Spahić, Mustafa Etika i društvo 1. ŠTA JE ETIKA?
U današnjem vremenu to je čudno i nužno pitanje. Pogotovo za mlade uzraste i uz internet odrasle generacije. Sa stajališta religije etika i moral su sastavni i nerazdvojni dio svake religije. Prvi učinak i rezultat religije jeste etika. Prema vjernicima svake religije nema žive i praktične etike bez Objave - Revelacije. Etika je zapravo ostvarena i praktična religija. Kao što istinite religije nema bez morala tako ni društvenog i javnog morala nema bez religije. Ono što su obredi naspram Boga to je Etika, po Božijem određenju, naspram ljudi. Religija je u odnosu na ljude bez morala mrtva, a u odnosu na Boga bez vjerovanja u Njega, također, je mrtva. Moral je preko Objave, Furkana, Ruha i savjesti u čovjeku, a nije preko osjetila, iskustva, razuma i uma izveden iz čovjeka: “Ima moralnih ateista, ali nema moralnog ateizma. Ali i ova moralnost nereligioznog čovjeka ima izvor u religiji, ali u jednoj ranijoj minuloj religiji, koje čovjek nije svjestan, ali koja nastavlja da utječe i zrači na stotine načina iz čitavog okruženja, porodice, književnosti, filma, arhitekture. I tamo gdje je sunce potpuno zašlo, sva toplina kojom još uvijek zrači noć potiče od sunca. Toplina je još uvijek u prostoriji iako se vatra na ognjištu ugasila. Kao što je ugalj “sunce u podrumu,” tako je i moral minula religija, način ponašanja koji proizilazi iz vizije svijeta koji dugujemo religiji. Samo potpunim uništenjem ili eliminisanjem duhovnog naslijeđa minulih vijekova bilo bi moguće ostvariti psihološke uvjete za ateističko vaspitanje generacije.”1
U svakom ateističkom društvu, ukoliko bi bilo moguće u čistom obliku, živjeli bi nemoralni ljudi i moralni pojedinci, a u svakoj religijskoj zajednici žive moralni ljudi i nemoralni idioti pojedinci. To je tako i zato jer moral se može, dakle, trajno zasnivati samo na religiji, ali moral i religija nisu (automatski) jedno. “Moral kao princip ne postoji bez religije. Moral kao praksa, kao pojedinačni slučaj ponašanja, ne zavisi neposredno od religioznosti. Ono što ih veže, to je zajednički argument: Drugi viši svijet. Po tome što je Drugi taj svijet je religiozni svijet, po tome što je viši, taj svijet je moralni svijet.“2 Lahko
je odgovoriti zašto griješe ateisti, politeisti, nihilisti, materijalisti i hedonisti. Upravo zato
1 Alija Izetbegović. Islam između Istoka i Zapada, str. 140 i 141 2 Alija Izetbegović, Islam između Istoka i Zapada, str. 128
što su ateisti, politeisti, nihilisti, materijalisti i hedonisti. Ali zašto griješe religiozni ljudi. To pitanje mučilo je i Platona. Vjernici najviše griješe kada nisu uvjereni u povratak Bogu, kada sumnjaju u Onaj Viši svijet, kada zaborave u odgovornost i polaganje računa pred Bogom, kada ne obraćaju pažnju na Božiju nagradu i kaznu, kada nisu sigurni da je Bog izvor nafake i opskrbe ili kada se ne mire sa njom pa hoće da je sami sebi, po bilo koju cijenu i na bilo koji način, uvećaju. Ukratko, bez vjere u Boga, bez vjere u Onaj Viši svijet, bez vjere u povratak Bogu i polaganja računa pred Njim, uvjerenja u Njegovu nagradu i kaznu i potpunog uvjerenja da je On izvor nafake i opskrbe, moral je mrtav i vještački. “Upravo u tome što moralni fenomen iako je činjenica stvarnog ljudskog života ne može biti racionalno objašenjenje, nalazi se prvi i možda jedini praktični dokaz religije. Jer, moralno ponašanje je ili bezumlje, ili ima smisla jer Bog postoji. Mi moramo ili odbaciti Moral kao hrpu predrasuda ili u jednačinu uvrstiti jednu veličinu neprirodnog, nevremenitog. neracionalnog reda, veličnu koju bi mogli nazvati “znamenkom vječnosti.” “Samo pod uvjetom da je život vječan i da čovjek ne umire, dakle, pod uvjetom da Bog postoji, a s Njim i jedan svijet različit od prirodnog, ima smisla, moralno ponašanje čovjeka bez. obzira da li se ono sastoji u žrtvovanju nekog malog interesa ili života.“3
1.1. Definicija Etike
Etika potječe od grčke riječi ethos i latinske riječi mos, moris, moralis što prvobitno znače naviku, običaj, uobičajenu radnju ili vladanje. U Islamu se etika kaže hulukun jednina i ahlakun množina. “Zaista, ti si Muhammede najljepšeg morala (huluka). I ti ćeš vidjeti, a i oni će vidjeti, ko je od vas lud. Gospodar tvoj dobro zna onoga koji je s puta Njegova skrenuo i On dobro zna one koji su na Pravom putu. Zato ne slušaj one koji neće da vjeruju, oni bi jedva dočekali da ti popustiš, pa bi i oni popustili.”4 I poslanik Islama,
Muhammed a.s., svoju vjerovjesničku i poslaničku misiju među ljudima definira i svodi na upotpunjavanje i kompletiranje morala. “Innema buistu liutemmime mekarimel-ahlaki” - “Poslan sam od Boga da upotpunim i usavršim lijep moral.“5
3 Alija Izetbegović, Moral i religija, Takvim 1399./1799. Sarajevo 4 Ku’ran (El-Kalem, 4-9)
Etika je teorijsko-spoznajna disciplina unutar religije i filozofije, koja ispituje i istražuje: a) porijeklo, korijen, nastanak i razvoj morala,
b) vrši klasifikaciju i sistematizaciju moralno-etičkih kategorija,
c) uspostavlja kriterije i mjerila za vrednovanje moralnih čina i postupaka, d) ispituje i provjerava ciljeve i smisao moralnih htijenja i nakana,
e) i konačno, postavlja fundamentalno pitanje o izvoru, korijenu i zasnovanosti morala uopće.
U objavljenoj religiji izvor morala je Bog preko Objave i poslaničko-vjerovjesničke prakse: “Kada poslanici i vjerovjesnici ne bi bili uzori ljudima u stvarima vjere i etike čovječanstvo bi izgubilo svaku nadu,” kaže mudrac, a u neobjavljenim religijama i raznim teorijskim učenjima i nazorima izvor morala je neko drugi osim Boga, ukoliko je taj i takav moral uopće moguć. Osnovno značenje morala u odnosu na čovjeka i ljude jeste da se njime označe svi moralni i vrijednosni sadržaji kod čovjeka i ljudi. Moral se zato i upotrebljava i u vrijednosnom smislu da označi pozitivne i dobre osobine i vrline čovjeka.
1.2. O izvoru, korijenu i porijeklu morala
Tri su suštinske razlike među etičkim učenjima: a) o izvoru i porijeklu morala,
b) o sadržaju i definiciji dobra i
c) o krajnjem cilju, svrsi, smislu ili teleolosu života, ljudskih djela, postupaka i ponašanja. Prema izvorištu, porijeklu ili korijenu morala sva etička učenja i teorije dijele se na: a) heteronomnu etiku i
b) autonomnu etiku
Heteronomno etičko stajalište je ono etičko učenje i nazor prema kome je izvor morala kao i religije izvan čovjeka u Božijoj Objavi i poslaničko-vjerovjesničkoj praksi. U religiji je Mjera, Sudac, Izvor i Utok svega jedino Bog: “On (Allah) je Prvi i Posljednji i Pojavni i Nevidljivi. On je Sveznajući.”6 Sve religije vjeruju i naučavaju čovjeka i ljude
daje Bog Izvor Apsolutne Istine - Vjere, Apsolutne volje - Vjerozakona, Apsolutnih
vrijednosti - Etike; da je On Jedini i Apsolutni Stvoritelj svih svjetova. Zato sve religije daju i određene propise o životu i učenje o dobru i zlu, vjerski moral, učeći da moralna načela, vrijednosti, imperativi, principi, pravne regule i norme potječu od Svemogućeg i Sveznajućeg Boga. Te vrijednosti, principe, načela i norme one učvršćuju i uozbiljuju učenjem i vjerovanjem u zagrobni, onostrani život, vjerovanjem o nagradi i kazni (Džennet i Džehennem ili Raj i Pakao), u susretu sa Bogom i odgovornosti pred Njim i vjerovanjem da je njihov izvor Bog. Heteronomna etika je objavljena etika i njene vrijednosti, principi, načela i sudovi su apriorni tj. nadnaravni, nadiskustveni, nadosjetilni, transcedentalni i kao takvi prethode ljudskim osjetilima, iskustvu, umu, razumu, svijesti i pameti. To su istine i vrijednosti od Boga darovane ljudima. Autonomna etika je svako etičko učenje (neprisutno u bilo kojoj religiji) gdje se izvor, porijeklo i korijen morala traži u samom čovjeku, što zastupaju ateisti, materijalisti, sekularisti, nihilisti i svi oni koji ne vjeruju da je Bog Stvoritelj svega i Izvor svih vrijednosti. Prema zastupnicima autonomne teorije i nazora samo čovjek je mjera svih stvari postojećih koje jesu da jesu i nepostojećih koje nisu da nisu. Sva autonomna etička učenja su neobjavljena i njihovi sudovi, načela, principi i vrijednosti su aposteriorni ili naknadno životnim iskustvom, sviješću i pameću stečeni principi, načela, sudovi. Zato su oni kao takvi po usudu porijekla relativni, prolazni i za ljude, u biti, beznačajni. U okviru autonomnih etičkih pravaca i orijentacija, ovisno od toga da li se najviši značaj i uloga u okviru moralnog života i spoznaje unutar čovjeka, pridaju umu i razumu ili emocijama ili volji u čovjeka, ili osjetilima i iskustvu postoji: racionalisitička, emotivistička, voluntaristička i empiristička etička teorija.
