145
Andrijana Kos-Lajtman
DŽEVAD KARAHASAN: KUĆA ZA UMORNE
Koncem listopada 2014. na t žištu se poja ila o a-sta a k jiga Dže ada Ka ahasa a, auto a
kojeg, je uje , ije pot e o pose o p edsta ljati. Do olj o je spo e uti o a e kao što
su Istoč i di a (1989), Šah ija o p ste (1994), Sara i Serafina (1999), Noć o ijeće (2005),
Sjeme smrti (2012), Utjeha oć og e a (2014); zbirku pripovijesti Iz ještaji iz ta og
vilajeta (2007); knjige eseja O jeziku i strahu (1987), Dnevnik selidbe (1993), Knjiga vrtova
, jed u od iše k jiga d a a, kao i teo ija d a e ili, ožda, tek eku od mnogobrojnih
k jiže ih ag ada koje se ežu uz i e o oga k jiže ika Eu opska ag ada za esej Cha les
Veillon, Herderova nagrada, slovenska Nagrada Vilenica, Nagrada Heinrich Heine,
Goethe-edalja , pa da s atko tko i alo p ati k jiže a z i a ja, z a o ko e se adi. Riječ je o k jiže iku koji osi o ez e e ski te a a koje su ugla o e t al i p ed et jego ih teksto a kazalište, k jiže ost, jezik, istoč i islio i, eligija i filozofija , a e isto toliko iz iče i o aktual i pita ji a at e i poslijeratne Bosne (osobito vlastita Sarajeva) i
ži ota u joj.
Kao što je a ede o, Kuća za u o e o a je, o zap a o sta a k jiga Dže ada Ka ahasa a. Riječ je o z i i p iča o ja lje ih p ot o . u akladi zag e ačkog Augusta Cesa a, d ugi
put u sa aje sko Oku ., da i o o, t eće izda je, do ilo e sa o o u pop at o »ruho«
eć i dopu u u idu d iju o ih p iča kojih e a u a iji izda ji a. Dok tako d a p a izda ja sad že t i p iče/p ipo ijesti »Laki obrazi«, »Po aja je čuda«, »Dizanje pruge«), novo
Ka ahasa , Dže ad . Kuća za u o e: pjes e o lju a i u s ti, Banja Luka, Beograd: )aduž i a
Petar
146
izda je sad ži ukup o pet p iča –p iči »Laki obrazi« promijenjen je naslov u »Vatrin porod« te
su z i i doda e još »“i dikat taj ih pošta a« i »Umjesto nje sada kadifice«, jed a a početak,
a druga na kraj zbirke. Time je cijela zbirka postala e sa o opsež ija, ego i te atski
ko pleks ija i sloje itija, ez o zi a što se p idoda i teksto i odlič o uklapaju u poetički ho izo t jeli e. Takođe , u jesto pod aslo a pastoralni prizori u prvim izdanjima, ovo,
je ojat o ko ač o izda je z i ke, od eđe o je pa atekstual o oz ako Pjesme o ljubavi u
smrti, kojoj je takođe p idoda a fu k ija pod aslo a. O aka , ge e ički p o okati a
podnaslov, u najmanju ruku djeluje zanimljivo zbog dvaju temeljnih razloga –diskuta il ošću
s oje ža o ske op a danosti (jer, formalno, radi se o prozama, a ne o pjesmama) ali i svojim
si taktički ust oje , je d ugi dijelo si tag e u smrti ge e i a se a tičku edou i u
–kak e su to pjes e, teksto i uopće, u smrti? ) ači li to da su o i ispje a i, ispisa i u smrti,
tj. ako s ti, ili ožda z ači da se o i o aćaju eko e u s ti, ako s ti? I uopće, t e a li tu s t sh atiti doslo o, kao oz aku za p esta ak fizičkog i a ja, ži lje ja, ili ju je ožda oguće, ili čak i pot e o, sh atiti p e ese o – kao metafo u ži ota koji je po alo alik s ti,
o oga koji ije p a i ži ot je u ešto ital o edostaje? “ e su to pita ja s koji a se čitatelj, sigu a sa , sus eće eć p i p o sus etu s o o es akidaš jo k jigo , čija je eza sa si olički ko plekso A kadije, osi što i pli it o postoji a azi i se a tičke di e zije pojedi ih p iča, i ekspli it o az ače a oto »Et i A adia ego«. Istoi e a slika, s a ede o eče i o kao s oji i teg al i dijelo , s e do početka . stoljeća p ipisi a a
je Bartolo eu “ hedo iu i t igi a či je i a da Ka ahasa up a o jego o i e p id užuje citiranom iskazu), dok se danas pripisuje Guercinu, ali i nekolicini drugih slikara koji su tijekom likovnog baroka interpretirali navedeni motiv.
