2
Lars Kepler
Paganinijev ugovor
sa švedskog prevela Željka Černok scan i obrada: Izdavač:Fraktura
U MIRNOJ, SVIJETLOJ NOĆI bez vjetra jedan je brod pronađen kako ga nosi voda kod Jungfrufjärdena
u južnom stockholmskom arhipelagu. More je snene, plavosive boje i lagano se ljulja u magli. Starac vesla u svom čamcu i nekoliko puta zazove, ali mu sve više postaje jasno da mu nitko neće odgovoriti. Sat je vremena s kopna promatrao brod, gledao kako ga struje polagano nose unatrag prema otvorenom moru.
Starac pristane čamcem uz brod. Podigne vesla, usidri se uz platformu s koje se može skakati u vodu, popne se uz metalne ljestve i prekorači ogradu. Na palubi je ružičasta ležaljka. Na trenutak zastane osluškujući. Ništa se ne čuje i zato otvori staklena vrata i spusti se do salona. Kroz velike prozore prodire siva svjetlost koja pada na namještaj od lakirane tikovine i tamnoplavu tkaninu kojom su presvučene sofe. Nastavi dolje strmim stepenicama presvučenima blistavim drvetom, pokraj čajne kuhinje u mraku i kupaonice, te uđe u veliku kabinu. Slabašna svjetlost sipi kroz malene prozore uz strop i pada na bračni krevet u obliku strijele. Uz uzglavlje sjedi mlada žena u traper jakni opušteno naslonjena na zid, sjedi raširenih nogu, a jednom se rukom oslonila na ružičasti jastuk. Gleda starca ravno u oči upitnim, uplašenim izrazom lica.
Prođe nekoliko sekundi prije nego što shvati da je mrtva.
U dugačkoj, crnoj kosi ima kopču u obliku bijele golubice, golubice mira.
Kad joj priđe i dodirne obraz, glava joj padne prema naprijed i tanki potočić vode iscuri joj iz usta i poteče niz bradu.
Riječ muzika ustvari znači umjetnost muza i potječe od grčkog mita o devet muza. Svih devet bile su kćeri moćnog boga Zeusa i titana Mnemozine, božice sjećanja. Muza glazbe, Euterpa, obično je prikazana s flautom i njezino ime znači Razveseljavanje.
Ne postoji općeprihvaćena definicija za dar koji zovemo muzikalnost. Postoje ljudi koji nemaju sposobnost čuti razne frekvencije tona, a postoje i ljudi koji se rode s golemim darom za glazbu i apsolutnim sluhom, što znači da bez ikakve pomoći mogu reproducirati točan ton.
Glazbenih je genija oduvijek bilo, a neki od njih postali su i slavni kao na primjer Wolfgang Amadeus Mozart koji je održavao koncerte po europskim dvorovima od šeste godine života i Ludwig van Beethoven koji je komponirao mnoga svoja velika djela kad je već bio potpuno gluh.
Legendarni Nicolo Paganini rođen je 1782. u talijanskom gradu Genovi. Bio je samouk i violinist i skladatelj. Do današnjih dana postoji samo nekolicina violinista koji mogu odsvirati Paganinijeve brze i komplicirane kompozicije. Sve do smrti pratile su ga glasine da je u zamjenu za svoj jedinstveni talent sklopio ugovor s vragom.
1. Predosjećaj
PENELOPE FERNANDEZ leđima prijeđu trnci. Srce joj odjednom ubrzano kuca, baci pogled preko
ramena. Možda je to predosjećaj onoga što će se dogoditi kasnije tog dana. Iako je u studiju vruće, Penelope osjeća da joj je lice hladno. Osjeća to još otkad su je našminkali. To je od one hladne spužvice s tekućim puderom koja joj je prelazila preko kože, iz kose su joj izvadili kopču s golubicom mira i stavili pjenu tako da joj slojevi kovrča sada uokviruju lice.
Penelope Fernandez ravnateljica je Švedske udruge za miri arbitražu Sada je tiho uvode u studio Dnevnika i posjedaju pod svjetlo reflektora nasuprot Pontusa Salmana koji je direktor tvrtke za proizvodnju ratnih materijala Silencia Defence d.d. .
Voditeljica Dnevnika Stefanie von Sydow promijeni temu, pogleda u kameru i počne pričati o svim otpuštanjima radnika koja su uslijedili nakon što je Aktiebolaget Bofors kupio britanski obrambeni koncern BAE Systems Limited, a onda se okrene prema Penelope:
„Penelope Fernandez, vi ste se u više rasprava vrlo kritično izjašnjavali o švedskom izvozu oružja. Nedavno ste to usporedili s francuskim skandalom Angolagate. Visoko pozicionirani političari i biznismeni osuđen su na duge zatvorske kazne zbog primanja mita i krijumčarenja oružja... ali tako nešto ipak nismo vidjeli u Švedskoj?”
„To se može tumačiti na dva načina”, odgovori Penelope Fernandez. „Ili naši političari drukčije funkcioniraju ili naš pravni sustav drukčije funkcionira.”
„Vi vrlo dobro znate”, kaže Pontus Salman, „da mi imamo dugu tradiciju...”
„Po švedskom zakonu”, prekine ga Penelope, „po švedskom zakonu zabranjena je sva proizvodnja i izvoz ratnog materijala.”
„Naravno, tu niste u pravu”, kaže Salman. „Paragraf 3. i 6. u Zakonu o ratnom materijalu”, precizira Penelope.
„Ali Silencia Defence je dobila pozitivnu preliminarnu procjenu”, nasmiješi se on. „Jasno, jer inače bi se radilo o zločinu tolikog opsega da...”
„Kako god, mi imamo dozvolu”, prekine je on. „Nemojte zaboraviti za što služi to oružje...”
„Čekajte malo, Penelope”, prekine je voditeljica Stefanie von Sydow i kimne Pontusu Salmanu koji je upravo podigao ruku kako bi dao do znanja da nije završio.
„Svi poslovi se unaprijed procjenjuju”, objasni on. „Pregleda ih vlada ili Inspekcija za strateške proizvode, ako ste čuli za njih.”
„Francuska ima svoju verziju Inspekcije”, ubaci se Penelope. „Ali je ratni materijal u vrijednosti od osam milijuna kruna svejedno završio u Angoli, usprkos UN-ovom embargu, usprkos potpunoj zabrani...”
6
„Jasno mi je da ljudi ne žele izgubiti posao, ali bih svejedno voljela čuti kako opravdavate izvoz goleme količine oružja u Keniju? A to je zemlja koja...”
„Nemate ništa konkretno”, prekinuo ju je. „Ništa, apsolutno ništa, zar ne?” „Nažalost, ne mogu...”
„Imate li kakve konkretne podatke?” prekine je Stefanie von Sydow. „Ne”, odgovori Penelope Fernandez i spusti pogled. „Ali...”
„U tom slučaju mislim da mi dugujete ispriku”, kaže Pontus Salman.
Penelope ga pogleda u oči, ljuta je i frustrirana, ali se prisili da šuti. Pontus Salman se u ispriku nasmiješi, a onda počne priču o tvornici u Trollhättanu. Kad je Silencia Defence dobila dozvolu za početak rada otvoreno je dvjesto radnih mjesta. Objasnio je što znači pozitivna preliminarna procjena i kako napreduje proizvodnja. Priča polagano i u detalje tako da ne ostane vremena za njegovu suparnicu u raspravi.
Penelope sluša i pokušava ne osjećati opasan ponos. Umjesto toga razmišlja kako će uskoro biti s Björnom na palubi njegova broda. Namjestit će onaj krevet u obliku strijele u kabini, napuniti hladnjak i mali zamrzivač. Već vidi svjetlucanje ohlađenih čaša dok jedu razne vrste sleđa, kuhani krumpir, kuhana jaja i dvopek. Postavit će stol na pramcu, usidriti se uz neki otočić u arhipelagu i nekoliko sati samo sjediti i jesti na kasno- poslijepodnevnom suncu.
*
Penelope Fernandez napusti zgradu Švedske televizije i krene u smjeru ulice Valhallavägen. Čekala je gotovo dva sata kako bi sudjelovala u nastavku razgovora u jednom drugom jutarnjem programu, ali onda je došao producent i rekao joj da su prisiljeni izbaciti razgovor s njom jer moraju prikazati pet brzih savjeta kako dobiti ravan trbuh do ljeta.
U daljini na Gärdetu vidi šareni šator cirkusa Maximum. Jedan čovjek zalijeva dva slona vodom iz cijevi. Jedan je slon podigao surlu u zrak tako da mu voda teče ravno u usta. Penelope ima samo dvadeset i četiri godine, crna, kovrčava kosa pada joj na ramena. Oko vrata nosi kratku srebrnu ogrlicu s malim križem koji je dobila za krizmu. Koža joj je glatka, zlaćane boje. Poput djevičanskog ulja ili meda, napisao je jedan dječak kad su u osnovnoj školi dobili zadatak opisati jedno drugo. Oči su joj velike i ozbiljne. Više su joj puta rekli da jako sliči na Sophiu Loren.
Penelope izvadi mobitel i nazove Björna kako bi mu rekla da stiže, na Karlaplanu će se ukrcati na podzemnu željeznicu.
„Penny? Nešto se dogodilo?” pita on uplašenim glasom. „Ne, zašto?”
„Sve je spremno, samo tebe nema, upravo sam ti ostavio poruku na telefonskoj sekretarici.” „Pa nema žurbe, zar ne?”
Dok Penelope stoji na dugačkim, strmim pokretnim stepenicama koje vode do podzemne željeznice, odjednom joj srce počne ubrzano kucati od neodređene nelagode i ona zatvori oči. Stepenice se spuštaju sve dublje i dublje, a zrak postaje sve hladniji.
