Gabriel García Márquez: "Sto godina samode" Bilješke o piscu: (Životopis)
Rodio se u gradu zvanom Aracataca, obalnom gradu u sjevernoj Kolumbiji (u Magdaleni). Odrastao je s djedom i bakom po majci. Djed mu je bio pukovnik Nicolas Ricardo Márquez Mejla, liberalni veteran, jedan od osnivača tog grada i žestoki protivnik svih oblika tiranije. Svaki čitatelj Márquezovih djela prepoznaje detalje njegova djetinjstva koje je utkao u svoje knjige.
Djed, koji je imao izvanbračnu djecu, sudjelovao u bitkama i dvobojima, koji ga je učio riječi iz rječnika, pokazivao mu led, i njegova baka Tranquilina Iguaran Cotes, koja je bila jako praznovjerna, pričala o duhovima, predosjedajima i sudbinskim znakovima, dali su značajan doprinos čudesnom svijetu njegovih djela. I kako je sam rekao da je sve njegovo pisanje bilo o iskustvima iz vremena koje je proveo s njima, a priče mora pisati na način da i sam vjeruje u njih i s istim izrazom kao što je to radila njegova baka: potpuno ravnodušna lica, uvjerena da je ono što govori, ma kako čudno zvučalo, potpuna istina.
S osam godina, nakon smrti djeda, otišao je živjeti s roditeljima u grad Sucre i tada počinje njegovo formalno obrazovanje. Sramežljiv ali inteligentan, dobiva kasnije školarinu u isusovačkoj školi za nadarene učenike. Na nagovor roditelja krenuo je studirati pravo na Universidad Nacional. U to je vrijeme upoznao svoju tada trinaestogodišnju suprugu Mercedes, koja mu je obedala da de se udati za njega kada završi školovanje. Vjenčali su se četrnaest godina kasnije. Predavanja ga nisu pretjerano zanimala, ali je zavolio književnost i pročitavši Kafkinu »Preobrazbu« shvada da se na taj način može pisati i kako je sam rekao da je to znao počeo bi i sam pisati mnogo ranije.
Živio je prilično bijedno, priključio se književnom klubu "el grupo de Barranquilla", te počeo čitati Hemingwaya, Joycea te Faulknera, koji je postao njegov literarni heroj. Putovao je po Kolumbiji, 1954. godine se skrasio u Bogoti, te počeo raditi kao novinar u listu "El Espectador".
Zbog jednog novinskog članka u kojem je opisao događaje jedinog preživjelog mornara kolumbijskog razarača koji je potonuo zbog nemara, a vlada to sve pokušavala preokrenuti i zataškati, Márquezu je život bio u opasnosti, te je morao napustiti domovinu. Putovao je po Europi, Venezueli, a riskirao je samo jednom, vratio se kako bi se vjenčao s Mercedes.
U to doba je boravio i u Havani, započevši prijateljstvo s Castrom koje traje i dan danas te izaziva brojne negativne političke reakcije. Potaknut kubanskim događajima Márquez je pomogao pri osnivanju ureda Castrove izvještajne agencije Prensa Latina u Bogoti, a zatim i u New Yorku. Zbog svojih stavova uvrijedio je Amerikance, pa mu je sve do 1971. godine bio zabranjen ulazak u zemlju.
Književna karijera
Svoje najvede uspjehe kao pisac doživio je u Mexico Cityju , gdje se sa suprugom i sinovima Roderigom i Gonzalom doselio 1959. godine.
Prva uspješna knjiga bila mu je »Pukovniku nema tko da piše«, objavljena 1961., a slijedio je »Pogreb velike mame« godinu dana kasnije.
Za svoju najslavniju knjigu »Sto godina samode« pričao je kako mu se dok je prilazio Acapulcu dogodilo svojevrsno otkrivenje i nije znao ni sam zašto, ali je znao da treba napisati tu knjigu. Doživljaj je bio tako cjelovit, da je na tom mjestu mogao izdiktirati prvo poglavlje, od riječi do riječi.
Vratio je obitelj kudi, zatvorio se u sobu, počeo pisati i to svakodnevno osamnaest mjeseci. Pušio je šest kutija cigareta na dan, prodao automobil i gotovo sve električne uređaje u kudi kako bi mogao prehraniti obitelj i kupiti dovoljno papira za pisanje i založio preostale stvari u kudi da pošalje rukopis izdavaču.
