Pažnja kao psihička funkcija ima svojih vidnih tjelesnih manifestacija. Kada smo posebno pažljivi, pravimo i specijalnu mimiku lica, bolje se zagledamo, uozbiljimo, osluškujemo, naprežemo se, zaustavljamo disanje itd.
Usmjerenest i usredsređenost psihičke djelatnosti može se javiti i bez naše volje i u takvim slučajevima mi ne postavljamo sebi cilj da budemo pažljivi. U tim slučajevima djelatnost pažnje zahvata čovjeka sama po sebi uslijed svoje privlačnosti, zanimljivosti ili neočekivanosti. U takvim sličajevima spoljašnji nadražaji skreću našu pažnju iako za to ne postoji naša odluka niti naša volja. Takva vrsta pažnje naziva se nevoljna (pasivna) pažnja, za razliku od voljne (aktivne) pažnje, pri kojoj mi sami donosimo odluku da usmjeravamo psihičku djelatnost radi izvršenja nekog zadatka, pri čemu se po želji istovremeno i usredsređujemo, odnosno udubljujemo u konkretni zadatak. U ovoj vrsti pažnje dominira stvorenao dluka da se psihička aktivnost usmjeri na nešto određeno.
Pri tome mi sebi svjesno postavljamo cilj da budemo pažljivi, svjesno usmjeravamo pažnju na određeni posao radi savladavanja nekog zadatka, budno pratimo sve razvojne
nastavak nevoljne. Ona je plod ljudske djelatnosti, razvoja i usavršavanja čovjekove ličnosti i proistekla je iz većeg angažovanja psihičkih djelatnosti u procesu rada čovjeka. Marks kaže: sem naprezanja onih organa kojima se vrši rad, za sve vrijeme rada nužna je volja saobražena cilju, koja se manifestuje u pažnji i pri tome je utoliko nužnija ukoliko rad svojim sadržajem i načinom manje privlači onoga koji radi. Najzad, zadaci koje društvo nameće čovjeku u smislu njegove što bolje i što veće radne produktivnosti u opštem interesu za društvo, zahtijevaju od pojedinca da u vrijeme svoje radne aktivnost umije bez nekog posebnog naprezanja da odstranjuje svoju pažnju od svega onoga što nije od koristi za konkretnu radnu djelatnost. Samim tim, kada uspijemo da nas druge pojave u spoljnjoj sredini koje nisu od interesa za naš rad ne obuzmu, ne skrenu našu pažnju , mi smo postigli mnogo, jer stvorena aktivna pažnja pri određenom radu je garancija uspjeha u njemu. (pažnja pri vožnji automobilom).
Voljna pažnja je usko povezana sa čovjekovim interesima. Voljna (aktivna) pažnja često se može transforimirati u pasivnu. Recimo ako radimo neki ozbiljan i komplikovan zadatak, mi smo se maksimalno usredsredili i time postigli postojanje aktivne pažnje. Ali onoga momenta kada smo riješili osnovni problem koji čini težinu zadatka, voljna pažnja popušta u svom intenzitetu i postepeno slabi, pretvorivši se na kraju u nevoljnu. (hirurg). Moglo bi se reći da voljna (aktivna) pažnja zavisi uglavnom od cilja interesovanja i, organizovanosti pažnje.
Brojni su faktori koji utječu na tona šta ćemo usmjeriti svoju pažnju to su 1. Karakter spoljašnjih draži
a. Intenzitet draži utječe tako da svaka dovoljno jaka draž (pucanj, blijesak jauk) može privući našu pažnju
b. Kontrast među dražima veoma utiče na privlačenje pažnje (Mrak-svijetlo, tišina-
prasak)
c. Dužina trajanja draži. Utvrđeno je da draži koje se prekidaju i obnavljaju bolje prvlače pažnju (sijalica koja treperi)
d. Prostorna veličina draži. Predmet koji je veći od drugih u svojoj sredini lakše privlači pažnju (Visok vojnik).
e. Relativna jačina draži. U radionici u kojoj radi motor ne čuje se kašalj radnika i taj
kašalj ne privlači pažnju, dok kašljanje u pozorištu gdje vlada tišina može da skrene pažnju.
f. Prestanak draži. Ventilator koji radi i proizvodi šum ne primječujemo ako smo svoju pažnju koncentrisali na učenje. Ali ako ventilatorprestane da radi i šum se prekine, naša pažnja se za tremutak skreće.
