Radno i socijalno pravo

1 UVOD

Zdravstveno osiguranje i zdravstvenu zaštitu u objektivnom smislu čini skup pravnih normi kojima je ureĎena zaštita zdravlja osiguranih lica. Iz prespektive osiguranog lica, oni predstavljaju skup prava, obaveza i odgovornosti u oblasti zdravstvene zaštite, kojima se osiguranim licima obezbjeĎuje zdravstvena zaštita i novčane naknade u vezi sa zaštitom i očuvanjem zdravlja.

Koncept zdravstvenog osiguranja predloţen je 1694. godine od strane Hugh the Elder Chamberlen–a. U kasnom 19. vijeku „osiguranje od nezgoda“ je postalo dostupno i djelovalo je kao invalidsko osiguranje. Prije razvoja osiguranja koje pokriva medicinske troškove, pacijenti su sve plaćali iz svog dţepa, što je poznato kao naknada za pruţene usluge. Tokom sredine i do kraja 20. vijeka, invalidsko osiguranje je evoluiralo u savremene programe zdravstvenog osiguranja.

Zdravstveno osiguranje je sistem za pokrivanje troškova zdravstvene zaštite unaprijed, preko doprinosa (Bizmarkov sistem) ili poreza (Beveridţov sistem) koji se uplaćaju u zajednički fond ili zavod zdravstvenog osiguranja za sve ili neke zdravstvene usluge odreĎene zakonom, podzakonskim aktima ili polisom osiguranja (kod privatnog osiguranja). Zdravstveno osiguranje moţe se odnositi na ograničen ili sveobuhvatni raspon zdravstvenih usluga i moţe sluţiti kao potpuno ili djelimično pokrivanje troškova odreĎene usluge, lijeka ili medicinskog sredstva. Povlastice se mogu sastojati i u pravu na odreĎene zdravstvene usluge ili na refundaciju osiguraniku za odreĎene troškove.

Drţavno zdravstveno osiguranje ureĎuje i vodi drţava. Privatno osiguranje je takoĎe ureĎeno zakonom, a voĎeno je od strane osiguravajućeg društva ili neke druge privatne agencije koja za to ima dozvolu. Zdravstveno osiguranje moţe biti obavezno i dobrovoljno. Obavezno zdravstveno osiguranje pokriva osnovni paket zdravstvenih usluga propisanih zakonom. Dobrovoljno osiguranje je ono osiguranje koje zaključuju ona lica koja nisu obavezno osigurana po zakonu, bilo za osnovni ili dodatni paket usluga (dodatno osiguranje). Najvaţniji princip zdravstvenog osiguranja je princip solidarnosti. Svaki osiguranik i osigurano lice dobijaju ispravu u vidu zdravstvene knjiţice, kartice, smart kartice i sl.

Osigurani rizik za sticanje prava na zdravstvenu zaštitu je bolest, a bolesnici su lica na koja se primjenjuju propisi o zdravstvenoj zaštiti i zdravstvenom osiguranju. U našoj zemlji se primjenjuje drţavno zdravstveno osiguranje. Prava graĎana na ovom području ureĎena su Zakonom o zdravstvenom osiguranju (Sl. gl RS broj 18/99, 51/01 i 70/01) i Zakonom o zdravstvenoj zaštiti (Sl. gl RS broj 18/99).

2

1. OSIGURANA LICA U ZDRAVSTVENOM OSIGURANJU Osigurana lica u našem sistemu zdravstvenog osiguranja su:  osiguranici,

 članovi porodica osiguranika i

 lica kojima se obezbjeĎuju prava iz zdravstvenog osiguranja u slučaju povrede na radu i profesionalnih bolesti.

