Sadržaj
Uvod Predgovor
AUTOBIOGRAFIJA BEZ ČINJENICA Pogovor
Bilješka o piscu Notes
NASLOV IZVORNIKA BERNARDO SOARES
Livro do Desussussego
Copyright © Richard Zenith, Assirio & Alvim, Lisboa, 1998 GLAVNI UREDNIK VELIMIR VIŠKOVIĆ IZVRŠNI UREDNIK MILAN ŠARAC LEKTURA I KORUKTURA ANA KOLESARIĆ Zahvaljujemo se
Ediçao apoiada pelo Instituto Português do Livro e das Bibliotecas. Objavljivanje ove knjige potpomogao je Portugalski institut za knjigu i knjižnice.
Ediçao apoiada pelo Instituto Camões.
Objavljivanje ove knjige potpomogao je Institut Camões. IZDAVAČ KONZOR, Zagreb ZA IZDAVAČA MILAN ŠARAC FERNANDO PESSOA KNJIGA NEMIRA Sastavio Bernardo Soares
pomoćni knjigovođa u gradu Lisabonu
S PORTUGALSKOG PREVELA TATJANA TARBUK
Uvod
Otkad je izronila iz mraka već legendarne škrinje u kojoj je prvotno bila pohranjena Pessoina literarna ostavština, Knjiga nemira objavljivana je u mnogim portugalskim i stranim izdanjima. Za života Pessoa je objavio tek dvanaest fragmenata po časopisima, što ih je 1961, uz nekoliko novih, prikupio u zasebnoj knjizi Pedro Veiga (Arte & Cultura, Porto). Istodobno, Jorge de Sena, koji se u to vrijeme već nalazio u Brazilu, nastojao je prikupiti Pessoin rukopis s namjerom da ga objavi. No, zbog mnogih tehničkih poteškoća na kraju je od toga odustao, ostavivši ipak vrlo vrijednu studiju
Uvod u Knjigu nemira u svojoj zbirci eseja o Pessoi. Prvo potpunije izdanje Knjige pojavilo se tek
1982. (Atica, Lisabon), zahvaljujući iscrpnom prikupljanju i obradi podataka Marije Aliete Galhoz i Terese Sobral Cunha, te organizaciji ulomaka Jacinta do Prado Coelho. Ubrzo se javljaju i strana izdanja. Godine 1984. španjolsko izdanje (Seix Barral, Barcelona) u prijevodu Angela Crespa uglavnom slijedi tematsku organizaciju fragmenata Jacinta do Prado Coelho, premda prvotnih 520 fragmenata u portugalskom izdanju Angel Crespo kasnije svodi na 476, ostavljajući neke fragmente izvan Soarcsove Knjige. Godine 1985. Georg Rudolf Lind objavljuje njemački prijevod (Amman Verlag, Zürich) s 240 fragmenata i organizacijom teksta koja je dovela do polemike s Pradom Coelho zbog odstupanja od kriterija u portugalskom izdanju. U Brazilu Knjigu nemira u svom izboru objavljuje Leyla Perrone-Moisés (Brasilicnse, Sao Patilo, 1986.), koja u nju uvrštava 308 fragmenata prema tematskom kriteriju Prada Coelha, ali grupirajući fragmente u veća tematska poglavlja i pridajući im naslove koji su izvučeni iz samoga teksta. Mnoga druga strana izdanja koja potom slijede — talijansko izdanje Marije José de Laneastre i Antonija Tabucehija, franeusko izdanje Roberta Bréchona, te englesko izdanje Richarda Zenitha, kao i portugalska izdanja Antonija Quadrosa ili nova, upotpunjena i izmijenjena izdanja Terese Sobral Cunhe — također variraju po broju fragmenata, donose različite rasporede i organizaciju teksta, unose novopronađene fragmente, izbacuju neke za koje se daljnjom filološkom analizom utvrdilo da ne pripadaju Knjizi, te obrazlažu svoje kriterije raznim tumačenjima i interpretacijama...
Vjerojatno nijedna knjiga u ovome stoljeću nije potaknula toliko polemika i pokazala toliko različitih »lica« kao Pessoina Knjiga nemira. Zbog svoje fragmentarnosti i nedovršenosti to je knjiga koja se neprestano slaže i preslaže, pokazujući uvijek neku drugu »dušu«, a zanimljivo je da se to događa upravo s knjigom autora koji je toliko želio približiti se svekolikoj različitosti Kozmosa da je u tom nastojanju potrošio čak nekoliko osobnosti. Ili to možda i nije slučajno? U svakom slučaju Pessoa nije definirao »rubove« svoje knjige, ona je ostala otvorena, što i pruža mogućnost mnogim stručnjacima da objavljuju »svoje« Knjige nemira, kao i čitateljima daju čitaju ne slijedeći nužno redoslijed stranica. Pessoa nije odredio što bi sve Knjiga trebala sadržavati, iako je ostavio barem desetak planova za izdavanje svoje poezije i proze, od kojih su neki proturječni — po nekim planovima u Knjigu bi se uvrstili tzv. Veliki ulomci, pa čak i poezija nekih Pessoinih heteronima, a po nekima bi poezija kao i Veliki ulomci trebali biti objavljeni zasebno.
U predgovoru najnovije Knjige nemira (Assirio & Alvim, Lisabon, 1998.), kojom se rukovodi i ovo hrvatsko izdanje, Richard Zenith, njezin sastavljač, kaže: »Da je Pessoa pripremio Knjigu
nemira za objavljivanje, bila bi to zasigurno knjiga manjeg obima. Pessoa je predvidio izbor
fragmenata ’strog koliko je to moguće’, i doradu starijih fragmenata ’tako da budu prilagođeni pravoj psihologiji Bernarda Soaresa’, te predlagao opću reviziju samoga stila’. Taj bi postupak nesumnjivo urodio jednom pravom knjigom, izbrušenom i tečnom. Ako bi se izbacilo ono što je u knjizi fragmentarno i nedovršeno, knjiga bi vrlo vjerojatno dobila na snazi, no postala bi tada samo ’još
jedna’ knjiga, umjesto ove jedinstvene knjige kakvom nam se predočava.«1
Pri rasporedu fragmenata Zenith se ne drži strogo kronološkog kriterija, koji je ionako otežan time što mnogi fragmenti nisu datirani, te stoga kreće od posljednje faze Knjige, fragmenata napisanih u razdoblju od 1929. do 1935, kao kostura oko kojega artikulira tijelo Knjige. Već je šezdesetih godina Jorge de Sena upozorio na tri faze Knjige, nazvavši posljednju fazu »pravim nemirom«. Danas se cjelokupan poznati corpus Knjige nemira uglavnom dijeli na dvije faze: Soaresovu knjigu (1929-1935) i pred-Soareso-vu knjigu (1913-1929). Tako ju dijeli i Zenith, iako među fragmente ove posljednje, odnosno Soaresove faze, ubacuje i fragmente iz početne faze kada je smatrao da su ti stariji fragmenti svojim stilom bliski Soaresu, ili bi se pak mogli uklopiti u okruženje Soaresove »prave psihologije«. No i Zenithov je raspored subjektivan i tek jedan od mogućih rasporeda fragmenata, kako sam navodi u predgovoru Knjizi, a »jedini ispravan redoslijed čitanja ovakve knjige bio bi čitati ju bez ikakva redoslijeda.«2
Nije čudno što pessoisti neprestano dvoje oko organizacije teksta i određivanja kronologije fragmenata, budući daje sam Pessoa ostavio svoj rukopis nesređen, nedovršen i s mnogo nejasnoća. Pessoa se kolebao i oko »pripisivanja« autorstva svojoj knjizi. Prvi fragment koji nosi njegovu oznaku »L. do D.«, kraticu koja označava Knjigu nemiru, objavljen je 1913. pod nazivom Šuma
otuđenja i pripada Velikim ulomcima početne post-simbolističke faze Knjige. U toj fazi autor je sam
Pessoa, da bi, kako je Knjiga napredovala, postupno došlo do raslojavanja. Pojavljuje se Vicente Guedes kao autor prvih dnevničkih zapisa, kojega Pessoa spominje kao prevoditelja i pripovjedača, a 1929. dva objavljena fragmenta prvi put potpisuje Bernardo Soares. Uz to, tu je i stanoviti barun Teive koji je pisao i drugu prozu, te Mareos Alves koji se spominje u dva Pessoina rukopisa što se odnose na građu Knjige nemira. Da bi ova zamršenost bila potpuna, miješaju se i same faze Knjige onako kako su ih stručnjaci već razlučili — tako ima fragmenata iz 1929. godine napisanih u post-simbolističkom tonu početne faze koji uopće ne spominju Bernarda Soaresa. Ipak, kada se pojavio Bernardo Soares, Guedes je nestao, točnije Guedes je umro mlad, a Soares je naslijedio njegovu biografiju, kao neka njegova reinkarnacija, ali ne i sasvim identična. Tako je Soares postao jedini autor knjige, a Pessoa autor autora.