Pa o če u, zap a o, go o i Kuća za u o e i zašto taka aslo ? Raz išlja o li o k jiže osti kao o »strukturi struktura«, st uktu i sag ađe oj u jeziku i od jezika, što
Ka ahasa u kao auto u koji istodo o pa ti ipi a i u k jiže oj teo iji i p aksi ipošto ije
strano, onda je prvu oznaku iz naslova, imenicu kuća, lako smjestiti u adekvatan
i te p etati a ok i . Dapače, o toj je p o le ati i auto išek at o pisao, p i je i e, u
147
za d ugo o o što ko k et i tekst či i apsolut o jedi st e i «), ali i izravno manifestirao u
s oji fik ijski p oza a. U eći i Ka ahasa o e p oz e fik ije up a o je forma, tijelo
teksta, ezao ilaza ele e t koji jeli i, dakako, od eđuje o lik, ali joj istodo o utiskuje i
dodatni smisao – takva je, primjerice, funkcionalna primjena forme arabeske u Istoč o
diwanu, ili pak odela ko e t ič ih k ugo a u Šah ija hovu prstenu. Kako, eđuti ,
razumjeti, ostatak sintagme –za umorne? Dakako da će u k jiže osti kao »kući od jezika«,
kući koju, oguće, doista či e aš o a četi i ele e ta koje Ka ahasa po aja u tekstu »Pismo bilo kojem prijatelju« u Dnevniku selibde–»mate ijal, fo a, sad žaj i s ha koji su
jed ako až i, eđuso o se dete i i aju i, goto o i se oglo eći, p oiz ode , a s aka od
tih dimenzija djela artikulira smisao i stvara vrijednosti«, dakako da će u joj utočište, ožda
i pot e a od o , aći u o i u st a o ži otu, u o i čitatelji. O o što je, eđuti ,
glavni smisao ove sintagme nesumnjivo je referencija na one koji doista prebivaju u tim
p iča a kuća a, p osto ija a – a liko e, p otago iste p iča. “ i e t al i liko e koje zatječe o u Kući za umorne, doista jesu u o i, s o e i ljudi. Što iše, to su ajčešće ljudi
zako ačili u d ugu polo i u ži ota, e ijetko ljudi sta osti i silaz ih puta ja. Ujed o, u aš s i p iča a, to su liko i koji se e uklapaju u s oje s edi e, o i koji eki s ojim
s ojst o , ili eki u uta ji osjeća je , od je odskaču, o i koji su a gi al i u ži otu u
kakvom su se zatekli, kakav im se dogodio. Pri tome njihova rubnost, njihov otklon od
ži ot e ati e, ikako e p oizlazi iz eke jiho e o jekti e a gi aliziranosti, iz socijalnih
ili drugih divergencija u odnosu na sredinu koje su dio – ona proizlazi u prvom redu iz njih
sa ih, iz jiho ih sjeća ja i p ošlosti »Je sadaš jost je p oiz od p ošlosti, jed a iz d uge p oističu, čitaju se i iz ode kao si iz lijeka, si išta, topli e i iješa ja.« . U s i p iča a iječ je o ljudi a koji su, zgus u ši se aksi al o u jed oj točki s oga ži ota – a zapravo je
u ijek iječ o osjećaji a jedi st e e lju a i i p i že osti – nastavili, iz ovih ili onih razloga,
ži jetipo alo aspli uti ije slučaj o up a o oti lakoće/teži e ključ i oti p iče »Vatrin
porod« , e doseg u ši ikada iše o aj stupa j ko ziste ije koji su i ali i osjećali tada, u
eko jedi st e o t e utku ili pe iodu p ošlosti. )atječe o ih edo ito u tim, drugim
148
fa tastič og, kao edij koji i o ogućuje da a ifesti aju s oju u uta ju i ti u apetost, p et a ajući je u spe ifič e slike, izije, p ikaze, ili pak tek upli o tak ih događaja
i radnji (za koje nikada nije sasvim jasno jesu li i objektivno takvi, ili tek proizvod njihove
su jekti e pe ep ije koji isu p otu ači i zako itosti a s ijeta a koji s o a ikli.
