Machado de Assis
Posmrtni zapisi Brasa Cubasa
S portugalskoga preveo Josip Tabak
Naslov izvornika: Memórias Póstumas de Brás Cubas
Sadržaj
ČITAOCUGlava 1. SMRT AUTORA Glava 2. MELEM Glava 3. RODOSLOVLJE Glava 4. FIKSNA IDEJA
Glava 5. POJAVLJUJE SE GOSPOĐA
Glava 6. ŠIMENA, TKO BI REKAO? RODRIGO, TKO BI MISLIO? Glava 7. BUNILO
Glava 8. RAZUM PROTIV LUDOSTI Glava 9. PRIJELAZ
Glava 10. TOGA DANA
Glava 11. DIJETE JE OTAC ČOVJEKA Glava 12. ZGODA IZ 1814.
Glava 13. SKOK
Glava 14. PRVI POLJUBAC Glava 15. MARCELA
Glava 16. NEMORALNA MISAO Glava 17. O TRAPEZU I DRUGOME Glava 18. PRIVIĐENJE U HODNIKU Glava 19. NA BRODU
Glava 20. STUDENT Glava 21. MAZGAR
Glava 22. POVRATAK U RIO Glava 23. ŽALOSNO, ALI KRATKO Glava 24. KRATKO, ALI VESELO Glava 25. U TIJUKI
Glava 26. PISAC SE SKANJUJE Glava 27. VIRGILIA?
Glava 28. UZ UVJET DA... Glava 29 POSJET
Glava 30. ŠUMSKI CVIJET Glava 31. CRNI LEPTIR
Glava 32. ŠEPAVA OD ROĐENJA
Glava 33. BLAŽENI ONI KOJI NE ODLAZE Glava 34. OSJETLJIVOJ DUŠI
Glava 36. U VEZI S ČIZMAMA Glava 37. NAPOKON
Glava 38. ČETVRTO IZDAN]E Glava 39. SUSJED
Glava 40. U KOČIJI Glava 41. PRIVIĐENJE
Glava 42. KOJA JE IZMAKLA ARISTOTELU Glava 43. MARKIZA, JER ĆU POSTATI MARKIZ Glava 44. JEDAN CUBAS!
Glava 45. BILJEŠKE Glava 46. BAŠTINA Glava 47. OSAMLJENOST Glava 48. VIRGILIJIN ROĐAK Glava 49. U VRH NOSA Gtava 50. VIRGILIA SE UDALA Glava 51. ONA JE MOJA Glava 52. TAJANSTVENI PAKET Glava 53. ...
Glava 54. SAT
Glava 55. STARI DIJALOG ADAMA I EVE Glava 56. POGODAN TRENUTAK Glava 57. SUDBINA
Glava 58. POVJERENJE Glava 59. SUSRET Glava 60. ZAGRLJAJ Glava 61. JEDAN PLAN Glava 62. JASTUK Glava 63. BJEŽIMO! Glava 64. TRANSAKCIJA Glava 65. UHODE I ŠPIJUNI Glava 66. NOGE
Glava 67. KUĆICA Glava 68. BIČ
Glava 69. ZRNCE LUDOSTI Glava 70. DONA PLÁCIDA
Glava 71. MANJKAVOST OVE KNJIGE Glava 72. BIBLIOMAN
Glava 73. UŽINA
Glava 75. U SEBI Glava 76. PLODNO TLO Glava 77. SUSRET Glava 78. NAČELNIŠTVO Glava 79. KOMPROMIS Glava 80. TAJNIK Glava 81. POMIRENJE
Glava 82. PITANJE BOTANIKE Glava 83. TRINAEST Glava 84. SUKOB Glava 85. NA VRH BRDA Glava 86. MISTERIJ Glava 87. GEOLOGIJA Glava 88. BOLESNIK Glava 89. »IN EXTREMIS«
Glava 90. STARI RAZGOVOR IZMEĐU ADAMA I KAINA Glava 91. NEOBIČNO PISMO
Glava 92. NEOBIČAN ČOVJEK Glava 93. RUČAK
Glava 94. POTAJNI RAZLOG Glava 95. LANJSKI CVIJET Glava 96. ANONIMNO PISMO Glava 97. IZMEĐU ČELA I USTA Glava 98. IZOSTAVLJENO Glava 99. U PARTERU Glava 100. MOGUĆNOSTI
Glava 101. REVOLUCIJA U DALMACIJI Glava 102. ODGODA
Glava 103. RASTRESENOST Glava 104. BIO JE ON!
Glava 105. EKVIVALENCIJA PROZORA Glava 106. OPASNA IGRA
Glava 107. PISAMCE
Glava 108. TEŠKO JE RAZUMJETI Glava 109. FILOZOF
Glava 110. TRIDESET I JEDAN Glava 111. ZID
Glava 112. MIŠLJENJE Glava 113. LEM
Glava 114. KRAJ JEDNOG DIJALOGA Glava 115. DORUČAK
Glava 116. FILOZOFIJA STARIH LISTOVA Glava 117. HUMANITIZAM
Glava 118. TREĆA SILA Glava 119. IZMEĐU ZAGRADA Glava 120. »COMPELLE INTRARE« Glava 121. PODNO BREŽULJKA Glava 122. PLEMENITA NAMJERA Glava 123. PRAVI COTRIM Glava 124. PRIJELAZ Glava 125. EPITAF Glava 126. ŽALOST Glava 127. FORMALNOST Glava 128. U KOMORI Glava 129. BEZ KAJANJA
Glava 130. UMETAK ZA PRETHODNO POGLAVLJE Glava 131. KLEVETA
Glava 132. NIJE OZBILJNO
Glava 133. HELVETIUSOV PRINCIP Glava 134. PEDESET GODINA Glava 135. ZABORAV
Glava 136. SUVIŠNO
Glava 137. KAPA NARODNE GARDE Glava 138. KRITIČARU
Glava 139. KAKO NISAM POSTAO MINISTAR Glava 140. KOJA OBJAŠNJAVA PRETHODNU Glava 141. PSI
Glava 142. TAJNA PORUKA Glava 143. NE IDEM
Glava 144. RELATIVNA KORIST Glava 145. PUSTO POGLAVLJE Glava 146. PROGRAM
Glava 147. LUDOST
Glava 148. NERJEŠIVA ZAGONETKA Glava 149. TEORIJA DOBROČINSTVA Glava 150. ROTACIJA I TRANSLACIJA Glava 151. FILOZOFIJA EPITAFA Glava 152. VESPAZIJANOV NOVAC
Glava 153. LIJEČNIK ZA DUŠEVNE BOLESTI Glava 154. PIREJSKI BRODOVI
Glava 155. PRIJATELJSKA MISAO Glava 156. PONOS SLUŽINSTVA Glava 157. NAJSJAJNIJA FAZA Glava 158. DVA SUSRETA Glava 159. POLULUDILO Glava 160. NEGATIVNOSTI
CRVU koji je prvi zagrizao u hladno meso moga mrtvoga tijela POSVEĆUJEM ZA NAJLJEPŠU USPOMENU
ove
ČITAOCU
Ako je Stendhal i izjavio da je jedno od svojih djela napisao za stotinu čitalaca, ta izjava i začuđuje i zapanjuje. Ali se nitko neće začuditi, a po svoj prilici ni zapanjiti, ako ova knjiga ne nađe ni onih stotinu Stendhalovih čitalaca, pa ni pedeset, čak ni dvadeset, nego deset u najboljem slučaju. Deset? Možda samo pet. Valja priznati, riječ je o knjizi razvučenoj, a napisao sam je ja, Bras Cubas: ako se u njoj i jesam ugledao u slobodnu formu jednog Sternea ili Xaviera de Maistrea, ne znam nisam li je prebojio i ponekom tužnom notom pesimizma. Možda. Baš djelo jednog pokojnika! Pisao sam ga perom nestašnosti i crnilom sjete, i nije teško predvidjeti šta može proizaći iz takva spoja. Dodajmo k tome da će ozbiljni ljudi u ovoj knjizi naći sličnosti s običnim romanom, a površni će s njome ostati bez svoga uobičajenog štiva. Evo je kakva jest, lišena poštovanja ozbiljnih i ljubavi lakoumnih, to jest onih koji su dva glavna stupa javnog mišljenja.
Ipak se još nadam da ću steći blagonaklonost čitalačke publike, pa je za početak najbolje da se odreknem prepodrobnog i dugačkog predgovora, jer najbolji je predgovor onaj koji najmanje sadrži ili koji i to malo kazuje isprekidano i nejasno. Odustajem dakle da iznesem kakav mi je neobičan postupak poslužio da sastavim ove uspomene ili zapise, napisane, evo, na drugom svijetu. Bilo bi to zanimljivo, ali suviše dugo, a i nepotrebno, jer ne bi pomoglo razumijevanju djela. Djelo samo po sebi sve kazuje: ako ti je po volji, poštovani čitaoče, moj je trud time nagrađen; ako ti se pak ne svidi, za plaću evo ti zvrčke po nosu, i zbogom.
Glava 1.
SMRT AUTORA
Neko sam se vrijeme skanjivao i pitao kako da počnem ovu knjigu zapisa: s početka ili s kraja, to jest bih li da najprije opišem svoje rođenje ili svoju smrt. Iako znam da se općenito počinje s rođenjem, dva su me razloga navela da se poslužim obratnim postupkom: prvi je razlog u tome što ja — da se razumijemo — nisam pisac koji je umro, nego pisac — pokojnik, kojemu je grob bio druga kolijevka; drugi je razlog, što će time djelo samo dobiti na privlačnosti i originalnosti. Mojsije je također ispripovjedio svoju smrt, samo ne na početku, nego na kraju, i u tom je osnovna razlika izmeđe ove knjige i Pentateuha.
Elem, izdahnuo sam u dva sata popodne jednog petka u mjesecu kolovozu 1896, u svojoj lijepoj poljskoj kući u Catumbiju. Bile su mi šezdeset i četiri kršne i berićetne godine, bio sam neženja, posjedovao sam oko tristo tisuća milreisa, a ispratilo me na groblje jedanaost prijatelja. Jedanaest prijatelja! Istina, nije bilo ni obavijesti ni osmrtnica, a valja imati na umu i to da je padala kiša: rominjala sitna kiša, tužna i neprestana, tako neprestana i tako tužna da je jednoga od onih vjernih s posljednjeg ispraćaja potakla da u govor, što ga je održao kraj otvorena groba, umetne ovu izvanrednu misao:
»Vi gospodo, koji ste ga poznavali, možete reći zajedno sa mnom da i sama Priroda kanda oplakuje nenadoknadivi gubitak jednoga od najsvjetlijih karaktera koji su ukrasili čovječanstvo. Ovaj tmurni dan, ove kaplje s neba, ovi tmasti oblaci, što su poput žalobne koprene prekrili azurni nebeski svod, sve je to znak koliko je nesmiljena i okrutna bol što je Priroda osjeća u najtajnijem kutku svoga srca; ovo je najljepša počast iskazana našem dičnom
pokojniku.«
Dragi, vjerni prijatelj! Ne, zbilja, nije mi žao onih dvadeset akcija što sam mu ih ostavio.
