Omot: Roko Bolanča
Korektura: Bonita Kovačić, Nives Kuhar
Izdaje: »Kršćanska sadašnjost«, Zagreb, Marulićev trg 14 Odgovara: dr Vjeikoslav Bajsić, Zagreb, Kaptol 31
Izdaje se s dozvolom crkvenih vlasti Tisak: »Zrinski« — Čakovec
TOMISLAV J. ŠAGI-BUNIĆ
POVIJEST
K R Š Ć A N S K E LITERATURE
Prvi svezak
PATROLOGIJA OD POČETKA DO SV. IRENEJAKS
KRŠĆANSKA SADAŠNJOST
ZAGREB
1976
VII
S A D R Ž A J
Popis kratica XIV Predgovor XVII
U V O D
§ 1. POJAM I POVIJEST PATROLOGIJE 3 1. Pojam i razgraničenje patrologije prema srodnim disciplinama 3.
2. Uvid u razvitak patrologije 4. 3. Patrologija u XIX i XX stoljeću 5.
§ 2 . POJAM I ZNAČENJE »CRKVENIH OTACA« . . . 8 1. »Crkveni Otac« i »crkveni Naučitelj« 8. 2. Autoritet crkvenih
Otaca. »Unanimis consensus Patrum« 9. — — 3. Rad na proučavanju nau-ke starokršćanskih pisaca. Sumarni uvid u manuale povijesti dogmi, monografijska istraživanja, pomoćna informativna djela 11.
§ 3. JEZIK STAROKRŠĆANSKE LITERATURE 14 1. Starokršćanska književnost na grčkom i na drugim istočnim jezicima
14. 2. Starokršćanska književnost na latinskom jeziku 15. 3. Važnost proučavanja jezika starokršćanskih pisaca. Uvid u pomoćna
•djela 16.
§ 4. POVIJEST TEKSTA STAROKRŠĆANSKIH PISACA 18 1. Utvrđivanje izvornog teksta 18. 2. Pisaći materijal i oblik knjige:
svitak i kodeks. Izdavanje djela u starini. Skriptoriji i prepisivanje ko-deksa. Stvaranje biblioteka i sabiranje rukopisnog fonda 18. 3.
Kri-tika teksta 21. 4. Papirologija 23.
§ 5. IZDANJA DJELA STAROKRŠĆANSKIH PISACA 25 1. Editio princeps. Opera omnia. Priređivanje kritičkih izdanja.
Bolan-disti, Maurinci 25. -2. Kolekcije crkvenih Otaca i starokršćanskih pisaca 26. — — 3. Studijske i školske kolekcije. Enchiridia. Prijevo-di. 28.
§ 6. PODJELA PATROLOGIJE 31 GLAVA PRVA
APOSTOLSKI OCI
§ 7. APOSTOLSKI OCI OPĆENITO 35 1. Pojam »apostolskog Oca«. Opće značajke njihovih spisa 35. 2. Teološko
značenje spisa apostolskih Otaca 36.
VIII
§ 9. »DIDACHE« — UPUTE APOSTOLSKE 42 1. Bryeimiosovo otkriće. Rukopisna tradicija. 42. — Raspravljanja o
karakteru spisa i o njegovu datiranju. Teorije o »Dva puta«. 42. — Kum-ranska otkrića i proučavanja J.-P. Audeta 44. — Kasnija proučavanja 46. 2. Tekst u prijevodu 47. 3. Teološko-povijesna važnost 51. — Teologija o Bogu i kristologija 51. — Moralno-socijalno učenje 52. — Svjedočanstvo o krstu 55. — Post i molitva 56. — Euharistija 57. — Ekleziologija 60. — Putujuće i stalne službe 62. — Eshatologija 63.
4. Didache i novozavjetni spisi 64.
§ 10. SV. KLEMENT RIMSKI 67 1. Životni podaci o Klementu 67. 2. Poslanica Korinćanima (I
Cle-mentis) 68. — »Epifanija rimskog primata« 68. — Rukopisna tradicija
69. 3. Struktura Klementove poslanice Korinćanima 70. 4. Značenje i teološki sadržaj poslanice 76. — Judeokršćanski karakter
poslanice 76. — Odnos prema novozavjetnim spisima 78. — Teološki sadr-žaj u odnosu prema Irenejevu svjedočanstvu 77. — Moralno-paradigmat-sko iMoralno-paradigmat-skorištavanje Starog Zavjeta 79. — Učenje o Bogu, kristologija, uče-nje o Duhu Svetome 80. — Ekleziologija 81. — Hijerarhija 81. — Successio apostólica 82. — Boravak Petra i Pavía u Rimu 84. 5. Tzv. Druga Klementova poslanica 85. 6. Dvije Ps. Klementove poslanice ad Virgines 85. 7. Tzv. »Pseudo-Klementine« i drugi neautentični spisi 85. — a) Pseudo-Klementine 85. — Homiliae — Recogniciones 86. — Teo-logija Pseudo-KIementina 87. — b) Apostolske konstitucije. Klementova anafora. Pet ps. klementinskih pisama u Pseudo-Izidorovim dekretali-ma 88.
