104 IGNACIJE ANTIOHIJSK

episkopata« (usp. J. COLSON, L'évêque dans les communautés primitives, Cerf, Paris 1951, str. 87).

Međutim, polazeći od tog činjeničnog stanja, koje se u njegovim poslani- cama pretpostavlja kao utvrđeno i prihvaćeno, Ignacije razvija određenu teo- logiju episkopata, i uopće teologiju Crkve. Središnja misao te teologije leži u Ignacijevoj brizi za očuvanje jedinstva svake mjesne Crkve, dapače u misao- nom produbljivanju toga jedinstva, i u želji da proživljavanje toga jedinstva bude što intenzivnije. Izrazit povod za to pružaju Ignaciju heretici, koji Crkvu razdvajaju, ali se iz teksta jasno vidi da Ignacije za razvijanje teologije je- dinstva u Crkvi ima i dubljih razloga, i da se to ne može svesti samo na golo suprotstavljanje pojavi heretika.

Značajka Ignacijeve ekleziologije stoji u tome što je polazište njegova teološkog razmišljanja mjesna Crkva; konkretna zajednica vjernika u pojedi- nom maloazijskom gradu jest »Crkva Boga Oca i Gospodina Isusa Krista«

(Filadelf. uvodni pozdrav; Smirn, isto), »Crkva sveta« (Trall. isto), »predodre-

đena prije vjekova da bude zauvijek, za slavu koja ostaje« (Efež- isto). Ona je »Crkva Božja« (Filadelf. 10, 1; usp. Trall. 2, 3), a više njih zajedno su »Crkve Božje« (Trall 12, 1). Više od deset puta naglašava Ignacije »vjeru i ljubav«

(pistis kai agape) kao osnovne stvarnosti koje proživljava konkretna vjernička

zajednica: nada (elpis) se pojavljuje prvenstveno u obliku ispovijedanja da je Isus Krist »naša zajednička nada« (Efež 21, 2; Magn 11; Trall., uvod; 2, 2;

Filadelf 11, 2). Vjera je početak svega kršćanskog života, a ljubav svršetak (te- los): »Od toga ništa nije vama sakriveno ako u potpunosti imate za Isusa Kris-

ta vjeru i ljubav, što je početak života i svršetak: početak, naime, vjera, a svr- šetak ljubav. A to dvoje, kad postane jedno (en henoteti genomena), jest Bog, a sve drugo za plemenitost (eis kalokagathian) ide kao pratnja. Nitko svjedoče- ći o sebi vjeru ne griješi, niti stekavši ljubav ne mrzi. Stablo se očituje po svo- jemu plodu: tako će se oni koji o sebi ispovijedaju da su Kristovi učiniti vidljivima po onome što čine. Jer nije sada stvar u oglašavanju (samoga sebe), nego da se čovjek nađe do kraja u sili vjere. Bolje je šutjeti i biti, nego go- voriti i ne biti. Dobro je naučavati ako onaj koji govori, čini« (Efež 14, 1 — 15, 1). »Neka se nitko ne nadima zbog položaja: jer ono u čemu se sve sastoji, jest vjera i ljubav, i ništa se ne može nad njih staviti. A razmotrite one koji drukčije misle o milosti Isusa Krista koja je došla na nas: kako su oni suprotni misli Božjoj! Za ljubav ih nije briga, ni za udovicu, ni za sirotu, ni za potlačena, ni za onoga koji je bačen u tamnicu ili pušten iz zatvora, ni za gladna ili žedna. Drže se daleko od euharistijskih sastanaka i molitava, jer ne ispovijedaju da je euharistija tijelo našega Spasitelja Isusa Krista koje je trpjelo za naše grijehe i koje je Otac u svojoj dobroti uskrisio. Ti, dakle, koji se protive darovima Božjim, umiru u svojem rječkanju. A bilo bi im korisno da vrše ljubav (agapan), pa da i uskrsnu« (Smirn 6, 1—7, 1).