No, tko je zapravo Bernardo Soares? Pessoa o njemu govori kao o književnom liku, točnije, književnoj osobnosti, kao o polu-heteronimu, zato što je u prozi teže »podrukčiti se« nego u poeziji, i kao o svojoj »mutaciji« bez snage rasuđivanja i osjećajnosti budući da se neprestano nalazi u poluspavajućem stanju svijesti. Soares je tako nastao određenom Pessoinom projekcijom u njegovu nutarnju šupljost, on je zapravo ono ništa u Pessoi, nulti stupanj heteronimije, kako ga naziva Bréchon, s kojega Pessoa kreće na virtualno putovanje (pomoću mašte) oslobađanja duše. O Soaresu se malo zna prije njegova smještanja u ulicu Douradores, u lisabonskoj trgovačkoj četvrti Baka. On je pomoćni knjigovođa u tekstilnoj tvrtki, rano je ostao bez majke, a potom mu se ubio otac. U slobodno vrijeme piše, prijatelja i obitelji nema, a upoznat je s Orfejom, glasilom prvih lisabonskih modernista u kojemu je surađivao i Pessoa. I ta kratka biografija dovoljna je da nas podsjeti na Pessoin život, premda razlike, naravno, postoje. Pessoa je radio kao inokorespondent za engleski u nekoliko trgovačkih poduzeća, otac mu je umro kada mu je bilo pet godina, a majka se potom preudala, bio je jedan od pokretača časopisa Orfej i u slobodno je vrijeme, dakako, pisao. Štoviše pisanju je posvetio cijeli život, te bi i za određenje Pessoina života, nesumnjivo, najbolje odgovarala Soaresova rečenica: »Velikim dijelom ja sam ova proza što ju pišem.« (193. ulomak)
Čitateljima još treba napomenuti da je ova knjiga pred nama posljednja faza Knjige nemira, bez početnih Velikih ulomaka i fragmentarnih dijelova drugih »autora« Knjige; ovo je onaj »pravi nemir«
kako ga naziva de Sena, zbir fragmenata koji se uglavnom pripisuju vjerojatno najpoznatijem pomoćnom knjigovođi na svijetu iz ulice Douradores.
Na kraju, željela bih zahvaliti na pomoći pri prijevodu ovoga složenog teksta — u kojemu su česte nejasnoće i nepovezanosti, koje se mogu doimati kao prevodilačke nedorečenosti, dio samoga izvornoga teksta — prof. Richardu Zenithu na dragocjenim savjetima koje mi je uputio, prof. Fernandu Cabral Martinsu iz stručnoga tima »Pessoa« na tumačenjima gramatičkih anomalija i nerazumljivih neologizama u tekstu, te prof. Ani Kolesarić na vrsnoj lekturi. Također zahvaljujem izdavačkoj kući »Konzor« na entuzijazmu i stručnosti njezinih suradnika koji su ovu Knjigu učinili dostupnom našem čitateljstvu.
T. T. TUMAČ OZNAKA U TEKSTU:
<> — mjesto koje je autor ostavio praznim [...] — nečitka riječ ili rečenica
[] — riječ ili dio riječi koju je dodao urednik [?] — konjektura
Fernando Pessoa KNJIGA NEMIRA Sastavio Bernardo Soares
pomoćni knjigovođa u gradu Lisabonu
Predgovor
I. Predgovor L. do D.
Samo dva Predgovora što ih je Pessoa napisao za Knjigu nalaze se u dijelu pripisanom Soaresu u Zenithovu izdanju. Prvi je potpisao Pessoa i vjerojatno je napisan između 1914. i 1918. godine. Odlomci koji navode Vicentea Guedcsa u drugome predgovoru stavljeni su u Dodatak u portugalskom izdanju Knjige.
U Lisabonu postoji malen broj restorana ili blagovaonica što se nalaze iznad trgovina, na polukatu, s izgledom pristojne krčme i s nepodnošljivo prisnim ugođajem maloga mjesta bez željezničke postaje. Na tim polukatovima, osim nedjeljom kada su dobro posjećivani, često se susreću čudni tipovi, lica bez ikakve zanimljivosti, cijela paleta ljudi odbačenih od života.
Želja za mirom i pristupačne cijene navele su me u određenom razdoblju mojega života da i sam budem stalni posjetilac jednoga takva polukata. Kada bih večerao oko sedam sati, uvijek sam susretao čovjeka čiji me izgled u početku i nije privlačio, no malo-pomalo počeo me zanimati.
Bio je to muškarac od tridesetak godina, mršav, prije visok nego nizak, pretjerano pogrbljen dok bi sjedio, manje dok bi stajao, odjeven s nekim nemarom ne posve nemarnim. Na blijedome licu, bez značajnih crta, odraz patnje nije pobuđivao zanimanje, a i teško je bilo odrediti koja se vrsta patnje tu odražavala, činilo se da su raznolike — oskudica, tjeskoba kao i ona patnja što se rađa iz ravnodušnosti, a koja i sama proistječe iz dugotrajne patnje.
Uvijek je malo večerao, a zatim bi pušio duhan iz vrećice. Pomno je promatrao ljude oko sebe, ne sumnjičavo, već s posebnim zanimanjem. No nije ih promatrao kao da ih proučava, nego kao da ga ljudi privlače, ali bez namjere da im zapamti crte lica ili posebna očitovanja karaktera. Ta mi je neobičnost najprije privukla pozornost.
Počeo sam ga bolje promatrati. Utvrdio sam da stanovita inteligencija oživljava na neki nejasan način njegove crte lica. Ali klonulost i nepomičnost hladne tjeskobe tako su revno prekrivale njegovo držanje da je bilo teško razotkriti neko drugo obilježje.
Slučajno sam od jednog konobara u restoranu doznao da je on trgovački službenik u nekoj obližnjoj firmi.
A onda se jednoga dana dogodio incident na ulici. Dvojica su se potukla pod prozorima restorana. Svi koji su se našli na polukatu potrčali su k prozorima kao i ja, a isto tako i čovjek o kojemu govorim. Tom prigodom obratio sam mu se s nekoliko rečenica, a on je uzvratio istim tonom. Glas mu je bio prigušen i drhtav, kao kod ljudi koji ne očekuju ništa, jer je savršeno beskorisno nadati se. No možda je besmisleno na takav način prikazivati mojega večernjeg znanca iz restorana.
Ne znam zašto, ali od toga smo se dana počeli pozdravljati. Drugom prilikom, jer nas je možda zbližila besmislena okolnost da smo obojica došli večerati u pola deset, započeli smo nevezan razgovor. U jednom me je trenutku zapitao da li pišem. Odgovorio sam da pišem. Spomenuo sam mu časopis Orfej3 koji se nedavno bio pojavio. On ga je pohvalio, pohvalio ga je dosta, a ja sam se tada zaista zapanjio. Rekao sam mu da sam začuđen budući da je umjetnost onih koji pišu u Orfeju namijenjena manjini. On mi reče da je možda i on u toj manjini. Usput je dodao da mu ta umjetnost nije donijela nešto posebno novo, i plaho je napomenuo kako obično nema kamo poći ni što činiti, da
nema prijatelje koje bi posjećivao, a ni čitanje knjiga ga naročito ne zanima, te noću običava ostati u svojoj unajmljenoj sobi i provoditi vrijeme u pisanju.
II. Svoje dvije sobe namjestio je — žrtvujući nesumnjivo neke bitne stvari — na neki gotovo raskošan način. Posebno se pobrinuo za stolce, rukohvate, presvlake, masivnost, te za zastore na vratima kao i za tepihe. Govorio je da se tako stvara unutrašnjost »koja daje dostojanstvo mučnini«. U moderno uređenoj sobi mučnina postaje neugodna, gotovo fizička bol.
Nikada ga ništa nije tjeralo na rad. Kao dijete živio je povučeno. Tako se dogodilo da nikada nije pripadao nikakvoj družini. Nikada nije pohađao nikakav studij. Nikada nije pripadao mnoštvu. Dogodila se s njim neobična stvar, no kada se bolje promisli, tko zna, možda se to dogodilo i ostalima — da su se tijekom slučajnih okolnosti svojih života izgradili na sliku i priliku svojih nagona, a mnogi tek slijedeći svoju inerciju i otuđenost.
Nikada se nije morao suočiti sa zahtjevima države ili društva. Izbjegao je zahtjevima vlastitih nagona. Nikada ga ništa nije približilo prijateljima ili ljubavnicama. Ja sam jedini, na neki način, bio u njegovoj blizini. No, premda sam uvijek živio s njegovom lažnom osobnošću i sumnjao kako me zapravo nikada nije smatrao prijateljem, shvatio sam da mu treba netko kome će moći ostaviti knjigu koju je napisao. Kada sam to shvatio u početku me je zaboljelo, no na kraju sam sve to počeo promatrati na jedini način dostojan psihologa, te mi je bilo drago što sam mu ostao prijateljem i do kraja vjeran onome čemu me je usmjeravao — objavljivanju ove njegove knjige.
Zanimljivo je da su mu čak i u tome okolnosti bile naklonjene, jer je imao mene kako bih mu mogao poslužiti.
Bilješke s varijantama
Bilješke s Pessoinim varijantama uglavnom su preuzete iz 1. i 2. izdanja Knjige nemira koju je uredio Richard Zenith (Livro do Desassossego, Assírio & Alvim, Lisboa, 1998. i 1999.), a upotpunjene su bilješkama o portugalskim autorima i opaskama o određenim jezičnim posebnostima Pessoina teksta. Uz broj ulomka, gdje je to Pessoa naznačio, navedena je njegova kratica L. do D. za naslov knjige »Livro do Desassossego«, što znači da je taj ulomak namjeravao uvrstiti u Knjigu
AUTOBIOGRAFIJA BEZ ČINJENICA
U ovim nepovezanim dojmovima, koji i ne žele biti povezani, ravnodušna pripovijedam svoju autobiografiju bez činjenica, svoju priču bez životu. Ovo su moje Ispovijesti, i ako u njima ništa ne kažem, to je zato jer nemam što reći.
