Đuro Mikić
TEORIJA I STRATEGIJA ODLUČIVANJE
Prijedor 2006.god
PREDGOVOR
UVOD U POSLOVNO ODLUČIVANJE
1. TEORIJA ODLUČIVANJA
1.1. Pregled i analiza problema odlučivanja
1.1.1. Definisanje problema (početno stanje)
1.1.2. Definisanje ciljeva (konačno stanje)
1.1.3. Atributi
1.1.4. Informacije
1.1.5. Izbor metoda
1.1.6. Izbor rješenja
1.1.7. Filozofija odlučivanja
1.1.8. Matrice odlučivanja
1.2. Proces donošenja odluka
1.2.1. Pojam i vrste odluka
1.2.2. Faktori (elementi) odlučivanja
1.3. Faze procesa odlučivanja
1.3.1. Modeli donošenja odluka
1.3.2. Postupak procesa odlučivanja
2.1. Teorija igara
2.2. Igre izmeĎu 2 igrača
2.2.1. Igre dva igrača sa nultom sumom (konstantnom sumom)
2.2.2. Igre dva igrača sa promjenljivom sumom
2.3. Pregovaračke igre
2.4. Igre protiv prirode
2.4.1. Hurwicz – ov kriterij (kriterij optimizma)
2.4.2. Wald – ov kriterij
2.4.3. Laplace – ov kriterij (kriterij nedovoljnog razloga)
2.4.4. Savage – ov kriterij (kriterij žaljenja)
2.4.5. Bayes – ov kriterij
3.
ODLUČIVANJE U USLOVIMA RIZIKA
3.1. Koncepcija i primjena vjerovatnoće
3.2. Analiza rizika
3.3. Pristup analize rizika
3.4. Sekvencijalno odlučivanje i drvo odlučivanja
3.5. Raspodjela vjerovatnoće kriterijumske (zavisne) promjenljive
3.5.1. Odlučivanje uz korištenje apriorne vjerovatnoće
3.6. Očekivana vrijednost perfektne (dopunske) informacije i njena
ocjena (preaposteriorna analiza)
3.7. Analiza odlučivanja sa apriori vjerovatnoćama sa više akcija
3.7.1. Odlučivanje uz korištenje aposteriorne vjerovatnoće
3.8. Metod simulacije
3.8.1. Monte Carlo tehnika
4.
ODLUČIVANJE U USLOVIMA IZVJESNOSTI
4.1. Uvodna razmatranja
4.2. Linearno programiranje
4.3. Opšte osobine linearnih programa
4.4. Testiranje, kontrola i primjena modela
5.
VIŠEKRITERIJUMSKO ODLUČIVANJE
5.1. Višeatributno odlučivanje
5.2. Višeciljno odlučivanje
6.
GRUPNO ODLUČIVANJE
6.1. Funkcija drušvenog blagostanja
6.2. Metod izbora najvećeg broja glasova
6.3. Metod izbora apsolutnom većinom glasova
6.4. Konsenzus
6.5. Breinstorming metoda
6.6. Delfi metod
7.
SISTEMI ZA PODRŠKU ODLUČIVANJU
7.1. Programski potencijali u donošenju poslovnih odluka
7.2. Doprinos MIS-a u procesu odlučivanja
7.3. Sistemi za podršku odlučivanja (DSS)
8.
VJEŠTAČKA INTELIGENCIJA I EKSPERTNI SISTEMI
8.1. Pojam ekspertnih sistema
8.2. Klasifikacija ES
8.3. Prednosti i nedostaci ES
8.4. Razlike izmeĎu DSS-a i ES-a
9.
STRATEGIJSKO PLANIRANJE
9.1. Metod scenarija
9.2. SWOT analiza
9.3. Benčmarking
PREDGOVOR
Matematiĉka ekonomija je pristup ekonomskoj analizi u kojem se ekonomisti pri rješavanju problema sluţe matematiĉkim simbolima i oslanjaju na poznate matematiĉke teoreme, da bi olakšali dokazivanje. Moderna matematiĉka ekonomija, u širem smislu, prvenstveno sluţi za izvoĊenje teorijskih rezultata na konkretnim sluĉajevima, uz upotrebu sloţenih matematiĉkih tehnika, od jednostavne geometrije do matriĉne algebre i diferencijalnog i integralnog raĉuna.
Matematiĉki pristup ekonomskoj analizi suštinski se ne razlikuje od nematematiĉkog pristupa, jer je cilj svake teorijske analize da iz zadanog skupa pretpostavki ili tvrdnji dokazivanjem izvede skup zakljuĉaka ili teorema. Jedina razlika je samo u ĉinjenici da se pretpostavke i zakljuĉci u matematiĉkoj ekonomiji izraţavaju matematiĉko-logiĉkim simbolima i jednaĉinama, a u „literarnoj“ ekonomiji (nematematiĉkoj) rijeĉima i reĉenicama. Budući da su simboli i rijeĉi ekvivalenti, izbor izmeĊu literarne i matematiĉke ekonomije nije suštinski vaţan, ali matematiĉka logika u odnosu na literarnu logiku, analitiĉare prisiljava da u fazi istraţivanja eksplicitno izraze svoje pretpostavke. Kritika da je matematiĉki izvedena teorija neizbjeţno nerealistiĉna se ne moţe prihvatiti, ĉak ni nenamjerno usvojiti jer, metaforiĉki, logiĉno je prednost dati voţnji u odnosu na pješaĉenje.
Ipak, teorija se radi nespornosti mora podvrgavati iskustvenom opaţanju prije nego što postane vodiĉ u praktiĉnom radu. Dakle, matematiĉka ekonomija se odnosi na primjenu matematike na ĉisto teorijska stajališta ekonomske analize, sa nedovoljnom brigom za empirijsku graĊu. MeĊutim, zbog naglašene potrebe proširivanja izbora rasprave i na mjerenje ekonomskih podataka (empirijska istraţivanja), nastao je i srodan pojam „ekonometrija“ – disciplina koja se uglavnom bavi opservacijom originalnih podataka, koristeći odgovarajuće statistiĉke metode.
Krajnji rezultat ekonometrijske i statistiĉke analize, za koju je potreban matematiĉko-teorijski okvir, je ekonomski model koji samo pribliţno, predstavlja ekonomsku stvarnost.
Završavajući sadrţaj ove knjige ţelim izraziti duboku zahvalnost uvaţenim autoritetima koji su me uveli u ovu oblast i cijenjenim imenima, prof. Dr Pere Sikavici i grupi autora, prof. dr Dubravki Pavliĉić, prof. dr Milutinu Ĉupiću, prof. dr Zoltanu Baraĉkaiju i brojnim drugim nauĉnim radnicima, ĉije sam izvore obilno koristio. Kapitalna znanja i iskustva, s poštovanjem pomenutih profesora, pomogla su koncepciji, strukturi, sadrţaju i redosljedu izlaganja pojedinih poglavlja, a time i njihovom znaĉajnom poboljšanju. Osjećaj zaduţenosti i velike zahvalnosti koja pripada prvenstveno bogatoj literaturi i znaĉajnim referencama spomenutih, a i brojnih drugih autoriteta, koji su dali i daju ogroman doprinos u podruĉju teorije i prakse odluĉivanja, dodatni je motiv kao i odgovornost i spremnost, na konstruktivnu kritiku za sve napisano.
UVOD U POSLOVNO ODLUČIVANJE
Ekonomija je u cjelosti nauka o izboru iz koje je izvedena teorija optimalnog upravljanja u okviru proizvodnog, prometnog i usluţnog biznisa. Ova disciplina je obogatila teoriju odluĉivanja koja obuhvata normativni i deskriptivni pristup, individualno i grupno odluĉivanje, kao i odluĉivanje u konfliktnim situacijama.
Najveća pokretaĉka snaga u razvoju teorije odluĉivanja uslijedila je svakako razvojem niza metoda koje su kasnije postale poznate kao metode operacionih istraţivanja, sa ciljem da menadţere osposobi za donošenje poslovnih odluka.
Odluka i odluĉivanje se kao termini svakodnevno javljaju u upotrebi sa trivijalnim ili suštinskim znaĉenjem, tako da se teorija odluĉivanja već gotovo pola vijeka njeguje kao nauĉna disciplina, a problemi i izbor metoda i tehnika njihovog rješavanja predstavlja veći dio ovog udţbenika.
Proces odluĉivanja u širem smislu se nikad ne zaustavlja, tako da je neophodno ovladati sve većim fondom znanja u cilju donošenja poslovnih odluka, a veliku pomoć u tome pruţaju odgovarajuće ekonometrijske metode.
Kvantitativne metode su upravo matematiĉkom taĉnošću vrlo zasluţne što je teorija odluĉivanja postala veoma priznata i izuzetno aktuelna i atraktivna nauĉna disciplina, i u formalnim i neformalnim oblicima uĉenja. Matematiĉke metode koje pomaţu analitiĉarima u odluĉivanju i kreiranju skupa akcija i izbora alternativa iz kojih će donosilac odluke izabrati najpovoljniju, biće predmet posebnih poglavlja kao ove knjige.