U prvom tekstu »“i dikat taj ih pošta a« koji ujed o i aj iše odskače od ostalih p iča u
z i i s ješta je ad je u p ošlost, u “a aje o P og s jetskog ata po alo u a i i k i i ža a p ati o iste ij pisa a koja a od edište dolaze s eliki , pa i išegodiš ji zakaš je je . To as u ko ač i i do odi do Bege Lisića koji je s ojoj, još ezado i e oj
ljubavi, ko isteći golu o e listo oše, slao tuđa lju a a pis a, je lastito Pis o ije
uspije ao apisati. Bego je plah, eo iča ladić, zalju lje ik u golu o e od aj a ijeg
djetinjstva, jedan od onih ljudi kojima kao da je osebujna sudbina zacrtana od samoga početka »U to ije e ga dalo i u školu, ali se ta o ije p osla io. Nekad se p o lačio, ekad
p opadao, ekad ježao pa ga aćalo, a ekad se i sa aćao ako ijega. )a je oglo iti d ugačije, kada su u golu o i ili až iji i d aži od s ake k jige i od ijele škole?«).
Volje oj Štefiki šalje pis a do kojih i dolazio adeći u pošti, a azličiti jezi i a, a o a koja isu ila lju a og ka akte a, aćao i u jiho e p ot e ku e te. Nako što pogi a a atištu, p ije ego je Štefika sh atila jego e namjere, na njegovu tavanu ostaju neka od
»posuđe ih«pisa a, a te su oći »golu o i a ijelo “ed e iku ili e i i i uplaše i kao da je poža «, dok je sljedećeg da a »Begi a kuća os a ula p ek i e a golu o i a, a da su
tokom dana stalno dolazili novi«. )a i lji o je da p ipo jedač o ak e a ode u odi op ez o,
osta ljajući p osto e e tual oj skepsi, a pozi ajući se a a gu e t kolekti a kao s jedoka isp iča o » eć tada se p ičalo«, » eć tada se p oši io glas«). Takav pristup osobito
kulminira u zadnjoj, po alo fatalističkoj li skoj sli i: »P ičalo se da je s e Begi o – kuća i
golu i jak, o o alo ašče i og ada, ilo p ek i e o tijes o agu a i golu o i a koji su šutjeli i sa o se po ekad oglaša ali glaso alik a k ik. Ne ože se iše p o je iti je li ta
149
Element fantastike, ali i lirskoga, karakte ističa je i za ostale p iče. Nesumnjivo, upravo je
s ojst o li ič osti azlog z og kojeg se auto odlučio za auto efe e ijal u oz aku pjesme u
pod aslo u z i ke, az ačujući ujed o i jezi te atski ho izo t, a to je lju a – pri tome, a
s e p iče to pot đuju, iječ je o t aj i i ep olaz i lju a i a, o o i a koje ostaju i ako s ti d ugoga, aš kao što se i ose u lastitu s t. To ikako e z ači da se lju a i alo
trivijalizira, idealizira ili mitologizira – up a o sup ot o, iječ je o lju a i a kojih često i
jiho i p otago isti isu s jes i da su tu, u t e utku kada se događaju za ete e su s akod e i o , ili pak epo olj i okol osti a , da i ih tek kas ije, p epušte i ži otu koji je u ijek di a iča u s ojoj stati i je se ije ja i teče , ali i statiča u di a i i p o je e je eka jego a s ojst a/ oti i/te e jesu t aj i , postali s jes i. Možda je up a o u to e pa adoks, o a fi a apetost iz eđu dogođe og i o oga što se, sas i s o sigu i, oglo
dogoditi, da su se neki elementi drugačije posložili. Up a o a ede e te zije koje čitateljski
osjeća o lo i te zi o i o ogućuju da o e p iče djeluju ži o i pojedi ač o, a da as se ujed o toliko tiču. Na ede i fe o e o Ka ahasa se a io i a d ugi jesti a, pa se
tako u eseju Opisi straha pita: »)ašto, Bože oj, ogo olje idi o u sjeća ju ego u
st a osti? )ašto jas ije osjeća o pa će je ego osjetili a?«).