§11. SV. IGNACIJE ANTIOHIJSKI 89 1. Podaci o sv. Ignaciju 89. 2. Problem rukopisne tradicije
Igna-cijevih poslanica 90. 3. Značajke i struktura poslanica 94. 4. Teologija Ignacijevih poslanica 97. — a) Kristologija 97. — Trinitarna vjera 98. — Odnos Starog i Novog Zavjeta 100. — Pretpostavke za herezio-logiju 102. — b) Ekleziologija 103. — Euharistija 105. — Povezanost vjernika s Kristom 106. — Ideja nasljedovanja 107. — Biskup, prezbiterij, đakoni 107. — »Katolička Crkva« 110. — Kolegijalitet 110. — Mjesto i ulo-ga Rimske Crkve 111. — Mučeništvo Petra i Pavla u Rimu 112. — c) Duhovni život u Ignacijewm poslanicama 113. — Kristocentričnost 114. — Odnos Ignacijeve mistike prema pavlovskoj mistici: imitacija i par-ticipacija 114. — Ignacijeva teologija mučeništva 115. — 5. Evodije Antio-hijski 118.
§ 12. SV. POLIKARP IZ SMIRNE 120 1. Život sv. Polikarpa 120. — Polikarpova molitva prije mučeništva 120.
2. Poslanica Filipljanima 122. — Sadržaj poslanice Filipljanima 123. 3. Neautentični spisi 126. 4. Nauka i važnost 126.
§ 13. Tzv. »BARNABINA POSLANICA« 129 1. Rukopisna tradicija i pitanje autorstva 129. — Mjesto postanka i
knji-ževna vrsta 130. — Vrijeme postanka 130. — Svrha spisa 131. —
Judeo-kršćanski karakter spisa 131. — »Katehetski priručnik« 132. 2. Sadržaj poslanice 132. — Odnos poslanice prema Didache 134. — — 3. Nauka poslanice: negativistioki stav prema židovskom shvaćanju Starog Zavjeta 135. — Način navođenja Testimonia iz Starog Zavjeta 136. — Kristologija i soteriologija 136. — Ekleziologija 137. — Krštenje 138. — Moralno učenje 138. Uloga »nade« i »straha Božjega« 139.
§ 14. PAPIJA HIERAPOLSKI 140 1. Podaci o Papiji 140. 2. Papijino djelo 141. 3. Značenje
IX § 15. HERMA: »PASTIR« . 143
1. »Pastir« u povijesnoj i rukopisnoj tradiciji 143. — Pisac »Pastira« i vrijeme postanka spisa 144. — Ugled »Pastira« u kršćanskoj starini 145. — »Priručnik kršćanskog morala« 148. — Književna vrsta: apoka-lipsa 149. — Judeokršćanski karakter »Pastira« 150. — Herma kao pisac 150. 2. Sadržaj »Pastira« 151. — Viđenja 151. — Zapovijedi 155. — Poredbe 160. — Slika stanja onovremenog kršćanstva prema »Osmoj poredbi« 164. — Deveta poredba 167. — Osobitosti »Devete poredbe« u odnosu prema »Trećem viđenju« 168. — »Čudna« epizoda o Herminu boravku s dvanaest djevica 169. 3. Teologija »Pastira« 173. — Mo-ralno učenje 173. — Učenje »Pastira« o pokori 174. — Kristologija i pneumatologija 178. — Ekleziologija 181.
GLAVA DRUGA
KRŠĆANSKA APOKRIFNA LITERATURA
§ 16. OPĆI ZNAČAJ APOKRIFNE LITERATURE 185 § 17. KRŠĆANSKI STAROZAVJETNI APOKRIFI 187
1. Pojam 187. 2. Liber IV Esdrae 187. 3. Knjiga Henohova 187. 4. Uznesenje Izaijino 188. 5. Testamenta XII patriar-charum 188.
§ 18. NOVOZAVJETNI APOKRIFI: APOKRIFNA EVANĐELJA . . . . 189 1. Evangelium secundum Hebraeos 189. 2. Egipatsko Evanđelje 189.
3. Ebionitsko Evanđelje 189. 4. Evangelium secundum Petrum 189. 5. Protoevanđelje Jakobovo 189. 6. Evanđelje Tomino 190. — Evanđelje djetinjstva secundum Thomam 190. 7. Arapsko Evan-đelje djetinjstva Isusova 191. 8. Povijest Josipa tesara 191. 9. Nikodemovo Evanđelje 191. — Acta Pila'ti 191. 10. Bartolomeje-vo Evanđelje 192. 11. Različita druga apokrifna Evanđelja 192.
§ 19. APOKRIFNA DJELA APOSTOLSKA 193 1. O apokrifnim Djelima općenito 193. 2. Djela Pavlova (Acta Pauli
et Teclae, Martyrium s. Pauli) 194. 3. Djela Petrova (Actus Petri cum Simone, Martyrium s. Petri, Petrou kerygma, Martyrium s. Petri apostoli a Lino conscriptum, Propovijed Simona Kefe u gradu Rimu) 195 . 4. Djela Petra i Pavla 195. 5. Djela Ivanova 195. 6. Djela Andrijina 196. 7. Djela Tomina 196. 8. Djela Tadejeva
196 . 9. Djela Filipova 197.
§ 20. APOKRIFNE APOKALIPSE 198 1. Apokaliptika kao književna vrsta 198. — — 2. Apokalipsa Petrova
198. 3. Apokalipsa Pavlova 199. 4. Apokalipsa Tomina 200. — Apokalipsa Stjepanova 200. 5. Ps. Apokalipsa Ivanova 200. 6. Apokalipse Marijine 200.