Penelope Fernandez je porijeklom iz La Libertada, jedne od najvećih regija u El Salvadoru. Njezina majka Claudia Fernandez bila je u zatvoru za vrijeme Građanskog rata i Penelope je rođena u zatvorskoj ćeliji u kojoj je petnaest zatvorenica činilo sve što su mogle da pomognu.
7
Claudia je bila liječnica i aktivistica u kampanjama informiranja građana. Završila je u državnom zatvoru za koji nitko nije ni znao zato što je pokušala proširiti zahtjev za pravom na osnivanje sindikata za Indijance.
Penelope otvori oči tek kad su stepenice došle do kraja. Osjećaj klaustrofobije je nestao. Ponovno pomisli na Björna koji je čeka kod kluba na Långholmenu. Obožava se kupati gola kad je na njegovom brodu, skočiti ravno u vodu i ne vidjeti ništa osim mora i neba.
Vlak uz tutnjavu stiže, sunčeva svjetlost probija se kroz prozore kad je izašao iz tunela i popeo se gore na stanicu Gamla stan.
Penelope Fernandez mrzi rat, nasilje i oružje. Zbog te žestoke odbojnosti magistrirala je na temu istraživanja mira i konflikata na političkim znanostima u Uppsali. S Jane Oduyjom je radila za francusku organizaciju humanitarne pomoći Action Contre la Faim u Darfuru. Napisala je vrlo cijenjen članak u dnevnim novinama Dagens Nyheter o ženama u izbjegličkim logorima i njihovim pokušajima da uspostave normalan život nakon svakog napada. Prije dvije godine naslijedila je Fridu Blom na čelnoj poziciji Švedske udruge za mir i arbitražu.
Na Hornstullu Penelope izađe iz vlaka na sunce, odjednom osjeti neobjašnjivu zabrinutost i potrči niz Pålsundsbacken prema Söder Mälarstrandu, brzo prijeđe preko mosta do Långholmena i krene lijevom stazom do pristaništa za male brodove. Nema vjetra i prašina stvara izmaglicu.
Björnov brod nalazi se u sjeni ispod mosta Västerbron, mreškanje vode baca mrežu svjetlosti koja se zrcali u sivo obojenim čeličnim stupovima koji se protežu u visinu.
Vidi ga na pramcu s kaubojskim šeširom na glavi. Mirno stoji, obgrlio se rukama, podignutih ramena.
Penelope stavi dva prsta u usta i zazviždi. Björn se trgne kao da se strašno uplašio. Pogleda prema stazi i ugleda je. Oči su mu još uvijek uplašene dok joj se približava.
„Što je?” pita ona spuštajući se stepenicama prema marini.
„Ništa”, odgovori Björn, popravi šešir na glavi i pokuša se nasmiješiti. Zagrle se i ona osjeti kako su mu ruke ledene, a košulja mokra na leđima. „Skroz si znojan”, kaže.
Björn izbjegava njezin pogled.
„Ma živcirao sam se jer sam htio da što prije krenemo.” „Jesi li uzeo moju torbu?”
On kimne i pokaže prema kabini. Brod im se malo zaljulja pod nogama, ona osjeti miris ugrijane plastike i lakiranog drveta.
„Hej”, kaže mu veselo. „Kuda si nestao?”
Njegova kosa boje sijena strši na sve strane u malim zapetljanim dreadlocksima. Bistre plave oči su djetinjaste, nasmiješene.
„Tu sam”, odgovori i spusti pogled. „Na što misliš?”
„Na to da ćemo biti zajedno”, odgovori on i zagrli je oko struka. „Na seks u prirodi.” Poljubi je u kosu.
„Tome se dakle nadaš?” prošapće ona. „Da”, odgovori on.
8
Nasmije se njegovoj iskrenosti.
„Većina ljudi... barem žena, sigurno misli daje to malo precijenjeno”, kaže ona. „Ležati na zemlji medu mravima i kamenjem i...”
„To je kao kad se kupaš gola”, tvrdi on.
„Pa, možeš me pokušati nagovoriti”, kaže ona izazovno. „I hoću.”
„Kako?” nasmije se ona i u tom trenutku joj zazvoni mobitel u platnenoj torbi.
Björn kao da se ukočio kad je čuo zvonjavu. Nestalo mu je boje iz obraza. Ona pogleda na display i vidi da to zove njezina mlađa sestra.
„Viola”, brzo kaže Björnu, a onda se javi.
„Hola seko.” jedan auto zatrubi i sestra nešto vikne za njim. „Prokleti luđak”, promrmlja.
„Što se događa?”
„Gotovo je”, kaže sestra. „Prekinula sam sa Sergejem.” „Opet”, doda Penelope.
„Da”, odgovori tiho Viola.
„Oprosti”, kaže Penelope. „Znam da si tužna.”
„Ma nije strašno, nego... Mama mi je rekla da se idete provozati brodom., pa sam pomislila... i ja bih išla s vama, ako smijem.”
Nastupi tišina.
„Može”, kaže Penelope i čuje kako joj u glasu nema entuzijazma. Björn i ja smo htjeli biti malo sami, ali...”
2. Progonitelj
PENELOPE STOJI ZA KORMILOM u prozračnom plavom sarongu omotanom oko bokova i bijelom
gornjem dijelu bikinija sa znakom mira preko desne dojke. Ljetno sunce je obasjava kroz staklo. Oprezno je tim velikim brodom zaobišla svjetionik Kungshamn i manevrirala kroz uski tjesnac. Njezina mlada sestra Viola ustane s ružičaste ležaljke na krmi broda. Zadnjih sat vremena sjedila je tamo s Björnovim kaubojskim šeširom na glavi i golemim sunčanim naočalama. Pospanim je pokretima pušila joint.
Viola pet puta lijeno pokuša nožnim prstima podići kutiju šibica s poda, a onda odustane. Penelope ne može a da se ne nasmiješi. Viola uđe kroz staklena vrata kabine i pita treba li ona preuzeti kormilo.
„Ako ti ne trebam, onda idem dolje napraviti margaritu”, kaže i produži dolje stepenicama. Na pramcu leži Björn na ručniku s džepnim izdanjem Ovidijevih Metamorfoza pod glavom umjesto jastuka.
Penelope vidi da je ograda uz njegova stopala zahrđala na dnu. Björn je od oca dobio brod kao poklon za dvadeseti rođendan, ali nije imao novca za održavanje. Osim jednog putovanja, taj veliki brod jedini je poklon koji je ikada dobio od oca. Kad je tata navršio pedesetu, pozvao je Björna i Penelope u jedan od svojih najboljih hotela Kamaya Resort na istočnoj obali Kenije. Penelope je izdržala samo dva dana u hotelu prije nego što je otputovala u izbjeglički logor u Kubbumu u Darfuru, u južnom Sudanu gdje se nalazila francuska grupa humanitaraca Action Contre la Faim.
Penelope uspori s osam na pet čvorova dok se približavaju mostu Skurusundsbron. Od gustog prometa gore se ništa ne čuje. Taman su uklizali u sjenovitu vodu, kad je uz betonske temelje mosta ugledala crni gumeni čamac. Čamac izgleda kao oni koje koristi vojna obalna straža. Gumenjak sa čvrstim dnom i vrlo jakim motorima.
Već su gotovo prošli ispod mosta, kad Penelope primijeti da netko sjedi u čamcu. Muškarac se sagnuo u tami, leđima okrenut njoj. Ne zna zašto joj se puls ubrzao kad ga je primijetila. Bilo je nečeg zastrašujućeg u njegovom vratu i crnoj odjeći. Imala je osjećaj da je promatra, iako joj je bio okrenut leđima.
Kad je ponovno isplovila na svjetlost, žmarci su joj prošli cijelim tijelom i koža joj je ostala naježena još dugo nakon toga.
Ubrzala je na petnaest čvorova kad su prošli Duvnäs. Oba motora bruje, voda se pjeni iza njih i brod brza preko glatke površine vode.
Penelopi zazvoni mobitel. Vidi da je zove mama. Možda je gledala raspravu na televiziji. Penelope na sekundu pomisli kako je mama zove da joj kaže kako je lijepo izgledala i sve dobro izložila, ali zna da su to samo puste želje.
10
„Joj!”, prošapće mama. „Što je bilo?”
„Ma leđa... moram opet na naprapatiju.”, kaže Claudia dok se čuje zvuk vode kako teče iz slavine. „Samo sam htjela čuti jesi li pričala s Violom.”
„Tu je s nama, na brodu.”, odgovori Penelope i čuje mamu kako pije. „S vama je, baš lijepo... Mislila sam da bi joj to moglo koristiti.” „Sigurno joj koristi.”, kaže Penelope prigušeno.
„Što ćete jesti?”
„Navečer će biti sleđa, krumpira, jaja...” „Ona ne voli sleđ.”
„Mama, Viola me nazvala zato što...”
„Znam da nisi računala da će i ona ići s vama”, prekine je Claudia. „Zato i pitam.”
„Napravila sam i mesne okruglice.”, strpljivo odgovori Penelope. „Ima li dosta za sve?” pita mama.
„Za sve? Pa ovisi...”
Utihne i zagleda se preko vode.
„Mogu joj dati moju porciju.”, kaže Penelope sabrano.
„Samo ako ne bude dovoljno.”, kaže mama. „Na to sam mislila.” „Razumijem.”, kaže ona tiho.
„Sad bih te trebala žaliti?” pita mama nastojeći obuzdati razdražljivost ”Ma samo... Viola je odrasla osoba i...”
”Stvarno ćeš me razočarati.” ”Oprosti.”
”Ti jedeš moje mesne okruglice za Božić i Ivanje i...” ”Ne moram”, odgovori Penelope brzo.
”Dobro”, kaže odmah mama. „Onda je to riješeno.” ”Samo sam htjela reći da... „
”Ne dolaziš ovamo za Ivanje“, prekine je mama povišenim glasom. ”Ma mama, zašto moraš...
Začuje se klik kad je mama spustila slušalicu. Penelope odmah utihne i osjeti kako od uzrujavanja sva drhti, pogleda mobitel, a onda ga isključi.
