Retorika
...
1
Faze pripreme govora...5
RETORIKA
...
31
DEFINICIJE:...31
FAZE PRIPREME GOVORA:...32
Povijest retorike u tri poteza...33
Iz Aristotelove retorike:...34
Vježbe za glas i izgovor...37
POČETNO DIZAJNIRANJE GOVORA...38
I. SREDIŠNJA MISAO (≠ TEMA)... 38
II. CILJ... 38
III. PROFIL PUBLIKE... 38
IV. STRATEGIJE... 38
V. OPĆI UVJETI GOVORA... 39
Kompozicija govora...43
RETORIČKE FIGURE...44
ARGUMENTI (logičke potkrjrepe)...45
retoričko-poetske figure...46
ARGUMENTACIJA...47
ŠTO JE NEŠTO? ...47
II. ZAŠTO JE NEŠTO?...48
III. KAKVO JE NEŠTO?...49
Toposi...52
Prema Aristotelu ... 53
Neverbalni znakovi...55
Modalni izrazi...56
SMICALICE ...58
Svečani prigodni govor (“Speech”)...60
Zdravice...61
GOVORNIŠTVO – 1. SEMESTAR
...
61
GOVORNIŠTVO – ISPITNA PITANJA
...
65
Retorika
1. Definicije retorike
Aristotel:
Retorika je sposobnost uočavanja bitnog i primarnog svojstva kojim se može uvjeriti, a koje svojstvo
krije u sebi svaki predmet ili pojava.
(Retorika je umijeće pronalaženja uvjerljivog u svakom datom trenutku)
Ciceron: Retorika je umijeće govorenja prilagođenog za uvjeravanje.
Kvintilijan: Retorika je lijepo, vješto govorenje.
Škarić:
Retorika je disciplina kojoj je predmet retoričko govorenje.
Retoričko je govorenje javno, usmjereno prema drugima.
Temeljna nakana retorike jest uvjeriti i pridobiti nekoga za neku ideju ili akciju.
Kod mase ćemo lakše postići uspjeh
Sposobnost uvjeravanja u suprotno (retorika i dijalektika)
Obrana od verbalnog napada
Kad se zlorabi, po ničem se ne razlikuje, osim vrline same
3. Obilježja retoričkog govora
a) Okolnosti – javnost nastupa, povišena svijest o namjeri i okolnostima, usmjerenost na sada-i-ovdje i
odlučivanje o budućnosti.
b) Sadržaj – predmet općeg interesa, kriza, problem, kontroverznost – nesigurnost i interesni sukobi u
uređenju i tumačenju situacije te nalaženju rješenja.
c) Forma – dizajniranost (planiranost, ergonomičnost, praktičnost, kreativnost, estetičnost, usklađenost
sredstava sa ciljem i okolnostima)
4. Vrste govora – po sadržaju i obliku (Škarić)
A.
Govori u antici:
•
Po sadržaju: POHVALNI (argument: etika)
POLITIČKI (argument: društveni probitak)
SUDSKI (argument: istina)
Kasnije još: VOJNIČKI, DUHOVNI I ZNANSTVENI
•
Po stilu:
VISOKI – za pohvalne (kitnjaste figure)
SREDNJI – za političke
JEDNOSTAVAN – za sudske
B. Suvremene govorne vrste:
RAZGOVORI
KRATKI MONOLOZI
GOVORI
POSEBNE VRSTE
5. Vrste i obilježja prigodnih govora
•
Prigode: svečanosti, proslave, otvorenja, primanje nove osobe u zajednicu...
•
Kombinira se izrazita emocionalnost s izrazitom konvencionalnošću
•
Glavni predmet govora je neosporan: obično osoba, skup ljudi ili zajednica
•
Homogenost publike – ne treba ih uvjeravati u istinitost pohvale
•
Izazivaju samo pozitivne reakcije
•
Pohvalni govori – zajednički naziv za sve prigodne
•
Postoji harmonija govornika, publike i teme – očekuje se skladna kompozicija, birane riječi, figure
koje izazivaju osjećaj ljepote i estetski užitak
•
Lijepo govorenje o predmetu i lijepa forma govora!
•
Mogu izazivati
slabe emocije – stvaraju ugodno ozračje, dobre odnose između govornika, publike i predmeta
govora, služe da izazovu humor i estetske emocije)
•
Jakim emocijala odgovara visoki (uzvišeni) govornički stil
•
Važna je izvedba – govornik mora svojim izgledom, tjelesnim kretnjama i načinom govorenja
sugerirati emocije koje želi izazvati kod publike
•
Poželjna obilježja (aristotel): jasnoća, prikladnost, figurativnost
•
Kompozicija: vremensko ograničenje (max 3 min) i efektan završetak!
Zabavni govori (after dinner speech) – cilj postići ugodno raspoloženje i divljenje
Pozdravni govor – pri dočeku i ispračaju važne osobe
Uvodni govor (speech of introduction) – uvodi se nastup nekog drugog, kratko informirati publiku o
govorniku, ali ne pretjerati sa hvaljenjem
Govor predstavljanja (speech of presentation) – predstavlja se dobitnik neke nagrade, pobjednik
natjecanja itd. Publiku informirati o postignućima i zaslugama osobe.
Inauguracijski govori
Govor zahvale (speech of acceptance) – prigodom primanja nagrade, unapređenja i sl. Zahvaljuje se
na povjerenju i počasti, zahvaljuje se najzaslužnijima koji su sudjelovali u tome te onima koji
nagradu dodjeljuju.
Govor u čast (speech of tribute) – prigodom ispračaja (na drugi posao, mirovinu, na sprovodu –
nadgrobni i komemorativni govor ...). Ističe samo vrline, najbolje osobine, pozitivan značaj, uzor
drugima.
Poticajni govor (speech of inspiration, pep talk) – obično menadžeri, treneri, voditelji, državnici,
vođe.. – najsličniji uvjeravačkom govorništvu. Cilj je poticanje i hrabrenje – koriste se sredstva za
izazivanje jakih emocija
Govori u masovnim medijima – mnogo žanrova za medijske profesionalce, važno je prilagođavanje
uvjetima (mikrofon...), računati na vremensko ograničenje i mogućnost prekida – osnovnu misao reći
kratko, jasno i duhovito.
Zdravice
Svečani prigodni govor (“speech”)
Upute:
1. Govor mora trajati točno prema dogovoru (30 sekundi do 5 min. u načelu)
2. Po tonu mora biti svečan, a po sadržaju prigodan.
3. Okosnica mu je anegdota s poantom (kao prigodom dodjele Oscara).
4. Treba spominjati osobna imena prisutnih.
5. Treba govoriti osobno.
7. U govoru je osjećajnost dominantna.
8. Govor mora biti maksimalno elegantan.
9. Treba se držati obrednosti.
10. Govor mora imati humora (ako prigoda to ne isključuje).
11. Ne smije se čitati (treba memorirati!)
12. Pogled mora biti usmjeren prema publici pravilno rasporenen.
13. Govoriti treba slobodno s primjerenom mimikom i gestom.
14. Neposredno pred govor treba impostirati glas i izgovor (poznatim vježbama).
15. U pogodnom trenutku (ili predvinenom) treba se sam “spontano” javiti za riječ.
Zdravice
Stare retoričke vrste; svatovske, rođendanske, svetkovinske, za krštenja …
Dvije su svrhe:
1. Zahvala i pohvala
2. Stvaranje ugodnog ozračja
Obvezatni sadržaj:
1. Treba jasno istaknuti komu se govori
2. Treba hvaliti vrline onoga kome se obraćamo i zahvaljivati mu
3. Treba pričati anegdote, davati ilustracije
4. Treba isticati opće mišljenje
Treba izbjegavati:
1. Poučavanje
2. Uvjeravanje
3. Obrazlaganje (argumentiranje)
4. Neslaganje (isticanje svog posebnog mišljenja)
Stil je:
1. Humorističan
2. Elegantan
3. Slikovit, s mnogo figura
Trajanje: od 30 sekundi do 3 minute.
