• Nenhum resultado encontrado

Fransoa de Fontet - Rasizam

N/A
N/A
Protected

Academic year: 2021

Share "Fransoa de Fontet - Rasizam"

Copied!
51
0
0

Texto

(1)

Šta znam?

Rasizam

F R A N S O A D E F O N T E T

Počasni dekan Pravnog i Ekonomskog fakulteta u Orleanu Vanredni profesor Pravnog fakulteta u Parizu

S francuskog preveo Nikola Bertolino

ΠΛΑΤΩ ♦ XX VEK

Beograd 1999. Naslov originala

François de Fontette, Le racisme

© Presses Universitaires de France, Paris, 1985 8. izdanje, 1997

(Que sais-je? br. 1603)

Uspomeni na moje drugove sa nastave iz osnova filosofije i matematike u gimnaziji u Orijaku

LEVI-LAMBERA i ROZAMBLIJA žrtve nacističkog rasizma Quaecumque est hominis definitio

una in omnes valet. Ciceron, De leg., I, X, 29.

SADRŽAJ

Uvod – Rasizam i rasa

I poglavlje - Prvobitni oblici rasizma I. Ropstvo u starom Rimu II. Jevreji i antisemitizam II poglavlje – Predznaci

I. Novi svet.

II. Teorija o klasama

III poglavlje – Rasističke doktrine I. Artur de Gobino

II. H. S. Čemberlen

III. Vaše de Lapuž i antroposociologija IV poglavlje – Nacionalsocijalizam

(2)

II. Rozenberg i »Mit dvadesetog veka« III. Prelazak sa reči na dela

V poglavlje – Savremeni vidovi rasizma I. Sjedinjene Američke Države II. »Aparthejd« u Južnoj Africi III. Drugi vidovi rasizma

VI poglavlje – Psihosociološko viđenje I. Individualne sklonosti

II. Delovanje društva

Bibliografija

Uvod

RASIZAM I RASA

Reč rasizam se u naše vreme tako često upotrebljava, da bi se mnogi iznenadili ustanovljujući kako je ona u stvari neologizam. Nje nema u Litreovom rečniku (1863–1877). Larus XX veka (1932) bez sumnje je prvi koji je navodi, dajući joj značenje »opredeljenje, učenje rasista«, a za reč »rasista« kaže da je to »naziv dat nemačkim nacionalsocijalistima što tvrde da predstavljaju čistu nemačku rasu, iz koje su isključeni Jevreji«, itd. Rečnik francuskog jezika Pola Robera prihvata 1962. reč rasizam kao izvedenicu od reči rasa, a njeno značenje daje na sledeći način: »Teorija o hijerarhiji rasa koja se zasniva na verovanju da društveni status zavisi od rasnih osobina i zaključuje da nadmoćnu rasu treba očuvati od ukrštanja sa drugim rasama; ponašanje u skladu sa tom teorijom.« Poučno je pratiti uvođenje termina i razvoj njegove definicije u Malom ilustrovanom Larusu, koji na prilično veran način pokazuje prihvaćenost neke reči u jeziku i čije se novo izdanje pojavljuje svake godine. Reč »rasizam« je u taj rečnik uneta tek... 1946! Definicija, u početku kratka – »Teorija kojom se želi ustanoviti čistota izvesnih rasa« – izmenjena je godine 1948. i tada je glasila: »Teorija kojom se nastoji očuvati čistota rase u nekoj naciji«; ovakva definicija ostaje sve do 1960, kad se menja i postaje određenija. Rasizam je po njoj »sistem kojim se ustanovljuje nadmoć neke rasne grupe nad ostalima, pri čemu se, naročito, zahteva razdvajanje rasnih grupa unutar neke zemlje (rasna segregacija)«, a 1966. tome će biti dodato: »ili čak teži istrebljenju neke manjine (antisemitski rasizam nacista)«; takvu definiciju još uvek nalazimo i u izdanju iz 1980. Godine 1996. te konkretne naznake su nestale i zadržani su samo ideologija i »ponašanje«; no zato drugo navedeno značenje, »sistematsko ispoljavanje neprijateljstva prema nekoj određenoj kategoriji osoba; rasizam usmeren protiv mladih«, predstavlja samo odraz onog načina upotrebe te reči koji je lišen smisla i čiji nestanak valja živo želeti, ukoliko hoćemo da reči zadrže svoje pravo značenje.

Činjenica da je pojam rasizma danas opšte poznat zasniva se prvenstveno na svirepostima koje su počinili nacisti tokom drugog svetskog rata: iza izuzetne sudbine te reči koja je postala bogata emocionalnim nabojem nalazi se sistematsko, tako reći na naučnoj osnovi sprovođeno istrebljivanje Jevreja, smatranih predstavnicima jedne naročito štetne rase. Ali i posle poraza hitlerizma, protiv rasizma se dižu optužbe skoro svuda u svetu i pripisuju mu se mnogi sukobi ili tenzije: crnački problem u Sjedinjenim Državama, aparthejd u Južnoj Africi, položaj Jevreja u Sovjetskom Savezu, odnosi između kolonizovanih i kolonizatora, kao i između Jevreja i Arapa na Srednjem Istoku, reagovanja na useljavanje stranih radnika, kojima mnogi prebacuju da »otimaju hleb Francuzima«. To su primeri koji svakome padaju na um, mada u stvari ne znamo da li bi bilo tačnije govoriti o rasizmu, ili pak samo o verskoj netrpeljivosti, jezičkim razlikama, nacionalizmu, ksenofobiji... Gde rasizam počinje? Gde prestaje?

Naučno proučavanje rasizma koje želimo da preduzmemo počiva kako na istraživanju činjenica, tako i na razmatranju ideja. Već i sama definicija iz Roberovog rečnika upućuje na tu dvojnu analizu, jer se vrti oko dveju reči, a to su teorija i ponašanje. Iako je rasizam kod nekih

(3)

»mislilaca« bio predmet apstraktnog i intelektualnog razmatranja, valja imati u vidu da uz teoriju ide i određeno ponašanje, to jest da se rasizam, kao praksa, razlikuje od onoga što predstavlja kao doktrinarna konstrukcija.

Već sad moramo poklanjati dužnu pažnju ideji o hijerarhiji rasa; ona je za rasistu datost od fundamentalnog značaja: neka rasa je superiorna, neka druga je pak inferiorna; ni proticanje vremena, ni geografsko premeštanje ne mogu u tome bilo šta izmeniti. Pojedinac predstavlja predmet strogog determinizma samim tim što pripada određenoj rasi. Taj suštinski pesimizam rasističkih doktrina – koje čine svoje neprijatelje nemoćnima, dovodeći ih u bezizlaznu situaciju ne zato što oni za to snose nekakvu individualnu odgovornost, već zato što pripadaju omraženoj grupi – predstavlja osnovni element rasističkog ponašanja.

Važno je odmah naglasiti da činjenicu postojanja ljudskih rasa ne treba kao takvu podvrgavati sumnji: ono što rasistu pokreće nije sama konstatacija da te rase postoje. Definisati rasu bez sumnje nije lako; osnovne kategorije, o kojima se nekada učilo već iz udžbenika za osnovnu školu: crna, žuta, bela rasa – zaista postoje. Poricanje samog postojanja rasa predstavlja postupak koji najčešće dovodi u pometnju upravo one (svejedno što je reč o antirasistima) što mu pribegavaju da bi otklonili argumente rasista. S obzirom na opredeljenje hitlerovaca da im jevrejstvo bude izabrana meta, antirasisti su nastojali da dokažu (i to im nije bilo naročito teško) da jevrejska rasa ne postoji kao takva; samim tim antisemitski rasizam postajao je bespredmetan. Od toga pa do tvrđenja da ni rase kao takve ne postoje preostao je samo korak, i neki su ga vrlo brzo i učinili; ali tada su se našli u više nego neugodnom položaju, kad su ih rasisti, okomljujući se najradije na crnce, upitali: zar ipak ne postoji razlika u boji kože, vidljiva već i golim okom, između jednog Kongoanca i jednog Norvežanina? »Ah! koliko bismo mi antirasisti bili srećni kad bi crnci bili beli!!!« šaljivo uzdiše Rože Ikor. Poricanje rase kao činjenice samo po sebi je neodrživ stav, jer se njime u stvari poriče stvarnost, a to je jedno od najvećih zastranjenja duha. Tim je povodom M. L. C. Dan, podnoseći izveštaj za UNESKO, pisao juna 1951: »I antropolog i običan čovek sa ulice savršeno dobro znaju da rase postoje; prvi zato što može da razvrsta varijetete ljudske vrste; drugi zato što ne može da sumnja u ono što mu pokazuju njegova čula.«

Pojam rase

Prirodne nauke pružaju najbolje polazište za definisanje rase, budući da je do glavne primene tog pojma došlo u životinjskom carstvu: rasa se tu javlja kao niža podela u okviru vrste, a sama vrsta je pak deo roda. U pogledu rase ljudske se grupe uglavnom razlikuju po somatskim osobinama: terminološke zbrke i pogrešne analogije naročito su česte i pogubne u ovoj oblasti. Marselen Bul je imao razloga da tim povodom napiše: »Danas i najeminentniji autori, sa najuglednijim akademskim titulama, kad govore o ljudskim grupama, upotrebljavaju reč rasa u zaista sasvim pogrešnom značenju... Tako ne može biti reči o postojanju bretonske rase, već bretonskog naroda; niti francuske rase, već francuske nacije; niti arijevske rase, već arijevskih jezika; niti latinske rase, već latinske civilizacije.« Iz slične zbrke sa rečima verovatno je proizašao i natpis na poštanskim markama koje je 1937. i 1939. izdala III republika: »Za spas rase« (Katalog Ivera i Telijea, br. 356 i br. 419). Koje rase? Je li reč o zaraznoj navici ove epohe? – Ili, verovatnije, o ravnodušnosti prema rečima i njihovom nepoznavanju...

