvarnih pozajmljivača novčanih sredstava (NSJ).
Financijski posrednici kupuju direktna potraživanja od NDJ na isti način kako ih kupuju NSJ u sustavu direktnog financiranja. Tu kupovinu financiraju prikupljajući novčana sredstva emisijom tzv. sekundarnih obveza prema NSJ. Iako između krajnjih pozajmljivača i uzajmljivača ne postoji nikakav izravni odnos, vidi se da su NSJ kupujući indirektna potraživanja od financijskih posrednika stvarno financirali NDJ čije su obveze kupili financijski posrednici.
Indirektna potraživanja su za financijske posrednike obveza, a direktna potraživanja dio su njihove financijske imovine. Novčani kapital ustupljen je od strane NSJ novčanodeficitnim na način da je jedna vrsta potraživanja preoblikovana u druge vrste potraživanja uz sudjelovanje financijskih posrednika. Financijski posrednici su banke, štedne depozitne institucije, osiguravatelji života i imovine, mirovinski i investicijski fondovi, specijalne državne financijske institucije, financijske kompanije, stambene štedionice, tj. sve one financijske institucije koje u svojoj aktivi imaju direktna financijska potraživanja, a u pasivi indirektna potraživanja kao obvezu prema štedišama ili investitorima.
Najvažnije prednosti posredovanog u odnosu na izravno financiranje su:
1. Financijsko posredovanje omogućava kreiranje financijskih potraživanja raznolikijih denominacija nego je to slučaj s izravnim financiranjem.
2. Omogućena je lakša disperzija rizika, što je krajnjoj NSJ nemoguće zbog manjih raspoloživih iznosa i zbog toga ograničenih mogućnosti ulaganja.
3. Financijsko posredovanje omogućava kreiranje obveza i strukturiranje aktive s raznolikim, međusobno usklađenim dospijećima, pri čemu je moguća i ročna transformacija sredstava 4. Većina sekundarnih obveza koje nude financijski posrednici je visoko likvidna
5. Posredovano financiranje omogućava informacijsku intermedijaciju jer investitori ne moraju analizirati svaki projekt ili bonitet pravne osobe u koju ulažu, već se oslanjaju na analitičku vještinu i financijsku snagu financijskih posrednika
Primjeri posredovanog financiranja:
- Domaćinstvo (NSJ) ulaže u štedionicu ročni štedni depozit, a ova drugom domaćinstvu (NDJ) odobrava dugoročni stambeni kredit
- Domaćinstvo (NSJ) kupuje policu osiguranja života od osiguravajućeg društva, a ova tako prikupljena sredstva investira u obveznice poduzeća (NDJ)
- Poduzeće (NSJ) kupuje komercijalne papire od financijske kompanije koja iz tako prikupljenih sredstava odobrava potrošački kredit domaćinstvu (NDJ)
Osim ovih prednosti financijski posrednici nude i usluge domaćeg i međunarodnog platnog prometa, kreditnih kartica, leasinga, savjetovanja, povjerbenih (trust) poslova u svezi sa upravljanjem vrijednosnicama i ostale financijske usluge, čime uspješno zadržavaju dominaciju posredničkih financijskih institucija – financijskih intermedijara u odnosu na direktno financiranje.
4. DEPOZITNOKREDITNI KOMPLEKS I NEDEPOZITNE FIN. INSTITUC.
Depozitne fin. institucije prikupljaju sredstva primanjem transakcijskih depozita na računima plaćanja, na štednih uloga po viđenju ili ročne štednje, namjenskih i nenamjenskih depozita i plasiraju ih u obliku kredita. Kako su im u pasivi imovinske bilance najvažnije obveze po primljenim depozitima, a u aktivi potraživanja po odobrenim kreditima, često se nazivaju i depozitnokreditne institucije ili depozitnokreditni kompleks financijskih institucija.
Depozitne financijske institucije među depozitima drže i one depozite koji su slobodni i raspoloživi na zahtjev, tj. po svojoj su prirodi depozitni novac i uvijek mogu biti upotrijebljeni kao sredstvo prometa i plaćanja. One se po tome razlikuju od ostalih financijskih institucija jer kroz svoju kreditnu aktivnost sudjeluju u procesu umnažanja novca kreacijom novih depozita. Samo depozitne institucije među svim financijskim institucijama smiju u svojoj pasivi imati obveze koje su dio ukupne količine novca u optjecaju i na osnovi njih kreirati sekundarne depozite. Zbog toga su depozitne institucije pod kontrolom središnje banke koja upravlja ovim procesima i preko depozitnih financijskih institucija nastoji postizati monetarne učinke i općegospodarske ciljeve. U većini zemalja depozitne institucije su najvažnije, a u mnogim zemljama su do nedavno bile i jedine financijske institucije.
Nedepozitne fin. institucije prikupljaju i pribavljaju novčana sredstva od NSJ i plasiraju ih NDJ na sve naprijed nabrojane načine, ali ne smiju kreirati obveze primanjem depozita jer je to iz navedenih monetarnih razloga i zbog zaštite ulagača zakonom utvrđena privilegija samo depozitnih institucija. Razlikujemo ugovorne štedne institucije, fondove zajedničkog investiranja (investicijski fondovi), financijske kompanije i konglomerati, državne i specijalne financijske institucije, investicijske banke, brokeri i dealeri, ostale financijske institucije
5. KARAKTERISTIKE SREDIŠNJE BANKE
Središnja (centralna, emisijska) banka je posebna, najvažnija monetarna institucija i vrhovna novčana vlast svake moderne države. Po svojim funkcijama i karakteristikama bitno se razlikuje od svih drugih financijskih institucija jer kontrolira zakonima uspostavljeni jedinstveni novčani, kreditni i bankovni sustav, a sve više i sustav svih depozitnokreditnih financijskih institucija. Ponekad se naziva i banka banaka.
Temeljni joj je zadatak održavanje stabilnosti cijena. Pod uvjetom da to ne šteti ostvarenju ove temeljne zadaće, središnja banka treba pružati potporu i ostvarivanju ciljeva opće ekonomske politike kao što su visoka zaposlenost, održivi neinflatorni razvoj, visoki stupanj konkurencije i sl.
Održavanje stabilnosti cijena određeno je kao temeljni cilj djelovanja većine suvremenih središnjih banaka, a po uzoru na Europski sustav središnjih banaka prihvaćen je i kao temeljna zadaća HNB.
Iako je središnja banka javna, državna institucija ili je pod odlučujućim nadzorom države, u pravilu je neovisna od aktualne administracije. Samostalnost središnje banke se osigurava kroz funkcionalnu (odabir mjera i instrumenata za postizanje ciljeva), institucionalnu (samostalno odlučivanje), osobnu (samostalnost uprave) i financijsku neovisnost. Stupanj neovisnosti je različit od države do države, a u velikoj mjeri je određen neugodnim iskustvima iz prošlosti (Njemačka).
Samostalnost osigurava središnjoj banci neovisnost u vođenju novčane politike, ali isto tako uskraćuje državi mogućnost da svoje potrebe financira iz primarne emisije središnje banke, a bez stvarnog pokrića. Samostalnost se osigurava načinom izbora – imenovanjem članova uprava koje obično imenuje vrhovno zakonodavno tijelo (senat, sabor..), zabranom dugoročnog kreditiranja, zabranom uključivanja članova vlade u uprave središnjih banaka i sl.
Javno povjerenje i respekt, a i djelotvornost središnje banke usko su povezani s njenom neovisnošću, ali isto tako i sa harmoničnom suradnjom s državnom administracijom, kroz što se nastoje ostvariti gospodarski ciljevi jer su ciljevi novčane politike s njima najuže povezani.
U svijetu prevladava sustav jedne središnje banke. Središnja banka je neprofitna institucija. Troškove poslovanja pokriva prihodima od kamata na kredite poslovnim bankama, od kamata na vrijednosnice koje drži u aktivi, od prihoda koje ostvari plasmanom deviznih pričuva, i sl. Razlika između prihoda i rashoda je emisijska dobit i to je prihod državnog proračuna.
Kao banka banaka, središnja banka svoje zadaće ostvaruje preko bankovnog sustava i preko onih depozitnih štednih institucija koje nadzire i koje su danas najčešće u obvezama i pravima izjednačene s bankama. Ne posluje izravno s poduzećima, a kada takva mogućnost i postoji, obično se radi o najvećim korporacijama i o posebnim poslovima koji nisu izravno povezani s kontrolom novčane mase.