6. Dijaloške vrste (vrste razgovora)
One retorčke vrste u kojima sudjeluje nekoliko govornika
a) Službeni razgovor – obično 2 sugovornika, sporazumijevanje oko praktičnih i često sitnih stvari, oba
sugovornika postavljaju pitanja i daju kratke replike.
c) Intervju – 2 sugovornika – jedan pita a drugi odgovara
d) Debata – razgovor na temu o kojoj sugovornici imaju oprečna mišljenja, obično 2 suprotstavljene
grupe
e) Diskusija
f) Panel
g) Brainstorming (nabacivanje ideja) –voditelj potiče razgovor i bilježi rečeno, problem je unaprijed
samo naznačen i želi se otkriti što više rješenja, važna je maštovitost
h) Razgovor na temu – najčešći i najstariji oblik, postoji jasna, određena tema koju sugovornici
istražuju, produbljuju dok ne dopru do istine ili međusobne suglasnosti
Faze pripreme govora
I.
PRIKUPLJANJE (inventio)
•
Obzirom na predmet: pronalaženje predmeta (teme), određenje predmeta (odgovori na osnovna
pitanja), formiranje središnje misli ili tvrdnje, pronalaženje građe
•
Obzirom na odnos govornik – publika: profiliranje publke, određenje općeg cilja(uvjeriti,
poučiti, informirati, pokrenuti...), formiranje posebnog cilja (kome reći, s kojim cilje, što reći...
II.
RASPOREĐIVANJE (distributio)
Organizacijom izlaganja govornik najizravnije ostvaruje svoju namjeru – tako što slušatelje
vodi do željenog smisla (psihogogija)
III.
SASTAVLJANJE ili ORJEČIVANJE (elocutio)
verbalni izbor – izbor pravilnih, prikladnih, jasnih, izražajnih riječi i sintanktičkih konstrukcija
te uspostavljanje dobrih veza među rečenicama i odlocima teksta
IV.
UČENJE GOVORA (memorio)
vrsta izvedbe, nacrt (raspored glavnih dijelova govora), bilješke, vrijeme izvedbe,
isprobavanje govora, zapamćivanje
V.
GOVORNA IZVEDBA (actio)
1. Mjesta (topoi, loci)
Općenite tvrdnje koje su opće prihvaćene (od ”naroda” ili od jednog auditorija) ili koje izražavaju
vrlo vjerojatne istine.
Toposi u argumentaciji služe kao velike premise.
Mala premisa ili argument – činjenice i/ili podaci, pa čak i kvalifikacije
(ili diskvalifikacija, etiketa).
Opća mjesta – primjenjiva na sve predmete – općepoznata, tradicijska, općeprihvaćena,
zdravorazumska znanja, obično izrečena kao izreke .
Posebna mjesta – aspekti pojedinih disciplina.
Mjesta su strukturirana u oprekama tako da služe za dokazivanje protivnih teza o jednom predmetu.
Aristotel: opća (apstraktna) znanja koja mogu poslužiti za raščlambu predmeta, kako bi pronašli
izrecivo i uvjerljivo o predmetu.
Aristotel: svaka dobra definicija, svaki za konski propis, svaka naredba, svaka donesena odluka,
svaka autorativna izjava.
Kvintilijan, Ciceron: toposi su skladišta argumenata.
Perelman: mjesto …
a) Kvalitete – prednost ima jedinstveno, originalno, posebno, neponovljivo, teško stvarivo,
nezamjenjivo, rijetko… nad zamjenjivim, otrcanim, čestim, itd.
b) Kvantitete – veći broj, količina nečega više, ono što zadovoljava veći broj ljudi, što dulje traje,
ono što je redovno… vrijedi više nego nešto iznimno itd.
c) Reda – vrijedi više ono što je starije, nadređenije, više vrijedi načelo nego pojedinačni slučajevi,
više cilj nego sredstvo, više uzrok nego posljedica, norma nego normalno…
d) Postojanja – više vrijedi postojeće, realno, aktualno, moguće nego eventualno, nemoguće,
planirano…
e) Biti – više vrijedi bitno, tipično, karakteristično nego nebitno, sporedno, nekarakteristično…
f) Osobnosti – posebno se cijeni autonomija, dostojanstvo, ponos, čast, zasluge, čestitost…
Prvotne istine:
-
Kvadrat nad hipotenuzom jednak je zbroju kvadrata nad katetama.
-
Zbroj unutarnjih kutova u trokutu iznosi 1800.
-
Paralelni se pravci sijeku u beskonačnosti.
-
Živo nastaje od živoga.
-
Sila teže je proporcionalna masi.
-
Logaritam od jedan na svakoj je bazi nula.
Uvjeravajući (pravni) toposi:
-
Krivica je individualna.
-
Ratni zločini ne zastarjevaju.
-
Svatko je nevin dok mu se ne dokaže krivica (in dubio pro reo).
-
Bespravno stečeno treba vratiti.
-
Svi su ljudi ravnopravni.
-
I još nerođeno dijete je čovjek.
-
Granice se ne smiju mijenjati silom.
-
Ništa nije praktičnije nego dobra teorija.
Eristički toposi:
-
Sve je relativno.
-
Mi smo bili drukčiji.
-
Došli smo do dna.
-
Narod je opljačkan.
-
Novine lažu.
-
Politika je kurva.
-
Velika riba jede malu ribu.
-
Tko radi, taj i griješi.
2. Govornički ciljevi (i strategije) i sredstva
Govorničke strategije – načini pristupa slušateljima radi postizanja određenog cilja:
•
Persuazija (uvjeravanja)
•
Argumentacija
•
Zabavljanje
•
Instruiranje
•
Informiranje
•
Interpretiranje
•
Transformiranje
•
Uzbuđivanje
•
Brainstorming (rješavanje problema)
3. Govornička sredstva
A. Tehnička sredstva: LOGIČKA (racionalna, logos)
Silogizam, Entimen
EMOCIONALNA SREDSTVA
ETIČKA (Ethos)
PATETIČKA (Pathos)
B. Atehnička sredstva:
Nisu govorničke vještine, već vještine preuzete iz drugih područja – pozivanje na
zakone, ugovore, odluke, svjedoke...
4.
Logička sredstva (logos)
•
Odgovarajući ciljevi: poučavanje, infomiranje, uvjeravanje
•
U logičkom govorenju prisutna je i izrečena svijest o logičkim postupcima.
•
Logičko je govorenje ono koje se obrazlaže na način da ga zdrav razum može prihvatiti
•
Logičkim govorom istražujemo, izričemo i objašnjavamo objektivne istine.
•
Dvije su koristi od logike: sami dolazimo do istinitih rješenja i druge uvjeravamo isgurnije i
poštenije u svoju misao!
•
Znakovi nelogičnog govora: slikoviti izrazi, nejasna značenja riječi, opisi umjesto analiza, fraze,
anegdote, nabajanja, poetske definicije, laskanje, prijetnje, napadi...
Netekstualna govorna sredstva:
•
Izrazito naglašavanje ključnih riječi
•
Odvajanje stankama dijelova govora koje smisleno raščlanjujemo
•
Gestovna pratnja odvajanja i naglašavanja
•
Jesna dikcija i pojačan izgovor suglasnika (jer oni pretežno nose logičke sadržaje)
•
Skraćivanje i prigušivanje samoglasnika
•
Neinzistiranje na ritmičnosti, melodičnosti i na drugim zvukovnim efektima govora
Jezik nudi za logičko govorenje:
•
Normalan redoslijed riječi
•
Kratke a potpune rečenice
•
Logički slijed rečenica u diskursu
Sadržajne odlike logičkog govora:
1. Jasnoća
a) Omeđenost pojmova – govornik i slušatelji pod istim pojmom misle isto
b) Omeđenost teme – govornik zna što će govoriti, to najavi u uvodu, kaže u govoru, i ponovi u
zaključku
c) Preglednost – predočljiovst (čovjek mora moći „vidjeti ono što govori ili sluša) i razdioba (dio
po dio izložiti predmet govora)
2. Logički izvodi
a) Pogresivni – iz poznatih sudova se tvore zaključći
b) Regresivni – izvodi za dokazivanje ili obrazlaganje tvrdnji
1. Naravni argumenti:
podaci
činjenice
svjedoci
2. Logičke figure:
Definicija – što točnija i kraća
- Esencijalna ili logički čista
- Primjerske – nisu za odbacit
- Rječnička
- Precizirajuća
- Ugovarajuća
- Poetske – logički nejasne
- Tutološka
Dva temeljna tipa formalno-logičkih procesa:
Indukcija: opći sud na temelju pojedinačnih. – primjer ili paradigma
Jabuke su zdrave. Banane su zdrave. Sve voće je zdravo.