§ 21. APOKRIFNE POSLANICE APOSTOLA 201 1. Epistola Apostolorum 201. 2. Apokrifne poslanice sv. Pavla 201.
3. Epistula Titi discipuli Pauli 202. GLAVA TREĆA
ACTA MARTYRUM I POČECI HAGIOGRAFIJE
§ 22. STAROKRŠĆANSKA HAGIOGRAFIJA OPĆENITO 203 1. Rađanje književne vrste opisa mučeništva 203. 2. Passiones
X
»Martyria« 204. 3. Panegirički opisi mučeništva 204. 4. Arti-ficijelne ili legendarne »Passiones« 205. — a) Epski opisi mučeništva 206. — b) Drage književne vrste tipa »Passiones« (»roman avantura«, »didaktički roman«, »idil'ički roman«) 208. 5. Postanak hagiografske književne vrste 208. — a) Život prije mučeništva 208. — b) Hagiografije 209. — c) Legende 209. 6. Martirologiji i kalendari 210.
§ 23. ACTA I PASSIONES IZ PRVOG RAZDOBLJA 212 1. Acta s. lustini et sociorum 212. 2. Passio ss. martyrum
Scilita-norum 212. 3. Acta proconsularia s. Cypriani 212. 4. Marty-rium Polycarpi 213. — Vita Polycarpi 213. 5. Poslanica Vienske i Lionske Crkve Crkvama Azije i Frigije 213. 6. Acta s. Apollonii 215. 7. Martyrium ss. Carpi, Papyli et Agathonices 215. 8. Passio ss. Perpetuae et Felicitatis 216. 9 .De vita et passione s. Caecilii Cypriani 217. 10. Passio ss. Montani, Lucii et aliorum 218. — Passio Mariani et Jacobi 218. 11. Acta ss. martyrum Fructuosi episcopi, Augurii et Eulogii diaconorum 218. — — 12. Neki opisi mu-čeništva iz progona pod Dioklecijanom 219. — a) Acta s. Maximiliani mar-tyris 219. — b) Passio s. Crispinae 220. — c) Acta s. Marcelli 220. — d) Acta s. Felicis 220. — e) Acta ss. Agapes, Chioniae, Irenes 220. — f) Acta Satürnini, Dativi et aliorum 221. — g) Passio s. Irenaei, episcopi Sirmiensis 221. — Passio s. Pollionis et aliorum martyrum 222. — •— 13. Legendarni opisi mučeništva 222. — — 14. Kolekcije spisa o mučeni-cima. 222.
GLAVA ČETVRTA
POČECI KRŠĆANSKOG PJESNIŠTVA
§ 24. PRVI KRŠĆANSKI PJESNIČKI OBLICI 225 1. Pjesma i pjevanje u životu kršćanske zajednice od samih početaka
225. 2. Psalmi i himni 226. 3. Početak metričkog pjesništva među kršćanima 226. 4. Najstariji kršćanski tekst s glazbenom notacijom 227. 5. Phos hilaron 227. 6. Himni u službi kršćanske propagande 227.
§ 25. ORACULA SIBYLLINA 228 1. Pojam Sibilinskih knjiga i njihovo značenje u povijesti 228. 2.
Današnja zbirka »Oracula Sibyllina« 229.
§ 26. »ODE SALOMONOVE« 231 1. Otkriće »Oda Salomonovih« i problem njihova podrijetla 231.
2. Ode u kršćanskoj starini 231. 3. Teološka važnost Oda 232.
§ 27. IZREKE SEKSTOVE 233 § 28. KRŠĆANSKI STIHOVANI EPITAFI II i III STOLJEĆA 234
1. Važnost epitafa za patrologiju 234. 2. Abercijev epitaf 234! — Tekst Abercijeva epitafa 235. : 3. Pektorijev epitaf 235.
GLAVA PETA
APOLOGETI DRUGOG STOLJEĆA
§ 29. NOVOST APOLOGETSKE LITERATURE 237 1. Dalekosežnost apologetske literature 237. 2. Adresati apologetskih
spisa 238. 3. Podjela apologetske literature 240. 4. Obrana protiv javnog mnijenja 240. 5. Helenizacija kršćanstva 241. 6. Skretanje naglaska na intelektualni elemenat u kršćanstvu 242.
XI
§ 30. PROTUKRŠĆANSKI POGANSKI PISCI 243 1. Apologeti se suočavaju s poganskim piscima 243. 2. Prvi poganski
pisci koji se obaziru na kršćanstvo 243. — P. Kornelije Tacit 243. — Svetonije 243. — Plinije Mlađi 244. — Car Trajan 244. — Car Hadrijan 244 . 3. Protukršćanski poganski spisi 245. •— M. Kornelije Fronton 245. — Krescent 245. 4. Lucijan iz Samosate 245. — Galen, Aristid i Hijeroklo 246. 5. Celzo (Kelsos) 246. 6. Neoplatonizam 249.
7. Porfirije iz Tira 252. 8. Car Julijan Apostata 256.
§ 31. FILON ALEKSANDRIJSKI 259 1. Filonov život 259. 2. Filonovi spisi 261. 3. Filonovo učenje
koje je utjecalo na kršćanstvo 261. — a) Tzv. alegorijske) tumačenje Biblije 261. — b) Teologija o Logosu 263. — c) Nauka o anđelima 265. — d) Osjetilni i inteligibilni svijet 266. — e) Nauka o duhovnom životu 266.