2. Motivi (biloški, socijalni). Ako smo gladni svaka draž koja nas podsječa na hranu (miris, lupa tanjira) nevoljno privlači našu pažnju.
3. Voljni faktori (Naše namjere,želje);
4. Emocije (emocijalno stanje u kojem se nalazimo dok nešto opažamo); 5. Interesi i vrijednosti (slika, uspomena)
6. Zadaci koje smo sebi postavili ili nam ih je neko drugi postavio; 7. Naše iskustvo
8. Očekivanjeodređenih utisaka. Ako se očekuje loš ishod bolesti nekog čovjeka, onda se na njemu često zapažaju i beznačajne pojave, koje u drugoj situaciji ne bismo ni primjetili.
Kao određena psihička funkcija pažnja ima i svoje određene karakteristične osobine:
1. Obim pažnje, naime broj predmeta koji se može dovoljno jasno istovremeno obuhvatiti. Dokazano je da obim pažnje nije velik .
2. Stalnost pažnje. Radi se o tome da je naša pažnja vremenski ograničena.(slušanje kucanja sata). Smatra se što se tiće pažljivog pračenja nekog izlaganja period od 40-50 minuta je maksimalan. Da li će pažnja za sve to vrijeme biti na razini umnogome zavisi od raznih faktora (umor,i iscrpljenost slušalaca, interesantnost izlaganja,itd).
3. Dinamičnost pažnje. Pažnja se ne može dugo zadržati na jenom predmetu, iako može dugo biti usredsređena na jednoj djelatnosti. Dinamička pažnja je ona kojoj su potrebni stalni novi voljni impulsi da bi se održala. (dvojne figure).
Sposobnost dužeg usredsređivsnja pažnje na jedan predmet , odnosno sposobnost zadržavanja pažnje na istom objektu,sve dok se ne završi određeni zadatak i postigne cilj naziva se TENACITET pažnje. Suprotno ovome, sposobnost usmjeravanja pažnje na nove predmete ili pojave zove se VIGILITET pažnje.
Poremećaji pažnje
Poremećaji pažnje su česta pojava u kliničkoj praksi.
Njačešće se radi o slabom tenacitetu, slaboj vigilnosti, pojačanoj vigilnosti itd. Pri slabom, tenacitetu osoba nije u stanju da se duboko usredsredi na jednu određenu djelatnost, da utone u nju da se koncentriše, kako se to obično kaže. Mnogo faktora može dovesti do ove pojave: na prvom mjestu radi se o odsustvu emocionalne komponente ili grubo rečeno o neinteresovanju za određenu djelatnost. Zamor takođe mnogo utječe na slabljenje sposobnosti za dobar tenacitet pažnje, kao i izmjenjena stanja svijesti, intoksikacije, osjećanje straha, neizvjesnost, isčekivanje, nesigurnost labilnost afekta, odsustvo volje, slab intelektualni nivo, postojanje patoloških sadržaja (sumanute ideje, halucinacije, prisilne misli), neurotičke pojave.
Pri slaboj vigilnosti osoba nije u stanju da po potrebi brzo prebaci svoju pažnju na druge predmete i pojave u svojoj sredini, što najčešće vidimo kod umno zaostalih, nekih duševnih bolesnika (shizofrenija, depresija), pospanosti, intoksikacionih stanja i nekih organskih bolesti (tumor mozga, encefalitis).
Pri povečanoj vigilnosti postoji nemogučnost dužeg zadržavanja pažnje na jednom objektu, već se ona šeta s predmeta na predmet. Bolesnik tada sve zapaža, svaka i najmanja pojava skreće njegovu pažnju, asocijacije su mu vrlo žive. Hipervigilna pažnja javlje se kod maničnih bolesnika.