Dedukcija: od općeg prema pojedinačnom; A = B, A = C → B = C
silogizam, entinem
Silogizam: vrsta deduktivnog zaključka
Ja sam čovjek. Svi ljudi misle. Dakle i ja mislim. (2 premise i zaključak)
Entinem: sadržajno: svaki retorički zaključak; formalno: skraćeni silogizam
Mislim dakle jesam.
Sorit: niz entimema, a=b, b=c, c=d, d=y; zaključak a=y
(…dakle, mir(y) može osigurati samo ravnoteža u naoružanju(a). )
Analogija: svojstva dva predmeta su istovjetna na temelju njihove sličnosti u drugim svojstvima
Obratiti pažnju na: Logičke greške (paralogizmi)
Namjerno krivo zaključivanje (eristički postupci, sofizmi, smicalice)
5. Etička sredstva (ethos)
•
Pobuđivanje slabih emocija, primjerice estetskih (poetskim postupcima)
•
Udivljavanje znanjem i vještinom
•
Stvaranje povoljnog ozračja i odnosa – najbolje humorom
•
Odgovarajući cilj: stvaranje raspoloženja, zabavljanje
6. Patetička sredstva (pathos)
•
Uznemiravanje, pobuđivanje jakih emocija (ljubavi, ponosa, straha, bijesa...), potreba, želja,
motiva…
•
Odgovarajući cilj: pokretanje na djelovanje
7.
Argumentacija
Retorički postupak kojim tvrdnja zdravorazumski postaje slušačima jednostavnom istinom.
Upotreba jezika radi pobijanja ili potvrđivanja neke tvrdnje.
Tvrdnja
Tvrdnja se najčešće izriče u obliku jednostavne rečenice koja se sastoji od subjekta i predikata.
Predikat je kopula i predikatski dodatak (npr. Altruizam je egoizam.).
Često je u obliku izrične složene rečenice kojoj je glagol u glavnoj: smatram, mislim, držim, tvrdim,
čini mi se i sl.
Za slučaj da tvrdnja ne prone otvaramo odstupnicu kroz riječi: većina, neki, stanoviti, najčešće,
uglavnom i sl. (odrenenje jakosti tvrdnje, stupnja uvjerljivosti tvrdnje).
Ono što je slušateljstvu samo po sebi prihvatljivo ne treba dokazivati.
Činjenice (očiglednosti) i okusi se ne dokazuju (ali estetski sudovi da).
Vrste tvrdnji:
I. Činjenična tvrdnja
II. Uzročno-posljedična tvrdnja
III. Vrijednosna tvrdnja
IV. Tvrdnja o postupcima ili tzv. politička tvrdnja
Činjenična tvrdnja, tvrdnja o naravi stvari
Primjeri:
Hrvatska je demokratska država.
Rat u Bosni je međuetnički sukob.
Pomirenje Srba i Hrvata je moguće.
Taktike dokazivanja su: primjeri, podaci, induktivni dokazi, autoriteti, analogije, kontrasti, disjunkcije i
definicija predikata (koji u obliku silogizma treba povezati sa subjektom).
Slaba mjesta su: neuvjerljiv primjer, neprovjeren podatak “iz rukava”, pristran, nekompetentan ili
sporan autoritet, nereprezentativna indukcija, netočna definicija, pogrešen silogizam.
II. ZAŠTO JE NEŠTO?
Tvrdnja o vezi uzroka i posljedice
Kad su poznate posljedice, tvrdnje se postavljaju o uzrocima, a kad su poznati uzroci o posljedicama
(prognoziraju se ishodi).
Primjeri:
Kineski je zid uzrokovao pad Rimskog carstva.
Smanjenje poreza povećava inflaciju.
Otvaranje brojnih kafića jača domaću valutu.
Pad proizvodnje uzrokovan je slabom motivacijom radnika.
Treba razlikovati uvjete, utjecaje i uzroke.
Uzroci su ubrzavajući (povodi), daleki, bliski, potrebni, dovoljni, recipročni.
Odgovornost je vrsta izvedenog uzroka.
Uzrok se argumentira, istražuje: (1 – 4 su Millove metode)
1. Istraživanjem zajedničkog prethodnog doganaja mnogim istim posljedicama
2. Metodom razlike – barem dva slučaja u svemu jednaka osim u nečemu imaju i u prethodnom
stanju neku razliku (koja je uzrok)
3. Korelativna veza dviju dimenzija
4. Metodom eliminacije (od svih mogućih uzroka odstranjuje se jedan po jedan – kao što se čini u
znanstvenom pokusu)
5. Analogijom (istraživanje lijekova pokusima na životinjama)
6. Utvrđivanjem prethođenja
7. Uočavanjem kauzalnog lanca
Slaba mjesta: prethođenje ne mora biti uzrokovanje, lanac puca na najslabijoj karici, u metodi
eliminacije se ne uzimaju početno svi mogući uzroci, korelacija može biti samo koincidencija (zbog
zajedničkog trećeg uzroka).
III. KAKVO JE NEŠTO?
Vrijednosna tvrdnja
Vrednovanje se čini na skali kategorija: dobar – zao, koristan – štetan,ispravan – pogrešan ...
Vrednuju se: prirodne stvari
predmeti
ljudi
postupci
događaji
pojmovi (država, sloboda, terorizam, informatika, kvaliteta života).
Argumentiranje se služi:
a) Definicijama - pri definiranju treba odrediti predikatni dodatak.
Ono čime se određuje zove se kriterij ili standard.
(XXX je dobra tvrtka. Pod dobrom tvrtkom podrazumijeva se ona koja... – nabrajaju se kriteriji)
b) Iznalaženjem posljedica – uzročno-posljedično podupiranje ide preko dobrih/loših posljedica.
On je dobar direktor jer je povećao plaće za 40%
Kad ima mnogo kriterija ili više posljedica treba ih ponderirati (odrediti im težinu).
Superlativno se vrednovanje podupire stvaranjem kategorije s jednim elementom. Takav
zločin nije nigdje viđen.
Postupke vrednujemo kriterijem
a) Korisnosti
b) Etičnosti
Tvorevine vrednujemo prema
a) Praktičnim vrijednostima
b) Estetskim kriterijima
Estetski su kriteriji: proporcija, mala distorzija proporcije, kontrast, harmonija,umiješnost,
asocijacije, moralne posljedice (npr. agresija i crtići).
Slaba mjesta: prigovor na izbor kriterija, dvostruki kriteriji, neslaganje oko ljestvice utega,
sumnja oko toga da subjekt ispunjava kriterije.
Toulminov model argumenta
Apsolutna istina
Zrnce istine
Sigurno
...Vjerojatno
...Prihvatljivo
...Moguće
Elementi argumenta:
1. TVRDNJA – zaključak koji želimo utemeljiti našim argumentom
2. TEMELJ – očitosti, činjenice, podaci... koji tvrdnji daju oslonac (temelj)
3. KOPČA – razlozi, toposi kojima povezujemo tvrdnju i temelj (velika premisa)
4. POTPORA – dodatni razlozi koji potpomažu, pojašnjavaju kopču
5. JAKOST TVRDNJE – stupanj uvjerljivosti koji pridodajemo tvrdnji
6. POBIJANJE – razlozi kojima slabimo protivničku tvrdnju – kidanje veze temelj – kopča
Toulminova shema argumentcijskog postupka
a) Jednostavniji model: iz ČINJENICE se izvodi TVRDNJA.
Postoji i GARANCIJA koja se ne izvodi eksplicitno.
Ona je topos – opća tvrdnja prihvaćena kod većine.
b) Složeniji model – osim ČINJENICE, izvedene TVRDNJE i GARANCIJE, postoji i
POZADINSKI UVJET pod kojim vrijedi GARANCIJA, te
POBIJANJE – uvjet pod kojim GARANCIJA ne vrijedi
8.
Eristička sredstva (paralogizmi i smislice)
Namjerne ili slučajne logičke pogreške: (erističke smicalice, sofizmi, paralogizmi)
Eristika = vještina prepiranja, svađanja
Schopenhauer: eristička dijalektika je umijeće vođenja rasprave (prepirke) u kojoj je cilj uvijek
biti u pravu bez obzira na istinu
Paralogizam – log. nenamjerno napravljen pogrešan zaključak
Erističke figure (smicalice)
1. Zahtjev da se definira pojam
A: On je fašist!