Eto, tako sam okončao svoje dane i uputio se prema
Hamletovoj undiscovered country, »neotkrivenoj zemlji«, samo ne pun tjeskobe i sumnja, kao mladi princ, već odmjereno i polako, kao onaj koji se kasno noću vraća poslije predstave. Kasno, i ponešto umoran. Desetak osoba prisustvovalo je mom opraštaju sa svijetom,
među njima tri žene, moja sestra Sabina, udata za Cotrima, njezina kćerka — lijepa kao poljski ljiljan — i... Strpite se! Samo malo, pa ćete saznati tko je bila treća gospođa. Dovoljno je zasad znati da je ta neznanka, iako nije bila od rodbine, toga dana trpjela više negoli rodbina. Uistinu je trpjela više. Ne kažem da je čupala kosu niti da se u grču bacala na zemlju. Moja smrt nije uopće bila nešto tako dramatično... Smrt neženje od šezdeset i četiri godine, čini se, nema za tragediju potrebnih elemenata... A sve da je i imala, neznanki je baš najmanje pristajalo da to pokaže. Stojeći do uzglavlja, ukočena pogleda, poluotvorenih usta, ucviljena gospođa kao da nije mogla vjerovati da sam promijenio svijetom i da je sve vršeno:
»Mrtav! Umro!« govorila je podglas.
I njezina mašta, slična onim rodama što ih je jedan slavni putnik vidio kako lete od Ilisa do afričkih obala i ne haju za ruševine i stoljeća — njezina je mašta prelijetala ruševine onoga što je gledala, te je hrlila prema obalama jedne mladenačke Afrike... Pustimo je da leti! I mi ćemo za njom, poslije; poći ćemo kad se opet vratim na prve godine života. Zasad želim umrijeti mirno, propisno, slušati jecanje žena i prigušene riječi muškaraca, slušati kišu kako šobonji po lišću kaladija i onaj prodirni metalni zvuk noža što ga brusač oštri tamo vani, pred vratima remenarnice. I kunem vam se, nije ta glazba smrti ni tako tužna kao što se čini. A od stanovitog časa postaje čak izvanredno lijepa. Život se u mojim godinama trgao silovito, poput morskog vala, svijest mi je hlapila ili se pretvarala u nepomičnost tjelesnu i duševnu, a tijelo postajalo biljka, pa kamen, pa prašina, pa ništa...
Umro sam od upale pluća. Ali ako vam kažem da je uzrok moje smrti bio manje upala pluća, a više posljedica oduševljenja za jednu veliku i korisnu ideju, možda mi nećete vjerovati. A živa je istina. Iznosim ukratko slučaj, pa sudite sami.
Glava 2.
MELEM
Zaista, jednog lijepog jutra, dok sam se šetao svojim vrtom, na trapezu moga mozga zaljulja se jedna ideja. Kad se već uhvatila, počne micati rukama i nogama i izvoditi najsmionije okretaje i skokove što ih možete zamisliti. Neko sam je vrijeme promatrao, kadli odjednom izvede velik salto, raširi i ruke i noge, pa se smiri u obliku slova x: riješi me ili ću te progutati.
Kakva je to bila ideja? Ništa manje nego izum divna lijeka, antihipohondričnog melema, koji bi olakšao život našem melankoličnom čovječanstvu. U molbi za odobrenje i za zaštitu pronalaska skrenuo sam vladi osobitu pažnju na moralnu stranu svog pothvata i na njegovu zaista kršćansku svrhu. Ipak, svojim prijateljima nisam zatajio ni novčanu korist koju bi mi donijela prodaja takva nadasve korjenita lijeka. Ali sada, kad se evo nalazim s druge strane života, mogu vam sve priznati: mene je najviše mamilo to da na svim uglovima ulica, na svakoj kutiji s lijekom, gledam odštampane ove tri riječi: Melem Brasa Cubasa.
Zašto da poričem? Strastveno sam volio buku, reklamu, vatromete. Skromni će mi to možda upisati kao manu, ali će zato umješni, vjerujem, u tome vidjeti samo talent. Moja je dakle namisao imala dvije strane, kao medalja: jednu okrenutu prema publici, a drugu unutra, meni. S jedne strane nalazila se filantropija i zarada, a s druge želja za publicitetom. Recimo otvoreno: želja za slavom.
Jedan moj stric, kanonik s odličnom prebendom, običavao bi govoriti da je želja za svjetskom slavom propast duše, koja treba težiti samo za vječnom slavom. Na to bi pak drugi stric, oficir jednoga starog infanterijskog puka, odgovorio da je želja za slavom nešto najljudskije u čovjeku, i da se upravo u tome ogleda pravi pravcati lik čovječji.
Neka se čitalac odluči za vojnika ili za kanonika, a ja ću se vratiti svom melemu.
Glava 3.
RODOSLOVLJE
Kad sam već spomenuo svoja dva strica, dopustite mi da ovdje u nekoliko kratkih crta nabacim malu genealošku skicu.
Osnivač naše obitelji bijaše neki Damian Cubas, koji je živio u prvoj polovini XVIII stoljeća. Po zanatu bijaše bačvar, rodom iz Rio de Janeira, gdje bi po svojoj prilici bio i umro bijedan i nepoznat da je ostao samo pri svome zanatu. Ali on prijeđe u zemljoradnike, poče sijati i saditi i pobirati, pa svoje proizvode sasvim lijepo zamjenjivati za novac, i to tako uspješno da je u času smrti ostavio lijep kapital svome sinu, Luisu Cubasu, koji je tada završio studij na sveučilištu. I, eto, od toga mladića zapravo počinje lanac mojih predaka — to jest predaka koje je moja obitelj oduvijek priznavala — jer, na kraju krajeva, Damian Cubas bijaše samo bačvar, i to možda loš bačvar, dok je Luis Cubas završio studije u Coimbri, postao velika ličnost u vladi i jedan od prisnih prijatelja potkralja, grofa Da Cunhe.
A kako je ime Cubas suviše mirisalo na bačve,1 moj je otac
Damianov praunuk, objašnjavao da je to ime kao nadimak dobio jedan predak, vitez i junak još iz vremena osvajanja Afrike, kao nagradu za junačko djelo što ga je izvršio otevši Maurima tri stotine bačava. Moj je otac imao duha; jednim kalamburom zauvijek se riješio bačvarskoga balasta. Bio je to čovjek svijetla značaja, častan, pošten, kakvih ima malo. Dogodilo bi mu se doduše da katkad podlegne slabosti taštine, ali, bože moj, tko je bez nje na ovome svijetu? Valja zabilježiti da se tom izmišljotinom poslužio tek pošto je uzalud pokušao jedan falsifikat; naime, najprije je htio da ime naše obitelji poveže s mojim slavnim imenjakom vojskovođom Brasom Cubasom, koji je utemeljio grad San Vicente i ondje umro godine 1592. To je bio razlog što su mi nadjenuli ime Bras. Ali je moj otac u tome naišao na protivljenje vojskovođinih nasljednika, i kako nije bilo druge, izmislio je one tri stotine maurskih bačava.
Još su na životu neki članovi moje obitelji: moja nećakinja Venancia, na primjer, lijep poljski ljiljan, cvijet otmjenih žena svog
vremena; na životu je i njezin otac Cotrim, čovjek koji... Ali, ne istrčavajmo se! Dovršimo već jednom priču o melemu.
Glava 4.
FIKSNA IDEJA
Poslije mnogih skokova i preokreta moja se zamisao konačno pretvori u fiksnu ideju. Neka te Bog očuva, čitaoče, od fiksne ideje! Trn u oku, pa i brvno, sto puta radije! Pogledaj Cavoura: ubila ga fiksna ideja o talijanskom ujedinjenju. Bismarck, istina, nije umro, ali ne treba zaboraviti da je Priroda veoma hirovita, a povijest najveća nevjernica. Svetonije nam je, na primjer, opisao jednog Klaudija, koji bijaše budala — ili »tikvan«, kako ga je nazvao Seneka, i jednog Tita, koji je zaslužio da ga zovu miljem Rima. A onda eto ti nekakva profesora koji je pronašao način da dokaže kako je od ta dva cara zapravo bio divan onaj Senekin »tikvan«. Pa i tebe, lijepa Lukrecijo, cvijete Borgija, jedan je pjesnik prikazao kao katoličku Mesalinu, ali se zato našao drugi, nevjernik Gregorovije, da te rehabilitira, pa ako te i nije napravio ljiljanom, nije te ni u blatu ostavio. Ja sam u tom pogledu negdje na sredini između pjesnika i učenjaka.
Neka dakle živi povijest, prevrtljiva povijest koja svakome služi, a ja se pak vraćam svojoj fiksnoj ideji i izjavljujem: samo fiksne ideje stvaraju ili velike ljude, ili velike luđake, dok nejasne, neodređene i promjenljive ideje stvaraju Klaudije — Svetonijeva tipa.