Poseban poremećaj pažne, poznat pod imenom rasijanost pažnje. Ova pojava može biti prouzrokovana uzrocima koji nisu u osnovi patološki, ali je i pojava kojoj uzroci mogu biti patolški. Kod rasijanosti se radi o tome da je postojanost pažnje slaba,
ne završavamo ili ih završavamo površno. Uzrok rasijanosti imamo i u situaciji kada je postojanost pažnje jako velika, a pokretljivost mala ili nikakva. Tako dok nešto radimo i duboko se koncentrišemo, dešava se, na primjer, da tražimo naočale koje držimo na glavi ili u ruci. Mnogima dok čitaju izgori cigareta u pepeljari.
MIŠLJENJE
Mišljenje je psihička funkcija i služi udovoljenju biosocijalnih i saznajnih čovjekovih potreba. Ova visokodiferencirana funkcija mozga pomaže čovjeku da upoznaje zbivanja u realnom svijetu. Pomoću mišljenja čovjek se upoznaje sa
stvarnošću, uspijeva da pravilno sagleda predmete i pojave koje ga okružuju, realno uočava i sagledava odnose između predmeta i pojava i na osnovu toga stvara zaključke, koji mu u krajnjoj mjeri služe za pravilnu životnu orjentaciju. Čitav naš život zahtijeva često pravilno procijenjivanje pojava i njihovih međusobnih odnosa, na osnovu kojih smo u mogućnosti ne samo da stvaramo konkretne zaključke o nekom zbivanju već i da predviđamo mogućnost, da očekujemo ovakve ili onakve rezultate, da pravimo kombinacije i da se nadamo određenom ishodu. U čtavom ovom procesu bitno je moći koristiti se ranijim životnim iskustvom, uspijevati povezati različite radnje, predmete i pojave, graditi asocijacije služeći se uglavnom poznatim stvarima. Otuda i shvatanje da mišljenje predstavlja akciju iskustva (benzin, vatra). U traženju saznanja potrebni su bitnost i pravljenje poređenja sa već poznatim stvarima i pojavama, na osnovu kojih možemo ostvariti zaključke koristeći se tim činjenicama. S druge strane, u tom procesu saznanja služimo se metodama provjeravanja bilo posrednim bilo neposrednim putem. Međutim mišljenje se ne javlja samo kada posmatramo neki predmet, ono postoji i izvan njega. Zahvaljujući mišljenju, mi smo u stanju da saznajemo zbivanja iz daleke prošlosti i stvaramo neka predviđanja za budućnost. Pomoću mišljenja smo u mogućnosti da saznajemo i mnoge pojave koje uopšte nisu pristupačne našim sposobnostima za percepciju (parabolična krivulja projektila). Na podlozi ovakvih apstraktnih pojmova, mišljenjem se stavaraju mnogi pronalasci i predviđanja koja se po usavršavanju tehničkih elemenata ostvaruju i konkretizuju.
Važan element u procesu mišljenja su asocijacije. Asocijacije podsjećaju na ranija zbivanja, na sličnost ili kontraste, pružaju pomoć u riješavanju nepoznatih zadataka, smanuju napor i skraćuju vrijeme za riješenje nekog zadatka.
Obzirom da je mišljenje psihički proces često se pitamo u kojim djelovima mozga se odigrava proces mišljenja. Mozak kod čovjeka radi kao jedinstveni organ pa bi svako lokalizovanje mišljenja bilo uproščavanje. Tačno je da čeoni režanj ima veliku aktivnost u misonoj djelatnosti, ali sigurno ne i jedinu. Kora velikog mozga sa svojim saznajnim (gnostičkim) centrima svakako pomaže u misaonoj aktivnosti čeonih dijelova.
