• Nenhum resultado encontrado

Reason and ethos: Consequences of their separation and necessity of their unity

N/A
N/A
Protected

Academic year: 2017

Share "Reason and ethos: Consequences of their separation and necessity of their unity"

Copied!
14
0
0

Texto

(1)

Mihailo Markoviæ

UDK: 101.8:17:168.522

SANU, Beograd Originalni nauèni rad

UM I ETOS: POSLEDICE NJIHOVOG

RAZDVAJANJA I NEOPHODNOST

NJIHOVOG JEDINSTVA

Apstrakt:Iako je tek u Kantovoj kritièkoj filozofiji pojam „uma“ dobio

pre-cizno znaèenje i jasno omeðeno podruèje svog va`enja, ovaj termin ima dugu genezu

u evropskoj duhovnoj istoriji. Koreni pojma uma nalaze se u grèkom pojmulogosai

mogu se svesti na šest osnovnih znaèenja kojima se oznaèava logièka struktura ljud-skog mišljenja i racionalna struktura sveta. Anaksagora je sveopšti duhovni princip

nus smatrao izvorom svekolike racionalnosti. Kod filozofa Stoe izrazlogos

spermati-cospredstavlja aktivni princip koji deluje na pasivnu materiju da bi se stvorio svet.

Za Stoike pojam logosa èini temeljni princip celokupnog morala. U hrišæanskoj

teo-logiji bog je logos, sveti duh –pneuma, duša.

U novovekovnoj filozofiji osnovna znaèenja grèkog logosa preuzeli su latin-ski termini „intellectus“ i „ratio“. Ovi pojmovi sasvim jasno ocrtavaju dve glavne li-nije evropskog mišljenja koje karakteriše neposredno i posredovano diskurzivno shvatanje istine.

Kant je prvi u istoriji filozofije uveo bitnu razliku izmeðu razuma i uma (

Ver-standiVernunft). Razum je analitièan i apstraktan, a um je izvor apriornih principa kojima se povezuje i utemeljuje celokupno naše saznanje i volja. Stoga Kant razlikuje teorijski i praktièki um. Za razliku od teorijskog uma, èije pojmove i naèela prime-njuje, praktièki um ima primat jer za njega ima praktièki realitet i ono što je teorijski nesaznatljivo (sloboda, bog i besmrtnost duše).

Primat praktièkog uma u svom Uèenju o nauci posebno je naglasio Fihte. Um je za njega èista svrsishodna delatnost. Potpunu artikulaciju ideja uma dobija u Hegelovoj filozofiji apsolutnog duha. Kod Hegela um je pre svega svetski princip a ne samo ljudska sposobnost. Za razliku od Kanta èiji um je u osnovi statièan, bitna novina Hegelovog shvatanja objektivnog uma jeste njegov dinamizam koji mu omo-guæava da u svom dijalektièkom razvitku sve više dolazi do svesti o „samom sebi.“ Ukljuèujuæi ideju progresa u svoje shvatanje uma Hegel je uneo jedan vrednosni ele-menat u pojam umnosti i time omoguæio povezivanje uma i etosa u epohi moderne.

Najdublji razdor izmeðu uma i etosa izazvala je moderna nauka, koja je s

jed-ne strajed-ne svojim otkriæima i novim saznanjima unapredila ljudski`ivot, oslobaðajuæi

èoveka od religijskog sujeverja i drugih oblika potèinjenosti, ali je s druge strane poka-zala restriktivan odnos, ne samo prema svim vrstama vrednosnih sudova, veæ i prema mnogim dimenzijama uma. Pozitivno znanje novovekovne nauke bez ikakvog etosa

li-šeno je bilo kakve kritièke samosvesti o svrsi znanja, o tome kako se ono mo`e

upotrebi-ti na dobro èoveka i kako mo`e biti zloupotrebljeno. Za uspostavljanje humanistièke

nauène kulture neophodna je reafirmacija veze uma i etosa u modernoj nauci.

Kljuène reèi:um, razum, racionalnost, nauka, stvarnost, celina, etos, moral, etika.

FILOZOFIJA

I

DRUŠTVO

(2)

1. Pojam uma

Tek kod Kanta i tek s nemaèkim filozofskim jezikom termin „um“ dobija relativno jasno znaèenje i poèinje da se odnosi na jednu odreðenu duhovnu specifiènu delatnost, razlièitu od svih drugih, oznaèenih terminimalogos,nus,ratio,intelectus,duh,Mind,Geist, ideja, itd. Zanimljivo je da u našem jeziku reè „um“ vrlo dobro odgo-vara terminuVernunftdok engleski i francuski imaju na raspolaganju jedino terminreasonkoji pokriva i um i razum. Da bi mogli da pre-vedu Kanta na svoj jezik Englezi i Francuzi suad hocuveli posebne reèi, „understanding“ i „l‘entendemant“ zaVerstand. Meðutim, i do Kanta i posle Kanta terminreasonpokriva jedno i drugo. Delom zato a delom i zbog ogranièenih, vrlo restriktivnih svojih filozofskih pret-postavki analitièka filozofija se do danas pojmom uma uopšte ne slu`i. Za njih postoji samoreasonkao èisto intelektualna sposobnost

kojom dolazimo do istine (i koju, kako reèe Vornok u Edvardsovoj Enciklopediji, mogu imati i mašine).

