Markiz de Sade - JUSTINE ILI NEDAĆE KREPOSTI Naslov izvornika: Justine ou Les Malheurs de la Vertu Pravo ime autora: Donatien Alphonse François de Sade
O Justini
Začetak se Justine krije u bilješci koju je Sade napisao u bilježnici kojom se služio u Bastilli: Dvije sestre: prva, vrlo raskalašena, živi u sreći, blagostanju i zadovoljstvu, druga, neobično čestita, zapada u tisuću zamki koje je na kraju odvode i u smrt. Odredivši tako temu, Sade od nje stvara filozofsku priču, Nedaće kreposti, koju završava u petnaest dana u toku ljeta 1787. Priče i novele koje je napisao u to vrijeme, njih pedesetak, imale su biti tiskane u zbirci. Na dan 1. listopada 1788., pišući Obrazloženi katalog svojih djela, Sade ispravlja: Poglavlju o romanima pripojite Nedaće kreposti, djelo u sasvim novom stilu. Od početka do kraja likuje porok, a krepost je ponižena. Jedino rasplet vraća kreposti sav dužni sjaj, i nema bića koje, pročitavši ovu knjigu, neće zamrziti lažnu pobjedu zločina i koje se neće prikloniti poniženjima i nesrećama koje iskušavaju krepost. U meñuvremenu, privučen izvorima svoje teme, Sade je već počinje prerañivati. Znatno ju je proširio i objavio 1791., pod naslovom Justine ili nedaće kreposti. Ne spominje se ni ime autora ni izdavača. Originalni tekst Nedaće kreposti koji je 1909. pronašao Apollinaire, objavio je Maurice Heine 1930. godine. U posljednje vrijeme objavljeno je više izdanja. Sade je Justinu više puta preinačivao. Ne zna se točno koliko je originalni tekst iz 1791, do svoje konačne verzije, doživio ispravljenih i proširenih izdanja. Tri, četiri, možda pet. 1797. godine dva sveska originalnog izdanja
postadoše Nova Justine ili Nedaće kreposti, popraćena pričom o Julietti, njenoj sestri, u deset svezaka, sve u svemu 3600 stranica, ukrašenih naslovnom stranom i s još sto (bestidnih) brižljivo izgraviranih tema. - Usprkos ovom nerazmjeru, bitna je razlika, isključujući proste izraze i dodane epizode iz posljednjeg izdanja, u raspletu. Dok u izdanju od 1791. godine, kao u originalnoj priči, gospoda de Lorsange, to jest Juliette, napušta svijet pred tijelom svoje sestre koju je ubio grom, posvećujući ostatak života ispravljanju svojih grešaka, u Procvatu poroka ta smrt predstavlja znak opće raskalašenosti »Društva razuzdanih«. Uistinu, kaže Juliette, ovo me više nego ikad sokoli da nastavim putem kojim sam išla cijelog života. O, Prirodo1. ... Tvojim je planovima dakle potreban zločin koji se glupani usuñuju kažnjavati; ti ga dakle želiš, jer tvoja ruka kažnjava one koji ga se boje ili koji mu se ne posvećuju ... Oh! To su dogañaji koji
povećavaju moju sreću i usavršavaju moj mir. Tekst koji ovdje donosimo, tekst je iz .1791. godine, ispravljen prema originalnom izdanju.
O, prijatelju moji Procvat je zločina isto što i munja čiji varavi plamenovi samo na trenutak ukrašavaju atmosferu, u ponor smrti sunovraćaju nesretnike koje su zaslijepili.
Mojoj dobroj prijateljici Da, Constance,
tebi upućujem ovo djelo; tebi koja si istodobno i uzor i sreća svog spola, tebi u kojoj se najosjetljivija duša sjedinjuje s najpravednijim i najprosvjećenijim duhom, jedino je tebi dopušteno da upoznaš toplinu suza koje izaziva nesretna krepost. Prezirući sofizme raskalašenosti i bezbožnosti, boreći se protiv njih bez prestanka svojim djelima i riječima, nimalo se ne bojim da ćeš popustiti onima koje iz nužde u ovim zapisima zastupaju odreñena lica; cinizam nekih opisa (ublaženih koliko se moglo) neće te više prestrašiti; to razotkriveni porok, plačući što je otkriven, ogorčeno viče čim se napadne. Proces Tartuf eu djelo je licemjera; proces Justini bit će djelo razvratnika, ali malo ih se bojim: moji motivi, koje ćeš ti otkriti, neće time biti zanijekani; tvoje mišljenje dosta je mojoj slavi i ja se, kad se tebi svidim, moram ili svima svidjeti, ili se tješiti svim mogućim pokudama. Ali nuditi posvuda porok koji likuje, i krepost kao žrtvu svog
samoprijegora, pokazivati nesretnicu koja upada iz nesreće u nesreću, igračku opačine, predmet poruge svih pokvarenjaka, izvrgnutu najokrutnijim i najužasnijim sklonostima, zaglušenu najdrskijim i prividno
najispravnijim sofizmima, plijen najspretnijih zavoñenja i najneodoljivijih podmićivanja, koja se svim tim udarcima, svim tim nevoljama i cijeloj toj pokvarenosti može suprotstaviti samo osjetljivom dušom, jednostavnim duhom i velikom hrabrošću: u jednu riječ, izvrgnuti se opasnosti najsmionijih opisa, najneobičnijih situacija, najstrašnijih načela, najodlučnijih poteza pera, s jedinim ciljem da od svega toga postignem jednu od najuzvišenijih moralnih pouka koju je čovjek do sada dobio, složit ćete se da to znači stići na cilj do sada slabo utabanim putom. Jesam li uspio, Constance? Hoće li suza u tvojim očima
označiti moju pobjedu? Hoćeš li, kad pročitaš Justinu, reći »O, kako me ove slike zločina čine sretnom što volim kreposti Kako je ona uzvišena u svojim suzama? Kako je nesreće uljepšavaju! O, Constance! Te riječi nek ti izmaknu, i moj će trud biti okrunjen. Remek-djelo filozofije bilo bi razvijanje sredstava kojima se Providnost služi da s čovjekom postigne one ciljeve koje želi postići, i da, prema tome, naznači neke^lanove ponašanja po kojima bi taj nesretni dvonožni individuum spoznao način na koji mora stupati po trnovitom putu života, kako bi doskočio čudnim Ilirovima ove fatalnosti kojoj dajemo dvadeset različitih imena a da je još nismo uspjeli ni upoznati ni definirati. Ako se, s velikim poštovanjem prema našim društvenim konvencijama, i ne prelazeći nikad granice koje nam one nameću, dogodi da, usprkos tome, nailazimo samo na trnje, dok zli beru samo ruže, neće li tada ljudi lišeni nekih prilično utvrñenih vrlina koje ih izdižu iznad ovih primjedbi, procijeniti da više vrijedi prepustiti se bujici nego oduprijeti joj se? Neće li reći da krepost, koliko god bila lijepa, ipak postaje najlošiji dio koji se može odabrati, jer je preslaba da bi se borila protiv poroka, i da je u ovom, potpuno iskvarenom stoljeću, najsigurnije raditi ono što rade i drugi. Neće li oni učeniji, da tako kažemo, zloupotrebljavajući znanje koje su stekli, reći zajedno sa Zadigovim anñelom Jesradom da nema zla koje ne raña dobro, i da se oni, prema tome, ne mogu odati zlu, jer je to samo jedan od načina da se proizvede dobro? Neće li dodati da je, općenito uzevši, svejedno je li netko dobar ili zao pa, ako nesreća prati krepost a blagostanje zločin, budući da je sve u očima Prirode jednako, da je neizmjerno bolje biti meñu zlima koji uspijevaju nego meñu dobrima koji propadaju. Važno je dakle doskočiti ovim opasnim sofizmima lažne filozofije; bitno je pokazati da primjeri nesretne kreposti, predočeni jednoj iskvarenoj duši koja je ipak sačuvala neka dobra načela, mogu ovu dušu privesti dobru isto tako pouzdano kao da joj se na tom putu kreposti pokažu najsjajnije pobjede i najzavodljivije nagrade. Naravno, okrutno je opisivati gomilu nevolja koje pritišću nježnu i osjetljivu ženu što beskrajno poštuje krepost, a s druge strane pritjecanje blagostanja onima koji uništavaju ili muče tu istu ženu. Ako se iz slike ovih fatalnosti ipak rodi neko dobro, hoćemo li osjećati grižnju savjesti što smo ih pokazali? Može li nas povrijediti utvrñivanje činjenice koja će mudrom čovjeku što ubire plodove čitanja pružiti koristan nauk o podvrgavanju naredbama Providnosti, i sudbonosnu opomenu da nebo često kažnjava biće za koje smatramo da je najbolje ispunjavalo svoje dužnosti, kako bi nas vratilo našim dužnostima. To su osjećaji koji će upravljati našim radom, i s obzirom na te razloge, molimo čitatelja da nam oprosti zbog pogrešnih sistema koje će naći u ustima više naših junaka i zbog katkad pomalo grubih prizora koje smo, iz ljubavi prema istini, morali izložiti njegovu pogledu. Gospoña grofica de Lorsange bila je jedna od onih Venerinih svećenica čije je bogatstvo rezultat zgodnog lica i vrlo lošeg vladanja i čiji se naslovi, koliko god sjajni bili, mogu naći jedino u arhivu Hetere, skovani od bezočnosti koja ih uzima, i podržani glupom lakovjernošću koja ih daje: crnomanjasta, lijepa stasa, s nekim posebnim izrazom u očima; to pomodno bezvjerstvo koje, dajući još više začina strastima, čini posebno traženim žene osumnjičene zbog njega; pomalo zla, bez ikakvih principa, ne vjerujući ni u šta, pa ipak ne toliko izopačena u srcu da bi joj osjetljivost bila ugašena; ponosna,