Povijest središnjih banaka: u početku su osnivane kao privatne banke ili je privatnim univerzalnim bankama dodjeljivana privilegija emisije novčanica i kovanica. S vremenom su osnivane kao državne institucije ili su podržavljene ili je osiguran odlučujući utjecaj države. Te banke su se od drugih banaka razlikovale po emisijskoj funkciji pa im otuda i naziv. Potpune funkcije karakteristične za današnje središnje banke preuzimaju nakon velike svjetske krize 1929-1933. kada se pokazalo da monetarni činitelji i krize bankovnih sustava mogu izazvati velike negativne posljedice u gospodarstvu. Tada je središnjim bankama povjerena ne samo kontrola nacionalnog optjecaja novca već i druge, direktivno nadzorne i kontrolne funkcije, čime one postaju važan organ države odgovoran za provođenje ekonomske politike djelovanjem na ponašanje gospodarskih subjekata, tj. od emisijske postaju središnje banke u suvremenom smislu.
6. FUNKCIJE SREDIŠNJE BANKE
1. reguliranje količine novca u optjecaju i kreditne aktivnosti banaka (novčana – monetarna politika, održavanje likvidnosti privrede) – ovu funkciju središnja banka ostvaruje instrumentima novčane politike – eskontnom – diskontnom politikom, kupnjom i prodajom vrijednosnica na otvorenom tržištu (politika otvorenog tržišta), politikom obvezne rezerve, ponekad i ponegdje selektivnom kreditnom politikom ili izravnim kvantitativnim određivanjem kreditne aktivnosti banaka
2. održavanje likvidnosti banaka i štednih depozitnih institucija – Kada uobičajeni tržišni kanali nisu dovoljni za prilagodbu likvidnosti depozitnog sektora i kada likvidnosna naprezanja mogu dovesti do kolapsa cijelog novčanog i kreditnog tržišta, nužna je kreditna intervencija središnje banke kako bi se očuvala stabilnost bankovnog sustava, potpomoglo funkcioniranje kreditnog sustava i spriječila panika i bijeg ekonomije u gotovinu zbog mogućeg juriša na banke. Središnja banka ima ulogu posljednjeg kreditnog utočišta ili kreditora u krajnjoj nuždi jer ona može odobriti kredit i onda kada to poslovne banke više ne mogu zato što ima sposobnost neograničene kreacije primarnog novca
3. održavanje međunarodne likvidnosti tj. briga za bilancu plaćanja propisivanjem monetarnih mjera koje na nju utječu, formiranjem deviznih pričuva, sudjelovanjem na deviznom tržištu, reguliranjem i kontrolom platnog prometa i kreditnih poslova s inozemstvom, deviznom kontrolom 4. emisija novca; središnje banke jedine su institucije koje su od države ovlaštene emitirati tzv. primarni novac kroz kreditiranje banaka, kupnju državnih vrijednosnica, kupovinu deviza i sl. Kao pasivna protustavka ovim poslovima u bilanci središnje banke nalaze se depoziti banaka i gotovina središnje banke u optjecaju. Emisija kovanica i novčanica je ekskluzivno pravo središnje banke. 5. suradnja s međunarodnim i regionalnim monetarnim i financijskim institucijama, ostvarivanje međudržavnih financijskih sporazuma i suradnje i sl.
6. poslovi analiza, statistike, pribavljanja informacija i objavljivanja podataka, 7. određeni poslovi za račun države (banka države)
Središnjoj banci je često dodijeljena i funkcija kontrole i nadzora razboritog poslovanja banaka – tzv.prudencijalna kontrola
7. MEĐUNARODNE (DEVIZNE) PRIČUVE: STRUKTURA I VRSTE
Međunarodne pričuve trebaju osiguravati međunarodnu likvidnost zemlje u uvjetima interne konvertibilnosti kune, tj. slobodne kupnje i prodaje deviza za domaće osobe.
HNB upravlja međunarodnim pričuvama RH i te pričuve čine dio njezine bilance. Međunarodne pričuve RH čine:
1) Potražna salda plativa u konvertibilnoj valuti na računima HNB kod stranih središnjih banaka, međunarodnih financijskih institucija ili kod izabranih prvoklasnih stranih banaka
2) Visokokvalitetne mjenice, potvrde o depozitu i ostale zadužnice koje glase na konvertibilnu valutu
3) Posebna prava vučenja HNB kod MMF-a
4) Monetarno zlato, plemenite kovine i drago kamenje 5) Novčanice i kovanice u konvertibilnoj stranoj valuti
6) Terminski, obratni repo i opcijski ugovori u konvertibilnoj valuti sklopljeni s prvoklasnim ugovornim stranama
Međunarodne pričuve poslovnih banaka uključuju depozite domaćih poslovnih banaka kod stranih banaka i stranu valutu. Ova potraživanja prema inozemstvu predstavljaju pričuve za održavanje likvidnosti banaka i njihovih komitenata u međunarodnim plaćanjima. Pričuvama RH upravlja HNB. Međunarodne pričuve HNB iskazuju se u skladu s metodologijom MMF-a i uključuju ona potraživanja HNB od inozemstva koja se mogu koristiti za premošćivanje neusklađenosti međunarodnih plaćanja. Takva sredstva moraju biti likvidna i brzo dostupna pa profitabilnost ulaganja nije u prvom planu. Devizne pričuve poslovnih banaka su dopunska rezerva likvidnosti u međunarodnim plaćanjima.
Međunarodne pričuve HNB formiraju se otkupom deviza od poslovnih banaka na aukcijama, otkupom od Min.financija iz inozemnog zaduživanja države, priljevom na osnovi obvezne devizne rezerve, povlačenjem tranši od MMF, iz prihoda od kamata na depozite i na vrijednosnice te prodajom efektivnih kuna stranim bankama.
Do smanjivanja međunarodnih pričuva dolazi zbog: prodaje deviza poslovnim bankama na redovnim
aukcijama, prodaja deviza Ministarstvu financija zbog ispunjavanja obaveza države prema inozemstvu, povrata izdvojene obvezne devizne pričuve i granične obvezne pričuve, plaćanja glavnice MMF-ovih kredita i sl. Pri upravljanju međunarodnim pričuvama osnovni kriteriji su likvidnost i sigurnost, a tek nakon njih i rentabilnost ulaganja.
HNB najveći dio svojih pričuva drži u vrijednosnim papirima – državnim obveznicama i euroobveznicama 51% deviznih pričuva, kao depozite po viđenju i oročene depozite kod inozemnih poslovnih, središnjih banaka i kod međunarodnih financijskih institucija 43%, u repo ugovorima 4% i u ostalim plasmanima 2%.
Efektiva koju HNB drži u svojim trezorima redovito je manja od 1% pričuva i služi za osiguranje najnužnijih likviditetnih potreba.
Hrvatska ne drži pričuve u obliku monetarnog zlata.
Valutna struktura pokazuje da je 84% pričuva uloženo u euro, a tek 16% u dolarski portfelj. Ukupni prihod ostvaren od ulaganja međunarodnih pričuva 2007.g. je iznosio 364 mln eura. Prosječni prinos na eurski portfelj iznosio je 3,88, a na dolarski 6,11% na godišnjoj razini.
8. KONTROLA I NADZOR BANAKA
Kontrolna funkcija je u nadležnosti HNB. HNB na temelju ovlasti iz Zakona o HNB i Zakona o bankama izdaje i oduzima odobrenja za rad banaka, nadzire njihovo poslovanje i donosi podzakonske propise kojima uređuje bankovno poslovanje i utvrđuje standarde sigurnog i stabilnog poslovanja banaka. Takve su odluke HNB o adekvatnosti kapitala, o klasifikaciji plasmana i potencijalnih obveza banaka, o ograničenjima izloženosti banaka valutnom riziku, o obvezi konsolidiranja financijskih izvješća i sl. Ove i druge prudencijalne odluke HNB usklađene su s odgovarajućim nadnacionalnim prudencijalnim standardima Banke za međunarodna poravnanja iz Basela i drugih tijela.
Zbog praćenja stanja u bankama HNB bankama propisuje obvezu dostavljanja podataka i podnošenja izvješća o njihovom poslovanju i financijskom položaju. Bonitet banaka utvrđuje se analizom temeljnih financijskih izvješća, izvješća o obavljanoj reviziji i povremenih izvješća među kojima su najvažnija posebna tromjesečna izvješća banaka o visini i adekvatnosti kapitala, o rizičnosti aktive, o poštivanju zadanih ograničenja plasmana i sl.
Kontrolna funkcija organizirana je u Sektoru kontrole i nadzora banaka, a provodi se inspekcijskim nadzorom u bankama(on-site kontrola) i analizom dostavljenih podataka(of-site kontrola).
HNB publicira podatke o bankama objedinjeno za sve banke i po grupama banaka, ali može to učiniti i za pojedinačne banke ako to smatra potrebnim, no pri tom mora čuvati podatke koji se smatraju bankovnom tajnom.
U provedbi kontrole i nadzora HNB surađuje s drugim nadzornim institucijama u zemlji i s inozemnim institucijama za nadzor banaka. Uz kontrolnu funkciju dodijeljene su joj i široke ovlasti sankcioniranja banaka kod kojih su utvrđene nepravilnosti koje bi mogle ugroziti pojedinu banku ili stabilnost cijelog bankovnog sustava.