Većina odluka se donosi po navici, intuiciji i uz zanemarljiv mentalni napor, koristeći ustaljene procedure i pravila sa zadatkom da izaberemo onu opciju kojom ćemo ostvariti ţeljeni cilj, uz poštivanje objektivnih ograniĉenja. Sloţenije odluke ne trpe površan pristup, tako da je posljednjih decenija sa narastajućom neizvjesnošću uslova poslovanja, znaĉaj poslovnog odluĉivanja u potpunosti shvaćen kroz pojavu menadţerske profesije. Uĉitelji menadţerskog zanata i njegovih tajni su samo vješti donosioci odluka koji ĉesto i ne mogu da objasne mentalni
proces, a time ni osjećaj koji se stvorio kroz odnos prema nekom pojmu i proizveo odreĊenu odluku. Ono što je realno jeste da se objedine napori nauĉnika iz razliĉitih oblasti, da opišu i objasne kako pojedinci i grupe odluĉuju, što moţe biti pouzdan naĉin da se usavrši teorija racionalnog odluĉivanja.
Pokušaj sveobuhvatne analize problema odluĉivanja u literaturi bi bio preambiciozan, ali se ipak u posljednje dvije decenije pojavio odreĊen broj radova koji pokazuju rezultate pojedinih pristupa i sugerišu menadţerima primjenu procedura kojima se stvaraju šanse racionalnog izbora opcija. Upravo izuĉavanjem i analizom većeg broja takvih radova razliĉitih referenci, jedan od vodećih autora ove oblasti, dr Milutin Ĉupić, definisao je šemu onoga što se u literaturi naziva teorijom odluĉivanja. Kriterij za povezivanje pojedinih oblasti sa teorijom odluĉivanja je mogućnost njihove primjene u praksi poslovnog odluĉivanja.
Šema kojom se odluĉivanje na pet nivoa moţe ilustrovati izgleda ovako:
Odlučivanje na pet nivoa
Prvi nivo obuhvata definicije, procedure, metodologiju i sliĉne oblike poslovnog odluĉivanja.
Drugi nivo obuhvata matematiĉke metode koje se znaĉajno koriste u teoriji odluĉivanja, ĉiji broj svakako nije konaĉan.
Treći nivo obuhvata oblasti koje su relativno heterogene, a ĉije prisustvo u teoriji odluĉivanja je izuzetno znaĉajno, jer u mnogim praktiĉnim problemima odluĉivanja nije moguće korištenje formalizovanih procedura, tako da se ne mogu definisati, a ni primijeniti odgovarajući matematiĉki modeli.
Ĉetvrti nivo obuhvata dvije oblasti koje donosiocima odluka pruţaju tehniĉku podršku u procesu odluĉivanja, što omogućava najveći informatiĉki prodor u podršci odluĉivanju u budućnosti koju je neophodno predviĊati.
Peti nivo obuhvata pitanja donošenja odluka u rješavanju praktiĉnih problema kroz uticaj društveno-ekonomskog okruţenja na proces odluĉivanja.
1. TEORIJA ODLUČIVANJA
1.1.
Pregled i analiza problema odlučivanja
Pregled razvoja teorije odluĉivanja kroz duţu analizu problema odluĉivanja omogućava potpunije i lakše razumijevanje prirode procesa pripremanja i donošenja poslovnih odluka. Modeliranje i modeli, uopšte, koji se mogu koristiti za podršku odluĉivanju, kao i izbor odgovarajućih metoda i tehnika za rješavanje prethodno modeliranih poslovnih sluĉajeva ukazuju na potrebu primjene teorije odluĉivanja. Sa porastom neizvjesnosti dešavanja svih budućih dogaĊaja i ĉinjenicom nedovoljnog znanja o budućnosti, sistem donošenja poslovnih odluka i alternativnih pravaca postaje dosta sloţen, tako da mu se struktura teško moţe identifikovati i opisati.
Razvojni put teorije odluĉivanja vodi ka izuĉavanju fenomena odluĉivanja sa aspekta pristupa i izbora metoda i tehnika u procesu odluĉivanja kao kreativnom transferu informacijskog fonda u odgovarajuću odluku. Tehnike, pravila i vještine odluĉivanja ĉine sistem donošenja odluka stohastiĉkim, a time i procjenu njegovog razvoja, kao i anticipiranje dolazećih dogaĊaja probabilistiĉnim. Aproksimativna racionalnost u sistemskom pristupu odluĉivanju, kao i primjena kvantitativne analize upravo dovode do stvaranja modela odluĉivanja, a potom i do pomjeranja granice od sluĉajnosti ka zakonitosti.
Razvoj nauke o odluĉivanju posljednjih decenija XX vijeka okarakterisan je nizom specifiĉnosti kao što su pragmatiĉni pristup, preferiranje zadovoljavajućih u odnosu na optimalna rješenja, integracija kvantitativne analize, primjena raĉunarske tehnologije u cilju dobijanja heuristiĉkih rješenja, apsolutna primjena kvantitativnih metoda kod dobro strukturisanih problema, itd.
Posebna paţnja u teoriji odluĉivanja posvećuje se izuĉavanju uticaja okruţenja na donosioca odluke, jer je globalno civilizacijsko pitanje pomirenja neograniĉenih potreba i ograniĉenih resursa.
Pojednostavljeno gledajući, kompromis poĉetnih protivrjeĉnosti je moguć povećavanjem raspoloţivih resursa, a time i uvećanim zadovoljavanjem potreba, što je karakteristiĉno za filozofiju zapadnih kultura, ili ograniĉavanjem potreba, ĉime raspoloţivi resursi postaju dovoljni, što je tipiĉno za filozofiju istoĉne civilizacije. Posljednju dekadu XX stoljeća karakteriše brz razvoj višekriterijumskog odluĉivanja, kao i sve ĉešća primjena kvantitativnih metoda, pogotovo kada je donošenje odluka vrši u uslovima većeg broja harmoniĉnih ili konfliktnih kriterija.
Višekriterijalno odluĉivanje se dalje moţe podijeliti na višeatributivno i višeciljno odluĉivanje, kao nove kategorije odluĉivanja u okviru kojih se razvija ciljno programiranje koje predstavlja prilagoĊenu verziju linearnog programiranja u traţenju optimalnog rješenja, u prisustvu više funkcija cilja.
Primjena razliĉitih metoda rješavanja realnih situacija u domenu odluĉivanja na matematiĉko-analitiĉkoj bazi, prvenstveno se odnosi na velike sisteme gdje se postojeći algoritmi primjenjuju na specijalne klase problema ili gdje se vrši dekomponovanje u podsisteme od kojih se svaki rješava kao zaseban problem. Posmatrajući situaciju odluĉivanja sa nekvantitativnog aspekta i neparametarske konkretnosti, gdje je svaka odluka prvenstveno pitanje subjektivnog odnosa prema nekom pojmu, u radovima sve većeg broja autora sa teorijom odluĉivanja tijesno se povezuje i teorija korisnosti, kao i sve ĉešća primjena hibridnih tehnika simulacije i scenarija.
Analiza problema odluĉivanja u teoriji odluĉivanja koristi skup logiĉkih aksioma, metodologija i procedura, je formalizovan proces povećavanja ljudskog znanja i vještina, koji omogućava formalno i praktiĉno shvatanje pojmova kao što su proces odluĉivanja, donosilac odluke i sama odluka. Sam termin odluĉivanja podrazumijeva sagledavanje alternativnih akcija i izbor optimalne u odreĊenoj situaciji, u odnosu na postavljeni cilj. UporeĊivanje raspoloţivih alternativa i evaluacija njihovih posljedica predstavljaju tekući proces rada donosioca odluke, koji ga navode da izaberu akciju koja najvjerovatnije vodi postizanju odreĊenog cilja.
Nauka o odluĉivanju se na taj naĉin razvila u oblast koja, koristeći kvantitativne metode kao logistiku, za uspješne odluke posvećuje veliku paţnju izuĉavanju vještine odluĉivanja, ali neizostavno zadrţava i pravo donosioca odluke na neki stepen liĉnog prosuĊivanja, tj. intuitivnog odluĉivanja.
Suština nauke o odluĉivanju je u sistemskom pristupu jer se bavi rješavanjem problema u sistemskom kontekstu i u globalnom interesu, pri ĉemu se ĉesto identifikuju skriveni problemi, što omogućava izbor optimalne odluke za poslovni sistem kao cjelinu, odnosno globalni optimum. Normativni okvir procesa odluĉivanja, koji se zasniva na kvantitativnog principu, moţe se posmatrati kroz sljedeće faze:
- Postavljanje problema i cilja koji se ţeli postići,
- OdreĊivanje kriterija odluĉivanja,
- Povezivanje parametara i kriterija (modelovanje),
- Popis i ocjenjivanje alternativa, odnosno akcija,
- Izbor optimalne odluke,
- Proces sprovoĊenja odluke u akciju,
- Sagledavanje rezultata i posljedica izbora.
Bez obzira da li se odluke donose u jednostavnim ili sloţenim procesima, imaju odreĊene zajedniĉke karakteristike, kao što su: vaţnost, vrijeme i troškovi, te struktura same odluke. Navedene karakteristike mogu se slikovito prikazati na sljedeći naĉin:
VAŢNOST R R E O M Š E K SLOŢENOST V I
Vrijeme pripremanja i donošenja poslovnih odluka ne smije biti predugo, kao ni troškovi veći od njene vrijednosti, tako da posljedice primjene donesenih odluka, pri rješavanju praktiĉnih situacija imaju pozitivno dejstvo.
Menadţersko odluĉivanje je u fokusu interesa velikog broja autora meĊu kojima postoje i odreĊene razlike u pogledu odreĊivanja broja faza u procesu pripremanja i donošenja odluka.