raskalašena; takva je bila gospoña de Lorsange. Ta žena ipak bijaše najbolje odgojena; kći vrlo bogatog pariškog bankara, bila je odgajana sa sestrom po imenu Justine, tri godine mlañom od nje, u jednoj od najpoznatijih opatija ove prijestolnice, gdje, sve do dvanaeste i petnaeste godine, nikakav savjet, nikakav učitelj, nikakva knjiga, nikakav talent ne bjehu uskraćeni ni jednoj ni drugoj od ovih dviju sestara. Dvije djevojke, u to vrijeme sudbonosno za krepost, sve izgubiše u samo jednom danu: strašan stečaj nagna njihova oca u tako okrutno stanje da je umro od čemera. Mjesec dana kasnije i žena za njim ode u grob. Dva neprijazna i otuñena roñaka odlučiše što će napraviti s mladim siroticama; njihov dio nasljedstva koje pojedoše vjerovnici, iznosio je sto talira za svaku. Kako se nitko nije htio brinuti o njima, otvore im vrata samostana, vratiše im miraz i ostaviše slobodu da postanu što žele. Gospoña de Lorsange, koja se tada zvala Juliette i čiji karakter i duh bijahu oblikovani otprilike kao u tridesetoj godini, u godinama koje je imala tijekom priče koju ćemo ispripovjediti, kao da je osjećala samo užitak što je slobodna, ne
razmišljajući ni trenutak o okrutnoj kobi koja ju je oslobodila njenih lanaca. Justine, koja je, kako smo već rekli, imala dvanaest godina te sumoran i melankoličan karakter, mnogo je jače osjetila strahotu svog položaja. Obdarena nježnošću, izvanrednom osjetljivošću, umjesto prepredenošću kojom se odlikovala njena sestra, bila je naivna i prostodušna i zato je morala upasti u brojne zamke. Ta djevojka s toliko dobrih osobina imala je i nježno lice, potpuno različito od lica kojim je priroda bila ukrasila Juliettu; koliko je bilo umjetnog, prijetvornog i kaćiperskog u crtama jedne, toliko je bilo stidljivosti, pristojnosti i plašljivosti kod druge; vanjština Djevice, velike plave oči, sjajna koža, stas vitak i gibak, dirljiv glas, zubi od bjelokosti i najljepša plava kosa, to je slika te ljupke mlañe sestre čije naivne dražesti i nježne crte nadilaze naše kistove. I jednoj i drugoj dadoše dvadeset i četiri sata da napuste samostan, prepuštajući im brigu da se sa svojih sto talira snañu kako znaju i umiju. Juliette, oduševljena što je svoj gospodar, htjede na trenutak
obrisati suze s Justinina lica, ali kad je vidjela da neće uspjeti, poče je grditi umjesto da je tješi; prigovori joj zbog njene osjetljivosti; reče joj, odajući filozofiju koja je mnogo nadvisivala njene godine, da se na ovom svijetu treba žalostiti samo zbog onoga što nas osobno dira; da u sebi samima možemo naći fizička uzbuñenja prilično pikantne strasti kojima možemo ugasiti sve duševne patnje kojih bi udarac mogao biti bolan; da taj postupak to više treba primijeniti, što se prava mudrost beskrajno više sastoji od
udvostručivanja zadovoljstava nego u umnažanju muka; da, u jednu riječ, ne postoji ništa što se ne bi moglo napraviti da se u sebi ublaži ta neiskrena osjetljivost kojom se samo drugi koriste, a koja nama samo nevolje donosi. Ali teško je otvrdnuti dobro srce, ono se opire umovanju lakoumna čovjeka, i njegove radosti utjeha su mu za lažne dragulje ljepoumca. Juliette tada upotrijebi drugu lukavštinu i reče svojoj sestri da, s godinama i ljepotom koju imaju i jedna i druga, nikako ne mogu umrijeti od gladi. Spomene joj kćer njihovih susjeda, koja je, pobjegavši iz roditeljske kuće, danas bogato uzdržavana i svakako mnogo sretnija nego da je ostala u krilu obitelji; da se jako treba kloniti mišljenja da brak čini djevojku sretnom; da zarobljena okovima braka može očekivati velike patnje i vrlo malo užitaka; odavši se raskalašenosti, meñutim, uvijek bi mogle računati na dobro raspoloženje ljubavnika, ili se tješiti njihovim brojem. Justinu je jeza hvatala od ovih razgovora; rekla je da više voli smrt od sramote, i sva dalja nagovaranja svoje sestre da zajedno stanuju odlučno je odbijala, čim je vidjela da ponašanje koje je izabrala njena sestra izaziva strepnju u njoj. Dvije se djevojke dakle rastadoše, bez ikakva obećanja da će se ponovo vidjeti, čim su se njihove namjere pokazale toliko različitima. Hoće li Juliette, koja će postati velika dama, kako je smatrala, pristati da primi malu djevojku čije bi je kreposne, ali niske sklonosti mogle osramotiti? I bi li Justine, sa svoje strane, htjela izložiti opasnosti svoj moral u društvu perverznog stvorenja koje će postati žrtva razularenosti i javnog razvrata? Jedna drugoj dakle zauvijek rekoše zbogom i obje već sutradan napustiše samostan. Justine koju je u djetinjstvu voljela krojačica njene majke, pomisli da će ta žena shvatiti njenu nevolju; potraži je, ispriča joj svoju nesreću, zamoli je da joj nañe posao... tek što su je prepoznali, grubo je otpraviše. — Oh, Bože1. — reče jadno malo stvorenje — Moraju li moji prvi koraci u svijetu biti obilježeni tugom? Ta me je žena nekad voljela, zašto me danas odbacuje? Jaol Zato što sam siroče i jadna. Zato što više nemam bogatstva na svijetu i zato što ljude cijene samo po pomoći i ugodnostima koje se drugi nadaju od njih dobiti. Sva u suzama, Justine potraži svog župnika. Opiše mu svoje stanje snagom nevinosti svojih godina... Nosila je malu bijelu haljinu. Njena lijepa kosa nemarno je bila skupljena pod velikom kapom. Vrat što se jedva nazrijevao prekrivao je dva-tri puta obavijen veo. Njeno lijepo lice bilo je pomalo blijedo zbog jada koji su je izjedali, a suze koje su se skupile u njenim očima davale su im joj snažniji izraz. — Vidite, gospodine — reče ona svetom čovjeku ... — Da, vidite u kakvom sam jadnom položaju za jednu mladu djevojku. Izgubila sam oca i majku... Nebo mi ih je uzelo u godinama kad mije njihova pomoć bila najpotrebnija... Mrtvi su i upropašteni, gospodine. Ništa više nemamo. Ovo je sve što su mi ostavili — nastavi pokazujući svojih dvanaest lujdora... — ni kutak gdje da odmorim svoju jadnu glavu... Bit ćete milostivi sa mnom, gospodine, zar ne? Vi ste izaslanik Vjere, a vjera je uvijek bila snaga mog srca. U ime onog Boga kojeg obožavam i čiji ste vi predstavnik, recite mi, kao drugi otac, što da radim... što da postanem? Mjereći kradomice pogledom Justinu, milosrdni svećenik odgovori da je župa vrlo opterećena, da bi teško mogla podnijeti nove milostinje, ali ako bi mu Justine htjela služiti, ako bi htjela obavljati grube poslove, uvijek bi se u njegovoj kuhinji za nju našao komad kruha. A kako ju je, izgovarajući to, izaslanik bogova uhvatio za bradu i poljubio mnogo drskije nego što bi to smio učiniti jedan duhovnik, Justine, koja ga je isuviše dobro shvatila, odbije ponudu rekavši: — Gospodine, ja od vas ne tražim ni milostinju ni mjesto sluškinje. Isuviše je malo vremena prošlo od kako sam napustila položaj bolji od onoga koji bi me mogao nagnati da zaželim ove dvije milosti, a da bih bila prisiljena da ih tražim. Poštujem savjete koji su potrebni mojoj mladosti i mojim nesrećama, ali vi želite da ih ja isuviše skupo platim. Posramljeni i raskrinkani dušobrižnik odmah protjera ovo jadno malo stvorenje, i nesretna Justine, već prvog dana dvaput odbijena i osuñena na usamljenost, uñe u kuću na kojoj je vidjela oglas, iznajmi malu sobu na petom katu, plati je unaprijed, i prepusti se gorkim suzama, jer je bila osjetljiva, a ponos joj je bio okrutno
povrijeñen. Dopustit ćete nam da je ostavimo neko vrijeme ovdje i da se vratimo Julietti te da kažemo kako je, iz položaja u kojem smo je zatekli, nemajući ništa više novaca od svoje sestre, u petnaest godina ipak postala žena s naslovima, koja je imala trideset tisuća franaka rente, lijepe dragulje, dvije-tri kuće, u gradu i na selu, a trenutno srce, novac i povjerenje gospodina de Corvillea, državnog savjetnika, čovjeka koji je uživao najveći ugled i koji se upravo spremao zauzeti ministarski položaj. Život joj je svakako bio trnovit: te gospoñice krče sebi put kroz najsramotnije i najokrutnije naukovanje; takva je danas u krevetu nekog princa, koji je možda prisiljava da se ponižava i čini djela razvratne grubosti, u rukama u koje su je bacile njena mladost i neiskustvo. Izašavši iz samostana, Juliette potraži ženu za koju je čula od one svoje mlade
prijateljice iz susjedstva. Izopačena kakva je željela biti, i iskvarena od te prijateljice, predstavila se sa svojim malim zamotuljkom pod rukom, u dugoj plavoj i neurednoj haljini, s kosom koja je padala, i s najljepšim licem na svijetu, ako je istina da se u nekim očima nečednost može doimati ljupko; toj je ženi ispričala svoju povijest i zamolila je da joj pomogne kao što je pomogla i njenoj bivšoj prijateljici. — Koliko vam je godina? — upita je gospoña Duvergier. — Za nekoliko dana petnaest, gospoño — odgovori Juliette... — I nikada nijedan smrtni grijeh — nastavi matrona... — Oh, ne, gospoño, kunem vam se — odgovori Juliette. — Ali ponekad u tim samostanima — reče stara... — neki ispovjednik, redovnica, neka drugarica... potrebni su mi pouzdani dokazi. — Samo o vama ovisi hoćete li ih pribaviti, gospoño —? odgovori Juliette crveneći se... Stara namjesti naočale i, kad je pažljivo, sa svih strana pregledala stvari, reče: — Ostat ćete ovdje, poštovat ćete moje savjete, bit ćete vrlo susretljivi i poslušni u poslu, čisti, štedljivi, iskreni prema meni, mudri sa svojim drugaricama, lukavi s muškarcima, i prije nego što proñe deset godina, dopustit ću vam da se povučete, s jednom komodom, ogledalom, sluškinjom; vještina koju steknete kod mene, omogućit će vam da pribavite ostalo. Davši joj ove upute, gospoña Duvergier uze Juliettin