Fa tastika se u s i p iča a ja lja kao laga i po e e a i te e ija d uge st a osti –
onog misterioznog, iracionalnog, natprirodnog – u prvu, svakodnevnu stvarnost. Ti su
od a i u seku da u st a ost ajčešće az ače i u idu p ikaza, slika, halu i a ija, koje
vidi samo glavni protagonist, ali ne i ostali. Ako se i sugerira da su i ostali sudjelovali u takvom iskustvu, kao u p iči »“i dikat taj ih pošta a«, to se iz odi a ači posuđi a ja kolektivnog glasa, svojevrsnog zaklanjanja i opravdavanja njime. Takav pristup prije svega
suge i a d oj u, edou i u, u čitateljsko tu ače ju oti a ije od eđe ih z i a ja, ad ji,
scena –je li ih pot e o tu ačiti zako itosti a p i a e st a osti te sa i ti e s sta ati
150
tek čud og, it a od ed i a fa tastike u uže s islu, p a e fa tastike. Kako ilo, fa tastič i ele e ti u z i i Dže ada Ka ahasa a suptil o su, ali dosljed o p isut i u s i p iča a, osta ljajući u ijek p osto kole a ju i d ost uko tu ače ju, p e a p efe e ija a i se zi ilitetu čitatelja.
U p iči »Vatrin porod«o o se p ije s ega očituje u i a jda ski izija a Juse Ćo a a, ako
što se udaljio od o ih koji su u ili aj iliji si a “aliha, kće i Lezete, že e Tidže , i nakon
što iše e osjeća s oje jesto u s ijetu koji ga ok užuje »Jut os u je puklo p ed oči a koliko je izgu lje , espo oća i su iša , pa se sa oka e io i s ozao kao ikad u ži otu. Oda o je je u jas o da se egdje i oišao sa s ijeto i eć ekoliko godina zapravo
iščekuje pozi da k e e ta o u spas, ali sada to p i put osjeća, i to tako potpu o i tako pogu o da se hit o o a eka o sklo iti je će i ače sa se e p eseliti.«). Kroz vizije
ivanjdanskih krijeso a, ila i d ugih ad a a ih ića a ifesti a se jego st ah od sa oće,
ali i čež ja za d ugi , d ugačiji s ijeto , s o zi o da u se postojeći či i st a , o ut i liše teži e »Tada je upoz ao o u stu sa oće o kojoj do tada išta ije i slutio – osjeća je da itko a s ijetu e z a za tebe, da te ni jedan od svjetova ne prima jer ni jedan
ije za te e, da jeda dio te e čez e za d ugi dijelo ali se ti dijelo i e ogu i do ik uti
a kamoli dodirnuti se i sastaviti u cjelinu«). Valja naglasiti da je rascijepljenost svjetova pritom zajed ičko jesto s ih p iča, a tež ja za o liko s ijeta, ži ota, k jige, jeli e , koji
se ajčešće aso ijati o po ezuje s »ciljem« i »razlogom«, trajno opsesivno mjesto
Ka ahasa o a pisa ja. Osjećajući da su se »o i s ijet i oišli«, Juso fa atič o čeka dolazak
si a “aliha koji, dakako, e dolazi , s at ajući up a o taj sus et, i iz i e je koje i on donio,
s ojo za š o točko a o o e s ijetu. “ oju azličitost od ostatka s ijeta p otago ist p ito osjeća kao posljedi u lastite teži e od os o ez azlož e olakša osti koju s ijet s e iše pop i a , či e p iča iz a ja iz ok i a pojedi ač e sud i e eo ič a i di idual a i u a ja u pod učje općeg o al og, i telektual og, političkog i s jeto azo skog ha itusa d adesetostoljet og so ijalističkog d ušt a. Nepod ošlji ost o oga što idi i osjeća u d ušt u kojega je i sa dio toliko ja s až a da ga p otago ist doži lja a s ijeto » aška a« i
obrnutim svijetom koji je postavljen »kao da je u ogledalu«, dok mu se svijet nadnaravnih
151
s aki g , za s aki list, pitati je li p a i ili je akazi a koja se tako aski ala. ) ao je da će se po p i put to e ado ati ez st ep je i otpo a i z ao je da će a k aju stići da se po iješa s
njima, ma koliko bilo opasno i ludo. Nema snage da im se sada odupre, a nema ni razloga jer
i se sada aduje iše ego s ijetu u koje o a i« . Taj u, ad a a i s ijet u ko ač i i i služi kao s oje sta ost, p ijelaz u d ugu st a ost– onu vlastite smrti.