Racionalistička etička teorija je ono učenje i nazor koje um i razum stavlja na prvo mjesto kako u nauci i životu tako i moralnoj spoznaji.
Voluntaristička teorija je ono učenje i nazor koje u svemu na prvo mjesto stavlja ulogu i značaj ljudske volje.
Emotivistička etika je ono učenje i nazor koje presudan značaj pridaje emocijama i osjećajima ljudi ne samo kad je ljubav u pitanju nego i sveukupni pa i moralni život. Empiristička etika je ono učenje i nazor koje najveću ulogu i značaj u ljudskom životu pa i moralnoj sferi pridaje iskustvu i ljudskim osjetilima.
dva osnovna izvora Islama: Kur'anu i Hadisu, ona ravnomjeran značaj pridaje i umu i razumu i ljudskoj volji i emocijama i empiriji odnosno osjetilima. U tom smislu uvjetno i relativno kazano ona je i racionalna i emocionalna i voluntaristička i empiristička. Dakle, islamska etika, na temelju Kurana i Hadisa, skoro u podjednakoj mjeri, radi se samo o životnoj dobi onih koji su u odgojnom procesu, naglašava važnost i osjetila i razuma i volje i emocija u moralnom odgoju i oblikovanju čovjeka. Neki islamski filozofi skloni više racionalizmu i umu, nisu, pod utjecajem grčke filozofije (El-Kindi, El-Maverdi, Et-Tusi, Ed-Davani, Er-Razi) u prvi plan su, opet na izvorima Islama, stavljali razum i um u odgoju i formiranju čovjeka. Sufijski pisci i mudraci poput Gazalija, Muhasibija i Džunejda Bagdadija isticali su važnost volje, emocija i osjetila za vjeru i moral. Ne može se negirati i poricati uloga straha, ljubavi, mržnje, nade, sebičnosti i altruizma u moralnom životu.
1.3. Etička učenja prema cilju ljudskih postupaka
Prema cilju ili teleolosu ljudskih postupaka i ponašanja etička učenja uobičajeno se dijele na hedonistička, utilitarna, eudajmonistička i perfekcionistička. Kur'an iznosi i svjedoči istinu da ljudi različito reagiraju i da se različito odnose prema Allahovim blagodatima “Kada podarimo blagodat čovjeku, on se okrene i udalji, a očajava kada ga zlo zadesi. Reci: svako po svome nahođenju postupa i radi, a Gospodar vaš dobro zna koje taj što je na Pravoj stazi.”7
1) Hedonistička etika je ono učenje i onaj nazor i pravac unutar etike prema kojoj je tjelesni, fizički, biološki užitak, zadovoljstvo, strast, požuda, tjelesni nagoni i potrebe krajnji cilj i najviše dobro. Takvo etičke učenje zagovara i promiče slijeđenje strasti, slijepih instikata, požuda, nekontroliranih nagona i tjelesnog uživanja i iživiljavanja: “Vidje li onoga što je strast za boga svoga uzeo i koga je Allah, znajući ga, pustio na stranputicu, te mu na sluh i srce pečat utisnuo, na vid mu stavio koprenu? Ko će mu takvom osim Allaha dati Uputu? Zašto ne uzmete pouku?! Oni kažu: To je samo život zemni - umiremo i živimo, i jedino će nas vrijeme uništiti! Oni o tome ništa ne znaju, oni
samo pretpostaljaju.”8 “Vidje li ti onoga što vlastitu strast uze za boga sebi?! Zar ćeš
takvome čuvar i zaštitinik biti. Zar misliš da čuju ili shvaćaju u većini?! Baš kao stoka su oni! Da oni su još dalje stranputicom otišli!”9 Kada čovjekom i ljudima ovladaju strasti i
kada se ljudi u njih zakuju strasti blokiraju sva njihova osjetila i izvode ih iz percepcije svijeta i života u projekciju, fikciju, fatamorganu, fantaziju, bolesnu maštu i lažnu konstrukciju života. To je izvana, a iznutra strasti umrtvljuju i ubijaju srca i pustoše i pogane duše ljudi. Porobljeni izvana i umrtvljeni iznutra ljudi gube rezone, osjećaje, kriterije i sudove za pravdu i poštenje i osnovne ljudske relacije. “Davude, Mi smo te povjerenikom - halifom na Zemlji učinili; stoga sudi ljudima po pravdi i ne povodi se za strašću jer će te ona s Allahovog Puta zavesti. Zaista, onima koji se zavode s Allahovog Puta pripada kazna žestoka, jer na Dan obračuna i svođenja računa zaboravljaju! Mi nismo uzalud stvorili nebo i Zemlju i ono što je između njih. Tako misle nevjernici, a teško nevjernicima kad budu u vatri!”10
“Tražio sam znanje za vođstvo, duboko razmišljajući i dugo razmatrajući. Tada mi je postalo jasno iz Božije knjige i Poslanikove prakse i saglasnosti vjernika da ovisnost o požudi zasljepljuje čovjeka i onemogućuje ga da ostvari Pravi put, te ga udaljava od istine,”11 bilježi Haris Muhasibi. Kada čovjek postane rob strasti one ga svode na
animalno biće ili životinju: “Pusti neka samo jedu, žderu, piju i uživaju u strastima, i neka ih zavara nada i iluzija, znaće i fasovaće oni.”12 Takvim ljudima ne pomažu ni osjetila, ni
um, ni razum, ni svijest, ni savjest, ni intuicija, ni sjećanje, ni pamćenje, ni vizija, ni pamet. Oni su živi mrtvaci ili poput šupljeg drveća čiju su svu unutrašnjost i srčiku izjeli i rastočili termiti i prvi vjetar ga obara: “Za Džehennem stvorili smo mnoge džinne i ljude: oni imaju srca kojim ne shvaćaju, imaju oči kojim ne vide i uši imaju kojima ne čuju, oni su poput stoke, čak su i gori od nje: takvi baš ne mare.“13
2) Utilitaristička ili pragmatistička etika je ono učenje, onaj nazor i orijentacija unutar etike koje korist, dobit, interes, profit i vanjski svijet postavlja kao krajnji cilj i najviše dobro. Prema ovom i ovakvom učenju interesi su centralna kategorija države, društva,
8 Ku’ran (El-Džasije, 23 i 24) 9 Ku’ran (El-Furkan. 43 i 44) 10 Ku’ran (Sad, 26 i 27)
11 Dževad Hodžić. (Ahlak II, str. 63) 12 Ku’ran (El-Hidžr, 3)
svakog pojedinca i pokretačka snaga historije. Prema ovakvom nazoru ljudi će prije zaboraviti smrt roditelja nego gubitak imovine. Po pravilu, oni više vole imovinu, korist i interese nego poštovanje i poštenje. Za njih su interesi i strasti glavne poluge, faktori, snaga, motivatori i pokretačke sile individualnog, posebnog i opće društvenog razvitka. Kad se u čovjeku objedine strasti i interesi i kada sve drugo ispred i iza sebe zbrišu to je kraj etike i kob ovog svijeta: “I kaži im vijest o onome kome smo dokaze Naše dali, ali koji se od njih udaljio pa ga šejtan dostigao, i on je zalutao. A da smo htjeli, mogli smo ga s njima uzvisiti, ali se on zakovao i “ovjekovječio” za Zemlju i za svojom strašću krenuo. Njegov slučaj je kao slučaj psa: ako ga potjeraš on isplažena jezika dahće, a ako ga se okaniš on opet dahće. Takvi su ljudi koji Naše dokaze smatraju lažnim, zato kazuj događaje da bi oni razimislili.”14 Kur’an nigdje i nikada ne poriče blagodati, koristi i
ljepote zemnog svijeta. Legitimira, legalizira i dozvoljava zaradu, interes, dobit, ali i naglašava da osim na Dunjaluku ima i život na Ahiretu i da nisu samo koristi i dobiti ovog svijeta jedine vrijednosti nego i ahiretske: “Ljudima se zanosom lijepo prikazuje samo ljubav prema strastima kao što su žene, sinovi, srebra i zlata gomile, konji sjajne pasmine, stoka i oranice, a to su samo naslade u životu ženinome, dok je u Allaha najljepše utočište. Kaži: Hoćete li da vam kažem šta je bolje od onoga što imate? Bogobojazni će u svoga Gospodara imati vrtove kroz koje protječu rijeke - zauvijek u njima boravit će - i žene očišćene, te zadovoljstvo sa Allahove strane, a Allah izvrsno poznaje robove.”15 Kao što ne negira Dunjaluk Kur'an ne dozvoljava ni da se zaboravi
Ahiret. “Imetak i sinovi su ukras životu zemnome, a vječna dobra djela tvoj Gospodar nagrađuje još bolje i ona su još bolje uzdanje.”16 Mnogo veći grijeh i opasnije nasilje i
zločin od zaborava Ahireta za hator Dunjaluka jeste pokušaj kupovine Dunjaluka za Ahiret. Bez obzira što niko nikada nije uspio postati vlasnik Dunjaluka prodajom Ahireta nevjerovatno je koliko to ljudi pokušava da učini: “To su oni (utilitaristi i pragmatisti) što kupuju život na svijetu ovome, za život na Svijetu drugome, i zato im se neće olakšati stradanje, niti će pomoći im se.”17 “U zgrtanju imovine da što imućniji budete nehajni
postajete, sve dok mezare ne naselite. A ne valja tako, saznat ćete svakako; i još jednom
14 Ku’ran (El-E'araf, 175 i 176) 15 Ku’ran (Ali-Imran, 14 i 15) 16 Ku’ran (El-Kehf, 46) 17 Ku’ran (El-Bekare, 86)
ne valja tako, saznat ćete sigurno! Ne valja tako, nek znate pouzdano, sigurno ćete Džehennem vidjeti i još jednom: Sigurno ćete ga očima svojim vidjeti, Potom ćete - toga Dana - za uživanje odgovarati!”18 “Teško svakom klevetniku, koji se zna rugati, Koji
blago zgrće, ne prestajući ga brojati. Misleći da će ga blago besmrtnim učiniti! Nikako! On će sigurno u Pakao (Hutamu) bačen biti!”19 “Neka znate da život na ovom svijetu nije
ništa drugo do igra i razonoda i uljepšavanje i međusobno hvalisanje i nadmetanje imecima i brojem djece! Primjer za to je bilje čiji rast poslije kiše oduševljava nevjernike, ono zatim buja, ali ga poslije vidiš požutjela, da bi se na kraju skršilo. A na Onom svijetu je teška patnja; Allahov oprost i zadovoljstvo, život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje.”20 Bez obzira na tolika i takva kur'anska upozorenja u ljudima se sa
starenjem samo dvije želje uvećavaju: za imovinom i za životom.