Koreni pojmaumanalaze se u pojmulogosu antièkoj filozo-fiji:logosje imao šest osnovnih znaèenja, od kojih su tri prisutna veæ kod Heraklita.

Jednoje: logièka struktura ljudskog mišljenja i jezika, dakle, ljudska racionalnost.

Drugo: je racionalna struktura samog sveta, univerzalni pore-dak svih stvari i procesa.

Treæe je: izvor te racionalne strukturenuskoji ne mora biti svestan sebe i ne ukljuèuje nikakvu ideju nadljudske nesvesne delat-nosti, ali je imanentni princip sveta. Na izgled sliènu doktrinu razvio je Anaksagora. Bitna razlika je u tome što njegov sveopšti duhovni princip nije potpuno imanentan – zato ga je nazvaonusa nelogos. I za Platona i Aristotela izvor racionalne strukture sveta je nous– osnova „formi“ kod Platona i „nepokretni pokretaè“ kod Aristotela.1 Meðutim, kad Platon u „Republici“ analizira ljudsku dušu i kao njen najsavršeniji deo odreðuje moæ logièkog mišljenja, ova dva pojma postaju gotovo istovetna.

MIHAILO

MARKOVIÆ

1 U èuvenom petom poglavlju knjige IIIO DušiAristotel razlikuje pasivni i

(3)

Èetvrtoznaèenje je ono koje naglašavaju filozofi Stoe –logos nije samo princip svetske racionalnosti veæ je aktivni princip –logos spermaticos, koji deluje na pasivnu materiju da bi stvorio svet. Plu-ralitet oblika ovog stvaralaèkog logosa seuniverzalizujei on deluje u samim stvarima u celini sveta.

Kasnije, Platon je takoðe istakao kreativni karakter ovog pri-marnoglogosa; iz toga proistièu posebnilogoikao stvaralaèke moæi na raznim nivoima sveta.

Peto je znaèenjelogosa kao principa celokupnog morala – koje takoðe nalazimo veæ kod stoièara. Za njih je bilo moralno naèe-lo: „`iveti po prirodi“, a to je opet znaèilo:`iveti pologosu. Time je dobila svoj pravi smisao i sofistièka doktrina o pravom razlogu (ordhos logos).Da bi se moglo otkriti i dokazati koji`ivot je u skladu s pravom i moralom trebalo je „imatiprave razloge“.

Najzad, šesto znaèenje je ono koje je pojam logosa dobio u hrišæanskoj teologiji. Prve reèi Jovanovog jevanðelja tvrde da je „u poèetku bio logos, što je mnogima, pre svega Avgustinu, izgleda-lo kao direktna posledica uticaja Heraklitove, Platonove i Stoièke fi-lozofije. Kod raznih hrišæanskih teologa Hristos biva uporeðen s logosom.Kod Minucija Feliksa bog otac jenous, bog sin jelogosa bog sveti duh –pneuma,duša).

Mislim da se sva druga znaèenja terminalogosmogu podvesti pod jedno od ovih šest.

U srednjevekovnoj filosofiji deo znaèenjalogosapreuzimaju termini „Intellectus“ i „Ratio“. Najjasnije razlikovanje ova dva poj-ma potièe od Tome Akvinskog.Intellectusje neposredno shvatanje istine. Ratio je sposobnost posredovanog, diskurzivnog saznanja istine. To je ono znaèenje koje se na temelju Aristotelovske logike i kasnije moderne simbolièke logike, saèuvalo do danas. Njega su za-stupali Lok, Hjum i Spinoza, njega i danas zastupaju analitièki filo-zofi kad smatraju da „reason“ nasuprot iskustvu, intuiciji i veri, obezbeðuje istinsko znanje jer na osnovu iskustvenih podataka lo-gièki nu`no vodi do istinitih zakljuèaka (ili u modernoj verziji, pola-zeæi od misaonih pretpostavki izvodi iz njih konsekvence koje bivaju proverene u iskustvu).

Kant je prvi u istoriji filozofije uveo bitnu razliku izmeðu ra-zuma i uma (VerstandiVernunft.Razum je analitièan i apstraktan. On u naše iskustvo i mišljenje unosi red i pravilnost i zato nu`no ima

FILOZOFIJA

I

DRUŠTVO

(4)

formalni karakter. On je nu`ni ali ne i dovoljni uslov celine našeg znanja. Um je sposobnost sveobuhvatne celovite duhovne delatnosti koja je usmerena ne samo na saznanje veæ i na delanje, i koje povezu-je u povezu-jedinstvenu sintezu razlièite proizvode iskustva i razumskog znanja. Um je izvor apriornih pojmova i principa kojima se povezuje ujedinjuje i utemeljuje celokupno naše znanje i volja. Utoliko Kant razlikuje teorijski i praktièki um. Nešto što odgovara praktièkom umu imali smo veæ u Aristotelovom pojmu praktièke mudrosti. Phronesisje sposobnost da se, na osnovu znanja logike i poznavanja vrline u jednoj situaciji, odabere pravi naèin delanja. Kantov praktiè-ni um ne polazi od pretpostavke datih osobina jedne društvene zajed-nice. On je autonoman i odreðuje ljudsku volju na osnovu postulata „kategorièkog imperativa“ koji je principa prirori.U odnosu na teo-rijski um, èije pojmove i naèela primenjuje, praktièki um ima primat jer za njega ima praktièki realitet i ono što je teorijski nesaznatljivo (na primer sloboda, besmrtnost).