“lič og p otago ista, o oga ko e se či i da je s ijet izgu io »cjelinu, oblik i razlog«,
zatječe o i u p iču »Po aja je čuda« – iječ je o Ka lu B zohodu koji ako že i e s ti astoji od žati isti o lik i aspo ed s akod e i e kaka je p o odio uz ju. “tal ošću se a i od st aha i od ža a ja azu a, čiji asap osjeća kao eal u p ijet ju. I o , aš kao i Juso, osjeća asap s ijeta koji se lo i a sa odostat e slike. Raz at a ji a o fe o e u asapa jeli e auto pos ećuje dosta p osto a te se e oguće oteti doj u da je zap a o iječ o auto efe e ijal i dio i a a koji a tekst ujed o tu ači sa se e, udući da je ijela z i ka zap a o z i f ag e ata, do o poslože iz iše- a je statič ih p izo a u koji a linije radnje imaju spo ed u fu k iju ije slučaj o da ih se u p i izda ji a i azi a
pastoralnimprizorima. Ka lo, aš kao i Juso iz p ethod e p iče, i a s oja p i iđe ja – iječ je
o liku Malog Mate, p otago isto oj po ez i i s djeti jst o . Po od u ođe ju i agi a og,
seku da og s ijeta takođe je poduda a kao i u Jusi oj p iči – jego a i te e ija događa
se u t e utku kada je aspli utost s ijeta, a ti e i s isla, dosegla k itič u azi u. Da i saču ao i pot dio sa se e u s ijetu koji u je st a i o dje su, eđu ostalima, prisutne i
ideološke ko ota ije post at e st a osti u i šoj Jugosla iji , Ka lo idi Maloga Matu koji u je u oži ljuje slike djeti jst a, ali ujed o ge e i a i jego od os p e a sadaš josti. Pod
utjecajem sekundarne stvarnosti (vizije, imagina ije, p ikaze Ka lo se, p i put u ži otu,
odlučuje p ogo o iti p ed d ušt o s koji se s akod e o d uži, tj. za ije iti s oju išegodiš ju pozi iju “lušatelja, pozi ijo Go o ika »ali bi moglo biti dobro ili bi barem
ponekad volio vidjeti kako to izgleda da i o i a s oju p iču« . P ito uopće ije it o da je
p iču koju je isp ičao iz islio, ju u je io ako, osjećao je, šaptao Mali Mate, fa taz ago ija, o aj koji ga u ko ač i i i »čeka da iz i i aču e«. I o aj za šetak, dakle,
152
st uktu i a a zajed i a. “lič e i te e ije fa tastič og, sa slič i fu k ija a opi a ja k utosti i es islu s akod e i e, zatječe o i u posljed ji d je a p iča a u z i i.