B: Definirajte fašizam
2. Instanca (proširenje protivnikove tvrdnje i sužavanje vlastite)
A: Vladina politika je dobra.
A: Mislio sam samo na vladinu monetarnu politiku a ti na njezin antiinflacijski aspekt.
3. Izvod do apsurda
A: Svijet se urotio protiv Hrvatske.
B: Urota podrazumijeva čvrst savez članova. Zar tvrdite da je svijet u čvrstom savezu?
4. Pretericija
Neću govoriti o njegovim prevarama, njegovim krađama, o tome kako je lagao …
5. Prolepsa (preduhitrenje)
Netko će reći da je ovo govorim iz vlastitih interesa, međutim, ...
6. Retorsio argumenti (preotimanje)
A: On je dijete i ne treba ga kazniti.
B: Baš zato što je dijete treba ga kazniti, jer ako sada ne nauči …
7. Epifraza
A: Naš je klub osvojio treće mjesto.
B: Da, od ukupno tri kluba koja su se natjecala.
8. Učvršćenje indukcije
A: Jesmo li u trgovinama za vrijeme rata imali kruha, mlijeka, ulja...? Je li na pumpama bilo
goriva? Je li gradski promet funkcionirao?
B: Jest.
A: Dakle, u vrijeme rata živjeli smo normalno.
9. Uništavanje protivnikove indukcije (exemplum in contrario)
B: Da, ali vlakovi nisu vozili na svim relacijama, okolna sela su bila izolirana ...
10. Antiparastaza
Da, ja sam lagao, ali laganje me je spasilo od sigurne smrti.
11. Ad hominem – tražimo nedosljednosti kod suparnika u govoru ili djelovanju
Smetaju vam visoke cijene, a zastupate slobodno tržište.
12. Ad personam – direktni napad na osobu sugovornika
To mi kažete Vi, alkoholičar!
13. Ad populum
Tko je pošten, složit će se sa mnom.
14. Ad auditores
Protivnik kaže da je film dobar, a mi se okrenemo publici: "Pa svi znamo da nije".
15. Ad misericordiam
Izgubila je muža i djecu, pa nemojte joj još i kuću uzeti.
16. Ab utile – argument praktičnosti
U teoriji je dobro ali u praksi neće funkcionirati
17. Argument privremenosti
To je dobro ali privremeno nemožemo jer …
18. Ad baculum - prijetnja, sankcija
Ako ne povučete svoje snage, izvršit ćemo zračne udare na vaše gradove!
19. Koncesija
Priznajem da varijanta koju predlažete ima ekonomskih prednosti, međutim, ona u potpunosti
zanemaruje demografske faktore koji su ovdje mnogo bitniji.
21. Kvalifikacija – obojimo nešto pomoću pridjeva
22. Fino razlikovanje
23. Odlaganje
24. Živciranje suparnika
9. Afektivnost i poetičnost u govoru
Afektivno se od poetskog razlikuje po srži
Afektivno je doslovan izraz ljudske zbilje – plač
Poetika je stvaranje nove zbilje – glumac plače, stvara umjetničko djelo
Oboje uključuju osjećajno.
a)
Afektivni izraz: plač, smijeh ili krik
•
Ekspresivni i impresivni
•
Izravan i intenzivan (spontan, nenaučen, prirodan, jednostavan, proizlazi iz šoka,
neočekivanosti, zabranjenosti)
napeti izgovor samoglasnika, vikanje samoglasnika
visoke intonacije, ubrzavanje tempa, neočekivane pauze
neobični, jaki izrazi, metafore, tabu – riječi (psovke)
b) Poetski izraz
•
Kad neko plače to je afekt, kad glumac glumi plač to je poetika, sve što stvaramo i činimo, a
nije funkcionalno je poetski izraz - stvaranje
•
Za razliku od afektivnog izraza koji je dan i zadan, poetik je gradnja za koju treba dara i
vještine.
10. Vrline govorničkog stila
Elegantia (ukus)
Pravilnost (puritas)
Jasnoća (perspicuitas)
Prikladnost (decorum, aptum)
Izražajnost/urešenost/estetiziranost/ljepota (dignitas, oratum)
11. Jezični izbori: izražajnost (stil) i pravilnost; dijelovi jezične norme
Priprema govora sastoji se od izbora: verbalnih i neverbalnih.
Verbalni izbor = izbor pravilnih, prikladnih, jasnih, izražajnih riječi i sintanktičkih konstrukcija te
uspostavljanje dobrih veza među rečenicama i odlocima teksta.
Verbalni izbori:
A. Jezični
•
Zahtjev pravilnosti – izabiremo (pod)jezik i funkcionalni stil, razlikovanje standarda od
organskog jezika
Dijelovi jezične norme:
- Leksička norma – točna denotacija i kontroliranje konotacije
- Gramatička norma – ispravnost oblika i sintakse, dobra obavijesno-tematsk
strukturiranost rečenica i teksta u cjelini
- Ortoepska norma – pravilna upotreba prozodije rečenice i riječi (naglasci) te pravilno
izgovaranje glasova
- Stilistička norma
- Ortografska norma
B. Retoričko – stilski
•
Usklađivanje verbalnih sredstava i govornikovih namjera
(suadere, docere, movere)
•
Stilističko – odnosi se na ekspresivno: ono što izraz kazuje o govorniku
(glavno mjerilo je prikladnost)
•
Retoričko – odnosi se na impresivno: ono u izrazu čime govornik nastoji utjecati na
publiku (glavno mjerilo je uspješnost)
Stilovi: atički, azijski, rodski
visoki / niski
neproziran / proziran
12.
Neverbalni i koverbalni znakovi u govorništvu
Neverbalni znakovi su znakovi koji sudjeluju u govornom činu, a nisu sam govor.
Postoji i naziv uzgovorni znakovi.
A. Paralingvistički - oni koji se čuju u govornoj izvedbi (boja, jačina, ton, tempo, stanke, ritam,
modulacije: vibrato i tremolo); npr. izvedba Martina Lutera Kinga
B. Ekstralingvistički
Kinezički:
oči, mimika, gesta, držanje tijela
Proksemički: značenje prostornih odnosa: udaljenost govornika, prostorni
raspored npr. sjedenja za stolom, teritorijalno ponašanje
Podjela prema ulogama (uglavnom kinezički znakovi):
1. Izrazi osjećaja
2. Ilustratori - dirigenti – prate tempo i naglašena mjesta u govoru
- piktografi – pokazuju oblik
- kinetografi – ilustriraju akciju, brzinu
- ideografi – logički razdijeljuju govor: 1, 2, 3...
3. Amblemi – konvencionalni znakovi: victory, figa, ok...
4. Regulatori – reguliraju komunikaciju: kontakt očima, kimanje glavom, pokazivanje rukom
5. Adaptori – pokazuju tjelesnu adaptaciju: gutanje, pijenje vode i sl.)
Podjela prema obliku: koji su poželjni, a koji nepoželjni?
Pozitivni: gledanje sugovornika u lice, smješkanje, potvrdno klimanje, otvoreni dlanovi, neprekrižene
ruke ili noge, mala nagnutost naprijed, približavanje sugovorniku, lagano nagnuta glava na jednu stranu,
naslonjenost na ruku, gledanje u govornika oko 1/4 vremena, opuštene ruke niz tijelo dok stojimo ili
ležerno u džepovima ili opušteno iz leđa
Negativni: ne gledanje sugovornika, izbjegavanje susreta očima, skretanje pogleda, buljenje, podizanje
obrva u pretjeranom čuđenju, upiranje kažiprstom u drugu osobu, trljanje stražnjeg dijela vrata, hodanje
velikim koracima, stajanje dok drugi sjede, često treptanje, oblizivanje usnica, kašljucanje, navlačenje
ušiju, vrpoljenje po stolcu, lupkanje nogama.
Ostali neverbalni znakovi: vrijeme, mirisi, odjeća, šminka, frizura, rekviziti, pomoćni mediji, olovka ...
13. Retoričke figure
Izrazi kojima se nešto kaže na neobičan ili nedoslovan način, sprazumijevaju ljude brže i potpunije.
U retorici (i teoriji književnosti) opisano je preko 120 figura...