Ljudske su rase sa razlogom definisane kao »prirodne ljudske grupe koje pokazuju izvestan skup zajedničkih fizičkih osobina, bez obzira na to kojim jezikom govore, kakvi su im običaji ili kojoj naciji pripadaju«. Izraz »fizičke osobine« obuhvata kako anatomska, tako i fiziološka, psihološka, pa čak i patološka svojstva, ukoliko su nasledna: tek tada ona imaju antropološku vrednost i određuju neku rasu; ona pak koja odgovaraju nekoj političkoj zajednici određuju neku naciju ili državu; civilizacijska svojstva se u naše vreme označavaju više ili manje srećno nađenim izrazom etnos: tako podela evropskih naroda na Germane, Latine i Slovene – mada sa lingvističkog stanovišta ima stvarni značaj – nema nikakve vrednosti u rasnom pogledu; ni o arijevskoj rasi se ne

(4)

može govoriti sa više prava, jer taj pridev služi da se njime označi jedan skup jezika koje upotrebljavaju različite rase. Isto tako ne treba govoriti o semitskim rasama, već o semitskim jezicima.

1. Morfološki i merljivi kriterijumi, čiji se značaj već odavno ističe, jesu sledeći:

A) Boja kože. – Ona zavisi od toga da li u kožnom tkivu ima više ili manje zrnaca jedne tvari koja je nazvana pigmentom: ako nje ima u velikoj količini, to je karakteristično za crnu rasu; ako se crvena boja krvi koja teče pod kožom meša sa bojom pigmenta, dobijamo žutu boju kože mnogobrojnih stanovnika Azije; najzad, odsustvo pigmenta uzrok je bledoj i ružičastoj boji kože stanovnika severne Evrope; sve ovo omogućuje nam da shvatimo beskonačan broj varijeteta na koje možemo naići. Treba dodati da ne postoji »crvena« rasa: kad su se Evropljani krajem XV veka iskrcali na obalu Novog sveta, dočekali su ih ljudi koji su zbog nekih obreda obojili tela u crveno: američki Indijanci imaju žućkastu ili smeđu kožu, ali nikad crvenu.

B) Oblik kose nije bez značaja; kad su vlasi ravne i imaju kružni presek, tipične su za žuta lica; kad su talasaste, gipkije su, i na takve nailazimo prvenstveno u Evropi; kad su kudrave, imaju pri preseku ovalan oblik i kovrčaju se na glavi u veoma gustim uvojcima.

C) Visina rasta takođe je jedna od rasnih osobina. Ako kao osnovu uzmemo približnu prosečnu visinu muškog dela čovečanstva (1,65 m), ljudima visokog rasta smatraćemo one koji su viši od 1,70 m, a ljudima niskog rasta one ispod 1,60 m; visina rasta manja od 1,50 m karakteristična je za neke rase koje poznajemo pod imenom pigmeji.

D) Oblik glave svrstava pojedinca u neku od kategorija shodno njegovom kefalnom indeksu (to jest, odnosu između širine i dužine njegove lobanje); kod čoveka kod kojega je taj odnos manji od 0,75 imamo dolihokefaliju (δόλιχος, dug), a ako je veći od 0,80, imamo brahikefaliju (βραχύς kratak). Kod čoveka kod kojega je indeks između 0,75 i 0,80 imamo mezokefaliju (μέσος srednji). I drugi činioci mogu sa većom ili manjom skrupuloznošću biti uzimani u obzir: stepen razvoja vilica, proračun nosnog indeksa, oblik otvora očnog luka. Sve te različite osobine uglavnom su spoljašnje i lako uočljive.

Na njima – ili na nekima od njih – zasnivaju se najstarije klasifikacije ljudskog roda, one koje su najranije postale tradicionalne: počev od onih iz Starog zaveta, koji je razlikovao potomke Hama, Sema i Jafeta, pa do naučne klasifikacije Linea, po kojoj se Homo sapiens deli na četiri grupe: Europaeus, Asiaticus, Afer, Americanus. Krajem XVIII veka Blumenbah je ukazao na značaj oblika glave i podelio čovečanstvo na pet rasa. Žofroa Sent-Iler (1860) je insistirao na profilu lica, dok je Topinar (1885) prvenstveno uzimao u obzir oblik nosa. Denikerova klasifikacija (1900) obuhvatala je 27 rasa sa 22 pod-rase i poslužila kao osnova za kasnije klasifikacije: tako će Anri V. Valoa pružiti tabelu sa 27 rasa okupljenih u četiri grupe (primitivne, crne, bele i žute).

2. Genetske osobine. – Genetika, relativno nova nauka, unela je u sve ovo dosad nepoznate elemente. Neku ljudsku rasu možemo definisati, piše M. V. Bojd u svom značajnom delu Genetika i ljudske rase, kao »populaciju koja se po nečemu značajnom razlikuje od drugih ljudskih populacija na osnovu učestanosti jednoga ili većeg broja gena koje poseduje«.

A) Krvna grupa je prvi element koji se može uzeti u razmatranje. Odmah valja naglasiti – bez obzira na to koliko se mnogo toga afektivnog i romantičnog vezuje za reč krv u ljudskom sećanju kad je u pitanju rasa (čista krv, kraljevska krv, itd.) – da je ovde reč o čisto biološkim datostima (prisustvo ili odsustvo aglutinina i aglutinogena) i o strogo naslednoj osobini.

Činjenice na koje se može ukazati na osnovu postojanja ovih grupa, daleko od toga da potvrđuju antipatije ili osećanja rasista, za njih su iznenađujuće, čak i obeshrabrujuće... Evropejca kojemu je potrebna transfuzija može spasiti krv nekog zdravog »crnje« ili Kineza, ukoliko oni imaju istu krvnu grupu kao i on, ali ga krv njegovog vlastitog brala može ubiti, ukoliko je krvna grupa ovog poslednjeg inkompatibilna s njegovom (jednog nacistu esesovca mogla bi u takvim okolnostima spasiti krv jednog Jevrejina!!!). U naše vreme mnogi antropolozi i genetičari smatraju da krvne grupe predstavljaju najbolju osnovu za ustanovljenje rasne klasifikacije. One, naime, imaju izvesne prednosti, među kojima je i činjenica da se, prema Mendelovim zakonima, prenose

(5)

na sasvim određen način, kao i to da su neosetljive na spoljne činioce; najzad, njihova učestanost u nekoj populaciji predstavlja veoma postojanu osobinu.

Dok 43% stanovništva Francuske ima krvnu grupu 0, 42% grupu A, 11% grupu B, 3% grupu AB, dotle Baski, čije se poreklo često smatra izuzetnim, imaju u 57% slučajeva grupu 0, u 41% grupu A, u 1% grupu B, dok grupe AB nema. Gen B je, dakle, tako reći odsutan. Kod nekih grupa procenti učestalosti su naročito visoki: 95% američkih Indijanaca i čak 100% pripadnika plemena Tikuna u Peruu imaju grupu 0. Gen B je posebno rasprostranjen u centralnoj Aziji i u delu Afrike koji obuhvata dolinu Nila, dok je u Evropi relativno redak. Otkrivanje krvnih grupa ne vrši se samo u prostoru, već i u vremenu: tako je ustanovljeno prisustvo gena A i B u egipatskim mumijama, što će reći da se nalazimo pred zasnivanjem neke vrste krvne arheologije. Bojd je 1953. godine, na osnovu veoma podrobnih pregleda izvršenih analiza krvi, ustanovio postojanje pet rasa; Garn ih je 1961. godine predočio devet; a Dobžanski ih je 1962. godine nabrojao čak 34.

B) Rezus faktor takođe predstavlja genetsku osobenost. Ako se krv majmuna Macacuc Rhesus ubrizga kuniću, to će u serumu ovog poslednjeg dovesti do proizvodnje antirezusnih aglutinina. A ti su aglutinini u stanju da slepe (»aglutiniraju«) krvna zrnca nekih ljudi: o takvim ljudima kažemo da su nosioci Rezus faktora ili da su Rezus pozitivni; oni predstavljaju oko 85% evropskog stanovništva. Ostali su nazvani Rezus negativnima: dok ih u Evropi ima 15%, u znatnom delu sveta ih nema – na primer, kod američkih Indijanaca ili kod stanovnika Papue i Sijama; negativni Rezus faktor veoma je redak kod Kineza i Japanaca, a relativno čest (30%) kod Baskijaca.

C) Okusna osetljivost na tiofenilkarbamid predstavlja još jednu genetsku osobenost, iz koje antropologija tek počinje prikupljati podatke. Reč je o naslednom svojstvu posebne vrste koje se sastoji u »okusnom slepilu« (agustija) u odnosu na ovu hemijsku supstancu. Za neke gorka, ona za druge nema nikakav ukus. Onih što joj osećaju ukus ima u stanovništvu Evrope oko 75%, a kod američkih Indijanaca svih 100%, dok onih što joj ne osećaju ukus ima u Velsu više od 50%. Mogu se navesti još neki genetski faktori, kao što su sekretorni gen, postojanje ili nepostojanje dlaka na drugom članku na prstima, itd.

3. Sveukupna znanja koja su na ovaj način stečena morfološkim ili genetičkim istraživanjima izgleda da ne daju pravo biolozima da potvrde rasističke teze. Bojd je tim povodom pisao: »Genetska klasifikacija rasa objektivnija je i bolje naučno utemeljena nego ranije klasifikacije.« I dodao je, ne bez humora: »U izvesnim delovima sveta neki će pojedinac biti smatran 'nižim bićem' ukoliko ima, na primer, tamnu kožu, ali nigde na svetu neće biti isključen iz visokog društva ako ima gen krvne grupe A, ili čak Rezus negativni gen.«

U nameri da se napravi pregled zaključaka do kojih se može doći na osnovu naučnih saznanja biološkog karaktera, u sedištu UNESKO-a u Parizu objavljeno je više deklaracija: treba spomenuti Deklaraciju o rasama iz jula 1950, onu o Rasama i rasnim razlikama iz juna 1951; usledile su Postavke o biološkim vidovima rasnog pitanja koje su eksperti UNESKO-a izneli u Moskvi avgusta 1964, te, najzad, pariska Deklaracija o rasama i rasnim predrasudama (septembra 1967). Te su deklaracije bile predmet značajnih studija gđe Ž. Erš. Ovi tekstovi, uostalom, nisu proisticali samo iz obične i usko shvaćene zaokupljenosti naučnim istraživanjem, već je namera koja ih je usmeravala očigledno bila politička u veoma širokom smislu te reči, ili pak etička: izbeći da se najnovija saznanja biologije i genetike odvrate od svoje svrhe i da budu neumesno primenjivana u korist raznih rasizama koji zloupotrebljavaju ugled nauke.