Za jednu grupu autora proces odluĉivanja završava donošenjem odluke, dok druga grupa problem gleda šire, tako da odluku prati i u fazama izvršavanja i kontrole. Većina autora u procesu odluĉivanja vidi sljedeće tri faze: priprema, donošenje i provoĊenje odluke.
Faza pripreme odluke obuhvata konkretno formiranje problema i kreiranje odgovarajućeg modela, dok faza donošenja odluke obuhvata traţenje optimalnog rješenja (izbor) i provoĊenje.
P. Drucker navodi sljedećih pet faza procesa odluĉivanja:
- definisanje problema,
- analiza problema,
- sastavljanje mogućnosti rješenja,
- vrednovanje i izbor optimalnog rješenja,
- pretvaranje odluke u efikasnu akciju.
Prve tri faze moţemo smatrati fazama priprema, ĉetvrtu fazu fazom donošenja, a zadnju fazu fazom provoĊenja odluke. Sintetizirajući navedene klasifikacije faza i podfaza u
univerzalnu, moţe se zakljuĉiti da krug odluĉivanja zapoĉinje problemom, razmatraju se alternativna rješenja, vrši optimalan izbor i prelazi u evaluaciju i implementaciju rješenja.
Imajući u vidu prethodno navedene klasifikacije moţe se zakljuĉiti da se svaki proces odluĉivanja sastoji od ĉetiri osnovne faze: priprema odluke (identifikacija problema, definisanje zadatka, snimanje i analiza postojećeg stanja, iznalaţenje mogućnosti rješavanja, vrednovanje svih alternativa) donošenje odluke, provođenje odluke i kontrola.
1.1.1.
Definisanje problema (početno stanje)
Osnovna pretpostavka kvalitetnog odluĉivanja jeste pravilno definisanje problema, koje znaĉi i polovinu rješenja, dok je loše formulisan problem gotovo nerješiv.
U principu problem definišemo (posmatramo) kao neravnoteţu izmeĊu sadašnjeg stanja neke pojave i njenog ţeljenog stanja, a procedura kojom otklanjamo naredni nesklad predstavlja njegovo rješenje, koje je uvijek lakši dio od samog uoĉavanja problema. Blagovremeno otkrivanje razliĉitih vrsta problema podrazumijeva sistemsko prikupljanje i analizu brojnih informacija. Menadţerima su u tu svrhu neophodna interdisciplinarna znanja, ali i sposobnost da na osnovu odgovarajućih analitiĉkih indikatora uoĉe da su solidna rješenja dobro identifikovanog problema uvijek daleko bolja od odliĉnog rješenja loše uoĉenog i postavljenog problema. Prema tome, definisanje problema moramo posmatrati kao problem za sebe, kako bi prepoznali sve nove elemente, uoĉili stvarne uzroke nastanka nepoţeljnog stanja koje nastojimo da promijenimo i suoĉimo sa potrebom preciznog definisanja.
Pravilna definicija problema podrazumijeva da ga izloţimo jasno i uz pomoć kratkog pitanja koje odraţava njegovu suštinu, iako ne postoji jasna procedura koja će nas dovesti do izbora i formulacije pitanja.
Proceduru postavljanja pitanja najĉešće prate greške koje moţemo zaobići poštujući slijedeće:
- posmatranje definisanja problema kao problem za sebe, ne robujući navikama ranijih
formulacija
- izbor odgovarajućeg okvira kako bi se problem sagledao u cjelini, a izbjegli nepotrebni
elementi, kao i mogućnost da na trenutnu odluku utiĉu prethodno pogrešni potezi (efekat potonulih investicija)
- uoĉavanje veze izmeĊu posmatranog u kontekstu ostalih problema
- definisanje problema kao dinamiĉan proces traţenja opcija i preispitivanja rješenja do
poĉetnih formulacija
Eventualne greške u definisanju problema odraz su liĉnih slabosti i nedovoljne kreativnosti kao individualnih karakteristika pojedinaca koje se ne mogu nadomjestiti dodatnim trudom.
Ĉesto razgovori sa ljudima otkrivaju drugaĉiju sliku problema koju zbog brojnih razloga nismo uoĉili, tako da je veoma djelotvorno ĉuti mišljenja oponenata, kolega i eksperata, te uz pripremljen um i na svjeţ naĉin sagledati problem.
Primjenom analogije kao naĉina zakljuĉivanja je takoĊe moguće doći do korektne definicije problema, putem transfera znanja iz jedne situacije u drugu, postupkom preslikavanja informacionih cjelina prema odreĊenim pravilima urednosti (zakonostima) ali što podrazumijeva jednakost njihovih struktura.
Formalno mišljenje je takoĊe naĉin da problem sagledamo iz novog ugla, uz sklonost da istraţujemo raznorodne naĉine gledanja na problem, za razliku od vertikalnog mislioca koji polazi od najrazumnijeg stanovišta i dalje nastavlja logiĉki prema rješenju.
Posmatranje problema kao šanse za postizanje dobrog rezultata, odnosno kao mogućnosti za postizanje ţeljenog stanja, mijenja tradicionalan odnos prema sebi u smislu zamjene vjeĉitog prilagoĊavanja proaktivnim odnosom.
Ĉesto je u ekstremno nepovoljnoj situaciji moguće prepoznati šanse i iskoristiti ih zahvaljujući kreativnom pristupu i pravilno odabranoj analogiji, te spremnosti da se rješenja traţe i šire. Svakako, napore koje ulaţemo u pravilno definisanje problema treba da uravnoteţimo sa znaĉajem hitnosti odluke, što je generalno primijenjeno kao koncept, u smislu zaštite forme od nepotrebnih izlaganja stresu i nestabilnosti.
1.1.2.
Definisanje ciljeva (konačno stanje)
Nakon preciznog definisanja problema kao poĉetnog stanja, na isti naĉin definišemo cilj kao konaĉno stanje, jer bez jasno odreĊenog cilja ne mogu se odrediti jasni pokazatelji za ocjenjivanje pojedinih alternativa. Naĉin formulisanja ciljeva podrazumijeva davanje odreĊenih sadrţaja, što im omogućuje precizno izraţavanje i razlikovanje. U tom pogledu razlikujemo ciljeve odluke koji ĉine osnovu za evaluaciju alternativa, tj. predstavljaju kriterijume izbora i ciljeve organizacije koji usmjeravaju i usklaĊuju ponašanje poslovnog sistema.
Ciljevi odluke su precizno definisani pokazatelji nivoa aspiracija koje koristimo kao kriterijume za konaĉan izbor iz skupa posmatranih alternativa. Tehniĉki izraz hijerarhije ciljeva je lista ciljeva koja mora biti kompletna, ali i dat ravnopravan tretman kvantitativnim i kvalitativnim ciljevima. Kljuĉna pretpostavka dobrog odluĉivanja je pravilno sastavljanje liste ciljeva, jer na osnovu nje ocjenjujemo skup neophodnih informacija na kojima se bazira kreativan i optimalan izbor. TakoĊe, cjelovita lista ciljeva odreĊuje vrijeme i napore za donošenje odluke, kao što i olakšava usaglašavanje stavova, odnosno balansiranje odluke.
Osnovne greške, odnosno mogući propusti prilikom specifikacije liste ciljeva su njene nepotpunosti, kao i respektovanje mjerljivih ciljeva, a uzroci takvih previda su zablude da znamo šta hoćemo, ili se fokusiramo na preusku listu ciljeva, te nastojimo da umjesto vlastitih ostvarujemo tuĊe ciljeve.
Sljedeća greška koja nam se moţe desiti je davanje prioriteta kvantitativnim ciljevima za koje su podaci lakše dostupni i uvjerljivi, ali to nije uvijek garancija već ĉesto nesvjesni uzrok diskriminacije kvalitetnih ciljeva.
Da ne bi bio ugroţen ravnopravan tretman kvantitativnih i kvalitativnih ciljeva i da bi zaobišli navedene greške prilikom postavljanja liste ciljeva, potrebno je uĉiniti slijedeće:
- definisati sve znaĉajne aspekte vezane za odluku,
- definisati aspiracije u vidu preciznih ciljeva,
- definisati hijerarhijsku povezanost ciljeva i podciljeva.
Znaĉaj formiranja cjelovitog spiska ciljeva je višestruk, jer omogućava otkrivanje i uporeĊivanje alternativa, što doprinosi kvalitetu odluĉivanja, a i stvara mogućnost da svakom cilju damo relativan znaĉaj, kako bi se saĉinila lista ustupaka i mogućeg upravljanja konfliktima. Ciljevi organizacije, ĉiji su znaĉaj, sadrţaj i preciznost odreĊeni mjestom u hijerarhiji, usmjeravaju ponašanje poslovnog sistema u kraćem ili duţem vremenu ka ţeljenom cilju.
Ciljevi se meĊusobno razlikuju po brojnim karakteristikama, a prema hijerarhijskoj ljestvici njihove neodreĊenosti i podreĊenosti, razlikujemo primarne, strateške i operativne.
Primarni ciljevi se nalaze na vrhu piramide dajući osnovne smjernice procesu odluĉivanja kao putu kojim sistem ţeli da se kreće, odnosno idealu koji nema datuma, a donosi konkretno ili opšte blagostanje.