zamotuljak; još je upita ima li novaca, a kako je Juliette bila i suviše iskrena pa priznala da ima sto talira, draga ih mamica zaplijeni uvjeravajući svoju novu učenicu da će tu malu svotu uložiti u lutriju za nju, ali da jedna djevojka ipak ne bi smjela imati novaca. — To je — reče joj — sredstvo da se učini zlo, a u stoljeću koje je pokvareno kao ovo, mudra i plemenita djevojka mora brižljivo izbjegavati sve što bi je moglo odvesti u neku zamku. Ja vam to govorim radi vašeg dobra, mala moja — doda stara — i morate mi biti zahvalni što to radim. Kad Je ova prodika završila, došljakinja bijaše predstavlje- na svojim drugaricama; pokazaše joj njenu sobu u kući, i već sutradan njene dražesti bile su spremne za prodaju. U četiri mjeseca roba je bila prodana gotovo stotini osoba; jedni su se zadovoljavali djevičanstvom, drugi, profinjeniji ili pokvareniji (jer pitanje nije riješeno) htjedoše otvoriti pupoljak koji je cvao u blizini. Duvergier je svaki put stiskala, namještala, i u toku četiri mjeseca lopuža je uvijek nudila mušterijama djevičanstvo. Na kraju ovog mukotrpnog novicijata, Juliette najzad dobije svjedodžbu sestre; od tog trenutka stvarno je priznata djevojkom kuće; od tada je dijelila njene nevolje i koristi. Drugo naukovanje; ako je u prvoj školi, tek s malim zastranjenjima, Juliette služila Prirodi, u drugoj je zaboravila njene zakone; tu je potpuno pokvarila svoje vladanje; trijumf koji je postigla u poroku, potpuno joj izrodi dušu; kad je već roñena za nedjela, treba barem činiti velika i ne dopustiti da uvene u drugorazrednom položaju, koji joj, nagoneći je da radi iste greške i jednako je ponižavajući, ne donosi i istu korist. Svidje se jednom starom i vrlo raskalašenom gospodinu koji ju je u početku pozivao samo radi trenutačnog zadovoljstva; njena joj vještina pribavi sjajno uzdržavanje; poče se pojavljivatii na predstavama, na šetalištima, pored najvještijih predstavnica Heterina reda; gledaju je, navode njene riječi, žele je, a prepredeno se stvorenje tako dobro snalazi da u manje od četiri godine upropasti šest ljudi od kojih je najsiromašniji imao sto tisuća talira rente. Više i nije bilo potrebno da stvori ugled. Zaslijepljenost otmjenih ljudi tako je velika da, što jedno od takvih stvorenja više dokaže volju nečasnost, to više žele biti na njegovoj listi; čini se da stupanj sramote i pokvarenosti postaje mjera osjećaja koje se ljudi usuñuju pokazati joj. Juliette je upravo ulazila u dvadesetu kad se neki grof de Lorsange, anžuvinski plemić, star po prilici četrdesetak godina, toliko zaljubio u nju da je odlučio dati joj svoje ime; dao joj je dvanaest tisuća franaka rente i zaviještao ostatak svog imanja, ako umre prije nje; poklonio joj je kuću, poslugu, pribavio stanovito štovanje u svijetu, koje je u dvije-tri godine uspjelo izbrisati sjećanje na njene početke. Tada se nesretna Juliette, zaboravivši sve plemenite osjećaje i dobar odgoj, iskvarena lošim savjetima i pogibeljnim knjigama, željna da uživa sama, da ima ime i da se oslobodi okova, usudi predati grešnoj misli da skrati dane svom mužu. Svidje joj se taj grozni plan koji je zamislila; učvrsti ga, na žalost, u onim opasnim trenucima kad se tijelo raspaljuje zabludama duha; trenucima kad se to manje opiremo što se ništa ne protivi nepriličnosti želja, ili silovitosti žudnji, i kad prihvaćena strast živi samo zbog mnoštva kočnica koje uništavamo, ili zbog njihove svetosti. Kad obmana iščezne, ako čovjek opet postane razborit, neprilika neće biti velika, to je povijest zabluda duha; dobro znamo da one ne povreduju nikoga, ali, na žalost, idemo dalje. Kakvo će biti, pomišljamo, ostvarenje te misli kad nas je ona sama oduševljavala i tako živo uzbuñivala. Potkrepljujemo prokletu obmanu, a njeno je postojanje zločin. Gospoña de Lorsange, na svoju sreću, tako skrovito ostvari svoju zamisao da se zaštitila od svake istrage, te sa svojim mužem pokopa i tragove užasnog zločina koji ga je otjerao u grob. Postavši opet slobodna i grofica, gospoña de Lorsange vrati se starim navikama. Ali, smatrajući da nešto predstavlja u svijetu, u svoje ponašanje unese manje nečednosti. Više nije bila uzdržavana djevojka, bila je bogata udovica koja je prireñivala ljupke večere, kod koje su dvor i grad bili sretni što mogu doći. U jednu riječ, pristojna žena koja je ipak spavala za dvjesta lujdora, a za petsto se prodavala na mjesec dana. Do svoje dvadeset i šeste godine gospoña de Lorsange još je žnjela sjajne pobjede. Upropastila je tri strana ambasadora, četiri
zakupnika poreza, dva biskupa, jednog kardinala i tri viteza kraljevskog reda. Ali kako se čovjek rijetko zaustavlja nakon prvog zlodjela, naročito ako proñe sretno, nesretna se Juliette ocrni dvama novim
zločinima nalik na prvi. Jednim, da bi okrala nekog svog ljubavnika koji joj bijaše povjerio znatnu svotu, za koju nije znala obitelj tog čovjeka i koje se gospoña de Lorsange dočepala tim strašnim činom. Drugim, da bi se dokopala ostavštine od sto tisuća franaka koju je jedan od njenih obožavatelja bio dužan vratiti nakon smrti. Tim strahotama gospoña de Lorsange pridruži i tri-četiri čedomorstva. Strah da ne uništi lijep stas, želja da sakrije tajne pustolovine, sve je to nagna na odluku da pod svojim srcem uguši dokaz svog razvrata. Njeni nepoznati zločini, kao i oni drugi, ne spriječiše ovu lukavu i slavohlepnu ženu da
svakodnevno pronalazi nove glupane. Istina je, dakle, da uspjeh može pratiti najgore ponašanje i da se usred raspojasanosti i pokvarenosti, ono što ljudi nazivaju srećom može razliti životom. Ali i da ta okrutna i strašna istina ne plaši. Da primjer nesreće koji posvuda prati krepost i koji ćemo uskoro pokazati, ne uznemiruje mnogo poštene ljude. Ta sreća koju donosi zločin varava je, samo je prividna. Nezavisno od kazne koju je Providnost sigurno namijenila onima koje su uspjesi doveli u zabludu, ne živi li na dnu njihova srca crv koji ih bez prestanka grize, koji ih sprečava da se raduju ovom lažnom sjaju, i koji im u duši, umjesto užitka, ostavlja samo razdiruće sjećanje na zločine koji su ih doveli do onoga što jesu. Nesretniku kojeg progoni sudbina njegovo srce pruža utjehu, i radosti koje mu pružaju njegove kreposti brzo mu nadoknañuju nepravde ljudi. Takva je, dakle, bila gospoña de Lorsange kad je gospodin de Corville, star pedeset godina, bogat i ugledan, kako smo već rekli, odlučio potpuno se posvetiti ovoj ženi i zauvijek je vezati uza se. U tome je uspio, bilo pažnjom, bilo vladanjem ili lukavošću gospoñe de Lorsange, pa je već četiri godine živio s njom potpuno kao sa zakonitom ženom, kad ga kupovina vrlo lijepog imanja blizu Montargisa prisili da s njom provede stanovito vrijeme u toj pokrajini. Jedne večeri, kad ih je lijepo vrijeme potaklo da produže šetnju izvan imanja blizu Montargisa na kojem su boravili, a bili su oboje i suviše umorni\da se vrate pješice, zastadoše u gostionici gdje se zaustavlja diližansa iz Lvona da pošalju čovjeka na konju da im potraži neku kočiju. Odmarali su se u prizemnoj i svježoj sobi kuće koja je gledala na dvorište, kad diližansa koju smo spomenuli uñe u svratiste. Promatranje dolaska diližanse budi sasvim prirodnu znatiželju. Možete se kladiti, pogañati kakvi se sve ljudi u njoj nalaze, pa ako spomenete bludnicu, oficira, svećenike i redovnika, sigurni ste da ćete gotovo uvijek pogoditi. Gospoña de Lorsange ustane, gospodin de Corville krene za njom, i oboje se uputiše da vide to drndavo društvo što je ulazilo u gostionicu. Činilo se da u kolima više nema nikoga kad jedan žandar, izlazeći iz policijskih kola, od svog druga koji se nalazio na istom mjestu, primi u naručje djevojku staru dvadeset i šest ili sedam godina, obučenu u poderani indijski haljetak i umotanu sve do obrva u velik ogrtač od crnog tafta. Djevojka je bila vezana poput zločinke i toliko slaba da bi sigurno pala da je njeni čuvari nisu pridržavali. Na krik
iznenañenja i užasa koji se ote gospoñi de Lorsange, djevojka se okrene i pokaže prekrasan stas,