Deklaracija iz 1951. ističe da je ljudska vrsta jedinstvena i da je poreklo svih ljudi zajedničko; insistira na tome da se političke, verske i kulturne grupe ne poklapaju sa rasnim grupama; na taj način umanjuje značaj rasnog podvajanja, budući da je reč o merljivim osobinama; ona nastoji da minimizuje svaku vezu između rasne grupe i utvrđenih psiholoških osobenosti. Iz činjenice da ustanovljene razlike, »u meri u kojoj su mogle bili analizirane«, ne pružaju nikakav argument koji bi govorio u prilog tome da je ova ili ona grupa, uglavnom uzeto, bilo superiorna bilo inferiorna u odnosu na druge, proizlazi i da Deklaracija o ljudskim pravima ne počiva na dovoljno čvrstoj osnovi, zapaža gđa Erš. Njena je zasluga što je na pravi način postavila problem koji više ne zavisi

(6)

od ovog ili onog biološkog saznanja i koji, zato što je politički, zahteva i izvesnu moralnu i filosofsku pretpostavku. U istom smislu ona ukazuje i na to da boriti se na samom terenu biologije protiv rasističkih predrasuda koje se zasnivaju na pseudonaučnim saznanjima bez sumnje nije najbolji način da se one suzbiju.

Moskovske postavke iz 1964. jasnije su i insistiraju na posebnim modalitetima razvoja čovečanstva, naročito naglašujući značaj kulturnih činilaca: »Čovek, od samog svog postanka, raspolaže sve efikasnijim kulturnim sredstvima negenetskog prilagođavanja« i »izgleda da razlike između raznih naroda mogu u celosti biti objašnjene njihovom kulturnom istorijom«. Gđa Erš je uočila da se rasa u svim tim tekstovima posmatra samo sa biološkog stanovišta, dok je sa sociološkog »realan pojam rase onaj kakav stvarno postoji u uobičajenim shvatanjima čoveka sa ulice; upravo taj pojam, ma koliko mutan i nenaučan, predstavlja društvenu realnost i biva taj koji u spletu činjenica dovodi do posledica čiji značaj, kako izgleda, stalno raste«. Mi se u tome s njom slažemo, a kasnije, kad budemo pokušali da objasnimo savremeni rasizam, ponovo ćemo se sresti s tim pojmom. Na pripremi svih prethodnih deklaracija radile su, na zahtev UNESKO-a, grupe eksperata koji su u tome učestvovali kao pojedinci; međutim, Generalna konferencija UNESKO-a, da bi toj vrsti dokumenta dala veći značaj i što svečaniji karakter, zasedajući u Parizu 27. novembra 1978, jednoglasno je i aklamacijom usvojila novu Deklaraciju o rasama i rasnim predrasudama, nastalu kao plod rada eksperata koji su predstavljali vlade više od sto država. Velika vrednost ovog novog teksta je u tome što se u njemu ističe pravo svake ljudske grupe da se razlikuje od drugih, a istovremeno se proklamuje da je ljudski rod jedinstven; partikularizam i univerzalizam, različitost i celovitost, mada na izgled protivrečni, u stvari su komplementarni.

Ali rasprava o ovim pitanjima nipošto se ne privodi kraju. U radovima Artura R. Džensena (1969) i Hansa J. Ajzenka (1973) teži se isticanju intelektualne inferiornosti crnaca i insistira se na pretežnom uticaju biološkog faktora u razvoju pojedinca. Nasuprot njima, Žak Rifje (1976) skreće pažnju na veliki udeo proizvoljnosti u ovakvim tezama, budući da se one uglavnom zasnivaju na proučavanju koeficijenta inteligencije, na čiju je nestalnost i nedovoljnu tačnost već ukazao Alber Žakar; ono što valja istaći jeste značaj kulturne sredine, kao i psiholoških i socioloških elemenata. Najzad, 1979. godine, M. R. Grejam je u Sjedinjenim Državama osnovao »banku sperme dobitnika Nobelove nagrade«. Ovaj poduhvat počiva na koliko naivnom, toliko i luckastom verovanju da bi veštačkim osemenjivanjem odabranih žena spermom nobelovaca osetno bio povećan procenat genijalnih umova u njihovom potomstvu... Da nije žalosno, bilo bi smešno.

U potpunosti se slažemo sa zaključcima Ž. Rostana: »Zabluda koju valja izbeći... jeste da se naučno proučavanje rasne raznovrsnosti brka sa političkim konstrukcijama rasizma, bilo da se tim proučavanjem žele naći argumenti koji idu u prilog rasističkoj tezi, bilo da se, zbog odbojnosti prema loj tezi rasista, ide čak i do osporavanja stvarnog postojanja rasnih razlika.«

* * *

Sve će ovo omogućiti čitaocu da shvati zašto u ovoj knjizi dajemo toliko mesta istoriji i raznim doktrinama.

1. Istorija se pokazuje kao naročito značajna oblast: odnosi između ljudi različitih rasa i nacionalnosti nisu nekakvi novi i isključivo savremeni fenomeni; način na koji ti odnosi bivaju uređeni, ispoljavanje neprijateljstva, ravnodušnosti ili simpatije koji ih prate, mogu izgledati naročito značajni kad je reč o rasizmu, bilo time što ga najavljuju, bilo time, naprotiv, što odlažu njegovu pojavu. Tako postoje svi izgledi da iz slanja stvorenog kolonizacijom, to jest iz odnosa između kolonizatora i ljudi podvrgnutih kolonizaciji, nastanu odnosi prožeti rasizmom, a čini nam se da je na to naročito dobro ukazano u izvrsnim radovima A. Memija. Ali takvo stanje stvari bez sumnje nije postojalo uvek i svuda: u kolektivnom sećanju ljudi sa Zapada Rimsko se carstvo možda pokazuje kao ostvarenje jedine uspešno izvedene kolonizacije...

(7)

početku veoma često bile citirane na brzinu, u aluzivnim referencama na neke autore, kojima su, pošto nisu bili upoznati kako treba, pripisivane ideje koje nisu bile zaista njihove. Te su doktrine, uz to, tesno povezane sa opštom istorijom ljudskog mišljenja: pre renesanse ljudi nisu primenjivali pojam rase na vlastitu vrstu. Tek se razvoj prirodnih nauka pokazao kao neophodna osnova za duhovni poduhvat kojim će ljudski rod pokušati da se podvrgne klasifikacijama i razlikovanjima nalik onima što su se mogli uvesti u zoologiji ili u botanici. Pri proučavanju čoveka – kad je jednom bilo ustanovljeno postojanje glavnih rasa – javljalo se veliko iskušenje da se zbog specifičnosti ljudske vrste izriču vrednosni sudovi o sposobnostima ili mogućnostima svake grupe, te da se uspostave izvesne kategorije jednom zauvek važećih znakova suštinske superiornosti ili inferiornosti. Mogli bismo reći, parafrazirajući Čestertona, da je rasizam proizvod takvog biološkog razvrstavanja koje se otelo zdravom razumu. Bilo je tu povoda za uopštavanja i za lutanja mašte koja ne bi bila opasna da su ostala zatvorena u delima Gobinoa, Čemberlena ili Lapuža, jer je, na kraju krajeva, malo bilo onih koji su se njima služili. Ali do širenja njihove misli, u kojoj nije bilo ničega zaista naučnog, došlo je zahvaljujući vulgarizatorima, a ovi su se, naravno, razmetali nekakvim pretencioznim jezikom i nastojali da svojim spisima daju naučni izgled. Tako se ta lažna nauka raširila u drugorazrednim delima, jeftinim romanima, pamfletima, brošurama, svakojakim škrabotinama; piskarala iz provincijskih središta rado su i sa strašću preuzimala i razvijala rasističke teme, upotrebljavajući nasumce i bilo kojim povodom izraze kao šio su arijevac, semit, indoevropejac, sanskrit, čistota krvi, itd. – rečju, čitav jedan prtljag imenica ili epiteta koje su sa ponosom podastirali pred naivnim pogledom prosečnog čitaoca, ali čiju bi tačnu sadržinu, kao što možemo i mislili, veoma teško mogli da objasne. Zahvaljujući tome, svako se mogao navići na to da olako prezire sve one delove čovečanstva koji se razlikuju od njega; a to je mogao činiti sa utoliko mirnijom savešću i većom sigurnošću ukoliko su se svi ti zbrkani pojmovi kitili sjajem nauke – nauke u čiji se potpuno šarlatanski i obmanjivački karakter nije ni podozrevalo. Stoga nam se čini da je uloga rasističkih doktrina bila od bitnog značaja; doduše, to ne znači da treba zanemariti ono u čemu psihologija i psihoanaliza vide pokretačke pobude rasizma; te su pobude bile često proučavane i izvanredno opisane (u delima autora kao što su Mokor, Memi i Held; Komarmon i Diše; Vare, gđa Gijomen i drugi). Mada je poznavanje tih pobuda neophodno da bi se shvatilo reagovanje pojedinca ili grupe pred fenomenom »drugosti«, ne treba gubiti iz vida da su ljudi sa Zapada već više od stoleća kljukani izvesnim brojem klišea, mitova, besmislenih stereotipa, koji su – proističući svi do jednoga iz već rasprostranjenih i stalno širenih rasističkih doktrina – veoma ozbiljno uticali, izazivajući mnogobrojne rasističke reakcije koje su bile posledica dugog, kolektivnog i pogubnog trovanja duhova.

I poglavlje

PRVOBITNI OBLICI RASIZMA

Već iz davnašnjih antičkih vremena imamo jedno precizno, mada usamljeno svedočanstvo o pridavanju pažnje boji kože. Reč je o steli koja je po nalogu faraona Sezostrisa III podignuta u XIX veku pre Hr. na jugu Egipta: »Prelazak ove granice kopnenim ili vodenim putem, na brodu ili sa stadima, zabranjuje se svim crncima, izuzimajući samo one koji žele da je pređu kako bi u nekoj trgovini nešto prodali ili kupili. Sa ovim poslednjima biće postupano na gostoljubiv način, ali zauvek se zabranjuje svim crncima, u svim slučajevima, da silaze brodom niz reku (Nil) dalje od Heha.« Ova mera, međutim, možda je više bila izazvana preokupacijama političke vrste nego rasnom odbojnošću.