3) Eudajmonistička etika je ono učenje, onaj nazor i orijentacija unutar etike, prema kojem je etički ideal, krajnji cilj i najviše dobro, sreća, blaženstvo, unutrašnji mir, ravnoteža i zadovoljstvo. Takvo stanje u budhizmu koje se postiže utrnućem želja za vanjskim životom i potrebama naziva se nirvana: Potpuno zadovoljstvo, sreća, smirenje, upotpunjenje i ravnoteža duše u Islamu s kojom je Allah zadovoljan i koja je zadovoljna i sretna u Allahovom zadovoljstvu s njom naziva se se'ade: “A ti, o dušo smirena vrati se Gospodaru svome zadovoljna, a i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj!”21 “A oni koji vjeruju i dobra djela čine, zaista oni su najbolja stvorenja.
Nagrada od Gospodara njihova za njih su vrtovi edenski kroz koje se rijeke teći, u njima će vječno boraviti: Allah će zadovoljan njima biti i oni će biti Njime zadovoljni, to je za one koji su pred Gospodarem svojim skrušeni.”22 “Vjera je, to se svi slažu, stvar duše. Ona se
po mnogo čemu korijeni u čovjekovoj naravi i potrebi da nadraste sebe i svoje ograničeno prolazno i relativno biće i da se približi ka Jednom, ka Apsolutnom, ka Bogu,” pisao je Nerkez Smailagić. Unutrašnju ravnotežu, zadovoljstvo i smirenje duše stoici nazivaju
ataraksija. Poslanik Islama je govorio “Nije pravo bogatstvo u imetku nego u punoći i
čistoti duše.” Ovo ne znači negaciju i odbacivanje imetka. Vjera puni i smiruje dušu, a moral održava njenu čistotu i zdravlje. “One koji vjeruju i čija se srca smire kad se Allah
18 Ku’ran (El-Tekasur, 1-8) 19 Ku’ran (El-Humeze, 1-4) 20 Ku’ran (El-Hadid. 20) 21 Ku’ran (El-Fedžr. 27-30) 22 Ku’ran (El-Bejjine, 7 i 8)
spomene - zaista, srca se smiruju kad se Allah spomene.”23
4) Perfekcionistička etika je ono učenje, onaj nazor i smjer, unutar etike, koje za etički cilj, etički ideal i najviše dobro, unutar ljudskog društva i prirodnog svijeta hoće sve da dovede do savršenstva, do perfekcije i neponovljivosti. To učenje ima za težnju da čovjek stigne do neponovljivih granica. Ono robuje fikciji i vesvesi dostizanja Božijeg neponovljivog i nedostižnog savršenstva. “Karun reče sve ovo mi je dato samo po znanju mome! Zar nije znao da je Allah prije njega uništio naraštaje koji bijahu moćniji i imadahu više?! Zločinci neće biti čak ni pitani za grijehe svoje.”24 Perfekcionisti teže
savršenom redu, savršenom poretku, savršenom sistemu, savršenoj privredi, savršenoj ekonomiji, savršenom školstvu, savršenoj politici, savršenom braku, savršenoj porodici, savršenoj ljubavi, a obično iza sebe ostavljaju laž, hipokriziju, nepravdu, nasilje, vještački život, krv i teror. Život ne može biti savršen nego snošljiv i uravnotežen. Prema porijeklu, sadržaju i cilju etička učenja se mogu podijeliti na: 1) intuitivno-apriorna, 2) teleološka, 3) naturalistička, 4) sociološka.
1) Intuitivno-apriorni pravac je svako etičko učenje prema kome temelj morala nadnaravan, nadprirodan, nadiskustven, transcedentalan, od Boga objavljen i aprioran tako što je kao savijest preko duše u čovjeka prije rođenja usađena. To psihologija imenuje urođenim motivima.
2) Teleološki pravac je etičko učenje koje uči da se prvo mora ustanoviti cilj, svrha, smisao ili teleolos pa onda se u skladu s ciljem, odrediti, djelovati i ponašati. Cilj etike u Islamu je služiti Bogu, približavati se Bogu, postići Njegovo zadovoljstvo, postići vlastitu sreću, smirenje i ravnotežu duše, koristiti ljudima i postići Božiju nagradu na budućem svijetu. Zato je islamska etika po svome Izvoru intuitivna-apriorna, a po cilju, svrsi i smislu najbliža je eudajmnoističkoj etici, s tim što ta etika ne previđa i ne negira ni korist, ni interes, ni dobit, ni zaradu, ni imetak, ni užitak, ali to nisu ciljevi i vrijednosti, nego sredstva i funkcije života.
3) Naturalistički pravac je učenje koje etički pogled i nazor pokušava utemeljiti samo iz prirodnih zakonitosti u kojima važi kauzalitet. Prema naturalistima čovjeka i ljude izričito uređuju i određuju: vrijeme, prostor, instinkti i vanjske potrebe kao glad, žeđ, stvari i
23 Ku’ran (Er-Ra'd, 28) 24 Ku’ran (El-Kasas, 78)
predmeti “Oni kažu postoji samo život naš zemaljski, živimo i umiremo, jedino nas vrijeme uništi, govore oni. A oni o tome baš ništa ne znaju, oni samo nagađaju.”25
4) Sociološki pravac je ono etičko učenje i nazor koje kompletan moralni sustav, vrijednosti i principe pokušava da utemelji, izvede i definira iz društvenih procesa, odnosa i zakonitosti. Marks tvrdi da svijest čovjeka ne određuje njegovo vlastito biće, nego njegovo društvene biće određuje njegovu svijest. Zato je za njega čovjek ansambl sveukupnih međuljudskih društvenih odnosa. I za francuske materijaliste prije samog Marksa čovjek je, pa i u moralnom određenju, isključivo produkt i učinak društvene sredine, društvenog miljea i društvenih običaja i navika. Tako Didro kaže: “Ako su zakoni dobri, onda su i naravi ljudi dobre. Čovjek je plod sredine i zakoni i prava ljudi u cjelini su plod društvene sredine.” “Kad im se kaže: Slijedite ono vam je Allah spustio i objavio oni odgovore: Ne nego ćemo slijediti ono u čemu zatekosmo svoje očeve! Zar uprkos tome što njihovi očevi ništa nisu shvaćali i ne bijahu na Putu pravome?!”26
Islamskoj etici su bliski intuitivno-apriorni i teleološki pravci jer se u okviru Islama čovjek shvaća kao biće koje mu je Allah dž.š. u njegovu urođenu, islamsku, primordijalnu narav ili prirodu (fitretullah) u kojoj Allah stvara čovjeka i sve ljude (Fetaren-nase a 'lejha) usadio savjest na ruh (dušu) ili ono što Kant naziva praktičnim i imperativnim umom, a na praktičnom planu da li je nešto dobro ili loše musliman se određuje prema činjenici da li ga to približava ili udaljava od Allaha dž.š.: “Zato svoje lice i biće ka vjeri okreni, kao pravovjerni. Allahovoj prirodi prema kojoj i u kojoj on ljude stvori nema nikakve preinake onome što Allah stvori - to je Vjera Pravovaljana, ali to ne zna većina ljudi.”27
Etika po definiciji ima šire, dublje i veće značenje od morala. Kao učenje i nazor etika je istovremeno i po pravilu i teorija morala i sadržaj morala. Kao dvoznačan pojam kojim se označava ono što se tiče etike kao teorijske discipline unutar religije i filozofije, ali i na ono što je unutar sadržaja morala samo po sebi etički vrijedno, moralno, ćudoredno. Moral se odnosi samo na ovo drugo, odnosno samo na sadržaj, a nikad na teoriju morala. Osim riječi hulukun - ahlakun u Islamu se za etiku i odgoj upotrebljavaju i riječi edeb i
terbijjet. Riječ edeb je arapska riječ koja je po svome značenju na određen način bliska
25 Ku’ran (El-Džasije, 24) 26 Ku’ran (El-Bekare, 170) 27 Ku’ran (El-Rum, 30)
pojmu ahlaka. Ta riječ potječe od drevnog arapskog singulara de'bun - adabun (množina), što je prvobitno značila običaj, navika istovjetno, dakle, što i grčko ethos i latinsko mos, moris, moralis. Naravno podrazumjevali su se drevni običaji predaka koji su se nasljeđivali, pozitivno vrednovali, prakticirali i primjenjivali. Tako je edeb postao oznaka i sinonim za ispravno ponašanje, postupanje i ophođenje. Kasnije pod utjecajem perzijske kulture značenje pojma edeb se proširuje, ali osnovno ostaje isto. U okviru proširenog značenje pojam edeb označava pravila ponašanja i znanja koja su bila potrebna za određene grupe ljudi u određenim situacijama. U zaokruženom smislu edeb se odnosi na ukupnost znanja, svojstava i sposobnosti koje je morao posjedovati onaj ko se htio kretati u probranom, profinjenom i kultiviranom društvu. Pojam i značenje edeba u okviru islamske kulture proširio se na vrstu edukativne i angažirane književnosti koja je pored ostalog imala za cilj da razvedri i raspoloži čitaoce i pruži im pouku i poruku o ispravnom i lijepom ponašanju na lahak, lijep, jasan, jednostavan i zabavan, bez straha, način. Istu ulogu sa izazivanjem katarze ili duševnog ili moralnog pročišćenja je imalo gledanje i čitanje tragedije kod starih Grka? U strogo islamskom smislu značenja i sadržaja edeb se odnosi na onu vrstu edukacije koja objedinjava obrazovanje - ta'lim i odgoj - terbijje. Prema Islamu obrazovanje i nauka bez odgoja i vjere je slijepa i sakata, a odgoj bez obrazovanja i nauke je nemoćan i neuvjerljiv. Znanost i obrazovanje bez odgoja i religije postaju sami sebi cilj i dovode u opasnost život i ljude.