Moja je ideja određena i čvrsta kao... Ne, ništa na ovom svijetu nije toliko čvrsto: možda mjesec, možda egipatske piramide, možda nekadašnji germanski sabor. Neka čitalac odabere usporedbu koja mu se najviše sviđa, neka je izabere i neka se ne ljuti i ne kvrcne me po nosu što dosad još nije počelo pripovijedanje. I to će doći. Mislim naime da i on, i drugi iz svetoga čitateljskog reda, više vole anegdotu od razmišljanja, a ima i sasvim pravo. Doći ćemo, dakle, i do toga. Ali ne treba zaboraviti da je ova knjiga pisana bez žurbe, s mirom čovjeka koji se oslobodio kratkovjekosti života; knjiga izrazito filozofska, samo joj je filozofija promjenljiva tona, ponekad ozbiljna, ponekad šaljiva, knjiga koja nema pretenzija ni da gradi ni da ruši, ne zagrijava i ne ohlađuje, a ipak je nešto više od obične zabave, a manje od poslanice.
melem. Pustimo povijest, koja je hirovita poput lijepe žene. Nitko od nas nije se borio u bitki kod Salamine niti pisao Augsburšku ispovijest. Što je do mene, ako se katkad sjetim Cromwella, činim to iz čistog zadovoljstva da zamišljam kako njegova visost onom istom rukom koja je potpisala ukidanje parlamenta, nameće Englezima melem Brasa Cubasa. Nemojte se smijati ovoj zajedničkoj pobjedi farmacije i puritanizma. Tko još ne zna kako se uza svaku veliku, službenu zastavu, koja se javno, svima na očigled vije, gotovo uvijek nalazi nekoliko drugih, zasebnih, skromnijih zastavica, koje se vijore u sjeni one prve, pa se često dogodi da je i nadžive? Ako se smijem poslužiti ovom lošom usporedbom, to nas podsjeća na sitan puk koji se okuplja oko feudalnog dvorca: dvorci nestaju, a narod ostaje. Postaje snažan i sam se promeće u gospodara i dizdara... Ali ne, ova usporedba očito ne vrijedi.
Glava 5.
POJAVLJUJE SE GOSPOĐA
Sav sam se, dakle, predao radu i upeo svom silom da dotjeram i ostvarim svoju zamisao, kad me iznenada negdje propuha vjetar, i ja se razboljeh. U prvi mah nisam tome obraćao pažnju: mene je svega zaokupio moj izum. Obuzela me fiksna ideja, ona, čitaoče, što stvara ili velikane ili luđake. Već sam vidio kako se izdvajam od obične mase i dižem put neba, kao kakav besmrtni orao: naravno, zanesen tako veličanstvenim prizorom, čovjek i ne osjeća fizičku bol koja ga pritišće. Sutradan bijaše mi gore. Odlučih pripaziti malo na se, ali sam u tome bio površan, bez sistema i ustrajnosti. Tu je, eto, početak bolesti koja me preselila u vječnost. Već sam rekao da sam umro u petak, nesretan dan, a mislim da sam jasno pokazao kako sam bio žrtva svoga plemenitog pothvata. Ima ponekad i manje uvjerljivih dokazivanja, ali zato nisu manje uspješna.
A ipak, bili su svi izgledi da ću doživjeti kraj stoljeća i da će me novine spominjati međe stogodišnjacima. Bio sam zdrav i snažan. Zamislite sad da se nije radilo o polaganju temelja jednom farmaceutskom pronalasku, nego da posrijedi bijaše sastavljanje kakve političke stranke ili pripremanje vjerske reforme, pa došla prehlada, koja čovjeku obično pobrka račune, i sve je bilo svršeno. Što ćete, tako se sudbina poigrava ljudima.
U tome razmišljanju zauvijek se oprostih sa ženom, neću reći najmudrijom, ali zacijelo najljepšom u svoje vrijeme, s neznankom iz prvoga poglavlja, s onom čija je mašta poput roda s Ilisa... Dohvaćala se tada pedeset i četvrte godine i bila je ruševina, ali impozantna ruševina. Zamisli, čitaoče, nekoć smo se voljeli, ona i ja, davno to bijaše, a onda jednog dana, već bolestan, ugledah je kako se pojavljuje na vratima moje sobe.
Glava 6.
ŠIMENA, TKO BI REKAO?
RODRIGO, TKO BI MISLIO?
2Vidio sam kako se pojavila na vratima moje sobe, blijeda,
uzbuđena, sva u crnu. Zastala je časak, ne usuđujući se da uđe, ili ju je možda smetala prisutnost čovjeka koji je bio pokraj mene. S postelje, na kojoj sam ležao, promatrao sam je bez ijedne riječi, bez ijedne kretnje. Bijahu već prošle dvije godine kako se nismo vidjeli, i ja sam je sada gledao ne onakvu kakva je doista, nego onakvu kakva je bila nekad, gledao sam oboje nas onakve kakvi smo nekada bili: jer, neki je tajanstveni Ezekije učinio da se sunce povuče natrag u dane naše mladosti. Sunce, dakle, uzmaknu, ja stresoh sa sebe bolest i tegobe, i ona šaka praha, koju će smrt uskoro rasuti po ništavilu, postade načas moćnija od vremena, tog ministra smrti. Nikakva se voda za pomlađivanje ne može tu mjeriti s jednostavnom snagom uspomena.
Vjerujte, od svega nam još najmanje bola nanosi uspomena. Ne vjerujte u sreću sadašnjeg trenutka; u njoj uvijek ima po koja kaplja Kainova jeda. Kad prođe vrijeme i umire se strasti, tek ćete možda onda moći osjetiti pravu nasladu, jer između jedne i druge od tih dviju iluzija, bolja je ona koju možemo uživati bez patnje.
Ali priviđenje kratko potraja. Stvarnost se ponovno nametnu, i sadašnjost otjera prošlost. Možda ću čitaocu na kojem mjestu u ovoj knjizi iznijeti svoju teoriju o ljudskim izdanjima. Zasad je važno da znate kako je Virgilia — neznanka se zvala Virgilia — ušla u sobu odlučno i ozbiljno, kako i priliči njezinu izgledu i godinama, i približila se mojoj postelji. Posjetilac ustade i iziđe. Taj me čovjek posjećivao svakoga dana, pričao mi o valuti, o kolonizaciji, o potrebi razvoja željezničke mreže: da, zanimljive li teme za čovjeka koji umire! On iziđe. Virgilia je stajala. Neko smo se vrijeme gledali bez riječi. Tko bi rekao? Od dvoje velikih ljubavnika, od dvije neobuzdane strasti, poslije dvadeset godina nije ostalo ništa. Dva istrošena srca, poharana, umorna i sita života, možda ne u jednakoj
2 To su riječi što ih izgovaraju don Rodrigo i Šimena u Corneilleovu Cidu (III,
mjeri, ali ipak obadva sita. Virgilia je sad imala samo onu draž što je daju zrele godine, ono nešto zamišljeno i materinsko. Bila je manje mršava nego kad sam je zadnji put vidio na svečanosti o Ivanju u Tijuki. A kako bijaše od onih što se dobro drže, jedva joj se tu i tamo u crnoj kosi počele nazirati srebrne niti.
— Posjećujete mrtve? — rekoj joj.
— Kako, mrtve? — brže će ona i pucnu jezikom u znak protesta. A onda mi stisnu ruku i doda:
— Dolazim da lijenčine istjeram iz postelje.
Nije to više bila ona uzdrhtala nježnost prošlih dana, glas joj je sad bio prijateljski i blag. Sjela je. U kući je sa mnom bio samo bolničar. Mogli smo dakle slobodno razgovarati. Virgilia mi uze kazivati novosti, a pričala je ljupko i razgovor začinjala
ogovaranjem. A ja, već spreman da ostavim svijet, osjećao sam satansko zadovoljstvo da mu se još rugam i da samog sebe uvjerim kako zapravo ništa ne ostavljam.
— Kakve su to misli! — ljutito me prekinu Virgilia.
— Neću više nikada doći. Umrijeti! Pa svi ćemo umrijeti. Ali smo sada na životu, pa valja živjeti.
Zatim pogleda na sat:
— Bože, već tri sata! Valja mi ići. — Već?
— Jest! Doći ću sutra ili preksutra.
— Ne znam je li pametno — odgovorih. — Bolesnik je samac, a u kući nema žena...
— A vaša sestra?
— Treba da dođe na nekoliko dana, ali neće stići prije subote. Virgilia časak razmisli, sleže ramenima, pa će zamišljenoo; — Stara sam. Više nitko ne vreba na mene. Ali, da se predusretnu zli jezici, doći ću s Nhonhom.
Nhonho je bio jedinac iz njezina braka, sada student, koji je u ono vrijeme sa pet godina nesvjesno postao sukrivac u našoj ljubavi. Poslije dva dana eto ih doista zajedno. Priznajem, kad sam ih vidio u svojoj sobi, najednom se osjetih zbunjen, tako te nisam znao kako da odgovorim mladiću, koji me srdačno pozdravljao. Virgilia to opazi.
— Nhonho, ne daj se zbuniti, to je stari glumac. Neće govoriti samo zato da bismo mislili: eto umire.
Virgilia je bila vedra i nasmiješena, bijaše kao utjelovljena krepost. U njezinu ponašanju nijednog pogleda kojim bi se odala, nijedne izdajničke geste, vladala je sobom savršeno, baš začudno
uravnoteženo. Razgovor slučajno skrene na neku vezu koja je već postala javna tajna, i ja sam slušao Virgiliju kako sa zgražanjem i indignacijom govori o toj ženi, koja je uostalom bila njezina prijateljica. Sin je bio ponosan što mu je mati tako gorda i čestita, a ja sam se u sebi pitao što bi o nama rekli kopci da se Buffon slučajno rodio kao kobac...
Glava 7.
BUNILO
Koliko znam, nitko još nije opisao svoja samrtnička priviđenja; nauka će mi sigurno biti zahvalna što ću to ja učiniti. Ako čitalac nema smisla za duševne fenomene ove vrste, neka preskoči ovo poglavlje i prijeđe na pripovijedanje događaja. Ali ma kako malo radoznalosti bilo u njega, upozoravam ga da nije na odmet saznati što se sve zbivalo u mojoj svijesti za onih dvadesetak - tridesetak minuta.
Najprije sam poprimio lik nekakva kineskog brijača, trbušasta i spretna, te sam brijao nekakva mandarina, koji me za nagradu čas štipao a čas mi davao bonbona: prava mandarinska hirovitost.
Zatim osjetih kako se prevraćam i postajem Summa Theologica svetoga Tome Akvinskog, pretvaram se u veliku knjigu u jednom svesku, uvezanu u safijan, sa srebrnim kopčama i s gravirama. Nakon te pretvorbe tijelo mi obuze potpuna ukočenost. I sad se dobro sjećam: ruke, dvije kopče od srebra, držao sam prekrižene na trbuhu, a onda mi ih netko (sigurno Virgilia) premjesti, jer sam u tom položaju zacijelo bio slika i prilika smrti.
Najposlije mi se opet vrati ljudski lik, a tada mi se približi pretpotopna životinja, nekakav nilski konj, te me odnese. Prepustih se nijem, ne znam bješe li od straha ili od pustog povjerenja. Ali uskoro počesmo tako vrtoglavo juriti da sam se ipak usudio upitati mog konjica kamo ćemo, i što sam opreznije mogao, rekoh mu da naš put, kako mi se čini, baš nema određena cilja.
