PSIHOLOGIJA SA PSIHOPATOLOGIJOM
OSNOVI PSIHOLOGIJE
Teško je dati jednu iscrpnu definiciju psihologije, definiciju koja bi zadovoljavala sva do danas poznata gledišta. Ako bi se pošlo od etimološkog tumačenja riječi psihologija onda bi s obzirom da riječ psiha znači duša, a riječ logos nauka, psihologija bila nauka o duši. Međutim kako je riječ duša prvenstveno religiozno-filozofski pojam, naziv nauka o duši za psihologiju mogao bi nas navesti da govoreći o psihologiji mislimo na različite metafizičke probleme kojim se moderna psihologija danas ne bavi. Modernu psihologiju ne zanimaju pitanja kao što su “šta je duša “, “da li je duša smrtna ili ne”, ovakva pitanja su izvan ljudskog iskustva te ih psihologija ne proučava, s obzirom da je psihologija iskustvena nauka i što proučava samo ona zbivanja koja se mogu iskustvenim metodama provjeriti.
Hiljadama godina vode se žestoke polemike koje pokušavaju dati odgovor na pitanje šta je psihički život. Na jednoj strani nalazile su se idealistička, a na drugoj materijalistička shvatanja psihičkog života. Pristalice idealističkog shvatanja smatraju da je psihičko (duša) apsolutno nezavisno od tijela i da ono prethodi materiji kao organskom supstratu, dotle pristalice materijalističkog shvatanja zastupaju suprotan stav. Demokrit poznati grčki filozof nastoji da pojmu “duša” da materijalistički karakter. Trebalo je da prođe duži niz godina da bi materijalističko učenje bilo pravilno postavljeno, tek kod osnivača dijalektičkog materijalizma, Marksa, Engelsa, Lenjina.
Interesantno je Aristotelovo učenje po kome postoje tri vrste duše “vegetativna duša” svojstvena biljkama, “vitalna duša” svojstvena životinjama i ljudima, i “razumna duša” svojstvena jedino čovjeku. Pojavom Darvina i njegove teorije evolucije i prirodne selekcije, a naročito uvođenjem eksperimenta u psihologiju, psihologija kao nauka dobiva sve značajnije mjesto.
Dijalektički materijalizam zasnovan na principima Marksovog filozofskog materijalizma polazi, razmatrajuči pojam psihičkog života, od vrlo jasne činjenice da je svijet po svojoj prirodi materija i da raznolike pojave u svijetu predstavljaju razne vidove materije u kretanju. Dijalektički materijalizam uči da se materija kao objektivna realnost koja postoji izvan naše svijsti i nezavisno od nje, nalazi u neprekidnoj promjeni, kretanju, koje predstavlja osnovni oblik postojanja materije. Kretanje materije ima različite promjene i oblike koji kvantitativno i kvalitativno postaju sve složeniji. Razvojem materije došlo je do izrastanja iz njenjih vrlo prostih oblika do vrlo specifičnih i složenih, i najzad do formacije specifičnih struktura bjelančevine. Tek kada je došlo do formacije ovih visoko složenih oblika materije u vidu bjelančevinastih elemenata, tek tada se počelo javljati ono svojstvo materije koje zovemo život. Poznato je da i pojmu živoga postoje različite diferencijacije i stupnjevi, počev od najprostijeg oblika živog do najsloženijih stupnjeva živih bića. Razvojem ovih visoko diferenciranih oblika najsloženije materije i pojavom visoko složenih živih bića pojavilo se tek onda, ono najfinije i najsuptilnije svojstvo te složene žive materije, koje se i naziva psihički život.
Kornilov govori o tome da je psihički život najviši proizvod na specifičan način organizovane materije. Ako se usvoji ovako, jedno ispravno materijalističko shvatanje o pojmu živoga onada je logično da se psihički život i ne može nikad shvatiti kao nešto što se nalazi izvan materije.
“Duh ne postoji nezavisno od tijela“ kaže Lenjin. “Mišljenje se ne može odvojiti od materije koja misli” kaže Marks. Učenje Marksa i Lenjina jasno govore da je psihički život ustvari svojstvo žive materije, i to samo one visoko diferencirane. Jedna visoko diferencirana živa materija, čovjekova ličnost koja je okružena materijalnim svijetom, ne može ostati po strani od svih zbivanja u tom materijalnom svijetu.
Sve ono što se u materijalnom svijetu događa, a što je potpuno nezavisno od čovjekove ličnosti, ipak na različite načine utiče na nju, dejstvujući na njen specifičan organ-čovječiji mozak. Preko njegovih čulnih organa stvarajući u njemu otiske predmeta iz materijalnog, realnog svijeta. Veliki doprinos na izjašnjavanju problema psihičkog života dala je poznata Lenjinova teoria odraza, teorija koja govori da se sve ono što se u realnom svijetu događa i ima materijalistički karakter oslikava u vidu objektivnih stvarnosti u mozgu. To oslikavanje objektivane stvarnosti u mozgu naziva se psihički život, svijest čovjeka (Kornilov).
Mozak je materijalna baza i nosilac cjelokupnog psihičkog života. Bez mozga nema osjećaja, opažanja, mišljenja i svijesti, nema psihičkog života uopće. Da je mozak zaista nosilac psihičkog života, možemo se uvjeriti na očigledan način, kod visokih transferzalnih lezija kičmene moždine, gdje je bila prekinuta svaka veza izneđu mozga i nižih dijelova tijela, i gdje mozak, osim glave vrata i nešto malo gornjih ekstremiteta nije mogao da kontroliše ni jedan niži dio tijela, niti je iz tog dijela tijela mogao da prima te nadražaje. Pa je ipak, psihički život takvog bolesnika tekao bez ikakvih poremećaja, sve dok je bolesnik mogao da diše i dok je u mozak pristizala i po svom sastavu potrebna kiličina krvi. Problem odnosa mozga i duševnog života dugo vremena postavljan je tako da su psihičke funkcije isključivo vezane i lokalizovane u kori velikog mozga. Poslije mnogih pomijeranja ove doktrine danas su konačno sa sigurnošću utvrđene regije u kori velikog mozga, u kojima su lokalizovane glavne funkcije (psihomotorne, psihosenzitivne, psihosenzorijalne kao i funkcije govora).
Najnovija istraživanja su pokazala da osim kore velikog mozga u psihičkom životu neobično važnu ulogu igra i baza mozga sa bazalnim ganglijama i diencefalom. Međutim, ukoliko se tokom evolucije razvija korteks, i u vezi s tim intelekt počinje da koči i ograničava afektivnu sferu, u toliko kora velikog mozga igra sve značajniju ulogu u regulaciji afektiviteta. Pored elementarne i automatske regulacije (paleoencefalon) koja je povezana sa zadovoljenjem ili nezadovoljenjem osnovnih potreba, javlja se sada jedna druga, intelektualna i voljna regulacija (neoencefalon).
U čovjeka iz diencefalona i bazalnih ganglija neprestano naviru prema korteksu centripetalni nervni, neurovegetativni, humoralni i hormonalni nadražaji, na koje obratno, iz korteksa djeluje proces kočenja i odabiranja. Baza je izvor nadražaja, a korteks izvor kočenja. Stoga prilikom bilateralnih povreda kore velikog mozga proces kočenja slabi, a istovremeno se oslobađaju subkortikalni afektivni automatizmi što možemo da vidimo kod pseudobulbarne paralize (prisilan smijeh ili plač).
Na osnovu svega, možemo grubo da kažemo da je kora velikog mozga središte intelektualne sfere, a baza mozga središte nagonsko- afektivne sfere.
Međutim ovu shemu odnosa baze i kore velikog mozga treba shvatiti samo kao shemu a ne kao gotovu sliku stvarnosti. U stvarnosti je svaka psihička manifestacija uvijek kompleksna i složena od brojnih elemenata, koji se uzajamno prožimaju i prilagođavaju uslovima života. Mozak nadalje djeluje uvijek kao cijelina i u slučaju potrebe jedni djelovi mozga zauzimaju druge ali ne samo to tijelo i psiha, do poslijednjega, najneznatnijeg procesa čine jednu jedinstvenu i nerazdvojivu cjelinu. S jedne strane, tjelesne pojave, koje se obično smatraju čisto tjelesnim, u stvari zavise od psihičkih procesa i stanja, na primjer strah ili gnjev utječu na varenje, menstruaciju, opšte stanje ishrane organizma pa čak i na tonus glatke i poprečno prugaste muskulature.
S druge strane, najviši psihički procesi zavise od tjelesnih uslova organizma, tako na primjer, odstranjenje štitnjače se odražava na psihičke procese u organizmu. Otrovi uneseni spolja (alkohol, droge) se nepovoljno odražavaju na cjelokupan psihički život. Moramo imati pred očima da su psihičke i tjelesne pojave u stvari dva vida istog životnog (biološkog) procesa.
Predmet psihologije je stvarno, svjesno psihičko zbivanje u čovjeku.U svom izučavanju tog psihičkog zbivanja, hoćemo da saznamo šta ljudi doživljavaju i kako to doživljavaju. Ali u isto vrijueme mi ispitujemo i uslove i uzroke tih doživljaja njihove uzajamne odnose i uticaje, kao i načine i oblike u kojima se oni objektivno ispoljavaju.