§ 32. APOLOGETI PRIJE JUSTINA 267 1. Kvadrat 267. 2. Aristid iz Atene 267. 3. Ariston iz Pelle 268.
§ 33. JUSTIN FILOZOF I MUČENIK 270 1. Životni podaci 270. — — 2. Djela 270. — a) Prva apologija 270. — b)
Druga apologija 271. — c) Dijalog s Trifonom 271. — d) Izgubljena i neautentična djela 272. — — 3. Justinova teologija 272.
§ 34. JUSTINOVI UČENICI: TACIJAN SIRAC I MILTIJAD 274 1. Tacijan Sirac 274. — Tacijanov enkratizam 274. — a) Oratio ad Graecos
275. — b) Diatessaron 275. — Nauka Tacijanova 276. 2. Miltijad 277.
§ 35. ATENAGORA, FILOZOF IZ ATENE 279 1. Opće značajke 279. 2. Djela Atenagorina 279. 3. Važnost 280.
§ 36. TEOFIL ANTIOHIJSKI 281 1. Životni podaci 281. 2. Djela 281. 3. Nauka 282.
§ 37. POSLANICA DIOGNETU 284 1. Otkriće teksta i rasprave o autorstvu 284. 2. Sadržaj 285.
3. Nauka 289. 4. Teologija pogl. 11—12. 290.
§ 38. MINUCIJE FELIKS 292 1. Opći podaci 292. 2. Sadržaj »Octaviusa« 293. 3. Važnost 296.
§ 39. HERMIJA 297 GLAVA ŠESTA
POČECI KRŠĆANSKE HOMILETIKE
§ 40. OPĆE ZNAČAJKE KRŠĆANSKE HOMILETIKE II STOLJEĆA . . . 299 1. Prvi sačuvani propovjednički tekstovi 299. 2. Kerigma, kateheza, homilija 299. 3. Nadovezivanje kršćanske homilije na židovski mi-draš, posebno na hagadu 300. 4. Tipologija 302. 5. Utjecaj grčke retorike 303. 6. Utjecaj helenskog religioznog rječnika 306. § 41. Tzv. DRUGA POSLANICA KLEMENTA RIMSKOG KORINĆANIMA . . 308
1. Ugled spisa u starini, otkriće potpunog teksta, problem autorstva 308. 2. Književna vrsta i sadržaj 309. — Citiranje apokriCa 312. 3. Teološki sadržaj 312.
§ 42. MELITON SARDSKI 315 1. Podaci o životu 315. 2. Djela 316. — A) Homilija »Peri Pascha«
316. — Rukopisna tradicija 316. — Sadržaj 317. — B) Himan iz Papyrus Bodmer XII 319. — C) Melitonova Apologija 319. — D) De baptismo 320. — E) De ineorporato Deo 321. — F) Eclogae 321. — G) O duši i tijelu
XII
ili o jednome 321. — H) O načinu življenja proroka 321. — I-J) Saču-vani fragmenti i izgubljeni spisi 322. Neautentični spisi 322. 4. Nauka i važnost, posebno za kristologiju 323.
§ 43. APOLINAR HIERAPOLSKI 325 § 44. ANONYMUS ASIATICUS, IN SANCTUM PASCHA . 3 2 7
1. Rasprava o autorstvu i vremenu postanka 327. 2. Struktura i sadržaj 328. 3. Nauka homilije 330.
§ 45. »ADVERSUS JUDAEOS« PS. CIPRIJANA 335 GLAVA SEDMA
HERETIČKA KNJIŽEVNOST DRUGOG STOLJEĆA
§ 46. O HEREZAMA II STOLJEĆA OPĆENITO 339 1. Prava i kriva »gnoza« 339. 2. Judeokršćanske hereze 340. — A)
Ebioiniti 340. — B) Elkeisaiti 341. — C) Nikolaiti 341. — D) Cerint i hili-jazam 342. — E) Samarijanska gnoza (Simon Magus, Dositej, Menandar, Saturnil) 342. 3. Gnosticizam — opće značajke 343. 4. Hili-jazam ortodoksnih pisaca 345. 5. Montanizam općenito 346. 6. Enkratizam 346. 7. Mandeizam 347.
§ 47. NOVI GNOSTIČKI TEKSTOVI I GNOSTIČKA BIBLIOTEKA IZ NAG
HAMMADI 348 1. »Pistis Sophia« 348. 2. Koptski Codex Brucianus 348. 3.
Koptski Papyrus Berolinensis 8502 349. 4. Gnostička biblioteka u Nag Hammadi 349. — A) Apokryphon Ioannis 349. — B) Evangelium ve-ri'tatis 350. — C) Apokalipsa Adamova 350. — D) Pismo Eugnostovo 351. — D) Hypostasis Arhonata 351. — E) Spis bez naslova 351. — F) Filipovo Evanđelje 351. — G) Egzegeza o duši 351. — H) Knjiga Tomma 351. — I) Evanđelje Tomino 351. — J) Epistula ad Rheginum 351. — K) Dialogus Salvartoris 353. — L) Egipatsko Evanđelje 353. — M) T.ractatus Triparti-te 353. — N) Apokalipsa Pavlova 353. — O) Apokalipse Jakobove, dvije 353. — P) Epist. Jacobi Apocrypha 353. — Q) Authentikos Logos i dr. 354.