— Varaš se — odgovori životinja — idemo na izvor vjekova. Oprezno natuknem kako je to zacijelo veoma daleko, ali me hipopotam nije razumio ili nije čuo, ili se pak pretvarao da ne čuje ili ne razumije. A kad sam ga zapitao — jer on je znao govoriti — je li on potomak konja Ahilova ili Bileamove magarice, on se ograniči da odgovori gestom svojstvenom četvoronošcima, to jest strigne ušima. Ja nato zatvorih oči i prepustih se sudbini. Valja mi priznati da me ipak pomalo mučila radoznalost da saznam gdje se nalazi izvor vjekova, je li isto tako tajanstven kao mjesto gdje izvire Nil, a pogotovu me zanimalo da vidim je li to velebnije od samoga života. Sve sama pitanja bolesna mozga.
Kako sam držao zatvorene oči, više nisam gledao kuda idemo. Samo jedno znam: što smo dalje jurili, bivalo sve hladnije, dok mi se najposlije ne učini kao da smo zašli u prostore vječne studeni. Otvorih oči i zaista ugledah kako moj at juri preko snježne poljane; oko nje snježna brda, a na njoj, što god vidiš, sve je od snijega: drveće i razne velike životinje kraj kojih smo prolazili. I studen snježnog sunca u kosti nam prodirala. Htjedoh progovoriti, ali sam jedva mogao mumljajući protisnuti pitanje puno tjeskobe:
— Gdje smo? — Prešli smo Eden.
— Onda stanimo malo kod Abrahamova šatora.
— Pa valjda sad nećemo nazad! — podrugljivo će moj konjic. Bio sam zbunjen, bio sam na muci. Ruku na srce, to mi je putovanje počelo bivati ne samo čudno nego i tjeskobno: studen neugodna, prijelaz mučan, a rezultat sumnjiv. A onda — takve se misli začinjaju u glavi bolesnika — sve da i dođemo do određenog mjesta, nije isključeno da me vjekovi, stoljeća, ometeni u svom miru, neće rastrgati noktima, koji su zacijelo isto tako stoljetni kao i sama stoljeća.
Dok sam se prepuštao tim mislima, grabili smo prostorom, poljana odmicala pod našim nogama. Napokon se životinja zaustavi, pa sam se mogao mirnije obazreti oko sebe: samo sam gledao, jer vidio nisam ništa do beskrajne snježne bjeline, koja je već zastrla i samo nebo, dotad još plavo. Na mahove bih ugledao kakvu golemu, neobičnu biljku ili drvo kako njiše na vjeru širokim lišćem. U tom je kraju vladala grobna tišina: kao da se sve živo skamenilo od čuda pred ljudskom pojavom.
Je li palo s neba, ili je niklo iz zemlje? Znam samo to da mi se ukazalo nekakvo golemo lice, ženski lik, i da je u me uprlo dva kao sunce sjajna oka. Sve je na toj ženi golemo, kao na primitivnoj skulpturi, a okom je nisi mogao obuhvatiti ni shvatiti, jer su joj se obrisi gubili u prostoru, a ono što se na njoj činilo čvrsto, bijaše prozračno. Zaprepašten, ne izustih ni riječi, ne protisnuh ni krika, ali se malo zatim pribrah te je upitah tko je i kako se zove. Ta je radoznalost svojstvena bunilu.
— Ime mi je Priroda ili Pandora. Ja sam tvoja mati i tvoja neprijateljica.
Na posljednju riječ zadrhtah od užasa. Spodoba prasnu u smijeh, koji poput uragana uskomeša sve oko sebe. Drveće se savi
od njezina daha, i huj ispuni tišinu.
— Ne boj se — reče — moje neprijateljstvo ne ubija, ono daje život i tako se očituje. Ti živiš, i ja ne tražim veće kazne.
— Živim? — upitah, a nokte zarih u dlan, da se uvjerim je li istina.
— Da, jadni crve, ti živiš. Ne boj se, još se nećeš rastati s tom jadnom podrtinom od tijela, tvojim ponosom: još ćeš nekoliko sati jesti kruh bola i piti vino jada. Ti živiš. Čak i sada, kad si izgubio čula, još živiš, a ako ti se svijest za trenutak i vrati, i opet ćeš željeti samo jedno: da živiš.
To rekavši ispruži ruku, pograbi me za kosu i diže u zrak kao da sam perce. Tek sam tada mogao izbliza sagledati njezino golemo lice. Nikada nisam vidio ništa mirnije. Na njemu nije bilo nikakve grimase, nikakva izraza mržnje ili okrutnosti. Jedini izraz koji je vladao njenim licem, bila je samoživa ravnodušnost, savršena bestrasnost i nepokolebljiva volja. Njezine su strasti, ukoliko ih je imala, bile zatvorene u njezinu srcu. Ali, u isti mah, u tom je licu ledena izraza bio dah mladosti, mješavina snage i života, i pred tim sam se osjećao strašno nemoćan i loman.
— Čuješ li? — reče, pošto smo se trenutak promatrali.
— Ne — uzvratih — ne želim te čuti. Ti si apsurd, izmišljotina. Ja sanjam, znam, ili, ako je istina da sam izgubio svijest, ti si samo luđačko priviđenje, tlapnja, koju pomućeni razum ne može kontrolirati ni savladati. Ti da si Priroda? Priroda koju poznajem, mati je, a ne neprijateljica: ona ne daje život kao kaznu i nema takvo kao grob ravnodušno lice. A zašto se zoveš Pandora?
— Zato što su u mojoj kutiji sva dobra i zla, i ono najveće od svega: nada, utjeha ljudi. Što? Dršćeš?
— Da, od tvog pogleda.
— Vjerujem. Ja nisam samo život, ja sam i smrt, i ti ćeš mi uskoro vratiti ono što sam ti posudila. Ti, veliki sladokušče, čeka te slast ništavila.
Kad su te riječi poput groma odjeknule onom golemom dolinom, učini mi se da je to posljednji zvuk što dopire do mojih ušiju. Osjetio sam kao da se naglo raspada čitavo mi biće. A onda, gledajući je očima punim molbe, počeh je preklinjati da mi pokloni još nekoliko godina.
— Bijednu minutu odgode! — uzviknu ona. — Na što ti još nekoliko časaka života? Da gutaš, a najposlije da i sam budeš
progutan! Zar već nisi umoran od svega, od sve te predstave i borbe? Upoznao si i predobro što sam ti udijelila, i ono što je najmanje ružno i najmanje tužno: svjetlo dana, sjetu večeri, mir noći, ljepotu krajolika, i naposljetku san, najveće dobro primljeno iz mojih ruku. Što još želiš, uzvišena ludo?
— Samo živjeti, ne tražim ništa više. A tko mi je, ako ne ti, usadio u dušu ovu ljubav prema životu? A ako volim život, zašto se ranjavaš uništavajući mene?
— Jer mi više nisi potreban. Vrijeme se ne obazire na trenutak koji prolazi, nego na onaj koji dolazi. Trenutak koji dolazi vedar je, nadobudan, vjeruje da će vječno trajati, a nosi smrt te umire kao i drugi: samo vrijeme traje. Sebičnost je to, kažeš? Jest, sebičnost, ne poznajem drugog zakona. Sebičnost, samoodržanje. Leopard ubija junicu, jer je njemu jedini zakon da mora živjeti, a što je june slabije, to bolje: to je zakon svemira. Popni se ovamo i gledaj.
To reče i vrže me na vrh brda. Pogled mi kliznu niz padinu, i ja iz daljine, kao kroz maglu, ugledah jedinstven prizor. Zamisli, čitaoče, da se pred tvojim okom stanu nizati i prolaziti vjekovi, izmjenjivati rase, kovitlati strasti; da vidiš kako se smjenjuju carstva, glože nezajažljivi apetiti i mržnje, kako se međusobno uništava sve živo i neživo.
Bio je to strašan, neobičan prizor. Povijest ljudi i zemlje prikazivala se ovdje tako zamašno i snažno kako je ne može dočarati nikakva mašta ni znanje, jer je znanje suviše sporo, a mašta
neodređena: pred sobom sam imao živu, cjelovitu sliku vremena od iskona. Da bi se to opisalo, valjalo bi munju zaustaviti.
U strašnom vrtlogu valjali se vjekovi, a ipak — jer grozničav pogled nije kao obični — razabirao sam sve što se preda mnom zbiva, vidio najteže patnje, i najveće strasti, vidio ono što se zove slava i ono suprotno, što se zove bijeda, vidio sam kako ljubav umnaža bijedu, a bijeda povećava slabost. Prolazila onuda požuda što proždire, srdžba što sažiže, zavist što se pjeni, u znoju prolazili pero i motika, vidio sam slavoljublje, glad, taštinu, gledao tugu, bogatstvo, ljubav, a od svega se toga trzao čovjek kao što se klepka trza, dok ga najposlije sve to nije rastrgalo kao star dronjak. Bili su to različiti oblici jednoga te istog zla: samo je čas grizlo utrobu, čas mozak, a njegova se harlekinska halja pojavljivala sad amo sad tamo u tome ljudskom metežu. Bol kadikad jenjavala i pretvarala se u ravnodušnost, to jest u san bez snova, ili je ustupala mjesto užitku,
koji je degenerirana bol. A onda bi se tako izbičevani čovjek pobunio i počeo bježati pred sudbinom i trčati za priviđenjem, koje je izmicalo. To je priviđenje bilo odjeveno u čudnu halju, sašivenu od neopipljivog, nevjerojatnog i nevidljivog, što ih je na njoj labavim bodom sastavljala igla mašte. I to je priviđenje — a bila je to tlapnja o sreći — neprestano izmicalo, ili se pak dalo uhvatiti za skut, a čovjek bi tu prikazu tada grlio, dok se ona podrugljivo smijala i rasplinjavala poput iluzije.
Kad sam vidio sav taj jad i strahotu, i nehotice mi se ote prigušen krik, što ga je Priroda — ili Pandora — dočekala s ledenom ravnodušnošću: niti se bunila niti smijala. A tada se ja — ni sam ne znam po kakvim tajnovitim zakonima mozga — počeh smijati, nekakvim neuravnoteženim, idiotskim smijehom.