U »Dizanju pruge« o e su p isut e u idu u ođe ja fa tastič og oti a pisa a koja se
eo jaš ji o aćaju pošiljatelju, tj. pošiljatelji i Haj iji, koja ih piše s oji i ši uška i a. Haj ija s oji či o , aš kao i p otago isti ostalih p iča, p kosi edu i poretku
koji je guši u s ojoj statič osti i k utosti, a čiji je dio i Reuf, ožda jedi i p a i uška a za ju, koji eđuti , up a o pod eđujući se to e edu, pušta ži ot da p olazi k aj jega, e odlučujući se za ko ak koji o oje osjećaju da i ogao, i t ebao biti poduzet (»Reuf nije znao
uči iti o o što je t e alo je p ed so o ije idio ju ego s oj ed«). S druge strane (a
jiho u sup ot ost dodat o aglaša a i oti p uge koji se u odi u p iču – je ži e a azličiti st a a a p uge , Haj ija se iz icala i formi i redu (»uvijek se ona ponosila svojim
udalašti a a i o i što je aopako«), odnosno, »inatila se i omamljivala slobodom kao da
z a što će s jo «. Tak i, sup ot i a po eza i, o i ostaju t aj o, asta ljajući t aja je kak o
su sami sebi namet uli, a za koje su o oje s jes i da i oglo iti d ugačije. P ito oti
p uge koji ih je dodat o azd ojio, a suklad o ostali p iča a, osi i ko otati u di e ziju upući a ja a o u, ode izi a u i egdje d ugdje k oje u d ušt e u st a ost koja
nadi e. P uga kao a le o e st a osti si olički oz ača a upli seku da og s ijeta u primarnu, prvobitnu stvarnost – čak se i pis a ako podiza ja p uge i te zi ije aćaju,
toč ije, jed o se atilo čak i zguž a o. P ipo jedač tak u ezu iz eđu p uge i eo ič ih z i a ja i ekspli it o pot đuje: »Kao da je p uga ot o ila ekaka izlaz k oz koji će se st a ost odliti, ok užujući jega, za o a lje og, sa i p i idi a«. Pod utjecajem pruge, u
doticaju s njom, i Reuf vidi prikaze – idi p ugu koja se diže i pretvara u » akaz u, ošt o
o eđe u, dugu«. Fa taz a p uge i jezi ih t ač i a koje se li ski ekspli i aju u fa taz ago ič oj sli i aso ijati o se tako iz s o po ezuje s od oso Haj ije i Reufa koji se,
aš kao d ije t ač i e, igdje i ikada e dodi uju.
P iča »Umjesto nje sada kadifice« moj je favorit. I u njoj imamo protagonista, Tahira K., kojeg
p ati osjećaj da je ođe »bez svoga mjesta«. Iako gla i u k i je za osjećaj lastite
153
p i že ost, istodo o e ože da se e pita e leži li g eška, ožda, ipak u je u »Možda je o dakle ođe ez do olj o ži ota, ili s eko slič o g eško ?« . Rad ja o e p iče događa se u Du u, u t e utku kada Tahi , u s ojim zrelim godinama, dolazi roditeljima
posta iti g o o e i služiti dže azu, iako su i , zap a o, i g o o i i tijela u No eškoj, gdje su u li. Osjećajući s oju izd oje ost od s ijeta i ljudi koji ga ok užuju, aš kao i liko i iz p ethod ih p iča, i Tahi K. dolazi u dodi s eko d ugo , ad a a o st a ošću. Je kako d ugačije p otu ačiti da su e a hu o a stoji sati a, u jesto da se spušta, da stupi ši u za astao, apušte t s oje ekadaš je poz a i e, Tahi čuje jezi , do o
poznati glas, iako je e a tu? Či e, ako e i te e ijo atp i od og, p otu ačiti
o aho o lišće u u a u, iako se o ah alazi a sas i d ugo k aju ta ili jeta je kadifi a u a tu? Gla i u fa tastič og, eđuti , alazi o a sa o k aju p iče, u Tahi o u
probijanju k oz kuću do ha at pa u a ještaje je je Fah ija, ilo je poz ato, za ije e
ata po agala s oji ješta i a skla jajući i ijed e st a i . Ne sa o da je e oguće, što čudi i sa oga p otago ista, da sa taj a ještaj sta e u jezi u alu kuću, ego nije bilo