Ulomak 12
1. L. do D. i s Pessoinom napomenom »početni ulomak«, 29. 3. 1930.
Rođen sam u vrijeme kada je većina mladih izgubila vjeru u Boga. Razlog je bio isti zbog kojega su je stariji imali i ne znajući, naravno, zašto. Potom, budući da je ljudski duh prirodno sklon kritici zato što osjeća, a ne zato što misli, većina tih mladih ljudi izabrala je Čovječanstvo kao Božjeg nasljednika. Ja, međutim, pripadam onoj vrsti ljudi koji su uvijek na rubu onoga čemu pripadaju i ne vide samo mnoštvo koje ih određuje, nego i velika prostranstva unaokolo. Stoga nisam poput njih sasvim napustio Boga, a Čovječanstvo pak nisam nikada prihvatio. Smatrao sam da bi Bog, budući da nije vjerojatan, mogao postojati, a onda bi ga se i moglo obožavati. A Čovječanstvo, budući daje puka biološka ideja i ništa drugo do ljudska životinjska vrsta, nije vrijedno obožavanja više od neke druge životinjske vrste. Ovaj kult Čovječanstva s njegovim obredima Slobode i Jednakosti uvijek mi je nalikovao na oživljavanje drevnih obreda u kojima su životinje bile bogovi, ili su pak bogovi imali životinjske glave.
No kako nisam znao vjerovati u Boga, a nisam mogao vjerovati u neki skup životinja, ostao sam kao i oni na rubu ljudstva, na onom odmaku od svega što se obično naziva Dekadencijom. Dekadencija je potpuni gubitak nesvjesnoga, jer nesvjesno je osnova života. Srce bi, da može misliti, stalo.
Onima malobrojnima poput mene, koji žive ne znajući kako, se živi, što još preostaje osim odricanja kao načina življenja i kontemplacije kao sudbine? Nisam znao što je religiozan život niti sam to mogao znati, jer nema vjere s razumom, ne može biti vjere u čistom umu čovjeka, a ne možemo, zapravo, ni znati što s njom činiti, pa nam ostaje, kao motiv za posjedovanje duše, estetsko promatranje života. I tako, otuđeni od slavljenja svih svjetova, ravnodušni na božansku i prezrivi spram ljudskoga, zaludno se predajemo osjetu bez namjere što se uzgaja u istančanom epikureizmu, kao što priliči našim moždanim ganglijama.
Zadržavajući od znanosti jedino njezino osnovno pravilo da je sve podvrgnuto fatalnim zakonima protiv kojih ne možemo samostalno djelovati, jer djelovati bi značilo kako nam oni dopuštaju da djelujemo, i utvrđujući da se to pravilo podudara s drugim, starijim pravilom o božanskoj fatalnosti svih stvari, odustajemo od napora kao slabići koji su zabava snagatorima i svijamo se nad knjigom dojmova s velikom brižnošću proživljene erudicije.
Ne uzimajući ništa ozbiljno i shvaćajući da su naši dojmovi4 jedina izvjesna stvarnost, u njima se sklanjamo i istražujemo ih poput velikih nepoznatih zemalja. I ako se marljivo posvetimo, ne samo estetskoj kontemplaciji nego isto tako i izrazu njezinih oblika i ishoda, onda proza ili stih što ga pišemo, bez želje i namjere da nekog drugog u nešto uvjere ili da pokrenu tuđu volju, nalikuju tek čitanju nagi as kako bi se postigla objektivnost pri subjektivnom užitku čitanja.
Dobro znamo da svako djelo mora biti nesavršeno i da su najmanje sigurna ona estetska razmišljanja o kojima pišemo. No sve je nesavršeno, nema tako lijepog zalaska sunca koji ne bi mogao biti još ljepši, ili laganog povjetarca što nas uspavljuje, a koji ne bi mogao pružiti još spokojniji san. I tako ćemo mi, promatrači poput planina i kipova, uživati u danima kao u knjigama, snivati sve kako bismo to prenijeli u svoju bit i stvarat ćemo opise i raščlambe koji će, kada budu završeni, postati izvanjske stvari u kojima ćemo potom moći uživati kao u nekom popodnevnom događaju.
Ovo nije razmišljanje nekog pesimista poput de Vignyja, za kojega je život bio tamnica u kojoj je pleo slamu samo da se nečim zabavi i da mu prođe vrijeme. Biti pesimist znači gledati na sve tragično, a takvo je razmišljanje pretjerano i neugodno. Očito je da nikakvu vrijednost ne možemo pripisati djelu što ga stvaramo. Stvaramo ga, naravno, da se nečim zabavimo, no ipak nismo poput zatočenika koji plete slamu da skrene misli sa Sudbine, ni poput djevojke koja veze jastučnice da se zabavi, i ništa više.
Na život gledam kao na svratište u kojemu se moram zadržati dok ne stigne kočija što vodi u bezdan. Ne znam kamo će me odvesti, jer ništa ne znam. Mogao bih ovo svratiš te shvatiti kao tamnicu, jer sam tu primoran čekati. Mogao bih ga shvatiti kao mjesto za druženje, jer se ovdje susrećem s drugima. Međutim, nisam ni nestrpljiv ni običan. Nemam ništa protiv onih koji se zatvaraju u sobe i mlitavo leže na postelji u čekanju bez sna; nemam ništa protiv onih koji razgovaraju u sobama iz kojih do mene dopire ugodna glazba i glasovi. Sjedim pred vratima i napajam oči i uši na bojama i zvukovima krajolika, i polako, samo za sebe, pjevam pjesme koje skladam dok čekam.
Svakome će doći noć i stići kočija. Uživam na povjetarcu što su mi ga dali i u duši što su mi je dali da bih mogao uživati te više ne postavljam pitanja i ne tražim. Ako ono što sam u ovoj knjizi napisao, a što će jednoga dana drugi čitati, može zabaviti putnike koji također prolaze, dobro je. Ako ju ne pročitaju ili se ne zabave, opet je dobro.
2. L. do D. i s Pessoinom napomenom »Predgovor?«
Moram izabrati ono što prezirem: ili san što ga moja inteligencija mrzi ili djelovanje koje moja osjećajnost odbija. Djelovanje za koje nisam rođen ili san za koji nitko nije rođen.
Kako prezirem i jedno i drugo, na kraju ne izabirem ništa. No kako u stanovitim prilikama moram ili sanjati ili djelovati, stapam jedno s drugim.
3. Prva dva odlomka objavljena su u časopisu Soluçao Editora, br. 2, 1929. Pripisani su Bernardu Soaresu, ali ih je potpisao Fernando Pessoa.
U dugim ljetnim popodnevima volim mir donjega grada, a naročito onaj mir što ga u određenom dijelu dana naglašava njegova suprotnost, kada dan uranja u najveću vrevu. Ulica Arsenal, Ulica Alfândega, produžetak tužnih ulica što vode na istok do kraja Carinarnice, crta isprekidana
nepomičnim gatovima — sve to u meni budi tugu kada za tih popodneva uranjam i stapam se s njihovom osamljenošću. Živim u nekom dobu što prethodi mojemu. Uživam u osjećaju da sam suvremenik Cesarija Verdea5 i u sebi nosim, ne stihove poput njegovih, nego istu tvar koja se nalazi u njegovim stihovima. Vučem za sobom, sve do noći, isti osjećaj života što ga imaju ove ulice. Danju se one ispune metežom koji ništa ne govori, noću se ispune izostankom meteža koji ništa ne govori. Danju nisam ništa, a noću sam ja. Nema razlike između mene i ulica što vode do Carinarnice, osim što su one ulice a ja sam duša, što ne mora ništa značiti pred bitkom stvari. Sudbina je ista jer je apstraktna i za ljude i za stvari — isto ravnodušno određenje u algebri tajne.
Ali, postoji još nešto... U ovim sporim i ispraznim časovima iz duše mi do uma dopire tuga čitavoga bića, gorčina od pomisli kako je sve istodobno samo moj doživljaj i vanjska stvar koju ne mogu mijenjati. Ah, koliko me puta moji snovi uzdižu u stvarima, ne da mi nadomjeste stvarnost, već da bi mi se ispovjedili njihovi dvojnici u meni kako ih ne želim, kako mi se javljaju izvana poput tramvaja što zaokreće za posljednji ugao ulice ili poput glasa noćnoga izvikivača ne znam čega, a koji mi privlači pozornost i zvuči arapski, kao iznenadni vodoskok u jednoličnosti predvečerja!
Prolaze budući parovi, prolaze krojačice, užurbano prolaze dječaci u potrazi za zadovoljstvima, u svojoj vječno istoj šetnji puše sveopći umirovljenici, tu i tamo na vratima malo toga primjećuju zaustavljeni dokoličari, vlasnici trgovina. Spori, snažni i slabi novaci mjesečare u hrpama, vrlo bučni ili više no bučni. Ponekad se pojave normalni ljudi. Automobili su u ovo doba dana rijetkost, skladni su poput glazbe. U mojem je srcu smirena tjeskoba, a moj je spokoj satkan od rezignacije.
Sve to prolazi, i ništa mi od svega toga ne znači ništa, sve je to strano mojoj sudbini, strano čak i svojoj sudbini — nesvjesno, neka ide k vragu nenamjernost kada slučaj baca kamenje, jeka nepoznatih glasova — kolektivna salata života.
4. L. do D.
... a s visine veličanstva svih snova, pomoćni knjigovođa u gradu Lisabonu.
No suprotnosti me ne poništavaju, oslobađaju me, a njihova ironija moja je krv. Trebao me je poniziti moj stijeg što ga podižem i smijeh kojim bih se trebao smijati samome sebi, to je truba kojom pozdravljam i oblikujem6 jedno svitanje u kojemu nastajem7.
Noćna slava bivanja velikim i bivanja ništavnim! Sjenovita veličanstvenost nepoznatoga sjaja... I odjednom osjećam uzvišenost redovnika u osami i pustinjaka u povučenosti koji se upoznaje s Kristovom tvari u kamenju8 i u spiljama udaljenima od svijeta9.