najplemenitije, najljupkije i najzanimljivije lice, sve čari koje se mogu svidjeti i koje su, zbog tihe i dirljive patnje što ih nevinost daje ljepoti, bile još tisuću puta privlačnije. Gospodin de Corville i njegova ljubavnica ne mogoše zatomiti zanimanje za tu jadnu djevojku. Približiše se i zapitaše jednog stražara što je počinila ta nesretnica. — Optužena je zbog tri zločina — odgovori žandar. — Ubojstvo, kraña i podmetanje požara. Ali priznajem vam da moj drug i ja nikad s toliko zazora nismo provodili nijednog zločinca. To je najnježnije, a čini se i najpoštenije stvorenje. — Ah, ah — reče gospodin de Corville — da se ne radi o uobičajenim zabludama nižih sudova... a gdje je počinjen zločin? — U nekoj gostionici nekoliko kilometara od Lyona. U Lyonu je osuñena. Ide u Pariz gdje po običaju osuda mora biti potvrñena, a onda će se vratiti u Lyon gdje će biti pogubljena. Gospoña de Lorsange koja je, približivši se, čula ove riječi, priopći potiho gospodinu de Corvilleu želju da iz usta same djevojke čuje povijest njenih nevolja, pa se gospodin de Corville, koji je gajio istu želju, obrati čuvarima. Kako ovi nisu smatrali da im je ne bi smjeli ispuniti, odlučiše provesti noć u Montargisu. Iznajmiše udobne odaje. Gospodin de Corville preuze odgovornost za zatočenicu, pa je čuvari oslobodiše uza. Kad su je privoljeli da uzme malo hrane, gospoña de Lorsange, koja u sebi nije mogla svladati živu znatiželju i koja je sigurno ponavljala u sebi »ovo je stvorenje možda nevino, pa ipak prema njoj postupaju kao prema zločincu, a oko mene sve cvate... oko mene koja sam duboko zaglibila u zločin i strahote«, gospoña de Lorsange, kako rekoh, čim je vidjela da se jadna djevojka malo okrijepila, utješila ljubaznostima kojima su je bili okružili, nagovori je da ispriča zbog čega se, tako nježne vanjštine, našla u tako očajnom položaju. — Ispripovjediti vam povijest svog života, gospoño — reče lijepa nesretnica obraćajući se grofici — znači pružiti vam najrječitiji primjer nevolja koje doživljava nevinost, znači
optužiti ruku Božju, znači žaliti se protiv odluka vrhovnog bića, a to je neka vrst pobune protiv njegovih svetih namjera... ne usuñujem se... Suze tada obilno potekoše iz očiju ove zanimljive djevojke, i nakon što ih je nekoliko trenutaka pustila da teku, ovim riječima započe svoju priču. — Dopustit ćete mi da vam ne
kažem svoje ime i porijeklo, gospoño. Iako nije slavno, ono je pošteno, i nije mi bilo namijenjeno poniženje u kojem me vidite. Veoma mlada izgubila sam roditelje. Vjerovala sam da ću s onom malom pomoći koju su mi bili ostavili moći dočekati neko prikladno mjesto, pa odbijajući sva ona koja to nisu bila, pojela sam, i ne opazivši, u Parizu gdje sam i roñena, ono malo što sam posjedovala. Sto sam bila siromašnija, to su me više prezirali. Sto mi je potrebnija bila pomoć, to manje sam se nadala da ću je dobiti. Ali od svih
poteškoća koje sam osjetila na početku svog nesretnog života, od svih užasnih prijedloga koje sam čula, spomenut ću vam samo ono što sam doživjela kod gospodina Dubourga, jednog od najbogatijih zakupnika u prijestolnici. Žena kod koje sam stanovala uputila me njemu kao čovjeku čiji su ugled i bogatstvo mogli najsigurnije ublažiti krutost moje sudbine. Dugo sam čekala u predsoblju tog čovjeka, a onda su me uveli. Gospodin Dubourg, čovjek svojih četrdeset i osam godina, upravo je bio ustao iz kreveta. Bio je umotan u nekakvu lepršavu kućnu haljinu koja ga je jedva pokrivala. Upravo su se spremali da ga počešljaju. Tada naredi slugama da se povuku i upita me što želim. — Jao, gospodine — odgovorih mu sva smetena — ja sam jadno siroče koje još nema četrnaest godina, a već poznajem sve vrste nevolja. Tražim vaše sažaljenje, budite milostivi sa mnom! Preklinjem vas! — Onda mu ispričah sve svoje nevolje, poteškoću da nañem posao, pa čak i muku koju sam osjećala tražeći ga, jer nisam bila roñena za tako nešto. Nesreću koja me pratila cijelo to vrijeme dok sam trošila ono malo što sam imala... Najzad, sve ono što traže riječi nesreće, uvijek brze u osjetljivoj duši, uvijek dosadne izobilju... Kad me vrlo rastreseno saslušao, gospodin Dubourg me upita jesam li uvijek bila razborita? — Ne bih bila ni ovako jadna ni ovako smetena, gospodine,
odgovorih, da sam to ikad prestala biti. — Ali — reče mi na to Dubourg — kakvim pravom tražite da vam bogati ljudi pomognu, ako im ne uzvraćate nikakvim uslugama? — A na kakve usluge mislite, gospodine? — priupitah. — Mogu učiniti samo one usluge koje mi moja čednost i moje godine dopuštaju da uzvratim. — Usluge djeteta kakvo ste vi od male su koristi u jednoj kući — odgovori Dubourg. — Nemate ni godine ni izgled da radite ono što tražite. Bolje bi bilo da mislite kako ćete se svidjeti muškarcima i da pokušate naći nekoga tko će se brinuti o vama. Ta krepost koju toliko uzdižete ne služi ničemu na ovom svijetu. Uzalud ćete klečati na podnožju njenih oltara, njen vam tamjan nimalo neće pomoći. Stvar koja se nimalo ne sviña muškarcima, koju nimalo ne cijene, koju najviše preziru, to je razboritost vašeg spola. Ovdje dolje, drago dijete, cijeni se samo ono što donosi novac ili što razveseljava. A od kakve nam je koristi krepost žena? Njihova razuzdanost nam je od koristi i ona nas zabavlja. Njihova čednost nimalo nas ne zanima. Ukratko, kad bogati ljudi daju, daju samo zato da bi uzeli. Kako dakle, djevojčica poput vas može zahvaliti za ono što se čini za nju ako ne potpunim prepuštanjem svega što se traži od njena tijela? -— Oh,
gospodine — odgovorih ustreptalim srcem — muškarci, dakle, nisu ni pošteni ni dobrotvorni. -— Vrlo malo — nastavi Dubourg. — O tome se mnogo govori, a zašto mislite da bi takvi morali biti? Oslobodili smo se manije da besplatno pomažemo drugima. Uvidjeli smo da su zadovoljstva milosrña samo radosti ponosa, a kako ništa odmah nije raspušteno, zaželjeli smo se stvarnijih uzbuñenja. S djetetom poput vas, na primjer, beskrajno veći užitak predstavljaju čari raspuštenosti nego hladno i sitno zadovoljstvo besplatnog pomaganja. Ugled darežljivog, milostivog i plemenitog čovjeka ne vrijedi ni u trenutku kad najviše uživa koliko i najmanje tjelesno zadovoljstvo. — Oh, gospodine, s takvim principima nesretnik, dakle, mora propasti! — Pa šta onda? Francuska ima više podanika nego što joj je potrebno. Da bi stroj uvijek bio jednako elastičan, je li državi važno hoće li ga gurati više ili manje radnika? — Mislite da djeca poštuju svoje roditelje kad ih oni tako zlostavljaju? — Što jednom ocu znači ljubav djece koja ga dovode u nepriliku? — Bilo bi, dakle, bolje da su nas odmah u kolijevci ugušili? — Svakako, to je običaj u mnogim zemljama, to je običaj Grka i Kineza. Ondje zlosretnu djecu ostavljaju ili ubijaju. Čemu ostaviti na životu stvorenja koja, bilo zato što nemaju roditelja ili zato što ih oni ne priznaju, ne mogu više računati na njihovu pomoć, pa opterećuju državu življem kojeg ionako ima suviše? Kopilad, siročad i kljasta djeca morala bi biti osuñena na smrt odmah nakon roñenja. Prvi i drugi zato što nemaju nikoga tko bi se mogao ili htio brinuti o njima. Oni blate društvo talogom koji mu jednog dana može postati samo koban. Ostali, jer mu nisu ni od kakve koristi. I jedni su i drugi u društvu kao izrasline na tijelu što hraneći se sokom zdravih udova škode ovima i slabe ih. Ili još bolje, kao one biljke paraziti što uništavaju i podgrizaju dobre biljke vežući se uz njih i oduzimajući im tako njihovo hranjivo sjeme. Kakva je očita zabluda milostinja
namijenjena hranjenju takva ološa, bogato obdarene kuće iz ludosti za njih sagrañene, kao da je ljudska vrsta toliko rijetka, toliko dragocjena da treba sačuvati i njen najsitniji dio! Ali ostavimo to razglabanje od kojeg ti zacijelo ništa ne shvaćaš, dijete moje! Zašto žaliti svoju sudbinu kad samo od nas zavisi hoćemo li je popraviti? — Uz kakvu cijenu, nebesa! — Uz cijenu jedne varke, uz cijenu stvari što ima samo vrijednost koju joj tvoj ponos daje. Uostalom — nastavi taj divljak dižući se i otvarajući vrata — ovo je sve što mogu učiniti za vas. Pristanite ili me oslobodite vaše prisutnosti. Ne volim prosjake... Suze mi potekoše, nisam ih