Treba reći da su podaci kao što je ovaj prilično retki. Bilo je dosta ratova vođenih s takvom okrutnošću i svirepošću da su ponekad ličili na ono što bi danas bilo nazvano genocidom: ksenofobija je nesumnjivo postojala, ali mržnju iz rasnih razloga ne nalazimo. Grci su ime Βάρδαροι davali svima koji su živeli izvan kruga Helade: ta reč, međutim, u početku nije imala ono pogrdno značenje koje će kasnije dobiti kao sinonim okrutnosti ili surovosti. Herodot je ne bez

(8)

izvesne malicioznosti zapazio da »Egipćani zovu varvarima sve one koji ne govore istim jezikom kao oni« (svako je, dakle, nečiji varvarin...), dok je Tukidid napominjao da bi se »iz mnogih drugih pojedinosti dalo videti kako je svet starih Grka živeo na način sličan onome na koji živi današnji varvarski svet«. Kod Aristotela bez sumnje nalazimo elemente jedne teorije o prirodnoj utemeljenosti ropstva, ali filosof je tim povodom daleko od toga da bude kategoričan, i ne izgleda da se poziva na pojam rase. Čini se da je ideja o rasi tuđa grčkom načinu mišljenja – a kao i ona, takvi su, a fortiori, i zaključci o superiornosti i inferiornosti koji se iz nje mogu izvući. Herodot nije krio svoje divljenje prema stanovnicima Etiopije (među kojima je veoma verovatno bilo i crnaca): »Ljudi su tamo viši rastom, lepši i duže žive.« U Rimu ćemo naći iste takve, izrazito univerzalističke ideje – ako je verovati Ciceronu, prema čijim se rečima »ljudi razlikuju po znanju, ali ne i po sposobnosti da znaju; nema te rase koja ne bi mogla postići duhovnu moć, samo ako je vodi razum«. Razume se, kod ponekog antičkog autora može se naići i na razmišljanja koja otkrivaju egoizam, neprijateljstvo prema onome što je drukčije od uobičajene i bliske stvarnosti, ali izgleda da malo ima tragova ideje prema kojoj bi neki ljudi – zbog toga što pripadaju nekoj rasi – jednom zauvek i suštinski bili inferiorni u odnosu na druge.

No to ne znači da ne bi trebalo pomno razmotriti dva stanja: najpre ropstvo, a potom i položaj Jevreja i prve tragove onoga što će biti nazvano antisemitizmom. Mislimo da su to dva »antecedentna« oblika rasizma, a izrazu »antecedens1« dajemo ovde njegovo puno i prvobitno

značenje činjenice koja prethodi nekoj drugoj. Hronološki sled je neosporan, a to je takođe i osobenost antičkog ropstva kao činjenice nekakve »druge« vrste, jer ono nije dugo sačuvalo naglašeno rasni karakter, a kao objašnjenje za neprijateljsko ponašanje izazvano antisemitizmom služili su drukčiji motivi nego što su rasne razlike, koje ne samo da nisu postojale, već se tada nije moglo ni zamislili da bi jednog dana mogle biti otkrivene.

I. Ropstvo u starom Rimu

Na Istoku i u Sredozemlju položaj robova u Starom veku bio je veoma različit, u zavisnosti od toga o kojem je dobu ili narodu reč; njegovo podrobnije proučavanje izašlo bi iz okvira ove knjige. To, međutim, ipak ne znači da ne možemo izreći zanimljivu primedbu povodom jedne od onih institucija u okviru robovlasničkog sistema koje najbolje poznajemo: a to je institucija ropstva u starom Rimu. Ne želeći da poričemo da je ropstvo u starom veku bilo »blage« vrste, što će reći da je donosilo blažu sudbinu zarobljenicima koji su na taj način izmicali smrti, moramo reći da je tačno i to da je rob, u početku, bio po definiciji stranac u starom Rimu. Otprilike pre četrdeset godina Anri Levi-Bril se potrudio da dokaže – verujemo, sa uspehom – da je u starom Rimu: 1) svaki rob bio stranac; 2) svaki stranac bio rob. Zadovoljićemo se time što ćemo naglasiti činjenicu da je rimski građanin mogao u antičkoj zajednici postati rob samo izvan Rima (trans Tiberim), a da se stranac izlagao velikoj opasnosti da u tom gradu bude pogubljen ako bi u nj ušao bez pisama sa preporukom koja su mu omogućavala da postane nečiji štićenik. U ovome, bez sumnje, ne dolazi do izražaja rasno razlikovanje, ali je zato A. Levi-Bril pisao 1931: »Tragovi shvatanja po kojemu rob nije mogao biti sunarodnik, već je u zajednici u kojoj je živeo nužno morao biti strana osoba, održali su se sve do modernih vremena. U dobu u kojemu je ropstvo predmet oštrih napada, ono se više ne toleriše sem ukoliko rob fizički ne izgleda drukčiji od sunarodnika, to jest ukoliko etnička različitost nije svakome vidljiva. Tako je ropstvo koje se u srednjem veku najduže održalo bilo ropstvo Arapa, a u XIX veku to je slučaj sa ropstvom crnaca u Evropi i Americi. Kao što se često dešava, i u ovom slučaju institucija ropstva, u njegovom suštinskom vidu, najbolje pokazuje svoju vitalnost.«

Ovakvo je shvatanje u starom Rimu bilo zamenjeno viđenjem ropstva kao društvenog pada.

1 Za francusku imenicu antécédents (pl.) ne postoji odgovarajuća u našem jeziku. Ona označava prošlost, ranije događaje u životu ili postojanju nekoga ili nečega. No zato su imenica antecedens i pridev antecedentan ušli u naše

(9)

Time je ono postajalo kazna, koja je mogla pogodili čak i građane Rima ukoliko bi počinili izvesne prestupe. No u svakom slučaju, M. Lanžel je s punim pravom pisao: »Institucija ropstva bila je prvi izraz nejednakosti među ljudskim grupama. Tu nejednakost ništa nije moglo sprečiti da postane ono što bismo danas nazvali rasizmom.«

II. Jevreji i antisemitizam

1. Jevreji u prehrišćanskom starom veku.

A) U Bibliji se govori o tome da je Adamovo potomstvo ponovo objedinjeno u Noju, čija su tri sina – Sem, Ham i Jafet – nastanila čitavu Zemlju. Kad je jevrejski narod, u vremenima Avrama, Isaka, Jakova i 12 plemena, najzad stekao svoja specifična životna obeležja, on samim tim još nije postao poseban etnos, već samo verska zajednica za koju je bila karakteristična izrazito monoteistička vera. Neko je skrenuo pažnju na to da se već u Izlasku javlja ono što će u kasnijim vremenima biti obavezno postupanje rasizma: optuživanje neke manjine za sve moguće zločine, kako bi se olakšala represija; ali u ovoj prilici, rane zadobijene u Egiptu pokazale su se blagotvornima za Jevreje. U mržnji Egipćana prema Jevrejima nalazila se barem jedna verska komponenta; zar Mojsije nije rekao faraonu: »Žrtve koje mi prinosimo Jahvi, Bogu svome, za Egipćane su svetogrđe. Kad bismo, dakle, na njihove oči prinosili žrtve koje su Egipćanima svetogrdne, zar nas ne bi kamenovali?« (Izlazak, VIII, 22).

Bez obzira na to kakva se istorijska vrednost može pripisati knjizi o Esteri, u motivima koje je Haman morao navesti kako bi ubedio Ahasvera da treba da pristupi istrebljivanju Jevreja već je sasvim vidljiva njihova nedopustiva osobitost: »U svim pokrajinama tvoga kraljevstva ima jedan narod razasut među drugim narodima i od njih odvojen. Njegovi su zakoni drugačiji od zakona u svih ostalih naroda.« (Estera, III, 8). A u naredbi koju je Haman dobio od kralja navedeno je mnoštvo zamerki o neoprostivoj samosvojnosti i zločinačkoj prirodi Jevreja: »Ustanovili smo dakle da je samo taj narod neprekidno u sukobu sa svim ljudima, da se ističe načinom života što odstupa od zakona, da zbog neslaganja s našim naumima počinja najgora nedjela tako te se kraljevstvo ne može učvrstiti.« (Grčko izdanje Knjige o Esteri, III, 5.)

Međutim, kad su Ezra i Nehemija odlučili da Jevrejima zabrane sklapanje braka sa strancima, to nisu učinili zbog nekakvog osećanja rasne superiornosti, već iz želje da se odupru mogućoj asimilaciji koja bi dovela u opasnost integritet i čistotu monoteističke vere.

B) Grci. – U ratu koji je u II veku pre Hr. poveo Antioh IV Epifan došlo je do izražaja izuzetno, sasvim svesno neprijateljstvo usmereno protiv jevrejske religije: po sredi je bilo stvarno proganjanje, u ime helenističke civilizacije koja je u to vreme ispoljavala sve osobine antisemitizma. Josif Flavije optužiće Seleukida da je bio »namerno nepravičan, i bogohulan i bezbožan«, dok će Tacit reći tim povodom: »Kralj Antioh je nastojao da Jevreje liši njihovog praznoverja i da ih navikne na grčke običaje, ali ga je rat protiv Parćana sprečio da poboljša taj grozni narod«... Pod Antiohom VII Sidetom, oko 130. god. pre Hr., protiv Jevreja su se čak pojavile optužbe da su neprijatelji ljudskog roda, gubavi, beskorisni... U delu Apiona nesumnjivo nalazimo sveukupne zamerke i optužbe koje će postati uobičajeni antisemitski »klišei« i lajtmotivi...: Jevreji su izrodeći Egipćani, gubavi, slepi i hromi; njihova verska samosvojnost predstavlja stalnu političku opasnost, oni obožavaju glavu magarca, upuštaju se u ritualna ubistva (»Jevreji bi se dočepali nekog putnika Grka, tovili ga godinu dana... prinosili njegovo telo na žrtvu shodno svojim obredima, jeli njegovu utrobu i zaklinjali se, žrtvujući Grka, da će ostati neprijatelji Grka«); pojavio se mit o sveopštoj jevrejskoj zaveri, itd.

C) Rimljani. – U Rimskom carstvu Jevreji se nisu nalazili u položaju progonjenog naroda. Pošto ih je njihova verska samosvojnost izolovala, javno mnjenje je prema njima nesumnjivo bilo neprijateljski nastrojeno, a kod nekih autora nalazimo i odjeke nedobronamernih glasina i kleveta. Međutim, mada su zauzeće Jerusalima 70. godine i gušenje pobune na čijem je čelu bio Bar Košba 135. godine bili bolni i okrutni za Jevreje, ti događaji nisu bili nekakvo rasističko reagovanje

(10)

Rimljana, kao ni bilo koji vojni pohod koji su oni preduzimali protiv Jevreja.