A na stolu moje besmislene sobe, pun prezira, predan i bezimen, ispisujem riječi za spas duše i pozlaćujem se nemogućim zalaskom sunca na visokim, prostranim i udaljenim planinama, na svome kipu što zamjenjuje zadovoljstvo i prstenu odricanja na mom evanđeoskom prstu, nepomičnom dragulju mojega ushićenog prezira10.
Objavljeno u časopisu Soluçao Editora, br. 4, 1929.
Preda mnom su dvije velike stranice teške knjige, sa svojega nagnutog pisaćeg stola umornih očiju podižem dušu još umorniju od očiju. Onkraj ništavnosti svega ovoga, tek skladište, sve do Ulice Douradores11 poslagane su pravilne police, pravilni službenici, ljudski red i spokoj običnoga. Na prozorima su šumovi različitoga, a različiti su šumovi obični, kao i spokoj što počiva na policama.
Spuštam nove oči na dvije bijele stranice na kojima su moje pažljive brojke iznijele rezultate društva. I s osmijehom što držim da je moj, prisjećam se da život koji posjeduju ove stranice s nazivima robe i novčanim vrijednostima, sa svojim bjelinama, crtama i slovima podvučenima ravnalom, isto tako uključuje i velike pomorce, velike svece, pjesnike svih razdoblja, sve one o kojima ništa nije zapisano, gomilu nasljednika koje su izbacili oni zaslužni u svijetu.
Dok unosim bilješku o nekoj tkanini koje mi ime ništa ne znači, otvaraju mi se vrata Inda i Samarkanda, a perzijska poezija koja nije ni iz jednoga ni iz drugoga grada, svojim kvartinama bez rime u trećem stihu, daleka je utjeha mojem nemiru. Ali ne griješim već pišem, zbrajam, i zapis teče, što uglavnom i treba raditi službenik ovoga ureda.
6. Tako sam malo od života tražio i to malo mije život uskratio. Snop sunčeve svjetlosti, polje, malo mira i malo kruha, tek da me ne tišti spoznaja da postojim i da ništa ne tražim od drugih ni drugi od mene. I upravo mi je to bilo uskraćeno, kao kada netko uskraćuje milostinju ne zato jer nije dobra duša, već zato da ne mora raskopčavati kaput12.
Pišem ožalošćen u svojoj mirnoj sobi, sam kao što sam uvijek bio, sam kao što ću uvijek biti. I pitam se: utjelovljuje li moj glas, naizgled tako beznačajan, sve one tisuće glasova, žudnju za izražavanjem tisuće života, strpljenje milijuna duša podčinjenih poput moje svagdašnjoj sudbini, uzaludnom snu, čekanju bez znamena. U ovim mi trenucima srce jače kuca zato što sam ga svjestan. Proživljavam više zato što sam više čovjek. U svojemu biču osjećam religioznu snagu, neku vrstu molitve, nalik zvonjavi. No, poriv protiv mene spušta se iz uma... Gledam se na visokom četvrtom katu u Ulici Douradores, družim se sa snom; na napola ispisanom papiru vidim zaludan život bez ljepote i jeftinu cigaretu što ju mrvim ponad stare13 bugačice. Ovdje, na ovome četvrtom katu ja tražim objašnjenja od života! Govorim što duše osjećaju! Pišem prozu poput veleumova i onih slavnih! Tako, ja, ovdje!...
7. Danas, u jednom od nenamjernih i nepriličnih sanjarenja koja sačinjavaju velik dio duhovne biti mojega života, zamislio sam se zauvijek oslobođenim od Ulice Douradores, gazde Vasquesa, knjigovođe Moreire, od svih službenika, momka, dječaka i mačka. U snu sam osjetio svoje oslobađanje kao da su mi južna mora podarila čarobne otoke za istraživanje. Bio bi to odmor, ostvarena umjetnost, intelektualno ispunjenje mojega bića.
blagovanja, neugodan dojam prekine moj san: shvatio sam da bi mi bilo žao. Da, kažem to kao da govorim usput: bilo bi mi žao. Gazda Vasques, knjigovođa Moreira, blagajnik Borges, svi su oni dobri momci, veseli dječarac koji nosi poštu, mladac za sve poruke, umiljati mačak — sve je to postalo dijelom mojega života, ne bih sve to mogao ostaviti bez žaljenja, bez spoznaje da, ma kako mi se to činilo lošim, jedan dio mene ostaje sa svima njima i da bi oproštaj s njima bio napola nalik umiranju.
Osim toga, ako ih sutra sve napustim i svučem ovu odoru Ulice Douradores, kojoj bih se drugoj stvari priklonio — zašto bih se nekoj drugoj stvari morao prikloniti? Koju bih drugu odoru navukao — zašto bih neku drugu morao navući?
Svi imamo gazdu Vasquesa, neki ga vide, neki ne. Moj se doista zove Vasques, i to je zdrav i ljubazan čovjek, kadikad grub, no to je samo vanjština, koristoljubiv, ali zapravo pravedan, s pravednošću koja nedostaje mnogim velikim umovima i mnogim divnim ljudima ove civilizacije, desne i lijeve. Nekima je gazda taština, glad za gomilanjem bogatstva, slava, besmrtnost... Radije bih Vasquesa, čovjeka, mojega gazdu, s kojim se lakše nositi u teškoćama nego sa svim apstraktnim gazdama svijeta.
Smatrajući da malo zarađujem, reče mi neki dan jedan prijatelj, dioničar tvrtke što uspješno posluje u cijeloj zemlji: »Vas iskorištavaju, Soares14«. Podsjetilo me to na ono što jesam, no kako u životu svi moramo biti iskorištavani, pitam se što je gore, biti iskorištavan od Vasquesa, vlastelina, ili od taštine, slavohlepnosti, podrugljivosti, zavisti ili nemogućega.
Ima onih koje sam Bog iskorištava, pa su proroci i sveci u praznini svijeta.
I povlačim se, kao u dom što ga drugi imaju, u tuđu kuću, prostran ured u Ulici Douradores. Zavlačim se za svoj radni stol kao za branik od života. Osjećam ganuće, ganuće do suza, prema tuđim knjigama gdje upisujem račune, prema staroj tintarnici kojom se služim, prema pognutim Sérgiovim leđima dok ispisuje otpremnice robe, tamo malo dalje od mene. Volim sve to možda zato jer nemam što drugo voljeti, ili možda zato što ljubav jedne duše ne vrijedi mnogo, pa ako je moramo iskazati osjećajem, svejedno je pružam li ju beznačajnom izgledu svoje tintarnice ili neizmjernoj ravnodušnosti zvijezda.
8. L. do D.
Gazda Vasques. Često sam neobjašnjivo opčinjen gazdom Vasquesom. Što mi znači taj čovjek, osim što je slučajna prepreka u mojem raspolaganju vlastitim vremenom tijekom dana? Prema meni se lijepo odnosi, sa mnom ljubazno razgovara, osim u grubim trenucima nepoznate zabrinutosti kada ni s kim ne govori lijepo. Dobro, ali zašto me zaokuplja? Je li on simbol? Je li razlog? Što je?
Gazda Vasques. Mislim na njega već s budućom čežnjom i znam da ću je osjećati. Živjet ću mirno u nekoj maloj kući u predgrađu nečega, uživati u miru u kojemu neću stvarati djelo koje sada ne stvaram, i da ga i nadalje ne bih stvarao, tražit ču razne Isprike poput onih u kojima danas od sebe bježim. Ili ću biti smješten u neku ubožnicu, sretan u potpunoj propasti, pomiješan s jadnicima koji se smatraju genijima a nisu bili drugo do prosjaci sa snovima, zajedno s bezimenom gomilom koja nije posjedovala moć pobjede, ni dugotrajno odricanje da bi pobijedila bez borbe. Ma gdje bio, sjećat ću se s čežnjom gazde Vasquesa, ureda u Ulici Douradores, a jednoličnost će života za mene biti kao
sjećanje na ljubavi koje mi se nisu dogodile ili na pobjede koje nisu bile moje.
Gazda Vasques. Odande ga vidim danas, kao što ga odavde vidim sada — srednji stas, zdepast, ograničeno nezgrapan i u prijateljstvu, iskren i odvažan, grub i nježan — šef, na stranu njegov novac u dlakavim i sporim rukama, s izraženim venama poput malih obojenih mišića, puni vrat, ali ne debeo, obrazi rumeni, istodobno napeti, pod tamnom mrljom uvijek obrijane brade. Gledam ga, gledam njegove energično spore pokrete, njegove oči koje mislima prodiru u vanjske stvari, preuzimam njegovu uznemirenost u trenucima kada nije sa mnom zadovoljan, a moja se duša veseli s njegovim osmijehom, širokim i ljudskim osmijehom, nalik pljesku mnoštva.
Možda je to zato jer kraj sebe nemam nijedan drugi lik koji bi se isticao osim gazde Vasquesa, te mi se zato taj obični i čak priprosti lik često upleće u misli i udaljava me od mene samoga. Vjerujem da je on simbol. Vjerujem ili gotovo vjerujem da je negdje, u nekom dalekom životu, ovaj čovjek imao veću važnost u mojemu životu nego što je ima sada.
9. L. do D. i s Pessoinom napomenom »nastavak«.
Ah, shvatio sam! Gazda Vasques je Život. Jednoličan i prijeko potreban Život, opunomoćen i nepoznat. Taj banalni čovjek predstavlja banalnost Života. On je za mene sve izvanjsko, jer je Život za mene sve izvanjsko.
A ako ured u Ulici Douradores znači život, ovaj drugi stan u kojemu boravim, u toj istoj ulici, predstavlja za mene Umjetnost. Da, Umjetnost, koja boravi u istoj ulici gdje i Život, samo na drugome mjestu. Umjetnost koja je rasterećenje od života, ali nije rasterećena života, koja je jednolična poput samoga života, samo na drugome mjestu. Da, ova Ulica Douradores predstavlja za mene sav smisao stvari, rješenje svih zagonetki, osim ako one ne postoje, pa onda rješenja i nema.