5. Izdavanje tekstova 354.
§ 48. BASILID I EGIPATSKI GNOSTICIZAM 356 1. Basilid i njegova gnostička škola 356. — A) Basilidova djela i nauka
356. — B) Izidor 357. 2. Karpokrat 357. 3. Barbelognostici 358 . 4. Setovci 358. 5. Ofiti i Naassenci 358. — Justin Gnostik 359 . 6. Arhontici 359.
§ 49. MARCION I MARCIONOVCI 360 1. Marcion 360. — A) Podaci o životu 360. — B) Djela 361. — C) Nauka
362. 2. Appeles 364. 3. Hermogen i Prepon 365.
§ 50. GNOSTIČKA LITERATURA VALENTINOVSKOG SMJERA . . . . 366 1. Valentin 366. — A) Podaci o životu 366. — B) Spisi 366. — C) Nauka
367. 2. Ptolemej 370. — Sadržaj Ptolemejeva »Pisma Flori« 371. 3. Herakleon 374. 4. Teodot 374. 5. Marko 376. 6. Drugi poznati valentinovci 376.
§ 51. BARDESAN I NJEGOVA ŠKOLA 378 1. Bardesan 378. — Život 378. — Djela 379. — Sadržaj knjige o zakonima
naroda 379. — Barđesanove pjesme 379. — Nauka 380. 2. Harmo-nije 381.
§ 52. MONTANISTIČKI POKRET 383 1. Problem montanizma 383. 2. Osoba Montanova, nastanak i
XIII 386. — Uloga Duha Svetoga u Crkvi 387. — Proroštvo u Crkvi 388. — Govor »u ekstazi« 389. — Traženje mučeoištva 390. — Stav prema ženidbi 391. — Post 392. — Post i karizmatički darovi 393. — Bkleziahu purizam: nema oproštenja nekih grijeha 394. — Montanistička ekleziologija 396. — Blagdani i hodočašća 398. — Zaključak 398.
GLAVA OSMA
KONTROVERZISTIČKA KNJIŽEVNOST II STOLJEĆA I POČECI HEREZIOLOGIJE
§ 53. POČECI HEREZIOLOGIJE KAO KNJIŽEVNE VRSTE I MANJI
PROTU-HERETIČKI PISCI DRUGOG STOLJEĆA 399 1. Opći značaj protuheretičke literature 399. — Pojam hereziologije 400.
— Kristalizacija kriterija ortodoksije 400. — 2. Agripa Kastor 401. 3. Hegezip 401. 4. Soter, rimski biskup 402. 5. Eleuterije 403.
6. Dionizije Korintski 403. 7. Pinit Kretski 404. 8. Filip iz Gortine 404. 9. Papa Viktor 404. 10. Serapion Antiohijski 405.
11. Rodon 405. 12. Apolonije Efeški 405. 13. »Anonimni antimontanist« 405. 14. Musanus, Modesto, Kandid, Apion, Seksto, Heraklit, Arabijan 406. 15. Polikrat Efeški 406. — — 16. Murato-rijev fragmenat 406. — Tekst MuratoMurato-rijeva fragmenta 407. — Važnost za teologiju 408.
§ 54. IRENEJ IZ LIONA 409 1. Život 409. 2. Opće značajke Irenejeva literarnog opusa 410. —
Prvi teoretičar teologije 412. 3. Djela 414. — a) Adversus haereses 414. — Rukopisna tradicija 417. — b) Demonstratio praedacationis apo-stolicae 418. — Otkriće rukopisa 418. — Spomenik starokršćanske kate-heze 419. — Struktura i sadržaj traktata 419. — c) Izgubljeni spisi 425.
4. Nauka 425. 5. Temeljna polazišta Irenejeve teologije 425. — Spoznaja Boga 427. — Trinitarno učenje 429. — Kristologija 430. — Antropologija i (nauka o istočnom grijehu 432. — Soteriologija. »Recapi-tulatio« 435. — Mariologija 443. — Povijest spasenja 444. — Pneumatolo-gija 446. — EklezioloPneumatolo-gija 452. — Primat rimskog biskupa 456. — Sakra-mentologija 460. — Krst 460. — Pokora 461. — Euharistija 462. — Biblija i tradicija 464. — Eshatologija. Milenarizam 467.
XIV
KRATICE
Aegyptus Aegyptus, Rivista italiana di Egittologia e Papirologia, Milano 1920 slj.
Ang Angelicum, Roma 1924 slj. Antonianum Antonianum, Roma 1926 slj. Aug Augustiniana, Louvain 1951 slj.
BAC Bibilioteca de Autores Cristianos, Madrid 1945 slj. Bibl Biblica, Roma 1920 slj.
BKV Bibliothek d e r Kirchenvaeter, izd. O. Bardenhewer, T. Scher-mann, C. WeyScher-mann, Kempten und Muenchen 1911 slj. BS Bogosl'ovska smotra, Zagreb 1912 slj.
BV Bogoslovni vestnik, L j u b l j a n a 1921 slj.
CCL Corpus Christianorum, Series latina, Turnhout — Paris 1953 slj.
CPS Corona P a t r u m Salesiana, Torino.
CSEL Corpus S c r i p t o r u m Ecclesiasticorum Latinorum, Bec 1866 slj. DT Divus Thomas, Fribourg (Suisse) 1914 slj.
