ANĐEO MIRA
Svi čeznemo za mirom. Ali često ne nalazimo puta koji vodi do mira. Tu trebamo anđela mira koji će nas uvesti u tajnu mira, koji će nas nemirne ljude umiriti i darovati nam nutarnji kao i vanjski mir. Mir nije jednostavno ostvariv, nego je uvijek dar s kojim čovjek mora odgovorno postupati. Kad nas prati anđeo mira i našemu životu daruje zadovoljstvo i pomirenje, tada i sami moramo postati anđeli mira za druge. Isus naziva blaženima mirotvorce koji su postali anđeli mira u ovome svijetu.
Kad razmišljamo o tajni mira, tada ima smisla propitati jezik. U hebrejskomu se govori o šalom. Kad se pozdravlja, poželi se drugomu šalom. Šalom izriče sve što čovjek treba za život: mir, puninu života, zdravlje, sreću, zadovoljstvo. Grci prevode hebrejsku riječ šalom s eirene. To znači blagostanje, ali i mir, mir duše. Mir je za Grke stanje spokoja. Nema svađe. U takvu stanju mira i spokoja može čovjek graditi osiguranu egzistenciju i doći do blagostanja. Eirene je povezana i sa skladom. Sve skupa je skladno i sve pristaje zajedno. Ako je sve za čovjeka u skladu, tada može skladno živjeti u suglasnosti sa svojim srcem, ali i u skladu sa svojom braćom i sestrama. Tada nastaje sklad srdaca i skladno suzvučje vanjskih odnosa.
Latinska riječ za mir pax dolazi od pacisci, a znači: voditi rasprave, zaključiti sporazum, sklopiti ugovor. Mir za Rimljane nastaje dok zajedno razgovaraju i usuglašuju zajednička pravila. U savezu koji se sklapa, obvezuju se oba partnera da će se držati zajedničkih dogovora. Ovdje je istaknut važan vidik mira. Mora se međusobno razgovarati da bi nastao mir. Tko potisne svoje osjećaje, može doduše držati vanjski mir; ali njegove će se potisnute agresije kad-tad javiti i ugroziti nutarnji mir. Neizrečeni osjećaji blokiraju nas i međusobno dijele. Mir za Rimljane nikada nije bio idealno stanje koje je jednostavno tu. To se stanje moralo postići sjedinjujući se zajednički na istim principima. Miru je dakle potreban rad i napor. I potrebna mu je jasnoća. Mir nastaje jedino ako jedan drugoga sluša, ako ga čuje i ako u zajedničkome slušanju nastane kompromis s kojim svi mogu dobro živjeti. Nikada nema idealna mira, nego uvijek samo relativan mir koji nastaje između dva čovjeka ili dvije skupine.
Mir (njem. Frieden) povezan je s riječju slobodan (njem. frei). Slobodan se izvodi iz indogermanskoga korijena: štititi, poštedjeti, rado imati, voljeti. Slobodne su one osobe koje se voli i stoga štiti. To su prijatelji oko kojih se postavlja zaštitni bedem, koje se ograđuje. Mir je zaštićeno područje na kojemu se zadržavaju slobodni ljudi i prijateljski susreću jedni druge. Ali mir je povezan i s prijateljstvom i ljubavlju. Germani su imali svoja vlastita iskustva s mirom. Oni su štitili svoje prijatelje braneći jedan prostor u koji ne može prodrijeti nijedan neprijatelj. Ogradili su ga, postavili oko njega ogradu. Ondje su mogli mimo skupa živjeti i jedni druge voljeti. Ni za Germane mir nije jednostavno tu. Mora ga.se zaštititi. Mora se za njega zauzeti. Mora ga se braniti.
Ne postoji samo mir među ljudima, nego i nutarnji mir, mir duše. Ovdje se radi o tome da zaštitimo nutarnji prostor naše duše i ne pustimo da neprijatelji naše duše u njega prodru. Za prve monahe bijaše najvažnija zadaća izboriti nutarnji mir. To se događalo na dva načina: jednom, štiteći prostor duše od provalnika, od strastvenih misli koje hoće zaposjesti čovjeka. Drugi se put sastojao u tome da se strasti doduše pripustilo, ali se s njima pregovaralo i razgovaralo. Htjelo se istražiti njihove namjere i iskoristiti snagu koja se u njima nalazila. Na ovaj su način od neprijatelja nastajali prijatelji. Strasti su služile duši i njezinu nutarnjemu miru. One su ih štitile, umjesto da se protiv njih bore. Monasi su upoznali strasti i sprijateljili se s njima. Na ovaj su način mogli živjeti bez straha. I bili su slobodni od mehanizama projekcija preko kojih nastaju tolika neprijateljstva. Jer su poznavali strasti u svome srcu, nisu ih više projicirali na druge. Tko ne poznaje sama sebe, otkriva svoje nesvjesne emocije i
potrebe u drugima i ondje se bori protiv njih. Tako nastaje neprijateljstvo i mržnja. Samo onaj tko živi sa sobom u miru, može stvarati mir i prema van. Tko sama sebe mrzi, širi mržnju i oko sebe. A tko je u sebi podijeljen, dijeli i ljude oko sebe.
Biblija zna da čovjek po sebi nije sposoban za mir sa sobom, sa stvorenjem i s ljudima. Stoga se sam Bog mora umiješati. On šalje svoga Sina, Isusa Krista, velikoga Mironosca. Luka, grčki evanđelist, naviješta Isusa kao onoga koji, drukčije od Augusta cara mira, donosi mir čitavu svijetu, bez oružja, jedino svojom ljubavlju. Kad se rodio, anđeli su navijestili svijetu mir na zemlji. Anđeli su nam otvorili oči za mir koji mi sami ne uspijevamo stvoriti. Ali anđeli nisu samo navjestitelji mira, nego nam i donose mir. Umjetnost je na mostovima i trgovima često prikazivala anđele mira. Da štite grad ili zemlju i osiguraju im mir. Ali anđeo mira odgovoran je ne samo za zemlju, nego se brine i za tvoj nutarnji mir. Želi te sačuvati od toga da sklapaš lažan mir, jeftin kompromis. Anđeo mira ti hoće otvoriti oči za to da je mir moguć jedino ondje gdje svi sudionici dolaze primjereno do riječi i gdje se poštuju njihove potrebe. Mir koji traje, mora voditi računa o istini. On ne poznaje ni pobjednike ni pobijeđene. Anđeo mira hoće da budeš u skladu sa sobom. I on hoće stvoriti mir za sve ljude, mir koji ujedno znači sklad, blagozvučje, dobro osjećanje, zadovoljstvo, slobodu, ljubav i sreću.
Želim ti da vjeruješ anđelu mira, da se dadneš od njega pozvati i razgovarati s neprijateljima svoje duše, razgovarati sa strancima i nepoznatim ljudima oko sebe, da bi mogao zaključiti sporazum koji traje. Samo tako može nastati mir, prostor ljubavi i slobode, u kojemu nastaju blagostanje i dobro osjećanje, u kojemu si u skladu sa sobom i čitavim stvorenjem, u kojemu već odzvanja nešto od sklada raja u tvome svijetu.
ANĐEO SAMOODREĐENJA
Umjetnici su često prikazivali anđele kako pjevaju i sviraju na instrumentima. Sasvim su se pretvorili u glas. Usuglasili su se pjevajući zajedno hvalospjev Bogu. Svaki čovjek ima svoga anđela. A s anđelom ima i sebi prirođeni glas. Anđeo samoodređenja hoće nas najprije poučiti da svatko ima svoj glas. U glasu se može čuti srce čovjeka. Glas nije moguće iskriviti. On otkriva što je u nama. Mnogi se svojim glasom žele prilagoditi drugima. Boje se pustiti svoj glas da zaori. Jer nije tako lijep. Svaki glas je jedinstven. I ako se odvažimo pustiti svoj glas da odjekne, on je uvijek lijep, jer u njemu odzvanja nešto Božjega, nešto što se u ovome svijetu može čuti samo po nama.
U ozdravljenju gluhoga mucavca (Mk 7,31-37) pokazuje Isus u čemu je tajna glasa. On pljuvačkom dodiruje jezik čovjeka koji je zanijemio. Pljuvačka je slika majčinske privrženosti. Kad se dijete povrijedi, majka premaže preko toga malo pljuvačke i tako pokaže djetetu da je sve opet u redu. U atmosferi straha zakaže mi glas. Strah mi stegne grlo i ja ne mogu govoriti. Samo ondje gdje se osjetim sasvim prihvaćenim, mogu pustiti svoj glas. Isus pogleda gore prema nebu. Time izražava da svaka riječ koja dolazi iz našega srca, otvara nebo nad nama. On upućuje na glas koji odzvanja s neba i nad svakim pojedinim čovjekom izgovara riječ bezuvjetne ljubavi: »Ti si moj ljubljeni sin. Ti si moja ljubljena kći. U tebi mi sva milina.« I Isus uzdahe. Otvara svoje srce za gluhoga mucavca da bi taj ušao u nj. Njegov uzdah upućuje na to da se u svome glasu uvijek otvaramo za drugoga. Omogućujemo mu da se složi s nama, da se usuglasi s našim glasom, da zajedno zapjevamo pohvalu Bogu.
Samoodređenje znači: podići vlastiti glas, imati pravo glasa, moći suodlučivati o vlastitoj sudbini, ali i o pitanjima koja nas se svih zajedno tiču. Htio bih sam određivati kako ću živjeti i što činiti. Određivati znači: glasom imenovati i utvrditi, urediti, zapovjediti. Sam uređujem svoj život. Podižem svoj glas da se ne moram podređivati glasovima drugih. Imam pravo živjeti sam, umjesto da drugi izvana određuje moj život. Život koji mi je darovao Bog
smijem sam oblikovati i formirati. Ali uz glas ide uvijek i slušanje. Isus ne ozdravlja samo jezik gluhoga mucavca, nego i njegove uši da bi pravilno čuo. Tko ne može čuti, ne može oblikovati ni svoj glas niti ga »usuglašeno« podići. Ne mogu samovoljno određivati stvari. Moje određenje mora biti u skladu s mojom realnošću. O sebi mogu pravo određivati jedino ako slušam Božji glas, ako sam u skladu s jedinstvenom i neponovljivom slikom koju Bog ima o meni. Samo ako čujem tihe glasove koji odzvanjaju u mome srcu i u kojima mi govori sam Bog, moj život postaje »usuglašen«. Samo je tada u redu kako sebe sama određujem.