Aktivnost uma veoma naglašava Fihte. Um je èista svrsishod-na delatnost. I Fihte svrsishod-naglašava primat praktièkog uma jer moralne svrhe zahtevaju pretpostavku spoljašnjeg sveta kao predmeta u odnosu na koji se du`nost ispoljava.

Idejaumado`ivljava svoj dalji razvoj i punu artikulaciju kod Hegela. Um je, pre svega,svetskiprincip a ne samo ljudska sposob-nost. Doduše i Kant je razlikovao objektivni i subjektivni um, ali u drukèijem smislu objektivnosti. Za Kanta i njegove sledbenike objek-tivni umje bio unutrašnja struktura celovitog društvenog i duhovnog

`ivota, i pre svega celina te`nji da se dato sve više duhovno oblikuje,

da se po principima uma uredi i da se odstrane protivreènosti i jedno-stranosti, i da se dospe do viših duhovnih formi. Po Hegelu um je objektivan u svetu kao celina, dakle on bivstvuje po sebi u samim stva-rima. Za razliku od Kanta èiji um je u osnovi statièan, ovaj Hegelov objektivni um se razvija, prolazi kroz razne faze i sve više dolazi do svesti o „samom sebi“. Hegelov princip „Sve što je umno – stvarno je, a ono što je stvarno umno je“ bio je pogrešno tumaèen u svrhu politiè-ke apologije reakcionarnih re`ima – kakav je bio onaj u kome je sam

Hegel`iveo. Ustvari ova moguænost racionalizacije zla poèivala je na pogrešnom razumevanju Hegelovog terminastvarnost. Nije stvarnost sve što postoji. Postoje mnoge neumne pojave, ustanove, zbivanja. Samo deo onog što u svetu postoji, što se u istoriji dešava – izraz je

MIHAILO

(5)

objektivnog uma. Samo taj deo se po Hegelu mo`e smatrati stvarnim. Ostalo je odstupanje od realnosti, sluèajnosti, stranputice istorije.

Dve su bitne novine Hegelovog shvatanja uma u odnosu na Kanta.

Kantova te`nja ka celovitosti dovedena je tek sa Hegelom do istinskog totaliteta; um obuhvata i stvariza nasi stvaripo sebi. To je utoliko veliki napredak što omoguæuje dinamièko, istorijsko shvata-nje ljudske prakse. Pravi istorijski aktivizam je moguæ tek onda kad se prihvati ne samo stalna moguænost veæ i aktuelna datost svako-dnevnih koraka u ljudskoj praksi – od stvaripo sebido stvariza nas.

S druge strane ovakvo shvatanjetotalitetapo kome je u celom kosmosu poznato um, mada još nije svuda došao do pune svesti o se-bi, širom otvara vrata religije. Ma kako se to nekome ne sviðalo, smatram da je u tom pogledu Hegel manje kritièan od Kanta.

Druga bitna novina Hegelovog shvatanja uma je njegov dina-mizam. Um se razvija i svaki njegov sledeæi stupanj ukida prethod-ni.To je ono što je Hegel, sledeæi Heraklita, nazvao dijalektièkim procesom. Naravno dijalektika je kod starih Grka i Aristotela znaèila nešto sasvim drugo (metoda saznanja putem dijaloga, metoda sazna-nja o promenljivim, neizvesnim stvarima). Kod samog Heraklita bio je to proces kretanja i menjanja a ne progresivnog razvoja. Hegel je preuzeo ideju progresa koja je nastala tek u 17. veku. U tome je bilo nešto pogrešno: progres ne mo`e biti sveopšti filozofski princip. Danas zaista imamo više razloga da u pogledu dalje istorije èoveèan-stva budemo pesimisti nego optimisti. Meðutim, u tome je bilo i nešto dragoceno upravo sa stanovišta naše teme: S idejom progresa unet je jedan oèigledno vrednosni elemenat u pojam uma. Time se povezuju pojmoviumaietosa.Moralna svrha je prisutna u toj prven-stveno racionalnoj strukturi kakav je um, s druge strane, trebalo bi da je moguæe racionalno utemeljenjeetosa.

2. Pojam etosa

Iako filozofsku disciplinu koja se bavi problematikom morala zovemoetikasam pojametosima vrlo razlièita znaèenja, meðu koji-ma su karakter, obièaj, smisao obièaja, zakon obièajnosti, norkoji-mativ- normativ-ni ideal u jednoj delatnosti, najzad moral (pre svega pozitivnormativ-ni ili obièajni moral).