DTC Dictionnaire de Théologie Catholique, Paris 1903—1950. EA Enchiridion Asceticum, izd. M. J. Rouët de Journel i J.
Dutil-leul (Herder).
EP Enchiridion Patristioum, izd. M. J. Rouët de Journel (Herder). ES Enchiridion Symbolorum (Denzinger), novo izd. A.
Schoen-metzer (Herder).
ETL Ephemerides Theologicae Lovanienses, Louvain 1924 slj. FP Florilegium Patristicum, izd. G. Rauschen et alii, Bonn 1904 slj. GCS Die griechischen christlichen Schriftsteller (izd. Berlins'ke
aCka-demije), Leipzig 1897 slj. Greg Gregorianum, Roma 1920 slj. Irénikon Irénikon, Chevetogne
JAC J a h r b u c h fuer Antike und Christentum, Muenster i. W. 1958 slj.
JThSt Journal of Theological Studies, London 1900—1905, Oxford 1906—1949; novi niz: Oxford 1950 slj.
KRATICE XV Kairos KITTEL Laurentianum LThK Ma-n-si MSR NF NRTh OCP PG PL RACh RBibl REP RHE RevSR RHL RHR RL RSPT RSR RT RTAM SC SE SP ST TThZ TU VC ZKG
Kairos, Zeitschrift fuer Religionswissenschaft und Theologie, NF, Freilassing/Salziburg 1959 slj.
Theologisches Woerterbuch zum Neuen Testament, izd. G. Kittel (1933) i G. Friedrich (od 1948).
Laurentianum, Roma 1959 slj.
Lexikon fuer Theologie und Kirche, 2. izd., Freiburg i. Br. 1957 slj.
J. D. Mansi, Sacrorum Conciliorum nova et amplissima coîlec-tio, Florentiae 1759—1798.
Mélanges de science religieuse, Lille 1944 slj. Neue Folge (novi niz).
Nouvelle Revue Théologique, Tournai 1879 slj. Orientalia Christiana Periódica, Roma 1935 slj.
J. P. Migne, Patrologiae cursus completu's, Series graeca. J. P. Migne, Patrologiae cursus complet-us, Series latina. Reallexikon fuer Antike und Christentum, izd. T. Klauser, Leipzig 1941 slj., Stuttgart 1950 slj.
Revue biblique, Paris 1891 slj.; Novi niz: 1904 slj.
Realencyiklopaedie fuer protestantische Theologie und Kirche (A. Hauck), Leipzig 1896—1913.
Revue d'Histoire Ecclésiastique, Louvain 1900 slj. Revue des Sciences Religieuses, Strasbourg 1921 slj.
Revue d'Histoire et de Littérature Religieuses, Paris 1896— 1907.
Revue de l'Histoire des Religions, Paris 1880 slj.
K. Rae i F. Lasman, Izbor iz stare književnosti kršćanske, Za-greb 1917.
Revue des Sciences Philosophiques et Théologiques, Paris 1907 slj.
Recherches de Science Religieuse, Paris 1910 slj. Revue Thomiste, Paris 1893 slj.
Recherches de Théologie Ancienne et Médiévale, Louvain 1929 slj.
Sources Chrétiennes (H. de Lubac, J. Daniélou, C. Mondésert), Cerf, Paris 1941 slj.
Sac ris Erudiri, Bruges 1948 slj. Studia Patrística, Berlin 1957.
Studi e Testi, Pubblicazioni délia Biblioteca Vaticana, Roma 1900 slj.
Trierer theologische Zeitschrift, Trier 1947 slj. Texte und Untersuchungen, Leipzig-Berlin 1882 slj. Vigiliae Christianae, Amsterdam 1947 slj.
•KRATICE
Zeitschrift fuer katolische Theologie, Innsbruck 1877 slj. Zeitschrift fuer neutestamentliche Wissenschaft und die Kun-de Kun-der aelteren Kirche, Giessen 1900 slj.
XVII
PREDGOVOR
Zamisao i oblik Povijesti kršćanske literature, od koje se prvi svezak sada p r e d a j e javnosti, uvjetovani su prvenstveno s t a n j e m i p o t r e b a m a na našem je-zičnom p o d r u č j u . Oskudnost, a često i potpuna odsutnost, raznovrsnih infor-m a c i j a s toga p o d r u č j a na našeinfor-m jeziku bijaše glavni razlog 'koji je pisca na-veo da — posebno ove prve sveske koji o b r a đ u j u kršćansku literaturu patris-tič'kog razdoblja — zamisli i izradi dosta d r u k č i j e nego što su izrađene dosa-d a š n j e patrologije u 'kršćanskom svijetu.
Željelo se da ovo djelo pruži našem čitateljstvu što više raznovrsnih re-levantnih p o d a t a k a s toga područja, salbranih na jedno m j e s t o i metodički ob-rađenih: to je nužno zahtijevalo određenu opširnost. Potrebno je da naši ljudi, posöbno oni koji možda nose u srcu želju ili sklonost p r e m a dubljem istraži-vanju i p r o u č a v a n j u , mogu na svome m a t e r i n j e m jeziku dobiti početne i pro-vjerene informacije, i to što obuhvatnije. Ipak, ovo d j e l o nije moglo pretendi-rati na to da učini izlišnim velika i s t a n d a r d n a djela s toga p o d r u č j a na dru-gim — velikim svjetskim jezicima. Svaki koji se odluči na d a l j n j a istraživanja, m o r a t će posegnuti za tim djelima: nakana ovoga djela jest da svakome istraži-vaču omogući solidno snalaženje na tom području, te da mu pruži potrebne u p u t e za d a l j n j a traženja.