9. DEFINICIJA I OBJAŠNJENJE BANAKA
Banke su kroz povijest bile, a u većini zemalja i danas su najvažnije institucije financijskog posredovanja. Uz štedne depozitne institucije banke čine tzv.depozitno kreditni kompleks ili kompleks kreditnih institucija koji predstavlja glavninu financijskog sustava svih zemalja. Novčana sredstva banka najvećim dijelom prikuplja primanjem depozita i plasira ih najviše u kredite, a bavi se i financijskim uslugama.
Na prikupljene depozite banka plaća pasivnu, a na odobrene kredite naplaćuje aktivnu kamatu. Razlika između aktivne i pasivne kamatne stope je kamatna marža. Kamatna marža pokriva nekamatne troškove prikupljanja depozita, premiju rizika na odobrene kredite, očekivanu dobit vlasnika banke, trošak osiguranja depozita, troškove praćenja i moguće prisilne naplate kredita i druge troškove. Pasivna (depozitna) kamatna stopa formira se na troškovnom, a aktivna (kreditna) kamatna stopa na cjenovnom principu. Kroz 8 stoljeća povijesti banke su se razvijale u različitim nacionalnim gospodarskim, društvenim, kulturnim i političkim uvjetima pa su se oblikovale kao šarolika skupina vrlo različitih institucija s različitim funkcijama, osobinama i nazivima. Zato je teško definirati banku. 2.bankovna smjernica Europske unije pokušala je ujednačiti terminologiju na području financija i bankarstva, ali ne upotrebljavaju riječ banka već izraze kreditna institucija i financijska institucija. Kreditna institucija je poduzeće čiji je posao primanje depozita ili drugih sredstava od javnosti s obvezom vraćanja i odobravanje kredita za vlastiti račun.
Financijska institucija je poduzeće kojem je zabranjeno primati depozite ili ostala sredstva s obvezom vraćanja, tj.one su poduzeće koje nije kreditna institucija, već joj je osnovni posao stjecanje udjela ili obavljanje jednog ili više poslova navedenih u točkama 2-14 aktivnosti podvrgnutih međusobnom usklađivanju iz smjernice 2000/12/EC. Financijska institucija ne prima depozite s obvezom vraćanja, ali smije obavljati sve ostale poslove kao banka.
Ovaj je kriterij sadržan i u našoj podjeli na depozitne i nedepozitne institucije. Hrvatski Zakon o bankama iz srpnja 2002. osniva se na ovom konceptu pa pod bankom podrazumijeva onu instituciju koja je od HNB dobila odobrenje za rad i propisuje da samo takve institucije mogu u svom nazivu koristiti riječ „banka“.
Precizniju definiciju banke pruža američki Zakon o bankovnim holdinzima iz 1956.g. koji banku definira kao „instituciju koja istodobno prima depozite po viđenju i odobrava poslovne kredite“.Ta definicija je najprihvatljivija i sadržana u većini drugih definicija banke.
Iako je privilegij primanja depozita ono po čemu se banke razlikuju od svih nedepozitnih institucija, banke su i kreditne institucije. Tehnički gledajući, institucija mora obavljati i depozitne i kreditne poslove da bi predstavljala banku. K tome, samo depozitne institucije (banke) vode transakcijske račune (račune plaćanja) preko kojih obavljaju bezgotovinska i polugotovinska plaćanja. Stoga primanje depozita, odobravanje kredita i obavljanje platnog prometa čine svojevrsnu liniju razgraničenja u razlikovanju banaka od nebankovnih financijskih institucija.
Banka je samo ono poduzeće koje dobije odobrenje za rad u skladu s posebnim zakonom.
Dominantni i standardni sadržaji šire definicije univerzalne banke smatraju: 1) kontinuirano primanje depozita po viđenju, 2)odobravanje kredita, 3)isplata depozita na poziv, 4)isplata čekova, mjenica, doznaka i sličnih instrumenata, 5)sudjelovanje u transakcijama s novcem, kreditima i vrijednosnicama, 6)diskontiranje mjenica, 7)upotreba riječi „banka“ u nazivu institucije, 8)obavljanje financijskih poslova
Kao predstavnik svih pozajmilaca s jedne i svih uzajmilaca s druge strane, banka ima važnu alokativnu funkciju koja joj osigurava utjecaj na pravce razvoja nacionalnog bogatstva. Posluje na načelima likvidnosti, sigurnosti i rentabilnosti. Temeljni cilj djelovanja banke je ostvarivanje dobiti ili uvećanje neto vrijednosti banke za njene vlasnike, a kriteriji usmjeravanja sredstava moraju biti dominantno ekonomski. Banke raspolažu vlastitim kapitalom, a tuđa novčana sredstva prikupljaju vođenjem računa plaćanja (transakcijski računi), primanjem depozita štednje po viđenju i oročenih depozita, zaduživanjem kod drugih banaka, emisijom vlastitih dionica, blagajničkih zapisa, obveznica i drugih zadužnica, vođenje depozita javnih ustanova, povjerbenim poslovima, zaduživanjem na međunarodnom tržištu, isl. Ovako prikupljena sredstva usmjeravaju raznim vrstama poslovnih, potrošačkih i razvojnih kredita ili ih plasiraju u vrijednosnice i u druge investicije.
Najvažniji uslužni poslovi banaka su posredovanje u domaćem i međunarodnom platnom prometu, posredovanje na financijskim tržištima, čuvanje i upravljanje vrijednostima, upravljanje tuđom imovinom, garantni poslovi i sl.
Slično drugim, nebankovnim institucijama, banke su ušle u financijske poslove, naročito u tzv. izvanbilančne nekreditne i nedepozitne operacije na financijskim tržištima, tako da se u praksi gube zakonodavstvom postavljene i specijalizacijom stvorene razlike između banaka i ostalih financijskih institucija, što relativizira i njihovu podjelu.
10. KREDITNE I FINANCIJSKE INSTITUCIJE
2.bankovna smjernica Europske unije (prosinac 1989) pokušala je ujednačiti terminologiju na području financija i bankarstva. Ni prva (1977) ni ova druga, a ni kasnije smjernice ne upotrebljavaju riječ banka već izraze kreditna institucija i financijska institucija.
Kreditne institucije su poduzeća čiji je posao primanje depozita ili drugih novčanih sredstava od javnosti s obvezom vraćanja i odobravanje kredita za vlastiti račun.
Financijske institucije su poduzeća kojima je zabranjeno primati depozite ili ostala sredstva s obvezom vraćanja, tj.one su poduzeća koje nisu kreditna institucija, već im je osnovni posao stjecanje udjela ili obavljanje jednog ili više poslova navedenih u točkama 2-14 aktivnosti podvrgnutih međusobnom usklađivanju iz smjernice 2000/12/EC. Financijska institucija ne prima depozite s obvezom vraćanja (točka 1.smjernice), ali smije obavljati sve ostale poslove kao i banka.
Ovaj je kriterij sadržan i u našoj podjeli na depozitne i nedepozitne institucije.. 11. OKRUPNJAVANJE BANAKA
Do vlasničkog, upravljačkog ili ugovornog povezivanja i udruživanja banaka dolazi zbog podizanja opće učinkovitosti ili profitabilnosti banaka, zbog proširivanja domaćeg i posebno međunarodnog poslovanja, zbog podjele rizika i troškova, povoljnijeg poreznog tretmana, lakšeg udovoljavanja zahtjevima prudencijalne regulacije i sl. Oblici okrupnjivanja banaka su:bankovni holding, konzorcij, multinacionalna banka i sindikat banaka.
BANKOVNI HOLDING je takav oblik u kojem jedna banka «majka» posjeduje kontrolni paket dionica s pravom glasa ili većinski udio u drugoj ili u više drugih banaka ili financijskih institucija «kćeri»,ili nad njima ima jasnu kontrolu. Time vršna banka stječe odlučujući utjecaj na izbor rukovodstva banke subsidijarije i kontrolira njenu politiku i upravljanje.
Banka subsidijarija pri tom zadržava nezavisni pravni status i djeluje kao posebna organizacija ali kao ovisno društvo mora slijediti ciljeve i politike nadređene banke. Ovisno o ciljevima koji se žele postići i o zakonodavstvu, kontrolni vlasnički ili upravljački udjeli variraju od nekog znatnijeg postotka do 100%..
Zbog stroge regulacije banaka i zabrana njihovog sudjelovanja u nebankovnim ali financijskim i obično vrlo profitabilnim poslovima, u novije vrijeme banke se povezuju i sa drugim financijskim institucijama kako bi ušle u sve financijske poslove:osiguranje, leasing, factoring, potrošačko kreditiranje, poslovanje s vrijednosnicama na primarnom i sekundarnom tržištu, financijsko savjetovanje i informiranje, povjerbene poslove, porezno savjetovanje i sl.