Psihopatologija ne ispituje cjelokupno psihičko zbivanje nego samo njegovu patološku stranu. Prema tome psihopatologija i psihijatrija, kao posebne naučne grane, proučavaju samo bolesne pojave i stanje kod duševno poremečenog čovjeka. Granica imeđu psihologije i psihopatologije ne može nigdje da se oštro podvuče, pošto se na svakom koraku susreču granični slučajevi, kolebanja i prelijevanja jednih stanja i pojava u druge.
IDEOLOŠO FILOZOFSKA STRUJANJA U PSIHOLOGIJI
Govoriti o ideološkim i filozofskim strujama u psihologiji predstavlja složen i težak zadatak, prije svega što onaj ko želi da analizira ovu materiju nađe se pred krupnim problemom koje psihološke škole da odabere kao najznačajnije. Odabrati od mnoštva škola i pravaca ono što je najtipičnije predstavlja nezahvalan posao.
Kod Grka prije psihologije postojale su posebne naučne discipline kao što su kosmologija, etika i nauka o saznanju. U tim naukama tretiran je i problem čovjekove prirode. Dakle psihološki problemi su proučavani u vezi sa drugim problemima. Iz početka se na ta pitanja odgovaralo uglavnom na osnovu spekulacija, a kasnije na osnovu posmatranja. To posmatranje nije bilo plansko i sistematsko.
U 16 vjeku Žuan Huart publikuje traktat kojim dokazuje da sklop tjela i spoljni izgled čovjeka s potpunom tačnošću odgovara duševnim osobinama čovjeka. Na osnovu toga je dokazivao da je potpuno mogće po spoljašnosti čovjeka suditi o njegovom karakteru i psihičkom životu.
U 17 vjeku Lafaterovo učenje o “fiziognomici” ukazuje na to da se karakter može određivati po obliku i izrazu lica, po formi nosa, očiju, brade itd.
Početkom 19 vjeka javlja se Galova “frenologija” prema kojoj se upoznavanje karaktera i čovječijih umnih sposobnosti može postići oblicima ispupčenja lobanje.
Čak i Krečmerovo učenje o konstitucionim tipovima predstavlja oživljavanje starih nenaučnih shvatanja.
Počeci naučne psihologije vezani su za eksperimentalne radove u fiziologiji. Karakteristika naučne psihologije sredinom 19 vjeka mogla bi se okarakterisati jednom riječju “Eksperimentisanje”. Osnovna karakteristika ovog metoda je vještačko izazivanje proučavanih pojava, variranje uslova i mogučnost verifikacije. Ispitivanja su se vršila u instititima uz pomoć aparata za precizno mjerenje. U početku ovom metodom mogli su se ispitivati samo osjećaji ili senzacije, proste i složene reakcije i elementarna osjećanja.
Psihoanalitički pokret stavio je svoj naglasak na emocionalni čovjekov život. Psihoanalitička psihologija nije ni laboratorijska ni seminarska, kao rana naučna psihologija. Tvorac psihoanalitičkog pravca je Sigmund Frojd. Kroz svoju praksu Frojd je došao do zaključka da u liječenju neuroza treba napustiti hiopnozu, koja je tada bila izbor u liječenju neuroza i konstruisao je metod slobodnih asocijacija.kao osnovni analitički instrument. Psihoanalitička teorije se ne može smatrati kao rigidna i fiksirana doktrina jer je Frojd u toku svog života mjenjao i dopunjavao svoje učenje.
Psihički život ljudskih bića prema Frojdu sastoji se iz svjesneog i nesvjesnog djela. Svjesno je manji i relativno beznačajan dio. Pored svjesnog “JA” postoji i nesvjesno, koje je izvor skrivenih snaga koje čine onu moć koja se nalazi iza ljudskih akcija između svjesnog i nesvjesnog nalazi se predsvjesno koje zalazi u jedno i u drugo ali više sliči svjesnom. Prema tome u predsvjesnom se ne nalazi ono što je potisnuto. Frojd smatra da su i svjesno i nesvjesno aktivni. Prema Frojdu nesvjesno je aktivno ono želi, ono teži, jednom riječi ponaša se slično ličnosti.
Između svjesnog i nesvjesnog moglo bi se reći uvjek je ratno stanje. Ljudska bića od rođenja uče da je sve ono što je u vezi sa seksualnim životom sramno. Od početka društvo nameče snažne zabrane, tabue i svesno “JA” reaguje potiskivanjem mnogih manifestacija seksa. Međutim potisnute želje ne prestaju da budu aktivne, one iz nesvjesnog i dalje rade i na neki način vrše pritisak na svjesno. Cjelokupan život se organizuje oko “Ega” ili svjesnog i nesvjesnog ili libida. u kome se nalaze jake seksualne želje. Za mnoge od njih svjesno ”JA” i ne sluti da postoje, a neke od njih potiskuje i protjeruje iz svijesti. Borba između libida i “Ega” počinje u periodu odojčeta.
Najranije zadovoljstvo novorođene bebe je sisanje i to zadovoljstvo Frojd smatra seksualnim. Frojd smatra da je muško djete zaljubljeno u svoju majku. Budući da je zaljubljeno u majku, djete ima neprijateljski stav prema svom ocu (Edipov kompleks). Istina djete može i voljeti svog oca i u tom slučaju ono je ambivalentno prema njemu, ono ga i voli i mrzi. Čitava ta situacija sa snažnim ljubavnim izlivima i ljubomorom, sa neizbježnim sukobima i potiskivanjima, uslovljava ogroman stres koji može biti bezkrajni izvor emocionalnih poremećaja.
Rezultat Frojdovih proučavanja psihologije bilo je novo shvatanje u organizaciji ljudske psihe. To shvatanje konstruisano je u tri pojma ID, EGO, i SUPER EGO-svijest. Super Ego ili Nad Ja razvija se kada djete u svojim ranijim kontaktima sa okolinim svijetom inkorporiše u sebe roditeljski ideal, usvaja ga kao dio sebe, kao zabrane koje su mu roditelji nametnuli od najranijeg doba. Frojd u svom učenju nije uzimao u obzir socijalne faktore i to je jedna od najvećih njegovih grešaka. Međutim on je postavio i poktrenuo niz pitanja iz oblasti normalne i abnormalne psihologije.najpoznatiji Frojdovi učenici Jung i Adler, pošli su svojim putem.
Jung je bio predstavnik kompleksne psihologije. On je unio daleko više mistike, i vratio se na neka metafizička učenja, tako, da njegova shvatanja nemaju neku naučnu vrijednost (učenje o sudbini). Jung je pored pojma osobnog nesvjesnog uveo i pojam kolektivno nesvjesnog, što označava trag kolektivnih iskustava ljudske vrste koji se naslijeđuju i očituju kroz individualno nesvjesno. Tvorac je pojmova « introvertan «, « ekstrovertan « i « individualizacija «.
Adler tvorac takozvane individualne psihologije, naglasio je ulogu socijalnih faktora u razvitku psihičkog života i značaj ranih doživljaja. Prema njemu nije dominantan seksualni nagon već nagom za vladanjem, volja za moći i želja za kompenzaciom izvjesnih manjih vrijednosti. Autor je pojma “ stil života ”, što označava karakterističan način pojedinca u izražavanju svoje ličnosti i u postizanju svojih ciljeva.
Neoanalitičari i eksperimenalni analitičari pokušali su proučavanjem primitivnih plemena da potvrde ili odbace izvjesna analitička učenja. Osnovna zamjerka im je što u tumačenju socijalnih i socijalno psiholoških pojava zanemaruju ekonomske faktore.
Oto Rank o porijeklu neuroza postavlja teoriju prema kojoj sve neurotske teškoče potiču od traume rođenja. Po njemu rođenje, iako fiziološki akt, predstavlja intenzivan šok koji u osobi proizvodi prvobitan strah i obrazuje jednu rezervu straha koja se oslobađa u anksioznim situacijama. Prema njemu to znači prvu životnu traumu, najintenzivniju, u suštini dvostruku traumu: traumu uslijed straha i traumu uslijed odvajanja od majke.
Rank smatra da seksualni akt predstavlja pokušaj simboličnog sjedinjenja sa majkom. On je prvi shvatio da treba izmjeniti Frojdovu terapijsku tehniku i da u prvi plan treba staviti volju pacijenta.
Šandor Ferenc je isticao da je jedan od osnovnih problema bolesnika bio taj što su oni uvijek bili bez ljubavi. On je insistirao da analitičar treba da unese emocionalne elemente i stvori takav odnos sa pacijentom da mu pacijent može priznati svoje nedostatke.
Kerin Horni u interpretaciji neuroza uzima u obzir i socijalne faktore, upravo faktor “ kulturu ”. Za nju sukob između želja i socijalnih zahtjeva predstavlja osnovni izvor za nastanak neuroze. Horni stavlja u prvi plan važnost interpersonalnih odnosa, sadašnjost i poslijedice. Ona se ne slaže sa učenjem da samo iskustva iz djetinjstva stvaraju uslove za neuroze odraslih.
Lazarik je služeči se određenim testovima pokušao utvrditi sa kojim su se roditeljem ispitanici pretežno identifikovali. On je utvrdio da su ispitanici koji su se identifikovali sa roditeljem suprotnog spola postaju psihijatrijski slučajevi, dok su normalni oni koji su imali identifikaciju sa roditeljem istog spola.
Za sve moderne pravce u psihologiji je karakteristično naglašavanje socijalnih faktora u razvoju i formiranju psihičkog života.
Pavlov osnivać teorije o uslovnim refleksima. Princip dominacije i inhibicije su tvorevine uslovljene fiziološkim elementima a to čini osnovu za formiranje specijalne škole “ Refleksološka škola ”.