Brod polagano plovi preko zelenih odraza drveća s obale. Stepenice zaškripe i nakon nekog vremena Viola dotetura do nje sa čašom u ruci.
”Je l' to bila mama?” ”Da.“
”Boji se da neću ništa jesti?” pita Viola uz smiješak. ”Imamo hrane“ , odgovori Penelope.
11
”Ma, samo se brine”, odgovori Penelope. ”Za tebe se nikada ne brine”, kaže Viola. „Ja se znam brinuti za sebe.”
Viola otpije gutljaj margarite, a onda pogleda kroz prozor. „Gledala sam raspravu na televiziji”, kaže.
”Jutros? Kad sam pričala s Pontusom Salmanom?”
„Ne, to je bilo... prošli tjedan.”, kaže ona. „Pričala si s nekim arogantnim tipom... imao je neko gospodsko ime...”
„Palmcrona.”, kaže Penelope. „E da, Palmcrona... „
„Naljutila sam se, sva sam se zarumenila, suze su mi krenule na oči, došlo mi je da izrecitiram Dylanovu Masters oƒ War ili da samo pobjegnem van i zalupim vratima.”
Viola gleda Penelope kako se propinje da otvori krovni prozor. „Nisam znala da briješ pazuha“, kaže nonšalantno.
„Ma ne brijem, ali puno sam u medijima, pa...” „Uhvatila te taština”, našali se Viola.
„Ne želim da me otpišu kao neku lajavu kuju samo zbog par dlaka ispod pazuha.” „A kako stoji situacija s dlakama tamo dolje?”
„Tako-tako...”
Penelope podigne sarong i Viola prasne u smijeh. „Björnu se sviđa”, nasmiješi se Penelope.
„Pa teško da on ima pravo nešto reći, s tim svojim dreadlocksima.” „A ti briješ cijelo tijelo kako i treba”, prekine je Penelope oštrim glasom „Za svoje oženjene tipove i idiote s velikim mišićima i...”
„Znam da loše biram muškarce”, prekine je Viola. „Bogme točno.”
„Nikada ništa od mene.”
„Trebala bi samo poraditi na ocjenama i...” Viola slegne ramenima:
„Polagala sam završni.”
Brod tiho reže prozirnu vodu, galebovi ga slijede na velikoj visini. „I kako je prošlo?” pita konačno Penelope.
„Test mi je bio lagan”, kaže Viola i poliže sol s ruba čaše. „Znači dobro je prošlo”, nasmiješi se Penelope.
Viola kimne i odloži čašu.
„Kako dobro?” pita Penelope i trkne je u rebra.
„Maksimalan broj bodova”, kaže Viola spuštenog pogleda. Penelope vrisne od sreće i čvrsto zagrli svoju sestru.
12
„Shvaćaš li što to znači?” viče Penelope sva uzbuđena. „Možeš odabrati što god hoćeš, otići na koji god fakultet želiš, možeš birati, hoćeš ekonomiju, medicinu, novinarstvo.”
Sestri su obrazi rumeni, nasmije se i Penelope je opet tako jako zagrli da joj padne šešir. Pogladi Violu po glavi, zagladi joj kosu kako je uvijek radila kad su bile male, izvadi kopču s golubicom mira iz svoje kose i pričvrsti je u sestrinu, pogleda je i zadovoljno se nasmiješi.
3. Napušteni brod na Jungfrufjärdenu
BROD REŽE GLATKU POVRŠINU VODE poput noža uz ljepljivi, klokotavi zvuk. Plovi vrlo brzo. Veliki
valovi udaraju o obalu. Pod oštrim se kutom sudaraju s drugim valovima, voda pršti oko broda. Penelope izađe iz zaljeva uz glasno brujanje motora. Pramac reže bijelu, uspjenušanu vodu.
„Ti si luda!”, vikne joj Viola i izvuče kopču iz kose, kao što je to uvijek radila kao dijete, taman kad je frizura napravljena.
Björn se probudi kad pristanu uz otočić Gåsö. Kupe sladoled i popiju kavu. Viola je poželjela igrati mini-golf na malom golf terenu tako da je već bilo poslijepodne prije nego što su krenuli dalje.
Cijeli se zaljev pred njima otvorio poput ponora, poput velikog kamenog poda.
Namjeravali su se usidriti kod Kastskära, dugačkog, nenaseljenog otoka suženog na sredini. Na južnoj se strani nalazi zeleni zaljev gdje će se usidriti, kupati, roštiljati i prenoćiti.
„Idem malo odspavati”, kaže Viola zijevajući. „OK.”, nasmiješi se Penelope.
Viola siđe niz stepenice, Penelope gleda ravno naprijed. Smanji brzinu promatrajući električni signal koji upozorava na grebene dok klize prema Kastskäru. Dubina se naglo smanjila, sa četrdeset na pet metara.
Björn uđe u kabinu i poljubi joj vrat. „Da počnem kuhati?”, pita.
„Viola prvo mora malo odspavati.”
„Sad zvučiš k'o tvoja mama”, kaže nježno. „Je l' te već uspjela nazvati?” ”Je. ”
„Da provjeri ide li Viola s nama, zar ne?” „Da.”
„Jeste li se svađale?”
Penelope odmahne glavom.
„Što je onda?” pita je on. „Jesi tužna?” „Ma ne, nego mama...”
„Što?”
Penelope se nasmiješi i obriše suze s obraza. „Ne smijem doći kod nje za Ivanje”, kaže ona. Björn je zagrli.
14
„Pokušat ću”, odgovori ona.
Penelope polagano, polagano manevrira brod u zaljev. Motori tiho bruje. Brod je sada tako blizu kopnu da može osjetiti miris toplih otočnih biljaka.
Usidre se, brod doklizi do stijena. Björn skoči na kopno, kraj užeta bacio je na strminu i sada ga zaveže oko jednog stabla. Tlo je prekriveno mahovinom. Ostane tamo stajati i promatra Penelope. Nekoliko ptica prhne iz krošnje, kad se začulo zveketanje lanaca sidra.
Penelope navuče donji dio trenirke i bijele tenisice, skoči na obalu i uhvati ga za ruku. On je zagrli.
„Idemo istražiti otok?”
„Nisi li me htio na nešto nagovoriti?” pita ona polagano.
„To su ti prednosti zakona po kojem svi imamo pravo biti ovdje”, kaže on.
Ona se nasmiješi i kimne, a on joj makne kosu s lica i prstom prijeđe preko izbočenih jagodica i gustih, crnih obrva.
„Kako možeš biti tako lijepa?”
Nježno je poljubi u usta, a onda krenu prema niskoj šumi.
Usred otoka nalazi se visoravan s visokom travom u gustim busenima. Leptiri i maleni bumbari lete preko cvijeća. Vruće je, voda svjetluca između drveća na sjevernoj strani. Stanu, oklijevaju, nasmiješeni se pogledaju, a onda se uozbilje.
„Što ako netko dođe?” kaže ona. „Sami smo na otoku.”
„Jesi li siguran u to?”
„Koliko otoka ima u stockholmskom arhipelagu? Trideset tisuća? Sigurno i više.”, kaže on. Penelope skine gornji dio Bikinija, izuje cipele i skine kupaće gaćice zajedno s trenirkom i odjednom stoji sasvim gola usred trave. Prvotni osjećaj nelagode odmah je zamijenio osjećaj čiste sreće. Pomisli kako stvarno ima nečeg uzbudljivog u morskom zraku i toplini koja još uvijek dopire iz tla.
Björn je promatra, promrmlja da nije seksist, ali jednostavno mora još malo gledati. Visoka je, ruke su joj mišićave, ali ipak nježno zaobljene. Zbog uskog struka i jakih butina izgleda poput zaigrane, antičke božice.
Björn osjeti kako mu ruke drhte dok skida majicu i bermude za kupanje cvjetnog uzorka. Mlađi je od nje, dječačkog tijela, gotovo da nema dlaka, već je izgorio po ramenima.
„Sad ja želim tebe gledati”, kaže ona.
Obrazi mu se zarumene i priđe joj nasmiješen. „Ne smijem?”
On odmahne glavom, sakrije lice u njenom vratu i kosi.
Počnu se polako ljubiti, stoje priljubljeni jedno uz drugo i ljube se. Penelope osjeća njegov topao jezik u ustima i tijelom joj prođe drhtaj sreće. Pokuša se prisiliti da se ne smiješi kako bi se mogli i dalje ljubiti. Disanje im se ubrzava. Osjeti kako je Björn dobio erekciju, kako mu srce brže kuca. Legnu u travu, nestrpljivi, pronađu mjesto između busenova. Njegove usnice traže njene grudi, smeđe bradavice, ljubi je preko trbuha i raširi joj noge. Kad je gleda čini mu se kako njihova tijela blistaju sama od sebe na večernjem suncu. Odjednom je sve tako intimno i puteno. Ona je već
15
vlažna kad je počne lizati, nježno i polagano, nakon kratkog vremena mora mu odmaknuti glavu. Stisne butine, nasmiješi se i zarumeni. Prošapće mu da dođe, privuče ga sebi, usmjeri ga rukom i pusti da uklizi u nju. On joj teško diše u uho, a ona gleda gore prema ružičastom nebu.
Poslije stoji gola na toploj travi i protegne se, a onda napravi nekoliko koraka i pogleda prema drveću.
„Što je?”, pita Björn promuklim glasom.
Ona ga pogleda dok tako gol sjedi na tlu i nasmiješi mu se. „Ramena su ti izgorjela.”
„Kao i svako ljeto.”
Oprezno ga popipa po crvenoj koži. „Idemo natrag - gladna sam”, kaže ona. „Samo da se malo okupam.”
Ona navuče gaćice i hlače, obuje tenisice i ostane stajati s gornjim dijelom bikinija u ruci. Promatra njegova prsa bez dlaka, mišiće ruku, tetovažu na ramenu, izgorjela ramena i plav, zaigran pogled.