U procesu mišljenja služimo se mnogim intelektualnim operacijama bez kojih se praktički ne bi mogli stvarati nikakvi zaključci, niti bi se moglo obezbjediti pravilno saznanje objektivnog zbivanja u realnom svijetu Da bi pravilno donosili zaključke i procjenjivali pojave služimo se metodama i operacijama koje su takođe psihička aktivnost, kao što su metode: komparacije, analiza i sinteze, apstrakcije i konkretizacije, indukcije i dedukcije.
Da bi razumjeli neku pojavu ili da bismo shvatili osobine nekog predmeta iz realnog svijeta, mi se služimo upoređivanjem kao jednom od intelektualnih operacija u oblasti mišljenja. Upoređivanjem otkrivamo sličnost ili razlike između pojava i predmeta, poslije čega smo u stanju donositi zaključke.
Tom prilikom ne vodimo računa samo o fizičkim sličnostima ili kontrastima već i o njihovoj funkcionalnoj podudarnosti i neslaganju.
Gledajući vodenicu na rijeci, možemo izdvojiti sastavne dijelove te vodenice, naravno u mislima i na taj način saznajemo od kojih je dijelova sastavljena vodenica. Ovo misaono rasčlanjivanje jedne cijeline na njene organske ili funkcionalne sastavne
u kompoziciju. Ovo misaono sjedinjavanje pojedinih dijelova ili pojava u jednu funkcionalnu sredinu zove se sinteza.
Pri analizi jednog predmeta da bismo proućili jedan njegov sastavni dio ili jednu njegovu osobinu, često ignorišemo ostale sastavne dijelove, ostale osobine tog predmeta.
Ovo zanemarivanje određenih dijelova ili osobina nekog predmeta kojeg posmatramo ili o kome mislimo je intelektualna operacija pod imenom apstrakcija.
Suprotno njoj je konkretizacija koja ide za tim da se jedna cjelina jedan predmet zamisli sa svim bogastvom sastavnih dijelova i osobina.
Da bismo o jednom određenom pitanju mogli zauzeti stav, potrebno je najprije stvarati zaključke. Zaključke možemo donositi indukcionim i dedukcionim putem. U prvom slučaju poslije ispitivanja i provjeravanja pojedinačnih podataka prelazi se na opći zaključak do kojega se dolazi poslije upoznavanja pojedinih dijelova i elemenata koji svi skupa čine opći stav, cijelinu. (nosivost mosta, borbena gotovost jedinice).
U drugom slučaju dedukciono zaključivanje je izvođenje posebnog zaključka iz opće poznatog ili utvrđenog stava (mlijeko i mržnjenje).
U procesu mišljenja veoma važnu ulogu igraju pretpostavke. Pri pravilnom razmišljanju mi se neminovno služimo pretpostavkama, za donošenje tačnijeg zaključka. Nekada sami stvaramo pretpostavke kako bismo izbjegli neprijatna iznenađenja, a nekada nam se one nameću u misaonom toku kao mogućnost pri riješavanju određenog zadatka (auto neće da upali). U većini slučajeva pravilno postavljanje pretpostavke znači i dobijanje tačnog odgovora, odnosno postizanja cilja.
Izuzetno važna osobina mišljenja je njegova nerazdvojna funkcija sa govorom. Još je Marks govorio “jezik (misleći na govor) neposredna je stvarnost misli” želeći time da izrazi postavku o jedinstvu mišljenja i govora. Neki naučnici mišljnje identifikuju sa govorom. Govor je ustvari oblik i oruđe mišljenja, on doprinosi i pomaže funkciji mišljenja i ne može se identifikovati sa mišljenjem. Ako bi mišljenje bilo identifikovano sa govorom, onda bi to značilo da su ljudi lišeni sposobnosti za govor lišeni i funkcije mišljenja, što sigurno nije tako. Ili koliko nam puta misli naviru tako da ih govorom ne možemo sve obuhvatiti. Nekada nismo u stanju da nađemo riječi kojima bismo izrazili naše misli iako su one jasne.