Među latinskim paganskim autorima, Ciceron je o Jevrejima neblagonaklono govorio braneći Flaka, ali to je prvenstveno bila advokatska smicalica. No zato je Tacit bio ubeđeni antisemit, pa je prikupljao i širio sve klevete do kojih je mogao da dođe: te Izrael vodi poreklo od gubavca, te sabat je za svaku kritiku, te oni obožavaju magareću glavu, te to je grozan narod, itd. On je, sa sebi svojstvenom konciznošću, iskazao jednu od najsažetijih antisemitskih sentenci: »Kod njih je profano sve što je kod nas sveto; no zato je kod njih dopušteno sve ono što nas užasava«, a u Analima, komentarišući to što je 4000 oslobođenih robova ukaljanih egipatskim i židovskim praznoverjem prognano na Sardiniju, dodao je tome i sledeće reči: »Ukoliko su tamo, zbog nezdrave klime, postali žrtve pomora, to baš i nije neki gubitak.« Zar bi i sam Ajhman to bolje rekao?

Međutim, sve ovo nas navodi da postavimo pitanje o odnosu između antisemitizma i rasizma. Skloni smo mišljenju da se antisemitizam tog doba, u odsustvu nekih vidnih rasnih, ekonomskih i društvenih uzroka, može objasniti uglavnom verskim razlozima. Veliki rabin Kaplan pisao je povodom otpora koji je pružen Antiohu Epifanu: »Time što su se Jevreji jedini suprotstavili grčkom paganstvu, odbijajući ga, oni su sebe u izvesnom smislu odstranili iz tadašnjeg civilizovanog sveta. Smatrali su ih nekakvim posebnim stvorenjima, i upravo od tada potiče optužba koja se protiv njih izriče da su 'neprijatelji ljudskog roda'... Jevrejima iz tog vremena svet duguje kasniju duhovnu usmerenost čovečanstva. Tek sto šezdeset sedam godina posle početka tog proganjanja u Palestini će se rodili Isus.«

2. Pojam antisemitizma. – Istorija antisemitizma ne prestaje pojavom hrišćanstva – daleko od toga, avaj! Kad i otkada antisemitizam dobija oblike rasizma? To je pitanje koje se sad pred nas postavlja i koje zahteva da – pre nego što priđemo izlaganju činjenica – pobliže razmotrimo pojam antisemitizma.

Sama ta reč je veoma loše izabrana i puna dvosmislenosti. Ali u stvarnosti, reč koja se pojavila u Nemačkoj oko 1880. dobila je opšteprihvaćeno i specifično značenje neprijateljstva prema Jevrejima, pa ćemo je u tom uobičajenom smislu i mi upotrebljavati.

Treba, međutim, razlikovati antisemitizam od antijudaizma ili, kao što se ponekad ističe, od antirabinizma, pošto ova dva poslednja termina uglavnom izražavaju neprijateljstvo na verskoj osnovi: tako su hrišćanski teolozi isticali, da bi ih kritikovali, tendencije bliske judaizmu u nekoj oblasti duhovnosti ili u nekoj jeresi. Racionalizam takođe dospeva do veoma žestokog antijudaizma, čak i ako se proglašava deističkim. Volterov antisemitizam može se objasniti samo veoma čvrstom utemeljenošću na antijudaizmu, a narodni poslanik Nake, Jevrejin, izjavljujući u Skupštini maja 1895: »Ako bi se antisemitizam sastojao samo u tome da se dogma i glavne ideje jevrejske religije podvrgnu raspravi i odbace, sasvim otvoreno vam kažem da bih i ja sam bio antisemita«, tom rečenicom dobro je ukazivao na to kako se između ta dva pojma može praviti razlika.

Šta je onda antisemitizam? Bernar Lazar je u svom čuvenom delu Antisemitizam, njegova istorija i njegovi uzroci (1894) pokušao da odgovori na to pitanje: »Pošto neprijatelji Jevreja pripadaju najrazličitijim rasama..., trebalo bi, dakle, da se glavni uzroci antisemitizma nalaze u samom Izraelu, a ne kod onih koji se protiv njega bore.« Ovoj primedbi, nespretnoj po načinu na koji je formulisana (jer biće na gnusan način korišćena za vreme okupacije), treba pripisati u zaslugu (ili u peh?) to što je povezala antisemitizam s jednim jedinim narodom, narodom Izraela: antisemitizam bi, dakle, bio činjenica koja proističe iz posebnosti, jedinstvenosti Izraela, činjenica pri čijem se objašnjavanju oni što smatraju da je narod Izraela u verskom pogledu odabran, narod s duhovnom vokacijom, ugodnije osećaju nego oni što odbacuju bilo kakvo razmišljanje te vrste. Ali uprkos svemu, reči Bernara Lazara pre su konstatacija nego definicija.

Ukoliko savremeni antisemitizam u većini slučajeva dobija oblik rasizma, u kom se trenutku on kao takav pojavio? Ovo je pitanje tim značajnije što je genocid koji su počinili nacisti naveo istaknute istoričare da se upitaju o genezi i istoriji anisemitizma: između ostalih, tim su problemima posvetili značajna razmišljanja Žil Isak, Blumenkranc, Ikor, Poljakov, Lovski. Ovde ne može biti

(11)

reči o tome da iscrpnije proučimo antisemitizam kao takav (njemu su posvećene dve druge knjige iz ove kolekcije2), već da proverimo, imajući u vidu samo period pre renesanse, je li fenomen

antisemitizma nekakva podvrsta rasizma, ili pak to nije. 3. Činjenice.

A) Antisemitizam podvajanja. – Do prvih suprotstavljanja Jevreja i hrišćana došlo je očigledno iz verskih razloga: svaka je religija želela da kod svojih vernika očuva čistotu vere, a zazirala je od prozelitizma one druge. Ono što je F. Lovski, kako nam se čini, veoma prikladno nazvao antisemitizmom podvajanja, u želji da time označi stav hrišćana iz prvih vekova, u suštini je antijudaizam. Odluka koju je – u skladu sa idejama Pavla i Varnave – doneo »Jerusalimski sabor«, da se paganima koji se preobraćaju u hrišćanstvo više ne nameću obrezivanje i neki zakonski propisi judaizma, predstavljala je izdaju u očima jevrejskih vlasti: one će se protiv hrišćanske jeresi energično boriti uglavnom većom teološkom krutošću: u Palestini su »izopštile« prve vernike koji su bili Jevreji a postali hrišćani. U očima ortodoksnih Jevreja hrišćani su bili otpadnici, a hrišćanstvo im je izgledalo kao najgore otpadništvo od judaizma. Doduše, to neprijateljstvo nije bilo jednosmerno, jer je »na rabinovska proklinjanja hrišćanski antisemitizam uzvraćao svojim kletvama« (M. Simon).

Crkva, naravno, nije htela da se s njom postupa kao s jeretičkom jevrejskom sektom, već je, naprotiv, smatrala sebe krajnjim i najvišim izrazom Izraela: Izraela kao duhovne vrednosti. Hrišćanski se antijudaizam veoma sporo pretvarao u antisemitizam. Jevreji su, prema rečima sv. Avgustina, bili svedoci, pa je trebalo da budu zaštićeni: Necessarii sunt credentibus gentibus. Tu teološku konstrukciju, teoriju o narodu-svedoku, često je preuzimala hrišćanska apologetika, koja ne samo da nije imala ništa protiv toga da jevrejski narod istrajava, već je to ponekad i zahtevala: Jevreji su svedočili svojom razbacanošću i svojom patnjom. Jovan Hrizostom je bio onaj koji je u proklinjanju Jevreja išao znatno dalje od svih drugih, a za njega su neprestana stradanja Jevreja nalazila svoje objašnjenje u optužbi za bogoubistvo.

Sve je pogodovalo prelasku od prvobitnog antijudaizma na antisemitizam. Među neposrednim uzrocima valja istaći ogorčenost hrišćana pred odbijanjem Jevreja da prihvate Jevanđelje i pred mršavim uspehom hrišćanskih propovedi... Od toga, pa do žigosanja te ustrajnosti u zabludi i slepilu, preostao je samo korak (kasnije će Sinagoga biti prikazivana kao lik vezanih očiju).

Treba, međutim, istaći – i to je bitno za naše izlaganje – da u vaskolikom tom neprijateljstvu (a time svakako ne opravdavamo njegove konkretne i opake vidove) ne nalazimo ni najmanji trag rasnog preziranja ili suprotstavljanja. Osobenost rasne inferiornosti je da se ona pokazuje u nepopravljivom i fatalnom vidu. Ovde to nikako nije slučaj: zbog nade u preobraćenje ništa ne izgleda kao svršena stvar, a budućnost nosi u sebi sve mogućnosti. Početkom franačkog perioda pesnik Venans Fortunat će pisati: »Runo ovaca biće kršteno svetim uljem... voda krštenja ukloniće opori miris jevrejske vere.« Jevreji su preobraćenjem postajali hrišćani, kao i svi drugi – ili, tačnije, hrišćani kakvi su bili apostoli i Hristovi učenici koji su se rodili kao Jevreji. Oni iz svoje prošlosti nisu morali ništa da poreknu, već samo da joj dodaju. A to nije rasizam.

B) Antisemitizam zasnovan na nastanjenosti hronološki pada u franački period i u srednji vek. Konstantinovim i Klovisovim preobraćenjem država je prestala da se neprijateljski odnosi prema crkvi, pa su nesuglasice između zahteva svetovnog i duhovnog postale tako reći neizbežne. Jedna od prvih posledica uzmicanja, a potom i skoro potpunog nestanka paganizma, bila je to što su hrišćani ostali oči u oči sa Jevrejima. Od trenutka kad su pagani postali hrišćani, ovi poslednji nisu više bih tertium genus: našli su se, dakle, u iskušenju da utoliko lakše prihvate argumente pagana protiv Jevreja ukoliko je neprijateljstvo ovih poslednjih protiv hrišćana nužno postajalo »mržnja protiv celog ljudskog roda«. Antisemitizam će se uskoro zasnivati na socijalnim, ekonomskim ili političkim motivima – što će reći da će težiti gubljenju prvobitnog vida u kojemu se ispoljavao, a to je versko neprijateljstvo.