Želim ti da te anđeo samoodređenja ohrabri da podigneš svoj glas i povjeruješ svomu glasu i njegovu jedinstvenu zvuku. Tvoj anđeo koji te prati hoće u tebi postati glasom da bi se po tebi u ovomu svijetu začula riječ koju Bog može samo u tebi izreći. U višeglasnom zboru ovoga svijeta ne smije nedostajati tvoj glas. Inače bi svijet bio siromašniji. Inače ti mnogi glasovi ne bi tako skladno zvučali. Tvoj anđeo samoodređenja neka te, u svemu što činiš, prati da postaneš osjetljiv kad drugi o tebi određuju i čine da sve više utihne glas tvoga srca. I neka te uvijek iznova izazove da sam o sebi određuješ, da živiš svoj život kako ti ga je Bog namijenio. Anđeo neka stane uza te da sam odrediš što je za tebe u redu, da bi ti život postao »usuglašen«, da bi se uskladio s jedinstvenim Božjim glasom koji želi samo po tebi odjeknuti ovim svijetom.
ANĐEO OPUŠTANJA
Ljudi koji u javnosti imaju nešto reći, često su prenapeti. Na njihovu se licu opaža grčevit osmijeh. Lažno odražavaju nešto što ne odgovara njihovoj nutrini. Mnogi menadžeri u firmama ostavljaju dojam da im je luk neprestano napet. Uvijek su spremni na skok, reagirati na ideje konkurencije ili sami krenuti na novi put. I u duhovnome životu ima mnogo grčevitosti. Poneki ljudi meditiraju svaki dan i ispunjaju svoj duhovni program treninga. Ali leđa su im tvrda kao daska. Mišići su im napregnuti. Na njima se vidi da ih molitva ne vodi u slobodu i povjerenje, nego da mole jedino zato da se osiguraju pred Bogom. Grče sve mišiće iz straha da bi zaista mogli susresti Boga i naći se izvan sebe.
Možda i sam to poznaješ, kako napet ideš na sjednicu. Plašiš se da bi na stol došle neugodne teme ili da bi moglo biti svađe. Grčiš se da se naoružaš protiv neprijateljskih napada. Ili napinješ svoj luk da odapneš svoje vlastite strijele na protivnika. U svakome slučaju usredotočen si na drugoga, na probleme, na sukobe, na argumente drugih. Nisi pri sebi. Anđeo opuštanja želi te pozvati na to da popustiš napetost svoga luka. Ne moraš se boriti. Ne moraš se braniti niti opravdavati. Idi jednostavno na sjednicu, pun povjerenja da će uza te biti anđeo opuštanja. On će ti u pravome trenutku dati ideju koju trebaš i oboružati te snagom kojom ćeš se moći boriti za neku stvar. Ali ne moraš se čitavo vrijeme napinjati i tako trošiti uzalud svoju snagu. Jer ako su ti mišići neprestano napeti, istrošit' će se.
Anđeo opuštanja, uzet će ti s pleća teret koji ponekad osjećaš kad se nalaziš pred teškim susretom ili konfliktnim razgovorom. Ako u razgovor ulaziš napet, teško će se nešto dati riješiti. Usredotočen si na drugoga, na to što on misli ili izmišlja. Ali ako drugoga susretneš opušteno, i razgovor je odmah opušteniji. I problemi se odmah daju lakše riješiti. Pitaš se zašto si sebi zadavao toliko briga. Opušten zračiš bolje. Puno toga ti ide lakše od ruke.
Barok je uvijek prikazivao anđele opuštenima i zadovoljnima. Zrače radosnom osjećajnošću i djeluju slobodni od svakoga nutarnjega pritiska da sve moraju pred Bogom učiniti ispravno. Poznajem ljude koji su i u svome duhovnom životu uvijek pod pritiskom da moraju udovoljiti Bogu i da pred njim ne smiju pogriješiti. Ova usredotočenost na mogućnost vlastita krivog ponašanja čini ih napetima. Anđeli u baroknim crkvama pokazuju ti jedan drugi način življenja pred Bogom. Smiješ biti onakav kakav si. Ne trebaš naborati svoje čelo
razmišljanjima činiš li sve ispravno. Trebaš se, naprotiv, igrati pred Bogom. Anđeo opuštanja daje ti pouzdanja de si pred Bogom ispravan. A budući da si ti ispravan, ne trebaš sve ispravno činiti. Barokni anđeli igraju se spontano. Jednostavno čine što ih zabavlja. Dišu slobodu. Odražavaju otkupljenost. Anđeo opuštanja te poziva da ostaviš svoje ozbiljno lice, da opustiš svoje napete mišiće, napustiš sebe i jednostavno vjeruješ onomu što je u tebi, da opušteno izraziš ono što osjećaš. Tada ćeš možda doživjeti istu slobodu, istu radost života kao opušteni anđeli u baroknim crkvama.
ANĐEO MUDROST
Kad za nekoga čovjeka kažemo da je mudar, to uvijek zvuči pomalo tajnovito. Mudar čovjek je upućen u duboke tajne. On sjaji ne zbog mnogo znanja, nego zato što ima osjećaj za ono što je pravo. Prozire. Poznaje krajnje prauzroke života. Zna za dublju povezanost svega bitka. Ima uvid u tajnu Boga i čovjeka. Mudrost je svakako povezana sa znanjem. Znati (njem. wissen) dolazi od gledati (njem. sehen), slično kao što su i Grci znanje dovodili u vezu s gledanjem. Mudrac je vidio kako je s čovjekom. On vidi dublje. Vidi stvarnost, biće, pravi lik svega bitka. Mudrost se može - kažu Grci - naučiti. Ali ona je i Božji dar. Mitovi pripovijedaju o tome da je mudrost u početku bila u posjedu bogova. Atena i Apolon držani su prije svega bogovima mudrosti. Muze su posredovale mudrost pjesnicima. Filozofski smjer sofista zahtijeva mudrost za sebe. Mudrost shvaća kao spretno govorenje. Sofisti su preteče danas nadaleko raširena stava koji znanje shvaća kao posjed. Mogu raspolagati onime što znam. Znanje mogu opozvati. Ono je moć. Protiv toga protestira Sokrat. Za njega je prava mudrost znati da se ništa ne zna. Platon to izražava pozitivnije. Za njega se mudrost sastoji u tome da vidi prauzrok svih stvari, da upozna bit stvari. Mudrac prepoznaje sam bitak. A bitak je za Platona dobro i lijepo. Mudrac je upućen u dobro i lijepo. Mudrost Platonu znači moći ostaviti stvari, diviti se biću ali ne i posjedovati ga.
U latinskome mudrost je sapientia. A to dolazi od sapere - »kušati, okusiti«. Mudrac nije samo pogledao u prauzrok svijeta. On je i mnogo kušao. Stekao je iskustva. Ima okus za dobro, za ono što čovjeku koristi. I zna za okus zla koje čovjeka čini ogorčenim i nanosi mu štetu. Mudrac je onaj koji može okusiti sama sebe, koji je u suglasju sa samim sobom. Iskusio je i okusio uspone i padove ljudskoga bića. Sada zna što se krije u čovjeku. Ništa ljudsko više mu nije strano. Ali iako je mudrac pogledao u ponore ljudskoga bića, nije se predao sudbini. On je duboko u sebi sporazuman s ovim svijetom. Jer je upoznao temelj svijeta, Boga, Stvoritelja svega što postoji.
Biblija veliča mudrost divnim pjesmama. Stari zavjet poznaje vlastite Mudrosne knjige, kao što i sve religije navještaju nauk o mudrosti. Najdublja spoznaja židovskih mudraca sastoji se u rečenici: »Gospodnji strah početak je mudrosti a razboritost je spoznaja Presvetog« (Izr 9,10). Mudrac zna za Boga, za Božju uzvišenost i svetost. Zna razlikovati između Boga i čovjeka. Prigiba se pred tajnom Boga. Pušta da ga ona pogodi. Pavao je otkrio pravu mudrost u križu Isusa Krista. Isus je na križu stekao najdublje iskustvo svoga života da se smrt preobrazuje u novi život, da tama postaje svjetlost a napuštenost zajedništvo s božanskim Ocem. Već Evanđelja govore o Isusu kao Mudracu koji uvodi u tajnu Boga i čovjeka. Isus je na križu iskusio što je život i smrt. Tako križ naviješta drugačiju mudrost nego što je tajno znanje ezoterijskih krugova kakvo je bilo tada rašireno u Korintu i kakvo je i danas nadaleko rasprostranjeno.
Mudrost ne možemo postići s mnogo učenja. Za Pavla je Duh Božji taj koji uvodi u mudrost. Sam Bog nam šalje svoga Duha da bismo naučili mudrost. Za Grke su Apolon ili Atena ili muze bili ti koji su ljudima darivali mudrost. Za nas je to anđeo koga nam Bog šalje da nas nauči mudrost. Anđeo nam ne daje ništa za učenje napamet. On ne želi umnažati naše ukupno znanje. Anđeo mudrosti nas uči dajući dam da puno toga vidimo, otvarajući nam oči
za ono pravo, dajući nam gledati u prauzrok svijeta, onamo gdje je sve povezano, gdje se sve temelji u samome Bogu.
Zato ti želim da te prati anđeo mudrosti, da ti otvori oči da uz toliko toga što vidiš ne zalutaš i ne zapleteš se, nego shvatiš o čemu se zapravo radi. Anđeo mudrosti te neće sačuvati od pogrešaka. On odgaja pokušajima i zabludama, da ti razvije okus za ono što ti zaista čini dobro. A okus života ćeš upoznati jedino ako ga možeš razlikovati od okusa smrti. Želim ti anđela koji će ti dati da postaneš mudar, koji će dati da budeš sporazuman sa životom, koji će ti otvoriti oči za temelj svega što postoji, za Božju ljubav. Ondje, u Božjoj ljubavi, možeš prihvatiti svoj život sa svim njegovim protivštinama. Ondje je nevažno sve što inače prijeti da te rastrga. Ondje kušaš što znači život, ondje vidiš ono pravo, ondje znaš kako je sve povezano.