Suština Pavlovljevih shvatanja leži u tome da se koriste adekvatne draži koje stvaraju urođene, bezuslovne odgovore (reflekse) i da se uz ponovljenu primjenu adekvatnih draži (svjetlosnih ili zvučnih) u nervnom sistemu formiraju privremene socijalne veze, koje kasnije omogučavaju da se dobije isti odgovor i kada se odbaci primjena adekvatne draži, a očuva samo indiferentna draž. Tako npr. davanje hrane psu (adekvatna draž) uz ponavljani zvuk zvonceta (indiferentna draž) poslije više puta obavljenog eksperimenta može usloviti dobijanje istog odgovora (digestivna reakcija) i kada se kasnije samo pojavljuje zvuk zvonceta bez prinošenja hrane.
Ali pored mnogih novijih shvatanja naslijednika Pavlovljeve škole o postojanju polimorfnih socijalnih uslovnih refleksa, uhodanih tokom razvoja jedne individue, ipak je neshvatljivo da se jednim istim neurološko-fiziološkim mehanizmom (Ekscitacija-inhibicija) mogu objasniti raznovrsna psihička zbivanja u kompleksnoj čovjekovoj ličnosti, pa samim tim i mnogi psihopatološki poremećaji.
METODE U PSIHOLOGIJI
Metodologija predstavlja dio nauke koja se bavi načinima, vrstama, organizacijom i procesima istraživanja, sve sa ciljem dobijanja novih naučnih saznanja, odnosno za naučno objašnjenje neke pojave, tj. svjesnih psihičkih procesa i ponašanja, te za njihovo predviđanje. Karakteristike metodologije u određenoj nauci zavise od problema, predmeta i ciljeva istraživanja u okviru te nauke.
Najčešće se govori o dvije temeljne metode prikupljanja podataka: - introspekcija (samoopažanje, unutrašnje opažanje)
- ekstrospekcija ( vanjsko opažanje)
INTROSPEKCIJA
Metoda samoopažanja (introspicio – gledam unutra), predstavlja posmatranje i saopštavanje o doživljajima u trenu dok se događaju u nama ili neposredno nakon toga. Njome su otkriveni čulni kvaliteti, receptori, mnogo o procesu asocijacije i rješavanju problema, faktori opažanja, tumačenje snova i slicno. Subjekt tokom introspekcije ima dvostruku ulogu- on istovremeno i posmatra i doživljava.
Inače, introspekcija se može odvijati na razne načine:
1. u prirodnim uslovima (utisci koji su na nas ostavili neka djela, događaji, osobe, situacije; bez priprema osoba iznosi istraživaću doživljaje kroz predstave, riječi);
2. impresija (ispitivanje čulnih utisaka);
3. sistematska eksperimentalna introspekcija (ispitivanje složenih psihičkih procesa; odnosno, šta nam je zapravo u svijesti dok mislimo, pri čemu je ispitanik u potpunosti usmjeren na vlastite psihičke procese).
Nedostatak ove metode je sto se zapravo ne može primjeniti na čitavo područje psihologije (npr. na djecu, mentalno zaostale osobe i sl.) , zatim postoji mogućnost pojave otpora u saopštavanju svojih doživljaja, te sklonost dotjerivanju i nemogućnost provjere iskaza. Prema tome se najčesće kombinuje sa drugim metodama i tehnikama.
EKSTROSPEKCIJA
Ekstrospekcijom (vanjskim posmatranjem) zaključujemo o psihičkim procesima i zbivanjima druge osobe na osnovu podražaja i reakcije. Njome se ispitivaju zakonitosti psihičkih procesa, povezanih sa psihofiziološkim procesima u organizmu.
Oblici ekstrospekcije su:
1. posmatranje u užem smislu (registrovanje reakcija i ponašanja organizma u datoj situaciji);
2. prosto prigodno posmatranje (posmatramo pojavu koju nismo izazvali, niti očekivali. Korisna je jer se njom identifikuju pojave koje se kasnije sistematski i eksperimentalno ispituju);
3. sistematsko prigodno posmatranje - unaprijed znamo predmet i cilj, plan, kontrolisanje uslova pod kojim ce se odvijati, registrovanje svega značajnog za željenu pojavu;
4. eksperimentalno posmatranje - najviši stepen sistematskog i planskog posmatranja, otkriva od čega zavisi javljanje i šta uzrokuje neku pojavu;
5. registrovanje ponašanja različitim aparatima - instrumentima za mjerenje vremena, za mjerenje intenziteta draži, aparatima za slikanje, kamerama, elektrodama. Ovo omogućava detaljnije ulaženje u prirodu pojave, dobijeni podaci su trajni, objektivni, kvantitativno izraženi, ali su posredni pa ih je teško tumačiti; 6. analiza proizvoda djelatvosti - analiziramo rezultate zadataka koje smo zadali ispitanicima da urade.
TEHNIKE U PSIHOLOGIJI
Pod psihološkim tehnikama podrazumijevamo sve postupke koji se koriste za prikupljanje potrebnih podataka i njihovu obradu. Prema zadatku i cilju, tehnike istraživanja u psihologiji dijelimo na:
- tehnike prikupljanja podataka
- tehnike obrade i prikazivanja podataka
TEHNIKE PRIKUPLJANJA PODATAKA
Među mnogobrojnim tehnikama prikupljanja podataka najčešće se koriste: -eksperiment;
- intervju; - upitnik; - anketa:
- vođenje dnevnika i dosjea (historija slučaja); - sociometrijski postupak; - skala procjena; - proučavanje dokumenacije; - radna proba; - analiza sadržaja; - testovi; EKSPERIMENT
Eksperiment ili pokus predstavlja namjerno izazivanje određenog doživljaja ili ponašanja u strogo kontroliranim uvjetima u svrhu mjerenja i /ili promatranja.
U svakom eksperimentu postoje dvije varijable i to: - zavisna ili kriterijska varijabla (ono što se želi ispitati);
- nezavisna ili eksperimentalna varijabla (mogući utjecaji na zavisnu varijablu).
Intervju je neusiljen i elastičan razgovor sa ispitanikom u „četiri oka”. Neki ga definišu i kao „profesionalnim ciljem usmjeren razgovor”. U pravilu se sprovodi prema unaprijed sastavljenom planu pitanja, kako bi se stvorio cjelovit sud o ispitaniku. Uglavnom služi kao dopuna podacima koji su prikupljeni uz pomoć drugih tehnika.
Kvaliteta razgovora ovisi o intervjueru – (bitan je ponekad spol, dob, način govora, držanje, stav prema temi o kojoj razgovara); i intervjuiranome - ne mora biti motiviran za razgovor, može se bojati sudjelovanja u razgovoru.
Postoje tri vrste intervjua: nestrukturirani, polustrukturirani i strukturirani intervju.
Nestrukturirani intervju često nastaje spontano i slučajno. Npr. istraživač razgovara s učenicima za vrijeme odmora i saznaje niz informacija koje daju odgovore na istraživačka pitanja ili učitelj u razgovoru s roditeljem saznaje o reagiranju djeteta na određene aktivnosti u školi vezane za primjenu novog didaktičkog modela.
Polustrukturirani intervju zadržava donekle prirodnu i nenamještenu atmosferu, ali je ipak sam intervju vođen od strane istraživača. Vođenje je vrlo fleksibilno i ispitivač će se ubacivati u razgovor samo kad on skrene sa željene teme ili kad želi razgovor usmjeriti na probleme o kojima nije bilo govora. Za polustrukturirani intervju ispitivač ima osnovne natuknice u kojima su naznačene osnovne teme o kojima će se voditi razgovor.
Struktirurani intervju vodi se uz unaprijed precizno definisana pitanja. To su pitanja na koja se ne može odgovoriti sa "da" i "ne". Na taj način daje se mogućnost informantu da slobodnije iznese svoje viđenje problema.
Prednost: mogu se dobiti podaci koji nisu dostupni slozenijim tehnikama.
Nedostaci: neanonimnost ispitanika (vezano za iskrenost), neekonomičnost ukoliko se radi o vise ispitanika.
UPITNIK
Upitnik možemo definisati kao niz pitanja otvorenog ili zatvorenog tipa, koji uglavnom ima 2 značenja:
- anketni upitnik / list koji služi za prikupljanje podataka kao što su npr. opći podaci o pojedincu, ispitivanje javnog stanja i sl.)
- upitnik ili test ličnosti kojim ispitujemo jednu ili vise osobina ličnosti (npr. optimizam- pesimizam i sl.)
Naročito su važni redoslijed pitanja, uvodna pitanja, trajanje primjene, da li ispitanici znaju odgovoriti na pitanja koja im se postavljaju i da li to uopće žele.
Važno je postići da ispitanici odgovaraju iskreno, te ako je neophodno, zagarantirati im anonimnost.
Prednosti: ispitivanje se može, ali i ne mora sprovesti anonimno, može obuhvatiti više ispitanika i obrada odgovora se može standarizovati.
Nedostaci: mogućnost ispitanika da kontroliše svoje odgovore.
ANKETA
Anketna pitanja moraju biti jasna i nedvosmislena, prosta i kratka, određena i konkretna. Prednosti i nedostaci su slični onima koji su navedeni uz opis tehnike upitnika.
VOĐENJE DNEVNIKA I DOSJEA
Vođenje dnevnika ili dosjea je ustvari registriranje ponašanja kroz duži vremenski period, svog ili tuđeg. Registrira se ponašanje u prirodnim uvjetima.