10. L. do D.
Tako isprazan i osjetljiv, sposoban sam za snažne i naporne poticaje, loše i dobre, uzvišene i niske, ali nikada s osjećajem koji bi se održao, nikada s uzbuđenjem koje bi trajalo i prodrlo u tvar moje duše. Sve je u meni nastojanje da budem nešto drugo, nestrpljenje duše prema samoj sebi kao prema nekom nesnosnom djetetu, nemir što stalno raste i uvijek je isti. Sve me zanima a ništa me trajno ne veže. Svemu posvećujem pozornost i neprestano sanjam, pamtim najmanje izraze lica onoga s kim razgovaram, prikupljam sitne prizvuke njegovih izrečenih riječi, no dok ga slušam ne čujem ga, mislim na nešto drugo, i ono što mi od razgovora najmanje ostaje u pamćenju to je ono o čemu se govorilo, o čemu sam govorio ja ili onaj s kojim sam razgovarao. Zbog toga često nekome ponavljam ono što sam mu već ponovio, ponovno ga ispitujem o onome što mi je već odgovorio, ali zato mogu, u četiri fotografske riječi, opisati izraz lica kojim je izgovorio ono čega se ne sjećam, ili zatvaranje kapaka pri slušanju priče koje se ne sjećam da sam mu ispričao. Ja sam dvojica, a obojica smo udaljeni — sijamska braća koja nisu spojena15.
11. L. do D.
LITANIJA
Nikada se ne ostvarujemo.
Mi smo dva ponora16 — zdenac spram neba.
12. L. do D.
Zavidim — no ne znam da li zavidim — onima o kojima se može napisati biografija kao i onima koji mogu pisati vlastitu biografiju. U ovim nepovezanim dojmovima, koji i ne žele biti povezani, ravnodušno pripovijedam svoju autobiografiju bez činjenica, svoju priču bez života. Ovo su moje Ispovijesti, i ako u njima ništa ne kažem, to je zato jer nemam što reći.
Što bi vrijedilo ili bilo korisno objaviti? Ono što nam se dogodilo, dogodilo se svima ili se dogodilo satno nama. U prvom slučaju nije novost, a u drugom je nepojmljivo. Ako pišem što osjećam, to je zato što tako umanjujem vrućicu onoga što osjećam. Ono što ispovijedam nema važnosti, budući da ništa nema važnosti. Sastavljam krajolike od osjećaja. Pravim godišnji odmor od senzacija. Potpuno shvaćam vezilje zbog tuge i one koje pletu čarape jer postoji život. Moja je stara tetka slagala pasijans za vrijeme beskrajnih večeri. Ovo ispovijedanje osjećaja moj je pasijans. Ne iznosim ih kao onaj koji se služi kartama da bi doznao sudbinu. Ne slušam ih, jer karte u pasijansu nemaju tu vrijednost. Razmotavam se kao raznobojno klupko ili od sebe stvaram likove od konca poput onih što se isprepleću i zatežu na prstima, a djeca ih premještaju s ruke na ruku. Brinem se samo da palac ne promaši uzao koji mu je namijenjen. Zatim okrenem ruku i slika je druga. I počinjem iz početka.
Živjeti znači plesti čarapu od tuđih nakana. A dok se to radi, misao je slobodna i svi začarani kraljevići mogu šetati svojim perivojima između uranjanja i ponovnog uranjanja igle od slonovače s kukicom. Kukičanje stvari... Predah... Ništa.
Uostalom, što mogu očekivati od sebe? Strahovitu istančanost osjeta i duboko poimanje toga da osjećam... Pronicavu inteligenciju da me uništi i snagu lakomog sna da me razonodi. Mrtvu volju i misao koja ju ziba poput živa djeteta17... Da, kukičanje...
13. Bijeda mojega stanja nije otežana ovim združenim riječima, kojima malo-pomalo stvaram svoju slučajnu i promišljenu knjigu. Trajem ništavan na dnu svakoga izraza, poput netopljiva taloga na dnu čaše iz koje se pila samo voda. Ispisujem svoju književnost kao što ispisujem svoje trgovačke knjige — pažljivo i ravnodušno. Pred prostranim zvjezdanim nebom i tajnom mnogih duša razaznaje se noć nepoznata bezdana i kaos ništavila — sve što zapisujem u pomoćne knjige i što pišem po ovom papiru duše, sve je na isti način svedeno na Ulicu Douradores i u manjoj mjeri na milijunske
svjetove.
Sve je ovo san i tlapnja pa malo vrijedi kad bi san bio objava visoko vrijedne proze. Što vrijedi sanjati o kraljevnama, vrijedi li to više nego sanjati o ulaznim vratima ureda? Sve što znamo samo je naš dojam, a sve što jesmo nečiji je tuđi dojam, melodrama nas samih koji se tako osjećamo i koji se stvaramo svojim vlastitim Živim gledateljima, svojim bogovima koje je ovlastio Savjet.
14. Spoznaja da će nedovršeno djelo biti loše. Još je gore, međutim, djelo koje se i ne započne stvarati. Ono koje se stvara, barem će biti stvoreno. Bit će jadno, ali će postojati, poput jadne biljke u jedinoj posudi moje povrijeđene susjede. Ta je biljka sva njezina radost, a kadikad i moja. Ono što pišem i što prepoznajem kao loše isto tako može omogućiti trenutke u kojima neka povrijeđena ili ožalošćena duša zaboravlja još gore trenutke. To mi je dovoljno ili mi nije dovoljno, no nečemu služi, a takav je čitav život.
Mučnina što sadržava još samo slutnju drugih mučnina. Tugovanje već sada zbog toga što ću sutra biti tužan jer sam danas bio tužan — velike zbunjenosti bez svrhe i istinitog razloga, velike zbunjenosti...
... gdje, skupljen na Klupi čekam na usputnoj postaji, moj prezir drijema u ogrtaču moje bezvoljnosti18...
... svijet od slika iz snova, istih onih od kojih je sastavljena moja spoznaja i moj život...
Trenutačna kolebanja nimalo me ne muče i ne traju u meni. Čeznem za protezanjem u vremenu i žudim da bezuvjetno budem ja.
15. Osvojio sam, pedalj po pedalj, unutrašnje područje što se rodilo kao moje. Pretraživao unatrag, dio po dio, močvaru u kojoj sam ostao ništavan. Porodio sam svoje beskrajno biće, ali sam se bacio u okove samoga sebe.
16. L. do D.
Tumaram između Cascaisa i Lisabona. Otišao sam u Cascais platiti porez za gazdu Vasquesa, za kuću koju ima u Estorilu. Unaprijed sam uživao u zadovoljstvu koje će mi to putovanje pružiti, jedan sat tamo, jedan sat natrag, s raznolikim izgledom velike rijeke i njezina atlantskog ušća. A zapravo sam se na putu izgubio u apstraktnim razmišljanjima, i gledao ne vidjevši vodene krajolike kojima
sam se veselio što ću ih vidjeti, a na povratku sam se izgubio u bilježenju ovih dojmova. Ne bih bio sposoban opisati ni najmanju pojedinost puta, ni najmanji vidljivi isječak. Sabrao sam ove stranice na zaboravu i proturječnosti. Ne znam je li to bolje ili gore od suprotnoga, što također ne znam što je.
Vlak usporava, ulazi na Cais do Sodré. Došao sam do Lisabona, ali ne i do nekog zaključka.
17. Vrijeme je možda da učinim jedini napor, a to je da pogledam svoj život. Vidim se usred goleme pustinje. Govorim o onome što sam doslovce bio jučer, nastojim samome sebi objasniti kako sam stigao ovamo.
18. Suočavam se mirno, bez ičega, osim nečega nalik smiješku u duši, sa zatvaranjem života u ovu Ulicu Douradores, u ovaj ured, u ozračje ovih ljudi. Imati što jesti i piti i gdje stanovati, pa malo slobodnog prostora u vremenu za snove, pisati — snivati — što bih više mogao tražiti od Bogova ili očekivati od Sudbine?
Imao sam velike ambicije i široke snove, no njih je imao i dostavljač, pa i krojačica, jer snove imaju svi ljudi, ono što nas razlikuje je snaga da se ostvarimo ili pak sudbina po kojoj nas stvaraju.
Po snovima sam jednak dostavljaču ili krojačici. Od njih se razlikujem jedino po tome što znam pisati. Tako je, to je čin, moja stvarnost što se razlikuje od njihove. Po duši sam isti kao i oni.
Dobro znam da postoje južni otoci i velike svjetske strasti, i <>
Da imam svijet na dlanu, mijenjao bih ga, siguran sam, za ulaznicu u Ulicu Douradores.
Možda mi je suđeno da vječno budem knjigovođa, a poezija ili književnost leptir što mi slijeće na glavu i čini me utoliko smješnijim što je njegova ljepota veća.
Hoće li mi nedostajati Moreira, ali što znači čežnja pred velikim uzdizanjima?
Dobro znam da će dan kada postanem knjigovođa u tvrtki Vasques & Ca biti jedan od velikih dana u mojem životu. Znam to unaprijed s gorčinom i ironijom, no znam to s prednošću intelektualne izvjesnosti.
19. 22. 3. 1929.
ništavna ponora prema nestalnosti gorljive želje. Nisam trebao birati između žitnih polja i mnogih <>, a daljina se protezala medu čempresima.