Razlikujemo: jednobankovni holding nastaje kada majka tvrtka kontrolira jednu banku i više nebankovnih financijskih podružnica, i multibankovnu holding grupu gdje jedna banka ili nebankovna tvrtka kontrolira više banaka i nebankovnih financijskih institucija. U okviru holding grupe moguće je obavljati sve financijske poslove, što pojedinačnoj instituciji, pa i banci, nije moguće. BANKOVNI KONZORCIJ-je način okrupnjivanja kapitala ugovornim udruživanjem banaka radi ostvarivanja nekog značajnog projekta što ga one pojedinačno nisu u stanju izvesti ili ga mogu ostvariti tek uz teškoće ili uz više troškove. Ciljevi konzorcija mogu biti kratkoročni (izdavanje jamstava, odobravanje kredita) ili trajni (međusobno održavanje likvidnosti). Temeljna osobina konzorcija jest da se osniva zbog točno definiranog cilja i traje samo dok se taj cilj ne ostvari. Za trajanja konzorcija banke zadržavaju samostalnost, a u konzorcij udružuju dio potrebnog kapitala, kadrove, tehniku, poslovne veze.
Konzorcijem rukovodi banka-gestor. Osim nacionalnih postoje i međunarodni konzorciji u koje se udružuju banke iz 2 ili više zemalja.
MULTINACIONALNE BANKE su širi oblik udruživanja banaka i kapitala iz više zemalja i one pridonose globalnoj ekonomskoj integraciji. Preko mreže podružnica u više zemalja obavljaju financijske transakcije na nacionalnim i međunarodnim tržištima, ostvarujući dobit na razlikama u uvjetima na pojedinim tržištima. Tražeći priliku da zarade, diljem svijeta obavljaju sve bankovne poslove.
BANKOVNI SINDIKAT je grupa banaka koje odobravaju sindicirani kredit, kada svaka od njih participira u financiranju dijela takvog velikog kredita. Sindikat organizira banka voditelj sindikata. Bankovnim sindikatom naziva se i grupa investicijskih banaka koja prema sporazumu upisnika kupuje novo izdanje vrijednosnica velike vrijednosti od emitenta s ciljem rasprodaje investitorima na
primarnom financijskom tržištu.PURCHASE GROUP-kupovna grupa inv. banaka; SELLING GROUP-prodajna grupa investicijskih banaka
NAJVAŽNIJE METODE POVEZIVANJA BANAKA su metode spajanja i stjecanja, zajednička ulaganja, i strategijski savezi. Spajanjima se postiže puna integracija dviju ili više samostalnih banaka u jedinstvenu novu banku dok stjecanjem jedna banka preuzima kontrolni paket običnih dionica druge banke bez spajanja i pripajanja, ali nad preuzetom bankom stječe jasnu kontrolu – stjecanje je uobičajena metoda kod formiranja bankovnih holdinga. Strategijskim savezom uspostavlja se partnerstvo među bankama usmjereno na precizno određene aktivnosti. Zajednička ulaganja postoje kada dvije ili više banaka osnivaju i zajednički kontroliraju treću financijsku instituciju i preko nje ostvaruju ciljeve od obostranog interesa.
12. DEPOZITNE ŠTEDNE INSTITUCIJE
Izraz štednja najčešće se upotrebljava za novčanu štednju građana. Jedinstveno je definirana kao nepotrošeni dohodak (Š=D-P), tj. kao razlika između novčanog dohotka i potrošnje u istom vremenskom razdoblju. Nacionalna štednja je skup osobne, poduzetničke i državne štednje, a predstavlja ukupna novčana sredstva koja mogu biti upotrijebljena za financiranje domaćih investicija ili pozajmljena inozemstvu. Tradicionalni oblik ulaganja štednje stanovništva je ulaganje kod raznovrsnih depozitnih štednih institucija.
ŠTEDIONICE se pojavljuju prije nešto više od 2 stoljeća pojavom industrijskog radništva i stalnih novčanih prihoda, osnivane su na načelu uzajamnosti, prikupljale su manje ušteđevine širokog sloja građana pružajući im financijske usluge, sigurnost, skromno ukamaćivanje i povoljne stambene i osobne kredite. Najveći broj današnjih štednih depozitnih institucija u svijetu utemeljen je na idejama F.W.Raiffeisena.. Najveći broj štedionica napustio je načelo uzajamnosti i pretvaraju se u kapitalske institucije kojima njihovi vlasnici upravljaju ovisno o kapitalskom udjelu. Zbog posebne prirode štedionica i zbog zaštite malih štediša pod čvrstom su kontrolom i nadzorom države, a mnogima je država vlasnik ili suvlasnik. Iako su u početku osnivane kao uzajamne institucije članova prema europskom uzoru, danas su preko 60% kapitalske, a 40% su uzajamne institucije.
U izvorima sredstava štedionica najvažniji su opći štedni računi, posebni namjenski štedni planovi, depoziti po tekućim i ŽR članova i nečlanova, udjelni računi društva, sredstva pribavljena pozajmicama od posebnih državnih krovnih institucija i pribavljena emisijama zadužnica. Odobravaju uglavnom stambene, potrošačke i osobne kredite. Neuposlene viškove ulažu u plasmane privredi, posebno manjim i srednjim poduzećima.
Po opsegu poslova koje obavljaju, vlasničkoj i organizacijskoj strukturi, poreznom tretmanu i odnosu prema središnjoj banci, današnje su štedionice izgubile početne karakteristike i sve su sličnije bankama.Ponegdje još uvijek imaju porezne olakšice ako najveći dio sredstava usmjeravaju u financiranje stambene izgradnje.Najveće svjetske štedionice su u pravilu one kojima je osnovna djelatnost kreditiranje stambene izgradnje.
KREDITNE UNIJE (ZADRUGE) manje su štedne institucije u vlasništvu članova štediša. U pravilu uživaju porezne olakšice i neprofitne su institucije. U njih se udružuju stanovnici nekog sela, četvrti, tvornice, studenti nekog sveučilišta, vjernici crkve..Odobravaju kredite samo članovima. Računi štednje u njima nazivaju se udjelni računi ili štedni računi na osnovu kojih članovi zadruge stječu pravo upravljanja. U pravilu ne dijele dividendu - korist članova je u višim kamatnjacima na uložena sredstva i nižim na uzete kredite.Višak prihoda nad rashodima raspoređuju u rezerve koje povećavaju neto vrijednost zadruge. Posluju prema izvornim Reiffeisenovim načelima samopomoći članova,
samoodgovornosti i samoupravljanja. Za razliku od kapitalskih štedionica kojima se, kao i poslovnim bankama, smanjuje tradicionalno visoki udjel u prikupljanju štednje stanovništva, broj članova, veličina i relativni udjel kreditnih zadruga se ne smanjuje ili čak raste. One su jedine depozitne institucije koje uspijevaju odolijevati konkurenciji mirovinskih i investicijskih fondova i osiguravatelja (života) koji sve više preuzimaju vođenje štednje građana kroz razne oblike ugovorne štednje. Ova se njihova karakteristika objašnjava činjenicom da one osim financijskih ispunjavaju i važne socijalne funkcije.
U Hrvatskoj su ovakve institucije 1998. regulatorno uređene kao štedno-kreditne zadruge prema uzoru na američke kreditne unije no po svemu su im bliže tzv. Kase uzajamne pomoći kakve postoje u pojedinim poduzećima ili ustanovama.
POŠTANSKE ŠTEDIONICE postoje od 1861.g.-V.Britanija – osnovan Poštanski štedni odjel i u svijetu su u prošlosti bile važne štedne institucije. Uspjeh im se temeljio na raširenosti i dostupnosti poštanskih šaltera, sigurnosti za malog štedišu i čekovnom platnom prometu za široki krug građana. Danas se preko njih građanima plasiraju različite državne zadužnice, Ne kreditiraju članove, već se prikupljena sredstva usmjeravaju u programe financiranja komunalne infrastrukture na području gdje je štednja prikupljena i u financiranje javnih interesa. U zadnje vrijeme zbog konkurencije ostalih oblika štednje gube na značenju, pa im udjel u aktivi svih financijskih institucija prosječno iznosi 1% do 2%. U RH ne postoji kao posebna štedna institucija, ali bi je trebalo ponovno osnovati.