1.1. Osiguranici

Osiguranici su lica osigurana na osnovu ličnog statusa ili svojstva, a osiguranici koji su obavezno osigurani su:

 zaposleno lice;

 lice koje samostalno obavlja privrednu ili profesionalnu djelatnost kao osnovno zanimanje;  sveštenici, vjerski sluţbenici i lica koja obavljaju vjersku sluţbu;

 lice koje se bavi poljoprivredom kao jedinim ili glavnim zanimanjem;  nezaposleno lice dok je redovno prijavljeno Zavodu za zapošljavanje;

 lice kome je priznato pravo na zdravstveno osiguranje prema Zakonu o pravima boraca, ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca;

 korisnici penzija;

 korisnici prava na novčanu naknadu u vezi sa prekvalifikacijom ili dokvalifikacijom i zapošljavanjem;

 vanredni student dok je redovno prijavljen Zavodu za zapošljevenje;  izbjeglo i raseljeno lice;

 drţavljanin Republike korisnik penzije ili invalidnine isključivo od inostranog isplatioca, dok boravi na teritoriji Republike;

 zaposleni za čijim je radom prestala potreba, dok ostvaruje naknadu prema propisima o radnim odnosima;

 lice koje je korisnik stalne novčane pomoći i lice smješteno u ustanovu socijalne zaštite;  strani drţavljanin koji se školuje, ako meĎunarodnim sporazumom nije drugačije odreĎeno;  druga lica kojima je uplaćen doprinos za zdravstveno osiguranje.

3 1.2. Članovi porodice osiguranika

Zdravstveno osiguranje obezbjeĎuje se i članovima porodice osiguranika, a koji ne ostvaruju prava iz zdravstvenog osiguranja po drugom osnovu. U pogledu mogućnosti sticanja ovog prava u različitom su poloţaju članovi uţe porodice i članovi šire porodice koje osiguranik izdrţava. Ko su članovi šire porodice osiguranika, kao i uslovi pod kojima se smatra da ih osiguranik izdrţava odreĎuje Fond opštim aktom. Članovi uţe porodice su: bračni drug, djeca roĎena u braku ili van braka, usvojena djeca i pastorčad.

Bračni drug osiguranika ima pravo na zdravstveno osiguranje dok je u braku sa osiguranikom. TakoĎe, ovo pravo sud moţe svojom pravosnaţnom odlukom (o pravu na izdrţavanje) da utvrdi i razvedenom bračnom drugu, ako je u momentu razvoda bio stariji od 45 godina (ţena), odnosno 55 godina (muškarac). U slučaju da je razvedeni bračni drug mlaĎi, moţe mu se utvrditi pravo na zdravstveno osiguranje u slučaju da je u vrijeme razvoda utvrĎena i nesposobnost za rad.

Dijete osiguranika ima prava iz zdravstvenog osiguranja do navršene 15. godine ţivota, odnosno do navršene 26. godine ţivota ako je na redovnom školovanju. Dijete koje je zbog bolesti prekinulo redovno školovanje ima prava iz zdravstvenog osiguranje i poslije ove starosne granice, ali najduţe onoliko vremena koliko je trajao prekid školovanja zbog bolesti. Dijete koje postane nesposobno za samostalan ţivot i rad u okviru ovih rokova, ima prava na zdravstveno osiguranje dok nesposobnost traje. Ako je nesposobnost nastala poslije uzrasta od 15, odnosno 26 godina, dijete ima takva prava dok nesposobnost traje ako ga osiguranik izdrţava. Dijete osiguranika starije od 15 godina, koje se ne nalazi na redovnom školovanju, ima prava na zdravstveno osiguranje kao i članovi šire porodice.

1.3. Lica osigurana u slučaju povrede na radu i profesionalne bolesti

Ovim licima je ustanovljeno obavezno i potpuno zdravstveno osiguranje, iako ova lica nisu u random odnosu. To su sljedeće kategorije lica:

 učenici i student na obaveznom proizvodnom radu, profesionalnoj praksi ili praktičnoj nastavi;

 lica koja rade volonterski;

 lica za vrijeme omladinskog radnog angaţmana posredstvom zadruge učenika, studenata i nezaposlene omladine;

 lica koja se nalaze na stručnom osposobljavanju, dokvalifikaciji i prekvalifikaciji (upućene od strane organizacije nadleţne za zapošljavanje);

4  učesnicima organizovanih javnih radova.

2. PRAVA IZ ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA Prava iz obaveznog zdravstvenog osiguranja su:  pravo na zdravstvenu zaštitu;

 pravo na naknadu zarade za vrijeme privremene nesposobnosti za rad.

Obaveznim zdravstvenim osiguranjem su obuhvaćeni svi graĎani Republike Srpske i druga lica u skladu sa zakonom. Ova prava se ne mogu prenositi na druga lica, ne mogu se mijenjati ugovorom i nenasljediva su.