Čarolija osamljenih riječi, ili složenih prema skladu zvučanja, s prisnim odjecima i značenjima što se razilaze istodobno se spajajući, raskoš rečenica umetnutih u značenja drugih, zloslutnost znamenja, nada šuma, i ništa drugo do mirnoća spremišta za vodu na imanjima djetinjstva mojih isprika... Između visokih zidina besmislene odvažnosti, u redovima drveća i u nemiru onoga što presušuje, drugi koji nisam ja čuo bi s tužnih usana ispovijed uskraćenu unatoč upornosti. Nikada više između fijuka koplja u dvorištu za gledanje, pa i kad bi konjanici ponovno stigli cestom što se vidi s visokih zidina, ne bi bilo mira u Dvorcu Posljednjih, niti bi drugo ime s ove strane ceste, osim onoga što dočarava noć s Maurkinjama, spominjalo to dijete koje je poslije umrlo od života i zadivljenosti.
Između brazdi u travi lagani su koraci utiskivali rupe u uznemirenom zelenilu, prolasci posljednjih izgubljenih duša što se vuku u odjecima poput sjećanja onih koji dolaze. Bili su stari oni koji su trebali doći, a mladi oni koji nikad neće doći. Bubnjevi su se valjali rubom ceste, a trube su nekorisno visjele u umornim rukama koje bi ih ispustile da još imaju snage nešto ispustiti.
No, ponovno su nakon čarolije ispuštali visoke zvukove završni jauci, a psi su okrenuli leda u vidljivim drvoredima. Sve je bilo besmisleno kao korota, a kraljevne iz tuđih snova šetale su izvan samostana beskrajno.
20. Ulomak označen kao Predgovor, ali bez ikakve naznake da pripada Knjizi.
Često mi se tijekom života događalo, kada bih se našao pritisnut raznim okolnostima, da sam se, u želji da ih se oslobodim, odmah našao okružen drugima iste vrste, kao da postoji stanovito stalno neprijateljstvo prema meni u nejasnome tkanju stvari. Iz grla čupam ruku što me guši. Vidim na svojoj ruci, kojom sam iščupao tu drugu ruku, zavezano uže što mi je palo u grlo u namjeri da me oslobodi. Pažljivo skidam uže i vlastitim se rukama gotovo zadavim.
21. 24. 3. 1929.
Postojali bogovi ili ne, njihovi smo sluge.
22. Moja slika, upravo onakva kakvu sam mogao vidjeti u zrcalu, uvijek sjedi u krilu moje duše19. Ja nisam mogao biti drukčiji nego tako sklupčan i slabašan, čak i u svojim mislima.
Sve u meni pripada jednom obojenom kraljeviću zalijepljenom u starom albumu nekog djeteta koje je umrlo prije mnogo vremena.
napisati pjesmu, i možda ću tek tada početi kraljevati u svojemu Kraljevstvu. Bog znači da postojimo i da to nije sve.
23. L. do D.
BESMISAO
Postali smo zagonetke, premda lažne, dok se nismo doveli u stanje u kojemu više ne znamo tko20 smo. Uostalom21, mi jesmo lažne zagonetke i ne znamo što smo zapravo. Jedini način da budemo u skladu sa životom jest da ne budemo u skladu sa samima sobom. Besmisao je božanstven.
Utemeljiti teorije, smišljati ih strpljivo i iskreno, samo zato da poslije djelujemo protiv njih, djelovati i opravdavati svoje djelovanje teorijama što ih pobijaju. Zacrtati put u životu i odmah potoni krenuti suprotnim smjerom. Posjedovati sve pokrete i sve stavove nečega što uopće nismo i ne namjeravamo biti, a ne namjeravamo biti ni ako mislimo da jesmo.
Kupovati knjige da ih ne bismo čitali, ići na koncerte da ne čujemo glazbu i ne vidimo tko je tamo, dugo šetati jer nam je dosta šetnje i provesti dane na selu samo zato jer se na selu dosađujemo.
24. Danas kao da mi je tjelesnu osjetilnost stisnula ona stara tjeskoba što se kadikad prelije, pa nisam dobro jeo, a ni pio kao obično, u restoranu ili blagovaonici na polukatu na kojem se nastavlja moje postojanje. Dok sam izlazio, konobar je opazio da je boca vina dopola puna, okrenuo se prema meni i rekao: »Do viđenja, gospodine Soares, želim vam brzo ozdravljenje.«
Kada je zazvonila ova jednostavna rečenica, u duši mi je laknulo kao da je na oblačnome nebu vjetar odjednom raspršio oblake. I tada sam uočio ono što nikada prije nisam jasno vidio — ovi poslužitelji u kavanama i restoranima, brijači te mladići koji prenose poruke na uličnim uglovima, osjećaju prema meni neku nehotičnu naklonost, naravnu, za koju ne mogu s ponosom reći da ju primam od onih koji sa mnom prijateljuju u većoj prisnosti, koja i nije baš takva...
Bratstvo je istančano.
Jedni upravljaju svijetom, drugi su svijet. Između jednog američkog milijunaša s imanjima u Engleskoj i Lenjina, socijalističkog vođe u selu, nema razlike u kvalitetu, već samo u kvantitetu. Ispod njih nalazimo se mi, bezoblični, brzopleti dramaturg William Shakespeare, majstor škole John Milton, lutalica Dante Alighieri, mladić koji prenosi poruke i koji mi je jučer donio jednu poruku, ili brijač koji mi pripovijeda anegdote, konobar kojemu postajem brat jer mi je poželio ozdravljenje zbog toga što nisam popio više od pola boce vina.
25. To je beznadna oleografija. Netremice u nju gledam ne znajući vidim li je. U izlogu se uz druge slike nalazi i ta slika. Nalazi se usred izloga u udubljenju podno stuba22.
Ona stišće proljeće na grudi, a oči kojima me motri tužne su. Nasmiješio sam se sjaju papira, a lice joj se zarumenilo. Nebo je iza nje plavo na jasnom krajoliku. Usta su joj istaknuta i gotovo malena, s izrazom kao da je na razglednici, a oči me promatraju s velikom tugom23. Ruka koja drži cvijeće podsjeća me na nekoga. Haljina ili bluza otvara se u četvrtast izrez. Oči su doista tužne: zure u mene iz dubine litografske stvarnosti s nekom vrstom istine. Ona je stigla s proljećem. Njezine tužne oči su velike, ali to nije to. Udaljavam se od izloga teškom mukom. Prelazim ulicu i okrenem se nemoćan da se oduprem. Ona još uvijek drži proljeće što su joj ga dali, a oči su joj tužne kao što moje nikada nisu bile. Iz daljine se može zamijetiti više boja na oleografiji. Lik ima vrpcu jarko ružičaste boje koja obrubljuje vrh kose, nisam to prije primijetio. U ljudskim očima, mada su litografske, postoji nešto strašno: neizbježno upozorenje o svijesti, skriveni krik duše koja postoji. Velikim se naporom dižem iz sna u koji sam uronjen i poput psa otresam vlagu magle iz tmine. A ponad mojeg bijega, pri rastanku s nečim drugim, tužne oči čitavog života s ove metafizičke oleografije što ju promatramo s razdaljine, zure u mene kao da znam što je Bog. Ispod slike, u dnu, nalazi se kalendar. Ta je slika uokvirena dvjema crnim ravnim crtama, ravnim izbočinama loše naslikanima. Između gornje i donje crte što je omeđuju, iznad broja 1929.24 sa zastarjelim kaligrafskim znacima što prekrivaju neizbježni prvi siječnja, tužne mi se oči ironično smješkaju.
Zanimljivo je odakle mi je, zapravo, taj lik bio poznat. U jednom zabačenom uglu u uredu postoji isti takav kalendar, i već sam ga mnogo puta vidio. No, zbog nekakva tajanstvenog razloga, oleografskoga ili mojega, isti lik iz ureda nema tužne oči. To je samo oleografija. (Na sjajnome papiru, iznad glave Alvesa ljevaka, sniva svoj život u sjeni slike.)
Nasmijao bih se svemu tome, no osjećam se vrlo loše. Osjećam iznenadnu bolećivu hladnoću u duši. Nemam snage suprotstaviti se toj besmislici. Kroz kakav se to prozor, nad kakvu se to tajnu Boga naginjem, i ne želeći to? Kamo vodi izlog pod stubama? Kakve su me to oči motrile s oleografije? Gotovo drhtim. Nehotice dižem pogled prema udaljenom uglu ureda gdje se nalazi prava oleografija. Provodim dane neprestano dižući pogled u tom smjeru.
26. L. do D.
Svakom osjećaju dati jednu osobnost, svakom stanju duše jednu dušu.
Za ugao su skrenule djevojke, bilo ih je mnogo. Pjevale su ulicom, a zvuk njihovih glasova bio je razigran. Ne znam što bi one mogle biti. Neko sam ih vrijeme iz daljine slušao, bez određenog osjećaja. Onda sam u srcu osjetio tugu zbog njih.
Radi njihove budućnosti? Zbog njihove nesvjesnosti? Ne, izravno zbog njih, ili, tko zna, možda samo zbog sebe?
L. do D.
Mislim da bi književnost, ta umjetnost vjenčana s mišlju, to ostvarenje neumrljano stvarnošću, trebala biti cilj kojemu bi stremili svi ljudski napori, ako su uistinu ljudski, a ne tek površno životinjski. Držim da govoriti o nekoj stvari znači sačuvati joj vrlinu i oduzeti joj užas25. Polja su zelenija u riječima no što to doista jesu. Cvijeće, ako je opisano rečenicama koje ga određuju u zraku mašte, imat će tako postojane boje kakvima ih životne stanice nikada ne bi mogle održati.
Kretati se znači živjeti, izražavati se znači preživjeti. Nema ničega stvarnog u životu što bi postalo manje stvarnim zato što je dobro opisano. Uskogrudni kritičari običavaju naglašavati da neka pjesma duga ritma, naposljetku, nije rekla ništa drugo no da je dan lijep. Ali reći da je dan lijep nije lako, lijep dan, baš on, prolazi. Treba dakle sačuvati lijep dan u lijepom i dugom sjećanju te tako novim cvjetovima ili novim zvijezdama naseliti polja ili nebesa ove isprazne i prolazne izvanjskosti.