Mogu se podijeliti u brojne skupine: (logičke, tropi, misli, riječi, sintaktičke, morfološke tvorbene
i leksičke figure).
Podjele:
1. tropi („teške figure“, figure smisla) i sheme („lake figure“, figure ritma, konstrukcije)
1. paradigmtske i sintagmatske
2. figure misli i figure riječi
3. Retoričke i logičke
A. Figure zamjene, prijenosa smisla, nedoslovna značenja:
- Analoški tropi – usporedba, epska ... , metafora, parabola, anatonomazija, personifikacija
- Metonimijski tropi – metonimija i sinegdoha
B. Figure konstrukcije:
Figure širenja, ponavljanja – paralelizam, klimaks, nabrajanje, digresija, odlaganje, leitmotiv,
polisindeton, asindeton, anafora, epifora, simploka, anadiploza
Figure sažimanja – entinem, elipsa, inverzija
ŠKARIĆ
LOGIČKE
a) Najava tene
b) Smještaj teme
c) Definicija – ne tautološka ili poetska
d) Razdioba
e) Dihotomija – podvrsta razdiobe
f) Definicija
g) Tvrdnja
h) Proširenje tvrdnje
i) Primjer
j) Podak
k) Dokaz ili razlog
l) Konglobacija – nizanje dokaza od kojih je svaki, sam za sebe, dovoljno moćan
m) Silogizam, Entimen, Sorit
n) Analogija, Indukcija, Dedukcija
o) Objašnjenje
p) Popravljanje
q) Razabiranje (distinctio) – razabiru se dva slična pojma, Nije A, nego B
r) Sjedinjenje – dva oprečna pojma njihovim istim svojstvom:
I glad i pretilost su nezdravi
s) Paradoks – Ekstremi se dodiruju, Budimo realni, tražimo nemoguće!
t) Pogled sa druge strane
u) Dilema (lažna)
v) Pobijanje
w) Anatiparastaza – na tren se prihvati protivnikova tvrdnja, ali da bi ju se pobilo
x) Odbijanje (apodioksa) – odbacuje argument kao apsurdan
z) Sažetak
TROPI (POETSKE?)
a) Usporedba – kao lav
b) Epska usporedba
c) Metafora – on je lav
d) Personifikacija – zemlja pati (podvrsta metafore)
e) Metonimija – Izgladnjela ih suša; Kupio sam Krležu; Za sve je kriva '41; Pojeo je dva tanjura;
Opila ga krčma; Zlodjela svastike (ubacuje se riječ drugog značenja u nekom odnosu sa prvom,
odnos uzrok-posljedica, autor za djelo, znak za označenog, vrijeme mjesto događaja u tom
vremenu, ono u čemu je sadržaj umjesto sadržaja – Pariz protestira)
f) Sinegdoha – Nemam krova (dio-cjelina, cjelina za dio, podvrsta metonimije)
g) Katakreza – taman zvuk, hrapav glas
h) Alegorija – kompleksna slika, basne su alegorične
i) Simbol – crna mačka – nesreća, zid – prepreka, most – spajanje, srce – ljubav
j) Perifraza – definicija umjesto naziva: Čovjek sa dugim prstima
k) Sinatroizam – djelovi cjeline umjesto cjeline: Tamo su naše kuće, polja, šume… (zavičaj)
l) Anatonomazija –ime se zamjenjuje atributom i obratno: Sigetski junak, Ti si Einstein
m) Aluzija – kažeš jedno misliš drugo: Pirova pobjeda
n) Eufeminizam
o) Onomatopeja
p) Epitet – ne bilo kakvi, nego; rujno vino; crne slutnje; usnuli brežuljci…
FIGURE MISLI (POETSKE? )
a) Retoričko pitanje
b) Esklamacija (usklik)
c) Komunikacija – glumi komunikac. sa slušateljima
d) Apostrof – obraćanje nekom tko nije prisutan: O pravdo gdje si?
e) Sermonicija – svoje misli izriče kao da ih govore drugi: Časni ljudi misle da si hulja!
f) Prozopopeja – svoje misli izriče preko neživog:
Domovina ti, Katalina, nekako mučeći govori…
g) Antifraza – misli se jedno a govori…eufeminizam: Otišao je u vječna lovišta
h) Ironija – podvrsta antifraze, o nekom se govori „pohvalno“: Mudar si, nema šta!
i) Astetizam – pohvalu izriče u obliku kritike: Imate veliku manu, predobri ste za mene
j) Sarkazam – umilnim rječima se izriče nešto okrutno: Pomazit ću te palicom… LOL!
k) Parodija
l) Parafraza – Drugi svjetski mir, Popodne jednog tupana
m) Hiperbola
n) Emfaza – pretjerivanje u rječima da se izraze veliki osječaji: Bog, Obitelj& Domovina
o) Lilota – škrto izražavanje: Nije loše!
p) Metalepsa – izbjegava reći ono neugodno:
Sad sam lakši, Produžujem studije za jednu godinu J
r) Sentencija – Mislim dakle jesam, Ipak se kreće, Svatko je kovač svoje sreće
s) Poslovice
t) Epifonem
u) Anegdota
v) Dosjetka
w) Parabola
x) Pretericija – kažemo da nećemo o tome govoriti, a zapravo govorimo,
privlači pažnju: Neću govoriti o njegovim prljavim poslovima...
y) Prekid
z) Epifraza – To vrijedi vidjeti, ako zbog ničeg,a onda zbog para koje su potrošene…
aa) Koncesija – na tren se dopušta oprečno stajalište, ali samo da bi ga se pobilo
bb) Prolepsa, preduhitrenje – slično koncesiji
cc) Odlaganje – stvara napeto iščekivanje
dd) Kolebanje – pretvara se da je nesiguran u svoju misao
ee) Retorička skromnost
ff) Digresija
gg) Umetanje
hh) Živo opisivanje (hipotipoza)
ii) Nabrajanje
jj) Kumulacija – slično nabrajanju
kk) Amplifikacija ili proširivanje
ll) Klimaks – Deseci, stotine, tisuće, zastava viore!
mm) Antiklimaks – silazna gradacija
nn) Epitrokazam – nabrajanje kratkih ekspresivnih riječi: krv, znoj i suze
oo) Oksimoron
pp) Antimetabola – dvije rečenice, sa istim pojmovima ali u opreci:
Ne živim da radim, već radim da živim
qq) Antiteza riječi – Sit gladnom ne vjeruje
rr) Antiteza rečenica – Tuđe nećemo svoje nedamo; Ovo je mali korak za čovjeka, ali …
ss) Korekcija – oblik antiteze; A, nego B – Ne bojim se ja smrti, već teškog života
tt) Slavenska antiteza – A, ne A, nego B –
… al su snjezi, al su labudovi? … nit' su snjezi, nit' su labudovi, nego šator …
FIGURE RIJEČI
a) Ponavljanje, iteracija
b) Anafora – ponavljanje početka rečenice
c) Epifora – ponavljaju se krajevi rečenica
d) Simploka – ponavlja i početak i kraj rečenice:
e) Oni nam blokadom prijete, oni nam oružjem prijete…
f) Anadiploza – Kraj prve rečenice jednak početku druge rečenice
g) Epanadiploza (regresija)
h) Poliptoton
Kartagu valja razoriti (Katon); I have a dream!
j) Etimološka figura – Put putovati, boj biti
k) Anatalaksa – ponavljanje riječi u dva različita značenja:
Naša je deviza: hoćemo deviza!
l) Sinonimija – nabrajanje više rječi sličnog ili istog značenja
m) Pleonazam – dvije rječi od kojih je jedna suvišna:
Ustani na noge, (konceptualni pojam J)
n) Makrologija (retorička opširnost)
o) Brahiologija (Lakonzam) – Veni, vidi, vici; Locirati, uhapsiti, izručiti (by: V.Šeks J)
p) Rima
q) Asonancija – Bolje rat nego pakt
r) Aliteracija – ponavljanje istih suglasnika, posebno na početku riječi
s) Igra riječima
SINTATIČKE FIGURE
a) Izmjena redoslijeda riječi
b) Inverzija
c) Upravni govor
d) Retorički period – vrlo duga, složena rečenica
e) Paratraksa – složena misao se izriče nizom kratkih rečenica
f) Asindeton – složena rečenica bez veznika
g) Paralelizam – niz jednost. rečenica, iste konstrukcije:
Bolje rat nego pakt – bolje grob nego rob
h) Vezivanje – nabrajanje povezano jednim glagolom na kraju rečenice
i) Elipsa – nepotpuna, nedostaje glagol: U selu lavež, Tišina!, Na moru bura
MORFOLOŠKE
Figure padeža – slavenski genitiv: Ne vidim sunca!