Pravo na zdravstvenu zaštitu je najznačajnije pravo koje proizlazi iz zdravstvenog osiguranja. Ono daje osiguranom licu mogućnost da zahtjeva provoĎenje odreĎenih radnji i postupaka radi očuvanja i zaštite zdravlja. Prava na novčane naknade su oblik materijalnog obezbjeĎenja u slučajevima socijalnih potreba u vezi sa zdravstvenom zaštitom.

2.1. Pravo na zdravstvenu zaštitu

Zdravstvena zaštita je djelatnost čiji je osnovni cilj očuvanje i unaprijeĎenje zdravlja graĎana, spriječavanje, suzbijanje i rano otkrivanje bolesti, povreda i drugih poremećaja zdravlja, te blagovremeno liječenje i rehabilitacija. Prema vaţećem Zakonu o zdravstvenom osiguranju zdravstvena zaštita obuhvata:

 medicinske mjere i postupke unapreĎivanja zdravlja, spriječavanja, suzbijanja i ranog otkrivanja bolesti i drugih poremećaja zdravlja;

 ljekarske preglede i druge vrste medicinske pomoći u cilju utvrĎivanja, praćenja i provjeravanja zdravstvenog stanja;

 liječenje oboljelih i povrijeĎenih i druge vrste medicinske pomoći;  prevenciju i liječenje bolesti usta i zuba;

 medicinsku rehabilitaciju u bolničkim i vanbolničkim ustanovama;

 proteze, ortopedska i druga pomagala, pomoćne i sanitarne sprave, stomato-protetsku pomoć i stomatološke materijale.

5

Zdravstvenom zaštitom u smislu obaveznog zdravstvenog osiguranja ne smatraju se:

 medicinska ispitivanja radi utvrĎivanja zdravstvenog stanja, tjelesnog oštećenja i invalidnosti u postupcima kod drugih organa i organizacija, osim ispitivanja po uputu ljekara, odnosno ljekarske komisije;

 zdravstveni pregledi radi zapošljavanja, upisa u škole i na kurseve, dobijanje uvjerenja za vozačke dozvole, za sudske i druge sporove i u drugim slučajevima kada se pregled ne obavlja u cilju zdravstvene zaštite;

 pregled zaposlenih upućenih na rad u inostranstvo, kao i mjere preventivne zaštite i zdravstveni pregledi za privatna putovanja u inostranstvo.

2.2. Pravo na naknadu zarade za vrijeme privremene nesposobnosti za rad

Privremenu nesposobnost za rad utvrĎuje ovlašteni ljekar pojedinac do 30 dana, a nakon isteka tog vremena nadleţna ljekarska komisija.

Najznačajnija novčana naknada u zdravstvenom osiguranju je naknada plate (za vrijeme bolovanja). Ovo pravo imaju osiguranici koji su zaposleni u preduzećima i u ustanovama. Naknadu plate za prvih 120 dana obezbjeĎuje poslodavac, a nakon toga Fond i to za vremenski period najduţe 12 mjeseci. Osiguranici imaju pravo na naknadu plate ako su:

 usljed bolesti ili povrede privremeno nesposobni za rad;  spriječeni da rade zbog medicinskog ispitivanja;

 izolovani kao kliconoše ili zbog pojave zarazne bolesti u njihovoj okolini;  odreĎeni da njeguju oboljelog člana uţe porodice;

 spriječeni da rade zbog dobrovoljnog davanja tkiva i organa.

Osiguraniku zbog njege oboljelog člana uţe porodice mlaĎeg od 15 godina pripada naknadu plate najduţe 15 dana. Ako je oboljeli član uţe porodice stariji od 15 godina naknada pripada osiguraniku najduţe 7 dana. Naknada plate pripada od prvog dana privremene nesposobnosti za rad i traje za vrijeme za koje bi osiguranik primao platu da nije nastupila privremena nesposobnost za rad.

U slučaju duţeg trajanja spriječenosti za rad prouzrokovane bolešću ili povredom, a najkasnije do isteka jedne godine neprekidne nesposobnosti za rad, odnosno invalidnosti. U tom slučaju Fond mu isplaćuje naknadu plate najduţe 60 dana od dana podnošenja zahtjeva za pokretanje postupka. Poslije toga naknadu plate isplaćuje nadleţna organizacija za penzijsko i invalidsko osiguranje. Pravo na naknadu plate prestaje kada rješenje o utvrĎenoj invalidnosti postane pravosnaţno.