Sve ono što jesmo, a tako će biti i za one koji za nama slijede u različitim vremenima, sve će biti onako kako ćemo mi to duboko zamisliti, odnosno, onako kako ćemo mi s maštom u našim tijelima to proživjeti. Ne vjerujem da je povijest, u svojoj golemoj izblijedjeloj lepezi, išta više od niza tumačenja, zbrkanog podudaranja rastresenih svjedoka. Pripovjedač je u svima nama, kada vidimo, pripovijedamo, jer gledanje je, kao i sve, složeno.
U ovome bih času mogao izreći toliko bitnih misli i toliko istinskih metafizičkih stvari da se istog časa osjećam umornim i odlučujem više ne pisati, ne misliti, nego dopustiti da me groznica riječi uspava, i da sklopljenih očiju kao mačku milujem sve ono što sam mogao reći.
28. L. do D.
Dašak glazbe ili sna, nešto što zamalo budi osjećaj, nešto što ne daje povoda razmišljanju.
29. L. do D.
Nakon posljednjih kapi kiše što su zakasnile u padu na krovove i posred kamene ulice, plavetnilo neba stalo se polako širiti, zvukovi vozila poprimili su drukčiji pjev, viši i veseliji, a začulo se i otvaranje prozora prema suncu koje nas ne zaboravlja. Onda se iz dubine uske ulice26, za obližnjim uglom, začuo glasan povik prvoga prodavača srećki, a zakivanje čavala po lijesu počelo se razlijegati jasnim prostorom iz radionice preko puta.
Bio je to nejasan praznik, državni, ali ga se nitko zapravo nije pridržavao. Bilo je tiho, a istodobno su se obavljali poslovi, ja nisam imao što raditi. Rano sam ustao i dugo se pripremao za postojanje. Šetao sam s jednog na drugi kraj sobe i glasno sanjao nešto nepovezano i nemoguće — poteze što sam ih zaboravio učiniti, nemoguće pothvate ostvarene bez cilja, odlučne i postojane razgovore, koji bi takvima bili da ih je bilo. I u tom sanjarenju bez značenja i mira, u tom odugovlačenju bez nade i kraja, trošili su moji koraci slobodno jutro, a moje glasne riječi, tiho
izgovorene, zvučale su umnoženo27 u klaustru moje osame.
Moj ljudski lik, ako bih ga izvana pogledao, bio je smiješan kao svi ljudi zajedno kada su sami. Na jednostavnu odjeću za osamljeno spavanje odjenuo sam neki stari kaput što mi služi za ova jutarnja budna stanja. Moje stare papuče bile su poderane, naročito lijeva papuča. I s rukama u džepovima toga posthumnog ka-putića, prelazio sam aveniju svoje kratke sobe dugim i odlučnim koracima, ostvarujući ovim nekorisnim sanjarenjem isti san što ga i svi drugi imaju.
Kroz raskriljenu svježinu moga jedinog prozora još se čulo kako krupne kapi padaju s krova na kojem su se skupile. Još je bilo nejasne svježine od kiše. Međutim nebo je bilo osvajački plavo, a oblaci što su preostali od poražene ili posustale kiše popuštali su i povlačili se u smjeru Utvrde pravednim nebeskim putovima.
Bila je to prilika da se bude veseo. No nešto me je tištalo, neka nepoznata čežnja, nimalo određena želja, ni izbliza. Možda je kasnio osjećaj da sam živ. I kada sam se nagnuo kroz visok prozor na ulicu koju sam pogledao a da ju nisam vidio, odjednom se osjetih kao jedna od onih vlažnih krpa za pranje podova što ih vješaju na prozore da se osuše, ali ih zaborave, te onako omotane oko užeta ostaju na pregradi prozora po kojoj polako utiskuju mrlje.
30. Vrlo zbrkan ulomak s rečenicom na vrhu druge stranice: »na početku očaja« koja nije dovršena.
Prepoznajem, ne znam da li s tugom, ljudsku žeđ mojega suhog srca. Veću važnost za mene ima jedan pridjev nego stvarni plač duše. Moj učitelj Vieira28 <>
No kadikad sam drukčiji, sa suzama, toplim suzama onih koji nemaju niti su imali majku, a moje oči što ih te mrtve suze nagrizaju, nalaze se u mojem srcu.
Ne sjećam se majke. Umrla je kada sam imao godinu dana. Sva moja razbijena i otvrdnula osjećajnost potječe od izbivanja te topline i od zaludne čežnje za poljupcima kojih se ne sjećam. Ja sam umetak. Uvijek sam se budio na tuđim grudima, uspavan na prijevaru.
Ah, je li to čežnja za drugim koji sam mogao biti što me razjeda i uznemiruje! Tko bih drugi ja mogao biti da su mi dali nježnost što iz utrobe vodi do poljubaca na malenom licu?
Možda čežnja što ju osjećam jer nisam bio ničije dijete ima velikog udjela u ravnodušnosti mojih osjećaja. Tko me je kao dijete prigrlio k licu nije me mogao prigrliti k srcu. Ona je bila daleko, u grobu — ona koja mi je trebala pripasti da je Sudbina htjela da mi pripadne.
Kasnije su mi govorili kako mi je majka bila lijepa, a sada kažu da na to nisam ništa uzvraćao. Tijelo i duša bili su mi već uobličeni, nisam shvaćao osjećaje, a to što su govorili i nije bila neka vijest poput onih s drugih stranica što ih je teško zamisliti.
Otac je živio daleko, ubio se kada su mi bile tri godine i nikada ga nisam upoznao. Još uvijek ne znam zašto je živio daleko. Nikada mi nije bilo važno da to saznam. Sjećam se vijesti o njegovoj smrti kao velike ozbiljnosti za vrijeme prvih objeda nakon toga. Sjećam se da su povremeno pogledavali prema meni. I ja sam uzvraćao pogled, pokazujući glupo razumijevanje. Potom sam jeo s više pristojnosti, jer su me možda, dok ih nisam gledao, i dalje promatrali.
Ja sam sve to, premda to ne želim, u zbrkanoj dubini moje kobne osjećajnosti.
31. L. do D.
Sat što se nalazi tamo negdje straga, u pustoj kući, dok svi spavaju polako ispušta jasan četverostruki zvuk, četiri su sata ujutro. Još nisam zaspao, niti ću zaspati. Sve dok mi je pozornost budna, zbog čega i ne mogu zaspati, ili dok me nešto boli u tijelu pa ne mogu naći mira, ležim u sjenci, a nejasni odsjaj uličnih svjetiljki čini ju još osamljenijom u umrtvljenoj tišini mojega stranog tijela. Ne znam što misliti o snu koji sanjam, ne znam kako osjetiti san koji ne uspijevam odsanjati.
Svuda oko mene ogoljen svemir, apstraktan, sačinjen od noćnih ukidanja. Podijeljen sam između umora i nemira, a tjelesnim osjetom dosežem neku metafizičku spoznaju o tajni stvari. Ponekad mi duša klone i tada mi bezlične pojedinosti svakodnevnoga života plutaju po površini svijesti, a ja na površini zbrajam račune, jer ne mogu zaspati. I ponekad se probudim unutra, usred sna u kojem sam se zaustavio, a nejasne slike nehotičnih poetskih boja provlače kroz moju nepažnju svoju nijemu predstavu. Oči mi nisu potpuno sklopljene. Nejasan pogled obrubljuje mi svjetlost što dopire izdaleka, to su javne svjetiljke, upaljene ondje dolje, na napuštenim rubovima ulice.
Prestati, spavati, zamijeniti ovu naizmjeničnu svijest boljim sjetnim stvarima što se kao tajna izgovaraju nekom e nepoznatome!... Prestati, postati protočan kao rijeka, istjecanje i utjecanje nepreglednoga mora na vidljivim obalama, u noći u kojoj bi se istinski spavalo!... Prestati, biti neznan i izvanjski, njihanje grana u udaljenim drvoredima, nečujni pad lišća što ga bolje znamo po zvuku nego po padu, mirna pučina mora s valovima u daljini, i sve neodređeno u noćnim perivojima izgubljenima u neprestanim zamršenostima, prirodnim labirintima tame!... Prestati, konačno umrijeti, ali s jednim prijenosnim životom, biti stranica u knjizi, pramen raspuštene kose, lelujanje biljke penjačice pored poluotvorena prozora, nevažni koraci po sitnom šljunku na zavoju, posljednji dim što se diže visoko u selu koje tone u san, kočijašev bič zaboravljen na jutarnjem rubu ceste... Besmisao, zbrka, gašenje — sve što ne bi bio život...
I spavam na svoj način, bez sna i odmora, ovaj jednolični izmišljeni život, a pod mojim nemirnim kapcima lebdi, poput nepomične29 pjene prljavoga mora, daleki odsjaj nijemih uličnih svjetiljki.
Spavam i ne spavam.
S druge strane mene, iza mjesta na kojem ležim, tišina kuće dotiče beskraj. Čujem kako vrijeme otječe, kap po kap, a ne čuje se pad nijedne kapi. Fizičko srce fizički steže sjećanje svedeno na ništa od svega što je bilo ili sam bio. Osjećam glavu stvarno smještenu na jastuku u kojem sam načinio udubinu. Koža jastučnice s mojom se kožom dodiruje poput ljudi u sjeni. Samo uho, na koje se oslanjam, matematički mi se urezuje u mozak. Trepćem od umora, a trepavice mi stvaraju vrlo lagan zvuk, nečujan, na osjetljivoj bjelini podignutog jastuka. Dišem uzdišući, a moje disanje nije moje. Patim bez osjećaja i bez misli. Sat u kući, sigurno mjesto tamo u dnu stvari30, otkucava pola sata suho i ništavno. Sve je toliko mnogostruko, sve je tako duboko, sve je tako crno i tako hladno!