Prednost: skupljanje podataka o situacijama koje se dešavaju prirodno, bez istraživačke intervencije.
Nedostaci: dugotrajnost, vrijednost zapažanja je samo individualna, uspoređivanja neopravdana.
SOCIOMETRIJSKI POSTUPAK
Sociometrijski postupak možemo definisati kao utvrđivanje homogenosti skupine i statusa pojedinca u njoj, unutar grupnih odnosa i stupnja kohezivnosti ili integriranosti grupe. Sama tehnika kojom se utvrđuje mjesto pojedinaca u grupi, bazira se na principu izbora onih sa kojima bi najradije sarađivali, odnosno da označe one sa kojima ne bi željeli sarađivati. Na osnovu dobijenih rezultata možemo utvrditi kakvi su odnosi u grupi, što se može prikazati pomoću sociograma. Sociogram je grafička shema gdje se vizualno mogu jednostavno uočiti međusobni odnosi članova u grupi.
U odnosu na socijalni status pojedinac moze biti: - popularan - kontroverzan
- odbačen - zanemaren
Prednosti: jednostavnost i velike mogućnosti otkrivanja unutargrupnih odnosa i odnosa među pojedincima.
Nedostaci: opasnost od nekritične primjene.
SKALA PROCJENE
Skala procjena ili skaliranje je istraživački postupak kojim se prikupljaju činjenice o stepenu, intenzitetu i kvalitetu izraženosti nekih psiholoških pojava. Pritom se koriste različite skale mjerenja urađene po nekorn redoslijedu, gdje jedan ili više ocjenjivača procjenjuju neku psihičku osobinu ili proces.
Procjene se mogu označavati brojevima, kategorijama i grafički. Tehnike skaliranja se koriste najčešće za ispitivanje psiholoških pojava koje je teško kvantifikovati, npr. mjerenje stavova. Školsko ocjenjivanje je također jedan vid skala procjene koja ima pet stupnjeva. Ovaj vid vrednovanja učeničkih znanja ima nedostatak što svaki nastavnik ima svoje vlastite kriterije ocjenjivanja. Numeričke skale koje se
koriste u psihološkim istraživanjima preciznije određuju brojne vrijednosti ispitivane psihološke pojave.
PROUČAVANJE DOKUMENTACIJE
Dokumenti koji se najčešće proučavaju u nastavničkom i odgajateljskom radu su školska svjedočanstva i pisane „karakteristike” o osobinama ličnosti i ponašanju učenika. U različitim prilikama proučavaju se i dnevnici pisma i bilješke koje su ispitanici načinili.
Prednosti: ne mora se direktno kontaktirati sa ispitanikom; dokumenti se mogu upotrijebiti i mnogo vremena nakon njihovog nastanka.
Nedostatak: nepouzdanost i netačnost podataka koji se u dokumentu nalaze.
RADNA PROBA
U radnoj probi zadatak pojedinca je obaviti određeni posao ili manifestirati neku vještinu, te se na osnovu rezultata zaključuje:
- koliko je ispitanik za određni posao osposobljen, odnosno koliko je ovladao određenom osobinom
- kolike i kakve su njegove specifične sposobnosti na osnovu kojih ce se tek osposobljavati za određeni posao ili manifestiranje vještine
Radna proba je pogodna tehnika za dijagnosticiranje momentalne spreme kandidata za obnavljanje određene radnje.
Prednost: jednostavnost.
Nedostatak: nesigurnost prognoze.
ANALIZA SADRŽAJA
Analiza sadržaja je postupak za „klasificiranje i kvantificiranje raznih verbalnih i neverbalnih poruka u najširem smislu riječi, prema njihovim sadržajnim i formalnim karakteristikama, a u skladu sa unaprijed utvrđenim pravilima”.
Analizi se najprije podvrgava sadržaj poruke, a na osnovu sadržaja i drugih karakteristika poruke zaljučuje se o osobinama tvorca poruke, kao i o osobinama poblike kojoj je poruka namjenjena.
Prednost: poruka se može čitati „između redova”, tj. Može se doći do podataka koji se ne daju direktno.
Nedostatak: opsežnost posla kada se želi provesti tačna i sigurna analiza.
TESTOVI
Za razliku od većine tehnika prikupljanja podataka, testovi su pravi mjerni instrumenti, što među ostalim znači da poznajemo njihove mjerne karakteristike (valjanost, pouzdanost, objektivnost i dr.)
Sa obzirom na predmet mjerenja razlikujemo:
- Testove sposobnosti - mjere ne rezultat učenja, već preduslove za učenje - sposobnosti zbog kojih se ljudi razlikuju u uspjehu u različitim i u istim aktivnostima.
One potiču iz naslijednih i socijalnih faktora kao i aktivnosti samog pojedinca. Testovi mjere: senzorne sposobnosti (sposobnosti ovisne od anatomskih karakteristika), psihomotorne sposobnosti (izvođenje brzih, spretnih, međusobno povezanih pokreta), te mentalne sposobnosti (najviše inteligencije)
- Testove ličnosti - njima ispitujemo pojedine aspekte ličnosti, koji određuju njenu strukturu. Najstabilnije karakteristike su osobine ili crte ličnosti, prisutne kod svih ljudi u većem ili manjem pomjeru. Mjere se testovima poput Cattelovih, Ajzenkovih, Belovog inventara i sl.
- Testove znanja - utvrđuje se nivo znanja, navika i vještina, stečenih učenjem i vježbanjem. Prednosti su sto ispitanici odgovaraju na ista pitanja, istovremeno, može se provjeriti znanje iz cijelog gradiva, ocjene su objektivnije, isključena subjektivnost ispitivača, ispitivanje brže i racionalnije. Važno je ispitati poznavanje osnovnih pojmova i pravila, njihovo razumijevanje i sposobnost njihove primjene.
Prednost: omogućuju mjerenje postignutih znanja, objektivni su i ekonomični u primjeni.
Nedostaci: ispituju se uglavnom statična znanja, ne mogu se postavljati podpitanja za emocionalno slabe i nedovoljno snalažljive ispitanike. .
KONCEPTI PSIHIČKOG APARATA PO SIGMUNDU FREUDU
Nesvjesno je temeljni pojam, a čine ga sve želje, misli, doživljaji, uspomene, koji su potisnuti iz svijesti, jer su u suprotnosti s usvojenim zabranama i normama ponašanja. Tako nesvjesno brani ličnost od krivnje i kazne. Potisnuti sadržaji izražavaju se simbolički u snovima, umjetničkom djelu, neurotskom simptomu, omaškama, propustima. Područje nesvjesnog je najveće i do njega možemo doći samo uz pomoć drugih. To je mnoštvo sadržaja koji nas mogu jako uznemiravati. Ono sadrži sve ono negativno u životu i predstavlja opasnost, jer ne miruje nego se želi probiti u svjesno i tako u nama stvara napetost. Te misli, sjećanja ili porivi toliko su uznemiravajući (pod neke od uznemirujućih nesvjesnih tema spadaju incest, mržnja prema braći i sestrama, roditeljima, supružnicima ili sjećanja na traume iz djetinjstva) da bi svijest o njima dovela do osjećaja anksioznosti.
U nesvjesnom se nalaze:
1. sadržaji koji su represijom potisnuti mehanizmom potiskivanja i ima ih najviše 2. nesvjesno znanje i informacije koje imamo, ali nikad nisu prešle kroz našu
svijest i nisu naučene
3. iskustva koja imamo, ali ih ne možemo verbalizirati.
Nesvjesno se sastoji od onih iskustava, težnji i osjećaja kojih ne možemo postati svjesni u običnim okolnostima, ali možemo psihoanalizom (primjenjujući tehniku slobodnih asocijacija), analizom snova i simbola, ili hipnozom.
Predsvjesno su sadržaji kojih se ipak možemo dosjetiti, i dovesti ih u svjesno, jer su povezani sa svjesnim i nesvjesnim.
Svjesno čine opažanja uvjetovana djelovanjem podražaja izvana, ono što je u datom trenutku u središtu naše pozornosti. Svjesnost se sastoji od onoga što smo toga trenutka svjesni. Možemo reći da svjesnost određuje ono što se u realnosti zbiva. Najčešće svjesnost određujemo prema stupnju budnosti i sposobnosti orijentacije prema sebi, drugima, vremenu i prostoru, tj. prema tzv. "stupnju testiranja realiteta".
Freud je vjerovao da svatka osoba posjeduje određenu psihičku energiju koju stvaraju urođeni nagoni. To je tumačio zakonom o očuvanju energije, ili ekonomičnošću, koja uključuje distribuciju, transformaciju i utrošak
emocionalne energije.
Nagonski impulsi funkcioniraju po principu ugode; oni traže trenutačno pražnjenje (ispunjenje) s namjerom održati napetost što je moguće manjom.
Ovaj tip pražnjenja energije nazvan je primarnim procesom zato jer se vjeruje da je on izvorni način funkcioniranja psihičkog aparata, pri čemu je on sakriven i maskiran,
a očituje se u snovima i psihijatrijskim simptomima.