(12)

a) Međutim, verske preokupacije još uvek objašnjavaju izvestan broj mera ili postupaka: 1. Zabranjeno je sklapanje braka između hrišćanke i Jevrejina, a potom i između Jevrejke i hrišćanina; prava pobuda za taj postupak nije bio rasizam, već strah od preobraćenja na štetu crkve, to jest bojazan da će hrišćanski član supružanskog para postati otpadnik;

2. Obnovljena je i širena optužba za bogoubistvo. Tema o narodu koji je ubio Boga postala je deo zajedničkih narodskih verovanja hrišćanskog sveta: da bi se priznalo i istaklo kako Hrista nije raspeo jevrejski narod, već su to učinili gresi svih ljudi, bilo je ipak potrebno malo prefinjenije versko promišljanje;

3. Naglašeno neprijateljstvo prema Jevrejima moralo je da dođe do izražaja i u liturgiji: jedna od molitava izgovaranih u obredima na Sveti petak bila je namenjena Jevrejima (što je bilo dobro), ali u njenom tekstu bile su i reči oremus et pro perfidis Judaeis i aludiralo se na perfidia judaica (što već nije bilo tako dobro). Prema Ademaru de Šavanu, u Tuluzi je postojao običaj da prilikom svakog uskršnjeg praznika bude ošamaren jedan Jevrejin, a oko hiljadite godine taj postupak »kolafizacije« izvršavan je s takvom žestinom da su – ako je verovati hroničaru – mozak i oči nesrećnika vrcali iz glave i padali na zemlju (cerebrum... et oculos... ad terram effudit)!...

4. Najzad, pri antisemitizmu podvajanja kleveta o ritualnom ubistvu nije imala prođu; hrišćani, protiv kojih su tu optužbu dizali pagani, nisu hteli da je i sami ponove protiv Jevreja, jer su bili u položaju da na svojoj koži sasvim dobro uvide svu njenu ispraznost. Protiv Jevreja je ta opasna optužba prvi put podignuta tek u XII veku; pape kakvi su bili Inoćentije IV i Grgur X uzalud su nastojali da stanu nakraj toj zlokobnoj legendi, koja je sa nepokolebljivom postojanošću stalno ponovo iskrsavala i svedočila o strašnoj ostrvljenosti.

b) Ekonomski motivi. – Ali položaj jevrejskih zajednica znatno je pogoršan kad su počeli krstaški ratovi: budući da Jevreji usred hrišćanskog sveta nisu bili hrišćani, morali su da obavljaju neke poslove koji su hrišćanima bili zabranjeni; u izvesnoj meri, naime, »ekonomska oblast bila je oblikovana duhovnom«. Ovome treba dodati i neku vrstu predispozicije za poslove trgovine i razmene, kakvu poseduju narodi koji su raspršeni unutar drugih nacija.

Jevreje je, pod teretom nekih običaja, pritiskala i zabrana da poseduju nekretnine. No zato im je ipak omogućavano da budu vlasnici vinograda, zemlje ili kuća, jer su iznenadne pretnje progonstvom, koje su ponekad i ostvarivane, pružale snevanu priliku da se konfiskuju njihova dobra. Da li je onda za čuđenje to što su se Jevreji veoma često bavili samo onim poslovima koji su omogućavali da se lako umakne sa dragocenostima koje su se mogle odneti: što su, dakle, bili krznari, draguljari, menjači, pozajmljivači, itd.

Povodom složenog problema jevrejskog zelenaštva koji se time postavlja, valja napomenuti da se u srednjem veku pod zelenaštvom podrazumevalo plaćanje bilo kakvog interesa od strane zajmoprimca, ma kako minimalna bila njegova stopa. Jevrejin zelenaš javlja se, dakle, kao tvorevina srednjovekovnog društva, pa je Ašil Lišer s razlogom pisao: »Umetnost guljenja Jevreja pretvorila se u instituciju, u redovni izvor prihoda za krunu.« Tako je, iz razloga koji više nisu bili isključivo verski, ovaj antisemitizam, zasnovan na nastanjenosti, izazvao pojavu novih uzroka antisemitizma koje će rasisti kasnije radosno prihvatiti i ovekovečiti. Biće potrebno ništa manje nego da izraelski poljoprivrednici učine plodnom pustinju Negev, da bi neki ljudi priznali kako su Jevreji, na kraju krajeva, ipak sposobni da se posvete i delatnostima drukčijim od onih u koje su ih antisemitski rasisti hteli da zatvore.

c) Znaci poniženja i izopštenosti. – Među njima postoje dva koja su naročito čuvena i efikasna, pa zaslužuju da budu spomenuta, a to su žuta zvezda i geto.

1. Obavezu nošenja žute zvezde nametnuo je Jevrejima IV lateranski koncil 1215. godine, u želji da Jevreji budu potpuno odvojeni od hrišćana: ta je mera primenjivana na veoma elastičan način i s velikom raznovrsnošću. Ali i u ovom slučaju srednjovekovni motivi nisu bili rasistički: jer znake za raspoznavanje nosili su muslimani, gubavci, prostitutke; reč je dakle bila o oznaci koja se nosila bilo da bi se izbegao promiskuitet, bilo da bi se upozorilo protiv onih opštenja koja su se smatrala opasnim po veru.

(13)

2. Geto, koji će postati opšta pojava tek posle renesanse, proisticao je u početku iz iste te želje za odvajanjem, a uz to je omogućavao jevrejskoj zajednici da učvrsti veze u vlastitom društvenom i verskom životu.

Možemo, doduše, žaliti zbog takvih mera, koje nam izgledaju ponižavajuće i diskriminatorske, ali – ma koliko ih groznima smatramo – moramo reći da one nisu ni prineti onima koje su preduzimali nacisti; duh rasizma tada još nije postojao. Dobar primer za to je jedna propoved koju je krajem XIV veka održao sv. Vensan Ferije: »A vi, nalazite li vi olakšanje u preobraćenju nekog Jevrejina? Ima dosta hrišćana koji su toliko ludi da ga ne nalaze. Trebalo bi da takve ljude zagrle, da ih poštuju i vole; naprotiv, oni ih preziru zato što su bili Jevreji. Ali Jevreje ne treba prezirati, jer je i Isus Hrist bio Jevrejin, a i sveta Djeva Marija bila je Jevrejka pre nego što je postala hrišćanka. Veliki greh čini onaj ko ih ponižava.« M. Lovski je pisao: »Bila je to netrpeljivost, a nipošto rasizam«. Ističući egzogamski karakter jevrejskog statuta u Meklemburgu, koji je pogodovao sklapanju mešovitih brakova kako bi deca postala hrišćani, isti autor je bio u pravu kad je zaključio: »Meklemburg iz 1813. više se razlikuje od onoga iz 1933. nego Recesvind od Blihera.«

C) Nov pojam: čistota krvi. – Jevrejski će problem u Španiji sredinom XV veka prvi put biti obojen rasizmom. To još nije bio čist rasizam; u pitanju su bili samo predznaci. Još uvek se, naravno, nije govorilo o jevrejskoj rasi, ali razlika između Jevreja i ostalih nije više bila isključivo u religiji, budući da voda krštenja više nije bila dovoljna da »ukloni opori miris jevrejske vere«. Premnogo je bilo preobraćenih Jevreja (conversos) koji – činilo se – nisu jednom zauvek raskinuli sa svojom dotadašnjom verom; mnogi među njima, »loše kršteni«, ili su bili preobraćeni na silu, ili su katoličku veru prihvatili iz interesa i nalazili se na visokim položajima. I jedni i drugi su se u tajnosti i dalje držali hebrejskih obreda. Narod, koji je prema njima bio surevnjiv i prezirao ih zbog te dvostruke pripadnosti, mrzeo ih je više nego prave Jevreje i nazivao ih marranos, marani. Prema opštem mišljenju, trebalo je kao »nove hrišćane« posmatrati ne samo one koji su se preobratili, već i sve njihove potomke. Zato su »stari hrišćani« bili oni koji su mogli da pruže dokaz o svojoj limpieza de sangre (čistoti krvi), to jest da dokažu da niko od njihovih predaka nije bio konvertit (converso). Za ljude iz nižih staleža to je bio jeftin način da sebi stvore izvesnu aristokratiju, utoliko pre što su mnoge španske velmože mogle u sebi imati poneku kap jevrejske krvi, a u tom pogledu će se u XVII veku široko rasprostraniti sumnjičavost koja će dobiti razmere opsesije. Prvi propis o čistoti krvi bio je donet 1499. u Toledu, posle pobune izazvane prevelikim poreskim zahtevima kraljevske vlasti: prema njemu, conversos su proglašeni nedostojnima da obavljaju »privatne ili javne službe« u gradu Toledu i na čitavoj teritoriji pod njegovom jurisdikcijom. Mada je sve to moralo dovesti do načelnog progonstva Jevreja iz Španije 1492. godine, ipak je još uvek ostalo dovoljno marana da bi 1547. godine, opet u Toledu, propisom o čistoti krvi ponovo bila zvanično zahtevana limpieza. Ta ideja – za koju se žestoko zalagao nadbiskup Siliseo, a protiv koje se nadahnuto i vatreno borio francuski franjevac Anri Moroa – izazivala je sve oštrije raspre, o kojima je pisao A. Sikrof. Mržnja protiv marana preuzela je ulogu antisemitizma, unoseći u nj jednu novu, rasnu komponentu. U to vreme postojala je težnja da iz sumnje izazvane mogućnošću lažnog preobraćenja nastane jedno novo, rasističko shvatanje jevrejskog pitanja: to je bio predznak promena do kojih će kasnije doći.

II poglavlje

PREDZNACI

Krajem srednjeg veka svet je doživeo preobražaj čiji su uzroci bili mnogobrojni i raznovrsni; u prvi plan dolaze geografska otkrića koja će, razumljivo, izazvati postavljanje mnogih pitanja: jesu li ta uspravna dvonožna bića koja otkrivamo tamo s one strane mora – ljudi, ili nisu? Pripadaju li ljudskoj vrsti? Ako pripadaju, nisu li oni, u okviru te iste vrste, predstavnici nižih rasa, sa svim onim što to znači? Eto jednog nepredviđenog vida u kojemu se javlja dotad neslućena različitost.

(14)

Kroz preobražaje prolazi i Evropa, gde »srednjovekovno hrišćanstvo« propada i nestaje: umesto dotadašnjeg verskog i jezičkog jedinstva javljaju se lokalne različitosti i nacionalne suprotnosti.