Ljubav (agape) je posebno Ignaciju na srcu: on ide dotle da na više mjesta tim terminom naprosto označuje zajedništvo vjernika, tako da je

agape u nekom smislu isto što i Crkva, koja se shvaća kao savez ljubavi ili

zajedništvo ljubavi (Trall 3, 2; 13, 1; Filadelf 11, 2; Smirn 12, 1; Rim 9, 3). Na to se poimanje oslanja naslov što ga Ignacije daje Rimskoj Crkvi, kad je naziva prokathemene tes agapes (predsjedateljica ljubavi), čini se sigurnim da Ignacije bar na jednom mjestu pod izrazom ljubav (agape) misli na euharistiju, bilo da je tu riječ samo o euharistiji u isključivom smislu, bilo o

NAUKA O EUHARISTIJI 105

euharistiji povezanoj s bratskom gozbom koja se u kasnije vrijeme naziva

agape. To je u poslanici Smirnjanima, kad veli: »Nije slobodno odijeljeno od

biskupa niti krstiti niti činiti agapu« (Smirn 8, 2). U istom smislu upotrebljava Ignacije najvjerojatnije i glagol agapan u malo prije navedenom tekstu iz iste poslanice, kad za one koji »drukčije misle« kaže, da bi im »bilo korisno agapan, pa da i uskrsnu« (Smirn 7, 1) (usp. A. HAMMAN, Vie liturgique et vie sociale„ Desclée, Paris-Tournai 1968, str. 155s; vidi razloge protiv toga tumačenja kod F. Ks. Lukmana u: Bog. vestnik 1 [1921] 156—162).

Ne može biti sumnje da je euharistija za Ignacija središnji izražaj života mjesne Crkve. N a j m a n j e osam puta on direktno govori o euharistiji. Euha- ristija je za Ignacija dakako »zahvaljivanje i slavljenje Boga« (Efež 13, 1); no bitno je, da se to zbiva na zajedničkom sastanku sve mjesne Crkve, na koji se m o r a j u svi vjernici često skupljati na isto mjesto: »Neka se nitko ne vara: ako netko nije unutar svetišta (thysiasteriou), lišava se kruha Božjega. Jer ako molitva dvojice (henos kai deuterou) ima toliku snagu, koliko većma ona (tj. molitva) i biskupa i sve Crkve! Onaj dakle, koji ne dolazi na zajednički sastanak (epi to auto), takav se već uzoholjuje i sama sebe osuđuje. Jer stoji pisano: Oholima se Bog protivi« (Efež 5, 2—3). »Hitajte dakle, da se češće sastajete na zahvaljivanje (eis eucharistian) Božje, i na slavljenje (doxan). Jer kada se često nađete sakupljeni (epi to auto ginesthe), svladavaju se moći sotonine i uništava se pogubno djelo njegovo u vašoj jednodušnosti vjere. Ništa nije bolje od mira (eirenes)« (Efež 13, 1—2). »Jedna molitva, jedno mo- ljenje, jedno srce, jedna nada u ljubavi, u besprijekornoj radosti; a to je Isus Krist, od kojega ništa nije bolje. Svi hitajte zajedno kao u jedan hram Božji, kao oko jednoga žrtvenika (thysiasterion), oko jednoga Isusa Krista, koji je od jednoga Oca proizišao, i za jednoga je bio i (k jednome) otišao«

(Magn 7, 1—2). Biskup se mora brinuti da se »sastanci održavaju češće« (Pol

4, 2).

Bitno je za euharistiju da je riječ o pravom tijelu (sarx) Isusa Krista: heretici se »drže daleko od euharistije i od moljenja, jer ne ispovijedaju da je euharistija tijelo našega Spasitelja Isusa Krista koje je trpjelo za naše grijehe, koje je Otac u svojoj dobroti uskrisio« (Smirn 7, 1); zato i umiru, nema za njih uskrsnuća. Ako ne direktno, Ignacije svakako bar indirektno — naglašavajući u kontekstu govora o euharistiji središnje mjesto žrtvenika (thysiasterion) — svjedoči o žrtvenom karakteru euharistije.

Euharistija je za Ignacija u svojoj biti hrana i piće, a plod je toga bla- govanja besmrtnost: kršćani moraju »dolaziti zajedno u jednoj vjeri i u Isusu Kristu, onome koji je po tijelu od roda Davidova, Sinu čovječjem i Sinu Božjem, u posluh biskupu i svećenstvu (prezbiteriju) mišljenjem koje se ne razilazi, lomeći jedan kruh, koji je lijek besmrtnosti (pharmakon athanasias),

zalog da se neće umrijeti (antidotos tou me apothanein), nego živjeti u Isusu Kristu zauvijek« (Efež 20, 2). To je hrana neraspadljivosti: »Ne radujem se

hrani raspadljivosti, niti užicima ovoga života. Kruh Božji hoću, a to je tijelo

(sarx) Isusa Krista, onoga iz sjemena Davidova, i piće hoću — krv njegovu, a

to je agape neraspadljiva« (Rim 7, 3).