Za komunikaciju sa vanjskim svijetom od primarne važnosti je tzv. spoljašnji govor, kojim izražavamo naše misli. Međutim važnu ulogu igra i unutrašnji govor, predhodno unutrašnje praćenje misli i pripremanje za njihovo glasno saopštenje. Ponekada nam se glasno otkine neka misao, što ustvari znači prekoračenje praga unutrašnjeg govora.
Unutrašnji govor nam pored ostalog služi i kao podsticaj za stvaranje novih misli. S druge strane, spoljašnji govor ne predstavlja samo verbalno, jasno ocrtavanje unutrašnjeg govora.
Unutrašnji govor je mnogo kompleksniji, širi, bogatiji, i samo jedan njegov dio pretvara se u spoljašnji govor. Često smo u situaciji da u sebi izreknemo bogatim riječima našu misao, a kada nju trebamo verbalnim putem da iskažemo, onda ili ne možemo da nađemo potrebne riječi ili su one vrlo oskudne. Mišljenje kao preduslov
upoznavanja sa objektivnom realnošću kod čovjeka pojavilo se prije nego sposobnost govora. Nema sumnje da sposobnost govora omogućava čovjeku precizniji kontakt i saobraćaj sa objektivnom realnošću. Ako mišljenje nije praćeno akcijom ono i nije mišljenje u pravom smislu riječi. Otuda se mišljenje bez akcije naziva mašta. Govor kakav je danas predstavlja rezultat razvoja ljudskog društva. Nekada u dalekoj prošlosti međuljudska komunikacija sastojala se iz pokreta ruku (kinetički govor), kojim su bile označene misli.
Tek kasnije, razvojem društva, razvojem i usavršavanjem visokodiferenciranog nervnog sistema kod čovjeka, iz pokreta ruku izrastao je govor kao produkt govornih organa. I danas se služimo mnogim nepotrebnim pokretima, gestovima, kada želimo da izrazimo neku našu misao.
Mišljenje kao psihička funkcija odvija se pomoću pojmova. Pojam je odraz opštih i bitnih svojstava predmeta ili pojava. Opšti pojmovi obuhvataju cijelu klasu jednorodnih predmeta ili pojava koje nose jedan isti naziv, npr. pojam knjige, pojam čovjeka itd. Svaka knjiga je različita, ali se pojmom knjige obuhvata ono što je zajedničko i bitno za svaku knjigu. Opštim pojmovima izražavaju se zajednička svojstva svih predmeta iz jedne određene vrste koje dati pojam obuhvata.
Bitni ili pojedinačni pojmovi su svojstva jednog određenog predmeta ili pojave, na primjer Sarajrvo, Bosna određena ličnost itd. Opšta pojava Sarajeva, tj. opšta svojstva Sarajeva, jesu da je to grad kao i drugi gradovi, a njegova posebna da je to glavni grad Bosne i Hercegovine.
Raspolaganje bogatstvom pojmova olakšava proces mišljenja i omogućava pravilno sporazumjevanje među ljudima. Zbog toga je potrebno ovladati i opštim i posebnim pojmovima, što se postiže uglavnom na temelju praktičnog iskustva i interesovanja.
Gledano sa praktičnog stanovišta, mišljene može biti dvojako. a) konkretno (perceptualno)
b) apstraktno
Još u svoje vrijeme Aristotel se bavio problemom kako i na koji način čovijek misli. U želji da riješi zagonetku Aristotel je u prvom redu imao u vidu svoj psihički život, a zatim i psihički život svojih savremenika i tom prilikom je utvrdio da i ostali ljudi sa kojima on dolazi u kontakt misle na isti način na koji i on misli. Činjenica je da je ovakvo Aristotelovo shvatanje predstavljalo, u stvari, osnivicu logike, tog izvanrednog Aristotelovog otkrića. Ovo shvatanje da svi ljudi misle na jedan te isti način vremenom biva usvojeno od svih poznatih filozofa. Ali, da li je to baš tačno da svi ljudi misle na jedan te isti način?