I m a j u ć i p r e d očima te ciljeve, ovo djelo posvećuje relativno veliku paž-n j u prikazivapaž-nju paž-nauke starih kršćapaž-nskih pisaca, što do te m j e r e paž-nije uči-n j e uči-n o uči-ni u jeduči-nom stauči-ndarduči-nom priručuči-niku ili udžbeuči-niku patrologije u svijetu.
S druge strane, bibliografski su navodi u ovoj knjizi ipak ograničeni, tako da će svaki istraživač pojedinog p i t a n j a morati posegnuti za velikim svjetskim djelima ('kao što su, npr., za starije razdoblje patrističkih istraživanja O. Bar-denhewer, a za novije J. Quasten ili B. Altaner), bibliografskim repertorijima, odgovarajućim leksikonima i enciklopedijama. Ovdje se uglavnom navode ona izdanja starih pisaca k o j a su kod nas pristupačnija, a od literature o pojedi-nim problemima navodi se uglavnom samo ona novija, ili ona k o j o m sam se više poslužio, a koja može biti d o b a r putokaz za traženje ostale literature. Sustavne se patrologije, udžbenici i enciklopedijska djela, iako sam se n j i m a obilno služio, uglavnom na pojedinim mjestima ne navode, osim u onim slu-čajevima kad je to iz kakvog posebnog razloga bilo neophodno.
U ovom je prvom svesku relativno velik p r o s t o r posvećen obradi Hermina »Pastira« i prikazu spisa i učenja sv. Ireneja. »Pastir« je tako velik p r o s t o r do-bio zato što se taj spis s pravom ima smatrati svojevrsnim prvim opširnim — pučkim — ocrtom moralnog shvaćanja prvih kršćanskih generacija, a kod
O L E G I J D . i Z A U . s r b Joftianovac 110 ZNANSTVENA KNJIŽNICA „mu K A s n a i ć " Z A G R E B
XVIII PREDGOVOR
sv. Ireneja nalazimo prvi veliki 'sustav kršćanske dogmatike, koji zavređuje opširniji prikaz već i zato što ima osobito značenje za teološka traženja u naše d a n a š n j e vrijeme.
S obzirom da je riječ o povijesti 'kršćanske književnosti, (posebna se paž-n j a u ovoj kpaž-njizi posvećuje obradi kpaž-njiževpaž-nih rodova i vrsta, zpaž-načajpaž-nih za kršćansku književnu djelatnost. Kod toga se p o s t u p a po načelu da se o poje-dinim književnim v r s t a m a zgusnuto govori p r e m a vremenu kad su se one u kršćanstvu jasno pojavile: tako se u ovom prvom svesku o b r a đ u j u hagiograf-ski književni oblici, a nisu obrađene književne vrste pravno-disciplinhagiograf-skih propi-sa, historiografije, i druge. Novo je, u tom pogledu, s obzirom na druge sustavne patrologije, posebno poglavlje o počecima kršćanske homiletike: v j e r u j e m da će čitatelji vidjeti opravdanost toga poglavlja.
Ovaj prvi svezak obuhvaća starokršćansku literaturu samo u razdoblju do pred k r a j II stoljeća k r š ć a n s k e ere. Međutim, s razloga bolje koncentracije i sustavnije obrade, neke su p a r t i j e morale prekoračiti tu vremensku granicu: tako nipr. govor o »Apostolskom simbolu« ili poglavlje o k r š ć a n s k o j apokrif-n o j literaturi. Čiapokrif-nilo se logičapokrif-nim i p r a k t i č apokrif-n i m da se govor o pseudo-klemeapokrif-nUapokrif-n- pseudo-klemenUn-skim spisima nadoveže na paragraf o sv. -Klementu Rimskom, k a o i da se opis hagiografskih književnih dblilka — bez obzira na to što su se neki od n j i h razvili k a s n i j e — donese na m j e s t u gdje je riječ o prvim opisima mučeništva; i sami su autentični opisi mučeništva obrađeni zajedno u ovom p r v o m svesku, m a k a r se na t a j način u tom pogledu Obuhvatilo čitavo prvo razdoblje patris-tičke književnosti, tj. do zadobivanja crkvene slobode g. 313. Činilo se pri-kladnim da se i p r o t u k r š ć a n s k a poganska literatura prikaže tako koncentrira-no u ovom p r v o m svesku, obuhvaćajući sve što je značajkoncentrira-no napisakoncentrira-no s te stra-ne u odnosu p r e m a kršćanstvu sve do vremena k a d je kršćanska misao odnijela konačnu p o b j e d u n a d poganskom religioznom misli, tj. do cara Julijana »Apo-state« (umro g. 363).
Možda će koga u prvi m a h začuditi velik p r o s t o r k o j i je posvećen p r v i m hereticima, posebno gnosticima i njihovoj literaturi. No, tko pročita te par-tije, uvjerit će se da se to razdoblje razvitka kršćanske misli nije moglo na zadovoljavajući način obraditi bez tih partija. Daipače, može se pretpostaviti da će ne jedan čitatelj pomisliti da je tome u ovakvom d j e l u trebalo posvetiti i više prostora, pogotovo ako uzme u obzir suvremene raspre o značaju i razvitku ranog kršćanstva.