Strateškim ciljevima poslovni sistem racionalno upošljava raspoloţive potencijale putem povećanja produktivnosti, prodorom novih tehnologija, a dinamika njihovih promjena uslovljena je promjenama u okruţenju. Operativni ciljevi predstavljaju operacionalizaciju strateških ciljeva, tako da ĉine osnovu odluĉivanja sa hijerarhijom radnih zadataka individualnih nivoa, u kraćem ili tekućem vremenu.
Strategije poretka elementarnih i globalnih ciljeva moraju zadovoljiti kriterije da su jasno i precizno definisane, ostvarive, kompatibilne (koalicija ciljeva), fleksibilne i konzistentne. Precizno definisani ciljevi predstavljaju izazov i motiv da se otkloni ono što je prisutno, a nije ţeljeno, a ostvari ono što ne postoji, ali je ţeljeno, što stvara povratni podsticaj, ali ne i svoju suprotnost. Ostvarivanje strateškog cilja podrazumijeva usaglašenost izvedenih ciljeva koji se mogu posmatrati vertikalno, po (dijelovima) jedinicama poslovnog sistema i po roĉnosti.
Usaglašavanje ciljeva povlaĉi i primjenu razliĉite terminologije, jer odnosi izmeĊu ciljeva mogu biti komplementarni, neutralni i konkurentski. Radikalne promjene u okruţenju takoĊe ĉesto stresno djeluju na ponašanje poslovnog sistema, tako da treba izabrati opcije definisanja takvih ciljeva koji će biti otporni na te promjene i istovremeno prilagodljivi. U svrhu toga korisno je prilikom komponovanja ciljeva razviti više scenarija budućih stanja prirode i u svakom od njih testirati odrţivost strategije ciljeva.
Priprema, donošenje i ostvarivanje poslovnih odluka moguće je jedino u uslovima da se poslovni ciljevi u odreĊenim periodima samo preispituju i ne mijenjaju, jer ĉeste promjene izazivaju dezorijentisanost i konfuziju.
Entitet koji definiše ciljeve sistema je skup menadţera koji u motivacionoj klimi povjerenja i rada na zajedniĉkom zadatku argumementovano usaglašavaju individualna mišljenja do konsenzusa kao konaĉnog ishoda.
UtvrĊivanje prioritetne liste ciljeva mora predstavljati zajedniĉki napor u traţenju najboljeg rješenja na razliĉitim hijerarhijskim nivoima, a ne rezultat taktiziranja i demonstriranja vještine pregovaranja, kao ni pristojnih konflikata izmeĊu privatnih ciljeva menadţera i ciljeva poslovnog sistema.
1.1.3.
Atributi
Generisanje skupa dobrih atributa je kljuĉna pretpostavka kvalitetne odluke kojom uravnoteţujemo poĉetno i ţeljeno stanje, tako da je sam postupak formiranja atributa posmatran, na kraju, kao izbor najbolje opcije u perspektivi.
Atributi, prema kriteriju dostupnosti, mogu biti unaprijed date prije poĉetka procesa odluĉivanja, otkrivene iz okruţenja, modifikovane kada korigujemo već formirane opcije, naruĉene ciljno za konkretan problem i/ili nametnute.
Prepreku sastavljanju skupa dobrih atributa ĉesto ĉini osjećaj da je problem već viĊen, što je loša navika, tako da mu ĉesto prilazimo na standardan naĉin i izbor vršimo iz nepotpuno definisanog skupa opcija ignorišući (potcjenjujući) potencijalno bolje rješenje.
Prilikom definisanja skupa dobrih atributa u postupku rješavanja sloţenih problema procesa odluĉivanja, poţeljno je poštovati ciljeve kao smjernice i ispitati objektivnost ograniĉenja koja uslovljavaju izbor i ocjenu opcije za dati skup ograniĉenja, ukljuĉujući i mentalnu barijeru.
U postupku formiranja atributa standardni prilaz nerutinskim problemima treba ignorisati, jer to nije stvarno već izmišljeno (vještaĉko) ograniĉenje koje je posljedica nekreativnosti prilikom ocjenjivanja raznih opcija. Ustaljene mentalne procedure ĉesto afirmišu pretpostavke koje eliminišu optimalna rješenja, i to ne zato što pravimo pogrešan izbor, već što optimalan izbor ne vidimo kao moguć.
Ako situaciju odluĉivanja rješavamo primjenom matematiĉkih modela, tada specificiramo i uvodimo skup pretpostavki u vidu ograniĉenja, s tim što njihov nepaţljiv izbor moţe porazno djelovati na rješenje.
To ukazuje na neophodnost i znaĉaj komunikacije izmeĊu autora optimizacionih modela, operacionih istraţivaĉa i eksperata sa menadţerima.
Sa aspekta ograniĉene racionalnosti donosilac odluke ( u daljem tekstu, DO) je ĉesto sklon da skromnim nivoom aspiracije marginalizuje pomake i tako usklaĊuje akcije sa ciljevima, što ponekad dovodi do neopravdanog stvaranja uskog grla u pogledu traţenja rješenja.
Samostalno razmišljanje o problemu, a tek potom konsultovanje literuture, podstiĉe maštu i kreativnost na bazi unutrašnjeg dijaloga, gradeći polako kompoziciju. Od samog poĉetka potrebno je kreirati listu što većeg i raznovrsnijeg broja atributa, pa ih u drugom koraku selektovati i ocjenjivati tako da, posebno kod individualnog odluĉivanja, avangardne ideje netipiĉnih pojedinaca dobiju svoje šanse za originalnu viziju. Ukoliko konkretan problem odluĉivanja nalaţe neke nove incijative za nove opcije koje bi unaprijedile odluku, ne treba ih zanemarivati zbog krutog poštovanja formalne procedure odluĉivanja.
Dilema da li smo manje odgovorni za posljedice zakašnjele odluke ili za pogrešnu odluku takoĊe stvara neodluĉnost i nepotrebnu inertnost koja proizilazi iz nespremnosti za odgovornost ili beskonaĉno traţenje optimalnog izbora. Dugim razmišljanjem rizikujemo da ostanemo bez najbolje opcije, jer šanse ne propadaju, već ih drugi koriste tako da analizom opcija treba poĉeti i završiti na vrijeme, mada ponekad i odlaganje predstavlja najbolju opciju.
Skup većeg broja razliĉitih opcija kao objektivna osnova za dobru odluku je samo tehniĉka pretpostavka, dok konaĉan rezultat ipak zavisi od subjektivnog faktora, tj. njegovih ograniĉenja i stabilnosti preferencija. Problem odluĉivanja sa jedne strane nastaje u situaciji kada imamo jednu opcoju koju opet moţemo suprotstaviti drugoj opciji ne raditi ništa ili nekoj drugoj krajnosti, a komplikuje se u sluĉaju njihovog beskonaĉnog broja. U praktiĉnim sluĉajevima broj opcija najĉešće varira, a izbor se obiĉno vrši izmeĊu dvije opcije prema zadanom kriterijumu i odabranom metodu koji vodi odgovarajućem izboru.
Svakako da na konaĉan izbor utiĉe i struktura skupa opcija pod kojim podrazumijevamo razmatranje i nevaţnih alternativa koje nisu kandidati za izbor, tako da preferencije donosilaca odluke moraju biti otporne (rezistentne) na njihov uticaj i na status quo koji ĉesto favorizujemo u istoj mjeri kao i homogenost samih alternativa, sa ĉijim promjenama se mijenja i osjetljivost donosioca odluke.
Struktura skupa opcija, kao i kontekst njihove analize, pokazuje da broj opcija uslovljava proceduru odluĉivanja, kao i zamjenu preferencija donosioca odluke u korist nekih opcija, u pravcu njihove nekonzistentnosti.
1.1.4.
Informacije
Objektivna evaluacija procesa odluĉivanja u analizi konkurencije alternativa podrazumijeva raspolaganje kompletnim informacijama o njihovim atributima, ĉija koliĉina znaĉajno varira prema stepenu izvjesnosti stanja prirode.
Informacije o atributima, koje se odnose na budući ishod, neprikladno je vezati za ĉiste uslove izvjesnosti ili objektivne neizvjesnosti, jer su nepotpune, što se odnosi na buduće stanje. Neizvjesnost je djelimiĉno prisutna i zbog subjektivnih faktora, jer izbor ĉesto zasnivamo na jednom skupu preferencija, a opcije ocjenjujemo na osnovu drugog koji je prouzrokovan izmjenom ukusa ili labilnošću D.O. Kada generišemo skup opcija, prikupljamo informacije na onovu kojih ih ocjenjujemo, jer obim i sadrţaj raspoloţivih informacija imaju dominantan uticaj na konaĉan izbor.
U fazi prikupljanja informacija o izvjesnim ishodima opcije, ne smijemo se samo opredjeljivati za lako pribavljive, afirmativne, ponovljene, nevaţne, dostupne i sl. informacije, jer opcije ocijenjene na osnovu njih nisu dovoljno kredibilne (povjerljive).
Sudove o opcijama takoĊe ĉesto donosimo na osnovu heuristike dostupnosti intervencije uskladištenih memorija D.O, tako da se ocijenjene opcije zasnivaju na liĉnoj bazi podataka. Dakle, valjano ocjenjivanje alternativa kao jedna od kljuĉnih pretpostavki racionalnog odluĉivanja, je nepristrasan odnos prema izvorima informacija i njihovoj interpretaciji, kao i neprekidno prikupljanje informacija koje oponiraju kvalitet izbora, ĉime bi izbjegli zamku prihvatanja prve opcije, tj. informacija koje sluţe dokazivanju taĉnosti tvrĊenja.