Njegovo je najpoznatije djelo i jedna od najčitanijih knjiga svjetske književnosti ugledalo svjetlo dana u lipnju 1969. Knjiga »Sto godina samode« (Cien años de soledad) prodana je u više od 10 milijuna primjeraka i osvojila mnogobrojne nagrade, te je iznjedrila cijelu školu "magičnog realizma" (zanimljivo, sam se Márquez uvijek ograđivao od tog naziva).
Roman pokriva sto godina povijesti izmišljenog kolumbijskog gradida po imenu Macondo i prati obitelj Buendía kroz sedam generacija. Márquezova genijalna dosjetka, koju obilno koristi u romanu, jest da nevjerojatne događaje prikazuje kao nešto prirodno, dok običnim pojavama daje nadnaravno ozračje. Na primjer, kad
građani Maconda prvi put vide led, čude mu se kao "velikom otkridu našega doba", a kad Cigani donesu letedi tepih, nije im ništa zanimljiviji od vrtuljka. Ista je strategija primijenjena na povijesne događaje: masakr neokolonijalista nad narodom prikazan je kao nešto mutno, tajanstveno, gotovo kao doživljaj u snu, a istovremeno se kiša cvijeda ili epidemija spavanja prihvadaju kao konkretne, prirodne pojave.
Márquez je tada imao 39 godina, a dobar dio zarađena novca darovao je ljevičarima u Angoli, Argentini, Kolumbiji i Nikaragvi te pomogao pri osnivanju organizacije HABEAS (organizacija posvedena sprječavanju zlouporabe vlasti i oslobađanju političkih zatvorenika u Latinskoj Americi).
Izlazak knjige »Patrijarhove jeseni« 1975. godine podijelilo je kritičare, jer su mnogi očekivali nastavak »Sto godina samode«. S vremenom je knjiga dobila mjesto koje zaslužuje, a neki je smatraju njegovim najboljim djelom, a sam autor je jednom prilikom o njoj napisao da je to "poema o usamljenosti modnika".
Zbog svojih političkih stavova, ponovno je morao otidi iz Kolumbije u Meksiko, jer ga je kolumbijska vlada optužila da novčano pomaže gerilskoj grupi M-16. Godine 1982. dobio je Nobelovu nagradu, nastavio pisati, poučavati i bio je politički aktivan.
Romantičnim se temama vratio 1986. knjigom »Ljubav u doba kolere«, snažnom, poetičnom i komičnom pričom o ljubavi na duge staze u kojoj je opisana i priča o ljubavi njegovih roditelja. Uslijedile su »General u labirintu«, »12 hodočasnika« (zbirka pripovjedaka), »Ljubav i drugi demoni«.
Sto godina samoće
Sto godina samode (španjolski: Cien años de soledad) roman je nobelovca Gabriela Garcíe Márqueza, koji je objavljen u Španjolskoj 1967. Knjiga je postigla nevjerojatan svjetski uspjeh te je prevedena na preko 27 različitih jezika. Ovo djelo predstavlja najvede otkride postmodernog stila pisanja. Postiglo je i komercijalni uspjeh, kada je postala druga najprodavanija knjiga u cjelokupnoj povijesti španjolske književnosti, odmah nakon Don Kihota.
Sto godina samode Marquezovo je najslavnije djelo, na kojem je radio punih 15 mjeseci bez prestanka, otuđivši se od ostatka svijeta, u svojoj sobi zajedno s listovima papira, kojih je uvijek manjkalo, i cigaretama.
Roman kronološki prati obitelj Buendía i povijest mitskog sela Macondo. Iako naslov knjige direktno upuduje na to da radnja romana traje stotinu godina, ona zapravo nije strogo ograničena u tom vremenskom periodu i mnogi kritičari se slažu u tvrdnji da je "sto godina" upotrebljeno kao metafora. Ova neodređenost vremena pridonosi tumačenju vremena na način svojstven samom romanu, u kojem se ispreplidu pomisli i utisci da se vrijeme ponavlja, mijenja brzinu ili potpuno prestaje tedi u različitim dijelovima priče i da se svi događaji na neki način zbivaju istovremeno.
Kao i mnogi drugi Márquezovi romani, Sto godina samode je sebi svojstvenog žanra, u kojem su kombinirani elementi romantike, povijesti i fantastike. Djelo obiluje metaforama i ironijom i savršeno je oblikovano na temeljima magičnog realizma.