ANĐEO SAMOSPOZNAJE
Na hramu u Delfima stajala je riječ koja je obilježila svu zapadnu misao: Gnothi seauton što znači »Spoznaj sama sebe«. Početak svake grčke mudrosti sastoji se u samospoznaji. Grčka riječ gignoskein znači gledati. Trebam dakle sebe pravo gledati, gledati onako kakav jesam. Za to se moram osloboditi iluzija koje o sebi imam. Često stavljam naočale kojima vidim samo jako obojeno. Neki nose ružičaste naočale kojima previđaju sve negativno i u sebi vide samo ono zdravo i dobro. Drugi gledaju kroz crne naoča1e. Sve vide crno. Obezvrjeđuju sebe i smatraju se lošijima od svih. Naočale svakoga od nas su obojene našom životnom poviješću s njezinim povredama i ranama. Obojene su i našim željama i potrebama. U sebi vidimo samo ono što hoćemo vidjeti. Tu trebamo anđela samospoznaje koji će uvijek iznova očistiti stakla na našim naočalama da bismo jasno vidjeli što je zaista u nama i tko smo uistinu.
Spoznati (njem. erkennen) izvorno znači shvatiti, duhovno razumjeti, sjetiti se. Sebe spoznajem ako sebe shvaćam, ako uđem u sebe i otkrijem svoju najdublju jezgru. Spoznaja je povezana s time da budem u dodiru sa svojom nutrinom, da primijetim ne samo svoj vanjski oblik, nego i svoje nutarnje »ja«, ono što čini moju pravu bit. Ovo razumijevanje povezano je s duhom. Svoju bit ne mogu napipati rukama. Potreban je duh koji shvaća pravo »ja«, koji uranja u nj da ga obuhvati i razumije. Spoznati sama sebe znači uvijek iznova »sjetiti« se, poći u nutrinu, doći u dodir sa sobom, s izvornom Božjom slikom, o meni. Vlastito »ja« nije nešto što je nastalo mojom životnom poviješću. Ono je naprotiv nešto izvorno, neiskrivljena Božja slika o meni.
Postoji izreka »spoznati ženu«. Time prevodimo hebrejski izraz Biblije za spolni odnos. I ovdje postaje jasno da samospoznaja nije u velikome znanju o meni, nego u tome da postanem jedno sa samim sobom, da se stopim sa svojim pravim »ja« kao što se muškarac i žena stapaju jedno s drugim u spolnome činu i u njemu spoznaju svoju najdublju bit. Sebe mogu spoznati jedino onda kad sam spreman ući u svoje pravo »ja«. Ne mogu ga promatrati izvana. Moram prodrijeti u svoju jezgru, ondje boraviti, s njome doći u dodir.
Za monahe samospoznaja je bila preduvjet za spoznavanje Boga. Samospoznaja za njih znači promatrati misli i osjećaje, strasti i emocije, potrebe i želje koje se neprestano javljaju i dosta često nas određuju. Samo ako sebe ispravno gledam, moći ću spoznati druge. Bez iskrene samospoznaje ja ću sve, što kod sebe potisnem, projicirati na druge. Svoj ću potisnuti bijes vidjeti u drugome, umjesto da ga spoznam u sebi. Samospoznaja je bolna. Trga nam masku s lica. Daje nam gledati u ponore naše duše, čak i u područje nesvjesnoga. Razumljivo je da se mnogi ljudi plaše puta samospoznaje. On za njih u sebi krije previše opasnosti. Zato je potreban anđeo samospoznaje koji će nas ohrabriti da siđemo, u dubine svoje duše i u sebi zapazimo sve što se nudi našemu duhovnomu pogledu. Anđeo nas
oslobađa straha od tmina naše duše. Uzima nas za ruku i ide s nama. Pokazuje nam sve što je tu u našoj duši skriveno. Ali on to ne procjenjuje. Ujedno nam govori: »To si ti. Ali i smiješ biti takav. Stavi sve što vidiš na svjetlo i u Božju ljubav. Tada će se to preobraziti. Tvoja će ti samospoznaja oduzeti strah od tebe samoga. I učinit će te skromnim da možeš prihvatiti i ljude oko sebe, ne osuđujući ih. Mladi monah pitao je iskusna monaha zašto neprestano sudi o drugima. Starac odgovori: »Jer ne poznaješ sebe. Tko poznaje sebe, ne sudi o drugima.« Kao što mlad monah treba starca, tako ti trebaš anđela koji će te obzirno dovesti do samospoznaje. Tada nećeš osuđivati ni sebe, ni druge ljude.
ANĐEO ZABORAVA
»Zaboraviti« je višeznačna riječ. Kad je neki čovjek zaboravan pa zaboravi sve što mu je naređeno, tada nas to ljuti. Ne možemo se u njega pouzdati. Zaboravlja sve. Ponekad zaborav može biti i jedina mogućnost da se odupremo previsokim zahtjevima. Zaboravljamo jednostavno što pretpostavljeni ili bračni drug od mene hoće. Zaboraviti u ovome smislu znači: »izgubiti iz duhovnoga posjeda, ne moći nešto shvatiti«. Ali ako netko može zaboraviti uvrede koje smo mu nanijeli, tada smo zbog toga veseli. Tada imamo osjećaj da drugi nije zlopamtilo. S njime možemo uvijek iznova opet započeti. Staro ne opterećuje naš odnos. Ovo drugo značenje poznavao je već jezik srednjega vijeka. Tu se govorilo o »razveseliti«, a mislilo se zapravo: »zaboraviti, nadoknaditi štetu, naplatiti«. Kad zaboravim krivicu, mogu se odmoriti i veseliti. Zaboravljanje postaje dakle uzrokom odmora i radosti. Stari teret više ne pritišće. Možemo ga se osloboditi i zaboraviti ga. Zaboravljanje stvara veselost.
Anđeo zaborava sigurno nas ne želi. ohrabriti za to da zaboravimo imena svojih prijatelja ili da zaboravimo obveze koje smo preuzeli. Anđeo nas hoće, naprotiv, uvesti u zaborav koji vodi do veselosti i radosti. Anđeo nas želi uputiti na to da zaboravimo nepravdu koju su nam drugi nanijeli. Tko se uvijek iznova vraća na uvrede koje su mu nanijeli drugi, daje drugima mnogo moći. Pušta da i dalje bude određivan uvredama. Uvredljive riječi ranit će njegovu dušu, usidriti se u njegovoj duši i polako ju nagrizati. Tu je potreban anđeo zaborava koji će zaštititi dušu od takvih povreda. Zaboraviti znači napustiti nepravdu koju mi je drugi nanio. Ali napustiti mogu jedino ono što sam prihvatio, ono s čime sam se pomirio. Ne smijem zaboraviti prebrzo. Inače bi uvrede bile potisnute. Moram najprije pripustiti srdžbu. Ali zatim je važno pustiti da prošlo prođe i zakopati ga i zaboraviti. U ovome smislu zaborav je najviši oblik praštanja. Anđeo zaborava osposobljava me za to da pokopam prošlo i ostavim da miruje. Ali kako se anđeo sjećanja odnosi prema anđelu zaborava? Bore li se jedan protiv drugoga? Kad sam oprostio i zaboravio nepravdu, tada se mogu sjećati prošloga a da ne provale bijes ili gorčina. Sjećanje je slobodno od emotivnoga uzbuđivanja. Moja duša nije sjećanjem zaprljana, nego dovedena unutra, k svojoj najnutarnijoj jezgri.
Pravi cilj zaborava sastoji se u tome da zaboravim sama sebe. Velika je milost moći prihvatiti sama sebe. Poznajem ljude koji se neprestano vrte oko sebe. Kad su na godišnjemu odmoru, ne mogu se prepustiti ljepoti krajolika jer. se pitaju, jesu li izabrali pravi godišnji odmor, nisu li ondje kamo su inače htjeli, bolje vremenske prilike. Kad susretnu nekoga čovjeka, razmišljaju što taj o njima misli. Tako su blokirani i ne mogu ga pravo susresti. Kad mole, pitaju se što će im to donijeti. Pri svemu što čine, na njihovu putu stoji njihov ego. Drugi stoje pod prisilom da se neprestano moraju kontrolirati. Ne mogu se istinski radovati jer se boje da se neće ispravno ponašati, da bi drugi mogli nešto na njima kritizirati. Tako su zaključani svojom prisilom za kontroliranjem i zbog toga isključeni iz života. Zaboraviti sebe umijeće je stvarno biti nazočan, biti sasvim u trenutku, potpuno se prepustiti onomu što upravo jest. Samo ako sebe zaboravim, ja sam uistinu tu. Samo ako prestanem neprestano razmišljati i o sebi i svome djelovanju prema van, mogu se upustiti u susret i u razgovor. Tada mogu uživati u onome što tu među nama nastaje.
Želim ti anđela zaborava koji će te osloboditi tebe sama, koji će ti oduzeti potrebu da sve gledaš u odnosu na sebe, da se pri svemu moraš pitati što ti to koristi. Anđeo zaborava želi te uvesti u pravu slobodu, u slobodu od okova vlastitoga ega. Kad te anđeo nauči umijeće zaborava, osjetit ćeš koliko intenzivno opažaš sve oko sebe, kako odjednom postaješ sposoban uživati i kušati trenutak, kušati sam život, biti sasvim u kušanju i tako naslutiti bogatstvo bića. Anđeo zaborava dovest će tvoju dušu do njezina pravog određenja, da nadiđe samu sebe u Bogu, da zaboravi sebe i uroni u Boga.
ANĐEO HRABROSTI
Hrabrost spada u stožerne kreposti. Izvorno je to bila krepost vojnika. Ali filozofi su u njoj gledali stav koji treba svaki čovjek da bi mogao autentično živjeti svoj život. Hrabrost je ne samo neustrašivost pred opasnostima i ne samo snaga provođenja, nego prije svega odvažnost dosljedno slijediti ono što se spoznaje kao ispravno. Hrabri se ne da odmah odvratiti sukobima. Ne prilagođuje se trendu da bi bio omiljen kod svih. Vjeran je sebi i kad drugi ustanu protiv njega. Hrabar (njem. tapfer) izvorno znači »čvrst, težak, važan, svadljiv, smion, junačan«. Hrabar čovjek nije nasrtljivac. On je smion. A smion (njem. kuhn) dolazi od znati (njem. wissen) i mudar (njem. weise). Tako je potrebna hrabrost da se pravilno ocijeni situacija i zatim smiono učini ono što se spoznalo kao ispravno. Hrabrost je nešto drugo nego odvažnost. Odvažnost se ima, hrabrost se stječe. Odvažnost je nešto aktivno. Hrabrost se pokazuje i u pasivnosti, u podnošenju boli. Suprotno od odvažnosti je obeshrabrenost, a od hrabrosti kukavičluk. Hrabrost se mora uvijek iznova stjecati. Jer svatko od nas zna i za kukavičluk. U svima nama se krije tendencija popustiti strahu i uzmaknuti pred opasnošću. Anđeo hrabrosti stoji uz nas kad nadvladavamo svoju prirodnu sklonost i izdržimo upravo ondje gdje smo potrebni.