Prilikom proširivanja kruga konsultacija, ne treba uporno navoditi argumente u prilog alternativi koju preferiramo, već traţimo valjane argumente protiv opcije, uporeĊujući njene prednosti i nedostatke. Sadrţaj prikupljenih informacija ĉesto se odnosi na sloţene atribute, tako da ih je neophodno razloţiti na komponente prema unaprijed preciziranim kriterijumima u njihovoj hijerarhijskoj ljestvici, kako umjesto D.O. informacije ne bi same vršile izbor, tj. izmanipulisale izbor.
Sadrţaji atributa se ne smiju preklapati zbog višestrukog uraĉunavanja pojedinih karakteristika, tako da je neophodno preispitivanje sadrţaja svakog atributa i prespitivanje njegove veze sa ciljem donošenja odluke.
Raspolaţući sa većom koliĉinom podataka koji D.O. zaokupljaju, ĉesto postajemo blizu uvjerenju da odluĉujemo na osnovu potpune informacije, što moţe biti iluzija koja proizilazi iz ĉinjenice da više vrednujemo raspoloţive nego nedostajuće informacije. U trenutku donošenja odluke najveći su efekti prve i posljednje informacije, koje se najduţe pamte, bez obzira na
njihov znaĉaj, tako da se smišljenim redoslijedom ĉesto mogu izmanipulisati preferencije u proceduri posebnog grupnog odluĉivanja.
Ako su inicijalne informacije u vidu negativnih iskaza, teţe se obraĊuju u odnosu na one koje su date u vidu pozitivnih koliĉina obavještenja, što znaĉajno utiĉe na odnos prema alternativama, kao što se i smanjenjem raspoloţivih informacija preferencije D.O. smanjuju prema pojedinim opcijama.
U praksi evaluacija alternativa najĉešće se zasniva na nesavršenoj informaciji koja pored preciznih sadrţi i intervalno ocijenjene vrijednosti atributa koje svakako nose i rizik greške.
Pouzdanost i preciznost, kao dva osnovna intervala stoje u meĊusobnoj koliziji, tako da ih D.O. nastoji pomiriti prilikom ocjenjivanja nepoznatih vrijednosti atributa. Ocjene vrijednosti atributa intervalom povjerenja eksplicitno oznaĉene širine i statistiĉke znaĉajnosti, treba da zadovolje uslove pouzdanosti i preciznosti i stvore svijest da se odluka zasniva na mjeri rizika. Prilikom ocjenjivanja nepoznatih vrijednosti atributa mogu se pojaviti greške tih ocjena zbog neadekvatnih sadrţaja informacija ili psiholoških faktora, kao što su pretjerana samouvjerenost, nesistematiĉnost, pogrešna upotreba analogije, samoprecjenjivanje itd.
U analitiĉkom smislu navedene probleme ocjenjivanja, kao i testiranje nepoznatih karakteristika atributa, tj.ishoda akcije, rješavamo odgovarajućom i veoma djelotvornom statistiĉkom metodologijom koja se odnosi na reprezentativnu analizu.
Rezultati ove metodologije nam omogućavaju izgradnju takve informacione osnove koja daje optimizam prognozama poslovnih ishoda izabranih akcija, što jasno pokazuje sljedeća misao:
„Vjerovatnoća da je uspješan menadţer samouvjeren i energiĉan nije jednaka vjerovatnoći da je samouvjeren i energiĉan menadţer kompletan i uspješan“.
Formirane informacione osnove precizno definisanih atributa omogućavaju konstrukciju tabele ishoda koja predstavlja koncizan prikaz problema i nameće disciplinu u razmišljanju o odnosu superiornih kao i inferiornih alternativa i pomaţe da ih eliminišemo iz dalje analize situacije odluĉivanja. Nekonzistentnost pri ocjenjivanju alternativa uglavnom nastaje zbog njihove sloţenosti, kao i forme i nepotpunosti informacije na koje su preferencije D.O. dosta osjetljive.
Preferencije D.O. na formulaciju ishoda alternative moraju biti stabilne, što kao uslov racionalnog izbora zahtijeva da se preferencije ne mijenjaju sa promjenom verbalnog opisa alternativa uz uslov normativne ekvivalentnosti. Promjene preferencija koje su izazvane promjenom opisa mogućih ishoda ilustruje fenomen obrnutih preferencija, pod ĉijim uticajem nam se gubitak uvijek ĉini većim od dobitka iste veliĉine, što je posebno znaĉajno kada vršimo izbor izmeĊu manje i više riziĉnih alternativa.
U sluĉaju averzije prema riziku, D.O. ĉija je funkcija vrijednosti konveksna nadolje, se uvijek odluĉuje za manje siguran dobitak nego za veći neizvjestan dobitak.
U obrnutom sluĉaju D.O. ĉija je funkcija korisnosti konveksna nagore je naklonjen riziku i daje prednost riziĉnoj opciji koja pruţa šansu da proĊe bez gubitka.
Razliĉit odnos prema razliĉitom sadrţaju i formi informacija, kao i iznalaţenje neutralnog opisa pojedinih ishoda, već u zadovoljavajućoj mjeri rješava ovo pitanje izmjene preferencija, tako da ga ne treba posmatrati kao verbalni trik, već kao objektivan problem remetilaĉkog uticaja.
Neizvjesnost u odluĉivanju uvijek predstavljamo skupom stanja prirode (Sj); j= 1,2...n,
kojima smo dodjeljivali apriorne vjerovatnoće i dopunskim informacijama ih revidirali, tako da smo konaĉan izbor zasnovali na aposteriornim vjerovatnoćama i principu maksimizacije oĉekivane korisnosti (M.O.K.).
Odigravanje neizvjesnog okruţenja uvijek se razlikuje od teorijskog modela, sa jedne strane, te višedimenzionalnosti posmatranih veliĉina, a sa druge strane zdruţenog uticaja realnih nekontrolisanih faktora, a ne vjerovatnih kombinacija.
OdreĊivanje vjerovatnoće budućih dogaĊaja oteţano je i zbog toga što se ĉesto stepen uvjerenja umjesto numeriĉki izraţava verbalno, a terminologija nema univerzalno znaĉenje u komunikaciji i sl, što opravdava sumnju precizne ocjene i brojĉanog izraţavanja vjerovatnoće.
Poĉetna uvjerenja javljanja pojedinih dogaĊaja potrebno je mijenjati u skladu sa logikom uslovnih vjerovatnoća, tj. Bajesove teoreme pridruţivanja vjerovatnoća stanjima prirode, ĉime donosimo sudove koji nas vode zadovoljavajućim prognozama.
Osnovni propusti koji se javljaju u predviĊanju dogaĊaja i odreĊivanju njihovih vjerovatnoća najĉešće su izazvani heuristikom raspoloţivosti informacija D.O. i dostupnosti podataka iz memorije, tako da se za njihovo eliminisanje moraju koristiti odgovarajuće procedure.
Tako, naprimjer, uticaj fenomena efekta nedavnog dogaĊaja kojem neopravdano pripisujemo veće vjerovatnoće, moţemo neutralisati primjenom pomoćnih procedura koje će paţnju D.O. preusmjeriti sa svjeţih na opštija iskustva.
Emocionalna obojenost ili zanimljivost dogaĊaja takoĊe utiĉe na precjenjivanje vjerovatnoće javljanja, kao što neutralan i nezanimljiv opis utiĉe na potcjenjivanje.
Dostupnost informacije iz okruţenja preko razliĉitih sredstava informisanja, kao i senzacionalnosti teme, daje veći publicitet dogaĊajima, tako da se oni pogrešno doţivljavaju kao vjerovatniji u odnosu na manje eksponirane.
U praksi moramo razlikovati subjektivnu neizvjesnost koja se javlja kada ne raspolaţemo ĉinjenicama i znanjem i objektivnu neizvjesnost koja je vezana za dešavanja stanja prirode, pa je ublaţavamo dodatnim upravljaĉkim informacijama koje su rezultat kombinacije intuitivnog i statistiĉkog zakljuĉivanja.
Nesporno je velik znaĉaj informacija u funkciji odluke, ali prekomjerna koliĉina informacija je kontraproduktivna jer neopravdano povećava uvjerenost D.O. u ispravnost i taĉnost donesenih zakljuĉaka.
Zato pribavljamo dopunske informacije da bi korigovali poĉetno uvjerenje, jer intuitivno zakljuĉivanje je ponekad u suprotnosti sa logikom statistiĉkog, zbog mogućnosti sljedećih grešaka u interpretaciji rezultata:
- vjerovanje u zakon malih brojeva kroz prihvatanje informacija iz malog uzorka
- kockarska greška, tj. oĉekivanje da će se zakonitost u ponašanju sluĉajnih procesa
ispoljiti u kratkom nizu, jer sluĉajni procesi imaju osobinu samokorekcije, tj. u kratkom nizu ne ispoljavaju pravilnost
- potcjenjivanje ili precjenjivanje vjerovatnoće sloţenih dogaĊaja
- nedovoljno korigovanje poĉetnih vjerovatnoća itd, zbog nesistematizovanog odstupanja
intuitivnog od statistiĉkog rezonovanja
- tendencije sluĉajne promjenljive da nakon znaĉajne oscilacije ka ekstremnim
vrijednostima teţi uprosjeĉavanju (regresija)
Prilikom odreĊivanja vjerovatnoća dogaĊaja ĉesto je opravdano ispoljavati skeptiĉan odnos u pogledu istinitosti prognoza, iako ponekad ispoljavamo neosnovanu samouvjerenost u vidu visoke pouzdanosti i preciznosti intervalnih ocjena, previĊajući tako efekte fenomena regresije.