Radnja
Radnja romana Sto godina samode nije određena granicama koje postavlja stvarnost. Ona ih nadilazi, s takvom smjelošdu brišudi njene granice da sama stvarnost pruža vlastite korijene u fantastiku. Odnos stvarnosti i fantastike je savršeno usklađen, na razini nevjerojatne objektivnosti. Tako je stvoren efekt prividne stvarnosti koja ruši sve zidove sputanosti (kakve postavlja kruta stvarnost lišavajudi čitatelja doživljavanja djela u potpunosti). Postupnim ponavljanjem jedne te iste teme kroz roman, Márquez zapravo svjedoči o cikličnoj prirodi povijesti, koju svakako ne treba zaboraviti, jer takav zaborav povlači dosta lošeg za sobom.
Roman prati sudbinski obilježenu obitelj Buendía, u selu zvanom Macondo. Macondo je također jedan od plodova Márquezove mašte koji, iako je stvoren na početku, a uništen na kraju romana, ostavlja utisak
vječnosti. Razlog tome je vjerovatno činjenica da ovo mitsko selo ne zauzima svoje mjesto samo u ovom Márquezovom romanu.
Likovi
Prva generacija José Arcadio Buendía
Patrijarh obitelji Buendía, José Arcadio Buendía je čovjek jake volje, koji se "otuđuje" od svoje obitelji (i fizički i psihički) u trenutku kad postaje vođen interesom za filozofske misterije. Buendía je vodio Macondo u ranim godinama sela, a njegovo se prisustvo u priči gubi kad on počinje ludjeti, tražedi kamen mudraca. Vremenom je izgubio razum i počeo govoriti na latinskom. Od tada, on je ostao vezan za stablo kestena. Prije smrti njegova ga žena Úrsula oslobađa i vodi u njegovu sobu. On se pred sam trenutak smrti vrada pod stablo kestena i tu umire. Úrsula Iguarán
Úrsula, žena Joséa Arcadia Buendíe, jedan je od glavnih likova romana, čiji se životni vijek proteže kroz gotovo sve generacije obitelji. Ona je ta koja nadzire obitelj, vodi kudne poslove i brine se i o samom José Arcadiju Buendíji. Umire u dobi između 114 i 122 godine (u to vrijeme nije bila veda od fetusa).
Druga generacija José Arcadio
José Arcadio je bio prvorođeni sin Josea Arcadia Buendíe, od kojeg je naslijedio upornost i impulzivno ponašanje. Ljubavnica mu je bila Pilar Ternera, koju ostavlja na početku njezine trudnode. Pridružuje se Ciganima i odlazi od obitelji. Vrada se u Macondo nekoliko godina kasnije kao odrastao čovjek, tvrdedi da je plovio morima svijeta. Po dolasku se ženi svojom posvojenom sestrom Rebecom, s kojom je protjeran iz obiteljskog doma. Umire od rane zadobivene od nepoznatog hica, par dana nakon spašavanja svog brata od smrtne kazne.
Pukovnik Aureliano Buendía
Aureliano Buendía je bio drugi sin José Arcardia Buendía i prva osoba koja je rođena u Macondu. Ime je dobio po svom pretku. Aureliano je proplakao u majčinoj utrobi i rodio se otvorenih očiju. Pokazao se nesposobnim za ljubav. Smatrao je da posjeduje nadnaravnu mod predskazivanja onog što de dodi, jer ono što je rekao bivalo je istinom. Bori se na strani konzervativaca i učestvuje u 32 rata te više puta uspijeva umadi smrti. Izgubivši interes za ratovanje, potpisuje mirovni ugovor i vrada se kudi.
Aureliano nije bio samo ratnik, ved i pjesnik. U podmakloj dobi postupno gubi pamdenje i postaje neosjetljiv na događanja oko sebe. Provodi dane u radionici izrađujudi zlatne ribice. Mijenjao ih je za novčide koje je talio i ponovo izrađivao nove ribice. Umire pod stablom za koje njegov otac godinama bio privezan.
Remedios Moscote
Remedios je najmlađa kdi konzervativca i upravnika, Don Apolinara Moscotea. Ono što ju je najviše činilo privlačnom bila je njezina prekrasna put i smaragdno-zelene oči. Udala se za pukovnika Aureliana kad je imala samo 12 godina. Bila je toliko mlada kad se pukovnik zaljubio u nju da su morali pričekati s vjenčanjem do njenog ulaska u pubertet. Na opde iznenađenje, ona postaje divnom i simpatičnom suprugom i zadobija svačiju naklonost. Bila je jedina osoba koja se brinula za José Arcardia Buendíu za vrijeme njegove bolesti. Ipak, ubrzo umire pri porodu.