mogla zaustaviti. I nećete mi vjerovati, gospoño, ali umjesto da raznježe tog čovjeka, one ga razljutiše. Ponovo zatvori vrata, zgrabi me za ovratnik haljine i reče da će na silu dobiti od mene ono što mu dragovoljno nisam htjela dati. U tom strašnom trenutku moja mi nesreća dade hrabrost. Oslobodih se njegovih ruku, pojurih prema vratima i rekoh: — Odvratni čovječe, neka te nebo koje si ovako teško uvrijedio kazni jednog dana kako zaslužuješ zbog svoje ogavne okorjelosti! Nisi dostojan ni ovih bogatstava koja tako zloupotrebljavaš, ni zraka koji udišeš u svijetu okaljanom tvojom grubosti. Požurih se ispričati svojoj gostoprimki kako me primila osoba kojoj me je poslala. Ali kakvo je bilo moje iznenañenje kad sam vidjela da mi ta nesretnica prigovara umjesto da dijeli moju bol. — Bezvrijedni stvore — reče mi ona ljutito — zar misliš da su muškarci toliko glupi da će pomoći djevojkama poput tebe ne zahtijevajući nikakvu protuuslugu za svoj novac? I gospodin Dubourg se ponaša tako. Ja te na njegovu mjestu ne bih pustila da odeš a da se prije toga ne izdovoljim. Ali budući da ne želiš iskoristiti pomoć koju ti pružam, snañi se kako najbolje znaš. Sutra ćeš mi dati novac ili u zatvor! — Milost, gospoño... — Da, da, milost! S milošću umiremo od gladi. — Ali što da radim? — Vrati se gospodinu Dubourgu. Moraš ga zadovoljiti, moraš mi donijeti novac. Ja ću ga vidjeti i obavijestiti. Izgladit ću, ako budem mogla, vaše gluposti. Reći ću mu da se ispričavate, ali onda se morate bolje ponašati. Posramljena, očajna, ne znajući kamo da se djenem, uviñajući da me svi okrutno odbijaju, gotovo bez ikakvih prihoda, rekoh gospoñi Desroches (tako se zvala moja stanodavka) da ću pristati na sve da joj udovoljim. Ona ode zakupniku, i vrativši se, reče mi da ga je našla vrlo srdita. Da se mnogo morala truditi dok ga je udobrovoljila u moju korist. Da ga je tek velikim molbama uspjela nagovoriti da me sutradan ujutro ponovo primi. Da moram paziti na svoje ponašanje jer, ako ga još jednom ne poslušam, da će se on sam pobrinuti da me zatvore do kraja života. Stigoh sva uzbuñena, Dubourg je bio sam, još nedoličnije odjeven nego dan ranije. Grubost, raskalašenost, sve oznake pokvarenosti izbijale su iz njegovih podmuklih očiju. — Zahvalite gospoñi Desroches — oštro mi reče — što vam još jednom želim pokazati svoju dobrotu. Morali biste znati koliko ste je nedostojni nakon vašeg jučerašnjeg ponašanja. Svucite se i, ako još jednom pokažete i najmanji otpor mojim željama, u predsoblju vas čekaju dva moja čovjeka koji će vas odvesti na mjesto iz kojeg se nećete osloboditi dok ste živi. — O, gospodine — rekoh u suzama i kleknuh pred tog odurnog čovjeka — preklinjem vas, budite milostivi! Budite plemeniti i pomognite mi ne tražeći od mene ono što je toliko dragocjeno da bih vam radije poklonila život nego da se pokorim... Da, radije bih tisuću puta umrla nego da pogazim principe koje sam prihvatila u djetinjstvu... Gospodine, gospodine, ne prisiljavajte me, preklinjem vas, možete li zamisliti sreću usred odvratnosti i suza? Zar mislite da ćete naći užitak ondje gdje vidite samo odbijanje? Zar ćete radije počiniti zločin pa da vas savjest progoni slikom mog očaja... Ali drskosti koje poduze Dubourg spriječiše me da nastavim. Kako sam mogla vjerovati da ću smekšati čovjeka u kojem je moja bol još više poticala užasne strasti! Zamislite, gospoño, paleći se mojim glasnim jecajima, nečovječno uživajući u njima, besramnik se spremao na svoj zločinački pokušaj! Digao se i pokazao preda mnom u stanju u kojem razum malokad pobjeñuje i u kojem otpor predmeta zbog kojeg ga gubi samo pothranjuje mahnitost, grubo me zgrabio i nasilno strgao sve što je još skrivalo ono za čim je gorio od žudnje. Sad me psovao... sad mazio... Mučio, milovao... Oh, kakav prizor, Bože dragi! Kakva nečuvena mješavina okrutnosti i razvrata! Čini se da je vrhovno biće htjelo, u ovoj prvoj prilici u životu, zauvijek usaditi u mene svu strahotu koju sam osjećala prema zločinu iz kojeg će se roditi sva zla koja sam pretrpjela. Treba li onda da se žalim zbog toga? Bez sumnje, ne treba. Tim razuzdanostima dugovala sam svoj spas. Daje bilo manje razvrata, bila bih osramoćena djevojka. Dubourgova vatra ugasi se u uskipjelosti njegovih pothvata, nebo me osveti zbog uvreda koje mi je ovo čudovište htjelo nanijeti, i gubitak snage prije žrtvovanja sačuva me da mu ne podlegnem. Dubourg zbog toga postane još bezobrazniji. Optuži me zbog svoje slabosti... htjede je nadoknaditi novim nasiljima i još strasnijim pogrdama. Nema pogrde koju nije izrekao, nasilja koje nije pokušao, ničega na što ga njegova pokvarena mašta, grubi karakter i izopačeni duh nisu nagnali da poduzme. Moja ga je nespretnost ljutila, bila sam daleko od pomisli da sudjelujem, mnogo je bilo i to što sam pristala, moje se kajanje nije bilo ugasilo... Ništa, meñutim, ne uspije, moja pokornost presta ga uzbuñivati. Uzalud je primjenjivao sad nježnost, sad snagu... sad pokornost, sad tiraniju... uzalud je iz pristojnosti prelazio na krajnju raskalašenost, oboje se umorismo a da on nije ponovo mogao steći ono što mu je bilo potrebno za najopasnije napade. Odustao je, natjerao me da mu obećam da ću sutradan opet doći, a da bi u to bio još sigurniji, dade mi samo svotu koju sam dugovala gospoñi Desroches. Vratih se, dakle, toj ženi, ponižena, ali i odlučna, bilo što da se dogodi, da se po treći put ne izlažem. Rekoh joj to plaćajući i obasipljući prokletstvima krvnika koji je tako okrutno htio zloupotrijebiti moju bijedu. Ali umjesto da moje kletve privuku na njega srdžbu božju, one mu donesoše sreću. Osam dana kasnije doznadoh da je vlada tom velikom razvratniku povjerila dužnost koja njegove prihode poveća za još četiristo tisuća franaka na godinu.
Upravo su me zaokupljale misli koje neizbježivo rañaju slične nedosljednosti sudbine, kad nova zraka nade obasja na trenutak moje oči. Desrochesova mi jednog dana doñe kazati da je napokon našla kuću gdje će me sa zadovoljstvom primiti, ako se budem dobro vladala. — Oh, nebesa, gospoño — rekoh joj bacajući se sa zanosom u njeno naručje — to je uvjet koji bih ja sama postavila, pa sami prosudite prihvaćam li s užitkom. Čovjek kod kojeg sam imala služiti bio je poznati pariški zelenaš koji se obogatio ne samo pozajmljujući uz velike kamate već i bestidno kradući svaki put kad je vjerovao da mu ne prijeti opasnost. Stanovao je u Ulici Quincampoix, na drugom katu, sa stvorenjem od svojih pedesetak godina koje je nazivao ženom i koje je bilo isto tako zlo kao i on sam. — Thérèse — reče mi taj škrtac (to je ime koje sam bila uzela da sakrijem svoje) — Thérèse, najveća je vrlina moje kuće štedljivost. Ako vam ikad padne na pamet da ukradete i najmanji novčić, reći ću da vas objese, dijete drago! Ovo malo blagostanja koje uživamo moja žena i ja, plod je našeg neizmjernog rada i naše savršene umjerenosti... Jedete li mnogo, mala moja? — Malo kruha svaki dan, gospodine — odgovorih — malo vode i malo juhe kad sam toliko sretna da je dobijem. — Juhe! Do vraga, juhe! Vidite, draga prijateljice — reče zelenaš svojoj ženi — do čega dovodi raskoš. Traži posao, već godinu dana umire od gladi i hoće jesti juhu! A i mi je jedemo samo jednom na tjedan, mi koji radimo kao robovi! Dobit ćete malo kruha svaki dan, mala moja, pola boce izvorske vode, svakih osamnaest mjeseci staru haljinu moje žene i tri talira na kraju godine, ako budemo zadovoljni vašim uslugama, ako vaša štednja bude odgovarala našoj, i najzad, ako kuća s vama bude napredovala u urednosti i izgledu. Vaš je posao lagan, možete ga obaviti u tren oka. Tri puta na tjedan treba očistiti i urediti ovaj stan od šest prostorija, pospremiti naše krevete, otvarati vrata kad netko zove, naprašiti moju periku, počešljati moju ženu, voditi brigu o psu i papigi, raditi u kuhinji, prati posuñe, pomagati mojoj ženi kad nam priprema neko jelo, četiripet sati dnevno prati rublje, čarape, kape i obavljati druge sitne kućanske poslove. Vidite, Thérèse, da to nije ništa, ostat će vam mnogo vremena, dopustit ćemo vam da ga upotrebljavate po svojoj volji, samo morate biti razboriti, dijete moje, obzirni, a naročito štedljivi, to je bitno. Lako možete zamisliti, gospoño, da sam bila u užasnom stanju kad sam prihvatila takvo mjesto. Ne samo da je bilo neizmjerno više posla nego što su moje snage mogle izdržati, već kako sam mogla živjeti s onim što su mi nudili? Ali kako nisam mogla birati, još sam se iste večeri preselila. Ako vam je moj jadni položaj omogućio da se na trenutak zabavite, gospoño, jer ne mislim da ću vas samo ganuti, dopustite da vam ispričam nešto o škrtosti kojoj sam bila svjedok u toj kući. Ali u njoj me već druge godine čekala tako strašna nesreća da mi je doista teško zadržavati se na tim zabavnim sitnicama, prije nego što vam počnem pripovijedati o svojim nesrećama. Ipak morate znati, gospoño, da u stanu gospodina Harpina nikada nije bilo druge svjetlosti osim svjetlosti ulične svjetiljke koja se, na sreću, nalazila ispred njegova prozora. Ni jedno ni drugo nikad nisu upotrebljavali rubeninu. Onu koju sam ja prala skupljali su i nikad je nisu dirali. Na rukavima gospodinova kaputa i na rukavima gospodine haljine nalazile su se rukvice,