U svagdašnjemu govoru kažemo djetetu koje se ne tuži na svoje bolove da je hrabro. Hrabar je onaj koji se ne plaši boli, koji ju, naprotiv, prihvaća i pokušava je što bolje podnositi. Hrabar je tko se ne povlači kad ga zadesi nesreća. Ostaje na nogama. Izdrži situaciju i kad ga ona boli. Ne uzmiče pred bolju nego prolazi kroz nju. Bolest i žalost ga ne slamaju. Ali nije neosjetljiv. Vidi gubitak draga čovjeka, jasno uviđa da njegova bolest vodi u smrt. Ali ipak ostaje uspravan. Ustrajava u onome što Bog od njega traži. A u toj hrabrosti čovjek raste. Postaje mudar i jak. Ne trebaš sebi dokazivati svoju hrabrost. Ne moraš ni u svakoj situaciji biti hrabar. Ima ljudi koji obiluju samosviješću, ali onda u opasnosti ipak gube glavu i pokažu se kao slabići. Drugi su plašljivi. Ali čim ih zadesi izazov, izdrže. Postaju hrabri u situaciji u koju ih, oni to znaju, postavlja Bog. Vjeruju da će ih, upravo kad to bude potrebno, okrijepiti i pomoći anđeo hrabrosti.
Želim ti anđela hrabrosti da se uistinu možeš nositi sa svojim životom, da ne uzmičeš kad ti u uši bude puhao protivan vjetar, da ne bježiš kad te zadesi nesreća. I želim ti hrabrost u ophođenju sa svakodnevnim sukobima, da budeš slobodan od potrebe da si posvuda omiljen. Neka uza te bude anđeo hrabrosti kad si u opasnosti da popustiš pred mišljenjem drugih, kad bi najradije napustio borbu radi blažena mira. Ako je uza te anđeo hrabrosti, moguća su rješenja koja će na kraju biti dobra za sve. Tko je hrabar izbjegava svaki lažan kompromis. On se zauzima za život. Bori se za život. Anđeo hrabrosti bori se na njegovoj strani. Želim ti anđela hrabrosti ne samo pred neprijateljem, nego i pred prijateljem.
Anđeo neka te sačuva od toga da se dadneš podmititi i prilagoditi se kako ne bi izgubio prijatelja. Anđeo hrabrosti opire se i prijatelju ondje gdje je to potrebno. To učvršćuje prijateljstvo, umjesto da ga razara.
ANĐEO POSLUŠNOSTI
Mnogi danas s anđelom poslušnosti imaju dosta teškoća. Treći Reich je poslušnost previše doveo do apsurda. Tu je ljudska naredba apsolutno prihvaćana. No mi ne dugujemo poslušnost u prvome redu ljudima, nego Bogu. Već Petar govori Velikim svećenicima: »Treba se većma pokoravati Bogu negoli ljudima« (Dj 5,29). Poslušnost dolazi od slušati, čuti, pozorno slušati. Poslušnost traži da slušam Božji glas u sebi. Bog mi govori u mojim osjećajima i strastima, u mojim sukobima i problemima, u mojim snovima, u mome tijelu i u mojim odnosima. Tu mi mora u pomoć doći anđeo poslušnosti da bih čuo Božji glas u mojim snovima.Ali san nije dostatno samo čuti. Moram i odgovoriti na Božji glas i poslušno učiniti ono što sam prepoznao kao Božji glas. Ili što mi Bog hoće reći po mojim bolestima, mojim bolovima u kralježnici, mojim čirevima na želucu, mojoj glavobolji? Poslušnost znači ne samo da slušam, nego da iz toga povlačim i zaključke. Bog me u bolesti poziva da promijenim stil svoga života, da bolje slušam svoje tijelo i svoje osjećaje i da živim u skladu s nutarnjim glasom. Ima ljudi koji doduše slušaju autoritet Crkve i vrlo pomno slijede sve što
Crkva propisuje. Pa ipak nisu poslušni. Jer.odbijaju čuti Božji glas u svojoj vlastitoj stvarnosti i živjeti u skladu sa svojom pravom biti.
Poslušnost nema ništa s time što vršim zapovijedi. Ja ne mogu slušati zapovijed, nego uvijek osobu. A prava osoba kojoj dugujem poslušnost jest Bog. Ali s Bogom dugujem poslušnost i samomu sebi. Moram čuti sebe, svoju životnu povijest, svoje jake i slabe strane da bih živio sliku Božju o meni. Poslušnost znači da živim u skladu sa svojom vlastitom istinom, da nisam u neprestanoj opoziciji prema svojoj stvarnosti, nego da se mirim sa sobom takvim kakav sam postao. Poslušnost stoga znači reći DA samomu sebi, prihvatiti sebe i stvarnost svoga života.
Poslušnost najčešće definiramo kao slušanje drugih ljudi, osoba od autoriteta. Ali poslušnost prema drugima konačno je samo slušanje zajednice u kojoj se nalazim. Na svijetu nisam sam. Da bih mogao živjeti autentično, moram slušati i ljude koji su oko mene. Ne radi se o tome da slijedim sve što čujem. Odlučujuće je slušati one koji imaju odgovornost za zajednicu. Ali ni njima ne dugujem tek slijepu poslušnost. I kod njih moram, naprotiv, osluškivati, služi li to što govore zaista zajednici ili oni traže samo svoje vlastite interese. Neki autoritet nije nikada apsolutan. Samo Bog je apsolutan. Svaki autoritet smijem propitati. Ali moram ujedno računati s time da mi Bog upravo i u odgovornima ima nešto važno reći. Oni mi mogu otkriti nešto u meni što sam bio prečuo.
Anđeo poslušnosti neka te osposobi da dobro čuješ sebe i u sebi osluškuješ Božji glas, kako bi mogao živjeti onako kako to odgovara tvojoj pravoj biti. Anđeo poslušnosti želi te osloboditi ovisnosti od užitka i hirova. Ne smiješ se naprosto prepustiti, nego moraš točno osluškivati što je za tebe ispravno i kako se trebaš ponašati i živjeti. Za to trebaš anđela koji će izoštriti tvoj sluh i tvoju volju pripremiti za to da činiš ono što su čule uši tvoga srca.
ANĐEO PROMIŠLJENOSTI
Promišljenost dolazi od misliti, razmišljati, umovati (njem. sinnen). Izvorno ovo znači: »ići, putovati, težiti, žudjeti«. Germani su očito iskusili da se putovanjima i šetnjama uče promišljenosti. Tu se mora imati pravu procjenu da se ne bi od sebe previše tražilo. Tek pod utjecajem latinskoga sentire dobiva riječ sinnen značenje »osjećati, usmjeriti misli na nešto, razmišljati«. Promišljen (njem. besonnen) je onaj tko razmišlja (sjeća se, podsjeća), tko misli svojim osjetilima, a ne samo svojom glavom. Grčka riječ koju prevodimo s promišljenost, sophrosyne, znači da netko ima zdrava osjetila (saos iphrenes). Promišljen je dakle netko tko
je u svojim osjetilima, tko sve oko sebe opaža svojim osjetilima. U Grka se promišljenost može uporabiti u smislu umjerenosti i samosvladavanja, razbora i suzdržanosti,čednosti, stege i mudrosti. Sophrosyne je centralni pojam grčka nauka o kreposti. Platon ju naziva prvom od četiriju stožernih kreposti.
Promišljenost je suprotna nepromišljenosti i lakomislenosti. Nepromišljen je čovjek koji djeluje već na prvi poticaj i ne uzima si vremena za razmišljanje. Lakomislen je netko tko se prepušta struji, koga ne muče brige ni misli. Za njemačkoga filozofa Herdera promišljenost je odlučujuće obilježje koje čovjeka čini čovjekom. Promišljenost se sastoji u sposobnosti zastati na trenutak između izazova i odgovora. Stanka između poticaja i čina daje nam prostora da promislimo. A promišljanje vodi do slobodne odluke. Inače bi nas određivao poticaj. Anđeo promiš1jenosti te poziva na promišljanje kad god hoćeš smjesta reagirati. Čuva te od toga da izgubiš promišljanje i nepromišljeno bjesniš uokolo. Podiže prst i podsjeća te na to da najprije mirno udahneš da bi osjetio sebe, da bi postao svjestan svojih osjetila, svojih vanjskih osjetila kao što su sluh i njuh, ali i svojih nutarnjih osjetila. Anđeo te hoće ohrabriti za to da vjeruješ svojim osjetilima. Ako pravilno osluhneš, čut ćeš ne samo riječi koje te provociraju, nego i međutonove koji u njima titraju, čežnju i krik za naklonošću. Tada ćeš reagirati drukčije. Ako kritičke riječi odmah primijeniš na sebe i hoćeš se opravdati i obraniti, već si izgubio. Tada ne čuješ pravilno. Nisi promiš1jen. Nisi u svojim osjetilima, nego u svojim emocijama. I tada te određuje drugi. Biti u svojim osjetilima također znači zaista gledati ono što vidiš. Možda iza vesele fasade vidiš duboku žalost. Ili vidiš osmijeh, iako drugi pripovijeda o svojim razočaranjima i ranjenostima. To što vidiš pruža ti mogućnost da primjereno reagiraš.