Zbog toga potpuna sigurnost u ispravnost vlastitog mišljenja treba da bude obogaćena permanentnim preispitivanjem ispravnosti pretpostavki i taĉnosti informacija sa ciljem donošenja preciznijih prognoza i podrške formiranju mišljenja .
Samouvjerenost je u fazi izbora akcije vezana za stereotip uspješnog menadţera, iako je ponekad u fazi izbora akcije štetna osobina, tako da se mora svjesno kontrolisati i prigušivati razgraniĉavanjem primarnog znanja koje se sastoji od ĉinjenica i principa, od sekundarnog, koje ĉini svijest o znanju tj. znanje o znanju koje treba da odredi stepen samouvjerenosti.
Kada menadţeri u neizvjesnom okruţenju postignu rezultate neznatno razliĉite od oĉekivanih i pripisuju to liĉnoj sposobnosti (vlastitoj zasluzi), tada zapadaju u iluziju da kontrolišu sluĉajne dogaĊaje i imaju uticaj na ishode akcija.
U vezi sa predviĊanjem budućih rezultata menadţera ili poslovnih sistema vaţno je prepoznati i razumjeti fenomen regresije koji nije kompatibilan sa oĉekivanjem da rezultat bude maksimalno reprezentativan u odnosu na ulazne podatke, tako da su kratki ulazni nizovi loše osnove za prognoziranje poslovnih rezultata.
U prognozi budućih dogaĊaja moguće je i odreĊivanje vjerovatnoće njihovog javljanja, koja se moţe poboljšati poštujući sljedeće sugestije:
a) Pripisati vjerovatnoće intervalima predvoĊenja
b) Pronaći skrivene izvore budućih problema primjenom sljedećih standardnih tehnika:
- konstrukcija drveta mogućih problema - tehnika scenarija
- tehnika mentalnog putovanja kroz budućnost
Drvo mogućih problema je grafiĉki prikaz svih potencijalnih problema, liste problema i njihove vjerovatnoće javljanja, tj. razloga zbog kojih neki sloţeni sistem moţe da otkaţe u funkcionisanju, ĉak i u tehnici eliminisanja iluzije potpune informacije, ĉija ţrtva moţe postati D.O.
Tehnika scenarija predstavlja kombinaciju razliĉitih uticaja relevantnih faktora koji odreĊuju uzroke pojedinih dogaĊaja i njihovu interakciju, ĉineći tako sliku realnog stanja.
U fazi sastavljanja scenarija poţeljno je formirati optimistiĉke varijante kojima otkrivamo da poţeljne i moguće komponente nisu istovremeno ostvarive, kao što pesmistiĉkom varijantom analize otkrivamo da se ni svi nepovoljni uslovi ne mogu istovremeno javiti.
Vodeći autori u ovoj oblasti predlaţu sljedeću proceduru sastavljanja scenarija:
- definisanje glavnih pitanja koja sadrţe kljuĉne promjenljive kao i vremenski horizont
projekta
- liste uĉesnika (kompanije, vlada, potrošaĉi itd.)
- trendovi u okruţenju (ekonomski, politiĉki, tehnološki itd.)
- kljuĉni izvori neizvjesnosti, odnosno promjenljivih od presudnog znaĉaja za biznis
- konstrukcija dva vještaĉka scenarija (optimistiĉki sa povoljnim ishodima i pesimistiĉki sa
nepovoljnim ishodima)
- ocjena konzistentnosti javljanja ovih scenarija
- preureĊivanje elemenata mogućih scenarija
- ocjena ponašanja glavnih uĉesnika u kreiranim scenarijima
- sastavljanjei konaĉnog scenarija sa ugraĊenim iskustvom prethodnih
Tehnika mentalnog putovanja kroz budućnost pokazuje da vjerovatnoću dogaĊaja preciznije odreĊujemo kada pretpostavimo da se dogaĊaj desio ili, metaforiĉki reĉeno, omogućava nalaţenje puta prije nego se kola slome, iskljuĉivo na osnovu zamišljanja realizacije tog dogaĊaja.
Za potrebe rješavanja razliĉitih problema odlu-ĉivanja, sistematizovan je veoma veliki broj optimiza-cionih metoda i tehnika, a sam algoritam njihovog izbora, koji kompletira predstavu o problemu, grafiĉki se moţe prikazati na sledeći naĉin:
Izbor kataloga primjenljivih kvantitativnih tehnika na odreĊene klase problema moţe se prikazati i na sljedeći naĉin:
Prilikom izbora metoda i tehnika analitiĉar mora voditi raĉuna da procijeni promjenljive i nepristrasne, te eliminiše neprilagoĊene konkretnoj situaciji. Razliĉiti su naĉini primjene upravljaĉkih tehnika, a zadatak analitiĉara, koji takoĊe nije imun na greške, je da izvrši preferenciju u fazi pripremanja same odluke.
Ako model povećava efikasnost odluĉivanja i daje korisne informacije, onda je njegova primjena uspješna, a elemente sistema primjene modela moţemo prikazati sljedećom šemom:
Prikazana slika je samo opšta postavka faktora primjene modela, u odnosu na koju su moguće brojne varijacije, ali je nesporno da je potrebno dovoljno znanja o problemu da bi se stvorio i primijenio model.
1.1.6.
Izbor rješenja
Izbor rješenja i analiza rezultata je konaĉne faze procesa odluĉivanja gdje se opredjeljujemo za jednu od mogućih alternativa, tako da se sam ĉin racionalnog izbora zasniva na naroĉitoj vještini.
Odluka se donosi na osnovu globalnih intuitivnih sudova, tj. zdravog razuma, što je u većini sluĉajeva vodiĉ dobrog izbora, kao i na bazi analitiĉkih sudova zasnovanih na primjeni precizno definisanih procedura izbora rješenja.
Kada koristimo zdrav razum, neophodno je da se uvijek provjeri odrţivost pretpostavki, jer njihova logiĉnost nije i garancija taĉnosti, tako da je matematiĉko-analitiĉkim putem moguće dobijati rješenja koja su u totalnoj suprotnosti sa intuitivnim rezonovanjem. Pojam intuicije dobija znaĉenje u zavisnosti od konteksta, a u literaturi iz menadţmenta predstavlja se kao suprotnost racionalnosti i definiše kao predosjećaj za preferiranje neke akcije.
Intuicija se moţe javiti u slijedećim oblicima:
- intuitivno osjećanje menadţera za problem,
- nesvjesna primjena nauĉenih šablona poslovnog ponašanja što vremenom postaje programirano i bez svjesnog napora,
- sinteza izolovanih podataka i iskustava u nove cjeline ĉiji sadrţaj znaĉi više od prostog zbira,
- intuicija kao test rezultata dobijenih na osnuvu formalnih modela i tehnika odnosno postupka racionalnog odluĉivanja,
- intuicija kao mogućnost zaobilaţenja komplikovane formalne analize.
Ĉudesna i nezamjenjiva moć intuicije naroĉito dolazi do izraţaja u prvim koracima procesa odluĉivanja kada otkrivamo i prepoznajemo relevantne informacije, identifikujemo alternative i biramo najbolju opciju.
U praksi, pored intuitivnog odluĉivanja kao i kombinacije kompenzacijskih i nekompenzacijskih metoda, ĉesto se oslanjamo na neka jednostavna pravila odluĉivanja i na procedure izbora koje su iskustveno usvojene u pojedinim oblastima, ali ne i kao nepobitne istine. Pregledom navedenih naĉina zakljuĉivanja u praksi, nameće se zakljuĉak da konzistentan izbor ipak podrazumijeva primjenu modela u odluĉivanju koji otkrivaju pojednostavljenu sliku realne situacije i njeno razumijevanje i kontrolu.
U menadţerskoj praksi odnos prema modelima kreće se od otpora za obrazloţenje da je menadţerska vještina nezamjenjiva do mišljenja da se njihovom primjenom postiţe poštovanje i konzistentnost procesa odluĉivanja.
Modeli kao apstrakcija realnosti nisu univerzalno primjenljivi jer ne mogu obuhvatiti sve aspekte problema, ali je takoĊe neprihvatljivo, zbog deformacije pojednostavljenja, odbaciti njihovu primjenu sa predrasudom nepovjerenja u korisnost.
Konaĉni rezultati koje dobijemo modelskim pristupom i prihvatimo sa odgovarajućom pouzdanošću zasluţuju posebnu paţnju zbog stepena istinitosti i nauĉnosti dobijenih rezultata, kao i mogućnosti promjene njihove osjetljivosti na promjene vrijednosti vektora ulaza. Rezultati brojnih istraţivanja uporednom analizom rješenja dobijenih modelima odluĉivanja i intuitivnim sudovima pokazuju da eksperti pravilno biraju promjenljive, ali da je model odluĉivanja koji povezuje promjenljive superiorniji, uz napomenu da bi ekspertna znanja i konzistentna procedura prestavljali idealnu kombinaciju.