FILOZOFIJA

I

DRUŠTVO

(6)

Na samom poèetku istorije filozofije, kod Heraklita „etos“ je karakter. To je termin upotrebljen u onoj èuvenoj Heraklitov misli: „Karakter je èovekova sudbina“.

I pored velikih varijacija u znaèenju,2termin se ustalio u

zna-èenju celine navika ponašanja u okviru jedne društvene zajednice. Moral,ethossledi prvobitno odreðenje svrhe koje se kasnije zaborave ili se u obièajima zadr`avaju u rudimentarnim oblicima. Ono što je prvobitno bilo biološki, socijalno ili kulturno celishodno kasnije gubi svrhu i postaje necelishodno. Katkad se pomeraju znaèenja, pa ono što je bilo mitski i religiozno usmereno dobija društveni i moralni smisao. U svakom sluèaju opšta tendencija razvoja je diferencijacija prvobitne obièajnosti u pravo, moral i obièaje.Etosu smislu moralnih pravila ponašanja u jednoj zajednici obuhvata sve ono što je uslov` i-vota te zajednice i što omoguæuje ostvarenje njene idealne svrhe. Takva svrha je kod Konfuèija bilo èovekoljublje, kod Platona ideja dobra, kod Aristotela èuvanje prave mere, delatnost koja je primerena potencijalu ljudskog biæa, kod hrišæana ljubav prema bli`njem, kod Bentama i utilitarista „najveæa sreæa najveæeg broja ljudi“ itd.

Kod Kanta praktièki um je izvor morala. Èovek sam sebi po-stavlja zakone, prema tome, moral ne mo`e ostvarivati bilo kakve spoljašnje svrhe (zadovoljstvo sreæe, usavršavanje). Moralni zakon je aprioran, nezavisan od bilo kakvog iskustva i tièe se samo oblika èiste volje. Takav je „kategorièki imperativ“ koji glasi: „Postupaj tako da maksima tvoje volje mo`e da bude princip sveopšteg va` e-nja“. Poštovanje ovakvog pravila je jedini istinski moralni motiv. Moralno ponašanje je, dakle, samo sredstvo za jedan idealan cilj a to je ostvarenje „idealnog carstva svrha“.

Hegel razlikuje subjektivni i objektivni etos (Moralität i Sittlichkeit). Obe su forme „objektivnog duha“, proizvodi dijalektiè-kog razvoja svetsdijalektiè-kog uma.Sittlichkeitse otelovljuje u društvenom

`ivotu i u dr`avi. U tome smislu je Levi Bril govorio o moralnom

progresu, ne podrazumevajuæi pod tim napredak u moralnim ideja-ma veæ „ostvarenje jednog sve huideja-manijeg`ivota, jedne sve veæe pra-viènosti u društvenim odnosima.“3

MIHAILO

MARKOVIÆ

2 Na primer, kod ŠeleraEthosje celokupnost varijacija u oseæanju vrednosti i

strukturi vrednosti (Der Formalismus in der Ethik, s. 309). Jedno od neobiènih tuma-èenja termina je „naèin`ivota“ –savoir de vivre, èak „bon ton.“

(7)

3. Odnos uma i etosa

U onoj meri u kojoj su elementi pojma uma prisutni u idejama logosa, intellectusairatia,a podetosompodrazumevamo pozitivni obièajni moralmoguæe je uvideti vezu i uslovljenost ova dva pojma.

Videli smo da je po svom petom navedenom znaèenjulogos princip celokupnog morala. Za Stoike biti moralan je znaèilo`iveti

po prirodi, odnosno pologosu. Vrlo va`na veza uma i morala nalazi se kod Aristotela u pojmupotencijalnosti. U svakom pojedincu nala-zi se odreðeni potencijal njegovog biæa. Moralnom delatnošæu aktu-alizuje se taj potencijal i dosti`e stanje eudaimonije, dakle sreæe i

blagostanja koje je samodovoljno – cilj po sebi a ne sredstvo za dru-ge ciljeve. Za Aristotelaeudaimonijaje aktivna primena moæi vrle duše, i u saglasnosti je s umom. Isto tako Aristotelovafronesis, prak-tièna mudrost, nosi u sebi jedinstvoumnogmomenta – znanja stvar-nosti, poznavanja logike, imoralnogmomenta, svesti o vrlini i volji da se u skladu s njom dela.

Kod Kanta praktièni um – koji se temelji na teorijskom umu sadr`i u sebi apriorni postulatkategorièkog imperativa,koji treba da

usmerava celokupnu moralnu delatnost.

Jedinstvo uma i etosa kod Hegela ne poèiva na statièkom ute-meljenju jednog drugim ili promeni jednog u drugom, veæ na jedin-stvu faza jednog istog razvojnog procesa. Moralna svest i moral priznat u obièajima i institucijama, su po Hegelu, faze objektivnog duha koji je, sa svoje strane, momenat u razvoju apsolutne ideje.

Posebno pitanje odnosaumaietosajeste: da li se mo`e racio-nalno zasnovati moral?