„Drugi put ti ležiš dolje”, kaže mu uz smiješak.
„Drugi put.”, ponovi on veselo. „Već sam te nagovorio, znao sam.”
Ona se nasmije i odmahne rukom. On legne na leđa smiješeći se i pogleda prema nebu. Čuje ga kako zviždi dok hoda kroz šumu prema maloj, strmoj obali uz koju su se usidrili.
Zastane i navuče gornji dio bikinija, a onda produži dalje prema brodu.
Kad se Penelope popne na brod zanima je spava li Viola još uvijek u kabini. Pomisli kako će staviti krumpir da se kuha s malo kopra, a onda će se otići oprati i presvući. Začudo, pramac je sav mokar, kao da je padala kiša. Viola mora da ga je iz nekog razloga oprala. Brod se čini nekako drukčijim. Penelope ne može točno reći zašto, ali sva se naježila od nelagode. Ptice su prestale pjevati i sada vlada potpuna tišina. Čuje se samo tiho klokotanje vode koja udara o strane broda i prigušeno škripanje drveta. Penelope odjednom postane svjesna vlastitih pokreta. Siđe niz stepenice i vidi da su vrata kabine za goste otvorena. Svjetlo je upaljeno, ali Viola nije tamo. Penelope primijeti da joj ruka drhti dok kuca na vrata malog zahoda. Otvori vrata, zaviri unutra, a onda se vrati gore na palubu. U daljini zaljeva vidi Björna kako ulazi u vodu. Mahne mu, ali on je nije primijetio.
Penelope otvori staklena vrata kabine, prođe pokraj plavih sofa, stolića od tikovine i kormila.
„Viola?” poviče tiho.
Siđe u kuhinjicu, uzme lonac, ali onda ga odloži kad osjeti kako joj je srce počelo divlje lupati. Zaviri u veliku kupaonicu, a onda nastavi dalje do kabine gdje Björn i ona obično spavaju. Otvori vrata, prijeđe pogledom po mračnoj kabini i isprva joj se učini da vidi svoj odraz u zrcalu.
Viola nepomično sjedi na rubu kreveta, ruke položene na ružičasti jastuk iz second hand dućana.
„Što radiš ovdje?”
Penelope čuje samu sebe kako pita sestru što radi u spavaćoj sobi, iako je već shvatila da nešto nije u redu. Viola je mutno bijela, lice joj je vlažno, a mokra joj kosa visi u rezancima.
16
„Viola što ti je? Viola!”
Ali već je shvatila što se dogodilo, što nije u redu, sestra ne diše, koža joj je hladna, ništa nije ostalo od nje, svjetlost života je ugašena. Ta mala prostorija postane mračnija, sklopi se oko nje. Ispuštajući nepoznate zvukove, Penelope tetura unatrag, ruši odjeću, jako udari ramenom o vratnice, okrene se i otrči uz stepenice.
Kad je izašla na pramac jako udahne, kao da se skoro ugušila. Zakašlje se i prestravljeno osvrne oko sebe. Sto metara dalje, na obali, vidi nepoznatog muškarca u crnoj odjeći. Penelope na neki način shvati da je sve to povezano. Zna da je to isti onaj muškarac koji se nalazio u sjeni mosta u onom vojnom gumenom čamcu, onaj koji joj je okrenuo leđa kad je prolazila pokraj njega. Shvati da je taj u crnom ubio Violu i da namjerava ubiti i njih.
Muškarac stoji na obali i maše Björnu koji je plivao dvadesetak metara od obale, nešto mu je viknuo i podigao ruku. Björn ga je čuo i zastao, pogledom pretražuje obalu da vidi tko to viče.
Vrijeme kao da stoji. Penelope pojuri prema kormilu, kopa po ladici, pronađe nož i otrči natrag na palubu.
Vidi Björna kako polako pliva, krugove oko njegova tijela. On upitno promatra onog muškarca. Muškarac mu maše da dođe do njega. Björn se nesigurno nasmiješi i počne plivati natrag prema obali.
„Björn!” zavrišti Penelope iz petnih žila. „Plivaj prema brodu!”
Muškarac na obali se okrene prema njoj i potrči prema brodu. Penelope prereže uže, posklizne se na drvenom podu i gotovo padne, uspravi se i otetura do kormila i upali motore. Podigne sidro i krene unatrag.
Björn mora da ju je čuo jer se okrenuo od obale i zaplivao prema brodu. Penelope usmjeri brod prema njemu i ugleda onog muškarca kako se okrenuo i sada trči uzbrdo prema drugoj strani otoka. Bez razmišljanja shvati da se usidrio u sjevernom zaljevu.
Zna da nema šanse da mu pobjegnu.
Uz brujanje okrene veliki brod i krene prema Björnu. Viče mu, približi mu se, uspori i spusti dolje motku da se popne. Voda je hladna. Björn izgleda uplašeno i premoreno. Glava mu cijelo vrijeme nestaje pod vodom. Slučajno ga je udarila vrhom motke i sada mu čelo krvari.
„Uhvati se!”, viče mu.
Crni gumenjak je već počeo zaobilaziti otok. Jasno čuje brujanje motora. Björnu se lice iskrivi od bola. Nakon nekoliko pokušaja napokon uspije uhvatiti motku. Ona ga brzo privuče. On se uhvati za rub broda. Motka joj ispadne i potone u vodu.
„Viola je mrtva!”, poviče mu i čuje kako joj je glas pun panike i očaja. Čim se Björn uhvatio za ljestve, ona otrči do kormila i dâ gas.
Björn prekorači ogradu i ona ga čuje kako viče da vozi ravno prema Ornöu. Buka motora onog brzog gumenjaka im se približava.
Ona naglo zaokrene, motori jako zatutnje. „Ubio je Violu!”, zacvili Penelope.
„Pazi na hridi”, upozori je Björn dok mu zubi cvokoću.
Gumenjak je zaobišao Stora Kastskär i ubrzao na otvorenom moru. Björnu teče krv s lica.
17
Brzo se približavaju velikom otoku. Björn se okrene i vidi da je gumenjak tristotinjak metara iza njih.
„Skreni prema molu!”
Ona skrene, zagrebe po plitkom dnu i ugasi motore, pramac udari o mol uz glasnu škripu. Brod se očeše o mokre drvene stepenice. Valovi uz prštanje udaraju o stijenje i povlače se. Brod se nagne u stranu i razbije drvene stepenice na komadiće. Voda pljusne preko ograde. Brzo napuste brod i izađu na mol. Iza sebe čuju kako brod na valovima udara o mol. Otrče prema unutrašnjosti otoka dok im se gumenjak približava uz zaglušujuću buku motora. Penelope se posklizne, uhvati se da ne padne i dahćući se nastavi penjati uz strminu prema rubu šume. Tamo dolje motori gumenjaka utihnu i Penelope shvati da imaju samo minimalnu prednost. S Björnom otrči do drveća, pojure što dublje u šumu, dok u panici zvjeraju okolo tražeći mjesto gdje bi se mogli sakriti.
4. Muškarac koji lebdi
PARAGRAF 21. POLICIJSKOG ZAKONA opisuje kako policajac treba pripremiti ulazak u kuću, sobu ili
neko drugo mjesto u slučaju da postoje sumnje da je tamo netko mrtav, bez svijesti ili iz nekog drugog razloga ne može pozvati pomoć.
Razlog zašto je policajac John Bengtsson te subote u lipnju dobio zadatak da pregleda stan na najvišem katu ulice Grevgatan broj 2, bio je taj što se generalni direktor Inspekcije za strateške proizvode Carl Palmcrona iz nepoznatih razloga nije pojavio na poslu, te propustio zakazani sastanak s ministrom vanjskih poslova.
Nije to bio ni prvi, ni zadnji put da John Bengtsson ulazi u stanove u potrazi za mrtvima ili ozlijeđenima. Većinom se radilo o ljudima za koje su rođaci sumnjali da su počinili samoubojstvo. Tihi, prestrašeni roditelji koji su bili prisiljeni čekati na stubištu dok bi on ulazio unutra i pretraživao prostorije. Ponekad je znao pronaći mladiće s gotovo nepostojećim pulsom nakon predoziranja heroinom, a ponekad mjesta zločina, žene pretučene na smrt u svjetlosti televizora u dnevnoj sobi.
John Bengtsson je ušao kroz ta velika ulazna vrata zgrade noseći sa sobom alatke za provaljivanje vrata. Odvezao se liftom do petog kata i pozvonio na vrata. Malo je pričekao, a onda spustio tešku torbu na pod i proučio bravu na vratima. Odjednom začuje kako se netko vuče po stubištu, kat ispod. Zvuči kao da se netko pokušava odšuljati dolje što je tiše moguće. John Bengtsson neko vrijeme osluškuje, a onda ispruži ruku i pritisne kvaku: vrata nisu zaključana i polagano se otvore na svoje četiri šarke.
„Ima li koga kod kuće?” poviče policajac.
Pričeka nekoliko sekundi, povuče torbu preko praga, obriše cipele na otiraču i uđe u veliki hodnik.
Iz susjedne sobe dopire tiha glazba. Krene tamo, pokuca i uđe unutra. Radi se o prostranoj dnevnoj sobi, spartanski namještenoj s tri Carl Malmsten sofe, niskim staklenim stolićem i malom slikom na zidu koja prikazuje brod u oluji. Iz plosnatog prozirnog stereo uređaja širi se ledeno plavi sjaj. Iz zvučnika se čuje melankolična, gotovo upitna melodija violine.
John Bengtsson produži dalje do dvokrilnih vrata, otvori ih i ugleda salon s visokim prozorima u Art Nouveau stilu. Ljetno sunce prodire kroz male okvire na gornjem dijelu prozora.
Muškarac lebdi usred te bijele sobe. Izgleda nadnaravno.