6

Osiguraniku ne pripada naknada plate za vrijeme privremene spriječenosti za rad:  ako je namjerno prouzrokovao nesposobnost za rad;

 ako je nesposobnost za rad prouzrokovao pijanstvom;

 ako se za vrijeme privremene spriječenosti za rad bavi privrednom ili nekom drugom aktivnošću kojom ostvaruje prihod;

 ako je namjerno spriječavao ozdravljenje;

 ako se bez opravdanog razloga ne podvrgne liječenju, osim ako za liječenje nije potreban pristanak;

 ako se bez opravdanog razloga ne javi ljekaru za ocjenu sposobnosti ili se ne odazove na ljekarski odnosno komisijski pregled.

Osiguraniku ne pripada naknada plate dok traju ove okolnosti ili njihove posljedice. Ako su navedene činjenice utvrĎene poslije ostvarivanja prava na naknadu, isplata naknade se obustavlja od dana kada su utvrĎene ove činjenice. Naknada plate ne pripada licima na izdrţavanju zatvorske kazne i licima prema kojima se provodi mjera bezbjednosti obaveznog liječenja i čuvanja u zdravstvenoj ustanovi kao i obaveznog liječenja alkoholičara i narkomana u zdravstvenoj ustanovi.

Visina naknade plate odreĎuje se tako što se na osnov za naknadu primjeni odreĎeni postotak. Osnov za naknadu je iznos neto plate koju bi osiguranik ostvario da je bio na radu. Osnov ne moţe biti veći od neto plate koja sluţi kao osnova za obračun i uplatu doprinosa za zdravstveno osiguranje. Iznos naknade plate zavisi od uzroka spriječenosti za rad. Naknada plate za vrijeme spriječenosti za rad ne moţe biti niţa od 70% od osnova za naknadu, ni veća od 90%.

3. OSTVARIVANJE PRAVA IZ ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA

Prava iz zdravstvenog osiguranja mogu ostvarivati osiguranik i član njegove porodice. Svojstvo osiguranog lica utvrĎuje filijala Fonda zdravstvenog osiguranja na osnovu prijave na zdravstveno osiguranje. Prijavu su duţna da podnesu sva pravna i fizička lica, u roku od 8 dana od dana kada su se stekli uslovi za prijavu, odjavu, odnosno prijavu promjene (npr. zasnivanje radnog odnosa). Lice za koje poslodavac ne podnese prijavu za obavezno zdravstveno osiguranje moţe zahtjevati od Fonda da mu se prizna to svojstvo. Ako Fond ne prizna svojstvo osiguranika licu ili to prizna po nekom drugom osnovu, duţan je o tome donijeti rješenje.

Svojstvo osiguranika dokazuje se ovjerenom zdravstvenom knjiţicom. Ovjeru vrši sluţba Fonda zdravstvenog osiguranja na osnovu dokaza da je obveznik doprinosa uplatio dospjele obaveze. Lica koja ne mogu dokazati svojstvo osiguranika prilikom korišćenja prava, duţna su sama snositi

7

troškove, osim u slučaju hitne medicinske pomoći u hitnom slučaju zato što graĎanin ne moţe zdravstvenom knjiţicom dokazati da će Fond snositi troškove pruţene medicinske pomoći.

3.1. Postupak ostvarivanja prava

Ostvarivanje prava iz obaveznog osiguranja obezbjeĎuje Fond zdravstvenog osiguranja i poslodavci. Zdravstvena zaštita obezbjeĎuje se u zdravstvenim ustanovama i drugim organizacijama sa kojima Fond zaključi ugovor. To mogu biti: doktor porodične medicine, konsultativne i dijagnostičke sluţbe u domu zdravlja, apoteka, bolnica, klinika i specijalizovana bolnica, a to se odnosi i na odreĎene usluge u Zavodu za zaštitu zdravlja i drugim organizacijama. Osigurana lica mogu koristiti rehabilitaciju u specijalizovanim ustanovama kao produţeno bolničko liječenje na osnovu nalaza i mišljenja nadleţne ljekarske komisije.