INSTITUCIONALNA ŠTEDNJA kod banaka, štednih depozitnih institucija i pošta u svijetu je samo jedan od oblika ulaganja štednje stanovništva. Iako su primjetne razlike od zemlje do zemlje u organizaciji štednog sustava i zastupljenosti institucionalne štednje, što u velikoj mjeri ovisi o tradiciji, opći je trend značajnog pada udjela štednje u obliku depozita kod financijskih institucija u strukturi financijskog ulaganja stanovništva. Tome najviše pridonosi širenje mogućnosti izravnih ulaganja u druge financijske oblike, kao npr. u vrijednosnice i narasla uloga institucionalnih investitora preko kojih štediše sve više ulažu svoju štednju. U RH je vrlo razvijena štednja građana, ali ne i sustav štednih institucija. Štednju su do sada vodile banke preko sektora poslovanja sa stanovništvom, a i danas su po iznosu prikupljene štednje one daleko najvažnije institucije.
13. STAMBENA DRUŠTVA, STAMBENE ŠTEDIONICE
Stambena društva i stambene štedionice su štedno-kreditne institucije i hipotekarne institucije. Posebno su razvijene u V.Britaniji i Njemačkoj. Prikupljaju kratkoročne oblike osobne štednje i plasiraju ih u dugoročne stambene kredite osigurane hipotekom.
Sredstva prikupljaju raznovrsnim štednim planovima namijenjenim fizičkim osobama – običnim i posebnim udjelnim računima, štednim depozitima, posebnim planovima s poreznim olakšicama, a u zadnje vrijeme i emisijama certifikata o depozitu namijenjenih poduzećima i pozajmicama većih iznosa na financijskom tržištu. Osim odobravanja stambenih kredita članovima (zbog čega se i osnivaju) financiraju i farmerske objekte i industriju, ulaze u poslovanje s kreditnim karticama, putnim čekovima i ulažu u likvidne državne vrijednosnice. Uživaju porezne olakšice. Pod nadzorom su države koja im povremeno u krizama daje i financijsku potporu. Prvo stambeno društvo osnovano je u V.Britaniji 1840.g. Stambena društva odigrala su važnu ulogu u stambenom zbrinjavanju širokog kruga nižih i srednjih socijalnih slojeva. Osnivane na načelu međusobne pomoći članova uživale su i značajnu državnu potporu koja im je osiguravala kontinuitet poslovanja i omogućavala jeftinije uvjete kreditiranja. Kako je stambeno pitanje važno socijalno i političko pitanje, razumljiva je takva briga države.
S razvojem financijskog tržišta smanjuje se važnost ovakvih institucija jer su oblikovani i drugačiji modeli rješavanja stambenih potreba koji se ne oslanjaju samo na štedne depozite članova takvih institucija i izravnu državnu proračunsku potporu, već sredstva za financiranje stambene izgradnje pribavljaju sa otvorenog financijskog (privatnog) tržišta zahvaljujući neizravnoj državnoj potpori. Takav vrlo učinkovit sustav stambenog financiranja uz potporu državnih ili od države sponzoriranih
privatnih financijskih institucija ima npr.SAD. RH je Zakonom o fondu za dugoročno financiranje stanogradnje uz potporu države i Zakonom o stambenoj štednji i državnom poticanju stambene štednje omogućila osnivanje pet stambenih štedionica koje bi uz predviđenu državnu potporu trebale ispunjavati one ciljeve koje su u nekim zemljama u prošlosti uspješno ostvarivala stambena društva i štedionice.
14. UGOVORNE ŠTEDNE INSTITUCIJE
Ugovorne štedne institucije su mirovinski fondovi i institucije životnog osiguranja, kojima je priljev sredstava dugoročno osiguran specifičnim ugovorima o štednji pojedinaca, njihovih članova. Za razliku od depozitnih (štednih) institucija, osiguran im je stalni priljev uplata, obično u mjesečnim intervalima, koje oni bez straha od nelikvidnosti mogu plasirati dugoročno, uglavnom u obveznice i dionice.
MIROVINSKI FONDOVI- U svijetu doživljavaju brzi napredak i među najvažnijim su institucionalnim investitorima na financijskim tržištima. Novčana sredstva pribavljaju uplatama – doprinosima članova za njihova radnog vijeka, obećavajući im redovne mjesečne isplate tako ušteđenih sredstava zajedno s prinosima poslije njihova odlaska u mirovinu. Prikupljena sredstva ulažu najviše u dionice poduzeća, korporacijske obveznice, državne vrijednosnice, investicijske fondove, rjeđe u osigurane hipotekarne vrijednosnice, a drže i oročene depozite kod banaka. Jednako kao izvori, i prinosi su im predvidivi u budućnosti pa lako održavaju likvidnost i ulažu u dugoročne instrumente tržišta kapitala.
Mirovinski fond financijskom institucijom ne čini samo njegova pasiva, tj.mogućnost ulaganja i štednje koju pruža članovima, već i njegova aktiva. Ulagači – članovi očekuju da im fond do odlaska u mirovinu ne samo očuva realnu vrijednost uloga već i ostvari određeni prinos na ta ulaganja.. Prvi mirovinski fond osnovan je u SAD 1875.g.na željeznici.
Mirovinski fondovi su privatni povezani uz poduzeće zaposlenja ili osobni te državni ili pod pokroviteljstvom države. Mogu biti obvezni i dobrovoljni. Fondovima u pravilu upravlja banka, osiguravateljno društvo, ili specijalna kompanija za upravljanje mirovinskim društvima kao skrbnik, stoga ih ne treba doživljavati kao institucije, već kao planove ili modele štednje za starost. Najveći dio uplata u mirovinske fondove dolazi od poslodavaca. Sve navedeno vrijedi za mirovinske fondove koji djeluju na načelu obvezne ili dobrovoljne kapitalizacije štednje članova, tj. imaju sve osobine financijske institucije koja nastoji uvećati primljene uplate plasmanima na financijskom tržištu, za razliku od onih koji djeluju na načelu generacijske solidarnosti pri čemu se uplate zaposlenih koriste za isplatu mirovina trenutnih umirovljenika. Kako im je cilj očuvati realnu vrijednost i ostvariti prihode na prikupljena sredstva članova radi većih isplata po njihovu odlasku u mirovinu, mirovinski su fondovi i neoporezovane institucije.
OSIGURAVATELJNE INSTITUCIJE–Osiguravatelji života i imovine prikupljaju sredstva dugoročnim ugovornim aranžmanima i plasiraju ih na tržištu kapitala. Prodajom polica osiguranja i uplatama premija osiguravateljne institucije zaštićuju pojedince i poduzeća od ekonomskog gubitka i nadoknađuju štete zbog gubitka zdravlja ili života. Postoje razne vrste osiguranja, osiguravateljnih institucija i planova, a s gledišta financijskog tržišta im je zajedničko da prikupljaju visoke iznose premija osiguranja koje plasiraju na financijskom tržištu. Zaključeni ugovori o osiguranju jamče im predvidiv priljev novca ili priljev koji je uz neredovitost ipak predvidiv pa prikupljena sredstva mogu ulagati u dugoročne oblike financijske imovine ali i u instrumente novčanog tržišta.
Policom osiguranja života osiguravateljna tvrtka obećava platiti određenu odštetu korisnicima u slučaju osiguranikove smrti ili samom osiguraniku iznos osiguranja ako doživi dospijeće police. Prva polica izdana je 1583.g. u Londonu, a prva institucija osiguranja života osnovana je 1794.g.
Osiguravatelji života najviše ulažu u dugoročne korporacijske obveznice, hipotekarne obveznice, državne zadužnice, u dionice poduzeća, investicijske fondove i slične, relativno sigurne plasmane. Osiguravatelji imovine najviše ulažu u obveznice države, u obveznice gradova i lokalnih organa vlasti, u korporacijske obveznice, dionice poduzeća, kreditiraju trgovinu, drže depozite kod banaka.
Zdravstveno osiguranje omogućava nadoknadu ekonomskog gubitka zbog mogućeg gubitka zdravlja. Uplaćuju ga obično tvrtke za svoje zaposlene, ali ga mogu uplaćivati i pojedinci. U slučaju bolesti, osiguravatelj nadoknađuje troškove bolničkog liječenja i slične troškove, što ovisi o opsegu zdravstvenog osiguranja.
15. INVESTICIJSKE BANKE I INVESTICIJSKO BANKARSTVO
To su financijski specijalisti koji pomažu emitentima pri emisiji i rasprodaji vrijednosnica na primarnom financijskom tržištu i na njemu djeluju kao najvažniji sudionici. Karakteristične su za SAD, a u specifičnom obliku djeluju i u V.Britaniji, Francuskoj i u nekim drugim zemljama.U Europi i Japanu te poslove obavljaju univerzalne banke preko svojih investicijskih departmana ili preko svojih posebnih tvrtki za poslovanje s vrijednosnicama.Investicijske banke posreduju između emitenta i investitora ne mijenjajući prirodu potraživanja koja se prodaje pa jesu financijske institucije, ali nisu i investicijski posrednici. Funkcije investicijskih banaka su mnogostruke:
1) Pomoć pri odlučivanju i kreaciji emisije vrijednosnica
2) Upis cijele emisije ili organiziranje sindikata uz preuzimanje rizika rasprodaje na malo ili preko dealera
3) Prodaja i distribucija vrijednosnica
4) Brokersko – dealerski poslovi na sekundarnom tržištu
5) Poslovi stjecanja, spajanja i pripajanja poduzeća i drugi poslovi imovinsko – financijskog restrukturiranja
6) Osnivanje i vođenje investicijskih fondova itd.