4. Posledice razdvajanja uma i etosa u modernoj nauci

Na poèetku 17 veka u samu zoru moderne nauke desio se do-gaðaj koji ima dalekose`ne posledice. Galileo Galilej (1564-1642) je u svojim radovima4 postavio temelje nauène metode i celokupne

FILOZOFIJA

I

DRUŠTVO

XXI

4 O zakonu slobodnog pada u pismu fra Paolo Shapiju, (1604),Siderus

Nautius (Vesnik zvezde) iz 1610 (u kome je opisao površinu Meseca i èetiri

Jupite-rova satelita).Rasprava o telima u vodi1612,Pismo o sunèevim pegama, u kome se tvrdi da se zemlja kreæe a Sunce miruje, iz 1613, Dialog o dva glavna svetska

(8)

moderne nauke, koja je oštro razdvojila nauku ne samo od svake teo-logije i metafizike veæ i od svega vrednosnog, ukljuèujuæi i etièko.

Ovaj revolucionarni dogaðaj je bio pripremljen postepenim razvojem emancipatorskog duha Renesanse, tehnièkim napretkom i opadanjem autoriteta Inkvizicije. U subjektivne èinioce koji su ga uslovili spada pre svega dobro Galilejevo poznavanje matematike (pre toga su se fizikom bavili filozofi) i otkriæe teleskopa u Holandi-ji, koje je višestruko unapredilo moguænosti nauènog opa`anja. Nova Galilejeva5metoda je nastala spajanjem matematièke analize s

ekesperimentisanjem i neuporedivo boljom opservacijom. Ništa više nije moglo biti prihvaæeno kao èinjenica što nije opa`eno i dobijeno kao rezultat opita. Ništa više nije moglo biti prihvaæeno kao zaklju-èak što nije bilo logièki i matematièki dokazano. Tako je nastala mo-derna nauka koja je u naèelu oslobodila èoveka od potèinjenosti crkvi, od svakog sujeverja i svake zavisnosti od nedokazivih i nepro-verljivih ideja. Ali isto tako moderna nauka je od poèetka iskljuèila teologiju, spekulativnu filozofiju, ideologiju ali i sve moralne sudo-ve. Duh te nauke je filozofski najbolje izrazio pozitivizam koji je uvek, do dana današnjeg, bio restriktivan prema svimvrednosnim sudovima bez razlike, pa èak i prema mnogim dimenzijama uma. Prema današnjoj analitièko-empirijskoj filozofijiethos je iz nauke potpuno eliminisan, a od uma ostao je samo torzo.

Šta su posledice ovog epohalnog kastriranja nauke? Tzv. pozi-tivno znanje bez ikakvogetosališeno je bilo kakve kritièke samosve-sti o svrsi znanja, o tome kako se ono mo`e upotrebiti na dobro èoveka i kako mo`e biti zloupotrebljeno za loše ciljeve. Pozitivno znanje je,

pre svega instrument zla što je najbolje izra`eno u poznatoj misli oca modernog pozitivizma Ogista Konta: „Savoir pour prevoir, prevoir pour pouvoir(,,Znati da bi mogao da predviðaš predviðaj da bi stekao moæ“). Da nauèna istina treba, pre svega, da slu`i moæi –

fundamen-talna je predrasuda celokupne moderne kulture, operisane od etosa.

MIHAILO

MARKOVIÆ 5 Prilikom Galilejevog sukoba s crkvom 1613. (jer je otvoreno podr`ao

Kopernikovu teoriju i tvrdio da su citati iz Biblije irelevantni za nauène rasprave) crkva nije reagovala. Kad je produ`io da nalazi nove srgumente za kopernikanizam i

da osporava uèenje Biblije (i Aristotela) njemu je samo savetovano da takve bezbo`ne ideje više ne zastupa (1615). Kad je produ`io da ih afirmiše i sve više

razvija (u novoj knjiziDijalozi o dva glavna svetska sistema), Galileju je Inkvizicija najzad sudila (1633). Knjiga je bila zabranjena, i on osuðen na do`ivotni zatvor (koji

(9)

Naravno, mo`e se prihvatiti da je moæ u biti neutralan pojam i da ona mo`e slu`iti i dobru i zlu. Dobar primer jekompjuterizacija.

Napravljene su mašine koje obraðuju podatke neuporedivo br`e i taè-nije nego èovek. Nedavna dostignuæa tehnologije mikroèipova omo-guæila su izgradnju veoma moænih elektronskih ureðaja koji troše vrlo malo sirovina i energije i zato su relativno jeftini. Sem toga, ove mašine su sad snabdevene višestrukim programima i u stanju su da se prebacuju s jednog programa na drugi velikom brzinom i lakoæom. To im daje veliku fleksibilnost, tipiènom za ljudsku inteligenciju.