Prava iz zdravstvenog osiguranja pripadaju od dana sticanja svojstva osiguranika, odnosno osiguranog lica. Danom prestanka svojstva osiguranika osiguranom licu prestaje pravo na korištenje prava iz zdravstvenog osiguranja.

U postupku ostvarivanja ovih prava primjenjuju se odredbe Zakona o opštem upravnom postupku. O pravima u prvom stepenu rješava nadleţna sluţba Fonda gdje je osiguranik prijavljen na osiguranje. U drugom stepenu odlučuje Fond. Protiv konačne odluke Fonda moţe se pokrenuti upravni spor u roku od 30 dana od dana prijema odluke (akta).

3.2. Ostvarivanje zdravstvene zaštite van Republike

Korišćenje zdravstvene zaštite van Republike Srpske ureĎuje Fond zdravstvenog osiguranja svojim aktima. Prema prethodnim zakonskim propisima, postupak za upućivanje na takvo liječenje pokreće se na prijedlog zdravstvene ustanove u kojoj se osigurano lice liječi. To se radi kada ne postoji odgovarajući vid zdravstvene zaštite u Republici Srpskoj. Komisija doktora medicine, koja se imenuje za područje svake filijale, daje nalaz, ocjenu i mišljenje na osnovu kojih se donosi rješenje u kome se odreĎuje zdravstvena ustanova u koju se upućuje osigurano lice. Protiv ovog rješenja je moguće podnijeti ţalbu drugostepenoj komisiji, koja donosi konačno rješenje.

4. ORGANIZACIJA I FINANSIRANJE ZDRAVSTVENOG OSIGURANJA

Zadovoljavanje interesa i potreba osiguranih lica je osnovna djelatnost Fonda zdravstvenog osiguranja. Preko njega se sprovodi obavezno i prošireno zdravstveno osiguranje. Prošireno

8

zdravstveno osiguranje moţe obezbjediti poslodavac za svoje zaposlene. Fond moţe da vrši prošireno zdravstveno osiguranje za:

 prava koja nisu obuhvaćena obaveznim zdravstvenim osiguranjem;  oslobaĎanje učešća u ličnim troškovima za zdravstvenu zaštitu;  ostvarivanje zdravstvene zaštite iznad propisanih prava;  druge zdravstvene usluge.

Fond zaključuje ugovor sa zdravstvenim ustanovama o pruţanju zdravstvene zaštite osiguranicima i prati izvršavanje ugovora. Ugovorom se odreĎuje vrsta, obim i kvalitet zdravstvenih usluga. Prioritet imaju akreditovane zdravstvene ustanove. Pod akreditacijom zdravstvene ustanove podrazumijeva se ocjenjivanje kvaliteta rada ustanova na osnovu primjene standarda zdravstvenih usluga. Ocjenu primjene standarda vrše stručnjaci koje odredi agencija za akreditaciju i stručnjaci iz zdravstvene ustanove, odnosno sluţbe koja se akredituje.

U stvaranju uslova za sprovoĎenje zdravstvenog osiguranja Fond:  donosi rješenja i druga akta;

 ureĎuje poslove i načine korišćenja zdravstvene zaštite u inostranstvu;  odreĎuje minimalni paket osnovne zdravstvene zaštite;

 u zajednici sa zdravstvenim komorama odlučuje o cijenama zdravstvenih usluga i načinu ugovaranja izmeĎu FZO i zdravstvenih ustanova;

 utvrĎuje kriterijume za finansiranje zdravstvenog osiguranja i zdravstvene zaštite;  utvrĎuje uslove i način korišćenja prava iz proširenog zdravstvenog osiguranja;  obavlja druge poslove.

4.1. Zdravstvena inspekcija

Zdravstvena inspekcija vrši nadzor nad sprovoĎenjem propisa i opštih akata i nad sprovoĎenjem propisanih mjera u zdravstvenoj zaštiti. Inspekcijski nadzor vrše zdravstveni inspektori. Oni su ovlašćeni da zabrane sprovoĎenje mjera koje su suprotne zakonu ili drugim propisima, narede da se nepravilnosti i nedostaci otklone u odreĎenom roku, zabrane samostalan rad zdravstvenom radniku koji ne obavlja djelatnost u skladu sa zakonom, zabrane rad zdravstvene ustanove ili nekog njenog dijela ako ne sprovede naloge date pri vršenju nadzora nad stručnim radom itd.