1.4. O odgoju
Kao što su etika i moral sastavni i nerazdvojni dio svake religije tako je i odgoj koji je istovremeno i znanje i moral sastavni i nerazdvojni dio svake etike. Odgoj ljudi, pogotovo djece i omladine je jedna od osnovnih obaveza i permanentnih dužnosti prije svega roditelja u braku i porodici, ali to je i briga društva i države u cjelini. Slobodne osobe, personaliteti, ličnosti i ljudi se odgajaju putem i na temelju religije, etike, kulture i prava, a neslobodne osobe se na temelju mita i magije pomoću ideologije i propagande u neslobodi dresiraju. U najširem smislu odgoj se može definirati kao specifična međuljudska društvena pojava koja omogućava povijesni kontinuitet društvenog života kao i usvajanje, prenošenje, naučavanje i unapređivanje kulturnih, moralno-etičkih
vrijednosti i principa, religijskih predstava, pravnih normi, regula i običaja kroz niz generacija putem tradicije. U užem, osnovnom i konkretnom značenju odgoj je namjerno, plansko, svjesno, slobodno, svrhovito i sistematsko djelovanje i vršenje uticaja na savjest, svijest i ponašanje, ponajprije na neodraslog čovjeka i djecu radi svjesnog i aktvnog razvoja njegovih vrijednosnih dispozicija i urođenih kvaliteta radi uvođenja u vjersku, etičku, kulturnu i pravnu stvarnost na slobodan način. Putem odgoja svjesno i ciljano trebaju se usvajati, naučavati religijske istine i predstave, moralno-etičke vrijednosti i principi, kulturni oblici i obrasci i pravne norme, zakoni i regule. Kako? Kur'an nudi generalnu uputu i pristup u tako osjetljivom poslu: “Na Put svoga Gospodara pozivaj mudro i uz pomoć lijepe pouke i savjeta, i raspravljaj se s njima onako kako je najljepše, Gospodar tvoj dobro znade onoga ko s Puta Njegova skrenuo je, a On poznaje i ispravno upućene.”28 “Ti sa svakim lijepo i praštanja drži se, zapovjedaj dobročinstvo i pagana
kloni se!”29 “Zahvaljujući Allahovoj milosti ti si blag prema njima, a da si grub i tvrda
srca -razbježali bi se od tebe. Zato im ne zamjeri i moli za njih oprost, savjetujući se s njima, a kada se već odlučiš - pouzdaj se u Allaha, jer Allah voli one koji se uzdaju u njega.”30 Da bi bilo ko odgajao mlađe naraštaje, djecu i omladinu, posebno on mora
vjerovati i živjeti, svjedočiti, govoriti, prakticirati i primjenjivati sve sadržaje odgoja: religiju, etiku, kulturu i vjerozakon. Onako kako Šuajb a.s. kaže: “O narode moj, govorio je Šuajb, shvatite da je meni jasno ko je Gospodar moj i da mi je On dao svega u obilju. Ja ne želim da činim ono što vama zabranjujem i jedino želim da učinim dobro koliko mogu, a uspjeh moj zavisi samo od Allaha, u Njega se uzdam i Njemu se obraćam.”31
Konkretni oblici, sadržaji i ciljevi odgoja su uvjetovani: religijom, etikom, kulturom, pravnim sustavima, običajima, prirodnim i društveno-historijskim i političkim okolnostima. Odgoj je više ili manje moguć u stanovitim granicama ovisno od svake pojedinačne ličnosti koja je jedinstven i neponovljiv entitet. Zato se kaže na veze i ponašanje ljudi izvana utječu ljudi (društvena sredina) i priroda (prirodna sredina) kao i ličnost svakog pojedinca preko njegovog karaktera i temperamenta. Na kvalitet veza, odnosa i ponašanja među ljudima presudno i sudbonosno utječu: religija, etika, kultura,
28 Ku’ran (En-Nahl. 125) 29 Ku’ran (El-E'araf, 199) 30 Ku’ran (Ali-Imran, 159) 31 Ku’ran (Hud, 88)
pravo i moralni uzori. Božiji poslanici su od Allaha podareni i poslati moralni univerzalni uzori, ogledala, primjeri žive vjere i etike u svemu i na svakom mjestu. “Oni su vam (svi poslanici i vjerovjesnici) divan uzor - usvetun hasenetun - onima koji žele Allaha i Onaj svijet. A onaj koji leđa okrene - pa Allah, zaista, nije ni o kom ovisan i On je jedini hvale dostojan!”32 “Divan uzor za vas je Ibrahim i oni koji su uz njega bili kada su narodu
svome rekli: Mi s vama nemamo ništa, a mi se onima kojima se, umjesto Allahu, klanjate, mi vas se odričemo i mržnja i neprijateljstvo će između nas ostati sve dok ne budete u Allaha, Njega Jedinog vjerovali.”33 “U Allahovome Poslaniku imate uzor prekrasni - za
onoga ko nade polaže u Allaha i u Dan posljednji, te ko zna često Allaha spomenuti.”34
Kada poslanici i vjerovjesnici ne bi bili uzori ljudima u vjeri, etici i načinu života čovječanstvo bi izgubilo svaku nadu smatra Redža Garaudy. Poslanici i vjerovjesnici su jedini ljudi na svijetu koji su na većem dobitku što se o njima više zna i sazna, a ostali su na gubitku. Mada nisu bezgriješnji njih je Allah sačuvao od grijeha. Utjecaj društvene sredine na odgoj mladog čovjeka može biti dvostruki: pozitivan ili negativan. Jedna arapska izreka kaže: ne pitaj za čovjeka ko je on i kakav je nego pitaj za njegovo društvo pa ćeš dobiti sliku o njemu. U odgoju mladih, pored univerzalnih uzora poslanika ili vjerovjesnika koji su prvi i najviše primjenjivali ono što su zagovarali i prenosili, za razliku od filozofa koji se sami ne drže onog što naučavaju, bitnu ulogu imaju uzori i primjeri starijih, posebno roditelji na ponašanje djece. Djecu na prirodan, iskren, unutrašnji i vanjski način istovremeno mogu samo odgajati oni koji najviše vole djecu, nego sebe, a u koga djeca imaju veće povjerenje nego u sebe. To su jedino roditelji. Na kraju bilo ko da bi odgajao djecu on mora vjerovati, živjeti i svjedočiti sadržaje odgoja: religiju, etiku, kulturu i pravo kao i sadržaje morala: moralne zakone, moralne kategorije, moralne vrijednosti, moralne principe, moralna načela i moralne sudove. To je objektivno - istinita podloga odgoja, a unutrašnjo-subjektivna nijansa jeste ljubav, osjećaj i poštovanje prema djeci. Ko god nije odgojen, ko ne voli djecu, ko nema osjećaja i poštovanja prema djeci i ko odgoj ne razumije kao uzajaman odnos i proces on nikada ne može odgajati djecu. Takav je i onaj koji djeci potpuno uskraćuje slobodu. Takvi ljudi djecu kao pitbule dresiraju, a nikada ne odgajaju.