sašivene preko platna, koje sam ja prala svake subote navečer. Nikakve plahte, nikakvih ručnika, samo da bi se izbjeglo pranje. U toj se kući nikad nije pilo vino. Bistra je voda, govorila je gospoña Harpin, prirodno čovjekovo piće, najzdravije i najmanje opasno. Svaki put kad bi se rezao kruh, ispod noža se morala naći košara kako mrvice ne bi propale. Brižno smo skupljali sve mrvice od kojih se mogao pripremiti ručak. To jelo koje bi u nedjelju pekli s malo maslaca, bilo je bogat ručak tih prazničkih dana. Nikad se nije smjelo udarati po odijelima i namještaju, već samo lagano isprašivati četkom od perja. Gospodinove cipele, kao i gospoñine, bile su učvršćene željezom, a bile su iste one koje su imali i na dan vjenčanja. Svakog tjedna morala sam raditi prilično čudan posao. U stanu je bila jedna soba u kojoj zidovi nisu bili prekriveni sagovima. Nožićem je sa zidova trebalo skinuti odreñenu količinu sadre i prosijati je gustim sitom. Rezultat te operacije bio je prah kojim sam svako jutro ukrašavala gospodinovu periku i gospoñinu punñu. Eh, da su samo te gluposti izvodili ti prosti ljudi! Ništa nije prirodnije od želje za čuvanjem svog dobra. Ali nije toliko prirodna želja za povećanjem tog dobra na račun drugih. Nije prošlo mnogo vremena kad sam opazila da se Harpin upravo tako obogatio. Iznad nas je stanovao neki prilično bogat privatnik koji je posjedovao veoma lijepe dragulje. Njih je moj gospodar, možda zbog susjedstva, a možda zato što su mu prošli kroz ruke, vrlo dobro poznavao. Cesto sam čula kako sa ženom žali za nekom zlatnom kutijom od trideset ili četrdeset lujdora koju bi sigurno bio zadržao, govorio je, da je bio spretniji. I da se utješi što je vratio tu kutiju, čestiti gospodin Harpin nakani da je ukrade, a meni namijeni zadatak da to izvedem. Pošto mi je održao veliku prodiku o beznačajnosti krañe, o samoj njenoj korisnosti u životu, budući da ona uspostavlja neku vrstu ravnoteže i potpuno razbija neravnopravnost bogatstava, i pošto mi je govorio o rijetkim
kaznama, jer je dokazano da od dvadeset lopova stradaju samo dva, te pošto mi je, erudicijom kojoj se nisam nadala od gospodina Harpina, pokazao da je kraña bila časna u cijeloj Grčkoj i da je čak i sada neki narodi dopuštaju, pomažu i nagrañuju kao smiono djelo koje u isti mah dokazuje hrabrost i spretnost (dvije
bitne vrline svakog ratničkog naroda), i pošto mi je oduševljeno govorio o svom ugledu koji će me izvući iz svake opasnosti, ako me otkriju, gospodin Harpin mi preda dva krivotvorena ključa od kojih je jedan
otvarao vrata susjedova stana, a drugi stol u kojem se nalazila spomenuta kutija. Naloži mi da mu što prije donesem tu kutiju, a za tako veliku uslugu dvije godine davat će mi po jedan talir više. — Oh, gospodine — kliknuh, zadrhtavši na ovaj prijedlog — je li moguće da se jedan gospodar na ovakav način usuñuje kvariti svog slugu! Tko me sprečava da protiv vas okrenem oružje koje mi stavljate u ruke, i što biste mi mogli zamjeriti da vas jednog dana učinim žrtvom vaših vlastitih principa? Zbunjeni Harpin poče se nespretno izgovarati. Reče mi da je sve to izgovorio s ciljem da me iskuša. Da sam doista sretna što sam odoljela njegovim prijedlozima... Da bih propala da sam podlegla... Zadovoljih se tom laži, ali ubrzo osjetih da sam pogriješila što sam mu odgovorila tako odlučno. Zlotvori ne žele naići na otpor kod onih koje hoće zavesti. Kad je čovjek toliko slab da prihvati njihove prijedloge, onda nema srednjeg puta: tada neizostavno postaje njihov ortak, što je vrlo opasno, ili njihov neprijatelj, što je još opasnije. Da sam bila malo iskusnija, odmah bih bila napustila kuću, ali već je na nebu pisalo da će svaki moj pošteni pothvat biti nagrañen nesrećom. Gospodin Harpin pusti da proñe gotovo mjesec dana, to jest kraj druge godine mog boravka kod njega, ne spomenuvši više o tome ni riječi i ne pokazavši ni najmanje zlopamćenje zbog mog odbijanja, kad jedne večeri, vrativši se u sobu da se odmorim nekoliko sati, začuh kako se moja vrata otvaraju i ugledah, preplašena, gospodina Harpina u društvu jednog inspektora i četiri žandara. — Vršite svoju dužnost, gospodine — reče sudskom činovniku — ova mi je nesretnica ukrala dijamant od tisuću talira, siguran sam da ćete ga naći negdje u njenoj sobi ili na njoj. — Ja da sam vas okrala, gospodine — viknuh i zaprepašteno skočih iz kreveta. — Ja, o nebesa! Tko bolje od vas zna da ja to nisam učinila? Tko bolje od vas može znati koliko mi je to djelo odvratno i kako je nemoguće da ga počinim! Ali gospodin Harpin napravi veliku buku kako se moje riječi ne bi čule, zapovjedi da se izvrši pretraga, i zlosretni prsten pronañoše u mom madracu. Uz tako jak dokaz ništa se nije moglo učiniti. Odmah me zgrabiše, vezaše i povedoše u zatvor a da ni jednu riječ nisam mogla izgovoriti sebi u prilog. Suñenje nesretnici koja nema ni ugleda ni zaštite brzo završava u zemlji u kojoj je vrlina nespojiva s bijedom, u kojoj je nevolja najveći dokaz protiv optuženog. Tu
nepravedna predrasuda stvara uvjerenje da je i izvršio zločin onaj koji gaje mogao izvršiti. Osjećaji se mjere položajem koji zauzima Cim zlato ili naslovi ne utvrde njegovu nevinost, čini se nemogućim da bi on mogao biti nevin. Uzalud sam se branila, uzalud sam službenom advokatu pružila najbolje dokaze, moj me gospodar optuživao, dijamant su pronašli u mojoj sobi. Bilo je jasno da sam ga ja ukrala. Kad sam htjela spomenuti gnusni prijedlog gospodina Harpina i dokazati daje nesreća što me zadesila samo plod njegove osvete i želje da se oslobodi stvorenja koje je, saznavši za njegovu tajnu, postalo njegov gospodar, ovu su žalbu ocijenili kao protuoptužbu i rekli da je gospodin Harpin već dvadeset godina poznat kao neporočan čovjek, nesposoban za takvo nedjelo. Zatvoriše me u Conciergerie gdje sam mislila da ću završiti svoje dane zato što sam odbila sudjelovati u zločinu. Propadala sam. Jedino me novo zlodjelo moglo spasiti. Providnost htjede da zločin barem jednom posluži kao štit vrlini, da je sačuva od ponora u koji ju je gurala glupost sudaca. Uza me je bila neka četrdesetogodišnja žena, jednako poznata po svojoj ljepoti kao i po mnoštvu zlodjela koja bijaše počinila. Zvali su je Dubois, i ona je, kao i nesretna Thérèse, imala biti smaknuta, samo što su se suci dvoumili o vrsti smrti. Kako je bila optužena za sve moguće zločine koji se mogu zamisliti, smatrali su gotovo obaveznim da za nju izmisle neku novu kaznu ili takvu od koje nas pošteñuje naš spol. Ta je žena pokazivala nekakvo zanimanje za mene, bez sumnje zločinačko, budući da joj je krajnja želja bila, kako sam kasnije shvatila, da od mene napravi svoju pomoćnicu. 1. Buduća stoljeća! Nikad nećete vidjeti taj vrhunac grozota i sramote. Jedne večeri, možda najviše dva dana prije nego što smo i jedna i druga morale izgubiti glavu, Duboisova mi reče da ne legnem i da mirno stojim s njom što bliže vratima zatvora. — Izmeñu sedam i osam sati — rekla je — vatra će zahvatiti Conciergerie, to će biti moje djelo. Sigurno će mnogi ljudi izgorjeti, ali to nije važno, Thérèse —? usudi mi se reći ta zlotvorka. — Sudbina drugih nije nimalo važna kad se radi o našem dobru. Sigurno je da ćemo se mi spasiti. Pridružit će nam se četiri čovjeka, moji ortaci i prijatelji, a ja odgovaram za tvoju slobodu. Rekoh vam, gospoño, ruka božja koja je upravo bila kaznila nevinost u meni, posluži se zločinom moje zaštitnice. Vatra plane, požar je bio strašan, dvadeset i jedna osoba spaljena, ali se mi spasismo. Još istog dana nañosmo se u kolibi nekog zvjerokradice u šumi Bondi, koji je bio intimni prijatelj naše bande. — Evo, slobodna si, Thérèse — reče mi tada Duboisova — možeš izabrati život koji ti se sviña, ali ako ti mogu nešto kazati, onda je to savjet da se okaniš kreposti koja, kako vidiš, nikada ne vodi uspjehu. Pogrešna obzirnost dovela te do podnožja stratišta, užasni nas je zločin spasio. Vidiš čemu služe dobra djela u svijetu, je li, dakle, dobro žrtvovati se za njih! Mlada si i lijepa, Thérèse, u dvije godine pobrinut ću se za tvoju sreću. Ali ne misli da te u njen hram vodim stazama kreposti. Kad se želi izabrati put, draga djevojko, treba pokušati više zanata, služiti se raznim