Biti promiš1jen znači također: slušati nutarnja osjetila. Dođeš na razgovor i osjećaš se ne1agodno. Susrećeš čovjeka koji ti daje komplimente. Ali se osjećaš loše. Drugi ti predlaže neki posao koji zvuči jako razborito. Ali ti u svome želucu osjećaš da tu nešto ne može biti u redu. Tada vjeruj svomu nutarnjem osjetilu. Ne iz1aži se pritisku da sebe drugomu tumačiš argumentima. Uopće ne moraš tumačiti niti išta opravdavati. Vjeruj svomu nutarnjem osjetilu. Ondje, u tvojoj nutrini je anđeo promiš1jenosti koji ti točno pokazuje što je za tebe ispravno. Tvoj osjećaj govori ti više od argumenata razuma koji nikada nisu sasvim objektivni, koji su uvijek pomiješani s často1jub1jem, potrebom da blistaš, željom da se dokažeš, potrebom da budeš u pravu. Tu, gdje je u tebi anđeo promiš1jenosti, možeš bolje osjetiti što je za tebe u redu. Ali moraš slušati anđela. Potrebno ti je promišljanje da bi mogao biti promiš1jen. Ako paziš na anđela promišljenosti u sebi, on će te uvijek povesti na pravi put. Sačuvat će te da ne nagaziš na stupicu koju ti drugi postavljaju. Predložit će ti pravu odluku. U anđelu promiš1jenosti imaš jasna i sigurna pratitelja. On će paziti na to da tvoj život uspije, da te krepost promiš1jenosti učini sposobnim za život.
ANĐEO DISKRECIJE
Diskreciju pridajemo čovjeku koji može za sebe zadržati ono što smo mu povjerili. Suzdržava se. Ne izbrblja ono što smo mu rekli u povjerenju. Takva diskrecija ima nešto otmjenoga. Uz diskretna čovjeka osjećamo se sigurni. On nam neće postavljati neugodna pitanja. Nikad nas neće pred drugima osramotiti. Indiskretan čovjek je netaktičan i nametljiv. Prodire u područja u nama na koja nema pravo. U svojih prijatelja cijenimo diskreciju. Znamo, uz njih je siguran i onaj nutarnji prostor u koji ne bismo nikoga pustili da uđe. Oni neće uporno navaljivati: I kad pokažemo da ne želimo o tome razgovarati, oni će to poštovati. U svakome od nas postoji potreba da to što nam je povjereno kažemo barem najboljemu prijatelju. Ili to prenesemo nekima pod »pečatom šutnje«. No pečat šutnje je ono najlomljivije što se može zamisliti. Jer ako nešto pripovijedam dalje uz ovaj uvjet, već sam slomio pečat. Zato moramo moliti anđela diskrecije da nas sačuva od toga da izbrbljamo ono što su nam
drugi ispripovjedili. Inače kad-tad nećemo više znati tko nam je što ispripovjedio i pod kojim okolnostima. Dijalog mora ostati unutar obaju partnera, inače će postati talkshow. Dijalog treba zaštitu da će riječi ostati među nama. Jedino tada može uspjeti. Inače se moramo neprestano bojati da će drugi pripovijedati dalje ono što mu kažemo u tajnosti.
Diskrecija dolazi zapravo od discernere, a znači: razlikovati. Za svetoga Benedikta i za prve monahe bila je stoga diskrecija dar razlikovanja i dar prave mjere. Anđeo diskrecije želi nas stoga uvesti u umijeće razlikovanja duhova, dolaze li od Boga ili od Zloga. Prvi monasi razvili su kriterije da bi razlikovali dolazi li neka misao od Boga ili od demona. Kad misao dolazi od Boga ona uvijek stvara nutarnji mir i jača vlastitu životnost. Ali ako misao dolazi od demona, proizvodi u nama strah i tjeskobu i sapinje nas. Ali ne treba razlikovati samo vlastite misli. Anđeo diskrecije želi nas senzibilizirati i za to da mognemo razlikovati ono što je sada potrebno od onoga što samo ispunja očekivanja nekih ljudi. Što je sada Božja volja, a što moje vlastito častohleplje? Gdje je nutarnji poticaj od Boga, a gdje mi dolazi samo od moga strogoga »nad-ja«? Je li moja reakcija na ovoga ili onoga čovjeka primjerena, ili odgovara samo mojim starim modelima života? Trebamo uvijek iznova anđela diskrecije da osjetimo što je sada u ovome trenutku primjereno. On nam pokazuje kada pravilno opažamo drugoga, a kada ga gledamo samo kroz naočale svojih projekcija.
Želim ti da uza te uvijek bude anđeo diskrecije, da primjereno reagiraš, govoriš i tako se odlučiš da iz toga proizađu životnost i radost. I želim ti anđela diskrecije u svim razgovorima. On te osposobljava da se sasvim posvetiš svojem sugovorniku ne dopuštajući da na tebe utječe znanje o njemu koje si preko drugoga primio. Anđeo diskrecije će ti dovesti mnoge ljude koji će u tebe imati povjerenja. Jer u svima nama krije se čežnja za diskretnim ljudima, za ljudima koji mogu razlikovati što nam govore, a što ne.
ANĐEO ŠUTNJE
»Govoriti je srebro, šutjeti je zlato« kaže poslovica. Možda si već i sam iskusi o da si mogao šutjeti kad ti je netko nanio nepravdu. Postoji, naravno, i šutnja koja ne dolazi od anđela šutnje. Kad šutiš iako bi morao govoriti, tada možeš time ljude uvrijediti. Ili kad šutiš u nekoj grupi, možeš pokazati moć. Drugi ne znaju na čemu su. Postoji šutnja koja tišti kad nitko u grupi ne kaže ništa.' Tada nastaje hladna atmosfera iz koje bi svatko najradije pobjegao. Poneki kažu tada nešto nevažno da prekinu ovu sumornu šutnju. Neki u razgovoru prešute ono najvažnije. Ima se dojam da se govorilo o mnogočemu. Ali ne i o onome pravom. Postoji očito ne samo anđeo šutnje, nego i demon koji nas šutnjom pritišće iznutra i razdvaja jedne od drugih. Elie Wiesel ima pred očima ovo dvostruko iskustvo šutnje kad piše:
»Šutnja je miroljubiva, puna blagozvučja, puna obećanja, puna snova i puna istine. Ali isto tako snažno može izazvati strah, čak srdžbu.«
Anđeo šutnje želi te uvesti u šutnju koja ozdravlja, koja ti čini dobro, koja postaje blagodat i za ljude oko tebe. To je šutnja o onome što ti je povjereno. Ako si šutljiv, ljudi će ti rado pripovijedati o svojim problemima. Mogu se u tebe pouzdati da to nećeš pripovijedati dalje. Ili si se na nekoga razljutio. Ali znaš da bi tvoje govorenje bilo nepravedno. jer drugi je u tebi podigao i srdžbu, koja se u tebi već bila nataložila od drugih. Šutiš da bi se tvoje uzburkane emocije smirile. Tek kad se sve mutno u tebi sleglo, počinješ govoriti. Tvoje govorenje dolazi iz šutnje i pročišćeno je šutnjom. Možda također poznaješ ljude koji moraju izbrbljati sve što im dođe u glavu. Oni su vrlo naporni. Ne mogu ništa zadržati za sebe. Ne mogu mirovati ni trenutka. Očito se plaše šutnje. U njima ništa ne može rasti. Ne dolaze u svoje središte, ne osjećaju svoju dušu. Žive samo na površini brbljanja. Kad se sastaneš s takvim ljudima, raduješ se vremenu šutnje kad ne moraš ni s kime razgovarati. Uživaš šutnju. Nitko od tebe ne traži ništa. Možeš jednostavno samo bivstvovati, u šutnji osluškivati ono što
se u tebi hoće javiti.
Šutnja u monaštvu ima tri značenja. Najprije je ona put do iskrena susreta sa samim sobom. U šutnji se u meni javlja sve preko čega inače prijeđem u buci svakodnevice. Ovaj prvi vidik šutnje nije uvijek ugodan. Drugi korak šutnje jest ostavljanje za sobom. Kad uvijek iznova o nečemu govorim, u meni ponovno bujaju emocije. Ima ljudi koji neprestano govore o prošlim povredama. Jedva ih se još može slušati. Jer se sve to već čulo. Tu je ostavljanje za sobom važno. U šutnji - kažu monasi - može se ono mutno razbistriti, kao kod vina, koje mora dugo odležati da bi se sve mutno sleglo. Treće značenje šutnje je za monahe sjedinjenje s Bogom. Monasi vježbaju šutnju da svoju dušu otvore za Boga, da bi Bog mogao ući u nju. Pritom postoje dva načina šutnje pred Bogom. Jednostavno sjedim pred Bogom i uživam to da me on s ljubavlju gleda. To je kao kod ljudi koji se vole. Međusobno razgovaraju da se jedno drugomu približe. Ali zatim zajedno šute, ne zato jer si nemaju što reći, nego jer bi se razvodnilo zajedništvo koje je nastalo razgovorom. Zajedno šute i tako na jedan dublji način postaju jedno. Drugi se način šutnje pred Bogom sastoji u tome da uđem u nutarnji prostor šutnje, u kojemu Bog već u meni prebiva. U ovome prostoru šutnje postajem jedno s Bogom a ujedno i sa samim sobom. Tu mogu doživjeti što je Kierkegaard jednom nazvao kupanje duše u šutnji. Šutnja je blagotvorna za moju dušu. Šutnja postaje tada kao ležanje u kadi. S mene otpada stara prljavština. Mogu se posve opustiti. Osjećam se uvijen u Božju ljubav. Želim da te u ovu šutnju pred Bogom uvede anđeo šutnje.
Monasi govore o tome da možemo doduše šutjeti usnama, ali da nam srce katkad neprestano govori. Ono neprestano razmišlja o drugima i sudi o drugima. Tada vanjska šutnja ništa ne koristi. Radi se o šutnji srca. A ona se sastoji prije svega u tome da ne sudimo o drugima. U ovoj šutnji jenjava i buka naših misli. Mi smo odjednom slobodni za trenutak. Želim da ti anđeo šutnje podari takve trenutke u kojima ćeš biti sasvim pribran i otvoren za prisutnoga Boga. Samo ako šutiš, možeš biti sasvim u trenutku. Čim počneš razmišljati, razmišljaš o nečemu, i napuštaš sadašnji trenutak. Uživaj šutnju koju ti daje tvoj anđeo i osluškuj Boga koji tvoju šutnju hoće ispuniti svojom ljubavlju.