32 Ku’ran (El-Mumtehame, 6) 33 Ku’ran (El-Mumtehane, 4) 34 Ku’ran (El-Ahzab, 21)
2. DOBRO I ZLO
“Allah naređuje pravednost i da se svačije pravo poštuje, da se čini dobro, te da se bližnji daruje, a zabranjuje razvrat, gadost i nasilje; On vas savjetuje ne biste li dozvali se.” 35
Većina islamskih pravnika i etičara konsenzualno se slaže da je ovaj devedeseti ajet iz sure En-Nahl temelj etike u Islamu. Tim ajetom se u najjačoj imperativnoj formi naređuje dobro, pravda, solidarnost i pomaganje bližnjih, a zabranjuje razvrat, gadost i nasilje. Kao što kod Platona pravilno uređen svijet i život kao i moralni poredak odnosa među ljudima počiva na ideji pravde i pravičnosti, mjere i umjerenosti, razboritosti, hrabrosti i ideji općeg ili najvišeg dobra tako se ovim ajetom naređuju tri osnovne etičke vrijednosti: dobro, pravda i solidarnost i zabranjuju tri bitne negacije etičkog sustava: razvrat, gadost i nasilje. Prema bitno etičkom učenju Islama život počiva na Istini - Hakku, nastavlja se na pravdi i pravičnosti - adlu i kistu, definira se osnovnim ustavno-pravnim aktom Islama - Šerijatom i uređuje se i konkretizira svim zakonima uredbama, regulama, statutima i pravilnicima sadržanim u Fikhu, islamskoj pravnoj znanosti ili jurisprudenciji. Po definiciji Islama, muslimani i ljudi općenito trebaju vjerovati, živjeti, svjedočiti, govoriti, suditi, pisati istinu i činiti dobro, makar istina na ovom svijetu izgledala opora i gorka. Najvredniji stepen zaštite ljudi od sebe, sebe od drugih i sebe od samog sebe jeste javno, u ime Boga, kazivati istinu pred vladarom despotom, tiraninom i svakim zemaljskim moćnikom i silnikom. Istina omogućava komunikaciju među ljudima, a jedna od definicija civilizacije glasi - civilizacija je komunikacija, a laž prekida tu komunikaciju, truje i razara međuljudske veze i odnose. Ni jedno zlo, teror, nasilje i nepravda nije isto dok se o njemu javno šuti kad se o njemu javno progovori i nešto napiše. Nisu bez sadržaja, razloga, svrhe i smisla svi Božiji poslanici i vjerovjesnici imali svojstvo Sidk - uvijek su vjerovali, živjeli, govorili, sudili i svjedočili Istinu. “Kazuj im povijest dvojice sinova Ademovih, i to upravo onako kako bijaše po istini.”36 “Mi ćemo ti ispričati
povijest njihovu onako kako je istinita bila. To su momci koji su vjerovali u Gospodara svoga, te smo ih naputili još bolje.”37 “Istina je od Gospodara tvoga i zato sumnjičav ne
35 Ku’ran (En-Nahl, 90) 36 Ku’ran (El-Maide, 27) 37 Ku’ran (El-Kehf, 13)
budi!”38 “To su Allahova znamenja o kojima ti kazujemo kako je istina, a Allah nikome
ne želi nasilja.”39 Sadržaj svih kur'anskih kazivanja kao bit i srčika je istina. Na istini
počiva život, na pravdi i pravičnosti se nastavlja, ustavom se definira, a zakonima konkretizira i uređuje. U Islamu se Istina ili u Evropi Osnovna norma naziva Hakk; Pravda - Adl, Pravičnost - Kist; Vjerozakon - Šerijat, u Evropi - Ustav, islamska pravna znanost Fikh - u Evropi - Jurisprudencija. Istina se individualno prelama u svakom i kroz svakog čovjeka, a laž se serijski preko propagande i ideologije plasira i širi među ljude i narode. Laž može plasirati i propagirati svako, a istinu mogu kazivati samo ljudi sa vlastitim stavom i personalitetom: “Davude, Mi smo te povjerenikom na Zemlji učinili - stoga sudi ljudima po pravdi na temelju istine i ne povode se za strašću jer će te ona sa Allahova puta zavesti. Zaista, onima koji se zavode s Allahovog puta pripada kazna žestoka, jer Dan obračuna zaboravljaju.”40 “O vjernici! Čvrsto se pravde držite, samo u
ime Allaha svjedoci budite, makar i protiv samog sebe. roditelja ili rodbine, makar neko bio bogat ili siromašan ako je, a Allahovo je da o njima brine, za strastima se ne povodite zato da nepravedni ne postanete; ako pak zastranite ili od svjedočenja odustanete, znajte da je Allah dobro obaviješten o onome što činite.”41 “Pravovjernici! Predani Allahu
budite i pravedno svjedočite i nipošto ne dopustite da vas mržnja prema nekim ljudima navede da nepravedni budete - pravedni budite jer to je najbliže bogobojaznosti i Allah se bojte jer Allah dobro zna šta činite.”42 Istina je polog, topos; humus na kojoj počivaju dva
osnovna etička pojma u Islamu: dobro i pravda. Zato je dobro koje slijedi iz istine jedan od osnovnih etičkih pojmova. Dobro je i fundamentalni pojam pomoću kojeg se definiraju moral i etika. Moglo bi se kazati etike je učenje o dobru, a moral je činjenje dobra ili etika je teorija dobra, a moral praksa dobra. U islamskoj Etici dobro je sam Bog naredio, definirao i odredio: “Nije dobro u tome hoćete li prema istoku ili prema zapadu okrenuti lice svoje, već je dobar onaj ko u Allaha vjeruje, u Dan posljednji i u meleke, u Knjigu i vjerovjesnike, ko imovinu udjeljuje, iako draga mu je, rodbini i siročadi, ubogima i putnicima, prosjacima i u otkup za robove; onaj ko obavlja namaze i zekad daje; ko izvršava preuzete obaveze, ko je trpeljiv u vrijeme bijede i nevolje, te u boju
38 Ku’ran (Ali Imran, 60 i 108) 39 Ku’ran (Sad, 26)
40 Ku’ran (En-Nisā, 135) 41 Ku’ran (El-Maida, 6) 42 Ku’ran (En-Maide, 8)
ljutome - to su oni što su od Istine i upravo oni čine bogobojazne!”43 U ovom kur'anskom
ajetu dobro se imenuje terminom Birr. Taj 177. ajet i druge kur'anske sure ne samo da definira dobro nego i iznosi pet osnovnih sadržaja u strukturi i sastavu dobra. Prema tom ajetu u sadržaj i sastav dobra spadaju: Iman - vjerovanje, Islam - religija; obredi muslimana, darivanje i dijeljenje imovine svim obaveznim kategorijama ljudi koji imaju pravo na to; izvršavanje preuzetih obaveza i obećanja i strpljivost u bijedi, nevolji i boju ljutom. Ne samo da je dobro u Islamu osnovni etički pojam nego je to dobro od Boga određeno. U najširem smislu, dobro je ono što je Bog odredio, definirao i naredio kao dobro i o čemu je čovjeka i sve ljude putem Objave, Poslanikovog Sunneta, njihovih pet osjetila i iskustva, razuma, uma, svijesti, savjesti, pameti i intuicije, obavjestio, upoznao, uputio i poučio. Bez vjere u Boga, bez vjere i uvjerenja da je Bog izvor morala, isitne, dobra i pravde, bez vjere i uvjerenja u Sudnji dan u viši, drugi i bolji svijet i život, bez vjere i uvjerenja u polaganje računa i Božije nagrade i kazne i bez uvjerenja i osvjedočenja da je Bog, jedini Izvor nafake sa kojom se čovjek treba pomiriti; etika, istina, dobro i pravda su nemogući i svako etičko učenje u tom slučaju je mrtvo. Bitno je naglasiti daje Bog dobar i da je On izvor svekolike dobrote. Njegova je dobrota, ljepota, i blagodati prema ljudima navedena je artikulirana i ljudima učinjena dostupnim i približenim preko Božijih svojstava i imena. Zato je zadaća čovjeka i ljudi u Islamu da u svome individualnom, bračnom, porodičnom, rodbinskom, komšijskom, džematskom i općenito društvenom životu postupaju koliko god mogu i kad god mogu sukladno Božijim svojstvima. Da im Božija svojstva i imena budu inspiracija i ogledalo života. Na to muslimane obavezuje i Poslanikov hadis koji prenosi Muslim, a u kome se kaže da Bog ima devedeset i devet imena, pa ako neki čovjek prema njima uskladi svoj život ući će u Džennet. Prema h. Mehmed ef. Handžiću većina islamske uleme citirani hadis razumijeva na sljedeći način: u Džennet će ući onaj ko ovih devedeset devet imena primjeni u svom postupanju, ko prema njima udesi svoju ćud i svako spomenuto svojstvo postigne u svome životu onoliko koliko to može kao Božije stvorenje. Unutar samo vremena, i prostora, materije i tijela, fizike i biologije, čula i strasti, interesa, dobiti i koristi moral i dobro su nemogući: “Moral nije ni funkcionalan niti racionalan. Ako rizikujući život uđem u zapaljenu kuću da spasim život susjedovog djeteta i vratim se
noseći u naručju mrtvo dijete, može li se reći da je moj postupak bez vrijednosti jer je izostao svaki rezultat!? Moral je ono što daje vrijednost ovoj beskorisnoj žrtvi, ovom pokušaju bez rezultata, kao što je arhitektura “ono što ruševinu čini lijepom” (A. Perret). Prizor poražene pravde, koja i takva poražena osvaja naša srca, pojavljuje se kao činjenica koja nije od “ovog svijeta.” Jer kakvim se ovosvjetskim prirodnim, logičnim, naučnim i uopće umnim razlozima, može pravdati postupak heroja koji pada jer ostaje na strani pravde i vrline. Ako ima samo ovaj svijet zatvoren u prostor i vrijeme, samo priroda ravnodušna pred pravom i nepravom, žrtva junaka koji u ovom svijetu gubi jer ostaje na strani pravde besmislena je. Obrnuto, upravo ovaj njegov postupak, jer odbijamo da ga smatramo besmislenim, stoji tada kao objava Boga, vijest o još jednom svijetu sasvim drugog smisla i zakona, nasprot ovog svijeta prirode i svih njenih zakona i interesa. Istinitost jednog drugog svijeta morala bi nam izgledati toliko veća što tragične velikane, koji su se u ovom svijetu borili i stradali, ne možemo nikako smatrati pobijeđenima, nego uvijek pobjednicima. Pobjednicima? Ali gdje, u kojem svijetu su oni pobjednici? Na koji način su pobjednici oni koji su izgubili mir, slobodu, ili čak život? U ovom svijetu to očigledno nisu bili. Više od svih propovjednika ovi mučenici su stvarni vjesnici jednog drugog svijeta. Njihovi životi uvijek nas stavljaju pred dilemu: ili postoji još neki smisao ljudskog postojanja, neki smisao potpuno različit od prirodnog relativnog i ograničenog, ili su ovi velikani kojima se ne prestajemo diviti, bili ustvari, promašeni slučajevi. Ali sa tom pretpostavkom počinje da se ruši čitav jedan svijet. Upravo u tome što moralni fenomen, iako je činjenica stvarnog ljudskog života, ne može dobiti racionalno objašenjenje, nalazi se prvi i možda jedini praktični dokaz religije. Jer moralno ponašanje ili bezumlje, ili ima smisla jer Bog postoji. Mi moramo ili odbaciti moral kao hrpu predrasuda ili u jednadžbu uvrstiti jednu veličinu neprirodnog, nevremenitog, neracionalnog reda, veličinu koju bi mogli nazvati “znamenkom vječnosti.” Samo pod uvjetom da je život vječan i da čovjek ne umire, dakle pod uvjetom da Bog postoji, a s Njim i jedan svijet različit od prirodnog, ima smisla moralno ponašanje čovjeka bez obzira da li se ono sastoji u žrtvovanju nekog malog interesa ili života.”44