spletkama. Odluči se, dakle, nismo nimalo sigurni u ovoj kolibi, vrlo brzo morat ćemo je napustiti. — Oh, gospoño — rekoh svojoj dobročinitelj ici — mnogo vam dugujem i taj dug ne želim izbjeći. Spasili ste mi život. Grozno je što ste me spasili pomoću zločina, i vjerujte mi, da sam ga ja morala izvršiti, radije bih tisuću puta voljela smrt nego da u njemu sudjelujem. Vidim sve opasnosti kojima sam se izvrgla
prepuštajući se osjećajima poštenja koji će zauvijek ostati u mom srcu. Ali koliko god, gospoño, krepost bila trnovita, uvijek ću je više voljeti od probitačnih opasnosti koje prate zločin. U meni postoje vjerski principi koje, Bogu hvala, nikad neću napustiti. Ako mi Providnost učini, život mukotrpnim, znači da će to nadoknaditi na boljem svijetu. Ta nada me tješi i ublažuje moje patnje, smiruje moj jad, učvršćuje me u mojoj tuzi i čini me odvažnom protiv svih zala koje će Bog htjeti da mi pošalje. Ta bi se radost odmah ugasila u mojoj duši kad bih je okaljala zločinima, a strah od kazni na ovom svijetu izazvao bi sliku muka na drugom, pa mi ne bi ostavio ni trenutak mira koji želim. — To su besmislene ideje koje će te vrlo brzo odvesti u bolnicu, kćeri moja — reče Duboisova mrsteći obrvama. — Ostavi božju pravdu, muke i nagrade koje ćeš dobiti, sve te plitkosti služe samo zato da umremo od gladi. O, Thérèse, okrutnost bogatih
opravdava loše ponašanje siromašnih. Nek se njihove kese o^pare našim potrebama, nek čovječnost zavlada u njihovim srcima, pa će krepost naći mjesto u našem. Ali sve dok naša nesreća, strpljivost kojom je podnosimo, naša nada, naša podložnost budu služile samo udvostručavanju naših okova, naši će zločini biti njihovo djelo, i bili bismo glupi kad bismo ih se odrekli kad nam oni mogu ublažiti jaram kojim nas njihova okrutnost tlači. Priroda nas je sve stvorila jednakima, Thérèse, pa ako se sudbini sviña da kvari ovaj glavni plan općih zakona, na nama je da ispravimo njene hirove i da svojom spretnošću odstranimo nasilje jačeg. Volim slušati kad nam ti bogataši, ti ljudi s naslovima, ti svećenici, ti suci, propovijedaju o kreposti. Teško je čuvati se od krañe kad čovjek ima tri puta više nego što mu je potrebno za život. Veoma je teško nikad ne pomisliti na ubojstvo kad je čovjek okružen samo laskavcima ili robovima kojima je njegova volja zakon. Uistinu je mukotrpno biti umjeren i razborit kad si u svakom trenu okružen najsočnijim jelima. Zaista je teško biti iskren kad nikad nemaju razloga da lažu... Ali mi, Thérèse, mi koje je ova okrutna Providnost, od koje lakomisleno praviš idola, osudila da gmižemo u poniženju kao što zmija gmiže u travi! Mi koji smo prezreni zato što smo slabi! Mi čija usta blaži samo žuč i čije korake samo trnje prati, zar želiš da se klonimo zločina kad nam samo njegova ruka može otvoriti vrata života, održati nas u njemu, sačuvati i spriječiti da ga ne izgubimo. Ti želiš da mi, vječno podložni i ponižavani, dok ovo društvo koje nas ugnjetava uživa sve naklonosti sreće, ostavimo za sebe samo muku, klonulost i patnju, oskudicu i suze, sramotu i stratište! Ne, Thérèse, ne! Ili je ta Providnost koju ti duboko poštuješ stvorena samo zato da je preziremo, ili njena volja nema ništa s time. Upoznaj je bolje, dijete moje, i uvjeri se da, čim nas dovodi u ovakav položaj u kojem nam zlo postaje neophodno, i čim nam istodobno dopušta mogućnost da ga vršimo, to zlo služi njenim zakonima kao i dobro, i da ona dobiva s jednim kao i s drugim. Jednakost je položaj u kojem nas je stvorila, pa onaj tko ga razbija nije grešniji odanoga koji ga ponovo želi uspostaviti. Obojica djeluju prema stečenim pobudama, obojica ih moraju slijediti i uživati. Ako me ikad itko
pokolebao, to je, priznajem, bila ova žena sa svojim nagovaranjem. Ali u mom srcu jedan jači glas pobijedi njene sofizme, osvijestih se i rekoh joj da sam odlučila da-nikacLneću dopustiti da me netko pokvari. — U redu! — odgovori mi ona. — Postani ono što želiš, prepuštam te tvojoj zloj sudbini. Ali ako te ikad uhapse i objese, što te sigurno čeka zbog usuda koji neminovno spašava zločin a žrtvuje vrlinu, sjeti se barem da nikada ne smiješ govoriti o nama! Dok smo mi tako razgovarale, četiri njena druga pili su sa
zvjerokradicom, a kako vino u duši zlotvora pobuñuje želje za novim zlodjelima potiskujući u zaborav stara, naši zlikovci, i prije nego što su doznali moju odluku, naumiše da od mene naprave žrtvu, ne mogavši me pridobiti za ortakinju. Njihovi principi, običaji, mračno skrovište u kojem smo se nalazili, nekakva sigurnost koju su osjećali, pijanstvo, moje godine, moja nevinost, sve ih je to ohrabrivalo. Digoše se od stola, posavjetovaše, dogovoriše s Duboisovom. Drhtala sam od straha prateći cijeli taj mračni postupak kojeg je posljedica bilo nareñenje da smjesta, dragovoljno ili na silu, zadovoljim pohotu sve četvorice. Ako to uradim dragovoljno, svaki će mi dati jedan talir i povest će me kamo god želim. Ali ako budu morali upotrijebiti i silu, upotrijebit će je. Da bi tajna meñutim bila bolje sačuvana, ubit će me pošto se zadovolje, i pokopat će me uz neko stablo. Ne moram vam opisivati, gospoño, kako je na mene djelovao ovaj grozni prijedlog, to vam nije teško zamisliti. Bacih se na koljena pred Duboisovu i zamolih je da mi još jednom bude zaštitnicom. Nečasno stvorenje samo se nasmija mojim suzama. — Oh, dovraga — reče mi ona — evo, opet si u nevolji... Sta, drhtiš što redom moraš zado^ljiti četiri lijepa mladića poput ovih? A znaš li da u Parizu ima deset tisuća žena koje bi dale pola svog zlata ili dragulja da mogu biti na tvom mjestu. Slušaj — ipak doda nakon kratkog razmišljanja — imam priličnu moć nad tim mangupima pa te mogu izbaviti, pod uvjetom da budeš dostojna toga. — Jao, gospoño, što trebam učiniti — povikah u suzama — naredite,
spremna sam! — Slijedi nas, pridruži nam se, bez ikakva opiranja radi ono što i mi radimo, to je jedini uvjet pod kojim te mogu spasiti od ostalog. Smatrala sam da ne smijem oklijevati. Prihvaćajući taj okrutni uvjet, izlagala sam se novim opasnostima, ali one nisu bile tako neposredne kao ova. Možda sam se mogla i očuvati, dok me ništa ne bude moglo podvrgnuti onima koji su mi prijetili. — Svuda ću ići, gospoño — spremno odgovorih Duboisovoj — svuda ću ići, obećavam vam, spasite me od pohote ovih ljudi, nikad vas neću napustiti! — Djeco — reče tada Duboisova banditima — ova je djevojka član družine, ja je primam i jamčim za nju. Preklinjem vas da joj ne nanosite nikakvo zlo. Ne omrznimo joj zanat već prvog dana. Vidite koliko nam njene godine i vanjština mogu pomoći, poslužimo se njima za našu korist i ne žrtvujmo je svojim užicima! Ali strasti mogu toliko ovladati čovjekom da ih ništa ne može ukrotiti. Ljudi s kojima sam se udružila nisu bili kadri išta shvatiti. Sva su me četvorica okružila, proždirala me svojim vatrenim pogledima, prijetila mi na još užasniji način. Bili su spremni da me zgrabe, da me zatuku. — Ona to mora proći — reče jedan od njih — nema razloga da je pomilujemo. Zar ćete reći da mora položiti ispit iz kreposti da bi bila primljena u bandu lopova? Zar nam isto tako dobro neće poslužiti osramoćena kao i djevica? Vi razumijete, gospoño, ublažavam izraze, a ublažit ću isto tako i prizore. Jao! Bestidnost njihovih likova bila je takva da bi vaš stid patio zbog njihove golotinje, barem toliko koliko i moja sramežljivost. Oh, kako sam bila nježna i drhtava žrtva! Drhtala sam. Jedva sam disala. I, dok sam tako klečala pred svom četvoricom, ponekad su mi se slabašne ruke dizale preklinjući njih, a ponekad da bi smekšale Duboisovu. — Samo trenutak — reče jedan po imenu Željezno Srce koji je bio, čini se, voña bande. Bilo mu je oko trideset i šest godina, bio je jak kao bik i nalik na satira. — Samo trenutak, prijatelji! Svi možemo biti zadovoljeni. Budući da je ovoj djevojci njena krepost toliko dragocjena, i budući da bi nam ta njena osobina, kako kaže Duboisova, mogla biti od koristi, ostavimo joj je! Ali naša žudnja mora biti utažena. Nama se u glavi muti, Duboisova, i u stanju u kojem smo, mogli bismo te i udaviti ako se usprotiviš našim užicima. Nek se Thérèse odmah svuče kao od majke roñe- na i neka redom zauzima položaje koje ćemo mi zahtijevati od nje, dok Duboisova bude gasila naš žar i palila tamjan na oltarima kojima ovo stvorenje ne dopušta pristup. — Da se svučem — povikah. — Oh, nebesa, što zahtijevate od mene? Kad tako budem izložena vašim pogledima, tko mi može jamčiti... Ali Željezno Srce, koji nije bio raspoložen da mi i dalje popušta a ni da se odrekne svojih želja, napadne me i tako grubo udari da sam uvidjela da mi je poslušnost posljednja nada. On pade u naručje Duboisove koju je bio svukao gotovo kao i mene i, čim sam se našla u položaju koji je zahtijevao, s rukama na zemlji, u položaju u kojem sam bila nalik na kakvu životinju, Duboisova smiri njegov žar približavajući nekakvo čudovište predvorju jednog i drugog hrama prirode, i to tako da je pri svakom pokretu morala šakom snažno udariti te dijelove kao što su nekada ovnom udarali u vrata opsjednutih gradova. Žestina prvih napada prisili me da uzmaknem. Željezno Srce se razbjesni i zaprijeti mi još gorim postupcima, ako se budem klonila ovih. Duboisova dobi nareñenje da udvostruči udarce, a jedan drugi razvratnik zgrabi me za ramena da ne posrćem pod tim trzajima koji postaše tako surovi da me gotovo umrtviše tako te više nisam imala snage da ih izbjegavam. — Da sam na njenu mjestu — izusti mrmljajući Željezno Srce — više bih volio otvoriti vrata nego gledati da ih ovako potresaju, ali ona to ne želi a mi od nagodbe odustati nećemo... Snažno... samo snažno, Duboisova... I bljesak vatre tog razvratnika, gotovo jednako žestok kao i bljesak munje, ugasi se nad izmučenim prolomima a da ih i ne odškrinu. Drugi me nagna da kleknem meñu njegove noge i, dok mu je Duboisova pokušavala ugasiti žudnju, sav se predao dvjema stvarima. Cas me, ali vrlo nervozno, udarao rukom po licu, čas po grudima. Ponekad su njegova razvratna usta pritiskala moja. U tren oka i lice i grudi postadoše mi crveni kao