Potrebna novčana sredstva osiguravaju vlastitim kapitalom, pozajmicama od banaka, emisijama zadužnica, depozitima na računima komitenata i sporazumima o reotkupu. Danas je inv.banka „full service“ financijska tvrtka koja obavlja sve poslove na primarnom i sekundarnom tržištu vrijednosnica. Iako nosi naziv „investicijska banka“, nije banka niti depozitna ustanova, već se ovim pojmom označava svaka ona financijska institucija kojoj je glavno obilježje posredovanje pri emisiji i distribuciji vrijednosnica, a sve više i održavanje emisijskog tečaja i sekundarnog tržišta.
Najveća i najvažnija inv. banka na svijetu je Merryl Lynch. Ona je univerzalna tvrtka za poslovanje s vrijednosnicama koja ima i banku u sastavu pa se bavi i bank. poslovima. Ostale su Morgan Stanley, Coldman Sachs, First Boston, Prudential...
16. FINANCIJSKE KOMPANIJE
Financijske kompanije osnivaju velike proizvođačke i trgovačke korporacije, banke, osiguravateljna društva i druge financijske institucije.
Za razliku od banaka, financijske kompanije ne uzimaju depozite od široke javnosti, već sredstva pribavljaju “na veliko” emisijama komercijalnih papira i dugoročnih obveznica (60% izvora), uzimanjem kredita od banaka, emisijom dionica i pozajmicama od matičnih korporacija. Tako pribavljene izvore plasiraju “na malo” u obliku kredita stanovništvu i poslovnim poduzećima. Glavni im je zadatak da kao specijalisti osiguraju kratkoročne i srednjoročne kredite poduzećima(oko 1 / 2 plasmana) ili za potrošnju stanovništva (1/2 u obliku raznih potrošačkih ili stambenih kredita)
Banke osnivaju financijske kompanije da bi ulazile u nebankovne financijske poslove koji su im zabranjeni ili ograničeni..
Velika nefinancijska poduzeća i konglomerati osnivaju financijske kompanije da bi ušle u financijske poslove. Motiv osnivanja ovakvih financijskih kompanija je financiranje prodaje proizvoda korporacije (osnivača) kreditiranjem kupaca, financiranje vlastite proizvodnje ili zarada na financijskim transakcijama. Sve više preuzimaju poslove kreditne prodaje automobila, mobilnih kuća, osobnog
kreditiranja, factoringa, leasinga, kreditnih kartica, financiranja obnove kuća, otkupa potraživanja osnivača uz diskont i općenito svih poslova koji su im dozvoljeni i koji donose dobit.
Pri tom su financijske kompanije odvojene od poslovanja korporacije koja ih osniva jer posluju kao pravno samostalne osobe, ali ostvaruju njezine interese.
Vrste financijskih kompanija su:
1. Potrošačke financijske kompanije izravno odobravaju kredite potrošačima uglavnom za kupnju robe. Takve kompanije obično su vlasništvo zainteresiranih proizvođača ili trgovaca, a mogu biti i u vlasništvu banaka.
2. Prodajne financijske kompanije financiraju kupce uglavnom otkupom kreditnih ugovora od maloprodaje ili dealera koji prodaju proizvode tvrtke osnivača.
3. Poslovne financijske kompanije financiraju posebne potrebe poduzeća kao npr. leasing ili kupnju potraživanja uz diskont – factoringom. Najčvršća interesna veza uspostavlja se internim ugovorima korporacija i internih financijskih podružnica koje financiraju veleprodaju i otkupljuju potraživanja korporacija.
17. FONDOVI ZAJEDNIČKOG INVESTIRANJA-INVESTICIJSKI FONDOVI
Investicijski fondovi su institucionalni ulagači koji prikupljaju novčana sredstva široke javnosti najčešće pojedinaca i domaćinstava i u skladu s unaprijed utvrđenim financijskim ciljevima plasiraju ih u dugoročne, a rjeđe u kratkoročne financijske instrumente.
Uložena novčana sredstva članova predstavljaju njihov idealni udjel u imovini fonda. Udjeli se razlikuju od dionica jer daju pravo na dobit iz plasmana fonda, ali ne daju pravo upravljanja ili je to pravo ulagača ograničeno. Osnivači fonda ili od njih ovlaštene osobe preuzimaju na sebe profesionalno upravljanje i to je jedna od najvažnijih značajki fonda.
Pojedinačnom ulagaču fondovi pružaju mogućnost širenja portfelja financijske imovine i izbjegavanja rizika ulaganja, smanjuju prometne troškove transakcija na veliko, osiguravaju likvidnost i odgovorno profesionalno upravljanje i omogućavaju porezne olakšice. Organiziraju ih posebne tvrtke za upravljanje fondovima, banke, štedionice, brokerske kuće i osiguravateljna društva. Interes organizatora je u ulaznim, izlaznim i drugim naknadama koje ubire.
Fondova ima više vrsta. Razlikuju se po pravnom statusu, organizaciji, naknadama organizatoru, pravima članova, motivima ulaganja, osnovnoj strukturi ulaganja, metodama kupnje i prodaje udjela. Investicijski fond se organizira ispravom o povjerbi. Skup imovine fonda kod sebe drži povjerbena kuća – skrbnik fonda, obično banka ili osiguravateljna kuća. Skrbnik drži ili kontrolira imovinu fonda, vodi računovodstvo, izdaje i distribuira udjelne certifikate, kalkulira cijene i sl.
Upravljač fonda organizira tj. kreira fond, vodi oglašavanje, utvrđuje politiku investiranja- portfolio menadžment, vodi administraciju, prodaju i reotkupljuje udjele.
Udjele prodaju osnivači fonda izravno ili preko mreže financijskih institucija. Interes ulagača je u kapitalnom dobitku od mogućeg porasta cijene udjela i u prinosima koji se obično isplaćuju polugodišnje, a ponekad i mjesečno, kvartalno ili godišnje. Vrijednost udjela i fonda kalkulira se dnevno kao NAV vrijednost ili neto vrijednost fonda: to je ukupna vrijednost svih vrijednosnica u fondu umnoženih s njihovom dnevnom tržišnom cijenom uvećana za vrijednost ostale aktive i umanjena za obveze fonda.. Prestanak članstva u fondu ostvaruje se postupkom reotkupa udjela, tj.isplatom u novcu, ali član fonda može umjesto novca preuzeti bilo koju vrijednosnicu iz portfelja fonda ili iznos vrijednosti udjela uložiti u drugi fond iz obitelji fondova istog menadžera. Ulagačima u fond je najčešće dopušteno seljenje unutar obitelji fondova ovisno o tržišnim promjenama, bez ikakvih zapreka i troškova.
Osnovna podjela razlikuje otvorene i zatvorene fondove.
Otvoreni fondovi (open-end) imaju promjenjivi broj udjela. Ulaganjem novca u fond kreiraju se novi udjeli i povećava se veličina fonda. Fond je na zahtjev člana dužan iskupiti prodane udjele pa svaki takav reotkup znači smanjivanje broja udjela i veličine fonda. Kod ovog tipa fonda ne postoje
ograničenja u broju udjela i takvi se fondovi povećavaju odnosno smanjuju zavisno od ponude i potražnje za udjelima. Emitirajući dodatne udjele fond prikuplja sredstva kojima kupuje nove vrijednosnice i dodaje ih postojećem portfelju. Granice širenja fonda ili njegovog smanjivanja i likvidacije određene su isključivo tržišnom potražnjom i zanimanjem investitora. Na kraju 2006.g. investicijski fondovi postojali su u 41 zemlji s ukupnom neto imovinom od 22.000 mlrd dolara, a ukupno je u svijetu postojalo 2006.g. 61.500 fondova.
Zatvoreni fond (closed-end fund) – stvara se skup točno određenih vrijednosnica i emitiraju i prodaju udjeli u tome skupu po ponudbenoj cijeni. Broj udjela je fiksan i fond ih ne reotkupljuje, već se njima trguje na burzi, na sekundarnom OTC tržištu ili se mogu prodati organizatoru fonda.Cijene udjela su promjenjive i ovise o ponudi i potražnji.