John Bengtsson stoji i zuri u mrtvaca. Čini se kako je prošla cijela vječnost prije nego što je primijetio uže za sušenje rublja pričvršćeno na kuku za luster.
Elegantno odjeveni muškarac visi sasvim mirno kao daje ostao lebdjeti usred skoka, ruku uz tijelo, vrhova cipela uperenih prema podu.
19
John Bengtsson ne smije prijeći prag. Mjesto zločina mora ostati netaknuto. Srce mu brzo udara, osjeća kako mu puls teško otkucava, proguta knedlu, ali ne može skinuti pogled s tog muškarca koji lebdi u praznoj sobi.
Jedno ime mu prođe glavom poput šapata: Joona, moram razgovarati s Joonom Linnom.
U sobi nema namještaja, samo obješen čovjek koji je najvjerojatnije Carl Palmcrona, generalni direktor ISP-a.
Uže je pričvršćeno za kuku lustera u središtu dekorativnog kruga. Nije se imao na što popeti, pomisli John Bengtsson.
Strop je visok barem tri i pol metra.
John Bengtsson se pokuša smiriti i sabrati i sve dobro pogledati. Lice obješenoga blijedo je poput vlažnog šećera i čini mu se da vidi samo nekoliko krvavih točkica u izbuljenim očima. Muškarac je odjeven u tanki ogrtač preko svjetlosivog sakoa, na nogama ima cipele. Crna torba i mobitel leže na parketu malo dalje od lokvice mokraće koja se stvorila ravno ispod tijela.
Obješeni odjednom zadrhti. John Bengtsson naglo udahne.
Sa stropa odjekne glasno lupanje, udarci čekićem na tavanu, netko gore hoda, ponovno nešto tresne i Palmcronino tijelo zadrhti. Zatim se odozgo začuje zvuk bušilice koji ubrzo utihne. Muški glas nešto vikne. „Treba duži kabel, namotan”, viče.
John Bengtsson osjeća kako mu se puls smiruje dok se vraća natrag kroz salon. U hodniku su otvorena ulazna vrata. Zastane, pomisli kako je siguran da ih je pošteno zatvorio, ali zna daje moguće da se krivo sjeća. Izađe iz stana i prije nego što se javi svom odjelu, izvadi mobitel i nazove Joonu Linnu iz Krim-policije.
5. Odjel za umorstva
PRVI JE TJEDAN U LIPNJU. U Stockholmu se već nekoliko tjedana ljudi bude prerano. Sunce izlazi u
pola četiri i gotovo cijele noći su svijetle. Početak ljeta bio je neuobičajeno vruć. Sremza i jorgovani procvali su istovremeno. Teški klasovi cvjetova šire svoje mirise od parka Kronoberg pa sve do ulaza u zgradu policije.
Državna kriminalistička policija je jedina središnja operativna policija u Švedskoj čiji je zadatak rješavanje teških zločina na nacionalnoj i međunarodnoj razini.
Glavni ravnatelj državne Krim-policije Carlos Eliasson, stoji uz niski prozor na osmom katu s pogledom prema strmim padinama parka Kronoberg. Uzme telefon, nazove Joonu Linnu, čuje kako biva prebačen na telefonsku sekretaricu, prekine vezu, spusti slušalicu na pisaći stol i pogleda na sat.
Petter Näslund ude u Carlosov ured i oprezno se nakašlje, zastane i nagne se prema plakatu na kojem piše „Mi ljude čuvamo, kažnjavamo i živciramo.”
Iz susjednog ureda dopire umoran telefonski razgovor u kojem se priča o europskim pravilima o uhićenju i schengenskom informacijskom sustavu.
„Pollock i njegovi dečki uskoro stižu”, kaže Petter. „Znam na sat”, odgovori Carlos blago.
„Sendviči su napravljeni”, kaže Petter. Carlos se prisili da se ne nasmiješi i pita: „Jesi li čuo da traže nove ljude?”
Petter se zarumeni i spusti pogled, a onda se sabere i ponovno pogleda Carlosa. „Trebao bih... Znaš li nekoga tko bi bolje odgovarao u Odjelu za umorstva?” pita on.
Državni odjel za umorstva sastoji se od šest stručnjaka koji pomažu u istragama umorstva u cijeloj Švedskoj. Odjel vrlo sustavno radi po metodi koju skraćeno zovu PITZ - Policijska istraga teških zločina.
Stalni članovi odjela pod golemim su opterećenjem. Toliko su traženi da se gotovo nikada nemaju vremena okupiti u zgradi policije.
Kad je Petter Näslund napustio ured, Carlos sjedne na stolac i zaglcda se u akvarij s tropskim ribicama. U trenutku kad je ispružio ruku da uzme limenku s hranom, zazvoni telefon.
„Da”, javi se.
„Upravo stižu”, reče mu Magnus s recepcije. „Hvala.”
Carlos još jednom pokuša nazvati Joonu Linnu, a onda ustane, pogleda se u zrcalu i napusti ured. U trenutku kad je izašao u hodnik, začuje se zvono lifta i vrata se nečujno otvore. Pri pogledu
21
na tim Odjela za umorstva glavom mu nakratko prođe sjećanje na koncert Rolling Stonesa na kojem je bio prije nekoliko godina s par kolega. Grupa koja je izašla na pozornicu podsjećala je na opuštene biznismene. Upravo kao i članovi Odjela za umorstva, svi su nosili tamna odijela i kravate.
Prvi je izašao Nathan Pollock, sijede kose skupljene u rep, zatim Erik Eriksson s naočalama ukrašenim dijamantima, što je razlog zašto su ga drugi članovi grupe zvali Elton, iza njega nonšalantno hoda Niklas Dent pokraj P.G. Bondessona, dok zadnji izlazi kriminalistički tehničar Tommy Kofoed, pogrbljen i pogleda prikovanog za pod.
Carlos ih uvede u prostoriju za sastanke. Operativni šef Benny Rubin već sjedi za okruglim stolom sa šalicom crne kave i čeka ih. Tommy Kofoed uzme jabuku iz košare s voćem i počne glasno hrskati. Nathan Pollock ga pogleda uz smiješak i odmahne glavom nakon što se Tommy zaustavio usred zalogaja i upitno ga pogledao.
„Dobrodošli”, započne Carlos. „Veseli me da ste svi imali vremena i mogućnosti doći s obzirom da na dnevnom redu imamo nekoliko važnih točaka za prodiskutirati.”
„Ne bi li i Joona Linna trebao biti tu?” pita Tommy Kofoed. „Bi”, odgovori Carlos usporeno.
„On radi što god hoće”, objasni Pollock prigušeno.
„Joona je razriješio ono ubojstvo u Tumbi prije koju godinu.”, kaže Tommy Kofoed. „Stalno mislim na to, kako je bio siguran... kako je znao kojim su se redom ubojstva odvijala.”
„Protivno svakoj logici”, nasmiješi se Elton.
„Ja znam sve što treba znati o krim-tehnici”, nastavi Tommy Kofoed. „Ali Joona je samo ušao unutra i pregledao tragove krvi, ne razumijem...”
„Vidio je cijelu sliku”, kaže Nathan Pollock. „Stupnjeve nasilja, naprezanje, stres i koliko su koraci izgledali umorno u kući za razliku od onih u svlačionici.”
„Još uvijek ne mogu vjerovati”, promrmlja Tommy Kofoed. Carlos se nakašlje i spusti pogled na neslužbeni dnevni red.
„Pomorska policija se javila jutros”, kaže im. „Jedan je ribar pronašao mrtvu ženu.” „U svojoj mreži?”
„Ne, vidio je veliki sportski brod kako ga nose struje kod Dalaröa pa je otišao čamcem do njega, popeo se gore i pronašao ženu kako sjedi na krevetu u kabini.”
„Pa teško da je to nešto za nas”, nasmiješi se Petter Näslund. „Je li ubijena?” pita Nathan Pollock.
„Možda samoubojstvo.”, odgovori Petter brzo. „Ovo nije hitno.”, kaže Carlos i uzme komad kolača „Ali sam svejedno htio spomenuti.”
„Još nešto?” pita Tommy Kofoed mrzovoljno.
„Dobili smo upit od policije Västra Götalanda”, kaže Carlos. „Imate pismeni izvještaj na stolu.”
„Ja to ne mogu preuzeti”, kaže Pollock.
„Svima je raspored pun - znam”, kaže Carlos polagano čisteći mrvice sa stola. „Možda bismo trebali početi razmišljati o... o regrutiranju novih ljudi za odjel.”
22
Benny Rubin se osvrne oko sebe oštrim pogledom, a onda objasni da uprava zna koliko su opterećeni i da su zato, kao prvi korak, odvojili sredstva da se tim Odjela za umorstva poveća za još jednu osobu zaposlenu na puno radno vrijeme.
„Ima li netko nešto za reći?” kaže Carlos.
„Ne bi li Joona trebao biti prisutan na ovoj raspravi?” pita Tommy Kofoed, nagne se preko stola i uzme jedan od zamotanih sendviča.
„Nije sigurno da će uopće doći , kaže Carlos.
„Možemo prvo popiti kavu”, kaže Erik Eriksson i popravi svoje svjetlucave naočale.
Tommy Kofoed skine celofan sa sendviča s lososom, makne vlat kopra, iscijedi malo limuna, a onda razmota salvetu u kojoj je stajao pribor za jelo.
Odjednom se otvore vrata te velike prostorije i uđe Joona Linna razbarušene kose. „Sjö tilli, pojat”, kaže na finskom uz smiješak.
„E da”, nasmije se Nathan Pollock. „Pojedite kopar dječaci.”
Nathan i Joona se veselo pogledaju. Tommy Kofoed se zarumeni i odmahne glavom uz osmijeh.
„Tilli”, ponovi Nathan Pollock i prasne u smijeh kad je Joona prišao Tommyju Kofoedu i stavio kopar natrag na njegov sendvič.
„Kako bi bilo da nastavimo sa sastankom”, kaže Petter.