STRUKTURNI MODEL
Psihički aparat se, prema strukturnom modelu sastoji od:
1. ID (ono) je urođena komponenta ličnosti, nalazi se u nesvjesnom. On sadrži sve ono psihološko kod pojedinca, sve ono naslijeđeno, a to su kao prvo instinkti ili
Id je središte svega animalnog, neograničenog, životinjskog. On ne priznaje nikakve zakone, ograničenja, pravila, ne želi biti sputan, ne poznaje nikakve zabrane. Id radi i djeluje po principu ugode kako bi smanjio psihičku napetost. On je iracionalan, narcističan i impulzivan. U njemu je najprisutniji libido (nagon). Sadrži potisnute ideje i afekte, a energiju crpi iz tjelesnih procesa (refleksi). Id je slijep i gluh i ne boji se, nema osjećaje, sadrži samo libido (psihička energija koja teži ugodi, želja) ili destrudo. Psihička energija ida teži za ugodom, a postizanje te ugode odvija se po načelu nagonske ugode, što znači da se prvo osjeća napetost, a kad dođe do realizacije nastupa opuštanje. Id sadrži potisnute ideje i afekte, koji su suprotni zabranama i normama ponašanja. Energiju crpi iz tjelesnih procesa. Seksualni i agresivni nagon, libido i destrudo, eros i thanatos.
EGO – Prisutan je kod odraslog čovjeka. Ego je struktura koja funkcionira po principu realnosti. Freud kaže da je Ego tu da bi kontrolirao id, da bi ga ograničio, usmjerio. On je onaj koji usmjerava ličnost prema napretku, razlikuje realnost i fikciju. Ima sposobnost trpljenja: trpi napetost, odgađa je. On zna planirati da bi došao do zadovoljenja na realan način. Sposoban je na promjenu. Raspolaže kognitivnim kapacitetima, ali ne funkcionira bez ida.
SUPER-EGO (nad Ja) je dio ličnosti koji se najkasnije razvija. Nije urođen, nego se razvija socijalizacijom. On je moralni čuvar ličnosti. Na temelju usađenih normi on sudi što je dobro, a što loše u postupanju ličnosti, je li to u skladu s normama ili ne. Funkcionira po principu idealnosti i straha. Ego pomaže da superego ne ode previše u idealnost
Superego je nasljednik edipskog kompleksa. Njegove funkcije su: savjest (osjećaj krivnje); samopromatranje; funkcija ideala (osjećaj manje vrijednosti).
Freud u superegu razlikuje 2 strukture
Ego-ideal - razvija se pod utjecajem nagrada i pohvala. Ego-ideal u pojedincu izaziva osjećaj ponosa i vlastite vrijednosti. Ego-ideal je način kako se ponašanjem može zadovoljiti autoritet, tj. uzor, prema kojem se nastoji oblikovati, stalno uz usporedbu sa Ja-idealom (svojim vlastitim).
Savjest - razvija se pod utjecajem kazni, zabrana ili iz straha. Savjest izaziva osjećaj krivnje i grijeha.
Ego se podčinjava superegu zbog straha od kazne, a idealu zbog ljubavi.
Od tri strukture koje čine ličnost za Freuda je najslabiji ego. Id se uglavnom nalazi u nesvjesnoj razini ličnosti. Ego je raspoređen u sve tri strukture, ali ga najviše ima u predsvjesnoj, dok superega najviše ima u svjesnoj.
MEHANIZMI ODBRANE
Mehanizmi odbrane su tehnike kojima se Ego služi za odbranu od nagona (tj. opasnih nagonskih pulzija) i nepodnošljive tenzije afekata. Oni su nesvjesni psihički procesi koji ublažavaju anksioznost i eliminišu konflikt. Osnovni cilj im je narcistička
zaštita, izbjeći svaku vrstu nezadovoljstva, libido okrenuti ka Egu; i za adaptaciju na vanjski svijet.
Mehanizme odbrane moguće je podijeliti na: Zrele
Nezerele
Kriterij za ovu podjelu mehanizama odbrane je ocjena realiteta, tj. da li je realnost pri njihovoj primjeni iskrivljena.
Nezreli mehanizmi odbrane: potiskivanje, poricanje, acting aut, projekcija, reakciona formacija, konverzija, disocijacija, racionalizacija, kompenzacija, identifikacija, regresija.
Zreli mehanizmi odbrane: altruizam, humor, sublimacija, anticipacija.
Ego normalne ličnosti se veoma uspješno bori sa zahtjevima Id-a i Super-ega, ali u slučaju kada strah stupi na scenu Ego osjeća potrebu da se odbrani od tih nasrtaja koji mu prijete kako vanjskih, tako i unutrašnjih. U svrhu svoje odbrane Ego koristi razne metode.Bitna funkcija psihičkog aparata sastoji se u ponovnom uspostavljanju ravnoteže poslije poremećaja koji je nastao pod utiecajem vanjskih impulsa i stresora. To se postiže, najprije, rasterećenjem napetosti koja je stvorena, a kasnije njenim "potiskivanjem". Kad god ne uspije održavanje ravnoteže, stvara se stanje opasnosti. Previše visoka napetost predstavlja najjednostavniji oblik stanja opasnosti.
Tri su tipa Ego-anksioznosti: realna, neurotična i moralna.
Anksioznost se rješava korištenjem mehanizama odbrane: nesvjesno ili distorzijom realiteta.
Prema Vaillantu Razlikujemo:
-najprimitivnije odbrane (psihotične odbrane - halucinatorna projekcija, psihotično poricanje, iskrivljavanje). Česte su u snovima i projekcijama, i u djece do pete godine;.
-narcističke odbrane (nijekanje, primitivna idealizacija, projekcija, projektivna identifikacija, cijepanje, izvrtanje);
-nezrele odbrane (acting out, identifikacija, introjekcija, projekcija, regresija, pasivno agresivno ponašanje, somatizacija, shizoidne fantazije, blok, hipohondrija);
-zrele ili zdrave odbrane (altruizam, anticipacija, asketizam, sublimacija, humor, supresija),
-neurotske odbrane (disocijacija, izolacija, potiskivanje, premještanje, pomak, kontrola, inhibicija, intelektualizacija, racionalizacija, reaktivna formacija,
neutralizirati nastalu tjeskobu. Ego nastoji i konflikte i anksioznost ostaviti nesvjesnima.
Kada ego koristi mehanizme obrane?
1. kada je potrebno držati emocije unutar tolerantnih granica tokom iznenadnih promjena u emocionalnom životu (npr. gubitak voljene osobe);
2. kada se ponovno uspostavlja fiziološka homeostaza odgađanjem ili preusmjeravanjem naglo pojačanih bioloških poriva, kao u adolescenciji kad su izraženije seksualna pozornost i agresivnost;
3. kada je potreban predah tokom krupnih promjena u životu koje ne mogu odmah biti integrirane, kao u pubertetu, poslije opsežnih operacija, u napredovanju na poslu;
4. kada se treba uhvatiti u koštac s nerazriješenim konfliktima s važnim osobama, bilo živima ili umrlima.
Ego pokušava gratificirati koliko je god moguće više nagona Ida bez ugrožavanja od kažnjavanja bilo Super-ega, bilo društva. Ukoliko nije svjestan takvih želja, čovjek ne može prema njima izravno djelovati. Odbrane ga štite od kazne zbog kršenja društvenih pravila. Također ga štite od osjećaja tjeskobe i krivice koji se javljaju zbog želje da se prekrše pravila koja donose roditelji i društvo. Da bi bili djelotvorni, mehanizmi odbrane moraju ostati nesvjesni.
Fiksacija se odnosi na sklonost očuvanju obrazaca ponašanja, emocija i misli kojima su se osobe služile u dotadašnjem životu. Fiksacije osobe određuju koji će se tipovi konflikata, možda, kasnije pojaviti (potaknuti stresorima) i određuju koji će se mehanizmi obrana kasnije primijeniti kao odgovor na stresore. Rane životne traume, a naročito gubici (stvarni, prijeteći ili osviješteni), mogu dramatično promijeniti razvoj Ega. Rani gubitak predstavlja naročitu opasnost jer oštećuje još nezreli i krhki Ego, kompromitira njegov razvoj i čini osobu podložnom maladaptivnim stresnim odgovorima u kasnijem životu. Sve osobe prolaze nesvjesne konflikte. Međutim, razlikuju nam se pojedini nagonski impulsi, zabrane, anksioznost i odbrane od konflikta.
Psihijatrijske simptome možemo promatrati kao neuspješne odbrane.
Kad su simptomi istodobno i odbrana od nagonskih impulsa i indirektna ekspresija tih impulsa, oni mogu postati vrlo tvrdokorni. Simptomi pružaju nesvjesno olakšanje od nagonskih impulsa i energije Super-ega (primarna dobit), a donose i dodatne koristi, kao što je priskrbljivanje posebne pažnje voljenih osoba ili liječnika (sekundarna dobit).
Najčešći mehanizmi odbrane su:
Potiskivanje je najčešći mehaniza, odbrane i sliči na zaboravljanje. Ovaj nevoljno nastali mehanizam potskuje sve naprijatne misli i impulse u nesvjesno i na taj način ublažava anksioznost i eliminiše konflikte. Odvija se bez uticaja naše volje i zbiva se u našem nesvjesnom. Dešava se tokom cijelog našeg života. Što je Super-ego strožiji potiskivanje je masivnije. Potiskivanje je odgovorno za greške u pamćenju i
lapsuse u govoru. Potiskivanje je karakteristično za histeriju, premda se često javlja i u drugim psihoneurotskim i psihičkim poremećajima. Za potiskivanje je bitno da se nepoželjni instiktivni zahtjevi odstrane i drže izvan dosega svjesnoga. Potiskivanje je izraženo u djetinjstvu. Zbog toga mi zaboravljamo mnoge događaje iz djetinjstva. Kada Ja ne može dobro potisnuti određeni događaj ili osjećanje, potisnuti sadržaj pređe u predsvjesno i osoba svijesno postaje uznemirena, nesigurna, osjetljiva i često stvara simptom neurotskog poremećaja. Ovaj mehanizam odbrane čuva neprijatne sadržaje doživljenog van svjesnog i spriječava pojedinca da prepozna svoje vlastite misli ili osjećanja.