Osim otvorenih i zatvorenih fondova, razlikujemo: Unit Trust., Investment Trust, Mutual Fund , Uzajamni fondovi novčanog tržišta (MMMF) , REIT (Real Estate Investment Trust)
18. PRIMARNO FINANCIJSKO TRŽIŠTE
Primarno (emisijsko) tržište je ono na kojem se prodaju nova izdanja vrijednosnica. Prodajom emisije vrijednosnica njen izdavatelj prikuplja nova- dodatna novčana sredstva. Novom emisijom dionica povećava se kapital izdavatelja, a novom emisijom obveznica uzajmljuju se dodatna dugoročna novčana sredstva. Izdavanjem vrijednosnica i drugih, uglavnom utrživih financijskih instrumenata i njihovom rasprodajom završava život toga instrumenta na primarnom ili emisijskom tržištu. Vrijednosnice na primarnom tržištu prodaju se samo jednom, a sve ostale prodaje odvijat će se na sekundarnom tržištu.
Poduzeća i drugi emitenti vrijednosnica najčešće nemaju znanja i iskustva u ovim poslovima, teško im je organizirati prodaju, prisutni su rizici cijena i neprodaje emisije. Pomoć im zato pružaju investicijske banke ili njihove grupe ako se radi o većim iznosima emisije, ili poslovne banke preko svojih investicijskih odjela.
Investicijske banke preuzimaju analizu tržišta, procjenjuju mogućnost uspjeha emisije, predlažu vrstu i osobine vrijednosnice ovisno o potrebama izdavatelja, određuju početnu cijenu primarne emisije, registriraju emisiju kod nadzornih organa, pribavljaju rejting, raspisuju poziv na upis, prodaju i distribuiraju vrijednosnice. Najčešće same ili udružene u kupovne grupe otkupljuju cijelu emisiju kao veleprodavači i rasprodaju je dalje, preuzimajući time i rizike emisije. Posreduju između izdavatelja i javnosti.
Tombstone – novinski oglas kojim investicijski bankari javnosti najavljuju novu emisiju vrijednosnica pri njihovoj javnoj ponudi. Ovim oglasom javnost se informira o novoj emisiji i daje se abecedni popis investicijskih bankara koji čine „upisnu grupu“.
Posebno značenje na primarnom tržištu imaju informacije o bonitetu emitenta vrijednosnica i rejtingu tvrtke. Bonitet je izraz koji sintetički izražava vrijednost, pouzdanost, poslovnu i kreditnu sposobnost. Ocjene o bonitetu i rangiranja emitenata služe investitorima pri ocjeni rizika, a emitentima pri utvrđivanju tržišne pozicije, a time i utvrđivanja cijene te vrijednosnice na emisijskom tržištu. Prikupljanje informacija o bonitetu danas je visokoprofesionalizirani posao posebnih, neutralnih organizacija koje ga obavljaju uz naknadu. Takve organizacije (npr.Moody`s, Euromoney) rangiraju emitente dodjeljujući im ocjene od 3 A (najniži rizik) do C ili D (najrizičnije). Ove slovne ocjene su dopunjene i brojčanim oznakama. Institucionalnim investitorima se ograničavaju ulaganja u visokorizične vrijednosnice zbog preuzimanja visokog stupnja rizika.
19. SEKUNDARNO FIN. TRŽIŠTE
Na sekundarnom financijskom tržištu obavlja se stalna kupoprodaja već emitiranih vrijednosnica koje su u ruke ulagača došle njihovom prethodnom rasprodajom na primarnom tržištu. Na njemu originalni izdatnik vrijednosnica ne pribavlja novčana sredstva jer je to postignuto na primarnom tržištu, već se
mijenjaju vlasnici prije emitiranih vrijednosnica – vrijednosnice se preprodaju prije njihovog dospijeća. Zato se ovo tržište zove još i transakcijsko tržište ili tržište „druge ruke“.
Sekundarno financijsko tržište pravno se i organizacijski sveobuhvatno i temeljito uređuje zbog zaštite svih sudionika na njemu. Posebno značenje sekundarnog tržišta je u tome da pruža mogućnost investitorima da preprodajom vrijednosnog papira kojeg posjeduju lako održavaju likvidnost i oslobađa im novčana sredstva za druge plasmane. Bez uređenog sekundarnog tržišta ni primarno ne vrijedi mnogo, jer se bez sekundarnog tržišta vrijednosnice pretvaraju u obične potvrde s kojima se ništa ne može učiniti do roka njihovog dospijeća. Sekundarna tržišta razlikuju se ne samo od zemlje do zemlje, već su različito organizirana i različite su živosti za svaku vrstu financijskih instrumenata
Transakcije na sekundarnom tržištu obavljaju se u bankama, na burzama vrijednosnica koje su najorganiziraniji i institucionalni oblik sekundarnog tržišta, na tzv. OTC tržištima i „iz ruke u ruku“. 20. BURZA VRIJEDNOSNICA
To je organizirano i centralizirano fizičko mjesto trgovanja dionicama i obveznicama na kojem članovi burze trguju prema specifičnom skupu pravila i regulacije i to kao posrednici (brokeri) ili za vlastiti račun (dealeri). Burza je udruženje registriranih članova i na njoj mogu trgovati samo članovi burze koji na burzi imaju jedno ili više uplaćenih mjesta. Zadatak burze je osigurati infrastrukturu i trgovanje na njoj listiranim-uvrštenim vrijednosnicama. Prije uvrštavanja na listu vrijednosnica kojima se trguje na burzi, emitent vrijednosnice dužan je podnijeti burzi dokaze o ispunjavanju uvjeta za uvrštavanje. Uvjeti za prodaju dionica na burzi: iznos godišnje dobiti, broj dionica ponuđenih javnosti, broj krupnih dioničara, iznos neto-aktive, minimalna tržišna vrijednost, minimalni broj vlasnika po 100 dionica i sl.
Za uvrštavanje na burzu tvrtke moraju prihvatiti visoke standarde zaštite investitora, podnositi periodična i godišnja izvješća, organizirati skupove dioničara, iznositi financijske informacije u javnost. Na burzi se trguje malim brojem najkvalitetnijih vrijednosnica uhodanih i poznatih domaćih, ali i stranih tvrtki.
NYSE je osnovana 1782. i ona je najveća svjetska burza; na njoj kotira oko 2745 tvrtki. Trguje se dionicama i preferencijalnim dionicama, izvedenicama, varantima itd. Druga burza u SADje AMEX – krajem 2006. su bile uvrštene vrijednosnice 1433 tvrtki. Na London Stock Exchange su uvrštene 3215 tvrtke u službenoj kotaciji i 1683 tvrtke u posebnoj kotaciji za male brzorastuće tvrtke.
Najveći promet na sekundarnom tržištu ostvaruje se preko burzovnog tržišta. Pri tom se na burzi najviše trguje običnim dionicama, obveznicama i ponešto preferencijalnim dionicama. Burza je svojevrsni pokazatelj stanja i kretanja privreda.
21. OTC FINANCIJSKO TRŽIŠTE
Uz burze vrijednosnica predstavlja vrlo važan oblik organiziranog sekundarnog tržišta. Na njemu trguje dionicama i obveznicama manjih ili novijih tvrtki koje najčešće nisu, ali mogu biti uvrštene na burzi. Preko ovog tržišta plasiraju se i nova izdanja dionica.
OTC je sustav automatskih kotacija na mreži međusobno spojenih računala. Američka Securities Exchange Commission (SEC) je 1968. zadužila NASD da organizira ovo tržište. Nakon 13 godina udruženje je osposobilo sustav automatskih kotacija – NASDAQ. Na njemu danas kotira 3069 vrijednosnica od kojih su 307 strane. Trgovci su prvenstveno dealeri. Sustav kontinuirano na ekranima računala iskazuje kupovne i ponudbene cijene. Na zahtjev komitenta broker ili dealer telefonski kontaktira s drugim dealerom koji kupuje ili prodaje vrijednosnicu koja je predmet trgovanja. Posao se zaključuje telefonom, telefaksom ili teleksom, bez fizičkog susreta sudionika. Promjene cijena unose se u računalo i automatski se uspostavljaju nove kupovne (bid) i prodajne (ask) cijene i kotacije. Dealeri su povezani u grupe koje trguju određenim izabranim vrijednosnicama. Ovo tržište se ponekad naziva i treće (tercijalno) tržište.
Burzovni indeksi i prosjeci pokazatelji su stanja na burzovnim tržištima.. Prosjek iskazuje aritmetičku sredinu grupe cijena vrijednosnica, a indeks je prosjek u odnosu na ranije utvrđenu baznu tržišnu vrijednost. Indeksi su rezultat su stalnih promjena cijena izabranih vrijednosnica i upućuju na tendenciju kretanja cijena na cijeloj burzi ili u određenom segmentu trgovanja, a odražavaju i kretanja nacionalnog i međunarodnog privrednog, političkog, socijalnog okruženja i događanja.