Joona se rukuje s Nathanom Pollackom, a onda ode do praznog stolca, objesi svoj tamni sako na naslon i sjedne. „Ispričavam se”, kaže Joona tiho.
„Drago nam je da si došao”, kaže Carlos. „Hvala.”
„Taman smo htjeli porazgovarati o novom članu tima”, objasni mu Carlos. Uštipne se za donju usnicu, a Petter Näslund se promeškolji na stolcu. „Mislim... mislim da ću prepustiti riječ Nathanu”, nastavi Carlos.
„OK, može, ovo ne govorim samo u svoje ime”, počne Nathan Pollock. „Nego... svi smo se složili i nadamo se da bi se ti pridružio našem timu, Joona.”
U prostoriji nastupi tišina. Niklas Dent i Erik Eriksson kimnu. Petter Näslund je samo crni obris na svjetlosti koja mu pada s leđa.
„Stvarno bismo to voljeli”, kaže Tommy Kofoed.
„Cijenim vašu ponudu”, odgovori Joona i prijeđe prstima kroz gustu kosu. „Vi ste jako dobri, to ste i dokazali, i ja poštujem vaš rad...”
Svi se nasmiješe spuštenih glava.
„Ali ja... ja ne mogu raditi po PITZ metodi”, objasni on.
„Znamo, to nam je jasno”, odmah se ubaci Kofoed. „Dosta je rigidna, ali to može biti od pomoći, pokazalo se da...”
Utihne.
23
„Mislim da to nije za mene”, odgovori Joona. Svi su spustili glave, neki kimnu, a onda Jooni zazvoni mobitel i on se ispriča. Ustane od stola i napusti prostoriju. Nakon nekoliko minuta se vrati i uzme svoj sako sa stolca.
„Žao mi je”, kaže. „Stvarno sam htio prisustvovati ovom sastanku, ali...” „Zar se dogodilo nešto ozbiljno?” pita Carlos.
„Nazvao me John Bengtsson iz Redarstvene policije”, kaže Joona. „Upravo je pronašao Carla Palmcronu.”
„Pronašao?” pita Carlos. „Obješenog”, odgovori Joona.
Njegovo je simetrično lice postalo vrlo ozbiljno, oči mu svjetlucaju poput sivog stakla. „Tko je Palmcrona?” pita Nathan Pollock. „Znam ime, ali ne znam otkud.”
„Generalni direktor ISP-a.”, odgovori Tommy Kofoed. „On odlučuje o švedskom izvozu oružja.”
„Nisu li sva radna mjesta u ISP-u tajna?” pita Carlos. „Jesu.”, odgovori Kofoed.
„Onda će to preuzeti netko iz Sigurnosne.”
„Ali obećao sam Johnu Bengtssonu da ću doći.”, odgovori Joona. „Nešto nije u redu.” „Što?” pita Carlos.
„Ma... moram to sam vidjeti. „
„Zvuči uzbudljivo.”, kaže Tommy Kofoed. „Mogu s tobom?” „Ako hoćeš”, odgovori Joona.
„Onda idem i ja”, kaže Pollock brzo.
Carlos pokuša nešto reći, da još uvijek traje sastanak, ali shvati da nema svrhe. Njih trojica napuste prostoriju okupanu suncem i izađu u hlad hodnika.
6. Kako je umro?
DVADESET MINUTA KASNIJE inspektor Joona Linna parkira svoj crni volvo na Strandvāgenu. Iza
njega stane srebrni lincoln towncar. Joona izađe iz auta i pričeka svoje kolege iz Odjela za umorstva. Zajedno skrenu iza ugla i uđu u zgradu na adresi Grevgatan 2.
U škripavom starom liftu koji ih vozi do najvišeg kata, Tommy Kofoed pita Joonu svojim uobičajenim mrzovoljnim glasom što je do sada saznao.
„ISP je prijavio nestanak Carla Palmcrone”, ispriča im Joona. „On nema obitelj i nitko od kolega se nije družio s njim privatno. Ali kad se nije pojavio na poslu, Redarstvena policija je pozvana da provjeri o čemu se radi. John Bengtsson je došao ovamo, pronašao Palmcronu obješenog i nazvao me. Rekao je da sumnja na zločin i htio je da odmah dođem.”
Izborano lice Nathana Pollocka se stisnulo: „Zašto je posumnjao na zločin?”
Lift stane i Joona odmakne željeznu pregradu. John Bengtsson stoji ispred vrata Palmcronina stana. Strpa knjigu u džep i Joona se rukuje s njim.
„Ovo su Tommy Kofoed i Nathan Pollock iz Odjela za umorstva”, kaže Joona. U tišini se rukuju.
„Dakle, kad sam došao, vrata su bila otključana”, ispriča im John. „Čuo sam glazbu i pronašao Palmcronu obješenog u jednoj od velikih soba. Već godinama skidam ljude s užeta, ali ovo, mislim... teško da se radi o samoubojstvu s obzirom na njegov položaj u društvu tako da...”
„Dobro da si me nazvao”, kaže mu Joona.
„Jesi li pregledao mrtvaca?” pita Tommy Kofoed mrko. „Nisam ni ušao u sobu”, odgovori John.
„Vrlo dobro”, promrmlja Kofoed i zajedno s Johnom Bengtssonom počne razmještati podloške po kojima se mogu kretati.
Uskoro i Joona i Nathan Pollock smiju ući u hodnik. John Bengtsson ih čeka pokraj plave sofe. Pokaže im na dvokrilna vrata koja su odškrinuta prema svijetloj sobi. Joona nastavi dalje preko podložaka i odgurne vrata da se širom otvore.
Topla sunčeva svjetlost prodire kroz visoke prozore. Carl Palmcrona visi usred te prostrane sobe. Odjeven je u svijetlo odijelo, tanki ogrtač i ljetne cipele. Muhe puze po njegovu bijelom licu, oko očiju i kutova usana, liježu mala žuta jajašca i zuje oko lokvice s mokraćom i elegantne aktovke na podu. Tanko uže za sušenje rublja duboko se urezalo u Palmcronin vrat, uže je tamnocrveno, krv mu je curila niz prsa.
„Likvidiran”, ustvrdi Tommy Kofoed i navuče par zaštitnih rukavica.
Odjednom više nema mrzovolje u njegovu glasu i izrazu lica. Nasmiješen klekne i počne fotografirati obješenoga.
25
„Sigurno ćemo pronaći ozljede vratnih kralježaka”, kaže Pollock i pokaže. Joona pogleda prema stropu, a onda spusti pogled na pod.
„Dakle, radi se o pokazivanju”, nastavi Kofoed entuzijastično škljocajući fotoaparatom. „Hoću reći, ubojica ne pokušava sakriti zločin, nego nam želi nešto reći, poručiti.”
„Da, to sam i ja pomislio”, odmah se ubaci john Bengtsson. „Soba je prazna, nema nikakvih stolaca ili ljestava na koje se mogao popeti.”
„Dakle, što nam želi poručiti”, nastavi Tommy Kofoed, spusti fotoaparat i zaškilji prema mrtvacu. „Vješanje je povezano s izdajom, Juda Iskariot koji...”
„Ma čekaj malo”, prekine ga Joona nježno. Pogledaju ga kako maše prema podu. „Što?” pita Pollock.
„Mislim da je to bilo samoubojstvo”, kaže Joona.
„Tipično samoubojstvo”, kaže Tommy Kofoed i nasmije se malo preglasno. „Poletio je gore i...”
„Torba”, nastavi Joona. „Ako je postavio torbu bočno, mogao je dosegnuti do gore.” „Ali ne do stropa”, usprotivi se Pollock.
„Možda je ranije pričvrstio uže.” „Možda, ali ja mislim da si u krivu.” Joona slegne ramenima i promrmlja: „Pa još glazba i čvorovi...”
„A da malo bolje pogledamo torbu?” pita Pollock mrzovoljno. „Samo malo, moram se prvo pobrinuti za tragove”, kaže Kofoed.
U tišini promatraju dok sitni Tommy Kofoed puzi po podu i razvlači crnu plastičnu foliju s tankim slojem nečega što izgleda poput želatine. A onda oprezno istisne film uz pomoć gumenih rola.
„Možeš li mi dodati par kartona i veliki zaštitni papir?” pita i pokaže prema torbi s materijalom.
„Valoviti karton?” pita Pollock.
„Da, hvala”, odgovori Kofoed i uhvati karton koji mu je Pollock bacio.
Osigurao je biološke tragove po podu i mahnuo Nathanu Pollocku da može ući u sobu. „Pronaći ćeš otiske cipela na rubu torbe”, kaže Joona. „Srušila se i tijelo se dijagonalno ljuljalo.”
Nathan Pollock ništa ne govori, samo priđe kožnoj aktovci i klekne pokraj nje. Njegov srebrnasti rep padne mu preko ramena kad ispruži ruke i postavi torbu da uspravno stoji. Na crnoj se koži jasno vide svjetlosivi tragovi cipela.
„Što sam ti rekao”, kaže Joona.
„Jebote”, kaže Tommy Kofoed sav impresioniran i nasmiješi se Jooni umornim licem. „Samoubojstvo”, promrmlja Pollock.
„Barem čisto tehnički gledano”, kaže Joona. Stoje i promatraju obješenog.
26
„O čemu se ovdje ustvari radi?” pita Kofoed još uvijek uz osmijeh. „Osoba koja je donosila odluke o izvozu ratnog materijala oduzela si je život.”
„Ništa za nas”, uzdahne Pollock.
Tommy Kofoed skine rukavice i pokaže na obješenoga. „Joona? Što si mislio s onim o čvorovima i glazbi?” pita.
„Ovaj dvostruki čvor”, kaže Joona i pokaže prema čvoru oko kuke za luster. „To sam povezao s njegovom dugom karijerom u mornarici.”
„A glazba?”