Konkretno (primitivno – arhaično) mišljenje
Proučavanjem načina života, raznih narodnih običaja, vjerovanja, osjećanja i aktivnosti ljudi iz najzabačenijih krajeva zemljine kugle dobiveni su podatci o različitosti i specifičnosti njihovog psihičkog života a samim tim i procesa mišljenja.
Osnovne razlike u psihičkom životu između kulturnog i primitivnog čovjeka su u tome što kulturan čovjek ima iza sebe bogatu prošlost, ogromna iskustva, razna dostignuća,
prirodnog događaja, pravilnosti, i zakonitosti u prirodi. Za primitivnog čovjeka kao i za dijete sve se događa pod dejstvom mističnih sila kojih je puna priroda.
Primitivan čovjek pridaje najrazličitija mistićna svojstava biljkama i životinjama, pa čak i insektima. Praktično sve što u realnom svijetu postoji, za primitivnog čovjeka ima mističnu moć. Po vjerovanju primitivnog čovjeka, čak i luk i strijela i ostalo oruđe žive svojim životom kao i ljudi. Predstave primitivnog čovjeka su karakteristične i po tome što, imajući pred očima sliku predmeta, on vjeruje da je predmet realan, te istovremeno on od njega nešto želi ili ga se boji. On je za predmet spreman da uradi bili kakvu akciju (bušenje fotografije čovjeka). Mističnost je osnovna karakteristika primitivnog mišljenja (slikar i bizoni). Primitivan čovjek ima određena shvatanje i o imenima ljudi. On identifikuje čovjeka sa njegovim imenom gledajuči u imenu nešto sasvim stvarno, konkretno ili sveto. Kod nekih primitivnih naroda postoji vjerovanje da se čovjeku može nauditi ako se nanese šteta njegovom imenu. Otuda se poglavici nikad ne zna ime da mu se ne naškodi. Za primitivnog čovjeka sjenka čovjeka i čovjek su jedno te isto. Hodanje po nečijoj sjenci je smrtna uvreda na otoku Fidži dok u Zapadnoj Africi vrše se “ubistva” zabijanjem noža ili šiljatog predmeta u sjenku čovjeka. S obzirom na nedostatak sposobnosti apstrakcije, analizu i generalizaciju, na nedostatak sposobnosti za stvaranje pojmova, primitivno mišljenje ogleda se i u verbalnoj – jezičkoj komunikaciji. Primitivni ljudi nisu u sposobnosti da upotrijebe ličnu zamjenicu “mi” i zbog toga upotrebljavaju riječi “ja” i “ti”. Primitivni ljudi se izvanredno služe gestovima koji su vrlo složeni i specifični. Većina primitivnih plemena nema riječi za brojeve veće od tri.
Primitivno mišljenje je zastupljeno i kod male dijece (djevojčica tuče lutku). Primitivno mišljenje se u normalnim prilikama viđa i kod nas za vrijeme sna, umora, intoksikacija. U patološkim slučajevima ono je zastupljeno najčešće kod shizofrenih bolesnika pa ga nazivaju shizofrenim mišljenjem.
Poremećaji mišljenja
Poremećaje mišljenja dijelimo na poremećaje mišljenja po formi i po sadržaju. Poremećaji po formi
1. Bolesna opširnost je poremećaj mišljenja po formi u kome se često u izlaganu ne može izdvojiti bitno od nebitnog, nevažnim stvarima pridaje se isto toliko pažnje koliko i važnim, ne postoji determinišuća tendenca, odnosno predstava ka cilju. U svom izlaganju bolesnik se gubi; da bi izrekao jednu određenu misao, on iznese puno nepotrebnih misli, tako da ne može sagledati cilj govora “od Kulina bana” Ova pojava najčešće se viđa kod mentalno zaostalih osoba, psihički izmjenjenih epileptičara, maničnih bolesnika i kod senilnih osoba.
2. Kočenje misaonog toka ili usporenost misaonog toka je pojava kada ne postoji sposobnost odstranjivanja pažnje. Sve misli bolesnika su prikovane za jednu osnvnu