9 4.2. Finansiranje zdravstvene zaštite

Finansiranje zdravstvene zaštite se vrši preko doprinosa za obavezno i prošireno osiguranje. Prihode fonda čine još i sredstva iz budţeta, imovine kojom raspolaţe, donacije i druga sredstva. Pored doprinosa, značajno je i lično učešće (participacija) osiguranih lica u troškovima zdravstvene zaštite. Zakonom su osloboĎeni ličnog učešća u troškovima zdravstvene zaštite:

 ţena u toku trudnoće i do jedne godine starosti djeteta;  djeca do navršenih 15 godina ţivota;

 oboljeli od odreĎenih zaraznih bolesti;  stara lica (u skladu sa zakonom).

Vidovi i visina učešća osiguranika u troškovima zdravstvene zaštite i kategorije osiguranih lica koje ne podlijeţu ličnom učešću ureĎuju se odlukom Fonda zdravstvenog osiguranja, uz prethodnu saglasnost nadleţnog ministarstva. Fond rasporeĎuje sredstva tako da prvenstveno obezbjedi sredstva za zdravstvene prioritete, za primarnu zdravstvenu zaštitu i osnovni paket zdravstvene zaštite.

4.3. Naknada štete u sprovoĎenju zdravstvenog osiguranja

Osiguranik je duţan da vrati primljeni iznos ako mu je izvršena isplata na koju nije imao pravo. Tu se radi o isplati koja je izvršena na osnovu netačnih podataka ili na drugi protivpravni način, ili zato što osiguranik nije prijavio nastale promjene ili je primio veći iznos od onog koji mu je odreĎen rješenjem.

Fond ima pravo da zahtjeva naknadu štete od lica koje je prouzrokovalo bolest, povredu ili smrt osiguranog lica, kao i od poslodavca ako su bolest, povreda ili smrt osiguranika nastali usljed toga što nisu provedene mjere zaštite na radu ili druge mjere zaštite graĎana. Ako lice ne nadoknadi štetu koju je prouzrokovalo, Fond zdravstvenog osiguranja moţe podići tuţbu kod suda.

5. PRIVATNO ZDRAVSTVENO OSIGURANJE

Privatno zdravstveno osiguranje znači da se graĎani mogu osigurati kod privatne agencije za zdravstveno osiguranje za prava iz zdravstvenog osiguranja i prava koja nisu obuhvaćena obaveznim i proširenim zdravstvenim osiguranjem. Ove agencije ugovaraju pruţanje zdravstvenih usluga zajedno sa zdravstvenim ustanovama na osnovu jedinstvenih cijena koje utvrĎuje Fond i zdravstvene komore. Nadzor nad zakonitošću rada agencije vrši nadleţno ministarstvo.

10 5.1. Zdravstveno osiguranje u Zapadnoj Evropi

U Zapadnoj Evropi takoĎe postoji drţavno (socijalno) i privatno osiguranje (social and private health insurance- SHI, PHI). Većina sistema zdravstvenog osiguranja se finansira iz javnih izvora prihoda kao što su oporezivanje ili doprinosi za socijalno zdravstveno osiguranje (SHI), kako bi se osigurao visok stepen zaštite od finansijskih posljedica izenadne bolesti i za unaprijeĎenje jednakosti i učinkovitosti. Izdaci za privatno osiguranje inose manje od trećine ukupnih troškova na zdravlje u većini zemalja, a glavni izuzetak je Švajcarska. Više ćemo paţnju obratiti na privatno osiguranje.