Joona se zaustavi i zamišljeno ga pogleda. „Što ti misliš o glazbi?” pita.
„Ne znam, neka sonata, za violinu”, kaže Kofoed. „Rano devetnaesto stoljeće ili...” Utihne kad se začuje zvono na vratima. Sva četvorica se pogledaju.
Joona krene prema hodniku i ostali ga slijede, ali onda ostanu u salonu tako da nisu vidljivi sa stubišta. Joona produži dalje hodnikom do ulaza u stan, zaustavi se i razmisli hoće li pogledati kroz špijunku, ali odluči da neće. Kad ispruži ruku da uhvati kvaku, osjeti strujanje zraka iz ključanice. Teška vrata se otvore. Na stubištu vlada mrak. Svjetlo se automatski ugasilo, sada se vidi samo slabašni sjaj crveno-smeđih pravokutnika lampi. Joona odjednom začuje polagano disanje neke skrivene osobe. Ruka mu krene prema pištolju i oprezno zaviri van skriven iza poluotvorenih vrata. Na traci svjetlosti u procjepu stoji visoka žena s velikim rukama. Ima oko šezdeset i pet godina. Nepomično stoji. Na obrazu ima veliki flaster boje kože. Sijeda kosa ošišana je u kratku, djevojačku paž frizuru. Pogleda Joonu ravno u oči bez ikakve naznake smješka.
7. Ljudi spremni pomoći
JOONA JE MISLIO KAKO ĆE STIĆI na sastanak s Odjelom za umorstva u jedan sat.
Prije toga je namjeravao ručati s Disom u vrtu Rosendal u Djurgårdenu. Stigao je prerano i neko vrijeme samo stajao na suncu i promatrao zrak kako titra nad malim vinogradom. A onda je ugledao Disu kako stiže s platnenom torbom prebačenom preko ramena. Njezino usko inteligentno lice bilo je prekriveno prvim ljetnim pjegicama, a kosa, koju je uvijek skupljala u dvije nehajne pletenice, ovaj puta je bila raspuštena i padala joj preko ramena. Sredila se i obukla haljinu na sitne cvjetiće i par ljetnih sandala s punom petom. Oprezno su se zagrlili.
„Bok”, rekao je Joona. „Baš si lijepa.” „I ti”, rekla je Disa.
Uzeli su hranu sa švedskog stola i sjeli za jedan stol vani. Joona je primijetio da ima nalakirane nokte. Disa je, kao glavna arheologinja, često imala kratke, prljave nokte. Pogled mu je prešao s njenih ruku na voćnjak.
Disa je počela jesti i rekla punim ustima:
„Kraljica Kristina je dobila leoparda na poklon od vojvode Kurlanda. Držala ga je ovdje u Djurgårdenu.”
„To nisam znao”, rekao je Joona mirno.
„Pročitala sam u dvorskim knjigama da je iz riznice plaćeno 40 srebrnjaka za pogreb jedne mlade služavke koju je leopard ubio.”
Nagnula se i uzela čašu.
„Prestani toliko pričati, Joona Linna”, rekla je ironično. „Oprosti”, rekao je Joona. „Ja...”
Utihnuo je i odjednom osjetio kako mu sva energija nestaje iz tijela. Što?“
„Molim te, pričaj mi još o leopardu.” „Izgledaš tužan...”
„Sjetio sam se mame... jučer je prošlo točno godina dana otkako je umrla. Odnio sam bijeli iris na grob.”
„Jako mi nedostaje Ritva”, reče Disa.
Spustila je pribor za jelo i neko vrijeme šutjela.
„Zadnji put kad sam razgovarala s njom, znaš što mi je rekla? Uhvatila me za ruku”, priča Disa. „I rekla mi da bih te trebala zavesti i pobrinuti se da ostanem trudna.”
„Mogu zamisliti”, nasmijao se Joona.
28
„Odgovorila sam joj kako mislim da to neće ići, a onda mi je ona rekla da bih te trebala napustiti bez osvrtanja i nikad se ne vratiti.”
Kimnuo je, nije znao što da kaže.
„Onda bi ostao sasvim sam”, nastavila je Disa. „Veliki, usamljeni Finac.” Pogladio ju je po prstima. „To ne želim.”
„Što?”
„Biti veliki usamljeni Finac”, rekao je nježno. „Želim biti s tobom.”
„A ja te želim ugristi, i to poprilično jako. Možeš li to objasniti? Uvijek mi zubi počnu trnuti kad te ugledam”, nasmiješila se Disa.
Joona je ispružio ruku da je dodirne. Znao je da već kasni na sastanak s Carlosom Eliassonom i Odjelom za umorstva, ali je svejedno ostao sjediti preko puta Dise, razgovarati i istovremeno razmišljati kako bi mogao otići dolje do Nordijskog muzeja pogledati onu krunu koju nose laponske mladenke.
*
Dok su čekali Joonu Linnu, Carlos Eliasson je ispričao timu Odjela za umorstva o djevojci koja je pronađena mrtva na brodu u stockholmskom arhipelagu. Benny Rubin je u zapisnik unio kako istraga nije hitna i da trebaju pričekati rezultate istrage Pomorske policije.
Joona je malo zakasnio i sastanak je već počeo kad ga je nazvao John Bengtsson iz Redarstvene policije. Poznavali su se već mnogo godina, igrali su floorball jedan protiv drugoga već više od desetljeća. John Bengtsson bio je simpatičan muškarac, ali kad mu je bio dijagnosticiran rak prostate gotovo svi njegovi prijatelji su isparili. Sada je ponovno zdrav, ali je, kao i mnogi ljudi koji su osjetili zadah smrti, postao nekako krhak i usporen. Joona stoji na hodniku ispred prostorije za sastanke i sluša sporo pričanje Johna Bengtssona. Glas mu je vrlo umoran kakav obično bude nekoliko minuta nakon velikog stresa. Opisao mu je kako je upravo pronašao generalnog direktora Inspekcije za strateške proizvode obješenog u njegovom stanu.
„Samoubojstvo?” pitao je Joona. „Ne.”
„Ubojstvo?”
„Ne bi li mogao jednostavno doći ovamo?” pitao ga je John. „Jer ja ne razumijem ovo što vidim. Tijelo lebdi, Joona.”
*
Joona je zajedno s Nathanom Pollockom i Tommyjem Kofoedom upravo konstatirao kako se radi o samoubojstvu kad je netko pozvonio na vrata Palmcronina stana. U mraku stubišta stajala je visoka žena koja je nosila vrećice s hranom u velikim rukama.
„Jeste li ga skinuli?” pitala je. „Skinuli?” ponovio je Joona.
29
„Kako to mislite, skinuli?”
„Ispričavam se, ja sam samo domaćica, mislila sam...”
Situacija ju je zbunila i krenula je niz stepenice, ali je naglo stala kad je Joona odgovorio na njeno prvo pitanje:
„Još uvijek visi.”
„A tako”, rekla je i okrenula se prema njemu potpuno neutralnog izraza lica. „Jeste li ga vidjeli ranije danas kako visi?”
„Ne”, odgovorila je.
„Zašto ste onda pitali jesmo li ga skinuli? Nešto se dogodilo? Jeste li vidjeli nešto neobično?” „Omču kako visi s kuke za luster u malom salonu”, odgovorila je.
„Vidjeli ste omču?” „Naravno.”
„I niste se bojali da bi je mogao koristiti?” pitao je Joona.
„Umrijeti nije nikakva noćna mora”, odgovorila je ona uz prigušen osmijeh. „Što ste rekli?”
Ali žena je samo odmahnula glavom.
„Kako mislite da je umro?” pitao je tada Joona.
„Mislim da je omča namaknuta preko glave”, odgovorila je ona tiho. „A tko ju je namaknuo?”
„Ne znam... možda je trebao pomoć”, rekla je upitnim glasom. „Kako to mislite, pomoć?”
Odjednom joj je ugledao bjeloočnice i pomislio da će se onesvijestiti, ali ona se uhvatila rukom za zid i ponovno ga pogledala.
8. Igla
BAZEN U ZGRADI POLICIJE JE je pust i tih, iza staklenog zida vlada tama, a u kafeteriji nema gostiju.
Voda u velikom plavom bazenu je gotovo nepomična. Osvijetljena je odozdo i svjetlost se polagano ljulja preko zidova i stropa. Joona Linna pliva umjerenim tempom nastojeći ravnomjerno disati.
Dok pliva razna mu sjećanja prolaze glavom. Disino lice kad je rekla da joj zubi trnu kad ga vidi. Joona je stigao do ruba bazena, okrene se pod vodom i odgurne nogama. Nije ni svjestan da je počeo brže plivati kad se odjednom sjetio stana Carla Palmcrone u Grevgatanu. Ponovno vidi to tijelo koje visi, lokvicu mokraće, muhe na licu. Mrtvac je bio u kaputu i cipelama, ali si je uzeo vremena da stavi glazbu da svira.
Te su činjenice davale Jooni osjećaj nečega što je istovremeno bilo i planirano i impulzivno, što nije neuobičajeno kod samoubojstva.
Pliva sve brže, okrene se i još više ubrza i vidi sebe kako hoda kroz Palmcronin hodnik i otvara vrata na koja je netko pozvonio. I onu visoku ženu s velikim rukama kako stoji sakrivena iza vrata u mraku stubišta.
Joona zastane kod ruba bazena, ubrzano diše, uhvati se za plastične rešetke koje prekrivaju odvod. Disanje mu se ubrzo smiri, ali težina od mliječne kiseline u mišićima ramena i dalje raste. Grupa policajaca u trenirkama ude u dvoranu. Nose dvije lutke koje se koriste za vježbanje spašavanja, jedna lutka je veličine djeteta, a druga pretile osobe.
Umrijeti nije nikakva noćna mora, rekla je ona visoka žena uz osmijeh. Joona izađe iz bazena, osjeća neobičan stres. Ne zna zašto, ali slučaj Carla Palmcrone mu ne dâ mira. Iz nekog razloga stalno mu je pred očima ta prazna, osvijetljena soba. Tiha glazba violine koja se stapa sa zujanjem muha.