Amaranta je bila trede dijete José Arcardia Buendíe i odrasla je zajedno sa svojom polusestrom Rebecom. Ljubav i nježnost koju je gajila prema njoj prerasli su u ljubomoru i zlobu kad se u njihovom životu pojavljuje Pietro Crespi. Obje su ga žarko željele. Amaranta je čak izjavila da de ubiti Rebecu ako se uda za Pietra Crespia, no nakon Remediosine smrti, Amaranta se kaje zbog toga i proživljava emocionalnu krizu. Kad se Rebeca udaje za Jose Arcadia umjesto za Pietra, Amaranta odbija svakog udvarača pa čak i Pietra Crespia, koji se zbog toga u očaju ubija. Jedan od udvarača bio je i najbliskiji prijatelj njezinog brata Aureliana, pukovnik Gerineldo
Marquez, ali ona odbija i njegovu prosidbu zbog neodređenog razloga. Imala je neseksualne odnose sa svojim nedacima, Aurelianom José and José Arcardiom. Predosjetivši dolazak smrti, Amaranta je počela tkati svoj pogrebni pokrov. Kad je završila s tkanjem, umire kao djevica i osamljena usidjelica, no donekle zadovoljna jer se pomirila sa svojom sudbinom.
Rebeca
Rebeca je siroče koje obitelj Buendía posvaja, jer pretpostavljaju da je ona kderka Ursulinih daljnjih rođaka. Ona je u početku bila vrlo povučena, odbijala je govoriti i imala je neobičnu naviku da jede zemlju i vapno sa zidova kude te da siše prst. Sa sobom donosi vredu s kostima svojih roditelja i razgovara jedino sa slugama Visitacion i Cataureom. Pojavljuje se nakon što José Arcardio odlazi s Ciganima. Iako je odrasla u domu obitelji Buendía, biva istjerana iz njega nakon što se udala za José Arcardia. José Arcardijeva misteriozna smrt je na zamršen način povezana s Rebecom, koja nakon toga živi izolirana od ostatka svijeta. Isti su lik pojavljuje u Márquezovim novelama čija se radnja također odvija u Macondu.
znanje je tek onda znanje kada se stiče naporom vlastite misli a ne pamdenjem. MAGIJA I STVARNOST
Roman "Sto godina samoce" nam otkriva jedan cudesan svijet pune nevjerovatnih i neocekivanoh likova i dogadjaja. S druge strane u romanu se osjecaju tonovi ironije, tuge i tragicne besmislenosti. Kvalitetu i stilu romana doprinjeo je i "magicni realizam" koji se suprotstavlja nasem tradicionalnom osjecaju za prirodnu pricu. Grad Makondo je dobrim dijelom magican i prije proizvod uma i maste, nego stvarno geografsko mjesto. Preplitanje maste i stvarnosti citaoca uvijek drzi napetim, na rubu, uvijek u stanju iscekivanja. Postoji vrlo vazna veza izmedju fantasticnog i realnog u romanu.
Fantasticni elementi cesto prikazuju neobicne situacije; od originalnih kao sto je trag leptirova, preko satiricnih kao sto je dokazivanje Boga ispijanjem cokolade, pa do scena vulgarnog i nenormalnog seksa ili likova ciji su vjetrovi tako jaki da ubijaju cvijece. Uprkos svoj fantaziji i upravo u sred tog fantasticnog svijeta je nasilje, okrutnost i ocajanje, a u sredistu svega je samoca. Dok prica, pisac ni u jednom trenutku ne dozvoljava da postane ocigledno da je nesto nestvarno unoseci cudjenje ili divljenje.
Prvi nevjerovatni dogadjaji desavaju se sa dolaskom Cigana i njihovim "pronalascima". Leteci tepisi su neki od tih pronalazaka i Markes o njima prica tako kao da i inace ljudi svakodnevno lete na njima.
"Sto godina samoce" je moderna bajka o stvaranju i usponu jednog grada i porodice osnivaca i neminovnom padu i grada i porodice koji su uprkos njihovoj vitalnosti zbrisani s lica zemlje. Masta i stvarnost preplicu se u romanu od pocetka do kraja. Osjecaju magicnog doprinosti nerazdvojivost proslosti, sadasnjosti i buducnosti. Pocevsi od imena koja se ponavljaju generacijama, pa do stalnog ponavljanja dogadjaja i licnosti, vrijeme u ovom romanu odbija da se podijeli na proslost, sadasnjost i buducnost, a Ursula je prva koja primjecuje da vrijeme u Makondu nije ograniceno, vec se kao tocak vrti u krug. Ljudi se ne mogu sjetiti proslosti
(zaboravnost), kao sto ne mogu predskazati buducnost. U drugim slucajevima buducnost postaje jasna i predvidljiva bas kao i proslost.