Euharistija ima i hijerarhijski karakter (na to ćemo se još vratiti), i ona je izražaj jedinstva: »Hitajte dakle služiti se jednom euharistijom: jer jedno je tijelo (sarx) Gospodina našega Isusa Krista i jedna čaša za sjedinjenje

106 IGNACIJE ANTIOHIJSKI

krvi njegove, jedan žrtvenik, kao što jedan biskup zajedno sa svećenstvom (prezbiterijem) i đakonima, mojim suslužiteljima: tako da sve što činite, po Bogu činite« (Filadelf 4).

Vjernici su za Ignacija »hramovi Božji«, upravo njihova tijela (sarx) su hramovi; ujedno su kamenje za gradnju »hrama Očeva«, gdje »hram« ima očito ekleziološki značaj. »Sve dakle činimo (imajući na pameti) da on u nama stanuje, da budemo njegovi hramovi, a on u nama naš Bog, što i jest, i što će se i pojaviti pred našim licem po tome ako ga budemo pravedno ljubili« ( E f e ž 15, 3). »A Duh je navijestio govoreći ovo: Odijeljeno od biskupa ništa ne činite, tijelo (ten sarka) svoje čuvajte kao h r a m Božji, jedinstvo lju- bite, cijepanja izbjegavajte; budite nasljedovatelji Isusa Krista, kao što je i on Oca svoga« (Filadelf 7, 2). Izrazito ekleziološko mjesto o »hramu« ujedno je tendencijalno eshatološko: »Kamenje ste hrama Očeva, pripremljeni za gra- đevinu Boga Oca, podizani u visine pomoću stroja Isusa Krista, a to je križ, služeći se kao užetom Duhom Svetim: vaša je vjera ono što vas vodi gore, a ljubav (he agape) je put koji vas vodi gore prema Bogu. Vi ste, dakle, svi suputnici, bogonosci i hramonosci, kristonosci, nosioci svetinja, po svemu urešeni u zapovijedima Isusa Krista« (Efež 9, 1—2). Bilo bi presmiono i možda proizvoljno ako bismo ovaj posljednji tekst — jer se inače misli da su u toj slici »svi elementi daleko od toga da budu apsolutno koherentni« (Th. CAME- LOT, SC 10, str. 78, bilj. 1) — tumačili prvenstveno kao slikovit ocrt uloge

euharistije u vjerničkoj zajednici: u tom slučaju riječ ljubav (he agape) di-

rektno bi označavala euharistijski sastanak, a križ (stauros) bi značio misterij- ski sadržaj euharistije kao čina. Međutim, možda takva hipoteza i ne bi bila lišena svake vjerojatnosti, jer bi se u tom slučaju zadobila prilična koherent- nost Ignacijeve misli, unatoč tome što bismo pretpostavili da je on tu govorio na jedan tajnovit način, koji je naslovnicima mogao biti razumljiv. Možda bi se u tom slučaju moglo bolje razumjeti što znači kad Ignacije za Crkvu u Efezu kaže da je »nepromjenljivo ujedinjena i izabrana u istinitom trpljenju« Kristovu {Efež, uvod), a vjerojatno bi se u t a j tajnovit govor dobro uklapalo i ono mjesto iz poslanice Smirnjanima gdje Ignacije kaže da je spoznao da su oni »dobro opremljeni u nepokolebivoj vjeri, kao pribijeni na križ Gospodina Isusa Krista i tijelom i duhom (sarki te kai pneumati) te čvrsto utvrđeni u ljubavi (agape) u krvi Kristovoj« (Smirn 1, 1).