— Imaš pravo — rekoh — jako je zanimljivo, vrijedi
pogledati; možda se malo suviše ponavlja jedno te isto, ali vrijedi. I kad je ono Job proklinjao dan u koji bijaše začet, sva je prilika da je u to raspoloženje došao gledajući ozgo ovaj prizor. Hajde, Pandora, rastvori svoju utrobu i probavi me. Zanimljivo je ovo, ali probavi me već jednom!
Umjesto da odgovori, ona me prisili da pogledam dolje, gdje su se vjekovi valjali brzo i zahuktalo, da gledam kako se pokoljenja sustižu i smjenjuju, jedna tužna kao hebrejski narod u ropstvu, druga vesela kao raskalašnici iz vremena cara Komoda, ali sva u pravo doba stižu grobu. Htjedoh pobjeći, ali mi je nekakva tajnovita sila sputavala noge. Tada rekoh u sebi: »Dobro, gledat ću kako vjekovi prolaze, dok i moj ne dođe i ne mine, da se na kraju pojavi onaj posljednji, završni u nizu, koji će mi otkriti tajnu vječnosti«.
Tako rekoh i uzeh promatrati kako teče vrijeme, kako stoljeća dolaze i prolaze. I mnome ovlada mir, osjetih se smiren, pun odluke, gotovo sretan. Jest, mogao bih reći, gotovo sretan. Svaki je vijek sa sobom nosio svoje svjetlo i svoj mrak, svoje napore i klonuća, istine i zablude, prolazio s čitavom svojom povorkom sistema, novih ideja, novih iluzija. Sa svakim od njih dolazilo i proljetno zelenilo, koje je polako žutjelo, da se kasnije opet zazeleni. I kako je život prolazio i obnavljao se kalendarski točno, tako je nastajala povijest, stvarale se civilizacije, odjećom se pokrivao goli pračovjek, koji još nije poznavao oružja, pa se naoružavao, gradio kolibu i dvorac, siromašno seoce i Tebu sa stotinu vrata, stvarao znanost koja istražuje i umjetnost koja uzdiže, postajao govornik, graditelj,
filozof, svladavao površinu zemlje, zadirao u njezinu utrobu i dizao se u oblake, surađujući tako u tajanstvenom djelu koje održava potrebu za životom i sjetu zbog vlastite nemoći.
Moj umorni i rastreseni pogled najposlije ugleda sadašnji vijek, a za njim i buduće. Približavao se hitar, okretan, zanesen, pun sebe, malo rastrgan, smion, uman, ali, na kraju krajeva, isto tako jadan kao i oni prije njega. Prošao je i on i oni poslije njega isto tako brzo i jednolično kao i svi ostali. Napregnuo sam pažnju, upro sam pogled, da na kraju ugledam posljednje stoljeće — oh, posljednje! — ali vrijeme i godine udariše u kovitlac, te su se kovitlali tako mahnito i brzo da više ništa nisam mogao ni pratiti ni razumjeti. U usporedbi s tom brzinom i sama bi se munja činila spora. Možda je to i bio razlog što su predmeti odjednom počeli mijenjati oblik: jedni se istezali u goleme razmjere, drugi se smanjivali, a neki se gubili u prostoru. Magla stane sve zastirati, sve osim hipopotama koji me onamo odnio, a on odjednom poče bivati sve manji i manji dok nije postao malen kao mačka. Pa to je zbilja i bila mačka. Zagledah se pažljivije, a ono moj mačak Sultan stao na vrata spavaonice, pa se igra lopticom od papira...
Glava 8.
RAZUM PROTIV LUDOSTI
Čitalac je već razabrao da se to Razum vratio kući i naredio Ludosti da iziđe, vičući kao Tartufe, i još s većim pravom: La maison est à moi, c'est à vous d'en sortir! (»Kuća je moja, izvolite van!«)
Ali Ludosti je pradavna loša navika da pokazuje sklonost prema tuđim kućama: kad se jednom u koju uvuče i ondje
zagospodari, teško ju je odande istjerati. Navika je to, zla navika, i ne možeš je od nje odviknuti: uzalud je njoj išta govoriti, odavna je već izgubila svaki stid. Ako se zamislimo nad tim koliki je broj kuća što ih ona zaposjeda, jedne zauvijek, a druge povremeno, za vrućine, možemo lako zaključiti da je ta ljubazna putnica strah i trepet kućevlasnika. U našem slučaju, na vratima moje svijesti došlo je gotovo do svađe, jer uljez nije htio izići, a gospodarica je kuće zahtijevala da se vrati na ono što joj pripada. Najposlije Ludost izjavi da se zadovoljava i kakvim kutkom na tavanu.
— Ne, gospođo — reći će Razum — dozlogrdilo mi je da vam vječno ustupam prostor na tavanu. Dozlogrdilo, jer imam loše iskustvo: vi se neopazice, malo pomalo, spustite ozgo u
blagovaonicu, iz nje pak u salon, pa zagospodarite cijelom kućom. — Dobro, onda me barem pustite samo još časak, na tragu sam jednoj tajni...
— Kakvoj tajni?
— Dviju tajni — ispravi se Ludost: — jedna se tiče života, a druga smrti. Dopustite mi još samo deset minuta.
Razum se poče smijati.
— Uvijek isto... uvijek isto... Vi ste zaista nepopravljivi... Govoreći to uze je za ruke i odvuče van. Zatim uđe i za sobom zatvori vrata. Ludost poče plakati, moliti, mrmljati, ali se ubrzo okani ćorava posla, isplazi prezirno jezik i ode...
Glava 9.
PRIJELAZ
Gledajte samo sa koliko sam vještine i spretnosti napravio najveći prijelaz u ovoj knjizi. Moje je bunilo, dakle, počelo u prisutnosti Virgilije. Ah, Virgilia je bila moj veliki mladenački grijeh. Ali kako nema mladosti bez djetinjstva, a djetinjstva bez poroda, vratit ćemo se na 20. listopada 1805, dan kada sam ugledao svijet. Jeste li vidjeli? Ništa, pa ni to što sam malo zastranio, nije moglo da odvrati i omete vašu pažnju. To dokazuje da ova knjiga ima prednosti koje su posljedica metode, a ipak, eto, nije kruta i dosadna. Zaista, bilo je i vrijeme.
Što se tiče metode, ona je prijeko potrebna, samo je kudikamo bolje da ne bude nametljiva ni suviše pedantna, kao da nosi kravatu i hlače s naramenicama: neka radije izgleda nehajna i neusiljena, kao čovjek koji se ne obazire ni na susjedu sučelice ni na rajonskog čuvara reda i morala. To vam je kao s govorom: ima neposredan način izražavanja, uzbudljiv, zanosan, a ima i onaj drugi — težak, ukočen, bez duše. Ali... vratimo se danu 20. listopada.
Glava 10.
TOGA DANA
Toga se dana na obiteljskom stablu Cubasa pojavio dražestan pupoljak: rodio sam se ja. Na ruke me primila Pascoela, babica na glasu, rodom iz Minha; s ponosom je govorila kako je time otvorila vrata u svijet čitavoj jednoj generaciji pravih gospara. Nije
isključeno da je moj otac čuo tu njezinu izjavu, ali ipak mislim da joj je samo u navali čistog očinskog ponosa darovao ona dva dublona. Okupali su me i povili, i od toga časa postadoh junak cijele kuće. Stric Joan na primjer, nekadašnji infanterijski oficir, nalazio je da u pogledu imam nešto od Bonaparta, na zazor mome ocu, koji je to slušao s krajnjim negodovanjem. A stric Ildefonso, tada još običan svećenik, u meni je već gledao kanonika.
— Bit će kanonik, vjerujte. Neću da budem neskroman i da kažem štogod više, ali se ne bih nimalo začudio kad bi Bog odredio da jednog dana postane i biskup... Zaista je moguće. Što ti kažeš na to, brate Bento?
Moj bi otac svima odgovorio da ću biti ono što Bog odredi, pa bi me digao u zrak, kao da me želi pokazati cijelom svijetu. Svakoga bi pitao jesam li mu sličan, jesam li lijep, pametan...
Sve vam ovo pričam onako otprilike kako sam mnogo godina poslije slušao od drugih, pa mi mnoge pojedinosti toga slavnoga dana ni samome nisu poznate. Znam samo to da su svi susjedi dolazili da me vide, ili su slali svoje čestitke. Tako su se prvih tjedana u kući neprestano redali posjeti. Ni jedna nosiljka nije mirovala, iz ormara se izvukao mnogi redengot i starinske hlače potkoljenke. A što ne spominjem sve poljubce, slatke riječi, sve usklike divljenja, sva tepanja kojima su me obasipali, samo je zato da bih jednom mogao završiti ovo poglavlje, jer mislim da je već i vrijeme.
O svom krštenju ne mogu vam ništa pobliže reći, jer su mi o tom događaju kazali samo toliko da je to bila najljepša svečanost u sljedećoj godini, 1806. Kršten sam u crkvi Svetog Dominika jednog utorka u ožujku, za lijepa, jasna i sunčana dana. Kum i kuma na krštenju bili su mi pukovnik Rodrigues de Matos i njegova žena, koljenovići oboje, potomci starih loza sa Sjevera, ponosni na krv
koja je kolala u njihovim žilama, na krv koja se nekoć lila u
ratovima protiv Holandije. I prvo što sam naučio, mislim, bila su baš njihova imena. A bit će da sam ih izgovarao tako dražesno ili možda već time pokazivao svoju preranu zrelost, jer sam ih morao
ponavljati pred svakim tko bi nam došao u posjet.
— Nhonho, dušice, reci ovim gosparima kako ti se zove kum. — Moj je kum preuzvišeni gospodin pukovnik Paulo Vaz Lobo Cesar de Andrade e Souza Rodrigues de Matos; moja je
kumapreuzvišena gospođa dona Maria Luisa de Macedo Resende e Souza Rodrigues de Matos.
— Kako vam je mališan pametan! — uzviknuli bi prisutni. — Jest, jako je pametan — odgovarao moj otac, a oči mu sjale od ponosa. I pogladio bi me po glavi i dugo me gledao zaljubljeno, samozadovoljno.
Ne znam pravo sa koliko sam mjeseci prohodao, bilo je to svakako prije vremena. Rano su me, sigurno zato da bi požurili prirodu, tjerali da hodam. Učili su me da se hvatam za stolicu, pridržavali me za skut od haljinice ili bi me stavili u pokretni dubak.
— Hajde sam, dušice, sam — govorila bi mi dadilja.
Majka bi me vabila zvečkom, a ja bih koračao i padao, ustajao i opet padao. I išao sam, zacijelo loše ali hrabro, dok konačno nisam i prohodao.