purpur... Boljelo me, tražila sam milost, suze su mi tekle, razdražiše ga i on se još više razbjesni. Zagrize mi jezik, a dvije bradavice na grudima tako mi zgnječi da ustuknuli, ali me zadržaše i ponovo gurnuše na njega. Još me snažnije stisnuše sa svih strana i njegov zanos splasne... Treći me pope na dvije razmaknute stolice i sjede dolje. I dok ga je Duboisova, smjestivši se meñu njegove noge, uzbuñivala, on me spuštao sve dok mu se usta nisu našla točno ispod hrama Prirode. Ne možete zamisliti, gospoño, što se taj bestidni smrtnik usudio poželjeti! Htjela — ne htjela, morala sam obaviti malu nuždu... O, nebesa, kako pokvarenjak i na trenutak može osjetiti užitak u tim stvarima... Napravih ono što je zaželio, natopih ga, i taj prostak u mom potpunom podvrgavanju osjeti takav zanos kakav mu nikakva druga bestidnost ne bi mogla pružiti. Četvrti mi namakne uzice na sve dijelove tijela gdje ih je mogao staviti. Cijeli je snop držao u ruci sjedeći sedam-osam stopa od mog tijela. Za to vrijeme Duboisova ga je snažno uzbuñivala dodirima i poljupcima. Ja sam stajala, i tek je u snažnom povlačenju sad jedne, sad druge uzice ovaj divljak osjećao užitak. Klecala sam, svaki čas gubila ravnotežu. Na kraju povuče sve uzice zajedno, i to tako neravnomjerno da sam pala na tlo pored njega. To je i bio njegov jedini cilj, a moje grudi i obrazi primiše dokaze zanosa koji mu je jedino ta nastranost mogla pružiti. Eto što pretrpjeh, gospoño, ali mi barem čast bijaše spašena kad stid nije bio. Kada
su se smirili, banditi odlučiše da krenu na put i još iste noći stigoše do šume u blizini Chantillvja, gdje se sakriše u očekivanju dobrog plijena. Ništa se ne može usporediti s očajem koji me obuzeo zbog obaveze da slijedim takve ljude, te odlučih da ih napustim čim mi se za to ukaže zgodna prilika. Sutradan zanoćismo u blizini Louvresa, pod plastovima sijena. Htjedoh se osloniti na Duboisovu i provesti noć u njenoj blizini. Ali pričini mi se da ona s mojom krepošću ima druge namjere i da je ne želi sačuvati od napada kojih sam se bojala. Trojica je okružiše i bestidno stvorenje se pred mojim očima poda svoj trojici istovremeno. Četvrti se približi meni, bio je to voña: — Lijepa Thérèse — reče mi — nadam se da mi barem nećete odbiti zadovoljstvo da provedem noć uz vas? — A kad je osjetio moje odlučno odbijanje: — Ništa se ne bojte — reče — čavrljat ćemo a protiv vaše volje ništa neću poduzimati. — O, Thérèse — nastavi stišćući me u naručje — zar nije velika ludost ta vaša namjera da ostanete čedni s nama? Ako već moramo pristati na to, onda to mora služiti dobru družine. Nije potrebno da vam to skrivam, drago dijete! Kad se nañemo u gradovima, računamo na zamke vaših čari, njima ćemo namagarčiti lakovjerne. — Dobro, gospodine — odgovorih — budući da sigurno više volim smrt od ovih strahota, od kakve vam koristi mogu biti i zašto se protivite mom bijegu? — Naravno da mu se opiremo, anñele moj — odgovori Željezno Srce — morate služiti našim interesima ili užicima. Vaše vam nesreće nameću taj jaram, treba ga podnositi. Na svijetu nema ništa što se ne bi moglo izgladiti, zato sami stvarajte svoju sudbinu! Pristanite da živite sa mnom, draga djevojko, pristanite da pripadate meni i ja ću vam uštedjeti tužnu ulogu koja vam je namijenjena. — Ja, gospodine — povikah — da postanem ljubavnica jednog... — Izgovorite tu riječ, Thérèse, izgovorite je, jednog lupeža, zar ne? Priznajem da jesam, ali druge vam naslove ne mogu ponuditi, a mi se ne ženimo. Brak je sakrament, Thérèse, a kako mi jednako preziremo sve, nikad se ne koristimo ni jednim. Ipak, promislite malo! U potpunoj nemogućnosti da sačuvate ono što vam je najdraže, nije li bolje žrtvovati to jednom jedinom čovjeku, koji će tada postati vaš oslonac i zaštitnik, nego se podavati svima? — Ama zašto — odgovorih — ne bih imala nikakav drugi izbor? — Zato što vas mi držimo u rukama, Thérèse, i zato što je zakon jačega uvijek najbolji, kako je to već davno rekao La Fontaine. Zar uistinu — brzo nastavi — nije pretjerano smiješno pridavati, kao što vi činite, tolik značaj tako neznatnoj stvari? Kako jedna djevojka može biti tako glupa da misli kako krepost zavisi od malo veće ili malo manje širine na jednom dijelu njena tijela. Eh, kao da je važno ljudima ili Bogu da taj dio bude netaknut ili nagrñen? Reći ću i više, ako je namjera Prirode da svako biće ovdje dolje ispuni sve zadaće koje mu je ona namijenila, a kako žene postoje samo zato da bi služile užitku muškaraca, odupirati se njenim namjerama znači očito se ogriješiti o Prirodu. Znači htjeti biti nekorisno biće na svijetu, pa prema tome i vrijedno prijezira. Ta varava mudrost, koju su vam besmisleno utuvili u glavu kao vrlinu i, koja još od djetinjstva, umjesto da koristi prirodi i društvu, očito vrijeña i jedno i drugo, samo pokude vrijedna tvrdoglavost kojoj osoba tako puna duha kao vi ne bi smjela podleći. Nije mi stalo do toga, i slušajte, draga djevojko, ja želim da vam se svidim i da poštujem tu vašu slabost. Neću ni dotaknuti, Thérèse, taj fantom koji predstavlja sve vaše radosti. Svaka djevojka ima više čari koje može pružiti, i Venera se s njom može slaviti u više hramova. Vi znate, draga moja, da blizu Heterinih oltara postoji tamna spilja u kojoj se osamljuju ljubavi kako bi nas još snažnije zavele. To će biti oltar na kojemu ću ja zapaliti tamjan. Ako se plašite bremenitosti, Thérèse, ona se tu nikad ne može zbiti i vaš lijepi stas nikad neće biti pokvaren. Blago koje vam je toliko drago bit će za uvijek sačuvano, pa odredili mu bilo kakvu namjenu, moći ćete ga ponuditi čistog. S te strane ništa ne može izdati jednu djevojku, pa ma koliko napadi bili žestoki ili mnogobrojni. Čim pčela isisa sok, ružina se časka zatvara. Nikome ne pada na pamet da se ikad mogla otvoriti. Postoje djevojke koje su deset godina uživale na taj način, pa čak i s više muškaraca, a nakon toga su se udale kao sasvim netaknute. Koliki su očevi i braća na taj način zloupotrebljavali svoje kćeri i sestre, a da one zatim nisu bile manje dostojne da se posvete braku! Koliki su se ispovjednici služili tim putem da se zadovolje a da roditelji ni posumnjali nisu! U jednu riječ, to je utočište tajne, to je mjesto na kojem mudrost ukroćuje strasti... Treba li vam još nešto reći, Thérèse, ako je to najtajniji hram, istodobno je i najpohotniji. Jedino se u njemu može naći ono što je potrebno za sreću, i to silno susjedno blago ne može se mjeriti s pikantnim dražima mjesta do kojeg se tek velikim naporom stiže i u koje se tek velikom mukom ulazi. I same žene time dobivaju, pa one koje je razum naveo da upoznaju te vrste užitka, nikad neće pozavidjeti onim drugima. Pokušajte, Thérèse, pokušajte i oboje ćemo biti zadovoljni! — Oh, gospodine — odgovorih — nemam nikakva iskustva u tome o čemu je riječ. Ali ta zabluda, gospodine, koju vi hvalom obasipljete i o kojoj sam čula, još osjetljivije vrijeña žene ... Još se teže ogrešuje o Prirodu. Ruka božja osvećuje se takvom svijetu, a Sodoma o tome daje primjer. — Kakva bezazlenost, draga moja, kakva djetinjarija — nastavi ovaj pokvarenjak. — Tko vas je tako poučio? Još malo strpljenja, Thérèse, pa ću ispraviti vaše mišljenje. Gubitak sjemena namijenjenog širenju ljudskog roda, draga djevojko, jedini je zločin koji postoji. U ovom slučaju, ako je sjeme usañeno u nas s jedinim