Pr. Student odlazi na odmor s brigom da bi mogao pasti godinu, ali ne želi razmišljati o tome da ne pokvari odmor
Racionalizacija - je primjena intelektualnih i logičkih argumenata, kao izgovor za izbjegavanje anksioznog iskustva. To je mehanizam odbrane koji se često koristi u svakodnevnom životu. Racionalizaciom pokušavamo objasniti ponašanja koja nisu etički ispravna, “skida se” krivnja, izmišljanje nepravih razloga koji mogu zamijeniti prave razloge za neuspjeh, grešku, krivu procjenu, kako bi se prikrili pravi uzroci i razlozi.
Npr. Kašnjenje na posao ili sastanak.
“Kiselo grožđe” Pr. ljudi koji ne uspiju upisati željeni studij, pa tada omalovažavaju profesiju koju su prvobitno željeli (Svi su glumci cirkusanti, medicina je za štrebere).
“Slatki limun” Pr. pojedinac hvali upravo ono što je bio prisiljen izabrati, pa npr. tvrdi da je studij koji je upisao za njega «baš ono pravo».
Identifikacija - je nesvjesna potreba da osoba oponaša neki model iz okoline. To je jedan od najvažnijih mahanizama u razvoju ličnosti (psihoseksualni identitet). Identifikacija osobi omogućuje da se lakše nosi sa svojim neuspjehom, tako da se poistovjeti sa uspješnom osobom; različitog intenziteta i vremena trajanja. Osoba se može identifikovati i sa grupom. Ova identifikacija može imati pozitivne i negativne efekte za osobu. Pozitivni efekti su kada grupa pomaže pojedincu u zrelijem ponašanju nudeći sticanje osjećaja sigurnosti. Negativni učinci se viđaju kada se djeca identificiraju sa asocijalnom osobom ili grupom. U nekim situacijama osoba sa slabim Egom, koji ne može da izdrži navalu straha, može se identifikovati sa mučitelem, agresorom (zarobljenički, logori, otmice).
Pr. Dječak se divi svome ocu, pa očev uspjeh dioživljava kao svoj. Pr. Tragedija koja se dogodila prijatelju doživljavamo kao svoju.
Regresija prestavlje vraćanje na ranije obrasce ponašanja i reagovanja, koji ne odgovaraju aktuelnoj dobi osobe. To je vraćanje unazad. Ovaj mehanizam se sreće u
Pr. Udaranje predmeta za koji smo zapeli; bacanje reketa nakon neuspjelog poena u tenisu)
Projekcija je obrambeni mehanizam, koji zapošljava nesvjesni dio Ega, kroz koji se unutrašnji impulsi i osjećaji koji su neprihvatljivi ličnosti pripisuju vanjskom objektu i tada ulaze u svijest kao iskrivljena percepcija vanjskog svijeta. Osoba svoja osjećanja, fantazije, želje, porive pripisuje drugim osobama ili prilikama u okolini. Najčešće se proiciraju u drugog osjećaji koje vlastiti Super-ego ne odobrava, ato su najčešće agresivni osjećaji (on mene mrzi). Projekcija iskrivljuje stvarnost i remeti dobre interpersonalne odnose. Ovaj mehanizam karakterističan je za psihotična stanja, ali se projekcija često javlja i pri normalnim stanjima te kod neuroza. Projekcije koje nisu odraz psihopatologije su želje roditelja da djeca izaberu određeno zanimanje. Ogovaranje je također projekcija, koje dobrim dijelom proistiće iz potrebe da ono što u nama ne valja, što ne možemo prihvatiti kao svoje proiciramo na druge.
Vlastite želje i ideje pripisuju se drugoj osobi (ti uvijek želiš biti bolja od drugih)
Negacija opažaji ne dolaze u svijesno u svom izvornom obliku, već u obliku negativa, tako da se opažaji nalaze u svijesnome, ali okrenuti u svoju suprotnost. Čim se neki nepoželjni opažaj ili misao približi svijesti ili uđe u nju odmah se negira. Tako bolesnici koji su bolesni od najtežih bolesti ne poriču da su bolesni, ali su uvjereni da se radi o nekoj drugoj, lakšoj bolesti.
Pr. Roditelji djeteta koje boluje od leukemije negiraju dg i liječnike smatraju nesposobnima, uvjeravaju sebe da će dijete ozdraviti
Pomak se odnosi na pomicanje ili premještanje osjećaja ili kateksa (investicija) poriva od jednog objekta na drugi koji se razlikuje od izvornog u nekom obliku ili kvaliteti. Kao obrana, pomak dopušta simboličnu reprezentaciju izvornih ideja ili objekata s drugom idejom ili objektom koji je slabije investiran i koji izaziva manje boli.
Reaktivna formacija (preobražaj u suprotno) jedna je od bazičnih ego-obrana koja osnažuje jedinku da očituje neprihvatljive impulse pretvarajući ih u sasvim suprotne oblike. Reaktivna formacije jest obrana koja je karakteristična za opsesivno-kompulzivnu psihoneurozu, ali se susreće i u drugim psihoneurozama. Reaktivna formacija je koristan mehanizam odbrane u procesu socijalizacije djeteta. Da bi dijete izbjeglo prijekore okoline, osbito dragih osoba, on kreativno usmjerava napore svoga Ja i putem ovog mehanizma odbrane postaje čisto,uredno. U slučajevima kada se ova obrana veoma mnogo rabi na ranom stupnju psihoseksualnog razvoja, odnosno razvoja ega, ona se može odraziti kao sastavni dio karaktera. Reaktivna formacija - omogućava osobi da negativne emocije pretvori u njihovu suprotnost, omogućava da zauzmemo stav potpuno suprotan od naših želja.
Pr. pojedinac prilikom susreta pokazuje istaknutu ljubaznost da bi sakrio antipatiju ili neugodu.
Pr. pretjerano pokazivanje zabrinutosti za dijete može maskirati majčino potisnuto neprijateljstvo prema njemu.
Intelektualizacija - objašnjenja složenija nego u racionalizaciji, osoba se služi teorijskim, znanstvenim objašnjenjima kako bi ponudila nepravi razlog za svoju ponašanje, procjenu.
Pr. Obrazloženje invaliditeta pacijenta kroz nuđenje “medicinskih razloga” za skrivanje propusta
Izolacija je obrambeni mehanizam posebno karakterističan za opsesivno-kompulzivu psihoneurozu u kojoj su elementi što pripadaju jedan drugome odvojeni i tako se posebno doživljavaju. Izolacija kao obrambeni mehanizam pripisuje se procesu cijepanja i odvajanja ideje, koje se sjećamo od afekta koji joj je pripadao i koji je potisnut.
Poricanje je relativno čest mehanizam odbrane koji se i u normalnom i u patološkom stanju ljudi. Razumljivo je da upotreba tog mehanizma može varirati i on je uvijek u odnosu prema afektu koji je udružen s idejom ili događajem. Ovaj obrambeni mehanizam čest je kod male djece. Beba može poricati stvarnost i zaspati da bi se udaljila od vanjskih podražaja, dijete može okrenuti glavu od neke osobe i tako negirati njeno prisustvo. Odrasli također koriste ovaj mehanizam odbrane (neće se to nama dogoditi, nije to rat poćeo to su samo incidenti i neke barabe. Korištenje fraza proći će i ne obraćaj pažnju na svaku sitnicu mogu žnačiti negiranje značenja simptoma.
Proces introjekcije u kojem su kvalitete voljenog objekta internalizirane i postaju dio vlastitog Ega, igra bazičnu ulogu u ranom razvoju Ega. Introjekcija služi kao obrana kada se upotrebljava u odstranjivanju ili brisanju razlika između subjekta i objekta. Kroz introjekciju je izbjegnuta bolna svijest o odvajanju ili o prijetnji gubitka koju subjekt pretpostavlja.
“Acting out" je ponašanje koje se pripisuje pražnjenju ili gratifikaciji nekih oblika nesvjesnih konflikata kroz akciju, bez svjesne spoznaje o izvorinim elementima samog konflikta i o njegovom porijeklu.
Npr. Antisocijalno ponašanje kod subjekta, ustvari odbranu od straha uzrokovanog nesvjesnim konfliktima.
Sublimacija je zdrav mehanizam odbrane pomoću kojeg se ciljevi infantilnih žalja, agresivnih poriva, fantazija zamjenuju sa drugim ciljem. Ova zamjena se vrši posredstvom Ega, pri čemu ova zamjena nije u konfliktu sa sistemom vrijednosti te osobe. Agresivne porive osoba može prevesti u socijalno prihvatljive načine aktivnosti (borilački sportovi, u medicini u agresivne dijagnostičke i terapijske metode (hirug). Energija iz libida - neostvarena seksualna želja se preusmjerava u umjetničku ekspresiju (slikarstvo, poezija, sport)
Kompenzacija - negativna energija nastala zbog neke nepovoljne situacije se preusmjerava u područje uspjeha
Pr. Žena koja ne može imati vlastito dijete, posvaja tuđe
Fantazija - emocionalni nagon na razini mašte “budno snivanje” - preopterećenje energijom se prazni kroz fantazije i čuva ego od sloma.