Glava 11.
DIJETE JE OTAC ČOVJEKA
Rastao sam. U tome moji nisu imali nikakva udjela. Rastao sam prirodno, kao što rastu magnolije i mačke. Samo što su mačke bile manje prepredene od mene, a magnolije, dakako, rastu u tišini i ne prave buke, kao što sam je ja pravio. Nekakav je pjesnik kazao da je dijete otac čovjeka. Ako je to istina, zadržimo se onda na nekim crtama toga djeteta.
Još kad mi bijaše pet godina prozvali su me »mali vrag«, a to zacijelo nije bilo bez razloga. Od sve djece bio sam najgori: prepreden, drzak, goropadan, svojeglav. Jednom umalo da nisam razbio glavu robinji što mi nije htjela dati žlicu slatka od kokosa dok ga je kuhala; ni to mi nije bilo dosta, nego sam još zahvatio šaku pepela i bacio joj ga u lonac, i povrhu sam još otišao majci i kazao da je ropkinja za inat pokvarila slatko; a bijaše mi tada jedva šest godina. Prudencio, mali crnac iz kuće, svaki dan mi je služio umjesto konja. Naredio bih mu da stane na sve četiri, u usta bih mu umjesto uzda metnuo kakvu uzicu, pa bih mu se popeo na leđa, šibao ga i s prutom u ruci tjerao da me nosi tamo - amo. On je šutio, plakao i slušao bez riječi, jedino što bi katkada zastenjao: »Ajoj, Nhonho«, na što bih ja: »Zatvori gubicu, životinjo.« Posjetiocima sam skrivao šešire, potezao ih za kike, ozbiljnim osobama pribadao repove od papira, a debele bih gospođe u mišice bockao iglicom. Takvi i slični pothvati bili su dokaz prkosne i neukrotive prirode, ali su ujedno — rekao bih — bili i znakovi odvažna karaktera, jer mi se otac upravo divio. Ako bi me katkada pred drugima i ukorio, bila je to puka formalnost. Čim bismo ostali sami, on bi me poljubio.
Ipak po ovome nemojte zaključivati da sam i u ostalom životu drugima glave razbijao i šešire skrivao, iako priznajem da sam bio i tvrdoglav i sebičan i da sam ljude pomalo prezirao. Ali, ako im kasnije i nisam skrivao šešire, za kiku sam ih, bogme, češće povukao.
Uostalom, oduvijek sam se bavio razmišljanjem o ljudskoj nepravdi, želio sam da je ublažim, da je objasnim, shvatim i podijelim u nekoliko kategorija, ne po nekom strogom pravilu, nego prema težini i okolnostima. Moja me majka odgajala na svoj način,
učila me molitve i mudre izreke, ali su mnome više upravljali živci i krv nego molitve: svi ti lijepi ali uškopljeni principi, u kojima nije bilo ni duha ni snage da ih ožive, za mene nisu bili drugo do prazne riječi. Ujutro prije doručka i uvečer prije spavanja molio sam Boga da mi oprosti, kao što i sam drugima opraštam; ali sam zato između jutra i večeri činio grdne prijestupe, tako da bi me otac, kad bi bura minula, lagano udario po licu i u smiješku govorio: »Ah, mangupe jedan mangupski!«
Jest, otac me obožavao. Majka mi je bila slabašna žena, ograničena duha, ali velika srca, lakovjerna i iskreno pobožna. Bila je povučena, iako veoma lijepa, a skromna, iako od veoma bogata roda. Bila je od onih žena koje se boje groma i svoga muža. Muž je za nju bio Bog na zemlji. Moj je dakle odgoj bio rezultat suradnje među to dvoje ljudi. A taj odgoj, ukoliko je i imao svojih dobrih strana, bio je uglavnom pogrešan, nepotpun i naopak. Stric bi kanonik katkada mom ocu prigovorio što mi daje suviše slobode i što me suviše mazi umjesto da me pritegne i ispravlja. A otac bi odgovorio da u mom slučaju primjenjuje osobitu metodu, sasvim različitu od običnih. Naravno, brata nije uvjerio, a i sam se dalje svjesno obmanjivao.
Naslijeđene osobine i način odgoja, pa vanjski utjecaji i kućna atmosfera vršili su svoje. O majci i ocu već sam govorio, zato sada malo o stričevima, jer oni dolaze odmah poslije roditelja.
Stric Joan bio je slobodan u izražavanju kao što bijaše i u životu, razgovor mu obješenjački, pun dvosmislica. Nije mi bilo više od jedanaest godina kad je preda mnom počeo pričati anegdote, istinite ili izmišljene ne znam, ali sve nepristojne i besramne. Niti se obazirao na moju mladost niti na svećeničku halju svoga brata. Samo što bi se ovaj uvijek izgubio, čim bi Joan započeo kakvu škakljivu pripovijest. A ja ne. Spočetka nisam ništa razumio, a kad sam shvatio, počeo sam u tome uživati. Poslije nekog vremena i sam bih molio strica da priča. Jako me volio, davao mi slatkiše, vodio me na šetnju. Kad bi se po nekoliko dana zadržao kod kuće, često bih ga znao zateći u dnu vrta gdje se kraj praonice razgovara s crnkinjama, koje su ondje prale rublje. Sipao bi on kao iz rukava, prštale šale, priče i zagonetke, orio se smijeh, koji se nije mogao čuti, jer je praonica bila daleko od kuće. A crnkinje, opasane pregačom i zadignutih sukanja, jedne u basenu, druge pokraj njega, sagnute nad lužinom, trljale, sapunale, prakljale i cijedile, i uz to uživale i
odvraćale na šale strica Joana, pa ovdje-ondje samo potcikivale: — Joj, joj... đavla jednog! Kakav ste vi vrag, gospodine Joan! Stric kanonik bio je sasvim drugačiji. Njegov je život bio sušta čistoća i strogost, ali se iza toga nije krila nikakva misaonost, nego sasvim osrednji duh. Ta je strogost kod njega bila samo nadoknada za osrednjost. On, na primjer, nije ulazio u bit religije, niti ju je shvaćao. On je vidio samo njezinu vanjsku stranu, crkvenu hijerarhiju, vanjski sjaj, ornat, ceremonije. Sakristija mu je značila mnogo više nego oltar. Pogreška u ritualu bijaše mu mnogo veći grijeh nego prekršaj zapovijedi božjih. I sada, kad na njega mislim, ne bih se mogao zakleti je li se uopće snalazio u Tertulijanovu tekstu i je li možda uopće znao u čemu je bit Nikejskog koncila. Ali zato za velikih pjevanih misa nitko bolje od njega nije znao kada i koliko puta treba prignuti glavu pred prvim misnikom. Postati kanonik — bio mu je životni san, i iskreno je priznavao da je to najveća čast koju on može postići. Pobožan, strog u životu, a pedantan u vršenju dužnosti, slab, plašljiv i ponizan, imao je vrlina koje bi doista mogle služiti za primjer, ali nije imao snage da ih i drugima nametne i da na njih utječe.
Neću govoriti o svojoj tetki po majci, Doni Emerenciani, iako je to bilo jedino čeljade koje je nada mnom imalo autoriteta. Bila je, uostalom, sasvim različita od drugih u obitelji. S nama je živjela veoma malo, otprilike dvije godine. Imali smo i drugih rođaka, i to bližih, ali ih nije vrijedno spominjati. Između njih i nas nije bilo prave i bliske, nego prigodne, povremene veze, isprekidane dugim pauzama. Ali najvažnija od svega bijaše ona opća kućna atmosfera, a o njoj sam već govorio. U njoj je vladalo duhovno siromaštvo, mnogo prazne buke i lažnog sjaja, umjesto jake volje gospodario je tiranski hir, i sve na tu priliku.
Glava 12.
ZGODA IZ 1814.
Ne želim nastaviti prije nego što vam ukratko ispričam jednu šaljivu zgodu. Zbilo se to 1814, bijaše mi tada devet godina.
Kad sam se rodio, Napoleon je bio na vrhuncu slave i moći: bio je car, okružen divljenjem cijelog svijeta. Moj otac, koji je
uvjeravajući druge o plemenitom porijeklu naše obitelji konačno u to uvjerio sam sebe, gajio je prema Napoleonu svjesnu mržnju. Bio je to povod neprestanih žučnih prepirki u našoj kući. Naime, moj stric Joan — vjerojatno zbog svoga vojničkog poziva i profesionalne simpatije — divio se generalu, pa je mnogo toga opraštao tiraninu; naprotiv, stric je svećenik mrzio Korzikanca iz dna duše, dok su ostali rođaci imali opet svoja posebna mišljenja. Otuda, dakle, vječne prepirke i oporbe.
Kad je vijest o prvom padu Napoleonovu stigla u Rio de Janeiro, u našoj je kući, dakako, nastalo uzbuđenje, ali nije bilo izrugivanja ni zabadanja. Pobijeđeni su se povukli u dostojanstvenu šutnju i nijemo gledali narodno veselje; neki bi čak i zapljeskali. Oduševljena je masa neštedice davala oduška svojoj ljubavi prema kraljevskoj obitelji: bilo je salva, iluminacije, pjevali se Te Deumi, prolazile povorke, orili se poklici. Tih sam dana dobio nov, malen mač, o Svetom Antunu darovao mi ga moj kum, i priznajem da me zanimao, a intimno sam uvijek i ostao toga mišljenja, da je za svakog od nas njegov mali mač značajniji od bilo kakva Napoleonova mača. Za života sam čuo mnoge govore, pročitao mnoge strane pune velikih misli i još većih riječi, ali ne znam zašto bih usred sveg odobravanja odjednom kao kakvu jeku začuo ove riječi iskustva:
— Hajde, molim te, pa tebe i ne zanima drugo nego tvoj mali mač.
Moja se obitelj nije zadovoljila time da se anonimno pridruži općem veselju. Smatrali su za potrebno i pametno da Napoleonov pad proslave takvim ručkom, s kojega će glasovi i poklici doprijeti čak do ušiju Njegova Veličanstva ili barem do ušiju njegovih ministara. Smišljeno — učinjeno. Izvadila se sva stara srebrenina, što je ostala iza djeda Luisa Cubasa, izvadili se flandrijski stolnjaci i
veliki vrčevi iz Indije, zaklalo se prase, a kod časnih sestara Svetog Spasa naručili se kompoti i marmelada. Pralo se, redilo i čistilo: uređivale se sobe, prale se stube, strugali se i svijetlali svijećnjaci i kapice na njima, oprašivale se staklene kugle — riječju, čistio se sav pribor što je spadao u klasični raskoš.