Joona zna da se radi o samoubojstvu i pokušava samog sebe uvjeriti kako to nije slučaj za Krim-policiju. Ali svejedno bi najradije ponovno otrčao tamo i sve još jednom pregledao, prošao kroz svaku sobu, provjerio da nije nešto propustio.
Dok je razgovarao s domaćicom mislio je da je zbunjena, da joj je šok zamaglio sposobnost racionalnog razmišljanja, da je zato smušena i sumnjičava pa odgovara tako čudno i nepovezano. Ali sada Joona pokuša misliti na drugi način. Možda uopće nije bila tako zbunjena ni šokirana, nego je precizno odgovarala na njegova pitanja. U tom je slučaju domaćica Edith Schwartz tvrdila daje Carlu Palmcroni netko pomogao s omčom, da je tu bio netko tko je bio spreman pomoći. U tom slučaju, rekla je ustvari da njegova smrt nije nikakvo samoubojstvo, da on nije bio sam kad je umro.
Tu nešto ne štima.
Zna da je u pravu, ali nikako da shvati o čemu se radi.
Joona uđe u mušku svlačionicu, otključa svoj ormarić, izvadi mobitel i nazove glavnog obducenta, Nilsa Åhléna.
31
„Nisam još gotov”, javi se Igla čim je prislonio mobitel na uho. „Radi se o Palmcroni. Koji su ti prvi dojmovi, čak i ako nisi...” „Nisam gotov”, prekine ga Igla.
„Čak i ako nisi gotov”, završi Joona rečenicu. „Dođi u ponedjeljak.”
„Dolazim sada”, kaže Joona.
„U pet idem sa ženom pogledati jednu sofu koju bismo kupili.”
„Za dvadeset pet minuta sam kod tebe”, kaže Joona i prekine vezu prije nego što Igla ponovno kaže da nije gotov.
Kad se Joona istuširao i obukao, začuje žamor i dječji smijeh i shvati da uskoro počinje škola plivanja.
Razmisli o tome što konkretno znači to što je generalni direktor Inspekcije za strateške proizvode pronađen obješen. Osoba koja donosi sve odlučujuće odluke o proizvodnji i izvozu švedskog ratnog materijala je mrtva.
Što ako sam u krivu, što ako je ipak ubijen, kaže Joona sam sebi. Moram razgovarati s Pollockom prije nego što odem do Igle, možda su on i Kofoed stigli pregledati rezultate vještačenja. Joona dugačkim koracima prijeđe hodnik, otrči niz stepenice i nazove svoju pomoćnicu Anju Larsson da sazna je li Nathan Pollock u zgradi.
9. O borbi prsa o prsa
JOONINA GUSTA KOSA još uvijek je mokra kad je otvorio vrata dvorane broj 11. u kojoj Nathan
Pollock drži predavanje za probranu grupu muškaraca i žena koji se izučavaju za izvanredne situacije koje uključuju taoce i njihovo oslobađanje.
Na zidu iza Pollocka nalazi se anatomska karta ljudskog tijela projicirana putem računala. Na jednom je stolu poredano sedam različitih vrsta oružja, od malog srebrnastog Sig Sauera P238 do crne automatske puške marke Heckler & Koch s 40 milimetarskim bacačem granata.
Jedan od mladih policajaca stoji ispred Pollocka koji je uzeo nož, držao ga sakrivenog uz tijelo, a onda nasrnuo na njega, pokazao gdje bi ga zarezao po vratu, a onda se okrenuo prema grupi.
„Nedostatak ovog uboda je u tome što neprijatelj može vikati, pokrete tijela se ne može kontrolirati i dugo traje prije nego što iskrvari zato što je otvorena samo jedna arterija”, objasni Pollock.
Ponovno priđe mladom policajcu, zgrabi ga rukom preko lica tako da mu je prekrio usta pregibom lakta.
„Ali ako umjesto toga napravim ovo, mogu prigušiti njegovo vikanje, kontrolirati glavu i otvoriti obje arterije jednim potezom noža”, objasni.
Pollock pusti policajca i primijeti Joonu Linnu kako stoji uz vrata. Mora da je sada ušao, dok je pokazivao zahvat. Mladi policajac prijeđe rukom preko usta i sjedne na svoje mjesto. Pollock se široko nasmiješi i mahne Jooni da priđe, ali Joona odmahne glavom.
„Trebam samo nakratko porazgovarati s tobom, Nathan”, kaže tiho.
Nekoliko policajaca se okrenulo i pogledalo ga. Pollock mu priđe i rukuju se. Joonin je sako potamnio od vode koja mu curi niz vrat.
„Tommy Kofoed je uzeo otiske cipela iz Palmcronina stana”, kaže Joona. „Zanima me je li pronašao nešto neočekivano.”
„Nisam znao da je hitno”, odgovori mu Nathan prigušenim glasom.
„Prvo smo fotografirali sve otiske na folijama, ali nismo stigli analizirati rezultate. Još uvijek ništa ne znam...”
„Ali vidio si nešto”, kaže Joona.
„Kad sam prebacio slike u kompjutor... moguće je da se nazire neki uzorak, ali prerano je za reći...”
„Reci jer moram ići.”
„Našli smo otiske dva para cipela i dva kruga oko tijela”, kaže mu Nathan. „Dođi sa mnom, idem do Igle”, kaže Joona.
33
„Tamo sam za dvadeset minuta.”
„Kvragu, ne mogu”, odgovori Nathan i mahne prema prostoriji. „Ali uključen mi je mobitel, ako budeš imao pitanja.”
„Hvala”, kaže mu Joona i okrene se prema vratima da ode. „Čuj... imaš li volje barem pozdraviti ovu grupu?” pita Nathan. Svi su se već okrenuli i Joona im kratko mahne.
„Ovo je Joona Linna o kojem sam vam pričao”, kaže Nathan Pollock glasno. „Pokušavam ga nagovoriti da vam održi jedno predavanje o borbi prsa o prsa.”
Nastupi tišina, svi gledaju Joonu.
„Većina vas sigurno zna više o borilačkim sportovima od mene”, kaže Joona uz mali osmijeh. „Jedino što sam naučio je... da kad dođe do prave borbe, onda odjednom počnu vrijediti neka sasvim druga pravila, onda je to samo borba, nikakav sport.”
„Slušajte ovo”, kaže Pollock napetim glasom.
„U stvarnosti čovjek dobro prođe samo ako ima sposobnost prilagoditi se novim uvjetima i okrenuti ih u svoju korist”, nastavi Joona mirno. „Vježbajte kako iskoristiti situaciju... možete se nalaziti u automobilu ili na balkonu. Soba može biti puna suzavca. Pod je možda prekriven razbijenim staklom. Može biti oružja ili noževa. Ne znaš jesi li došao na početku ili na kraju razvoja događaja. Morate štedjeti snagu kako biste mogli nastaviti dalje, izdržati cijelu noć... dakle, ne radi se tu o nekoliko udaraca iz skoka ili cool okreta.”
Neki se nasmiju.
„U borbi bez oružja”, nastavi Joona. „Tu se često radi o tome da treba prihvatiti puno bola kako bi se sve brzo okončalo, ali... o tome ne znam puno.”
Joona izađe iz predavaonice. Dva policajca zaplješću. Vrata se zatvore i nastupi tišina. Nathan Pollock se nasmiješen vrati za katedru.
„Ovo sam ustvari htio sačuvati za kasnije”, kaže i počne klikati po kompjutoru. „Ova snimka je već postala kultna... pljačka i uzimanje talaca u Nordea banci u ulici Hamngatan prije devet godina. Dva pljačkaša. Joona Linna je već oslobodio taoce i onesposobio jednog pljačkaša koji je bio naoružan uzijem. Došlo je do prilično gadne pucačine. Drugi pljačkaš se sakrio, ali naoružan je samo nožem. Posprejali su sve nadgledne kamere, ali ova im je promakla. Pogledat ćemo usporenu snimku jer radi se samo o nekoliko sekundi.”
Pollock stisne tipku i krene usporena snimka. Zrnata snimka snimana iskosa odozgo prikazuje poslovnicu banke. Brojač polagano otkucava sekunde u kutu snimke. Namještaj je prevrnut, po podu su rasuti papiri. Joona se polagano kreće na rubu slike, drži pištolj u ispruženoj ruci. Kreće se sporo kao da je pod vodom. Pljačkaš je skriven iza otvorenih vrata riznice s nožem u ruci. Odjednom krene na Joonu. joona uperi pištolj ravno u njegov prsni koš i puca.
„Pištolj se zakočio”, kaže Pollock. „Metak je ostao blokiran u cijevi.”
Zrnata slika zatitra. Joona krene unatrag dok muškarac s nožem juri prema njemu. Sve se odvija u stravičnoj tišini. Joona pusti da spremnik padne na pod. Traži novi, ali onda shvati da neće stići. Umjesto toga okrene taj neupotrebljivi pištolj u ruci tako da je cijev sada prislonjena na snažnu kost podlaktice.
„Ne razumijem”, kaže jedna žena.
34
„Što?”
„Neku vrstu pendreka... koje koriste američki policajci, duži su i proizvode jači udarac time što je površina udara manja.”
Muškarac s nožem je sada stigao do Joone. S oklijevanjem mu priđe. Oštrica noža bljesne u polukružnom luku na putu prema Jooninom trbuhu. Druga je ruka podignuta i slijedi okret tijela. Joona uopće ne gleda nož nego krene prema naprijed, napravi dugačak korak i udari ga, sve u jednom pokretu. Pogodi pljačkaša u vrat drškom pištolja, točno ispod Adamove jabučice.
Nož u usporenoj vrtnji odleti na pod, a čovjek padne na koljena, otvori usta, uhvati se za vrat, a onda sruši na pod.