Humor - u situacijama kada ego ulazi u opasnosti zbog vanjskih ili unutarnjih pritisaka: kriza se promatra iz nove perspektive (student pred ispit).
Konverzija je mehanizam odbrane gdje se nesvjesni konflikti ispoljavaju kao simbolične spoljne manifestacije raznih somatskih ili duševnih poremećaja. Ispoljava se kod konverzivnih neuroza.
Disocijacija predstavlja mehanizam odbrane gdje dolazi do drastične promjene identiteta ličnosti kao zaštite konflikta. Primjeri disocijacije su: psihogeno nastali poremećaji, mjesečarstvo, amnezija višestruke ličnosti.
Svrha obrana: zaštita ega od neugode, depresije, nekompetencije.
To su korisni mehanizmi – čuvaju zdravi dio ličnosti. Psihičke bolesti se javljaju kad obrane zakažu.
OSJEĆAJI - OPAŽANJE
Na osnovu izvjesnih školskih znanja, laik ima ovakvu predstavu o opažanju nekog predmeta: kao kod neke male fotografske komore zraci svjetla prodiru u oko i bacaju na retinu obrnutu sliku predmeta. Od retine idu nadražaji i slika se prenosi putem
vlakana vidnog živca, slika se odražava u zatiljačnom režnju i na taj način doživljavamo opažaj nekog predmeta, npr. sata koji stoji pred nama. Međutim odnosi su u stvari komplikovaniji: jednom je to đepni sat, okrugao u niklenoj sjajnoj čauri sa arapskom brojevima, a prilikom opažanja on nadražuje određeni broj ćelija retine, drugi put to je mali četvrtasti zlatni satić sa narukvicom, treći put to je veliki zidni sat, četvrti put to je pješčani sat. U svim ovim prilikama nadražaj nastaje na sasvim drugim mjestima retine, i u vezi s tim, u zatiljačnom režnju, gdje se nalazi centar za vid, odražavaju se sasvim druge kombinacije nadražaja, ipak mi doživljavamo uvijek isti opažaj, to jest uvijek vidimo sat pred sobom. U stvari, zraci posebne konstalacije i boje prodiru u oko i nadražuju određene ćelije retine kao i ganglijske ćelije u zatiljačnom režnju, ali slika predmeta koja se tu odražava mora da se poveže sa nečim sličnim što smo ranije vidjeli i doživjeli, to jest mora da se poveže sa pojmom sata koji se ranije stvorio u našam mozgu i tada ćemo prepoznati, odnosno opaziti sat. Ovdje se pored raznih kombinacija neposrednih osjećaja, odigrava istovremeno proces oživljavanja ranijih sličnih tragova ili engrama sjećanja. Neka prvi put u životu vidimo neki naroćiti oblik sata, povezujući u svijesti taj opažaj sa ranijim engramima sata možemo sa sigurnošću reći da je pred nama sat. Ovi procesi odigravaju se u zatiljačnom režnju jer sposobnost prepoznavanja predmeta putem vida propada kod obostranih oštećenja zatiljačnog režnja (optička agnozija). Međutim kod zatiljačnog oštećenja narušen je samo aparat za optičko prepoznavanje predmeta, dok sam pojam tog predmeta nije nestao. U takvim slučajevima može se npr. pipanjem predmeta da oživi njegov pojam i da se taj predmet prepozna.
Da bi nastao opažaj nekog predmeta potrebno je da u mozak stignu osjećaji iz najrazličitijih oblasti čulnih organa (miris, sluh, vid, opip, okus), da se povežu u jednu cjelinu, a zatim da se putem stvaralačke sinteze usklade sa ranije doživljenim sličnim engranima.
Osjećaji su najprostiji psihički procesi, koji nastaju kao rezultat djelovanja stvari i pojava materijalnog svijeta na čulne organe i sastoje se u odražavanju pojedinih svojstava tih stvari. Čovjek je u komunikaciji sa spoljnim svijetom preko čulnih organa, koji su prijemnici svih nadražaja iz spoljnjeg svijeta, Kada djelovanjem draži stvoreni nadražaj putem centripetalnih vlakana dospije do mozga, stvaraju se osjećaji kao poseban psihički fenomen. Kao što je rečeno čovjek je putem čula povezan sa svim onim što ga okružuje i osjećaji koje primamo preko čulnih organa su polazna tačka svakog saznanja.
Putem čulnih organa mi upoznajemo materijalne stvari oko sebe, upoznajemo neposredno posebna svojstva tih materijalnih stvari spoljašnjeg svijeta,
Ovo saznanje do koga dolazimo putem čulnih organa je čulno saznanje koje je po svojoj prirodi pojedinačno, neposredno i spoljašnje. Prema tome, čulno saznanje odražava predmete i pojave spoljnog svijeta neposredno i ono nas informiše o posebnim svojstvima tih predmeta i pojava, ali ono ne može riješiti pitanje o prijeklju ovih ili onih pojava, ono ne može da riješi uzajamne veze i zakonitosti po kojima se pojave razvijaju.
Da bi se saznale te uzajamne veze i zakonitosti, da bi smo mogli da prodremo u suštinu tih pojava, potreban je jedan novi kvalitativni skok - skok od osjećaja, preko percepcije i predstave ka pojmu, ka misli, a koji se sastoji u tome što se vrši prelaz od
Ovo otkrivanje sveopšte povezanosti pojava i zakonitosti po kojima se one razvijaju, otkrivanje suštine stvari i pojava to je logično ili misaono saznanje ili mišljenje koje postoji samo kod čovjeka i bez kojega ne može biti riječi o stvarnom saznanju svijeta.
Prema tome, čulno saznanje je pojedinačno, neposredno i spoljašnje, a logično saznanje je opšte, posredno i unutrašnje.
Skok od čulnog saznanja ka logičnom izvršen je putem apstrakcije na taj način da se od jednog konkretnog predmeta, na primjer percepcije jednog konkretnog sata, došlo do pojma sata uopšte. Mi smo u životu opazili mnogo različitih satova i procesom apstrakcije oduzeli smo od njih sve što je konkretno, a zadržali smo ono što je zajedničko i suštinsko i na taj način smo došli do pojma sata uopšte. Čulno saznanje je baza cjelokupnog našeg saznanja i materijal iz koga se izrađuju pojmovi kao logične slike stvari, koji onda služe kao samostalni psihički fakti u posrednom logičnom saznanju svijeta (grom i munja).
Čulno saznanje je materijalna baza, a logično saznaje - superstruktura cjelokupnog procesa saznanje.
Superstruktura ima relativnu samostalnost, i u svojoj djelatnosti samostalno operiše i upoznaje zakonitosti prirode i društva, i upoznavši te zakonitosti, sa svoje strane djeluje i na izmjenu materijelne baze, tj. na korigovanje i usavršavanje našeg čulnog saznanja (štap uronjen u vodu).
Osjećaje iz kojih se izgrađuju psihički procesi odražavanja djelimo na senzibilne i senzoričke.
Senzibilni osjećaji su oni koje u izvjesnom stepenu lokalizujemo svuda po tjelu: djelimo ih u osjećaje površnog i dubokog senzibiliteta.
U površni senzibilitet ubrajamo osjećaje dodira, bola i temperature, dok duboki senzibilitet obuhvaća osjećaje pritiska, osjećaje koji potiču iz mišića, zglobova i unutrašnjih organa, kao i osjećaje vibracije.
Senzoričke funkcije su funkcije specijalnih čulnih organa: osjećaji mirisa i okusa, tzv viša čula: čulo vida i čulo sluha. Ovamo možemo da ubrojimo i čula diferenciranog opipa.
Osnovni i biološki smisao ovih čulnih organa sastoji se u tome da organizmu omogući da se pravilno orjentiše prama samom sebi, a još više da se tačno orjetiše prema korisnim ili štetnim uticajima svoje okoline i da na odgovarajući načim mobiliše svoje motorne snage. Na primjer, osjećaj mirisa pokreće motorne snage organizma da se on približi nekom objektu hrane ili oplođavanja, i da izvrši čitav niz nagonskih radnji. Osjećaj bola ili vrućine podstiče organizam na čitav niz odbrambenih radnji kako bi se zaštitio od štetnih uticaja.
Anatomsko - fiziološki osnovi
Senzibilni i senzorički putevi koji vode od periferije ka mozgu najprije idu u talamus. Talamus predstavlja relejnu centralu za senzibilne puteve. Odavde idu putevi pojedinih čula ka projekcionim poljima u koru velikog mozga, u centar za vid u
okcipitalnom režnju, u centar za sluh u temporalnom režnju, u senzitivnu sferu u zadnjoj centralnoj vijugi.
Ebinghaus tvrdi da su osjećaji takvi nadražaji koji u sebi ne sadrže iskustvo, jer ako bi osjećaji bili povezani sa iskustvom, onda bi to bio poseban psihički proces – opažanje. Združeno dejstvo ovih faktora odigrava se u stvari nesvjesno, mi nismo svjesni tog spajanja (Čovjeka koga vidimo u daljini nikad ne primamo kao liliputanca, jer nam iskustvo pomaže da ga opažamo u njegovoj normalnoj veličini). Međutim ako je ta udaljenost velika tada ćemo vidjeti čovjeka malog.
Osjećaje djelimo na eksteroceptore i interoceptore.
Osjećaji koje izazivaju uticaji draži na eksteroceptore, odražavaju materijalna svojstva stvari izvan nas.