2.1. Dobro i korisno djelo
Dobro djelo, dobro postupanje i dobro ponašanje u islamskoj etici, da bi bilo dobro i da bi od Boga i kod Boga bilo priznato za Dobro, mora prije čina, postupka, radnje, ponašanja, aktivnosti i samog djela ispunjavati neke bitne i fundamentalne uvjete. Ti uvjeti su: 1) svako dobro djelo mora počivati na Imanu ili vjerovanju u Allaha; 2) mora biti učinjeno sa potpuno čistim i krajnje iskrenim nijetom samo u ime Allaha; 3) mora biti učinjeno u uvjetima, okolnostima, okvirima, formama, oblicima i odnosima potpune slobode; 4) ono što dijelimo, izdvajamo i žrtvujemo iz svog imetka i imovine da bismo ga očistili i tako halal učinili mora biti i nama drago i za srce priraslo. Prvi i osnovni uslov za moral i dobro jeste vjerovanje u Allaha i Ahiret. Onaj viši neprolazni svijet i život. Taj bitni suštinski, u biti minimalni uvjet, istovjetan je i za muslimane, i za Židove, i za Kršćane i Hrišćane, i za Sabijce je istovjetan. “Oni koji su vjerovali i koji su Jevreji bili, te Sabijci i krišćani koji su u Allaha i Dan posljednji vjerovali, dobra djela čineći za njih nema straha niti će se ožalostiti.”45 Da je Islam religija u kojoj su vjera i djela nerazdvojivi i nerazlučivi
svjedoči i dobro poznati Poslanikov hadis koji glasi: La imane bil amelin ve la amele bil imanin - “Nema imana (vjerovanja) bez djela i prakse, niti ima priznatog djela i prakse bez imana i vjerovanja.” Vjera je temelj, podloga i polog djela a djela su konkretni sadržaj i potvrda vjerovanja. Ustvari u islamskom učenju i nazoru, vjera i moral (iman i ahlak) dvije su dimenzije jednog jedinstvenog procesa i čovjekovog odnosa prema svijetu i životu. Ta organska i nerazlučiva povezanost vjere i morala očituje se i posvjedočuje na desetinama mjesta u Kur'anu da se vjeruje i čini dobro: “Onima koji vjeruju i dobra djela čine, obavljaju salat i zekat dijele nagrada u Gospodara njihova je, tako da za njih nema zebnje niti će ožalostiti se.”46 Zatvoren samo u dimenzije vremena i prostora, materije i
tijela, fizike i biologije, površine i količine, težine i veličine, kretanja i procesa, zapremine i mase, ića i pića i tjelosnog zadovoljstva svaki je čovjek po definiciji i po zbilji, kazuje Kur'an a svjedoči povijest i po usudu i po sudbini na gubitku i u čeljustima nepovratne prolaznosti. “Tako Mi vremena, Čovjek je na gubitku, doista, Osim onih koji vjeruju i dobra djela čine preporučujući Istinu jedni drugima i strpljivost preporučujući
45 Ku’ran (El-Maide, 69) 46 Ku’ran (El-Bekare, 62)
jedni drugima.”47 Jedina snaga, sila i moć pred neumitnom i nepovratnom prolaznošću
jesu vjera u Boga, dobra djela, istina i strpljivost na Allahovom putu. Zatvoren samo u granice vremena, prostora, materije, tijela i strasti čovjek je osuđen na prokletstvo propadanja i uništavanja. Zato su prema vjerovanju i učenju Islama vjera i moral ili Iman i Ahlak samo dvije strane, unutarnja i vanjska, jednog jedinstvenog odnosa čovjeka prema svijetu i životu. Ta neraskidiva i nerazdvojiva povezanost vjere i morala očituje se u Islamu u onim kur'anskim ajetima na preko sedamdeset mjesta u Kur'anu u kojima se imperativno i neopozivo naređuje vjerovanje i činjenje dobrih djela. Moral je, ustvari, praktična vjera pretočena i prenesena u pravila ponašanja na razini pojedinca ili pojedinačnog ponašanja i načina života, na razini grupe ili posebnog ponašanja i na razini zajednice i društva u okviru općeg ponašanja i načina života. Gledano iznutra, moral u Islamu se po svojoj strukturi sastoji u čovjekovom svjesnom, savjesnom, slobodnom, svrsishodnom, namjernom, planiranom i voljnom ponašanju i odnosu prema drugim ljudima i svim stvorenjima, usklađen i utemeljen na činjenici postojanja Boga, odnosno spoznavanjem Apsolutne Božije volje. U neobjavljenoj i autonomnoj etici, izvor morala, dobra i moralno-etičkih vrijednosti, pokušava se utemeljiti na empiriji (iskustvu, posmatranju i osjetilima), intelektu (razumu i umu), voluntasu (volji, proizvoljnosti i samovolji), naturi - prirodi i aksiologiji - vrijednostima prisutnim u svim stvorenjima. U okviru autonomnih teorija i učenja, postavljaju se dva neizbježna pitanja da li su moral, dobro i vrijednosti bez Boga uopće moguće i da li su one univerzalne, stalne i nepromjenjive ili su pak kao što su tvrdili i zagovarali solisti relativne, nestalne, promjenjive i posebne za svaki narod, naciju, rasu, vrijeme i prostor. Zašto? Zato što sve što je ljudsko, makar se odnosilo i na moral, dobro i vrijednosti, podliježe mijeni, promjeni i ono je relativno, a ne apsolutno, partikularno, a ne univerzalno. Pitanje svih pitanja, kada je riječ o čovjeku i ljudima, glasi da li su moral, dobro i vrijednosti moguće bez Boga? Religija kaže: ne! Najveći svjetski umovi dijele isti stav. Prvi i najveći izvor laži i negacije istine, za Platona je nevjerovanje da je Bog stvorio svijet. Prema Dostojevskom, bez vjere u Boga čovjek je najnezahvalniji dvonožac na zemlji i bez Boga se ne može na zemlji uspostaviti pravda ni na površini jedne suze, i što je najopasnije i najtragičnije bez Boga, čovjeku je sve dozvoljeno. Dok su sofisti tvrdili da su vrijednosti,
vrline i krijeposti relativne, Sokrat je naučavao da su one univerzalne. Prema Nietzscheu, čovjek bez Boga, htio ne htio, želio ne želio, ne može biti dobar. Nažalost, konstatirao je, na Zapadu je Bog mrtav. Ukoliko je vrijednostima izvor čovjek, one su po svome usudu relativne, prolazne i partikularne. Zapravo one tada nisu uopće vrijednosti, nego interesi, koristi, dobiti i strasti. Vrijednosti, vrline i krijeposti su univerzalne i neprolazne, samo ukoliko je njihov Izvor i Autoritet Bog. Jedino to im daje dignitet, identitet i autoritet. Prema Maxu Weberu, ispravno i tačno, nauka nikada nije davala vrijednosti, vrline, sadržaj, smisao, svrhu i cilj života. To da je samo religija, a nauka isključivo sredstva života. Prema Andre Malrausu, 21. stoljeće će biti stoljeće religije ili ga uopće neće biti, a Trin Trijan za znanost tvrdi: znanost će u 21. stoljeću biti duhovna ili je neće biti. Znanost bez religije je suluda, slijepa i inertna a religija bez znanosti je nemoćna i sakata i vodi u taklid, tradicionalizam i imitaciju. Znanost bez religije i etike je sama sebi sadržaj, svrha, smisao i cilj i dovodi u opasnost i život i ljude. U biti, moral i dobro su Božija Volja u formi Zakona, udahnuti u čovjeka preko Ruha i objavljeni preko Objave u Furkanu. Zato je moral u čovjeku, preko Objave i Ruha, kao apriorna vrijednost, a nije iz čovjeka empirijom, intelektom, voluntasom, naturom i aksiologijom aposteriorna - izvedena, nastala i proizvedena vrijednost. Ukratko, moral jeste u čovjeku, ali nije iz čovjeka. Jedino u etici, koja se naslanja i poziva na religiju, moguće je govoriti o Dobru i zlu. U svim drugim situacijama i pozicijama, može se samo govoriti o koristi i šteti, interesu i neinteresu, sviđanju i nesviđanju. To međutim, ipak ne znači da određene oblike praktične moralnosti ne možemo naći i susresti kao ljudi koji se deklariraju kao ateisti, materijalisti, nihilisti, agnostici, sekularisti ili koji su potpuno ravnodušni naspram vjere. Svi oblici moralnosti koji se deklarativno odbijaju, ali se ipak u životu slijede kao inercija, odnosno kao tradicijom, navikom i običajem naslijeđena vjera i moralnost kroz odgoj, obrazovanje i socijalizaciju. Oni su u sebi nosili praktičnu religiju koje nisu bili svjesni i koju su negirali. Zato oni nikada nisu činili dobra nego korisna djela. Razlika između dobrog i korisnog djela je fundamentalnog karaktera. Svako dobro djelo ima neprolazno značenje i njega Allah čuva, diže i ono nikada ne propada, a korisno djelo traje samo dok se ne potroši. Granice dobrog djela su granice i Ovog i Onog svijeta, a granice korisnog djela su samo granice Ovog prolaznog svijeta: “Ako neko moć i ugled želi vascijela moć Allahova je; Njemu će se lijepa riječ uspeti i dobro djelo uznijeti;
onima koji nevaljala djela smišljaju kazna žestoka slijedi, spletkarenje takvih sigurno će propasti.”48 Međutim, ima i vjernika koji svoju vjeru samo verbalno i formalno
deklariraju i proklamiraju a djelima i praksom ne svjedoče i ne potvrđuju. Njihovo izostajanje moralnog držanja i stava kao i moralne prakse u mnogim situacijama rezultat je i posljedica njihove ili vjerske praznine ili neiskrenosti. Rahmetli Đozo je nama mlađima govorio - komunisti mogu biti komunisti i držati vlast i vladati kao komunisti dok su komunisti sinovi i kćeri pravih i osvjedočenih vjernika, a čim dođu na vlast komunisti djeca komunista ni od vlasti ni od komunista neće biti ništa. Nažalost od ateista nikada nema dobrog djela nego samo eventualno korisnog djela koje je prolazno kao i svijet u koji oni vjeruju. Koliko je Đozo bio dalekovid i u pravu vrijeme je brzo poslije njega sve potvrdilo. Kada je u pitanju dobro i zlo niko ne može biti dobar zato što je neko drugi zao i loš i nikada musliman niti jedan čovjek može i smije tuđe slabosti i nedostatke pretvarati i prečinavati u svoje vrline i vrijednosti, a što je osnovna karakteristika malograđanskog, sitnosopstveničkog, u biti reakcionarnog mentaliteta. Čovjek je dobar po svome dobru na temelju vjere a ne po tuđem zlu. Islamski moral počiva na vjeri, uvjerenju, svijesti i osjećanju da smo u svakom odnosu: prema anorganskom, organskom, biljnom, životinjskom, ljudskom svijetu, uvijek i neprestano i u odnosu prema Bogu. Dakle, moral je odnošenje prema svijetu, životu, čovjeku i ljudima pokrenuto i utemeljeno na osjećanju, shvatanju, razumijevanju, uvjerenju i vjerovanju u viši, drugi, onostrani, transcedentalni, metafizički, nadnaravni i božanski smisao ljudskog života koji ni u čemu i ni na koji način ne dovodi u pitanje ovostrani zemaljski život.