Izraz »po tijelu i po duhu« (sarki kai pneumati), sa svojim varijantama, veoma je čest kod Ignacija za označavanje ispravne povezanosti vjerničke za- jednice s Kristom: njegovo je značenje u osnovici kristološko, jer naglašava pravu tjelesnost Kristovu (sarx) i ujedno njegovo božanstvo (pneuma). Crkve- na povezanost s Kristom mora biti na obje te razine. »Hitajte, dakle, da bu- dete utvrđeni u naučavanjima (en tois dogmasin) Gospodina i apostola, da sve što činite, urodi dobrim, u tijelu i duhu, u vjeri i ljubavi, u Sinu i Ocu i u Duhu, na početku i na svršetku, s predostojnim biskupom vašim i s predrago- cjenim duhovnim vijencem vašega svećenstva (prezbiterija) i đakonima po Bogu. Podložite se biskupu i jedni drugima, kao što Isus Krist Ocu po tijelu i apostoli Kristu i Ocu i Duhu, da jedinstvo bude i tjelesno i duhovno« (Magn 13, 1—2).

Vjernici su udovi Kristovi: Po križu, Krist »vas u svome trpljenju poziva kao one koji su njegovi udovi. Ne može se, dakle, glava roditi odijeljeno, bez udova, jer Bog obećava jedinstvo, koje je on sam« (Trall 11, 2).

TEOLOGIJA CRKVENIH SLUŽBI ₁₀₇

Jedna od središnjih Ignacijevih ideja, koja ima također značajnu eklezio- lošku vrijednost, jest ideja o nasljedovanju Boga i Krista: i pojedini vjernici i crkvena zajednica treba da budu nasljedovatelji (mimetai) Božji (usp. Efez.

1, 1; Trall 1, 2; Rim 6, 3; Filadelf 7, 2). Sve što se zbiva u zajednici, po Ignaciju je na neki način odsjev onoga kako je u Božjem djelovanju; postoji kao neki paralelizam između božanske nevidljive zbilje {duhovne) i zbivanja u kršćan- skoj zajednici, kod čega je ono božansko uzor i primjer za ovo u zajednici na zemlji.

Specifičan teološki interes Ignacijev, može se reći, posvećen je tome da u to shvaćanje crkvene zajednice ugradi biskupa, prezbiterij i đakone: službe postoje i funkcioniraju, on želi dati teološko obrazloženje njihovo, vodeći ra- čuna o osiguravanju jedinstva svake zajednice, što je prvenstveno obilježeno brigom oko borbe protiv heretika, ali nastojeći ujedno iz unutarnje potrebe svoje vjere pokazati 'kako te službe Lilaze u samo otajstvo preživljavanja pove- zanosti s Kristom. Čini se da mu je kod toga središnja i polazišna misao baš misao o nasljedovanju Boga: hijerarhijsko uređenje crkvene zajednice ima svoj temelj u božanskoj spasenjskoj stvarnosti koja se očitovala u djelovanju i po- stupcima Isusa Krista. Da je tome tako, to se posebno jasno vidi iz jednog mjesta u poslanici Crkvi u Filadelfiji, gdje Ignacije protestira protiv toga da bi njegovo naglašavanje hijerahije bilo uvjetovano samo strahom od eventual- nih razdora u zajednici. Dok se na putu nalazio u Filadelfiji, on je velikim glasom bio viknuo: »Prianjajte uz biskupa i svećenstvo (prezbiterij) i đakone«

(Filadelf 7, 1). Saznao je da su neki taj njegov uzvik rastumačili kao da je

on predviđao neki razdor u toj Crkvi. Stoga on sada poziva za svjedoka onoga »zbog kojega se nalazi u okovima«, da nije to rekao na temelju nekih ljudskih saznanja, nego da je Duh Sveti bio taj koji mu je dao da govori: »Odijeljeno od biskupa ništa ne činite, tijelo svoje kao hram Božji čuvajte, jedinstvo lju- bite, razdore izbjegavajte, budite nasljedovatelji Isusa Krista, kao što je i on (nasljedovatelj) svoga Oca. Ja sam, dakle, učinio ono što mi je vlastito, kao čovjek sasvim usmjeren na jedinstvo. A gdje je razdor i srdžba, Bog ne sta- nuje« (Filadelf 7, 2—8, 1).