Zemlja koja se uvećala, jezici koji su postali raznovrsni, domovine koje ne trpe jedna drugu, sve je to navelo ljude da se počnu upoređivati, ocenjivati i razvrstavati: zašto bi razum naveo životinju koja je njime obdarena da izmakne pravljenju klasifikacija i izricanju hipoteza o njenom poreklu i njenoj sudbini? U razbijenom ogledalu u kojemu se tada odražava slika ljudskog roda neki će odbiti da iza vidljivih različitosti vide jedinstvo: te će različitosti biti jedine pamćene i slavljene, kako bi se mogla veličati nadmoć ove ili one rase.

I. Novi svet

1. Indijanci. – Posle osvajanjâ čiju istoriju ovde ne treba da prepričavamo, papa Aleksandar VI je u buli Inter Cetera odobrio špansko prisvajanje Novog sveta. Na osnovu toga prišlo se organizovanju – koje je nadzirala Casa de Contratatión de las Indias de Sevilla – čitavog jednog sistema za legalizovanje »podele Indijanaca kao najvrednijeg plena stečenog osvajanjem«. Protiv toga se gromoglasno pobunio dominikanac fra Antonio Montesinos u propovedi održanoj u crkvi u San Domingu poslednje nedelje adventa 1511. godine: »Zbog svoje okrutnosti prema jednoj nevinoj rasi svi ste vi u stanju smrtnoga greha. Zar i oni nisu ljudi?« Neposredna posledica ove propovedi, oko koje se u ono vreme podiglo mnogo prašine, bilo je izvesno ublažavanje stava prema domorocima. Jedan od slušalaca Montesinosa, Bartolome de Las Kazas, nekadašnji seljak-kolon koji je upravo trebalo da postane sveštenik, pojaviće se u ulozi predvodnika borbe za dostojanstvo Indijanaca i tvrdokornog branioca njihovih prava. Ovo je prilika da se spomenu dve od najčuvenijih disputationes o ponašanju španskih kolonizatora i o sudbini koju su oni namenjivali domorocima. U prvoj, 1519. godine, pred novim carem Karlom V, suočili su se Las Kazas i Kevedo, biskup iz Darijena u Kolumbiji. Ovaj poslednji nije oklevao da izjavi kako su »Indijanci niža bića, robovi po prirodi«, preuzimajući u ovim poslednjim rečima distinkciju kojoj je pribegao Aristotel u Politici. U odgovoru Las Kazasa nije bilo ništa manje odlučnosti: »Naša je vera namenjena svim narodima na svetu... ona nijedan od njih ne lišava slobode, pod izgovorom da su njihovi pripadnici robovi po prirodi.« U sve ovo se energično uplela i sama papska vlast; bulom Sublimis Deus iz 1537. papa Pavle III je obznanio da su Indijanci pravi ljudi (veros homines) i sposobni da prime veru, uprkos onima koji imaju smelosti da tvrde kako ih valja držati u ropstvu, ut bruta animalia. Las Kazas je činjenicu da su i oni potomci Adama navodio kao jemstvo da su reducibles a toda ley de razón y convertibles a nuestra santa fe católica.

Sepulveda, kanonik iz Kordobe i prevodilac Aristotela, objavio je u Rimu raspravu posvećenu upotrebi sile protiv američkih domorodaca; u njoj je tvrdio da su ratovi koje su vodili Kortes i nje-govi suparnici bili legitimni, navodeći kao glavni dokaz za to činjenicu da su Indijanci varvari i ro-bovi po prirodi, te da su prinosili ljudske žrtve. Avgusta 1550. sastao se u Valjadolidu skup od četr-naest teologa da bi saslušao argumente kojima se Sepulveda suprotstavio Las Kazasu. Mada ra-sprava – odložena da bi bila nastavljena sledećeg proleća – nikad nije zvanično zaključena, ipak je okončana pobedom nerasističkih teza koje je branio Las Kazas: ratovi u cilju novih osvajanja bili su obustavljeni, argumenti o varvarstvu i idolopoklonstvu odbačeni, a uticaj zaštitnika Indijanaca dola-zio je do izražaja čak i u predavanjima koja je Domingo de Soto držao sledećih godina na Univerzi-tetu u Salamanki: »Nametati veru silom znači činiti je mrskom... ni u kojoj prilici nije dopušteno či-niti zlo da bi iz toga proizašlo dobro.«

Poslednje godine Las Kazasa, koji je umro kad mu je bilo 92 godine, svedoče o netaknutoj energiji čoveka koji je napisao: »Ne postoji na svetu nijedan narod, ma kakvi bili varvarstvo, svire-post ili iskvarenost njegovih običaja, koji jednog dana ne bi mogao svire-postati uljuđena nacija čiji se članovi ponašaju na način kakav dolikuje čoveku i koji je u skladu sa razumom.« Ovu rečenicu citi-ra Hanke koji piše: »Ovaj će iskaz nadživeti sva stoleća i biće jedan od velikih doprinosa Španije

(15)

čovečanstvu«, i upoređuje je sa nekim pasusima iz deklaracije koju je 1950. usvojio UNESKO. Utoliko nas više iznenađuje napomena da je Las Kazas u mladosti tražio da se crni robovi ša-lju u Ameriku. Ta nam je činjenica poznata na osnovu tvrđenja samog Las Kazasa, koji je u svojoj knjizi Historia de las Indias saopštio da je bio prvi koji je tražio dozvolu za uvoz crnih robova. Uz to je pisao: »Kasnije sam shvatio da je ono što je nepravično prema Indijancima isto tako nepravič-no prema afričkim crncima.« Dodao je da nije uvideo svu nepravičnepravič-nost načina na koji su Portugalci pretvarali crnce u robove, i priznao kako »nikad nije bio siguran u to da će mu neznanje u kojemu je živeo poslužiti kao opravdanje pred Božjim sudom«. Nije, dakle, Las Kazas taj koji je izmislio ro-pstvo crnaca: Portugalci su ga već ranije bili uveli, a postojalo je i među crncima u Africi, ali trgovi-na crnim robljem trgovi-nastaće i razvijati se tek sa otkrićem Novog sveta.

2. Trgovina crnim robljem. – Trgovina crnim robljem, koja je neraskidivo vezana za pomorski saobraćaj između Evrope, Afrike i Amerike, doživela je svoj vrhunac u XVIII veku.

U knjizi ovako malog obima ne možemo pomišljati na to da govorimo o načinu na koji je ona obavljana i o njenom ukidanju, ali hteli bismo ipak pokušati da odgovorimo samo na dva pitanja:

1. Koliko je crnaca na taj način deportovano s jednog kontinenta na drugi? Izvesno je da je veoma teško dati bilo kakav odgovor u ciframa, a »ukupan broj, koji važi za čitav svet, kreće se, u zavisnosti od temperamenta pisaca i njihovih rasnih ili političkih sklonosti, od 3 do 50 miliona«. Na osnovu procena koje je u svom značajnom delu Istorija trgovine crnim robljem izneo A. Dešan, može se smatrati da je od 1450. godine ukupna trgovina robljem u svetu obuhvatila najmanje 14 mi-liona crnaca, a »najmanje 20 mimi-liona može se rasporediti na dvadesetak vekova, s tim što se više od polovine tog broja odnosi samo na poslednja dva veka«.

2. Zašto su crnci, i praktično samo oni, predstavljali skoro sveukupnu robovsku radnu snagu? Rasisti bi una voce odgovorili da je to zato što su oni niža rasa. A. Dešan navodi neke druge mogu-će razloge: počev od trenutka kad su beli (slovenski3) robovi primili hrišćanstvo, počelo se sa

traže-njem drugih robova, pa su oni nadeni u crnoj Africi; kako je rastao značaj Amerike, tako se poveća-vao i broj robova, a crnci, naviknuti na tropsku klimu, radili su na plantažama u egzotičnim predeli-ma bolje od drugih: ropstvo je postojalo već u Africi, jer su ratni zarobljenici pretvarani u robove, pa se to pretvorilo u »naviku koja je sve više zloupotrebljavana«.

No u stvarnosti postoji jedan argument koji se skoro i ne navodi, budući da svojom jednostav-nošću pomalo podseća na Kolumbovo jaje: zašto baš crnci? pa zbog boje! U Rimu je, već prema mogućnostima, u roba pretvaran stranac, a kasnije paganin: on je, dakle, bio neko ko je drukčiji. Među belim ljudima (nezavisno od spoljnih obeležja samog gospodara) boja kože će postati pretpo-stavka za ropstvo; jednom crncu biće mnogo teže da sa nekakvim izgledima na uspeh pokuša da pobegne. Kao najvidljivija rasna oznaka, boja kože će brzo dobiti rasističko značenje. U vidnom polju belaca crni rob se u doslovnom smislu reči javlja kao mrlja... A uz to, je li on zaista čovek? ili neka razvijenija životinja? I sam Jevrejin krštenjem postaje hrišćanin; njegovo »judejstvo« predsta-vlja duhovnu osobinu bez koje on može ostati, dok crnac ne može da promeni kožu.

Predstavu o tome koliku je korist izvukao stari kontinent iz gnusne trgovine koju smo upravo opisali pružio nam je V. Sombart napisavši: »Mi smo se obogatili zato što su zbog nas poumirale či-tave rase, čitavi narodi; zbog nas su opusteli čitavi kontinenti.«

II. Teorija o klasama

Kao posledica sve izrazitije svesti o razlikama među nacijama pojavili su se i sve nepomirlji-viji partikularizmi: počev od XVI veka ta svest je dovodila do isticanja posebnih vrednosti svake grupe, a često i do toga da pojedine grupe budu proglašavane nadmoćnima u odnosu na druge.

Tako su nacionalni jezici jačali i ulazili u upotrebu na račun latinskog, koji je sve više posta-jao samo liturgijski jezik – ili pak jezik jednog uskog kruga humanista. Italijani su bili skloni da

3 Reč sclavus (rob), iz srednjovekovnog latinskog, potiče od imena Slavus (Sloven, Slaven), pošto su mnogobrojni pripadnici slovenskih plemena bili pretvoreni u robove. (Prim. prev.)

(16)

smatraju Francuze varvarima, dok su se Francuzi ponosili originalnošću i dostojanstvenošću svog nacionalnog jezika. Tacitova Germanija korišćena je s one strane Rajne za slavljenje nemačkih vrli-na, a Kristof Šojrl je u svom delu Libellus de laudibus Germaniae pisao: »Ne vidim da imamo išta zajedničko sa Francuzima: naša snaga, naš jezik, naš način ratovanja, sve je drukčije. Drukčiji je, najzad, i način na koji smo privrženi svojim obavezama i na koji poštujemo veru kojoj smo se zakleli.« »Ništa nije zajedničko; sve je drukčije« – veličalo se ono što razdvaja, dok je ono što bi moglo da ujedini bilo poricano ili prećutkivano.