Prolazim kroz vrijeme, prolazim kroz tišine, svjetovi bez oblika prolaze kraj mene.
meni. I osjećam kako mi se usta smješkaju razmičući polako mekane nabore jastučnice što mi je obuzela lice. Mogu se prepustiti životu, mogu spavati, mogu se zaboraviti... A u novome snu što me zamračuje, sjećam li se pijetla koji je kukurikao, ili to on doista drugi put kukuriče?
32. L. do D.
SIMFONIJA NEMIRNE NOĆI
Prespavao sam sve kao da je svemir bio neka pogreška, a vjetar, nesigurno lelujav, zastava što ne vijori ponad vojarne31 koje nema. Kidala se na snažnome vjetru u visinama stvar nijedna, a prozorski okviri tresli su stakla32 da ih se čuje. U dubini svega nijema noć bijaše Božji33 grob (duša je u žalosti za Bogom tugovala).
I u jednome hipu novi se poredak univerzalnih stvari uspostavi nad gradom, vjetar je zviždao u predahu puhanja, i postojala je dremljiva predodžba o mnogim nemirima u to vrijeme. Poslije se noć sklopila poput zamke, a veliki mir pobuđivao je želju za spavanjem.
33. L. do D.
U prvim danima jeseni što je iznenada stigla, kada mrak poprima obilježje nečega što prerano dolazi te se doima da mnogo kasnimo u svemu što činimo tijekom dana, ja uživam, čak i u svakodnevnim poslovima, zbog nailaska nerada što ga sa sobom donosi sjena, zato što je noć, a noć je san, kuća, sloboda. Kada se u prostranom uredu upale svjetla i više nije mračno, počinjemo raditi noću a da nismo prestali raditi danju, te osjetim besmisleno zadovoljstvo poput sjećanja koje pripada nekom drugom, i miran sam dok pišem kao kad čitam sve dok ne osjetim da me obuzima san.
Svi robujemo vanjskim okolnostima: sunčan dan rastvara nam široka polja usred kafića u nekoj uličici, oblačno nebo nad poljem tjera nas unutra, pa se sklanjamo u kuću bez zaklona od nas samih, dolazak noći, čak i usred dnevnih poslova, širi se poput lepeze što se polako rastvara, poput nutarnje svijesti o potrebi za počinkom.
No zbog toga posao ne zaostaje: postaje življi. Više ne radimo, zabavljamo se predmetima na koje smo osuđeni. I onda odjednom, kroz velik i iscrtan list moje brojčane sudbine, stara kuća još starijih tetki, zatvorena pred svijetom, poslužuje čaj u pospanih deset sati, a petrolejska svjetiljka mojega izgubljenog djetinjstva svijetli samo nad lanenim stolom i zaklanja mi pogled na Moreiru, osvjetljavajući crnim svjetlom beskraje s onu stranu mene. Donose čaj, donosi ga sluškinja starija od tetaka, pomalo pospana i podnošljivo lose raspoložena zbog nježnosti što ju stvara staračka skromnost, a ja bez greške ispisujem iznose ili zbrojeve kroz cijelu svoju mrtvu prošlost. Nestajem, gubim se u sebi, zaboravljam se u dugim noćima, neumrljanima dužnostima i svijetom, djevičanskima s obzirom na tajnu i budućnost.
Tako je lagan osjećaj što me odvaja od troškova i prihoda, te kada me slučajno netko nešto upita, odgovaram s lakoćom, kao da mi je biće šuplje, kao da nisam drugo do stroj za pisanje što ga sa
sobom nosim kao prijenosni dio mene samoga. Ne pogađa me prekid snova: tako su lagani da ih nastavljam sanjati iza svojega govora, pisanja, odgovaranja, čak i razgovora. I kroz sve to izgubljeni se čaj bliži kraju, a ured će se zatvoriti... Podižem se, polagano zatvaram knjigu, očiju umornih od plača što ga nisu isplakale, i u zbrci osjeta patim kao da će se zatvaranjem ureda zatvoriti i moj san, kao da pokretom ruke kojom zatvaram knjigu navlačim veo preko svoje nepopravljive prošlosti, i zato što ću otići u postelju života bez sna, bez društva i bez spokoja, u istjecanju i dotjecanju moje zbrkane svijesti, poput plime i oseke u crnoj noći, na svršetku odredišta čežnje i napuštenosti.
34. Ponekad mislim kako nikada neću otići iz Ulice Douradores. A kada to još i napišem, doima se kao vječnost.
Ne zadovoljstvo, ne slava, ne moć: sloboda, samo sloboda.
Prijeći s utvara vjere na privid razuma znači samo promijeniti tamnicu. Umjetnost, ukoliko nas oslobađa ustaljenih i apstraktnih fetiša, isto nas tako oslobađa velikodušnih zamisli i društvenih briga, što su jednako tako fetiši.
Pronaći osobnost u njezinu gubitku — ista vjera jamči taj smisao sudbine.
35. L. do D.
... i neki dubok i gadljiv prezir prema svima koji rade za čovječanstvo, prema svima koji se bore za domovinu i daju svoje živote kako bi civilizacija mogla i dalje postojati...
... prezir ispunjen gađenjem prema onima koji ne znaju da je jedina stvarnost svakoga od nas naša vlastita duša, dok je ostalo — izvanjski svijet i drugi ljudi — neestetska noćna mora, kao posljedica loše duhovne probave u snovima.
Odbojnost što ju osjećam prema zalaganju gotovo se živim pokretima uznemiruje sve do užasa pred svim oblicima silnoga zalaganja. I rat, produktivan i energičan posao, pomaganje drugima... sve mi se to čini tek proizvodom drskosti, <>
A pred uzvišenom zbiljom moje duše, sve što je korisno i vanjsko ima okus neznatnoga i bezvrijednoga u usporedbi s uzvišenom i čistom veličinom mojih vrlo osebujnih i čestih snova. Za mene, oni su stvarniji.
36. L. do D. 5. 2. 1930.
Nisu to mrski zidovi moje obične sobe, ni stari pisaći stolovi tuđega ureda, ni oskudnost poprečnih ulica uobičajenoga Donjega grada što sam ih toliko puta prešao te mi se čini da su već
pouzdano prisvojile nezamjetljivost, nije sve to ono što u mojem duhu stvara mučninu koja se u njemu vrlo često javlja pred prljavom svagdašnjicom života. Nego su to ljudi koji me uglavnom okružuju, duše koje me ne poznaju i koje me svakodnevno upoznaju kroz druženje i razgovor, oni u mojem duhovnom grlu stvaraju slinavi čvor fizičke nelagode. Učmala prljavost njihovih života, izvanjski usporednih s mojim, njihova duboko nutarnja svijest o tome da su mi nalik odijeva me u prisilne odore, nudi mi tamnicu, stvara34 me lašcem i prosjakom.
Postoje trenuci kada me svaka pojedinost običnoga zanima u svom vlastitom postojanju, i u svemu osjećam strast prema znanju koje bi mi omogućilo jasno čitanje. Tada vidim — kao što je Vieira rekao da Sousa35 opisuje — zajedničko s pojedinačnim i vidim da sam pjesnik koji ima onu dušu s kojom je grčka kritika stvorila intelektualno razdoblje u pjesništvu. Ali isto tako postoje trenuci kao ovaj koji me sada guši, kada samog sebe osjećam više nego vanjske stvari, a sve se pretače u kišnu i blatnu noć, sve je izgubljeno u samoći jedne usputne postaje na obilaznici, između dva vlaka trećega razreda.
Da, moja unutarnja vrlina zbog koje sam često objektivan i koja me udaljava od razmišljanja o sebi samom, kao sve vrline, čak kao i svi poroci, trpi od nedostatka potvrde. Tada se zapitam kako preživljavam, kako se usuđujem kukavički ovdje biti, među ovim ljudima, u ovom pouzdanom poistovjećivanju s njima, u ovom istinskom prepuštanju prljavoj iluziji sviju njih? Javljaju mi se poput bljeska dalekog svjetionika sva rješenja u kojima je mašta ženska — samoubojstvo, bijeg, odbijanje, veliki aristokratski potezi pojedinca, ogrtač i mač života bez balkona.
No Julija, ideal bolje zbilje, zatvorila je ponad izmišljenoga Romea moje krvi visoki prozor književnog razgovora. Ona sluša svojega oca, a on svojega. Nastavlja se svađa Montecchijevih i Capuletijevih, spušta se platno ponad onoga što se nije prikazalo, a ja se vraćam kući — onoj sobi u kojoj je odbojna gazdarica koje tamo nema, djeca koju rijetko viđam, ljudi iz ureda koje ću tek sutra vidjeti36 — u ogrtaču s podignutim ovratnikom, kakav nose trgovački djelatnici bez začuđnosti, sada oko vrata jednoga pjesnika, s čizmama što se kupuju uvijek u istoj trgovini i koje nesvjesno zaobilaze lokve hladne kiše, i pomalo s podijeljenom zabrinutošću između toga što uvijek zaboravljam na kišobran i na dostojanstvo37 duše.
37. L. do D.
BOLAN INTERVAL
Odbačena stvar u kutu, bačena krpa na ulici, moje prezreno biće pred životom se pretvara.
38. L. do D.
Zavidim svim ljudima jer nisu ja. Od svih nemogućnosti ova mi se uvijek činila najvećom, i u njoj se najviše napajala moja svakodnevna tjeskoba, moj očaj svih tužnih sati.