Ignacije poznaje ideju poslanja, da naime biskupa treba slušati kao onoga koji je od Boga poslan: »Brinimo se dakle da se ne suprotstavljamo biskupu, kako bismo bili podložni Bogu. I koliko netko vidi biskupa kako šuti, to većma neka ga se boji: jer svakoga, kojega šalje kućegospodar (oikodespotes) u vlas- titu ekonomiju (oikonomian), treba da mi toga tako primamo kao i samoga onoga koji ga je poslao. Jasno je, dakle, da biskupa treba promatrati kao sa- moga Gospodina« (Efez 5, 3—6, 1). Ipak je sržna argumentacija Ignacijeva oslonjena na ideju imitacije-nasljedovanja: »Kao što, dakle, Gospodin bez Oca ništa ne činjaše, ostajući ujedinjen, ni sam po sebi ni preko apostola, tako ni vi ništa ne radite bez biskupa i prezbitera« {Magn 7, 1). U logici takvog raz- mišljanja Ignacije, kako god je inače govorio o podlaganju biskupu »kao Isusu Kristu« (Trall 2, 1), dolazi do toga da biskupu dodjeljuje mjesto Boga Oca u za- jednici vjernika: »Svi slijedite biskupa, kao što Isus Krist Oca, i prezbiterij kao apostole, a đakone poštujte kao Božju zapovijed« (Smirn 8, 1). Svi moraju poštivati »đakone kao Isusa Krista, kao i biskupa koji je slika Očeva (onta

typon tou Patros), a prezbitere kao senat Božji i kao skup (syndesmon) apo-

108 IGNACIJE ANTIOIIIJSKI

3, 1). » . . . trudite se da sve radite u slozi (homonoia) Božjoj, pod predsjedanjem biskupa na mjestu Boga (eis topon Theou) i prezbitera na mjestu senata apo- stolskoga, i đakona, meni premilih, kojima je povjereno služenje (điakonia) Isusa Krista, koji je prije vjekova bio kod Oca i na svršetku se pojavio. Svi dakle, poprimivši isto ponašanje (homoetheian) Boga, poštujte jedni druge, i neka nitko ne promatra bližnjega po tijelu, nego u Isusu Kristu jedni druge uvijek ljubite. Neka među vama ne bude ničega što bi vas moglo razdijeliti, nego budite ujedinjeni s biskupom i s predsjedavateljima (tois prokatheme-

nois) prema slici i pouci neraspadljivosti« (Magn 6, 1—2), tj. prema slici i pou-

ci koju pruža božanska zbilja.

U toj suvislosti posebno značajno mjesto u Ignacijevu shvaćanju kršćan- ske vjerničke egzistencije zadobiva podvrgavanje ili podložnost (hypotage): »Prikladno je, dakle, na sve načine proslavljivati Isusa Krista koji je vas pro- slavio, da učvršćeni u jednoj podložnosti (hvpotage), podložni biskupu i prez- biteriju, po svemu budete posvećeni« ( E f e ž 2, 2). »Budite podložni biskupu i jedni drugima, kao što Isus Krist Ocu po tijelu, i apostoli Kristu i Ocu i Duhu

(Magn 13, 2). Ta podložnost, očito, daleko prekoračuje izvanjski pravni pore-

dak u zajednici, i dobiva mističke dimenzije. Za Ignacijevo shvaćanje jedinstva i sklada u zajednici korisno je donijeti jedan poveći tekst iz poslanice Efežani- ma, u kojem on potiče naslovnike, neka »trče u skladu s mišlju (gnome) Bo- žjom. Jer i Isus Krist, neodjeljivo naše življenje, Očeva misao (gnome), kao što su i biskupi, uspostavljeni do krajeva (zemlje), u misli (gnome) Isusa Krista. Odatle se vama dolikuje da trčite u skladu s mišlju (gnome) biskupa, kao što i činite. Jer s pravom cijenjeno vaše svećenstvo (presbyterion), Boga dostojno, tako je usklađeno s biskupom, kao žice s kitarom. Zbog toga se u vašoj sklad- nosti i suglasnoj ljubavi pjeva Isus Krist. I postanite svi do jednoga zbor, da suglasni u skladnosti, preuzimajući modulaciju (chroma) Božju u jedinstvu, pjevate jednim glasom po Isusu Kristu Ocu, da vas i čuje i prepozna po onome što dobro činite, da ste udovi njegova Sina. Korisno je dakle, da budete u bes- prijekornom jedinstvu, da uvijek budete dionici Boga. Jer ako sam ja u krat- ko vrijeme stekao toliko drugarstvo s vašim biskupom, koje nije ljudsko nego duhovno, koliko većma nazivam blaženima vas koji ste s njime stopljeni kao Crkva s Isusom Kristom i kao Isus Krist s Ocem, da sve bude suglasno u je- dinstvu?« ( E f e i 3, 2—5, 1).