2.2. Nazivi za Dobro u Kur'anu
Dobro se u Kur'anu imenuje i određuje sa šest pojmova i termina. To su: Birr, Salihun, Mearufum, Hajrun, Hasenun i Tajjibun. Najšire i najdublje značenje i po sadržaju i po smislu i po obimu ima pojam Birr Dobro - Birr u Islamu obuhvata Iman - vjerovanje, Islam - predanost i pokornost Allahu. saradnju, solidarnost i socijalnu politiku podjele iz imovine nezbrinutim kategorijama ljudi, izvršavanje preuzetih obaveza i ugovora, Sabur - strpljivost kroz sva iskušenja u životu, na putu vjere. Uvjet svih uvjeta - conditio sine qua
non, što bi kazali Latini, da bi čovjek činio dobro jeste da dijeli i žrtvuje iz svoje imovine koja je njemu draga i koju on voli: “Nikada Dobro - Birr nećete postići dok ne budete od onoga što vam je drago dijelili, a koliko god udijelili - Allah će za to znati.”49 Kada su u
pitanju dobro i zlo Allahov princip svijeta i života je Dobro, a ne zlo. Prema učenju Islama zlo u Islamu nije nikakva energija, nikakva moć, nikakva snaga i nikakva volja sama po sebi. Nije to kao u mazdeističkoj dualističkoj etici neprestana i ravnopravna borba između dobra i zla, svjetla i tame. Zlo je ustvari samo često stanje svijeta i života kao pogrešan način promicanja i ispunjavanja slobode. Dobro i bogobojaznost nisu samo osnovni principi i etički pojmovi nego su i neopozivi Allahovi imperativi. Kao što se dobro i bogobojaznost naređuju tako se grijeh i neprijateljstvo među ljudima zabranjuju: “U Dobru - Birru i bogobojaznosti se pomažite i udružujte, a ne pomažite se u grijehu i neprijateljstvu. Allaha se bojte, jer žestoka kazna Allahova je.”50 Dakle, dobro je princip
svijeta od Boga, zlo je od ljudi preko zavođenja do šejtana negacija života. Drugi pojam i termin u Kur'anu za Dobro je Salihun. Najčešće se za označavanje Dobra u Kur'anu koristi termin Salihun. Dobro u ime Boga je središnji pojam i središnja tema u Kur'anu. Amenu ve amilu-s-salihati - Vjerovati i činiti dobro i Ekame-s-salate ve ate-z-zekate - Klanjati salat i davati zekat su dvije najkarakterističnije sintagme i rečenice u Kur'anu. I jedna i druga u Kur'anu variraju i u različitim kontekstima se navode u preko sedamdeset ajeta. U nekim od tih ajeta istovremeno se navode i vjera i dobro djelo i salat i zekat: “One koji vjeruju i čine dobra djela i salat obavljaju i zekat daju čeka nagrada kod Gospodara njihova; i ničeg se oni neće bojati i ni za čim oni neće tugovati.”51 Onima koji
vjeruju i vjeru dobrim djelima svjedoče Allah obećava i garantira oprost, neprestanu veliku nagradu, otklon svakog straha i tuge: “Onima koji budu vjerovali i dobra djela činili Allah obećava oprost i nagradu veliku.”52 Posebna vrsta Allahove milosti i nagrade
prema onima koji vjeruju i vjeru dobrim djelima potvrđuju jeste da će ih Allah naputiti i sačuvati zbog imana-vjere u njima i amelu-s-saliha - dobra djela pri njima: “One koji vjeruju i dobra djela čine Gospodar će naputiti zbog vjere njihove: ispred njih će protjecati rijeke kroz vrtove blagodatne.”53 Kur'an blagosilja one koji vjeruju i dobra djela 49 Ku’ran (Ali Imran, 92)
50 Ku’ran (El-Maida, 2) 51 Ku’ran (El-Bekare, 277) 52 Ku’ran (El-Maida, 9) 53 Ku’ran (Junus. 9)
čine “Blago njima i divno Povratište ih očekuje - one koji vjeruju i dobra djela čine.”54
Činjenje dobra amile salihan ne samo da se dovodi u vezu sa vjerovanjem u Allaha amene billahi nego se i poistovjećuje sa samim vjerovanjem. Zapravo vjerovanje i činjenje dobra u Islamu su sijamski blizanci. Kao što je vjerovanje uvjet za činjenje dobra tako je dobro uvjet za potvrdu vjerovanja: “Zato ti svoje lice ka vjeri Pravovaljanoj okreni prije nego nastupi dan koje se, Allaha radi, uopće neće moći odložiti; toga Dana će se oni razdvojiti: Ko ne vjeruje, njegove će nevjerništvo protiv njega biti, a ko dobro djelo čini - zaradio je samome sebi. Da bi On svojom blagodati nagradio one što su vjerovali i dobra djela činili - Allah zaista ne voli one koji su krivovjerni.”55 To poslanik
sažima u nadaleko poznatom hadisu - La imane bi la amelin ve la amela bila imanin' - Nema vjere bez dobra i dobra bez vjere” U Kur'anu i Hadisu se o dobru govori i kroz termin i pojam Hajr. Ovaj termin i pojam iz Kur'ana i Hadisa potpuno je i široko prihvaćen u jezicima mnogih muslimanskih naroda pa tako i u našem bosanskom jeziku. Značenje, sadržaj i smisao tog termina se zna i samorazumijeva bez ikakvog prijevoda i prevođenja. Tom riječju u Bosni kao i diljem islamskog svijeta već stoljećima ispisuju naši dobrotvori, donatori, vakifi i hajrat sahibije na mostovima, česmama, bezistanima, medresama, hanikahima, imaretima, hanovima, karavan-sarajima, tekijama svoju praktičnu i dobrim djelima potvrđenu vjeru. Riječ hajr prožima sveukupni praktični život muslimana i muslimani tu riječ neprestano izgovaraju i opetuju u svojim dovama, željama, razgovorima i obećanjima. U najbolje ljude Poslanik u hadisu ubraja one koji koriste ljudima u najgore one koji nanose štetu drugim ljudima. U drugom hadisu kaže: “Najbolji i najsretniji su oni ljudi čiji je život dug, a oni ga provode radeći dobra i plemenita djela, a najgori su oni čiji je život dug, a poslovi ružni”56 Uz pojam i termin
Hajr u Kur'anu obavezno i skoro po pravilu u svakom ajetu ide i pojam i termin Me'aruf - općepoznato i općepriznato dobro. Naređivanje općepoznatog i općepriznatog dobra u Kur'anu nerazdvojivo i po pravilu ide sa zabranjivanjem općepoznatog zla - Munkera. Kao što na Hajru i hajratima počiva institucija Vakufa i temelji ekonomske i materijalne solidarnosti među muslimanima i ljudima općenito tako u Me'aruf spadaju općeljudske, općepoznate, općepriznate i općezaštićene vrijednosti: vjera, život, imovina, razum i um,
54 Ku’ran (Er-Ra'd, 29) 55 Ku’ran (Er-Rūm, 43-45)
čast, dostojanstvo, identitet i dignitet, stid, poštenje, čestitost, istina, pravda, pravičnost, znanje spoznaja, potomstvo. U općepoznato zlo - Munker spada negacija Me'arufa: nevjerovanje, ubistvo, krađa, pljačka, strasti i poroci, nečast, bestid, asimilacija, neistina, nepoštenje, nepravda, namjerno neznanje... Napor i borba za Hajr i Me'aruf i borba protiv Munkera u Islamu je istovremena i nerazdvojiva: “Neka među vama bude jedna zajednica koja će pozivati na put hajra (konkretnog dobra) zahtjevati i naređivati općepoznato dobro - Me'aruf i zabranjivati općepoznato zlo - Munker, a takvi će uspjeti zaista. Ali oni nisu isti među Sljedbenicima Knjige ima jedna valjana zajednica - uče Allahove ajete u noćnim satima i pri tome ničice na sedždu padaju pred Njega; Oni vjeruju u Allaha i u Drugi svijet, zahtijevaju da se čini općepriznato dobro - Me'aruf i zabranjuju općespoznato zlo - Munker, hitajući da učine hajrate - takvi pripadaju dobrim i čestitim ljudima. Bilo kakav hajr da urade, neće im se preći preko njega, a Allah bogobojaznike dobro zna.”57 I poslanik u hadisu poziva da se muslimani i ljudi općenito bore i
suprostavljaju općepoznatom zlu Munkeru: “Ko od vas vidi općepoznato zlo - Munker, neka ga spriječeva rukom i silom, ako ne mogne rakom, onda jezikom i verbalno, a ako ne mogne ni jezikom onda prezirom u srcu. A to je naslabiji oblik Imana.”58 Naređivanje
općespoznatog dobra -Me'arufa i zabranjivanje općespoznatog zla - Munkera je odlika, vrlina i karakterna crta vjernika “Pravovjerni i pravovjerne su jedni drugima prijatelji i oni traže i naređuju općespoznato i općepriznato dobro - Me'aruf, a zabranjuju općepoznato zlo - Munker, salat obavljaju i zekat daju. Allahu i Poslaniku Njegovu se pokoravajući - to su oni kojima će se Allah smilovati, a Allah je Silni i Premudri.”59 U
situaciji kada čovjek ne može činiti dobro, može izbjegavati zlo. U stanju aktivne pasivnosti od čovjeka je dobro da izbjegava i da ne čini zlo. Kao što je Allah dž.š. sve poslanike i vjerovjensike učinio usvetun hasenetun - uzorima u vjeri i etici i načinu života tako je muslimane učinio svjedocima: Imana, Islama, Ahlaka, Šerijata i islamskog načina života za druge ljude. Ukoliko muslimani ispune i ne iznevjere ulogu svjedoka u tim stvarima i po tim pitanjima oni su ispunili svoju misiju i najbolji su ummet kod Allaha: “Vi se jedna od najboljih zajednica koja je data ljudima: zahtijevate i naređujete općespoznato i općepriznato dobro - Me'aruf, a zabranjujete općespoznato zlo, te