Dow-Jones Industrial Average – najstariji i najšire primjenjivani indeks, izračunava se na temelju zaključnih tečajeva na NYSE i odnosi se na američku privredu. Izračunava se posebnom formulom u koju su uvrštene cijene 30 reprezentativnih industrijskih američkih korporacija koje čine 1/5 tržišne vrijednosti američkog dioničkog kapitala
Standard&Poor´s 500 kompozitni indeks istoimene revizorsko-konzultantske kuće temelji se na cijenama dionica 400 industrijskih, 40 financijskih, 20 prijevozničkih i 40 kompanija komunalne opskrbe.
Indikatori kretanja na OTC tržištu su NASDAQ kompozitni indeks i NASDAQ 100 indeks kojeg čine cijene dionica 100 najvećih nefinancijskih tvrtki koje kotiraju na OTC tržištu. Osim njih, postoje i podindeksi za banke, osiguranje, industriju, biotehnologiju, transport, telekomunikacije, kompjutore i financije.
22. NOVČANO TRŽIŠTE; SUDIONICI, INSTRUMENTI, GOSP. FUNKCIJE
Podjela na novčano tržište ili tržište kapitala kao kriterij uzima da li financijski instrument omogućava raspolaganje novcem ili kapitalom. Kriterij je vremenski rok, tj. likvidnost, a granični rok je 1 god. Novčanom je tržištu zadatak svakodnevno opskrbljivanje banaka novcem u funkciji transakcijskog sredstva kako bi one postigle likvidnost kojom se omogućavaju njihova tekuća plaćanja ili plaćanja njihovih komitenata. Na ovom tržištu trguje se bankovnim likvidnim rezervama i kratkoročnim vrijednosnicama.
Likvidne rezerve banaka kod središnje banke (iznad obveznih rezervi) pozajmljuju se na tržištu novca na kratke rokove od jednog do nekoliko dana, na više dana, do opoziva, na mjesec dana ili do godine dana. Novac pozajmljuju banke i štedne depozitne institucije međusobno. Središnje banke mogu i ne moraju sudjelovati na ovom tržištu. Ponekad na tržištu novca sudjeluju i nebankovni subjekti – ostale financijske institucije i velike korporacije, no one su uglavnom orijentirane na pozajmice od banaka. Ovaj dio tržišta se naziva i međubankovno tržište.
Drugi segment novčanog tržišta je tržište kratkoročnih vrijednosnica, a naziva se još i „diskontno tržište“.Na njemu se trguje kratkoročnim dužničkim vrijednosnicama s rokom dospijeća do 1 godine. Instrumenti ovog tržišta su blagajnički zapisi ministarstva financija, kratkoročne zadužnice državnih agencija, središnje banke i banaka, utrživi certifikati o depozitu, komercijalni papiri – zapisi, bankovni akcepti, sporazumi o reotkupu. Svi ovi instrumenti imaju vrlo mali rizik neplaćanja ili su potpuno nerizični, a rokovi dospijeća su im: blagajnički zapisi 13-52 tjedna, utrživi certifikati o depozitu 14-120 dana, komercijalni papiri 1-270 dana, bankovni akcepti 30-180 dana, REPO sporazumi 1-15 dana. Svi su visokog stupnja utrživosti. Navedeni instrumenti obično su potraživanja od središnjih banaka, poduzeća i tvrtki za poslovanje s vrijednosnicama, a obveza su države i poduzeća. Banke i druge depozitne institucije imaju ih i u pasivi i u aktivi, što ovisi o individualnoj razini likvidnosti.
Gospodarska funkcija novčanog tržišta je održavanje likvidnosti banaka i ostalih sudionika tog tržišta. Novčano tržište nema čvrstu institucionalnu strukturu i formalnu organizaciju. To je skup različitih tržišta i specijalista, nepersonalno je, kompetitivno i veleprodajno. Trguje svatko sa svakim, posluje se „na riječ“, telefonom, teleksom, telefaksom. Uz nacionalna, egzistiraju i regionalna (EU) i svjetsko tržište likvidnosti. Osim održavanja likvidnosti, novčano tržište omogućava i ukamaćivanje kratkoročnih viškova novca, smanjujući oportunitetni trošak njihovog držanja u likvidnom – novčanom obliku.
Hipotekarni kredit posebna je vrsta izrazito dugoročnog kredita. Banke, štedionice i specijalizirane hipotekarne institucije odobravaju ga građanima i poduzećima na osnovi pokrića u nekretninama. Vraćanje kredita osigurano je realnim pokrićem dužnika:stambenim i gospodarskim zgradama, poslovnim prostorom, skladištima i zemljištem. Kreditor vraćanje kredita osigurava tzv. intabulacijom – pravnim postupkom uknjižbe tražbine na nekretninama dužnika u sudskoj gruntovnici. Sigurnost vraćanja kredita nije u bonitetu dužnika već u vrijednosti nekretnine. Kredit se odobrava u iznosu nižem (50 – 80%) od prometne ili procijenjene vrijednosti nekretnine, što kreditoru osigurava da će, ako dužnik ne izvršava uredno svoje obveze po kreditu, moći iz prodajne vrijednosti nekretnine naplatiti svoje potraživanje.
Rokovi vraćanja ovih kredita su od 10 do 20, a izuzetno i do 30 godina. Moguće je uspostaviti i više hipoteka na istoj nekretnini pod uvjetom da su pravno uređeni redoslijed i prioriteti kreditora. Izuzetno se ovi krediti odobravaju i na osnovi pokretnih (prometnih) sredstava velike vrijednosti, kao što su brodovi i avioni. Zbog jednostavnosti hipotekarni su krediti u svijetu u širokoj primjeni. Riječ je o najstarijem kreditu koji se spominje i u Hamurabijevom zakoniku 1800 g pr.K. U nas je hipotekarni kredit sve više zastupljen u poslovanju banaka, ali još uvijek uz primjetne probleme kao što je pravna nedorečenost, poteškoće s uknjižbom nekretnina i naplatom takvih kolaterala.
24. DEVIZNO TRŽIŠTE
Devizno je tržište dio ukupnog financijskog tržišta, na kojem se prema utvrđenim uvjetima i pravilima trguje stranim valutama, odnosno razmjenjuju devize. Temeljni mu je zadatak opskrbiti sudionike stranim sredstvima plaćanja za plaćanje uvoza i drugih obveza prema inozemstvu. Devizni tečaj formira se pod utjecajem ponude i potražnje za devizama i predstavlja cijenu jedne jedinice strane valute izraženu brojem jedinica domaće valute. Devizno tržište ne postoji kao organizirano središnje mjesto trgovanja.Trgovanje se odvija na specijaliziranim deviznim burzama i u sustavu međusobno povezanih banaka, što objedinjeno čini 24-satno svjetsko devizno tržište.
Najvažniji sudionici su: velike poslovne banke, brokeri i dealeri specijalizirani za trgovinu devizama, komercijalni kupci deviza-multinacionalne korporacije, središnje banke. Najveći promet obavlja se preko specijaliziranih brokera devizama na međubankovnom tržištu, koji povezuju banke uz nisku proviziju. Velike poslovne banke su market makersi tog tržišta, spremni u svakom trenutku kupiti i prodati devize po stanovitoj cijeni.
Manje banke, filijale stranih banaka i poduzeća ne sudjeluju izravno na deviznom tržištu, već se stranim sredstvima plaćanja opskrbljuju preko otvorenih kreditnih linija kod velikih banaka. Na deviznom tržištu trguje se uglavnom konvertibilnim devizama.
Veliki centri su:New York, London, Zurich, Tokio, Frankfurt, Singapore. Devizno tržište je tržište potpune konkurencije jer na njemu sudjeluje mnoštvo sudionika, a opseg transakcija toliko je velik da nijedan pojedinac ne može veličinom svojih transakcija sam bitnije utjecati na cijenu, tj na veličinu ponude i potražnje za devizama već su svi price takers.
Transakcije na deviznom tržištu odvijaju se kao:
1. transakcije između poslovnih banaka i njihovih komitenata, 2. devizne transakcije između poslovnih banaka u zemlji,
3. transakcije komercijalnih banaka sa svojim filijalama u inozemstvu ili s korespondentima u inozemstvu 4. devizne transakcije među središnjim bankama zbog utjecaja na tečajeve i na kretanje kapitala
Cijene koje se formiraju na deviznom tržištu su: a) ponuđene (bid) → cijene po kojima je kupac spreman kupovati devize i b)zahtijevane (offered ili asked) → cijene po kojima je prodavalac spreman prodati devize. Razlika među njima je marža. Dnevne cijene pojedinih deviza izražene u tečaju notiraju po vrijednosti (direktno) i na njima se označava vrijednost deviza u valuti domaćeg tržišta, i indirektno pri čemu se navodi koliko je deviznih jedinica potrebno dati za jedinicu domaće valute.
Devizno tržište može se podijeliti na 2 podtržišta: promptno (spot) devizno tržište zadovoljava funkciju devizne likvidnosti transaktora, a predstavlja devizne aranžmane s dnevnom cijenom i