Privatno zdravstveno osiguranje se ostvaruje tako što se osoba obrati odreĎenoj osiguravajućoj kući i odabere polisu koja joj odgovara. Tada osiguravajuća kuća odreĎuje stepen rizika za oboljenje te osobe (npr. hronični bolesnik, starija osoba, pušač...) i prema tome odreĎuje neke pogodnosti i novčane premije. Privatno osiguranje ima tri različite funkcije u sistemima zdravstvenog osiguranja u zemalja Zapadne Evrope. Prvi je kao alternativa za obavezno socijalno zdravstveno osiguranje. U nekim zemljama (npr. Holandiji) odreĎene grupe graĎana koje nisu obuhvaćene obaveznim socijalnim osiguranjem, mogu se odlučiti da traţe osiguranje na privatnom trţištu. U nekim drugim zemljama (npr. Njemačkoj), osigurane osobe imaju izbor izmeĎu pristupanja privatnom zdravstvenom osiguranju (PHI) i vraćanja na socijalno zdravstveno osiguranje (SHI) ako njihova primanja ne budu zadovoljavala. Druga funkcija je kao dopunsko zdravstveno osiguranje koje pokriva neke usluge koje nisu pokrivene socijalnim zdravstvenim osiguranjem (npr. stomatološka njega za odrasle ili estetska hirurgija). Treća funkcija je ono što se moţe nazvati komplementarna pokrivenost, u kojoj osoba plaća privatno osiguranje dok je još u nekom od programa socijalnog osiguranja. Ovaj obrazac se najčešće nalazi u zemljama koje se finansiraju porezima i kod kojih nisu odvojeni privatno-finansirani i javni sektor. Samo privatno osiguranje je često nedovoljno regulisano.

5.2. Zemlje sa obaveznim privatnim zdravstvenim osiguranjem

Kao primjer zemlje sa obaveznim privatnim zdravstvenim osiguranjem uzećemo Švajcarsku. Tamo je za sve stanovnike obavezna kupovina privatnog zdravstvenog osiguranja od 1996. godine. Osiguravajuće kuće koje nude ove usluge podlijeţu strogom regulatornom reţimu koji uključuje otvoreni upis, pogodne premije, standardizovani minimalni paket povlastica i mehanizam prilagoĎenja rizika. S izuzetkom Švajcarske, privatno zdravstveno osiguranje se u Evropi uvijek kupuje na dobrovoljnoj bazi.

11

5.3. Zdravstveno osiguranje u Sjedinjenim Američkim Državama

U SAD-u je privatno zdravstveno osiguranje glavni način finansiranja zdravstvene zaštite za radno stanovništvo. Kupuje se na dobrovoljnoj bazi, uglavnom preko poslodavaca. Od 1966. finansira se i javna zdravstvena zaštita koja je na raspolaganju osobama starijim od 65 i više godina (Medicare) i osobe sa niskim primanjima (Medicaid). Medicare finansira kombinacija poreza zaposlenih, opštih poreznih prihoda, a neke troškove plaćaju i pacijenti. Medicaid finansira podjednako savezna drţava i vlada preko opštih poreznih prihoda.

12 ZAKLJUČAK

Bez obzira na sve meĎuljudske razlike, boji koţe i nacionalnosti, svi ljudi imaju zajedničke osobine: korisnici, potrošači, radnici, ljudi u opasnosti, članovi porodica i kad se razbole, svi su pacijenti. Njihovo liječenje zahtjeva odreĎene finansijske troškove, koje snose drţavni ili privatni fondovi, ali i sami pacijenti. Sve to je odreĎeno odredbama i zakonima o zdravstvenom osiguranju. Sistemi zdravstvenog osiguranja se razikuju u većini drţava.

Moţemo zaključiti da je sistem zdravstvenog osiguranja u svijetu dosta raznolik, te da svaka drţava ima svoje zakone po kojima on funkcioniše. Postoje i neke osnovne odredbe koje osiguravaju sigurnu zdravstvenu zaštitu najugroţenijem dijelu populacije. U većini razvijenih zemalja se trenutno sve više koristi privatno zdravstveno osiguranje, koje ima više pogodnosti, ali je i skupo. Kod nas se još uvijek preteţno koristi socijalno zdravstveno osiguranje, dok je privatno još uvijek prevelik luksuz.

13

LITERATURA:

1. Ţivanović, M. , Komljenović, B. , Radno i socijalno pravo, Banja Luka, 2006. 2. Zakon o zdravstvenom osiguranju RS ( Sluţbeni glasnik RS broj 18/99, 51/01, 70/01) 3. Zakon o zdravstvenoj zaštiti (Sluţbeni glasnik RS broj 18/99)

4. Regulating Private health insurance to Serve the Public Interest