ANĐEO PRAVEDNOSTI
Pravednost je složena krepost koja povezuje sve druge. U Platona se pravednost sastoji u prvome redu u tome da čovjek uspostavi pravu uravnoteženost između tri dijela duše. Pravednost za njega dakle nije toliko socijalni stav koliko svojstvo duše. Pravednost čini duši dobro i pribavlja svim trima područjima, razumu, osjećaju i želji pravo koje im pripada. Aristotel je pak shvaćao pravednost kao socijalnu krepost. Pravedan je čovjek koji nepristrano posreduje između dviju suparničkih grupa. U srednjemu vijeku se lik iustitiae: »pravednosti« uvijek predstavljalo s vagom i mačem i povezom na očima. Pravednost se sastoji u tome da sve dobro odvagnemo, zatim donesemo i pravorijek, odlučimo, te tu odluku i provedemo. A pravednost se mora dogoditi bez obzira na ugled osobe. Pravedan čovjek pokušava ne obazirati se na osobne veze i sklonosti. On želi pravednu stvar. Ali ako smo pravedni samo prema stvari a ne i prema čovjeku, pravednost može biti i nemilosrdna. Latinci kažu: Fiat iustitia, pereat mundus: »neka se dogodi pravednost, makar svijet propao.« Pravednost se tada shvaća kao provedba prava ne mareći za čovjekovo dobro. Pravo je važnije od čovjeka. A pravednost se shvaća kao sud. Tko prekrši zakon, biva suđen i kažnjen.
Anđeo pravednosti želi nam pred oči staviti jedan drugi stav duše. Prava se pravednost sastoji u tome da svakomu dadnemo njegovo i svakomu osiguramo pravo. To je, na kraju krajeva, pravo na stvarni život koji pravednost priznaje svakomu pojedincu. Tko je pravedan, živi ispravno, pravo. Uspravio se. Korijenu riječi pravo (njem. Recht) pripada i latinski regere: »upravljati, voditi, pravo suditi, vladati«. Upravljanje pripada kralju (rex). Tako je pravednost krepost kraljeva. Pravedan čovjek je uspravan čovjek koji je u sebi ispravan,
pravedan u svojim različitim potrebama, ali pravedan i pravedno postupa i prema bližnjima. Biblija shvaća pravednost u ovome smislu: hvali pravednika i uvijek ga stavlja nasuprot zlikovcu. Pravedan čovjek je ujedno dobar čovjek koji živi u skladu s Bogom i Božjim zapovijedima. Josip, Marijin muž, uzor je pravedna čovjeka. On je čist pred zakonom, a ujedno dobar prema ljudima. Ne ustrajava na svome pravu, nego je pravedan prema svojoj zaručnici i ne postiđuje ju javnom optužbom. Tema pravednosti zauzima središnje mjesto u Pavla. Pavlu je do pitanja je li čovjek sam po sebi pravedan, može li svoju pravednost postići dobrim djelima ili Bog opravdava čovjeka. I Pavao pledira za to da naša pravednost dolazi od Krista, da nas Bog opravdava u Isusu, oblikuje nas u prave ljude, u lik koji vodi računa o našoj duši. Jer smo pravi po Bogu, ne moramo se više opravdavati, mi smo slobodni od prisile da sve moramo činiti ispravno. Tako je pravednost za Pavla slika spasenja koje nam je darovao Krist. Krist nas je oslobodio od naše nepravednosti i učinio nas spašenima i cjelovitima.
Anđeo pravednosti hoće ti pokazati kako možeš živjeti ispravno, kako možeš biti pravedan prema samome sebi i kako ćeš biti pravedan prema ljudima u svojoj blizini da bi živjeli ispravno. Pravedan prema sebi i svojim potrebama bit ćeš ako ih čuješ i uvažavaš i ako između dužnosti i želje nađeš put koji vodi računa o tim dvama polovima. Biti pravedan povezano je također s usklađivanjem. Ja moram pravedno uskladiti različite interese, suprotstavljene u mojoj vlastitoj nutrini. I moram dopustiti da zavlada pravednost između suprotstavljenih interesa ljudi u društvu ili u čitavu svijetu. Pravedno je rješenje koje služi svačijem dobru, s kojim svi mogu dobro živjeti.
Anđeo pravednosti neka bude uvijek uza te kad tražiš usklađenost između različitih težnja svoga srca, između tvoje želje za slobodom i tvoje obveze prema tvojoj obitelji, između čvrsta pristajanja uz svoje mišljenje i otvorenosti za želje drugih, između tvoga prava na život i prava drugih, između tvoje mjere koja je za tebe u redu i očekivanja koja na tebe postavljaju drugi. I neka te prati anđeo kad tražiš rješenje za neku grupu u sukobu koji se na prvi pogled čini nerješivim. Anđeo neka i tebe pritom uspravi da živiš ispravno, autentično, da budeš pravedan prema sebi i bližnjemu, prema svojoj vlastitoj volji i volji Božjoj.
ANĐEO ČESTITOSTI
Reći za nekoga čovjeka da je čestit, znači: da je do dna pošten i uljudan. Možemo mu vjerovati. Čestit dolazi izvorno od: ispirati, čistiti, pročistiti, očistiti, opravdati, razbistriti, učiniti boljim, oplemeniti, popraviti. Tko je čestit, očišćen je od svih nutarnjih i vanjskih mrlja prljavštine. Prošao je kupelj samo spoznaje i sa sebe sprao sve što smućuje njegovu izvornu sliku. Kad govorimo o »čistome zlatu« mislimo na zlato koje je slobodno od svih stranih primjesa. Čisto je i nepatvoreno. Čestit čovjek je dakle slobodan od zadnjih namjera, intriga, zakulisnih čina i laži. Slobodan je i od utjecaja drugih. Ne da se određivati očekivanjima drugih. Živi u skladu sa svojom čistom dušom. Čini upravo ono što mu kaže vlastita duša. Živi prema svojoj biti i ne da se saviti ni izgledom za karijeru niti mogućnošću da u drugih bude omiljen. Živi svoj život. Jednostavno je takav kako odgovara njegovoj duši.
Anđeo čestitosti srodan je anđelu istinitosti. Istinitost je još nešto drugo nego poštenje (njem. Ehrlichkeit). Patvoreno nije lažljivo, neiskreno. Ono je, naprotiv, izvještačeno, prilagođeno. U nekih ima se dojam da svojim govorom kopiraju drugoga. Ne nastupaju onako kako odgovara njihovoj nutrini, nego onako kako su vidjeli kod drugoga. Pravo je, ponašanje ono koje izvire neposredno iz nutrine. Istinitost je izvornost. Nietsche je volio ovaj stav istinitosti. Iz njega je Heidegger izveo pojam istinskost (pravost, njem. Eigentlichkeit). Sartre i Gide preveli su ga s »autentičnost« (authenticite). Biti autentičan za današnjega je čovjeka uzvišen ideal. Autentičan je onaj koji je »sam« (autos), koji je začetnik sama sebe
(auth-entes). Čestit je onaj koji je sasvim svoj, koji je slobodan od svih onečišćivanja, prilagođivanja, od svega izvještačenoga i usiljenoga. Čestit čovjek je autentičan. Ne živi prema tuđim predodžbama. Dijete je po prirodi čestito. Živi jer živi. Jest jer jest, bez zadnjih namjera i iskrivljenosti. U nama je čežnja vratiti se natrag ovoj čestitosti djeteta i ponovno biti u skladu s našom izvornom i neiskrivljenom slikom.
Kad sebe iskreno pogledamo, otkrivamo puno neiskrenoga u sebi. Ovdje smo u svojim riječima ovisni o očekivanjima drugih. Ondje ne kažemo ono što osjećamo. Želimo, naprotiv, nešto postići. Govorimo tako da dobijemo ono što hoćemo. Imamo namjere, koje povezujemo sa svojim riječima i svojim postupcima, a one često nisu čestite. U svojoj ljubavi prema bližnjemu otkrivamo potajne namjere. Želimo i mi ispasti dobri pred drugima. Shvaćamo da se i pred samima sobom želimo prikazati dobri. U sve naše govorenje i činjenje ušuljavaju se zadnje namjere, tu se umiješa nešto što proturječi našemu čestitome biću. A ujedno je u nama čežnja za ovom čestitošću, čežnja za tim da sve što kažemo bude u skladu s našim bićem, da sve što činimo proistječe iz naše ljubavi, a ne iz naše proračunatosti. Neki su razočarani samima sobom kad iskreno pogledaju u sebe. Anđeo čestitosti želi nam pokazati da su u nama ne samo mnoge strane primjese, nego da je u nama čestita jezgra. Ima u nama jedno područje u kojemu smo već čestiti. Tu se sve slaže s našom pravom biti. Tu smo u skladu. Tu govorimo i djelujemo bez zadnjih namjera. Anđeo čestitosti neka te očuva od toga da sebe predstavljaš samo lošim. Tvoja najnutarnija jezgra je dobra. Čestita je i čista. Vjeruj u svoju čestitost i raduj joj se kad osjetiš da su neke tvoje riječi zaista shvaćene iskreno, da su neke tvoje namjere čiste i da neke stvari činiš ne pitajući za učinak.
I moli anđela čestitosti da te uvijek iznova očisti i oslobodi zadnjih namjera i smućenosti. Tada ćeš se radovati svojoj nutarnjoj jasnoći.
ANĐEO NEPODMITLJIVOSTI
Bestechen je izvorno bila stručna riječ rudara. Oni su šiljastim alatom zabadali u zemlju da ispitaju nalazi li se ondje nešto željena metala ili ugljena. Od ove provjere preko zabadanja u tlo (njem. Bestechen) izvedeno je zatim naše značenje: nekoga iskušati darovima, staviti ga na kušnju, je li čestit ili se dade podmititi (njem. bestechen), dade li ga se pridobiti za vlastite namjere. Novcem se može čovjeka iskušati je li zaista čestit ili se dade savinuti, hoće li se podrediti mojim namjerama i učiniti upravo ono što ja hoću ili će učiniti ono što mu kaže vlastita savjest. Danas trpimo zbog toga što su mnogi političari i privrednici očito podmitljivi. Samo im treba ponuditi dosta novaca. Tada će se zauzeti za naše interese. Tada ne govorimo samo o podmitljivosti, nego i o korupciji. Korupcija dolazi od latinskoga corrumpere »pokvariti, uništiti«. Tko je podmitljiv, na kraju krajeva iznutra je pokvaren. Više nije čovjek. On je kao čovjek uništen i razoren. Još je jedino olupina, ali ne čovjek u koga se može pouzdati.