Otvaraju se za èoveka moguænosti oslobaðanja od svakog èisto tehnièkog posla i anga`ovanja na vrlo kreativnim poslovima (na primer, stvaranje novih ideja, izgraðivanje novih teorija, tumaèenje znaèenja nauènih otkriæa, nauèna kritika postojeæih teorija i same stvarnosti). Mo`e se predvideti sa znatnom verovatnoæom rešavanje

najte`ih nauènih i tehnoloških problema našeg doba kao što su: kon-trolisano korišæenje nuklearne fuzije, pretvaranje pustinja u velike

`itnice, proizvodnja potrebnih kolièina pijaæe vode, pretvaranje

neje-stivih supstanci u ukusnu hranu, oslobaðanje ljudskog roda od svakog mehanièkog otuðenog rada, naroèito onog koji se obavlja u opasnim i nezdravim uslovima, rano otkrivanje i uspešno leèenje najgorih da-našnjih bolesti, pa èak i neogranièeno produ`avanje ljudskog`ivota (bar za one pojedince koji mogu da podnesu neophodne ogromne troškove).

S druge strane, nesumnjivo su prisutne destruktivne i dehu-manizujuæe tendencije moderne pozitivne nauke (koje za sam opsta-nak èoveka mogu da budu još opasnije upravo zbog daleko odmakle kompjuterizacije).

Te negativne dimenzije progresa u kome je um lišenetosasu sledeæe:

Prvo,sve veæe korišæenje nauke u vojne svrhe je, prvi put u istoriji stvorilo moguænost kolektivnog samoubistva èoveèanstva. Dok je postojala ravnote`a straha glavna uèinjena šteta je bila: traæe-nje vitalnih ljudskih i prirodnih resursa, siromašetraæe-nje velikih delova populacije, parališuæa zabrinutost, mlaðih generacija koje su se suo-èavale s moguænošæu vrlo kratkog, `ivota bez ikakve buduænosti. Ravnote`a straha nestaje onog èasa kad jedna od nuklearnih sila pro-naðe zadovoljavajuæi sistem odbrane koja æe joj omoguæiti da prva udari bez straha od odmazde.

FILOZOFIJA

I

DRUŠTVO

(10)

Drugo, prirodna okolina je veæ vrlo opasno, u poneèemu i ne-povratno zagaðena. Projekt modernog èoveka da pobedi prirodu otvara više ekoloških problema nego što se mogu rešiti.

Treæivid zloupotrebe znanja je sve veæi uticaj mas-medija na oblikovanje svesti. Kulturni i politièki prostor je zagaðen ogromnom masom bezvrednih, pristrasnih, la`ljivih informacija. Danas veliki

centri moæi vladaju ljudskim`ivotima, manipulišu njihovim aspira-cijama, uništavaju svaku privatnost i individualnu autonomiju.

Moderna civilizacija je lišena kritièke samosvesti, bilo kakve etièke orijentacije. Moderno vreme je pobrkalo religiju i moral i eli-minisalo ih oba iz nauke. Prvo s dobrim razlogom, drugo neosnova-no i s fatalnim posledicama. Moral se pogrešneosnova-no tumaèi kao oblast subjektivnosti, relativnosti i emocionalnosti. Celokupna istorija filo-zofije posle Hjuma – do Mura, Ejera i Stivensena, jeste serija poku-šaja da se opravda eliminacija morala iz sfere objektivnog znanja. Tako je nauka lišena svakog unutrašnjeg umnog resursa koji bi joj omoguæio da se odupre subordinaciji vojnoj, ekonomskoj i politièkoj moæi. Zbog toga su mnoga današnja nauèna istra`ivanja u slu`bi

voj-nih ciljeva, politièke dominacije, besmislenog, ekološki destruktiv-nog materijaldestruktiv-nog rasta, ideoloških racionalizacija (kao što su projekti „globalizacije“, graðenja Novog svetskog poretka i futuro-loških paradigmi koje buduænost sagledavaju iskljuèivo kao kvanti-tativno poveæanje snage što danas postoji, onakvog kakvo jeste.

5. Neophodnost jedinstva uma i etosa

Naš zadatak, danas i ovde, nije da raspravljamo o tome kako bi se mogle oèistiti ove gigantske Augijeve štale. Zato je potrebna planetarna umna snaga više generacija.

Naš je zadatak, ipak, da pokušamo da razjasnimo u èemu je greška, kad je ona bila uèinjena, i kako se ona u naèelu, èisto teorij-ski, mo`e ispraviti.

Prva dva odgovora su veæ izreèena. Epohalna greška je bila: razbijanje veze uma i etosa. Uèinjena je na samom poèetku moderne epohe, onda kad je, na samom poèetku modernosti, evropska inteli-gencija odluèila da nauku definiše na savršeno jasan i „transparen-tan“ naèin (kako to u poslednje vreme vole da govore srpski politièari) tako što æe se kao nauèno znanje prihvatiti iskljuèivo

MIHAILO

(11)

strukture èije se veze logièko-matematièke i èiji su svi elementi pro-verljivi putem iskustvenih èinjenica.Etosje eliminisan i proteran u sferu subjektivnosti i oseæajnosti.

Prvi korak na putu revitalizacije naše kulture mora biti utvrði-vanje da moral ima objektivni karakter i da eksplicitno ili implicitno prisustvo moralne svrhe mora biti neophodni (mada ne i dovoljni) uslov prihvatanja bilo koje društveno relevantne teorije.