Literatura iz oblasti menadţmenta obiluje raznovrsnim modelima i tehnikama odluĉivanja koji su namijenjeni rješavanju razliĉitih klasa problema, a mnoge od tih tehnika su date u vidu kompjuterskih programa poznatih pod nazivom sistemi za podrušku odluĉivanja (Decision Support Systems; DSS).
Najĉešće korištene i najpopularnije tehnike koje se primjenjuju u menadţerskom odluĉivanju date su u sljedećoj tabeli:
D.S.S. obezbjeĊuju tehnologiju za podršku procesu odluĉivanja, tako da njihovom primjenom smanjujemo troškove i vrijeme pojedinih faza odluĉivanja, ne marginalizujući pri tome ulogu menadţera, kojem model ne moţe biti zamjena.
Znaĉajna superiornost odluka zasnovanih na modelskom pristupu, u odnosu na intuitivne sudove moţe doći do izraţaja tek edukacijom menadţera i zapošljavanjem operacionih istraţivaĉa, te uspostavljanjem njihove pune saradnje.
Analizirajući postignute rezultate, izborom opcije ocjenjujemo proceduru izbora u konkretnom procesu odluĉivanja i sagledavamo steĉeno iskustvo kao nov izvor informacija.
Budući da je memorija podloţna uticaju brojnih psiholoških faktora, predstavlja nepouzdan izvor podataka iz sljedećih razloga:
- pamćenje je selektivno tako da se rado sjećamo uspjeha pa nam se ĉini i vjerovatnije,
- iskustvo je pristrasno tako da sa promjenom okolnosti moţe postati nevaţno,
- memorija je rekonstruktivni proces tako da sjećanja na stavove koje smo zastupali u
prošlosti idu u smjeru aktuelnih uvjerenja,
- fenomen kasnog uviĊanja koji se odnosi na rekonstrukciju ranije prognoze, gdje pod
uticajem raspoloţivog znanja mijenjamo i osjećanje prognoze o javljanju budućih dogaĊaja, tako da nas to ĉini nedovoljno pripremljenim za iznenaĊenja,
- fenomen „to sam već odavno znao“ deformiše sjećanje na taĉnost ranijih prognoza i
kao greške ima identiĉne efekte sa prethodnim fenomenom.
Uĉenje iz iskustva, osim navedenih psiholoških prepreka, je dodatno oteţano i nekvalitetom povratnih informacija:
- raspoloţivi rezultati su ĉesto neinformativni za ocjenu uspješnosti donesene odluke
- ostvareni rezultati su ĉesto sintetiĉke prirode, tako da nije moguće utvrditi pojedinaĉne
efekte akcija, a time ni kvalitet odluke
- vremensko kašnjenje ishoda za izborom akcije blokira povratak informacija
Prepreku uĉenju iz iskustva predstavlja i naša sklonost da uspjeh pripisujemo znanju, a neuspjeh uticaju brojnih nekontrolisanih faktora, što ukazuje da ono nije automatski proces.
Subjektivne i objektivne prepreke moţemo prevazići realnim sagledavanjem vlastitih zasluga u rezultatu, analizom stepena ostvarenosti prognoza i poreĊenjem prognoza i ocjena budućih rezultata sa ostvarenim.
1.1.7.
Filozofija odlučivanja
Normativna teorija odluĉivanja podrazumijeva savršeno racionalnog donosioca odluke u pogledu izbora alternativa u odreĊenim stanjima prirode, koji raspolaţe i potrebnom koliĉinom kvalitetnih informacija.
Ukoliko poĉetne pretpostavke o koliĉini i kvalitetu raspoloţivih informacija nisu odrţive, odnosno realno stanje odstupa od teorijskog, tada se u praksi proces odluĉivanja oslanja na rezultate deskriptivne teorije i umjesto optimalnog rješenja pronalazi prihvatljivo rješenje koje će zadovoljiti postavljeni nivo aspiracija.
Polazne pretpostavke normativne teorije i njihovu odrţivost moţemo sagledati slijedećim redom:
- informacione podloge procesa odluĉivanja
- mentalne sposobnosti donosioca odluke
- odreĊivanje preferencija
Navedene pretpostavke zbog niza finansijskih, materijalnih, vremenskih i socio-psiholoških ograniĉenja, ĉesto predstavljaju teoretske fikcije, tj. nerealne su tako da suţavaju izbor opcije, jer percepcija donosioca odluke nije savršena već selektivna, a sudovi se donose korištenjem jednostavnih mentalnih procesa. Memorija je ograniĉena, preferencija ĉesto neprecizna i nelogiĉno i nekonzistentno odreĊena itd.
Dakle, kada u praksi ne postoje uslovi za korištenje normalnog modela tada obiĉno D.O. temelji izbor u procesu odluĉivanja na deskriptivnom modelu nastalom na principima bihejvioralne teorije.
Brojne teorije ograniĉene racionalnosti u oblasti ekonomije i psihologije, kao što su teorija satisfakcije nobelovca Sajmona i teorija izgleda nobelovca Kanemana, predstavljaju pokušaj da se realno sagledaju sposobnosti obiĉnog D.O. i na njima bazira teorija racionalnog odluĉivanja. Teorija satisfakcije se zalaţe da se koncept neograniĉene racionalnosti savršenog D.O. zamijeni konceptom ograniĉene racionalnosti koji se odnosi na razumno ponašanje, a da se princip maksimizacije zamijeni principom satisfakcije kao skupom minimalnih zahtjeva, odnosno nivoa aspiracije.
Izbor zasnovan na Sajmonovom konceptu ima odreĊenih nedostataka, jer ograniĉena racionalnost ne garantuje optimizaciju već samo dovoljno dobru alternativu koju otkrivamo ili kreiramo koristeći kao resurs paţnju umjesto informacija.
Teorija izgleda pretpostavlja eksperimentalni rad sa ciljem primjene deskriptivnog modela ograniĉene racionalnosti koji modifikuje teoriju oĉekivane korisnosti. Teorija izgleda, koja se moţe posmatrati kao sistemsko kršenje normativnih principa, zasniva se na funkciji vrijednosti u ulozi funkcije oĉekivane korisnosti i funkciji teţinskih koeficijenta odluke kao odrazu subjektivnih vjerovatnoća.
Funkcija vrijednosti na osnovu koje donosimo odluku ima oblik stilizovanog slova S, a formirana je na pretpostavci da ishode akcija vrednujemo u odnosu na neku referentnu taĉku i opcije posmatramo kao dobitke ili gubitke u odnosu na reper, što se vidi sa sljedeće slike:
U ishodištu kao referentnoj taĉki vrijednost funkcije je jednaka 0, i prvi kvadrant je domen dobitaka, dok je treći kvadrant domen gubitaka.
Jednake razlike izmeĊu ishoda ne doţivljavamo sa osjećanjem iste vrijednosti, jer smo znaĉajno osjetljiviji na promjene u blizini referentne taĉke u odnosu na udaljenje, kao što gubitke i dobitke ne vrednujemo na isti naĉin, jer gubitke doţivljavamo sa intenzivnijom reakcijom (većom osjetljivošću). Funkcija teţinskih koeficijenata odluke, kao monetarna funkcija vjerovatnoće, otkriva da sistemskom procjenom šansi javljanja pojedinih stanja procjenjujemo šanse javljanja vjerovatnih dogaĊaja.
Subjektivni odnos prema vjerovatnoćama dogaĊaja autori prikazuju pomoću funkcije teţinskih koeficijenata odluke.
Teoriju izgleda moţemo prihvatiti kao pojednostavljenu deskripciju naĉina ocjene riziĉne akcije, koja svakako nije univerzalna, ali ukazuje na brojne razlike u ponašanju savršeno racionalnog pojedinca u normativnom modelu, u odnosu na odstupanja preferencija obiĉnog D.O.
Heuristikom, kao metalnom strategijom, pojednostavljujemo realne probleme i ubrzavamo proces odluĉivanja, sa mogućnošću otkrivanja sistemskih grešaka i prepoznavanja psiholoških zamki.
Primjenom osnovnih mentalnih strategija (heuristike) otkrivamo najbolji put do rješenja, pri ĉemu dobijeni rezultat znaĉajno ne odstupa od optimuma kao rezultata normativne teorije.
U praksi nepoznate vrijednosti vjerovatnoća stanja prirode ocjenjujemo pomoću slijedećih mentalnih procedura:
- pribavljivost informacija vlastite memorije - reprezentativnost objekta za neku klasu
- usidrenje kao svjesno izabrana poĉetna vrijednost koju korigujemo
Jasno je da rezultati normativnog modela odluĉivanja, koji nas uĉi kako treba da odluĉujemo i deskriptivnog modela, koji opisuje kako stvarno odluĉujemo, imaju odreĊena ograniĉenja zbog znaĉajne razlike u ponašanju savršeno racionalnog i obiĉnog D.O, ali se mogu savjetodavno iskoristiti u cilju poboljšanja procesa odluĉivanja i bez ambicije univerzalnosti.
1.1.8.
Matrice odlučivanja
Preduzetnik je u graĊanskom demokratskom društvu suveren tako što vršeći slobode samostalno odluĉuje o svojim privrednim aktivnostima, pri tome uţiva plodove dobrih odluka, te u potpunosti snosi rizik loših odluka.