Figure glagolskim oblicima
Figure odnosa ja-ti – Mi smo to učinili, umjesto, Ja sam to učinio
TVORBENE
LEKSIČKE
Arhaizmi
Neologizmi
Purizmi
Žargonizmi
14. Slušanje i procjena govora; analitički pristupi govoru; analitička matrica
HERMENEUTIKA – disciplina komplementarna retorici – umijeće tumačenja.
•
cjelina određuje smisao dijelova, svaki dio može uvjetovati reinterpretaciju cjeline
•
slušatelj nije tek pasivan primalac poruke već je sugovornik u punom značenju te riječi
3 temeljna postupka slušanja:
1. Imaginativno (predočavanje onoga što slušamo)
2. Logičko (ono što se se govori mora biti logički povezano i poredano – prepoznajemo dijelove
(kompoziciju) govora
3. Anticipacijsko (uključuje prva dva tipa, to je slušanje unaprijed
Kopperschmidtovi uvjeti koje treba ispuniti da ne bi došlo do manipulacije
Slušatelj mora biti
1. Spreman na ravnopravan razgovor
2. Spreman promijeniti svoj stav ako govornik iznese razloge koje ne može pobiti
3. Spreman postupati po novom uvjerenju
Govonik mora:
1. Pristati na ravnopravan odnos sa slušateljem
2. Govoriti iz vlastitog uvjerenja
3. Jamčiti da neće primijeniti sankcije protiv slušatelja ako mu se ovaj ne prikloni.
VJEŠTINA SLUŠANJA GOVORA
1. PAŽNJA USMJERENA NA GOVORNIKA
- pažnja aktivirana i usmjerena na izvor zvuka
2. ODSTRANJENJE SUBVOKALIZACIJE
- ne ponavljati riječi u sebi
3. PREDOČAVANJE (IMAGINATIVNOST)
- slikovito predočavanje
4. LOGIČKA KONTROLA
- provjerava se logičnost zaključivanja, je li tema obuhvaćena u cjelini, jesu li pojmovi definirani, je
li razdioba simetrična i po kojem je kriteriju provedena
otkrivaju se manje logičke poglreške (lapsusi, pleonazmi, oksimoroni i sl.)
5. ANTICIPACIJA
- slušanje unaprijed –predvinanje onoga što slijedi
- ono što možemo predvidjeti je redundantno, a ono što ne možemo je informativno
6. ATRIBUCIJA
- razlučiti rečeno (govornik) od pomišljenog (slušatelj)
7. SELEKCIJA
- razlikujemo bitno od nebitnog
- otkrivamo središnju misao
8. PRAĆENJE RETORIČKE SHEME
- treba znati u svakom trenutku prepoznati na kojem je dijelu govora govornik
9. SAŽETAK
- treba izvući ono što je bitno (zapamtiti, zapisati)
- o čemu se govorilo (tema) i što se o tome reklo (rema: središnja misao, argumenti)
10. BILJEŠKE
15. Vježbe za glas i izgovor
PRIPREMNE VJEŽBE
Vježbe opuštanja i kontrole mišića (ležimo na leđima i opuštamo mišić po mišći, ili stoječki,
otresemo ruke i pustimo ih da padnu)
Vježba istezanja i razgibavanje (leđa, vrat, ruke...)
Vježbe držanja (izmjenjujemo loš i dobar stojeći položaj)
Masiranje
DIŠNE VJEŽBE
Širenje prsnog koša i trbušne šupljine pri udisaju
Izmjenjivanje brzih i sporih dubokih udisaja i izdisaja
FONACIJSKE VJEŽBE
Žžžžžiiiiiiii
ARTIKULACIJSKE VJEŽBE
Nos
Čeljust
Nepce
Jezik
Usne
BRZALICE
1. Zauzimanje položaja, protezanje, zijevanje te opuštanje
2. Duboko disanje trbušnim mišićima (udah kroz poluzatvoren nos, izdah na sss)
3. Impulsno vrlo glasno "ha" trzajem iz pleksusa
4. Produženo (što dulje na jednom dahu) foniranje "a" uz traženje najbolje rezonacije u ustima i
ždrijelu
5. Isto kao pod 4. uz pojačano samoslušanje (rukama na ušima ili traženje rezonacije u prostoriji,
najbolje u kutu)
6. Ponoviti vježbe pod 1.
7. Izgovarati brojeve na način pod 3.
8. Masaža grla, spuštanje grkljana, produženo foniranje na niskom tonu; traženje osjeta vibracije na
prsnoj kosti - isturiti prsnu kost i kucati po njoj
9. Energično i "vratolomno" brzo brojanje u šaptu do sto
10. Ponoviti vježbu pod 1.
11. Naizmjenično energično izgovaranje "žžži" i brojeva; osjet vibracija na tvrdom nepcu iz "žžži" treba
zadržati i u riječima
12. Izgovaranje brojeva s vrlo jakim i vrlo produženim "sss"
13. Izgovaranje brojeva sa začepljenim nosom, ali bez unjkanja; naizmjenično otvarati i zatvarati nos
14. Kao pod 1.
15. Glasno govorenje sa čvrstim izgovorom improviziranog teksta s usredotočenom pažnjom na donji
(trbušni) potisak
16. Isto što i pod 15. s dodatnim osjetom vibracija na prsnoj kosti
17. Isto što i pod 16. s dodatnim osjetom na nepcu uz povremeni "žžži"
18. Isto što i pod 17. s pojačanim slušanjem (rukama na ušima)
19. "Svananje" svakog sa svakim glasno s velikom gestom; držati na "okupu" četiri točke: donji potisak,
prsnu kost, vibracije na nepcu i samoslušanje
Napomena: Te se vježbe izvode svakodnevno i dugotrajno. Tim se vježbama (pa i reduciranim)
neposredno pred javni nastup smanjuje trema.
Kako smanjiti strah od govora?
•
Što manje podcjenjivanja
•
Pristati na gubitak umišljenih vrlina – smije se primijetiti nepogrešivost
•
Povećati samopouzdanje
•
Pojačati želju za govornim komuniciranjem, ekspresijom, dominacijom,
tzv. govorničkom ''agresivnošću'' !
•
Vježbe s kamerom i monitorom ili samo s magnetofonom gdje možemo sebe slušati i gledati kritički
kao da je to netko drugi i tako se oslobađati i popravljati !
Vježbe za glas i izgovor za uklanjanje srama i straha:
•
rastezanje
•
zijevanje
•
opuštanje
•
duboko donje disanje
•
pojačano samoslušanje
Posebne vježbe u kojima se izazivaju refleksne reakcije s ciljem da potisnu strah
•
gutanje
•
ispijanje vode
•
nakašljavanje
•
vježbe bacanja na pod uz refleksivno dočekivanje na ruke
- svaka tjelovježba koja jača tijelo pridonosi i govorničkoj odvažnosti
- ma koliko se tijekom govora gubili, nikad ne smijemo izgubiti iz vida ono što smo naumili reći
(središnju misao) i komu smo to naumili reći ! ! !
16. Govorničke mnemotehnike (tehnike pamćenja)
Zajedničko svim mnemotehnikama:
Opterećivanje građe koju treba zapamtiti dodatnom organizacijom ili građom
Asociranje s poznatim
Vizualizacija
Humorno poigravanje: od početnih slova se složi riječ ili rečenica, semantički nepovezanoj građi
se nametne neki smisao, u niz brojeva se umeću se riječi po vezi, riječi i procesi se predoče –
najbolje na neki smiješan način, nova lica se pamte povezivanjem sa sličnim poznatim osobama,
nova imena se pamte povezivanjem s poznatim osobama istog imena ili (humornim) izoličavanjem
imena
Tehnike pamćenja:
Glumačka – ne pamti se tekst već situacija i efekt koji se mora izazvati
Retorička – tehnika mjesta – dijelovi govora (idejem argumenti, glavne misli) pridružuju se
istaknutim mjestima nekog vrlo poznatog prostora (stan, ulica, krajolik...)