To, drugim reèima, znaèi da taj uslov ne mo`e da bude zado-voljen u sluèajevima veoma apstraktnih i formalnih ili èisto tehniè-kihquasinauènih proizvoda. Kriterijum relevantnosti je prisustvo ili odsustvo bilo kakvih konsekvenci koje u principu mogu biti znaèaj-ne za ljudski`ivot.

Objektivnost moralne svesti, taènije moralnih iskaza, nije u odra`avanju ili oznaèavanju bilo kakvih objektivnih predmeta veæ

u slaganju moralnih do`ivljaja jedne grupe subjekata koji su se našli u odreðenoj situaciji. Ta situacija na nivouetosa, dakle neposrednog moraliteta, mo`e biti reakcija na neki do`ivljeni ili opisani dogaðaj. Na primer, Natovska bomba je ubila trogodišnju devojèicu koja je sedela u kupatilu na noši. Ako ogromna veæina ljudi koji su to do` i-veli ili o tome èuli osete ogorèenje i moralnu osudu, onda je to, utoli-ko, jedna objektivna neposredna moralna èinjenica, koja se bitno ne razlikuje od bilo koje iskustvene èinjenice, na primer percepcije bombe koja pada (ili bar percepcija svetla, treska i vazdušnog udara). Kao i kod svakog objektivnog iskustva mo`e se desiti da neki su-bjekti ne vide bombe ili ne èuju tresak iako su bili u blizini. Normal-no, ogromna veæina subjekata æe imati tu percepciju. Isto tako, mo`e

se desiti da neki pojedinac ostane moralno ravnodušan pred ubi-stvom devojèice – ili zato što je bezosjeæajan ili zato što je politièki fanatik neke vrste. Svaki obièan, normalan èovek bi u oba sluèaja reagovao kao ogromna veæina drugih prisutnih lica.

Slièno se dešava ako je situacija na nivou meta – etosa dakle etike, teorije o moralu. Ako bismo grupu ljudi pitali da li bi pod osta-lim jednakim uslovima pretpostavili mir ratu, slobodu ropstvu, krea-tivnost destrukkrea-tivnosti, tolerantnost netolerantnosti dobili bismo potvrdne odgovore od ogromne veæine. Vrlo lako bismo postigli sa-glasnost u pogledu liste opštih vrednosti. U tom smislu ih mo`emo smatrati objektivnim. U stvari ljudi se najviše razlikuju ako ostali uslovi nisu jednaki, dakle kad treba da uspostavimo hijerarhiju

FILOZOFIJA

I

DRUŠTVO

(12)

vrednosti. Ali kao što u oblasti empirijskih nauka postoje razne teori-je na osnovu istih èinteori-jenica tako i ovde postoteori-je razne hiteori-jerarhiteori-je vrednosti i razne vrste morala èak i ako se svi sla`u u pogledu liste objektivnih moralnih vrednosti.

Ako moralni sudovi imaju objektivni karakter, oni mogu biti le-gitimni konstituent nauke i davati moralni smisao nauènim teorijama.

Drugi korak u uspostavljanju humanistièke nauène kulture je-ste reafirmacija uma u modernoj nauci. Danas je nauka prete`no ra-zumska, analitièka, – meðutim um je u biti sintetièan, sveobuhvatan, usmeren ka celovitom znanju. Današnja nauka te`i da bude

pozitiv-na, vrednosno neutralna. Um je, meðutim kritièan; moralne vredno-sti su temeljno stanovište kritike drugih teorija i same stvarnovredno-sti. Treba, dakle, razvijatikritièku naukukoja æe, pored ostalog, ispitiva-ti unutrašnje ogranièenosispitiva-ti društvenih insispitiva-titucija i formacija i utvrði-vati moguænosti njihovog prevazila`enja.

Današnja nauka, po prirodi svoje analitiènosti te`i da svoje predmete posmatra statièki. Kad se bavi istorijom jedne oblasti ona više opisuje sled dogaðaja nego što prati kako se razvijaju izvesne opšte, strukturalne karakteristike, kako se menja priroda dr`ave ili kako kapital prolazi kroz svoje tipološki razlièite faze. Èak i kad`eli da istra`i istoriju nauènih revolucija na primer u poznatom delu Kuna, to se èini opisivanjem statiènih paradigmi koje povezuju neo-bjašnjivi skokovi i mutacije ili nauène revolucije kako ih Kun zove.

Najzad, današnja nauka razdvaja proizvodnju znanja i njego-vu primenu. Upravo to i omoguæava nauènicima da sa sebe skinu svaku odgovornost za njegovu primenu. Istra`ivaèiTisenasu samo

proizvodili otrovne gasove, nisu oni krivi što je Hitler nameravao da ih baci na protivnike, pa je odustao samo kad je uvideo da bi njegove trupe mogle biti više ošteæene nego protivnièke. Nauènici koji su ra-dili na Menhetn projektu, oni koji su o tome mislili i znali da je reè o bombi strahovite razorne moæi, tešili su se da bi takvo oru`je mogao stvoriti i Hitler (imao je svog Hajzenberga) i da bi u tome sluèaju mogao dobiti rat i na neodreðeno vreme pokoriti èoveèanstvo. Kad je Nemaèka kapitulirala a zatim se i Japan predao, dvaput pogoðen, i kad je trebalo prod`iti rad na još neuporedivo jaèoj i strašnijoj (hidrogenskoj) bombi, Openhajmer je dao ostavku, a Ajnštajn i Ra-sel osnovali su Pagvaški pakt za mir, protiv nuklearnog naoru`anja. Oni su se poneli kao umni nauènici. Naime um je praktièki

orjenti-MIHAILO

(13)

san, on je moralno odgovoran za celinu istra`ivaèkog projekta, i za proizvodnju i za primenu njegovih rezultata.