Preduzetnik i menadţment trebaju da posjeduju viziju (maštarenje o budućnosti kakva treba da za njih izgleda), kao okosnicu njihovog budućeg uspjeha ili propasti, a koja se u graĊanskom demokratskom društvu odraţava na suverenitet potrošaĉa, koji vršeći slobode samostalno raspolaţe sa svojim diskrecionim dohotkom.
Sloboda odlučivanja građanina
Da bi se posjedovala preduzetniĉka vizija budućnosti, potrebna je sposobnost preduzetnika ili menadţera da se bude lider, a lider moţe da bude spontana, realna, otvorena, marljiva, poštovana, kompetentna, razumna, oprezna, svjesna, misleća i komunikativna liĉnost sa iskustvom i predispozicijom upotrebe znanja. Preuzetniĉko-menadţerska vizija budućnosti lidera manifestuje se njegovim iskorakom, tj. sposobnosšću ciljne koordinacije ljudi udruţenih u preduzetniĉko društvo, voĊenih sviješću da se mijenja svijet.
Ciljevi koje posjeduje lider sa vizijom trebaju da su pozitivni, tj. da je njihovo realizovanje rezultat dugoroĉnog i korporativnog ĉina. MeĊutim, da bi vizija bila stvarnost, njeni ciljevi trebaju da budu pretoĉeni u naĉine i sredstva njihovog ostvarenja, tj. stretegiju.
Strategija, u najširem smislu, podrazumijeva aktivnost kreiranja naĉina, instrumenata i menadţerskih alata, kombinovanja i upravljanja raspoloţivim resursima, tako da se konkretne
šanse na trţištu kao i stvarne mogućnosti preduzeća efektivno iskoriste radi ostvarivanja postavljenih dugoroĉnih (strateških) ciljeva.
Da bi se to moglo realizovati potrebno je da preduzetnik ili preduzetniĉko društvo posjeduje odgovarajući motivacijski kompleks. Motivi su unutrašnja pokretaĉka snaga društva, koji ga vode formulisanju ciljeva i zadataka kao vrijednosnih premisa, a sluţe kao osnova za poslovno odluĉivanje vlasnika ili menadţera.
Optimalno ponašanje preduzetnika ili menadţera se zasniva na pretpostavci ekonomske racionalnosti, efikasnosti i efektivnosti, koja se mjeri kriterijumima realizovanih motiva, misija, ciljeva ili zadataka društva, kao, naprimjer, maksimiziranje profita.
Postavlja se osnovni problem kako steći vizionarstvo, kako planirati raspoloţive resurse u osnosu na vidljive i konkretne šanse u marketing-okruţenju, te kako da se uopšte u takvoj situaciji bude realan. Da se bude realan treba da se polazi od konkretnih trţišnih šansi u marketing-okruţenju koji trebaju da postanu marketing-ciljevi za efikasno (da se iskoriste i da se stvari rade na pravi naĉin) postizanje sa najmanjim mogućim angaţovanjem sredstava i resursa preduzetniĉkog društva koji trebaju da postanu marketing-zadaci za efektivno ( da se rade prave stvari) obavljanje.
Da bi se bilo realno, stvari se oko sebe trebaju promatrati punom sviješću, na bazi validnih informacija steĉenih istraţivanjem, te misliti o alternativnim rješenjima, pozitivno i oprezno, kao i misliti tuĊom glavom (zaposlenih u preduzetniĉkom društvu).
To znaĉi da svaki realni vizionar teţi stvaranju timova vizionara, kreativnih i stvaralaĉkih ljudi, koji će, svaki u svom profesionalnom podruĉju, razmišljati znanjem i djelovati kompetentno. Bez vizije budućnosti i realnosti poslovne misije kao svrhe postojanja preduzeća nema sigurnosti za preduzetniĉko društvo kapitala, niti je moguće kreirati kulturu preduzetniĉkog društva i kreativno-stvaralaĉku klimu pobjednika koji će da pobjeĊuje konkurenciju na trţištu.
Preduzetniĉko vizionarstvo treba da doprinese da se konkretne šanse u marketing-okruţenju, u vidu lojalnih kupaca i resursa u preduzetniĉkom društvu, pretvore u vrijednost
preduzetniĉkog društva kapitala, te na taj naĉin postanu osnova za stvaranje realnih marketing planova i programa aktivnosti na trţištu.
Interno okruţenje (samog preduzetniĉkog društva) uslovljava kulturu preduzetniĉkog društva i stvara pretpostavke da se kreira kult pobjednika, dok eksterno (marketing) okruţenje oĉekuje da njegovi problemi budu riješeni, preferencije uklonjene, ţelje zadovoljene i potrebe podmirene. To je osnova kreiranja strategijske vizije preduzetniĉkog društva da bi preduzetniĉko društvo bilo osposobljeno da kreira traţnju, intenzivira ţelje i potrebe, odnosno da kreira razlike kojima će se pobjeĊivati konkurencija na trţištu i steći trajna naklonost potrošaĉa.
U grupu opštih matrica odluĉivanja spadaju metode koje se odnose na izbor podruĉja trţišnog poslovanja, metode koje se odnose na definisanje strateških poslovnih jedinica koje će ostvariti zamišljeno poslovanje na trţištu, grupu metoda i tehnika koje se odnose na izbor tehnologija kojim će odabrane strategijske jedinice na trţištu djelovati efektivno.
Opšta matrica odlučivanja:
U literaturi preovladava mišljenje da je Andoff-ova dvodimenzionalna matrica rasta, prema kriterijumu proizvod – sadašnji i novi, odnosno tržište – sadašnje i novo, prvi korak kod odluĉivanja, odnosno optimalan strateški determinisani naĉin ka eksplicitnosti u definisanju preduzetniĉke misije organizacije.
Kombinacijom ovih dimenzija konstruisana je 2x2 matrica koja opisuje sadašnju i novu preduzetniĉku misiju organizacije
Sadašnji Novi
Sadašnja Penetracija trţišta Razvoj proizvoda Nova Razvoj trţišta Diversifikacija
Polazeći od orijentacije na kupce, grupe kupaca i alternativne tehnologije, a u zavisnosti od primjenjenog principa, moguće je doći do tri alternativne strategije definisanja misije organizacije: strategije fokusiranja, strategije diferenciranja i strategije nediferenciranja.
Trodimenzionalni model definisanja poslovne misije
Potrebe, ţelje, problemi, zahtjevi, oĉekivanja i preferencija potrošaĉa
* Strategija fokusiranja podrazumijeva izbor ciljnih trţišnih segmenata, orijentaciju na podmirenje specifiĉnih potreba, uklanjanje specifiĉnih ţelja, rješavanje specifiĉnih problema, zadovoljavanje specifiĉnih zahtjeva, ispunjavanje specifiĉnih oĉekivanja i organizovanje specifiĉnih preferencija potrošaĉa, korišćenjem specifiĉnih tehnoloških segmenata:
* Strategija diferenciranja podrazumijeva da se u orijentaciji na potrebe, ţelje, probleme, zahtjeve, oĉekivanja i preferencije grupe kupaca i alternativnim tehnologijama, zauzima diferencirani pristup u odnosu na konkurenciju, uz široko obuhvatanje segmenata na svim relevantnim dimenzijama. Izborom diferenciranog pristupa u definisanju misije, efikasnost se postiţe ostvarenjem ekonomije obima, a efikasnost kroz diferencijaciju od konkurencije.
* Strategije nediferenciranja znaĉe orijentaciju na široko obuhvatanje segmenata relevantnih
ekonomije velikog obima u proizvodnji, marketingu, istraţivanju i razvoju, finansijama, nabavki, itd.
1.2.
Proces donošenja odluka
Nezavisno od prirode odluke i razlika u sloţenosti njihovih ishoda, odluĉivanje podrazumijeva izbor iz skupa od najmanje dvije opcije kojima je moguće ostvariti cilj, jer nepostojanjem tog uslova ne postoji ni problem odluĉivanja.
Stanje u kojem se nalazimo uvijek je proizvod niza odluka iz prošlosti koje u velikoj mjeri uslovljavaju i uspjehe i promašaje, bez obzira na objektivna ograniĉenja i okolnosti. Ne postoji univerzalna definicija dobre odluke, već se u literaturi pojavljuju dva suprotstavljena pristupa:
- Kvalitet odluke ocjenjujemo na osnovu njenih rezultata
- Kvalitet odluke ocjenjujemo na osnovu primjenjene procedure izbora
Na osnovu prvog pristupa, kvalitet odluke moţemo sagledavati nakon ishoda izabrane akcije, a na osnovu drugog, ocjenjivanje zasnivamo na dosljednosti procedure samog izbora. Zajedniĉko za oba navedena pristupa je da nisu osloboĊeni paradoksa, jer ne postoji jasna granica podjele uticaja na ishod odluke, a time ni mogućnost zaštite od iznenaĊenja. Priroda procesa odluĉivanja proizilazi iz skupa mogućih akcija ili operacija ĉiji optimalni izbor vodi postavljenom cilju, a sam proces dobija karakter opštosti i moţe se opisati i koristiti kao model odluĉivanja. IzmeĊu procesa rješavanja problema i procesa odluĉivanja (procesa donošenja odluka), kao njegovog dijela, postoji sliĉnost i povezanost, ali ne i jednakost, iako odluĉivanje ĉesto znaĉi rješavanje problema koje opet vodi nekoj odluci bez koje rješenje moţe biti bezvrijedno.