17. Bilješke
•
Zapamtiti smisao, a ne oblik kojim se izriće
•
Pravilo entropije: što su dva različita oblika više uobličena, proizvode više šuma pri udruživanju
•
Treba se početi odvikavati od nekorisne pune tekstualizacije
•
Tehnički savjeti: pisati na odvojenim listovima, malim karticama, samo s jedne strane, organizirati
prostor na papiru, pisati po marginama teksta, upotrebljavati grafikone, dijagrame, skice... znakove
koji povezuju riječi …
•
Što bilježiti? – imena, brojevi, novi pojmovi, činjenice, podaci
•
Bilješke su podsjetnik
Aristotel
Metode uvjeravanja
1. Tehničke – one koje možemo sami konstruirati metodom i svojim zalaganjem
2. Atehničke – one koje nismo sami pronašli, već postoje od ranije; svojstvene sudskom gov.
Uvjeti koji pridonose uvjerljivosti govora su:
1. Karakterne osobine govornika
2. Raspoloženje slušatelja
3. Osjećanja (uzbunenja duše pod čijim utjecajem ljudi mijenjaju mišljenje)
Metode uvjeravanja zajedničke svima vrstama govorništva:
1. Primjer – sličan indukciji, koja je osnovni princip dokazivanja
a) Navođenje izvršenih djela
b) Govornik ih sam nalazi (parabole i basne)
2. Entimem – najznačajnija metoda uvjeravanja, vrsta silogizma
a) Demonstrativni (izvodi zaključke iz priznatih premisa)
b) Pobijajući (izvodi zaključke iz premisa suprotnih premisama protivnika)
Tri su oslonca u govorništvu:
1. Logos – logika (ono što je najvjerovatnije istina)
2. Etos – etika (sveopće dobro u društvu)
3. Patos – osjećaji (pohvalni, pokudni)
KOMPOZICIJA GOVORA
1. UVOD
a) Zaglavlje:
Pozdravljanje
Predstavljanje
Oslovljavanje
b) Predgovor:
Stvaranje naklonosti prema sebi (laskanje publici, otkrivanje sebe)
Stvaranje zanimanja za temu (nedavni događaj, retoričko pitanje, problem,
priča, citat, impresivni podaci, nešto neverbalno – slika, zvuk...)
2. GLAVNI DIO
a) Priča
b) Razdioba (najbolje dvojna ili trojna, da nas publika bolje prati)
c) Iznošenje argumenata (razlozi)
d) Potkrijepe
e) Pobijanje protuargumenata
3. ZAKLJUČAK (najaviti da zaključujemo)
a) Sažetak
b) Poziv
c) Efektni završetak
d) Zahvala (i/ili isprika)
POČETNO DIZAJNIRANJE GOVORA
I. SREDIŠNJA MISAO (≠ TEMA)
Formalno – jedna, izjavna, stilski neobojena rečenica
Sadržajno – netrivijalna, obranjiva
II. CILJ
Jasan i točno određen, mjerljiv
III. PROFIL PUBLIKE
Ne postoji loša publika, već samo govor neprilagonen toj publici
Minimalna opservacija: pretpostavka, sondaža, anketa
Potpuna opservacija: Demografski podaci, oštroumnost, vjerovanja, stavovi, interesi...
IV. STRATEGIJE
-
Načini pristupa slušateljima radi postizanja cilja
-
Informiranje (npr. Vijesti)
-
Instruiranje (npr. Predavanja)
-
Interpretiranje (npr. Kritika umjetničkog djela ili komentar političkog doganaja)
-
Uzbunivanje
-
Persuazija (uvjeravanje)
-
Argumentiranje (obrazlaganje)
-
Zabavljanje (npr. Govor nakon ručka ili večere)
-
Transformiranje
-
Rješavanje problema (brain storm)
V. OPĆI UVJETI GOVORA
-
Vrijeme: kada i koliko dugo
-
Prostorija, govornica, broj i raspored slušača
-
Scenarij (koji smo po redu),
-
Scenografija
-
Kostimografija,
-
Pomoćna sredstva i mediji, troškovi i sl.
Središnja misao
Sadržajno:
To je glavna misao govora, ono zbog čega se odlučuje govoriti.
Smještaj središnje misli:
Središnja se misao smješta u tematsko područje, npr. o maslinarstvu, o vrsnosti pisca, o monetarnoj
politici.
Slikovito:
To je zrno, jajašce ili gentski kod iz kojega izrasta cijeli govor; dapače, negativno odrenenje je: sve u
govoru što ne proizlazi iz središnje misli, digresija je.
Formalno:
Središnja misao je jedna izrična nefigurativna rečenica (dakle, ne pola rečenice, ne dvije-tri rečenice, ne
upitna, ili usklična, ili zapovjedna ili željna, ne slikovita).
Ilustracije:
-
Država mora poticati maslinarstvo u našem mediteranskom području do mjere da se proizvodnja
maslinovog ulja udeseterostruči do 12 godina.
-
Marinković je bolji pisac nego Šegedin.
-
Hrvatska kuna nije precjenjena.
Antiprimjeri:
-
O maslinarstvu (to nije cijela rečenica-to je tema, a ne središnja misao).
-
Kako povećati proizvodnju maslinova ulja? (to je upitna rečenica i ne izriče kako, nego pita
kako).
-
Maslinarstvo je prava budućnost života na našim otocima (to je slikovito odrenenje i zato
višeznačno).
a) Na dimenziji originalnost/trivijalnost, u vezi s konkretnom publikom, postavlja se pitanje misli li
tko od nazočnih suprotno; što ih je manje, središnja je misao trivijalnija, pa se odustaje od govora
te središnje misli toj publici.
Unutar iste teme središnja se misao može pomicati dok ne postane netrivijalna. Npr: svi misle da
treba poticati maslinarstvo, ali ne iduće godine jer nema sredstava; tada se središnja misao može
promjeniti u: Maslinarstvo treba poticati odmah od ove godine s 30 mil. kuna godišnje. Takva
središnja misao toj publici nije trivijalna.
b) Središnja se misao provjerava na dimenziji dokazljivosti; treba za nju pronaći čvrste argumente
ili barem jedan vrlo jak, npr. maslinovo ulje je jako zdravo i zato je siguran izvozni proizvod;
Sve se druge mediteranske zemlje već uvelike bave maslinarstvom.
Predvidjeti prigovore - neutralizirati prigovore
Dimenzije profila publike
1. Opće demografske osobine (broj slušača, dob, spol, visina i vrsta naobrazbe, zanimanje, imovinsko
stanje, vjera, pripadnost stranci, nacionalnost)
2. Znanje i svijest o znanju (za instruktivnu strategiju)
3. Stupanj spremnosti:
a) zaokupljenost temom
b) osjećaj važnosti teme
c) stupanj zapamćivanja
4. Stupanj oštroumnosti – inteligencija i znanje, a mjeri se kroz: a) sposobnost apstrakcije
b) sposobnost razlikovanja
c) sposobnost impliciranja
5. Vjerovanja, stavovi, vrijednosti, interesi (za persuazivnu i uzbunujuću strategiju)
6. Spoznaja problema i stupanj želje da ga se razriješi (za strategiju rješavanja problema)
7. Stupanj ozbiljnosti (za zabavljačku strategiju)
8. Emotivnost (za uzbunujuću strategiju)
9. Desna/lijeva hemisferalnost
MODALNI IZRAZI
Kratki stereotipni komentari koje izriče sam govornik tijekom govora.
Ne smiju se previše ponavljati – postaju poštapalice.
Učinci (funkcije):
- govornik istančuje svoju misao, izražava misao prema svom iskazu i prema slušačima
- govornik dobiva na glatkoći, eleganciji, uljudnosti i prozirnosti (redundanciji)
- govornik prikriva mjesta oklijevanja, tj. izbjegava poštapalice i zastoje
Uloge (funkcije):
•
Fatička (uspostavljanje, učvršćivanje, provjera komunikacije): obratite pažnju, gledajte...
•
Poziv ili sugestija: kao što znate, složit ćete se sa mnom, ako dopustite, sapienti sat...
•
Spojnice (konektori): nadalje, kao što rekoh, prije je rečeno, u vezi s tim...
•
Rastavljanje: s jedne strane.., a s druge, za razliku, naprotiv...