Stoga čeznemo za anđelom nepodmitljivosti. On stoji uz nas kad nas ljudi ponudom novca ili nekim drugim obećanjima žele podmititi. Hrabri nas da učinimo ono što odgovara našoj biti, da se ne prignemo i ne savijemo, nego da se uspravno opredijelimo za ono što smo i tko smo. U svakome od nas postoji tendencija popustiti napasti ponude novca i atraktivnih mjesta. Postoji u našoj duši i podmitljiva strana. Ali u našoj duši je istodobno i jedan nepodmitljiv dio. Katkad je zapretan jer smo previše zarobljeni svojim željama za imetkom i priznanjem. Stoga nam je potreban anđeo nepodmitljivosti da osnaži ovaj nježni dio naše duše. Kad nas je anđeo jednom ojačao tamo gdje nas je netko htio potkupiti, u nama tada raste osjećaj zahvalnosti i slobode. Tada ponovno vjerujemo svojoj duši i svomu nutarnjem osjećaju. Tada znamo da je anđeo nepodmitljivosti jači od svih koji nas hoće saviti, potkupiti i upropastiti.
Možeš čitav jedan dan točno promatrati gdje slijediš svoga anđela nepodmitljivosti, a gdje u sebi osjećaš napast da se dadeš od drugih potkupiti. Možda u svojoj grupi baš ne kažeš ono što osjećaš. Najprije se propituješ koje je mišljenje grupe. A zatim se ravnaš prema njoj. Već si se dao podmititi. Ili tvoj šef hoće nešto od tebe. Trebaš obaviti neki posao. Osjećaš da tu nešto nije u redu, da te šef hoće iskoristiti. Ali se bojiš suprotstaviti se. Inače ćeš izgubiti njegovu naklonost. Ako ispuniš njegovu volju, možda čak možeš računati s napredovanjem na položaju. Ili barem kod njega imaš dobru kartu. Tada si izložen napasti podmićivanja. Ili želiš nešto reći svomu ocu, nešto što ti se ne sviđa u njegovu ponašanju, nešto što te vrijeđa. Ali on ti obećava da će te u baštini imati u vidu više od tvoje braće i sestara. I ti mu laskaš. Tada si podmitljiv. Kad god ne slijediš svoj nutarnji glas, nego se dadneš zavesti ponudom naklonosti, nagrade, odlikovanja, izdaješ anđela nepodmitljivosti. Moli ga da te učini osjetljivim kad si u opasnosti da upropastiš sebe i svoju dušu. Moli ga da te učini još nepodmitljivijim, jasnijim i nedvosmislenijim. Tada ćeš ići uspravan kroz život.
ANĐEO VELIKODUŠNOSTI
Riječju velikodušnost prevodimo grčku riječ makrothymia. Grci s makrothymia označuju strpljivost, izdržljivost, postojanost, ustrajnost. U Bibliji se makrothymia pripisuje prije svega Bogu. Kod Boga ona znači strpljenje koje ima s nama. Jer je Bog strpljiv, treba to biti i čovjek prema bližnjemu i oprostiti mu njegove pogreške. S thymos označuju Grci emocionalno čovjekovo područje. Kad netko pokazuje veličinu i širinu, neće odmah reagirati ljutito ako mu nešto ne odgovara. Neće planuti kad ga netko uvrijedi. Osjetljivi ljudi koji odmah eksplodiraju, često imaju malo hrabrosti. Uskogrudni su, skučeni. Njihov mali lonac lako prekipi. Čim ih netko kritizira, postanu bijesni. Tko ima široko srce, u njemu je puno prostora, pa i za kritiku. Ona ga ne izbacuje lako iz ravnoteže.
Velikodušnost znači i plemenitost. Tko ima veliko i široko srce, velikodušan je u davanju, ali isto tako i dobar u prosuđivanju. Ne sudi samo po normama i principima, nego dopušta da čovjek uđe u njegovo široko srce, gleda ga pronicavo i ispituje. Oprostit će mu njegove pogreške. Vjeruje mu da može rasti, da se dobro može u njemu još razviti. Jer je velik po svojoj duši, misli i osjeća veliko i o ljudima. Vjeruje u veličinu koja se krije u svakome pojedincu. Ne pripisuje drugomu zauvijek uskoću i skučenost, nego vidi u njemu onoga kakav još može postati.
Da bih mogao pokazati velikodušnost, moram najprije iskusiti velike stvari. Moram doživjeti da su mi velike stvari darovane. Tada neću sitničavo ustrajati na onome što imam ili što znam. Tada široko srce može širokogrudno prelaziti preko pogrešaka ljudi. Velikodušan čovjek ne visi o svome imetku. On može darivati bez računice. Ali velikodušnost je više od širokogrudnosti. Velikodušnost je uvijek izraz nutarnje veličine. Tu se unutarnjost proširila. Tu je veliki prostor u kojemu za sve što izvana ulazi u mene, ima mjesta. Velikodušnost je ujedno strpljivost. Velikodušni je izdržljiv. Može čekati dok se u drugome ne dogodi promjena. Ostavlja si vremena. Ne mora on mijenjati drugoga. Može čekati sve dok Bogu u njegovu životu ne učini ono odlučujuće.
U svakome od nas j e istodobno i velikodušnost i malodušnost, široko i usko srce. Vjerujemo li anđelu velikodušnosti, naša uskoća će se raširiti. Anđeo velikodušnosti će raširiti nad nama svoja široka krila. To će nas sačuvati od toga da ne promatramo sve svojim uskim pogledom. Anđeo velikodušnosti neka te dovede u dodir s tvojom vlastitom širinom, s velikom hrabrošću koju u sebi imaš. Ti imaš široko srce. U svome si životu već iskusio velike stvari. Dopusti anđelu velikodušnosti da te uvijek iznova podsjeti na tvoju izdržljivost, na tvoju širokogrudnost, na tvoje široko i veliko srce. Drukčije ćeš doživljavati sebe. I vidjet ćeš kako će ljudi oko tebe rado ulaziti u tvoju veliku dušu, u tvoje široko srce.
ANĐEO SMIJEŠKA
Nasmiješiti se možemo na različite načine. Postoji podmukao osmijeh. Netko je naizvan srdačan, ali zapravo snuje zlo. Postoji fasadni osmijeh kako ga opijeva jedna opereta: »Uvijek samo smiješak, nikada turobnost, ali kako je u duši, nikoga se ne tiče.« Ili ljudi se smiješe dok pripovijedaju o svojim najtežim povredama. Tada je osmijeh obrana protiv boli, koju zapravo osjećaju. Ili je to pobožan smiješak koji katkad postaje maska. Takvi oblici osmijeha najčešće su nam odbojni. I njima također želimo anđela smiješka.
Što nas anđeo smiješka želi naučiti, pokazuje nam umjetnik arkanđela na katedrali u Bambergu. Prikazuje anđele koji se smiješe lukavo, a ujedno blaženo. Njihov je smiješak izraz nutarnjega iskustva. Ovi anđeli očito još osjećaju raj iz kojega dolaze i na kojemu i sada imaju udjela. To je smiješak nutarnje nadmoći. Svijet svojim nemirom i svojom bukom ne može nikako naškoditi anđelima na portalu katedrale u Bambergu. Oni dolaze iz drugoga svijeta: i, premda su ovdje nama vidljivi, ipak su uronjeni u jedan drugi svijet, u svijet ljubavi Božje. Moramo poći u školu ovim anđelima smiješka. Od njih bismo mogli naučiti važne stavove naše duše. Oni nas žele dovesti u dodir s našom dušom koja u se,bi ima nešto lakoga, jer, doduše, jest u ovome svijetu, ali ipak potječe iz jednoga drugog svijeta.
Od anđela smiješka mogli bismo, kao prvo, naučiti nasmiješiti se samima sebi. Tada sebe ne bismo uzimali pretjerano ozbiljno. Ako učinimo pogrešku, nemojmo sebe zbog toga grditi, nego se tomu osmjehnimo. Ponovno smo se možda zatekli u našem starom modelu. Smiješak razoružava. Uzima nam iz ruke oružje kojim se inače ljutimo na sebe. U smiješku smo sporazumni sa samima sobom. Tada blago postupamo prema sebi. Smiješak odaje naše poznavanje dubljih stvari. Ne ostajemo na površini našega zatajenja ili naših mučnih osjećaja, nego gledamo dublje. Ne radi se o našemu vanjskom ugledu, ni o častohleplju da ostavimo dobar dojam. Mi u osmijehu osjećamo da se zapravo radi o drugome, o tome da smo bezuvjetno od Boga voljeni, o našoj nutarnjoj usklađenosti i našoj utemeljenosti u Bogu.
Ako je uz nas anđeo smiješka, mi i na ljude reagiramo srdačnim smiješkom kad nam dolaze neraspoloženi. Prodavačica se nasmiješi nezadovoljnome kupcu, umjesto da se na njega ljuti. Nije to ismijavanje ni iznuđeni smiješak jer ona kao prodavačica ne smije pokazivati ljutnju; nije to ni smiješak iz računice da više proda. To je, naprotiv, osmijeh koji dolazi iz dubine, iz duboka razumijevanja za drugoga. Drugi smije biti tako nezadovoljan. Pokušavam ga razumjeti. Možda je izgubio svoje radno mjesto. Možda ima poteškoća u svojoj obitelji. Ili mu pak postaje pomalo jasno da novcem nije moguće sve kupiti, da izvanjsko bogatstvo ne čini zadovoljnim. Prodavačica koja reagira nasmiješeno daje neraspoloženu kupcu mogućnost da zauzme odmak od nezadovoljstva koje ga je obuzelo. Ona mu ništa ne predbacuje. Ne želi ga promijeniti. Samo mu nudi da svoj život pogleda pod jednim drugim vidikom. Kad kupac opazi prodavačičin smiješak i dopusti da bude njime dodirnut, i njegovo lice će se tada razvedriti. Osjetit će da je sve gledao samo crnim naočalama.