Fransoa Otman trsio se da dokaže kako je kraljevski apsolutizam u suprotnosti s nacionalnom tradicijom. Zato je napisao knjigu Franco-Gallia, »Francuska Galija«: Gali su bili braća Germana, ali su, za razliku od njih, imali tu nesreću da su se našli pod rimskom okupacijom. Ovde još nije bila reč o teoriji o rasama, već samo o njenoj najavi: iza teorije o klasama krila se etnička teza. Krajem XVII veka, pristalice shvatanja o rasnoj istovetnosti Gala i Franaka imali su za protivnika jednog iz-uzetnog čoveka, Lajbnica, koji je toj temi posvetio raspravu De origine Francorum. On je tu tvrdio da njihova metoda proističe iz želje, a ne iz rasuđivanja (haec optantis sunt, non ratiocinantis).

Sve će ovo naći ako ne konačan, a ono veoma razrađen i naglašen oblik u jednom posthumno objavljenom spisu Anrija de Bulenvilijea, Istoriji nekadašnje vladavine u Francuskoj. Franci su, po njemu, osvajajući Galiju, postavili prave temelje države: »Gali su postali podanici, Franci su bili go-spodari i vlastelini. Osvojivši zemlju, Franci koji su to bili po rođenju postali su jedino pravo plem-stvo i jedini su bili sposobni da to budu.« Vojvoda de Sen-Simon bio je presrećan što može da nave-de slične argumente, naglašavajući da su kmetovi postali od Galo-Romana. Govoreći isto što i Ot-man, Bulenvilije je takođe zastupao teoriju o klasama: plemići su zahtevali vlast po pravu stečenom rođenjem, pošto su bili potomci germanskih osvajača.

Jedna tako isključiva teza morala je izazvati žestoka suprotstavljanja: opat Dibo ju je pobijao u svojoj Kritičkoj istoriji uspostavljanja francuske monarhije u galskim zemljama (1734) sa stanovi-šta upravo suprotnog onome što ga je zastupao Bulenvilije: kraljevska vlast i građanstvo tu su prika-zani kao nešto što je proizašlo iz starog galsko-rimskog društva; Franci su, uostalom, došli u Galiju kao saveznici Rimljana, a Francuska duguje veličinu svojim rimskim korenima, još uvek veoma ži-lavim.

Jedan tako uravnotežen duh kao što je Monteskje nije mogao a da ne ukaže da obe ove teze idu sasvim u krajnost. On je pisao: »Svaki od njih dvojice, i g. grof de Bulenvilije i g. opat Dibo, stvorio je svoj sistem, od kojih jedan izgleda da predstavlja zaveru protiv trećeg staleža, a drugi zaveru protiv plemstva.«

Ova ocena nije sprečila kasnije pisce da se sa žarom svrstavaju iza jednog od dvojice protago-nista, dovodeći njihove teze do još većih krajnosti: Sjejes se, na primer, u svojoj čuvenoj brošuri Šta je to treći stalež? pokazao kao nastavljač Diboa; on je nedvosmisleno isticao svoje divljenje prema staroj rimskoj jednakosti. Zauzvrat, opat Mabli je u svojim Razmišljanjima o istoriji Francuske već 1765. usvojio teze Bulenvilijea... zamenjujući, međutim, plemstvo trećim staležom!

Germanofilija je svoj vrhunac dosegla sa gđicom de Lezardijer (Teorijska osnova političkih zakona francuske monarhije, 1790) koja je borbu između Franaka i Rimljana prikazivala kao nepo-štedan rat, u čijim se okvirima germansko slobodarstvo hvatalo ukoštac sa rimskim despotizmom: slom ovog poslednjeg obezbedio je trijumf slobode.

Monlozije će pak nastaviti pravcem kojim je išao Bulenvilije, dok je Ogisten Tjeri u XIX veku preuzeo suprotstavljanje dvaju elemenata, jednog koji je bio plemićki i germanski, i drugog, proleterskog i galo-romanskog. U tom pogledu naročito rečit izgleda naslov knjižice koju je 1829. objavio prirodoslovac Vilijam Edvards: O fiziološkim osobenostima ljudskih rasa, posmatranim u njihovoj povezanosti sa istorijom. Ne treba li u isti red staviti i Viktora Kurtea, čiji je značaj tek nedavno osvetljen i koji se po mnogo čemu pokazuje kao prvi teoretičar hijerarhije rasa i preteča Gobinoa? On je 1837. objavio delo čiji je naslov sam po sebi program: Nauka o politici zasnovana na nauci o čoveku, ili Studija o ljudskim rasama u njihovom filosofskom, istorijskom i socijalnom vidu.

(17)

Teorija o klasama kojom su se one – klase – poklapale sa različitim etničkim poreklima, i koja je, zavisno od toga ko joj je bio autor, čas slavila, a čas omalovažavala germanski ili rimski element, navikavala je duhove na to da pojedinci budu razvrstavani shodno rasi kojoj pripadaju. Rasističke su doktrine, dakle, crple građu iz tog zajedničkog nasleđa autora koji su, iako nisu poznavali antro-pologiju, ipak u svojim političkim i nacionalnim sporenjima pružili neku vrstu istorijske osnove pri-vidnoj perspektivnosti rasizma.

III poglavlje

RASISTIČKE DOKTRINE I. Artur de Gobino

1. Ko je bio Gobino?

Grof Žozef-Artur de Gobino, rođen 14. jula 1816. u Vil-d'Avreu, pripadao je nižem provincij-skom plemstvu. Pošto njegova porodica nikad nije zaboravljala svoje daleko normansko poreklo, to će kasnije omogućiti Gobinou da s više nego diskutabilnom verodostojnošću proglasi Vikinge svo-jim precima, pišući Povest o Otaru Žarlu, norveškom gusaru, čiji je on navodno bio potomak.

Pošto ga je vaspitavala majka, njegovo rano usamljeničko obrazovanje očuvalo je u njemu iz-vestan himerični idealizam, ali ga je udaljavalo od svega stvarnog i konkretnog.

U njegovoj 14. godini majka mu se nastanila u mestu Bjen, gde je on, ovaj put u koležu, poha-đao nastavu na nemačkom; tu se upoznao i sa latinskom i grčkom starinom, a naročito sa istočnim jezicima koji su ga, izgleda, svojim složenim pismom i gramatičkim teškoćama oduševili i probudili u njegovom duhu i srcu, pored ljubavi za Nemačku, i ljubav za Istok.

U Pariz je stigao tokom onog perioda koji je nazvan renesansom Istoka i slušao je predavanja Silvestrade Sasija, Birnufa, Katremera.

Od presudnog značaja za njegovu budućnost bio je susret sa Tokvilom (bez sumnje kod Arija Šefera) koji mu je omogućio da izađe iz osrednjosti i da sebi obezbedi vreme i dokolicu za stvaranje opusa iz kojega ćemo se ovde pozabaviti samo Esejom o nejednakosti ljudskih rasa. Najpre je za Tokvila obavio neka istraživanja. Veza uspostavljena između te dvojice ljudi vremenom je postajala sve čvršća, budući da je Tokvil, postavši 1849. godine ministar inostranih poslova, postavio Gobi-noa na mesto šefa svog kabineta. Bez obzira na to što je ministar kratko ostao na toj funkciji, vrata diplomatije bila su za Gobinoa time odškrinuta, pa ga je novembra iste godine general Opul, postav-ši posle Tokvilove ostavke vrpostav-šilac dužnosti ministra inostranih poslova, imenovao za prvog sekreta-ra Ambasade Fsekreta-rancuske u Bernu. Tako je Gobino definitivno stupio na put »psekreta-ravljenja karijere«. Esej o nejednakosti objavljen je u četiri knjige 1853. i 1855. U međuvremenu, Gobino je predsta-vljao Francusku u Hanoveru i Frankfurtu; njegova se diplomatska karijera nastavila do 1877, a posle toga je živeo u Rimu. Otišavši u Torino, u tom gradu je oktobra 1882. iznenada i u samoći umro.

2. Problemi viđeni očima Gobinoa

Gobino već od samog početka postavlja sebi pitanja o kraju civilizacija: zašto i kako one umi-ru? Nakon što je odbacio sve već ponuđene odgovore (uticaj institucija, religijâ, klimatskih činilaca) i pokazao da oni sami po sebi ne mogu predstavljati zadovoljavajuće objašnjenje, pružio je jedan nov ključ, predlažući sistem koji uglavnom počiva na pojmu rase.

Mada se rasa javlja kao istinski činilac promena u društvima, valja naglasiti da kod njega nije reč o nekakvoj nepomičnoj rasi, umrtvljenoj u stalnom odupiranju spoljašnjim uticajima. Civilizaci-je propadaju zbog izopačavanja njihovih naslednih osobina, a do tog izopačavanja dolazi mešanCivilizaci-jem rasa; ali civilizacija se razvija samo tako što jedna nacija potčinjava neku drugu; prema tome, nije preterivanje ako se kaže da je mešanje rasa civilizacijski činilac, te da je jedino ono omogućilo čo-veku da izađe iz stanja varvarstva.

Referências

Documentos relacionados

As salvaguardas ambientais adotadas pelas UMF Gilson Mueller Ber- neck e Florestal Segundo Planalto para minimizar impactos ambien- tais decorrentes de suas atividades operacionais

Já a verificação é “o processo pelo qual conferimos os conceitos expressos pelas palavras para: destacar um conceito sobre outro; negar um conceito ou

matriz curricular organizada por área de estudos, em que as horas/ aula destinadas para os componentes curriculares que a compõem, totalizem uma única carga horária para

Neste estudo o radar de prospeção foi usado para detetar a localização em contínuo da posição das armaduras das lajes de betão pré-esforçado da pista de um aeroporto, tendo

Como para essas famílias não há momentos específicos para estarem presentes na escola dos filhos e também não pensam que precisam esperar a reunião de pais e

Ao fazer o cruzamento das áreas categorizadas para qualidade, quanto ao parâmetro condutividade elétrica, e rebaixamento do lençol freático, segundo os critérios da Tabela 4,

Touriga franca, tinta roriz, tinta barroca, blend de vinhas velhas. Esteva, DOC Douro

- Lei Geral de Proteção de Dados Pessoais e suas repercussões no Direito Brasileiro (co-organizer).. São Paulo: Revista dos