Osjećaji koje izazivaju uticaji draži na interceptore obavještavaju nas o stanju unutrašnjih organa, o polažaju tjela, o pokretima pojedinih djelova tjela.
Percepcija (opažanje) predstavlja psihički proces u kome su tjesno vezani osjećaji i iskustvo, što znači da svaka percepcija sadrži osjećanja na kojima se de fakto zasniva. Percepcija sadrži niz osjećaja s obzirom da svaki predmet ima mnoga različita svojstva, od kojih svako izaziva različiti osjećaj. Ako na primjer imamo olovku u ruci i počnemo da pišemo, mi vidimo njenu boju, osjećamo njenu tvrdoću, čujemo šum koji ona proizvodi što sve skupa predstavlja različite osjećaje (vidne, slušne taktilne, osječaj pritiska).
To ne bi bilo dovoljno da bismo govorili o percepciji (opažanju) olovke ako mi predhodno nikada nismo vidjeli olovku.
Naši čulni organi se u svakom trenutku nalaze neposredno pod djelovanjem mnogih predmeta i pojava iz realnog svijeta. Međutim, sve te predmete mi ne možemo vidjeti podjednako ili ih barem nismo podjednako svijesni. Mi smo u situaciji da stalno u glavi pravimo selekciju izdvajajući neke u prvi plan, pri čemu se na njih usredsređujemo, koncentrišemo našu pažnju, a druge prevodimo u drugi plan, pri čemu ih sve nejasnije percepiramo. Ono što tog trenutka najjasnije percipiramo predstavlja predmet percepcije, a predmeti iz drugog plana čine podlogu percepcije. Ono što u jednom trenutku pripada podlozi može kroz neko vrijeme da postane objekat percepcije, i obratno (dvojne figure, govor sagovornika na cesti).
(majka i djete)
Opažaji prostora i vremena.
Naročito mjesto u percepciji zauzima prostor i vrijeme. Engels kaže da su osnovni oblici svakog čovjeka prostor i vrijeme i da je biće van vremena isto takva besmislica kao i biće van prostora. Ne može se zamisliti ni jedan događaj, ni pojava koja ne bi imala svoju vremensku i prostornu lokalizaciju.
Faktori koji utiću na percepiju veličine predmeta.
Veličina slike na mrežnjači. Ukoliko je slika na mrežnjači veća, utoloko je predmet veći.
Iskustvo je važno kod percipiranja predmeta na daljinu.
Okolina i predmeti igraju veliku ulogu što se tiće tačnog percipiranja veličine predmeta (visok i srednje visok čovjek).
Boja: Svijetlo obojeni predmeti izgledaju veći i krupniji od tamnijih. Percepcija vremena
Mnogi faktori igraju važnu ulogu u procjenjivanju vremena, što u mnogome zavisi od toga čime je i kojim događajem jedan vremenski period ispunjen, koliko ta zbivanja za nas predstavljaju interesantne momente ili koliko je posao koji obavljamo od interesa za nas. Vrijeme nam izgleda kratko ako su zbivanja zanimljiva. Naprotiv vrijeme se oduži ako obavljamo poslove koji nisu zanimljivi niti imaju posebnu važnost za nas.
Interesantni su poremećaji sposobnosti procjenjivanja vremena i sposobnosti vremenske lokalizacije doživljaja koji se viđaju pod specijalnim patološkim uslovima. Kod shizofrenih bolesnika događa se da da im vrijeme protiče brzo, drugi ljudi govore i kreću se brzo. Slično se događa kada slušamo strance čiji jezik ne poznajemo dobro.
Kod trovanja meskalinom vrijeme izgleda razvučeno i kod epilepsije vrijeme protiče veoma sporo.
Opažanje pokreta
Da bismo mogli vizuelno pratiti neki predmet koji se pokreće njegova brzima mora biti u određenoj granici. Ispod i iznad te granice nećemo moći vidjeti pokretanje predmeta (mala kazaljka na satu i puščani metak).
Poremećaji opažanja pokreta.
Bolesnici mogu doživljavati kretanje nekog predmeta sasvim usporeno ili imati osjećaj kao da predmet juri. Mogu imati utisak prividnog udaljavanja predmeta
(poropsija) ova pojava je najčešće epileptiči fenomen. U ovu pojavu spada prividno smanjivanje predmeta (mikropsija) i prividno povećanje predmeta (makropsija).
Prva pojava se vidi kod trovanja atropinom, kod epilepsije i u toku paralize akomodacije poslije preležane difterije. Makropsija se javlja prilikom trovanja pilokarpinom, kod epilepsije i encefalitisa.
Poremećaj opažanja
Poremećaj opažanja može biti kvalitativni i kvantitativni. Uzroci ovome mogu biti mnogostruki, posmatrano s gledišta lokalizacije, počev od poremećaja u receptornim organima, sprovodnim putevima, u kortikalnim centrima u kori velikog mozga, pa sve do promjena u psihičkim funkcijama.
AGNOZIJE
Agnozije su poremećaji kod kojih je izmjenjena sposobnost raspoznavanja i prepoznavanja primljenih nadražaja iako je funkcionalna sposobnost čulnih organa očuvana. Moguče su u oblasti svih čula.
Optičke agnozije sastoje se u tome da bolesnik nema sposobnost raspoznavanja primljenih svjetlosnih utisaka iako je organ vida neoštećen. On u stvari nije slijep jer je funkcija oka i sprovodnog sistema očuvana. U takvim slučajevima bolesnik može da posmatra neki predmet, čak i da ga opisuje ali nije u stanju da ga prepozna. Uzrok ovome je oštećenje u lijevoj moždanoj hemisferi (ili obostrano) i to u konveksnom djelu okcipitalne kore, gdje se nalazi psihovizuelni centar.
Akustička agnozija je slična pojava. Bolesnik nije u stanju prepoznati zvuk i njegovo porjeklo, npr., kucanje sata ne može protumačiti otkucajima sata. Bolesnik nije gluv on čuje zvuk, negovo čulo sluha je ispravno, slušni živac očuvane funkcije ali ne prepoznavanje zvuka je jasno izraženo. Žarište se nalazi u prvoj temporalnoj vijuzi na lijevoj strani psihoakustička zona.
Taktilna agnozija - Bolesnik ima očuvanu palpacionu sposobnost prstiju šaka ali pri zatvorenim očima samo pipanjem predmeta nije u stanju da ih prepozna. Žarište se nalazi u srednjoj trćini zadnje centralne vijuge.
Antonov sindrom je vrsta agnozije u kojoj bolesnik ne prepoznaje svoj sopstveni defekt. Bolesnik pipa svoju oduzetu ruku, ne prepoznaje je i pita se se šta to može biti; iako je potpuno slijep on toga nije svestan i tvrdi da dobro vidi.
Iluzije su veoma čest poremećaj opažanja. Kod iluzija se primljeni čulni utisci koji potiču od nekog premeta, stapaju s proizvodima fantazije, poslije čega se tako izmjene da opažanje pruža pogrešnu sliku predmeta
Razlikujemo četri vrste iluzija.
1. Iluzije zbog nepažnje: na primjer pri čitanju i ne primjetimo u jednoj riječi pogrešno naštampano slovo.
2. Iluzije uslijed dejstva afekta: kada usamljeni noću hodamo i u strahu vidimo od grma čovjeka koji ide prema nama.
3. Pareidolije, specijalne iluzije koje nastaju bez učešća afekta, pri čemu utisak stvarnosti ne postoji: posmatranjem oblaka vidimo razlićite oblike i figure.
4. Iluzije uslijed navika ako stavimo kuglici između kažiprsta i srednjeg prsta imaćemo utisak da držimo dvije kuglice. Mi nismo naučili da se služimo ovim površinama.
Iluzije su česte pojave psihopatiološkog sadržaja u bolesti kod akutnih dušvenih oboljenja, najčešće toksičnih i infektivnih psihoza.
HALUCINACIJE
Halucinacije su takav poremećaj pri kome postoje opažanja bez odgovarajućih objektivnih draži. Bolesnici su uvjereni da čuju, vide, po tjelu osjećaju ono što u stvari ne postoji. Javljaju se u oblasti svih čula (optičke, slušne, olfaktivne, gustativne, haptičke) ali su oblasti čula vida i sluha najčešće.
Halucinacije mogu biti elementarne (jednostavne) na primjer zvuk, svijetlost, ili složene (raznovrsne), na primjer čitave slike ili rečenice. Elementarne halucinacije ukazuju na neposredno razdraženje receptornog aparata, a složene su vezane za poremećaj svijesti i mišljenja. Halucinacije uvijek pokazuju bolesno stanje centralnog nervnog sistema i nalaze se najčešće kod duševnih bolesnika. Psihološki značaj halucinacija je stvarna čulna predstava: onaj koji halucinira vidi, čuje osjeća kao da postoji stvarni objekt.
Predisponirajući faktori za nastanak halucinacija su raznovrsni. Na prvom mjestu: a) poremećaj jasnosti svijesti, b) postojanje sumanutih ideja; c) izvanredna afektivna stanja; d) različiti stepeni intoksikacije centralnog nervnog sistema, e) intenzivne sugestije; f) lokalni nadražaji kortikalnih centara; g) periferni nadražaji (pritisak na očne bulbuse može izazvati vidne halucinacije).
Optičke halucinacije se mogu manifestovati u različitom obliku:
1. Fotomi (iskre, plamen, svjetlo) predstavljaju najelementarniji oblik optičkih halucinacija.