Medicinska sestra, koja smiješeći se uđe u sobu k pacijentima, stvara ozračje u kojemu se bolesnici osjećaju ugodno, u kojemu znaju da su prihvaćeni. Neki tada spontano kažu: »Vi ste anđeo. Uvijek ste dobro raspoloženi. Zračite toliko radosti.« Smiješak je aktivna reakcija. Medicinska sestra se ne da određivati osjetljivošću pacijenta ili njegovim pretjeranim zahtjevima. Ona aktivno prilazi bolesnicima. Svojim smiješkom nudi im nove mogućnosti odnošenja prema vlastitoj bolesti. Pokazuje im da se rado za njih brine, da su ljudi koji zaslužuju ljubav. Kad smiješeći se prijeđe preko zajed1jivih primjedaba ili provala nezadovoljstva, njezin se smiješak ne zaleđuje u masku. Ona shvaća i prihvaća da bolesnici mogu biti i nezadovoljni. Ali njih same ne svodi na njihovo mrmljanje i pogrde. Ona gleda
dublje. Prepoznaje njihovu čežnju da budu ljubljeni. Svojim smiješkom ona budi ovu čežnju za ljubavlju i radošću.
Želim ti anđela smiješka da prema sebi postupaš s više razumijevanja i nježnije, pa ćeš tako i ljude oko sebe zaraziti novom radošću prema životu. Anđeo smiješka neka te dovede u dodir s dubinom tvoje duše u kojoj neke stvari koje se oko tebe događaju više nećeš smatrati tako važnima. Neka ti pokaže da kao anđeo već sada pripadaš jednome drugom svijetu koji relativizira sve što ti se ovdje događa. I anđeo smiješka neka i tebe učini anđelom za mnoge koji su zaokupljeni samima sobom. Anđeo će se zadovoljno s tobom smiješiti kad tu i tamo uspiješ mrzovoljna i nezadovoljna čovjeka potaknuti na osmijeh.
ANĐEO DOBRA SNA
Nesanica muči danas mnoge ljude. Neki jednostavno ne mogu zaspati. Ne mogu se isključiti, ne mogu ostaviti svoje brige, ne mogu odložiti probleme. Oni uvijek kopkaju jesu li sve ispravno učinili, kakve bi posljedice mogle imati njihove odluke. Brinu se za svoju obitelj, za svoje zdravlje, za svoju financijsku budućnost. Drugi tvrdo zaspu. Ali već oko dva sata izjutra noć je pri kraju. Probude se ljutiti zbog toga što više ne mogu zaspati. Vrte se u postelji i počnu mozgati. Tada se tu ponovno pojavi šef koga se boje, koji ne može podnijeti drugoga. Ili pred oči dođe ispitna situacija i ugrabi san. S nesanicom se povezuje strah da nismo oboružani za svakodnevicu, da ćemo neispavani dolaziti na posao i da kad-tad više nećemo moći. Tko godinama trpi od nesanice, više nema rezervi. Od života je iscrpljen i postaje bolestan.
Drugi su izgubili zdrav ritam. Najradije bi noć učinili danom. Tek su navečer svježi. Rade stoga duboko u noć. Često je to izraz njihove vlastite važnosti. Misle kako još uvijek imaju toliko posla. I ne mogu poći u postelju. Oni to što dnevno spavaju samo četiri ili pet sati smatraju dokazom da se bez njih ne može. Monasi su oduvijek držali do zdrava ritma spavanja i budnosti. Tko spava previše, postaje pospan. Tko spava premalo, postaje nervozan i razdražljiv. Širi oko sebe užurbanost i stres. Upravo u naše vrijeme, kad učinak i produktivnost stoje na prvome mjestu, potrebno je upozoriti daje spavanje zdravo i da pravilan ritam spavanja i budnosti trajno čini dobro našoj duši i našemu tijelu. Možda nas anđeo na ovo upućuje.
Ljudi su oduvijek vjerovali u to da ih anđeli prate u snu i da uz njih bdiju dok oni spavaju. Crkvena večernja molitva moli Boga: »Gospodine, svrati u ovu kuću i neka se u njoj nastane tvoji sveti anđeli da bismo počivali u miru. « Jedna dječja molitva zna za 14 anđela koji stoje oko djetetove postelje i paze da medvjedi, zmije i psi koji se u snu javljaju ne naškode djetetu. Anđeo sna nas u snu ljulja. Dijete zaspi kad se osjeća zaštićenim na majčinim rukama. Spavanje je povezano s majčinim krilom. Mi se spuštamo u majčinske Božje ruke, u božansko majčinsko krilo u kojemu smo zaštićeni. Anđeli nam daju blaženo zaspati i pritom ostaviti svoje brige i probleme. Tko bezuvjetno hoće zaspati, nikada mu to neće uspjeti. Jer ne može ostaviti sebe. Samo onaj tko sebe zaboravi, tko napusti kruženje oko sama sebe, jer se osjeća zaštićen majčinskim rukama, može zaspati.
Anđeo dobra sna bdije nad nama da se dobro naspavamo. Ljudi koji se obično noću često bude, pripovijedaju katkad ujutro jako sretni da su spavali čitavu noć, da se osjećaju dobro odmoreni. Oni to, što su dobro spavali, doživljavaju kao dar. Znaju da sami to ne mogu učiniti niti time ravnati. Zatim ponekad kažu da im je anđeo omogućio dobar san. Umjesto da sebe svaki trenutak promatramo jesmo li dostatno umorni da zaspimo, umjesto da se ljutimo zbog svakoga buđenja, trebali bismo zamoliti anđela dobra sna da bude uz nas, da nas uljulja u san i čuva naš san. A kad se usred noći probudimo, ne bismo smjeli kopkati zašto smo se ponovno probudili. Ne bismo smjeli sa strahom razmišljati o tome jesmo li dorasli zahtjevima sljedećega dana. Nego bismo se trebali pomoliti anđelu dobra sna. Možda nas je on svjesno
probudio. Možda smo preko dana bili previše zaokupljeni brigama svakodnevice da više uopće nismo bili u dodiru sa svojom dušom, da smo živjeli mimo sebe i mimo Boga. Anđeo će nas tada podsjetiti na to da je u nama i jedna druga dimenzija, da i duša u nama želi doći do svoga prava.
Anđeo dobra sna neka svake noći dođe k tebi i čuva tvoj san. Neka k tebi pošalje i anđela snova, da te u snu uputi kako da oblikuješ svoj život. Želim ti da nad tobom bdije anđeo dok spavaš i dadne ti da se svaki probudiš odmoren i pun pouzdanja, te ustajući osjetiš što je tajna života. Želim ti da danas u ovome svijetu smiješ i ti ostaviti svoj trag anđela.
ANĐEO ŽIVOTNE RADOSTI
Duhovni se život za svetoga Benedikta sastoji u tome da naučimo ljubiti život. U prologu svojih Pravila pita čitatelje: » Tko je čovjek koji se raduje životu«? I ako netko odgovori potvrdno, Bog će mu tada pokazati put kako će naučiti ljubiti život. Put koji tu pokazuje Benedikt, čini nam se na prvi pogled pomalo stran. Tu stoji: »Želiš li posjedovati istinski i vječni život, onda jezik svoj oda zla suspreži i usne svoje od riječi prijevarnih. Zla se kloni i čini dobro, traži mir i idi za njim!« (PB=»Pravilo sv. Benedikta« u: Redovnička pravila, KS, Zagreb 1985., Prol17=Ps 34,14 ss). Životnu radost nećemo naći tražeći mnoge užitke, nego izbjegavajući zlo i čineći dobro. Tko zaista hoće uživati život, mora se moći i odreći. Potrebna je askeza kao trening u nutarnju slobodu. Samo onaj tko ima osjećaj da je svoj život uzeo sam u svoje ruke i oblikuje ga, osjeća radost u tome. Ako je netko sasvim ovisan o svojim potrebama i svakoj potrebi mora smjesta udovoljiti, nikada se neće radovati svomu životu. Više će imati prigušen osjećaj da je izvan življenja, umjesto da sam živi. Volja za životom nema nikakve veze s današnjom kulturom uživanja i zabave. Mnogi mladi ljudi misle danas da moraju imati što je moguće više od života. I uvijek to hoće imati odmah. Žele uživati, ne brinući se za budućnost. Ali postaju sve nesposobniji istinski živjeti i uživati. Nastaje užurbanost uživanja i prividne punine života, koja onemogućuje svaku pravu životnost.
Anđeo životne radosti želi nas uvesti u umijeće istinskoga života. Radost življenja, to može značiti da sam sasvim u stvarnosti, da u jesen šećem šumom i svim osjetilima opažam što mi se tu nudi. Promatram igru svjetla, kako sunce sja kroz lisnatu šumu i daje da zeleno i šareno lišće sja u obojenu svjetlu. Puštam da blage sunčane zrake prodru u moju kožu. Upijam miris šume koji se mijenja svaki trenutak. Tu se radujem življenju, tu kušam okus života. Anđeo, koji ide sa mnom, upozorava me na ljepotu prirode. Uvodi me u umijeće da sve drugo zaboravim i budem jedino u sadašnjemu trenutku, da opažam samo ono što jest. To je intenzivan život. Tu život prija.
Anđeo životne radosti oslobađa me od mojih sapetosti kad slavim neko slavlje. Dopušta mi da se, slobodan od svih proračunatosti, upustim u slavlje. Za nekoga je najveća životna radost u tome da dosta pleše, za drugoga u tome da s ljubavlju uživa u pripravljenoj hrani, da ima vremena za objed, za razgovore, za zajedništvo. Poneki se može opustiti kad muzicira. Drugomu uspije čitavo slavljeničko društvo razigrati. Kad pogledamo neka slavlja, kakva se danas slave na vjenčanjima, rođendanima i jubilejima, poželimo da se na tom blagdanskom okupljanju nađe anđeo životne radosti. Poneki životnu radost zamjenjuju sa što je moguće većom raskoši. Ali samim novcem ne da se kupiti radost slavlja. Tu su potrebni nutarnji uvjeti: uvjet da se mogu radovati maštovitosti domaćina, ljudima s kojima zajedno slavim, ljepoti svečane dvorane, okusu jela. Poneko slavlje djeluje ukočeno. Tu svi pokušavaju ući u umjetnu radost. Ali nedostaje životnosti, nedostaje radosti življenja.
Anđeo životne radosti ne želi me uvoditi u radost življenja samo u nedjelje i blagdane. On mi već izjutra počinje otvarati oči za tajnu ovoga dana, za male radosti koje me čekaju, za