Na toj pozadini — tako živim bojama ocrtanog — zajedništva mjesne Crkve, naravno, posebno odskače uloga biskupa. »Svi slijedite biskupa, kao što Isus Krist Oca, i svećenstvo (prezbiterij) kao apostole; a đakone štujte kao Božju zapovijed. Nitko neka ne čini odijeljeno od biskupa ništa što se proteže na Crkvu. Ona se euharistija neka drži vjerodostojnom (bebaia) koja se čini pod predsjedanjem biskupa ili onoga kome on povjeri. Gdje god nastupa bi- skup, tamo neka bude i puk (plethos), kao što gdje je Krist Isus, tamo je i ka- tolička Crkva. Nije slobodno odijeljeno (choris) od biskupa niti krstiti niti či- niti agapu, nego što on odobrava, to je i Bogu milo, da sve što se čini bude pouzdano i vjerodostojno. Razumno je, ubuduće se otrijezniti i obratiti se k Bogu, dok još imamo prikladno vrijeme. Dobro je znati Boga i biskupa. Koji odaje čast biskupu, dobiva čast od Boga. Onaj koji čini nešto krišom od bis- kupa, služi đavlu« (Smirn 8, 1—9, 1). »Svi koji su Božji i Isusa Krista, ti su s biskupom« (Filadelf 3, 2). »Pristoji se, dakle, ne samo nazivati se kršćanima ne- go i biti. Neki se naime na biskupa pozivaju, ali sve rade odijeljeno od njega.

ULOGA PREZBITERA 109 Takvi mi se ne čine da su dobre savjesti, jer se ne sastaju vjerodostojno prema zapovijedi« (Magn 4).

Biskup je za Ignacija prije svega središte bogoslužja, predsjedatelj euha- ristije. Ali je iz poslanica jasno vidljivo da se njegova uloga proteže mnogo šire. Osobito je lako to vidjeti iz uputa koje Ignacije daje Polikarpu, »biskupu Crkve Smirnjana, radije: nad kojim biskupu je Bog Otac i Gospodin Isus Krist«

(.Polik, uvod). »Potičem te u ime milosti kojom si obučen da prioneš predano

uz svoju trku i da sve potičeš da se spase. Opravdaj svoj položaj cjelovitom brigom, tjelesnom i duhovnom: staraj se za jedinstvo, od kojega nema ničega boljega. Podnosi strpljivo sve kao što i tebe Gospodin: podnosi sve u ljubavi, kao što i činiš. Predaj se molitvi bez prekida, traži potpunije shvaćanje nego što ga imaš, bdij stekavši neumoran duh. Obraćaj se ljudima svakome poseb- no, u skladu s načinom kako postupa Bog. Nosi bolesti svih kao savršeni atle- ta: gdje je veći umor, velik je dobitak. Ako ljubiš (phileis) dobre učenike, ne- maš zasluge. Radije one okuženije podloži blagošću. Ne liječi se svaka rana istim melemom. Žestoka ogorčenja umiruj vlažnim oblozima. Budi u svemu mudar kao zmija i uvijek priprost kao golubica. Zbog toga si tjelesan i duho- van, da ono što se pojavljuje pred tvojim licem blago obrađuješ; a za ono što je nevidljivo traži da ti se očituje, da ni u čemu ne budeš nedostatan i da obi- luješ svakom karizmom. Sadašnje vrijeme (ho kairos) traži te kao kormilari vjetrove i kao čovjek u oluji luku, da Boga dostigne. Trijezan budi kao Božji atleta: ulog je neraspadljivost i život vječni, o čemu si i sam uvjeren ...« (Polik 1, 2—2, 3).

»Oni koji izgledaju dostojni povjerenja, a naučavaju krivo (heterodidas-

kalountes), neka te ne obore. Stoj čvrsto kao nakovanj pod čekićem. Svojstvo

je velikog atlete: udaran biti i pobijediti. Još više: radi Boga treba da mi sve podnesemo, da i On nas podnese. Postani zauzetiji nego što jesi. Proučavaj v r e m e n a . . . « (Polik 3, 1—2). »Ne zanemaruj udovice: iza Boga moraš se ti brinuti za njih. Ništa neka ne biva bez tvojega mišljenja, a ni ti ne čini ništa

bez Boga, kao što ništa i ne činiš: ostani u tome stalan. Sastanci neka se odr-