U određeni sat našlo se na okupu odabrano društvo: jedan sudac, tri - četiri oficira, nekoliko trgovaca, pa nekoliko obrazovanih ljudi i administrativnih činovnika; jedni došli sa svojim ženama i kćerkama, drugi sami, ali je u svima bila ista želja: da u trbuhu brazilskog purana sahrane uspomenu na Bonapartu.
Nije to bio ručak, bio je to Te Deum, kako se izrazio jedan od obrazovanih prisutnih, doktor Vilaça, glasovit kao improvizator stihova, čijom je zaslugom ta proslava nazvana »pjesničkom zakuskom«. Još i sad vidim toga Vilaçu — kao da je jučer bilo — vidim ga kako ustaje sa svojom dugačkom vlasuljom na repić, u svilenu fraku, sa smaragdom na ruci, kako traži od mog strica — svećenika — da mu dade kakav stih, a kad je dobio motto, upire oči u jednu od prisutnih gospođa, nakašljava se, pa podiže desnu ruku s kažiprstom prema stropu, i zauzevši tako pozu počinje svoju improvizaciju. Ali ne jednu, sastavio je odmah na dušak tri improvizacije, tri glose, jednu za drugom, i poslije takva početka činilo se da više i ne misli stati. Tražio je novi motto, a kad su mu ga dali, smjesta je istočio pjesmu, pa ponovno tražio motto i ponovno improvizirao, i tako ne znam koliko puta, dok najposlije jedna od prisutnih dama, ne mogavši se više suzdržati, glasno dade oduška svome dubokom divljenju.
— Gospođo, vama se to čini — skromno će Vilaça — jer nikada niste čuli Bocagea,3 kao što sam ga ja slušao u Lisabonu
krajem prošlog vijeka. Ah, to je pjesnik, to je lakoća! Mi smo se dvojica natjecali u improvizacijama, koje su trajale po jedan i po dva sata neprekidno. Bilo je to u kavani Nicola, usred pljeska i
odobravanja. Bocage, velik je to talent! Nedavno mi je rekla vojvotkinja od Cadavala...
Na tri posljednje riječi, izgovorene pomalo u zanosu,
sakupljenim društvom prođe val divljenja i strahopoštovanja. Molim vas, tako uman, a tako skroman! Pa ne samo da se mjerio s
3 Manuel Maria Barbosa du Bocage (1765 — 1805), portugalski pjesnik boem,
pjesnicima nego se družio i s vojvotkinjama! Jedan Bocage i jedna Cadaval! U društvu s takvim čovjekom žene su se osjetile odjednom važnije, ljepše, a muškarci ga počeli gledati s osobitim poštovanjem, jedni čak sa zavišću, dok mu drugi naprosto nisu vjerovali. A on je i dalje nizao zvučne riječi i sastavljao sve moguće kombinacije rimovane sa »sila« i »nasilje«.
Iznijelo se na stol slatko i kolači, ali više nitko nije mislio na jelo. Za stanke između jedne i druge pjesme javljali se šaljivi zvukovi: bilo je to ono nedužno čavrljanje zadovoljnih želudaca. Vlažni i siti pogledi uzvanika lijeno kružili unaokolo ili su pak blistali i, užagreni, nemirno prelazili s kraja na kraj stola, koji je bio pokriven slatkišima i voćem. Nježno se rumenjeli kolutići ananasa i kriške dinje, u kristalnim zdjelama, poput topaza žutio se ukuhani kokos, a zagasiti, gusti umaci isticali se bojom pokraj sira i bijeloga ribljeg mesa. S vremena na vrijeme širok, vedar smijeh, onaj prirodni smijeh, domaći, narušio bi svečanu ozbiljnost tih političkih zdravica. A pod okriljem toga službenog, općeg dijela svečanosti razbrbljale se i sitne, male tajne. Djevojke razgovarale o
najmodernijem plesu, engleskom valceru, o menuetu, o arijama što će ih svirati na čembalu. A ni starije dame nisu odbijale zaplesati, samo zato — govorile su — da pokažu kako se plesalo u zlatno vrijeme njihove mladosti. Netko je kraj mene davao detaljne informacije o tome da uskoro, prema pismima što ih je dobio iz Loande, stiže partija crnaca. Nećak mu — kazivao je čovjek — u jednom pismu javlja da je već ugovorio za četrdeset glava, a u drugom pismu... Evo, oba su mu pisma tu, u džepu, ali mu ih ovdje ne može pročitati. Ono što zna i na što se može slobodno računati, to je da će već u ovoj partiji dobiti najmanje stotinu i dvadeset crnaca.
Vilaça opet pljesnu rukama. Razgovor odjednom utihnu, poput orkestra koji je prestao, i sve se oči okrenu prema pjesniku. Oni koji su bili daleko od njega, stave ruku na uho, da ne bi izgubili nijednu riječ, a većini se prisutnih već unaprijed na licu rascvao glup i blažen smiješak.
Stajao sam tako sam i zaboravljen i piljio u kompot koji sam osobito volio. Svršetak svake pjesme dočekao bih s velikim
veseljem, nadajući se svaki put da je to zadnja. Ali, nažalost, stihovi su se dalje nastavljali, a slatko i kompot stoji li, stoji. Nitko i ne pomisli da prvi progovori. Moj je otac sjedio na čelu stola pa s uživanjem gledao u zadovoljna lica svojih uzvanika. Sijao se od
ponosa zbog svega — zbog dobrog raspoloženja, uspjelih jela, cvijeća, zbog one neusiljenosti koja je pod utjecajem izvrsnog ručka zbližavala sve te inače međusobno tako različite ljude. Sve sam to vidio, jer sam neprestano gledao sad u kompot, sad u oca, pogledom koji je molio, preklinjao. Uzalud — ništa nije vidio. A stihovi pljuštali kao kiša i prisiljavali me da zauzdavam svoju želju i da šutim. Bio sam strpljiv koliko sam najviše mogao — a to znači ne baš mnogo, i tako počnem tražiti kompota, najprije tiho i polako, pa sve jače i jače, dok najposlije nisam okrenuo kričati, urlati, udarati nogama. Otac, koji bi mi, štono riječ, dao i sunce s neba, zovne jednog od crnaca da me posluži, ali prekasno. Tetka Emerenciana bila me već uzela sa stolice i predala jednoj crnkinji unatoč mojoj dernjavi i opiranju.
Za sve to kriv je bio, dakako, samo stihoklepac. Zbog njega se odlagalo s kolačima i kompotom, zbog njega su me istjerali. To mi je bilo dosta. Počnem smišljati osvetu, bilo kakvu, samo da bude paprena, da bude nešto što će ga učiniti smiješnim. Doktor Vilaça bio je ozbiljan čovjek, uvažen i odmjeren, sa svojih četrdeset i sedam godina, a bio je oženjen i imao djecu. Trebalo je dakle nešto krupnije nego ga povući za repić od perike, ili mu straga pribosti komadić papira — trebalo je nešto mnogo gore. Držao sam ga na oku neprestano sve do kraja večeri. Tako sam za njim pošao i u vrt. Cijelo je društvo bilo izišlo da se malko prošeće. Tada ugledam kako se Vilaça razgovara s Donom Eusebijom, sestrom majora Dominguesa. Bila je to krepka djevojka, već u godinama, ako i ne lijepa, a ono ni ružna.
— Jako se na vas ljutim — govorila je. — A zašto?
— Jer... ne znam... jer je moja sudbina da... ponekad mi se čini da je bolje umrijeti...
Zašli su u šumarak. Ja za njima. Bila je to prava igra mačke i miša. Od vina i požude Vilaçi se oči krijesile.
— Pustite me! — reče ona.
— Nitko nas ne vidi. Zašto da umreš, anđele? Kakve su to misli? Pa znaš da bih tada i ja umro... Ah! što govorim... ja umirem svaki dan od ljubavi, od žudnje...
Dona Eusebia prinese rupčić očima. Pjesnik je nastojao da se sjeti kakve književne fraze, a onda mu pade na pamet ova koju je, kako sam mnogo kasnije otkrio, posudio iz jednog djela Joséa da
Silve:4
Ne plači, ljubavi,
ne traži da zora dvaput svane.
Dok je to govorio, privuče je sebi. Malo se opirala, a onda mu se prepustila. Usne im se spojiše, i ja začuh šum poljupca,
najplašljivijeg od svih poljubaca.
— Doktor Vilaça poljubio Donu Eusebiju...! — počeh urlati iz svega grla, trčeći kao mahnit preko vrta.
Te su moje riječi djelovale kao eksplozija, Od iznenađenja svi stali kao prikovani. Tu i tamo ljudi se značajno pogledali, neki se potajno smiješili, šaputali. Majke se sa svojim kćerima brže - bolje izgubile, odjednom se pobojale noćne vlage. Otac se tada ozbiljno na me razljutio zbog te neuljudnosti pa me potegao za uši. No sutradan za doručkom, kad se sjetio što se dogodilo, u smijehu me kvrcnuo po nosu i govorio:
— Ah, mangupe jedan mangupski!
4 José da Silva (1705.1739.), slavni portugalski komediograf i obnovitelj
Glava 13.
SKOK
A sada da se zaletimo i preskočimo dosadno razdoblje školovanja, kad sam učio čitati, pisati, računati, primao i davao ćuške i izvodio sva moguća obješenjaštva, uz more, po brežuljcima i po svim onim zakutcima što su kao stvoreni za bježanje iz škole.
Imalo je to vrijeme i svojih gorkih strana: kazne, prijetnje, pa duge i teške zadaće, i još štogod na tu priliku. Najgore od svega bila je šiba, a ipak... O šibo, strepnjo moga djetinjstva, ti kojom se »utjerivalo u glavu« i kojom se obilno služio moj stari, koštunjavi i ćelavi učitelj, da me nauči abecedu, pravilan izgovor, sintaksu i drugo što je znao. Ti, blagoslovljena, danas tako ponižena šibo, zašto nisam zauvijek ostao đačić s onim svojim malim mačem iz 1814., tisuću puta dragocjenijim od Napoleonova! A što si i tražio od mene, stari učitelju koji si mi dao prva znanja! Da učim napamet i da se lijepo ponašam: ni više ni manje nego ono što sâm život od nas traži, život koji nam daje posljednje lekcije, samo s tom
razlikom što, ako si u meni budio strah, nisi izazivao odvratnost. Još te i sada gledam kako ulaziš u razred u papučama od bijele kože, u široku kaputu, s rupcem u ruci, s ćelom na tjemenu i s kratkom bradicom. Vidim kako sjediš, otpuhuješ, kako gunđaš i za početak uzimaš štip burmuta, a onda nas prozivaš da govorimo lekciju. Radio si to isto pune dvadeset i tri godine, uvijek jednako tih, pedantan i bezbojan. Skromno, ni od koga zapažen, stanovao si u maloj kući u ulici Polho sve do dana kad si naglavce zaronio u duboki mrak, a da nitko za tobom, osim jednoga starog crnca, zaplakao nije, nitko, čak ni ja, koji tebi zahvaljujem za svoje prve spoznaje o svijetu.