Prema tome osnovni preduslov za ozdravljenje teško bolesne današnje civilizacije nije toliko prosto vraæanje Grcima, što je osnovna poruka knjige MekintajeraAfter Virtue(U potrazi za vrli-nom), veæ renesansa današnje nauke koja bi morala postatiumnai etièki usmerena.

Mihailo Markoviæ

REASON AND ETHOS: CONSEQUENCES OF THEIR SEPARATION AND NECESSITY OF THEIR UNITY

Summary

Although the concept of “reason” acquired a precise meaning and clearly de-fined field of validity only in Kant’s critical philosophy, the term has a long genesis in European intellectual history. The roots of the concept lie in the Greek concept of the

logosand may be reduced to six basic meanings. The earliest Greek thinkers used the

word logos to denote the logical structure of the human thought and the rational structure of the world. Anaxagoras considered the all-embracing spiritual principle of thenousthe source of overall rationality. In the philosophy of the Stoa the term

-logos spermaticosis the active principle acting on passive matter in order to create

the world. For the Stoics, the concept of logos is the fundamental principle of entire morality. In Christian theology, the God is logos, Holy Spirit – pneuma the soul.

In modern philosophy the basic meanings of the Greek logos were taken over by Latin terms “intellectus” and “ratio”. These concepts chart quite clearly two basic lines of European thought, one characterized by immediate and the other by mediated discursive understanding of the truth.

Kant was the first in the history of philosophy to introduce the essential dis-tinction between understanding and reason (VerstandandVernunft). According to this distinction, understanding is analytical and abstract, while reason is the source of apriori principles connecting and grounding the whole of our knowledge and voli-tion. Therefore Kant distinguishes theoretical from practical reason. Though practi-cal reason applies the concepts and principles of theoretipracti-cal reason, it has priority over the latter because it bestows practical reality also on what is theoretically unkno-wable (freedom, God, immortality of the soul).

The primacy of practical reason was especially emphasized by Fichte in his

Doctrine of Science. Reason is for him a purely purposeful activity. The idea of

rea-son attains full articulation in Hegel’s philosophy of the absolute spirit. For Hegel,

FILOZOFIJA

I

DRUŠTVO

(14)

reason is first of all a world principle rather than a human capacity. Unlike Kant, whose reason is basically static, a substantial novelty of Hegel’s conception of the objective reason is its dynamism, enabling it to reach an increasing awareness “of it-self” in its dialectical development. By including the idea of progress in his concep-tion of reason, Hegel introduced an evaluative element in the concept of raconcep-tionality and thus enabled a connection between reason and ethos in the era of modernity.

The deepest cleavage between reason and ethos was opened by the modern science. On one hand, it improved human life by its discoveries and new knowledge, liberating man from religious superstition and other forms of subordination, but on the other it displayed a restrictive attitude not only toward all sorts of value judg-ments but also toward many dimensions of reason. The positive knowledge of mod-ern science with no ethos lacks any critical self-awareness of the purpose of knowledge, of how it can be used to the benefit of mankind or abused. Thus for estab-lishing a humanistic scientific culture the connection between reason and ethos must be reaffirmed in modern science.

Key words:reason, understanding, rationality, science, ethos, ethics, totality.

MIHAILO

Referências

Documentos relacionados

E eu que- ria dizer que o Brasil somente ofertará esse setor de serviços educacionais se vocês, aqui, da Associação, chegarem a um consenso: “Queremos que o setor seja incluído

The term ”intercultural” refers to a line of action that privileges interaction during cultural encoun- ters in order to create opportunities for mutual (re)cognition and the

The current study set out to explore the views of ostomy patients (colorectal cancer survivors) regarding concepts and cognitions on health and illness, aiming to answer the

The differences between the properties of the FRP and the steel bars influence the RC behaviour, especially its linear-elastic performance until rupture, which justifies the study

Table 23 - Potential intervals and specific capacitances of the deposits formed on the surface of the AISI304L stainless steel samples exposed to the reactions of set 7.. By

Trata-se, ainda, para Axt (2011), da crucialidade de uma filosofia que, sendo da vida, como o quer o filósofo Henri Bergson (2006), só o pode ser, enquanto comprometida

The aim of this paper is twofold: 1) to present the findings of COSI Round 2 and investigate whether differ- ences exist in mean values of anthropometric measure- ments

O objetivo geral desta pesquisa foi avaliar a gestão do Sistema Estadual de Áreas Protegidas de Minas Gerais SEAP e suas tendências, a partir de elementos quantificáveis de sua