•
Implikacije: u krajnjoj liniji, razabire se, znači, dakle, mutatis mutandis...
•
Kvalifikacije: nažalost, na svu sreću, ne daj Bože, horribile dictu...
•
Subjektivnost: po mom sudu, smatram, ceterum censeo...
•
Isticanje/pojačanje: zasigurno, jamačno, dakako, urbi et orbi, last but not least...
•
Ublažavanje: usuđujem se reći, ako se ne varam, s vašim dopuštenjem, grubo govoreći...
Image govornika – što sve utječe na njega:
•
samopouzdanje
•
glatkoća govora
•
glas
•
izgovor(dikcija)
•
hrvatski standardni jezik
•
govorni bonton
•
humor
•
geste i mimika
•
etika
•
argumentacija
RETORIKA
DEFINICIJE:
Aristotel:Retorika je umijeće pronalaženja uvjerljivog u svakom datom trenutku. Ciceron:
Retorika je umijeće govorenja prilagođenog za uvjeravanje. Kvintilijan:
Retorika je lijepo, vješto govorenje. Škarić:
Retorika je disciplina kojoj je predmet retoričko govorenje. Retoričko je govorenje javno, usmjereno prema drugima.
FAZE PRIPREME GOVORA:
I. PRIKUPLJANJE (inventio) II. RASPOREĐIVANJE (distributio) III. SASTAVLJANJE (elocutio) IV. UČENJE GOVORA (memoria) V. GOVORNA IZVEDBA (actio)
Retorički govor ujedinjuje: volju, razum, osjećaje, etiku i poetiku.
Temeljna nakana retorike jest uvjeriti i pridobiti nekoga za neku ideju ili akciju.
Vrste govora (prema Aristotelu):
1. Politički ili savjetodavni 2. Sudski ili sudbeni 3. Epideiktički ili svečani
Stilovi govora (u antičkoj retorici)
1. visoki 2. srednji 3. jednostavan
Povijest retorike u tri poteza
I. U Sirakuzi na Siciliji u 5. st. pr. Kr. prvi (izgubljeni) Koraksov učbenik iz retorike. U 4. st. pr. Kr. sofisti (retoričari) naspram platonistima (dijalektičarima).
Aristotel jasno odvajao retoriku-topiku (entimem) od logike (silogizma). (Zenon izmislio amblem otvoren dlan za retoriku i pest za dijalektiku.)
II. R. Descartes u 17. st. udario temelje znanstvenoj metodi. Logični pristup će se razvijati u 18. st. s prosvjetiteljstvom, a pogotovu kroz 19. st., kada je znanost u punom zamahu.
Moderno doba prve polovice 20. st. pretstavlja potpunu prevlast scientizma – povjerenja u znanstvene metode, a potpuni gubitak ugleda govorništva.
III. Druga je polovica 20. st. označena kao postmoderna, koju najavljuje F. Nietzsche: "...činjenice su upravo ono drugo – interpretacije."
M. Heidegger: Retorika je nužna u istraživanju jer su činjenice same nijeme... Mi moramo govoriti kroz njih i za njih."
1984. na University of Iowa održan je simpozij Retorika humanističkih znanosti, gdje su iznesena istraživanja o tome kako znanstvenici komuniciraju međusobno i s društvom izvan znanstvene zajednice. U zborniku radova s toga skupa članak Michaela C. McGee i Johna R. Lyne ima duhovit naslov Što rade ovi dobri ljudi kao što ste vi (tj. znanstvenici) na mjestu kao što je ovo (tj. u retorici) ("What Are Nice Folks Like You Doing in a Place Like This").
Iz Aristotelove retorike:
Metode uvjeravanja
1. Tehničke – one koje možemo sami konstruirati metodom i svojim zalaganjem
2. Atehničke – one koje nismo sami pronašli, već postoje od ranije; svojstvene sudskom govorništvu
Uvjeti koji pridonose uvjerljivosti govora su:
1. Karakterne osobine govornika 2. Raspoloženje slušatelja
3. Osjećanja (uzbuđenja duše pod čijim utjecajem ljudi mijenjaju mišljenje – ljutnja, blagost, strah, stid, zavist, plemenito nadmetanje)
Metode uvjeravanja zajedničke svima vrstama govorništva:
1. Primjer – sličan je indukciji koja je osnovni princip dokazivanja a) navođenje izvršenih djela
b) govornik ih sam nalazi ( parabole i basne)
2. Entimem – najznačajnija metoda uvjeravanja, određena vrsta silogizma a) demonstrativni (izvodi zaključke iz priznatih premisa)
a) pobijajući (izvodi zaključke iz premisa suprotnih premisama protivnika)
Tri su oslonca u govorništvu:
1. Etos – etika (sveopće dobro u društvu) 2. Patos – osjećaji (pohvalni, pokudni)
Vještina slušanja govora
1. PAŽNJA USMJERENA NA GOVORNIKA - pažnja aktivirana i usmjerena na izvor zvuka
2. ODSTRANJENJE SUBVOKALIZACIJE (unutarnjeg govora) - ne ponavljati riječi u sebi
3. PREDOČAVANJE (IMAGINATIVNOST) * - slikovito predočavanje
4. LOGIČKA KONTROLA *
- provjerava se logičnost zaključivanja, je li tema obuhvaćena u cjelini, jesu li pojmovi definirani, je li razdioba simetrična i po kojem je kriteriju provedena
- otkrivaju se manje logičke poglreške (lapsusi, pleonazmi, oksimoroni i sl.) 5. ANTICIPACIJA *
- slušanje unaprijed –predviđanje onoga što slijedi
- ono što možemo predvidjeti je redundantno, a ono što ne možemo je informativno 6. ATRIBUCIJA
- razlučiti rečeno (govornik) od pomišljenog (slušatelj) 7. SELEKCIJA
- razlikujemo bitno od nebitnog - otkrivamo središnju misao 8. PRAĆENJE RETORIČKE SHEME
- treba znati u svakom trenutku prepoznati na kojem je dijelu govora govornik 9. SAŽETAK
- treba izvući ono što je bitno (zapamtiti, zapisati)
- o čemu se govorilo (tema) i što se o tome reklo (rema: središnja misao, argumenti) 10. BILJEŠKE
Vježbe za glas i izgovor
1. Zauzimanje položaja, protezanje, zijevanje te opuštanje
2. Duboko disanje trbušnim mišićima (udah kroz poluzatvoren nos, izdah na sss) 3. Impulsno vrlo glasno "ha" trzajem iz pleksusa
4. Produženo (što dulje na jednom dahu) foniranje "a" uz traženje najbolje rezonacije u ustima i ždrijelu 5. Isto kao pod 4. uz pojačano samoslušanje (rukama na ušima ili traženje rezonacije u prostoriji, najbolje u
kutu)
6. Ponoviti vježbe pod 1.
7. Izgovarati brojeve na način pod 3.
8. Masaža grla, spuštanje grkljana, produženo foniranje na niskom tonu; traženje osjeta vibracije na prsnoj kosti - isturiti prsnu kost i kucati po njoj
9. Energično i "vratolomno" brzo brojanje u šaptu do sto 10. Ponoviti vježbu pod 1.
11. Naizmjenično energično izgovaranje "žžži" i brojeva; osjet vibracija na tvrdom nepcu iz "žžži" treba zadržati i u riječima
12. Izgovaranje brojeva s vrlo jakim i vrlo produženim "sss"
13. Izgovaranje brojeva sa začepljenim nosom, ali bez unjkanja; naizmjenično otvarati i zatvarati nos 14. Kao pod 1.
15. Glasno govorenje sa čvrstim izgovorom improviziranog teksta s usredotočenom pažnjom na donji (trbušni) potisak
16. Isto što i pod 15. s dodatnim osjetom vibracija na prsnoj kosti 17. Isto što i pod 16. s dodatnim osjetom na nepcu uz povremeni "žžži" 18. Isto što i pod 17. s pojačanim slušanjem (rukama na ušima)
19. "Svađanje" svakog sa svakim glasno s velikom gestom; držati na "okupu" četiri točke: donji potisak, prsnu kost, vibracije na nepcu i samoslušanje
Napomena: Te se vježbe izvode svakodnevno i dugotrajno. Tim se vježbama (pa i reduciranim) neposredno pred javni nastup smanjuje trema.