Naš se učitelj zvao Ludgero, ali ja ovdje donosim njegovo potpuno ime — Ludgero Barata — nesretno ime, koje je postalo nepresušnim izvorom nemilosrdnih đačkih ujedanja.5 Pogotovu
jedan od nas, Quincas Borba,6 bijaše okrutan prema nesretniku.
Dva-tri puta na tjedan on bi mu u džep od hlača — a hlače učiteljeve
5 Portugalska riječ barata znači: bubašvaba ili žohar. — Prev.
6 O njemu je pisac napisao poseban roman pod naslovom Quincas Borba. —
bijahu široke i posuvraćene — ili u ladicu njegova stola, ili kraj tintarnice, spustio kakva crknuta žohara. Ako bi ga opazio za vrijeme nastave, nesretni bi učitelj skočio, ustremio se na nas s prijetećim pogledom i stao nas častiti najpogrdnijim imenima: gadovi, raspuštena bagra, divljaci, ništarije. Jedni su drhtali, drugi mrmljali, samo bi Quincas Borba ledena izraza i potpuno
ravnodušno zurio u strop.
A bio je pravo čudo taj Quincas Borba! Nikada ni u djetinjstvu, a ni kasnije u životu nisam susreo divnijeg dječaka, dosjetljivijeg i većeg huncuta. Bijaše on cvijet ne samo naše škole nego i cijelog grada. Mati mu udovica imala nešto imanja i naprosto je obožavala sina: uredan, nagizdan, otmjen, bio je uvijek u pratnji naočita lakaja. Ah, sjajan je bio taj lakaj, uvijek nam je išao na ruku kad smo izostajali iz škole, puštao nas da tražimo gnijezda ili da ganjamo guštere po okolnim brežuljcima, ili bi nas jednostavno pustio da lunjamo po miloj volji, kako i pristaje dvojici mladih i otmjenih besposličara. Pa onda Quincas kao car! Da ste ga samo vidjeli kako se igra cara na Duhove. Uostalom, Quincas je u našim dječjim igrama uvijek imao ulogu ili kralja ili ministra, ili generala, uvijek se igrao vlasti, uvijek bio nešto više. Taj nemirni deran imao nešto impozantno u držanju, nešto gospodsko u pojavi, u kretnjama. Tko bi rekao da će... Ali obuzdajmo pero, ne istrčavajmo se. Prijeđimo u jednom skoku do 1822. Bila je to godina naše političke nezavisnosti, a za mene osobno godina kad sam se prvi put osjetio zarobljen.
Glava 14.
PRVI POLJUBAC
Bijaše mi sedamnaest godina. Uzalud sam se trudio da od prvih malja napravim brkove. Bio sam nesretan. Od svega na mom licu jedino je u živom oku i upornom pogledu bilo muškosti, a kako sam se prilično drsko držao, nije se pravo moglo odrediti jesam li dijete koje uzima pozu odrasla čovjeka ili čovjek s dječjim izgledom. U cjelini bio sam lijep dječak, lijep i odvažan; u život sam uletio u čizmama i mamuzama, s bičem u ruci i s razigranom krvi u žilama; jahao sam nemirna, čila i hitra vranca, jednoga poput onih iz starinskih balada, što ih je romantizam našao oko srednjovjekovnih dvoraca, pa ih potjerao po ulicama i šetalištima našeg stoljeća. Ali je nesreća što je u tome toliko pretjerao da ih je valjalo metnuti u ropotarnicu: tu ih je realizam našao olinjale, jadne i crvotočne, pa ih iz samilosti prenio u svoje knjige.
Da, bio sam lijep mladić, bogat, ambiciozan i pametan, pa nije teško zamisliti kako je mnoga žena stidljivo preda mnom oborila glavu ili podigla k meni pogled pun čežnje. Ali ona koja me zarobila prva od svih, bila je jedna... kako da kažem... Ovo je pristojna knjiga, barem je po namjeri takva; po namjeri je čak veoma pristojna. Ali što mogu, treba kazati ili sve ili ništa. Ona što mi je zarobila srce, bila je Španjolka, po imenu Marcela, »lijepa
Marcela«, kako su je zvali ondašnji mladići. A imali su i pravo. Bila je kći vrtlara iz Asturije, to mi je sama priznala u trenutku iskrenosti, jer je po fami bila kći madridskog advokata koji je kao žrtva francuske invazije bio progonjen, bačen u tamnicu i najposlije strijeljan kad je njoj bilo svega dvanaest godina.
Španjolske priče! Ali tko god bio otac — vrtlar ili advokat — činjenica je da Marcela nije znala ni za seosku čednost niti se brinula za moral iz knjiga. Bila je dobra, vesela djevojka, bez skrupula, nezadovoljna samo zbog toga što joj ondašnja stroga shvaćanja nisu dopuštala da po gradu pokazuje svoju privlačnost i ekstravagantnost. Raskošna i nestrpljiva, voljela je novac i mlade momke. Te je godine voljela nekoga Xaviera. Bio je bogat i tuberkulozan, pravi biser.
praskali vatrometi. Bio je to dan proglašenja Nezavisnosti. Ta proljetna svečanost bila je prava provala narodnog oduševljenja. I narod i ja — obojica smo bili mladići, iščahurili se iz djetinjstva sa svom plahovitošću mladosti. Ugledao sam je — rekoh — kako silazi s nosiljke, lijepa, ljupka, upadno vitka, s nekom izazovnom
slobodom u kretanju, kakve nikada nisam vidio u čestitih žena. — Hajde za mnom — reče sluzi.
A ja, kao da je to naredila meni, uputih se za njom, zaljubljen do ušiju, ustreptala srca, pun slatkih slutnja. Dok sam je slijedio, netko dobaci »lijepa Marcela«, i u tom se času sjetih da sam i strica Joana čuo kako spominje to ime. Zastao sam kao okamenjen i, priznajem, duboko smućen.
Tri dana poslije, stric me povjerljivo upita ne bih li možda s njim na večeru, k nekim ženama u Cajueiros. Otišli smo — bilo je to kod Marcele. Na čelu te noćne gozbe bio je, naravno, onaj Xavier sa svim svojim tuberkulama. Jeo sam malo, gotovo nikako, jer sam očima gutao jedino domaćicu. Koliko je draži bilo u toj Španjolki! Bijaše ondje dvadesetak žena — sve odreda lake djevojke — lijepe, privlačne, ali Španjolka...! Moja zanesenost, nekoliko čaša vina, nesavladiva žudnja, mahnitost, sve me to natjeralo da učinim nešto neobično. Kad smo izišli na ulicu, rekoh stricu da me pričeka časak, i ja se ponovno popeh uza stube.
— Jeste li što zaboravili? — upita me Marcela, koja je stajala na potremku.
— Jesam, rubac.
Ona se sa mnom uputi u salon, ali je ja zgrabih, privukoh k sebi i poljubih. Ne znam je li što izustila, je li kriknula, je li zvala. Ništa ne znam. Znam samo to da sam ponovno pretrčao stube, u jednom dahu, kao vjetar, i da sam posrtao kao pijan.
Glava 15.
MARCELA
Od Rocio Granda do Marcelina srca trebalo mi je trideset dana. Više nisam jurišao na atu slijepe strasti, nego na magarčiću
strpljenja, lukavu i tvrdoglavu u isti mah. Jer postoje doista dva načina da zadobiješ žensku naklonost: nasiljem, poput Europina bika, ili nježnošću, poput Ledina labuda ili Danajine zlatne kiše. Te tri domišljatosti starog Jupitera danas su već zastarjele, i zato sam se radije poslužio modernijom usporedbom: konjem i magarcem. Neću vam pričati kakva sam sve lukavstva smišljao, koga sve nisam potplaćivao, neću govoriti kako sam čas letio pun nade, čas opet zapadao u očaj, koliko sam puta uzalud čekao — neću dakle govoriti o svoj toj ljubavnoj abecedi. Ali vam mogu mirne duše izjaviti da je magarac bio dostojan konja. Bio je to pravi magarac jednoga Sancha Panze, magarac — filozof, koji me na isteku spomenutog vremena odveo pravo mojoj Dulcineji. Sjahao sam, potapšao ga po sapima i poslao ga da pase.
O, ti prvi zanose moje mladosti, kako si bio sladak! Usporediti se zacijelo može jedino s dojmom što ga je u biblijskom stvaranju svijeta izazvala prva zraka sunca. Zamislite samo tu čudesnu pojavu prvog sunca, taj iznenadni blijesak svjetlosti što je udario u lice svijeta koji je tek otvorio oči. Bilo je to isto sa mnom, moj čitaoče i prijatelju, te ako ti je ikad bilo osamnaest godina, morat ćeš priznati da je doista tako.
Dvije su faze u ljubavi i ljubavnom zanosu, kako već želiš da to nazoveš, jer je meni svejedno, ime i nije važno. Prva je konzulska, druga carska. U prvoj, a ta je kratko trajala, okušavali smo svoje snage, ja i Xavier, koji nikad nije ni slutio da sa mnom dijeli vlast nad Rimom. A kad je lakovjernost najposlije morala uzmaći pred nepobitnim dokazom, Xavier predade znakove časti, i ja u svoje ruke preuzeh svu vlast: to je bila cezarska faza. Svijet je bio moj! Ali, na nesreću, nije to bilo besplatno. Valjalo mi je naći novca, stvoriti ga, a onda ga umnožiti. Najprije sam iskoristio
širokogrudnost svoga oca: davao mi je sve što sam zatražio, bez oklijevanja, bez gunđanja, bez prijekora. Svakome je govorio da sam mlad i da je i on nekoć bio takav. Ali sam ja to počeo tako