poz ato i što se dogodilo s jo , las i o kuće. P isjećajući se jed og od ajljepših doži ljaja iz djeti jst a, kada ga kao os ogodiš jeg dječaka Fah ija sklo ila sa zi e te p o zlog ah a ila i utoplila, Tahi zap a o dotiče u isli a t e utak svoje najintenzivnije
ži ot e s eće. Njego o ži ot o ezado oljst o, epotpu ost, koja late t o i t aj o o ilježa a jego lik, to sliko iz p ošlosti kao da ko ač o i a ado ješte o, u joj alazi s oji si oličku ko pe za iju. No aš kao i u ostali p iča a, atp i od o se ja lja u t e utku kada je ži ot i s akod e i a eć es isle a i sas i esh atlji a za pojedi a. P iča se i o dje a ati o za ša a upli o fa tastič og kao s oje s og edijato a eđu
svjetovima. U slici Tahira koji se probija k oz p osto ije Fah iji e kuće, spotičući se o
a ještaj, uspo e o i goto o esk aj o dugo, ago iješta se s t kao ishod i az ješe je,
izlaz iz situacije rasapa i osobne necjelovitosti. Time Kuća za u o e u cjelini prezentira kako put koji vodi od ljubavi i pripadanja, ukoliko je kontekstualiziran medijem straha i
a et utog s isla, iše ili a je iz a o, odi u s t. Oz aka Pjesme o ljubavi u smrti samo
je logič a eksplika ija a ede og. “ d uge st a e, az ače u efe e iju a A kadiju ešto je teže tu ačiti, o d a su oguća s je a u to e pokušaju – ili je Arkadija simbol onog
154
ili je A kadija o o p e a če u se ide, o o što je o k aj o oga s ijeta. P otagonistima ovih
p iča put p e a to , d ugo a o i osjećaju –i d ugačije s ijetu pokazali su ad a a i, i agi a i liko i i poja e koje su i se, iako est a i, uči ili s isle iji i, zap a o, iše
ogući od o og p i a og, s akod e og s ijeta čiji su i sami dionici.
Osi u je lji ih p otago ista i te a koje, doj lji e u s ojoj pojedi ač osti istu ep esta o
nadilaze, zbirka vrhunac svoje osebujnost ostvaruje uvjerljivim lirskim dionicama koje
učestalo ea d i aju k oz a ati o tki o, o likujući fa taz ago ije azličitih sta i azličitih oti a ija izije, p ikaze, halu i a ije, alego ijske slike… . Ljepota Ka ahasa o a iz aza, sliko itost i isao ost eče i e a koju as je eć a ije a ik uo s oji opuso , up a o a
takvim mjestima nalazi svoje pu o ispu je je. Poz ato je, iječ je ugla o o eče i i
sklo oj a aja ju i g adi a ju, često oslo je oj a a hetipe i si ole, ali i k jiže o
-kulturnu tradiciju generalno. Potonju Karahasan koristi doslovno, kao gradivni, motivski element, ali i kao konotativno-asocijativni intertekstualni potencijal. Sklonost narativnom
po i a ju i išest uko fo ati a ju p iče u p iči, dig esije, epizod e dio i e gdje p ipo jedač p e osi tuđe iskust o i sl. , poz ata oso ito iz jego ih o a a, i o dje ije
sasvi zao iđe a, iako je iječ o k jizi k aćih p oza. Poto je, eđuti , e oteža a čita je,
eć u up a o daje o u dozu sloje itosti koja je pot e a da i se, a e jed ako kao u sa oj fa ula oj okos i i i efleksi o , asp a ljačko pote ijalu iz eče og, uži alo i u sa o či u p ipo ijeda ju, od os o e ep iji istoga.
)aključ o, Kuća za u o e zaslužuje potpu u p epo uku – kako za o e do o upuće e u auto o opus i lju itelje istoga koji će, ožda, aš kao i ja, aj iše uži ati u ekoj od p iča
kojih nije ilo u a iji izda ji a z i ke , tako i o i a koji a će p edsta ljati p i sus et s
auto o o poetiko . “igu a sa da će se up a o u toj fu k iji pokazati sa še o – kao