57 Ku’ran (Ali-Imran, 104, 113, 114 i 115) 58 Jakub Memić, Izbor Poslanikovih hadisa 59 Ku’ran (Et-Tevbe, 71)
vjerujete u Allaha, a kada bi i Sljedbenici Knjige bili pravovjerni, bolje bi im bilo tada i među njima ima pravih vjernika, ali većina njih je griješna.”60 Svi bolesnici u srcu i
pokvarenjaci na duši ili munafici tj. dvoličnjaci naređuju općepoznato zlo - Munker, a zabranjuju općespoznato i općepriznato dobro - Me'aruf: “Licemjeri i licemjerke su jedni drugima slični i zahtijevaju i naređuju općespoznato zlo - Munker, a zabranjuju i sprečavaju općespoznato i općepriznato dobro - Me'aruf, i ruku su stisnutih i stegnutih; Allaha su zaboravili, pa je On zaboravio njih licemjeri su, zaista pravi poročnici i nevaljalci.”61 Dakle, osnovna odlika i karakteristika licemjera je naređivanje općeg i
javnog zla - Munkera i zabranjivanje općeg i javnog dobra - Me'arufa. Kur'an kazuje povijest u bezbroj primjera svjedoči da se ljudima bilo na pojedinačnom bilo na posebnom, bilo na općem planu, neko ili nešto čini lijepim, dobrim ili korisnim, a u životu bude potpuno suprotno: “Borba vam se propisuje iako vam po volji nije, jer vi možda mrzite nešto, zapravo, za vas korisno je. a možda nešto volite što za vas, zapravo, loše je, jer Allah zna sve. a vi ne znate.”62 Nikada ljudi samo na osnovu svojih pet
osjetila, razuma i uma. unaprijed nisu mogli, sada ne mogu i neće moći spoznavati šta je za njih dobro a šta je zlo. To se odnosi na pojedince, grupe i čovječanstvo u cjelini. U Kur'anu i Hadisu se o dobru govori i kroz termin i pojam Hasenun. Sam Allah dž.š. je Dobročinitelj i on dobro čini: “Već žudi da time što ti Allah dade domogneš se Kuće druge i ne zaboravi svoju priliku na svijetu ovome; dobro čini kao što Allah dobro čini za tebe i ne pravi po zemlji smutnje, zaista Allah ne voli smutljivce!”63 Upravo zato što je
Allah Dobročinitelj prema svim ljudima i stvorenjima u stvorenim svjetovima jedino je normalno i prirodno da i oni jedni prema drugima dobro čine. To im Allah imperativno naređuje. Drugo, na više mjesta u Kur'anu se ponavlja da Allah voli dobročinitelje: “Allah voli dobročinitelje.”64 Treće, ne samo da Allah voli dobročinitelje, nego će oni biti
obradovani i nagrađeni na Sudnjem danu: “A ti obraduj dobročinitelje radosnom viješću.”65 Četvrto, Allah je uvijek uz bogobojazne i uz dobročinitelje: “Allah je zaista uz
one koji Ga se boje i upravo je uz dobročinitelje, njihova lica neće prekriti dim niti
60 Ku’ran (Ali Imran, 110) 61 Ku’ran (Et-Tevba, 67) 62 Ku’ran (El-Bekare, 216) 63 Ku’ran (El-Kasas, 77) 64 Ku’ran (Ali Imran, 134, 148) 65 Ku’ran (En-Nahl, 128)
poniženje: to su džennetlije; u Džennetu vječno boravit će.”66 Peto, za dobročinitelja
nema poniženja na Dunjaluku i oni su džennetlije: “Za one koji dobro čine najveće dobro i dobitak je, njihova lica neće prekriti dim niti poniženje: to su džennetlije; u Džennetu vječno boravit će.”67 Šesta, najljepša perspektiva i budućnost očekuje dobročinitelja::
“Blago njima; divno Povratište ih očekuje, one koji vjeruju, dobra djela čine i koji su dobročinitelji.”68 “Zaista Allah voli dobročinitelje.”69 “Tako Mi nagrađujemo
dobročinitelje.”70 Sedmo, Allahova je milost uvijek blizu dobročinitelja: “Nered na Zemlji
ne činite nakon što red na njoj uveden je, a Njemu se molite u strahu i zbog žudnje, jer Allahova milost blizu je onima koji dobročinstvo čine.”71 Osmo, Allahov je zakon na oba
svijeta da se dobročiniteljima nagrada nikad ne zameće, ne gubi i ne propada: “Svojom milošću pogađamo koga hoćemo i ne damo da se nagrada dobročiniteljima zametne, A nagrada na drugome svijetu bolja je, nema sumnje, za one koji su vjerovali, spadajući u bogobojazne.”72 “Niti će ih (prave vjernike) bilo što od neprijatelja snaći, a da im se to
neće kao dobro djelo upisati, jer Allah sigurno neće nagradu dobročiniteljima zametnuti.”73 Deveto, svaki čovjek koji svoje lice, biće i žiće preda i upokori Allahu dž.š.
on je dobročinitelj: “Naravno, da svoje lice i biće Allahu okrene i preda i na temelju toga dobročinitelj je - u Gospodara njegova nagrada mu je, za takve nema strepnje, niti će ožalostiti se.”74 Deseto, Allah pita ko ima ljepšu vjeru i zakon od onoga ko svoje lice, žiće
i biće, preda Allahu i ko slijedi Ibrahimov millet: “Čija vjera je ljepša nego u onoga ko Allahu predao je lice svoje, on je dobročinitelj (Muhsin) i slijedeći vjeru Ibrahimovu koja čista je, jer za prijatelja Allah Ibrahima uzeo je!”75 Jedanaesto, onaj ko se okrene i ko
preda lice, biće i žiće svoje Allahu dž.š. on se uhvatio za najčvršću i neraskidivu vezu. “Ko lice, žiće i biće svoje preda i prepusti Allahu, a dobročinitelj je, taj se uhvatio za konopac najčvršći, a sve će konačno kod Allaha okončati.”76 Dvanaesto, nema ni ljepšeg 66 Ku’ran (El-Ankebut, 69) 67 Ku’ran (Junus, 26) 68 Ku’ran (Er-Rad, 29) 69 Ku’ran (El-Maida, 13) 70 Ku’ran (En'am, 84) 71 Ku’ran (El-Earaf, 56) 72 Ku’ran (Jusuf, 56, 57) 73 Ku’ran (El-Tevba, 120) 74 Ku’ran (El-Bekare, 112) 75 Ku’ran (En-Nisā, 125) 76 Ku’ran (Lukman, 22)
ni suvislijeg i svrsishodnijeg govora od pozivanja na Allahov put i činjenja dobra: “Ko ima ljepšu besjedu od onoga što poziva Allahu, pritom dobro čini i govori: Ja sam od onih što su Allahu predani i pokorni.”77 Riječ Hasenun - dobročinstvo, Muhsinun -
dobročinitelj i Ihsan - sinteza moralnih vrlina, iz istog su korijena i organski su nerazdvojive jedna od druge. Prema jednom hadisu Ihsan je takvo osvjedočeno i uvjereno robovanje, pokoravanje, obožavanje i predavanje Allahu dž.š., kao da Ga vidimo jer uistinu, iako mi Njega ne vidimo, On nas uvijek vidi. Zato je Ihsan temelj ljudskog karaktera i praktičnog ponašanja. Ustvari, Ihsan je najvažnija etička kategorija iz Birra. Ihsan je jedinstvo i sinteza karakternih odlika i crta. Iz Ihsana se razvija Muhsin, čovjek dobra, pravde, poštenje, stida, karaktera i bedem odbrane od nevjerovanja (kufra), politeizma (širka), nemorala (nekulture), zla (nepravde) i laži. Kao što je Adl sinteza i jedinstvo univerzalne i komplementarne pravde tako je Ihsan sinteza i jedinstvo univerzalnih i komplementarnih karakternih svojstava. Zato bez Adla nema Šerijata - Vjerozakona, a bez Ihsana nema Ahlaka - Morala. U Kur'anu i Hadisu se o dobru i govori kroz termin i pojam Tajjibun. “Reci: Ogavno se sa ugodnim i lijepim ne izjednačuje, makar mnoštvo ogavnosti i ružnoće bilo iznenađenje za tebe; Allaha se bojte, vi umom razborom darovani - možda tako uspijete.”78 Kur'an jasno, glasno i izričito kaže da
nevaljale i ogavne žene pripadaju istim takvim muškarcima, i oni njima, a čestite, čiste i lijepe žene istim muškarcima kao što su one, a i njima one. “Nevaljale i ogavne žene pripadaju nevaljalim i ogavnim muškarcima, a nevaljali i ogavni muškarci, nevaljalim i ogavnim ženama, čestite, čiste i lijepe žene, pripadaju čestitim, čistim, lijepim muškarcima i čestiti, čisti, lijepi muškarci, pripadaju čestitim, čistim i lijepim ženama.”79
Kur'anski termini Hasenun i Tajjibun pored moralno-etičkog značenja dobra i dobročinstva sadržavaju i istovremeno podrazumijevaju; estetičko značenje lijepog. To je u potpunom skladu sa klasičnom mudrošću da su Istina, Dobro i Lijepo tri grane na stablu istog drveta. Slijedeći tu mudrost treba jasno i glasno kazati: Istina daje život svakoj kulturi, a laž je smrt za svaku etiku, kulturu i komunikaciju među ljudima. Laž onemogućava činjenja dobra ili hajrata. Šta je hajrat? Hajrat je sve ono što je u ime Allaha urađeno, darovano i sagrađeno kao materijalno dobro, a koristi ljudima.
77 Ku’ran (Fussilet, 33) 78 Ku’ran (El-Maide, 100) 79 Ku’ran (En-Nūr, 26)