Poseban je paragraf u knjizi posvećen židovskom filozofu Fi'Ionu Aleksan-drijskom, čiji je u t j e c a j na patrističku kršćansku misao neosporan. O kumran-skoj se literaturi često vodi računa. No, možda bi u ovakvu djelu d a n a s bilo potrebno i korisno da se na poseban način govori o onovremenoj židovskoj literaturi: nema ništa, npr., o Josipu Plaviju (njegov je »Judejski rat« izišao u snpskom prijevodu Dušana Glumca u Beogradu 1967 [Svetski klasici, 29]), ko-jega je nekoć m e đ u k r š ć a n s k e pisce bio uvrstio sv. Jeronim; ne govori se o onovremenoj židovskoj a p o k r i f n o j literaturi, osim tek usput, a ona je sva-kako utjecala na odgovarajuću k r š ć a n s k u literaturu. No to se — na žalost — u ovom d j e l u nije moglo učiniti.
Nema s u m n j e da će stručnjaci različito suditi o tome ¡koliko je m j e s t a u knjizi posvećeno pojedinim piscima: to je u takvim djelima neizibježivo. Vje-r u j e m ipak da nitko neće pVje-rigovoVje-riti što su nešto opšiVje-rnije obVje-rađeni — osim
PREDGOVOR XIX
sv. Ireneja i Hermina »Pastira«, o čemu smo već dali objašnjenje — spisi tzv. »Apostolskih otaca«. Uvodna su pitanja obrađena relativno kratko i sažeto; vjerujem da je za potrebe našeg čitateljstva doneseno ipak dosta podataka. Dijelovi o životu pisaca i o rukopisnoj tradiciji spisa pisani su zbito, sa že-ljom da se u što kraćem tekstu donese što više podataka. Možda će se ti dije-lovi uslijed toga činiti manje čitkim, ali će mnogi čitatelji ipak biti zadovoljni zbog nagomilanih informacija. Za velik je broj spisa u knjizi donesen rela-tivno opširan opis njihova sadržaja: to sam držao korisnim za lakše uočavanje njihova ustrojstva, i u čisto (književnom smislu, a često je to bila mogućnost da se na kraći način čisto ekspozitivno ocrta njihovo učenje. Početniku će to omogućiti da lakše krene u njihovo proučavanje, i da bude bolje informiran o tome što se gdje može naći.
U prikazivanju nauke pojedinih pisaca najčešće se išlo za tim da se do-nekle dosegne imanentna logika i suvislost njihova naučavanja, a da se izbjegne mehaničko nizanje njihovih osebujnih stavova, ikakvome nisu uspijevali iz-bjeći nekadašnji udžbenici patrologije, što je moglo davati krivu sliku o pravoj
vrijednosti i značenju pojedinih spisa ili pisaca. Razumljivo je da se u tome nije moglo uvijek potpuno uspjeti: važno je bilo da se misao nijednoga pisca nikada ne 'krivotvori time što se istrgne iz konteksta. Radi toga sam se kod ocrta nauke posebno trudio da to bude što više izrečeno samim vlastitim rije-čima pojedinog autora: mnogi su mi prijatelji izražavali želju da se u knjizi što točnije čuje samo izvorno izražavanje starih autora. Radi toga se veoma često u zagradama donose grčki (ili latinski) izrazi i izričaji izvornika. To je ponekad bilo potrebno već zbog toga što je hrvatski prijevod tekstova nerijetko morao biti parafraza. Knjiga želi biti instrumenat koji poziva na provjeru i istraživanje. Stoga su originalni izrazi ili fraze navedeni posvuda gdje je pri-jevod zahtijevao precizaciju izvornika, ili gdje je riječ o počecima i o rastu kasnije usvojene tehničke teološke terminologije.
Na žalost, zbog situacije u našim tiskarama morali smo se odmah od po-četka odreći želje da grčke riječi budu otisnute grčkim slovima. Zato je une-sena latinska transliteracija (danas se pojavljuje i kod velikih zapadnih lite-ratura!). No, ta transliteracija nije strogo stručna: ne označuju se, npr., na-glasci, ne pravi se razlika između omege i omikrona i si. Jedino kad je riječ o jota subscription, označen je samoglasnik pred jotom pomoću znaika dužine, npr. oi. To je bilo nužno, kako bi čitatelj mogao, npr., raspoznati grčki dativ. Vjerujem da će zainteresiranima grčki navodi biti od koristi, unatoč tako manj-kavoj transliteraciji.
Na kraju, sigurno nije potrebno podsjećati da ova knjiga ima pred očima — kako je i naravno — prije ¡svega teološki interes: ona želi poslužiti boljoj teološkoj informiranosti naše sredine i pružiti bar neiki prilog za razvitak su-vremene teologije na našem jezičnom području, u smislu onoga što je veoma plastično izrekao već Pio XII, kad je u svojoj poznatoj enciklici »Humani generis« (od 12. VIII. 1950.) upozorio da se »proučavanjem svetih vrela teološ-ke discipline uvijek pomlađuju, dok spekulacija koja zanemaruje daljnje is-traživanje svetoga poklada — nasuprot — kako nas uči iskustvo, postaje ste-rilna« (DENZINGER-SCHOENMETZER, Enchiridion symbolorum, Herder, 1965", 3886). To 'se doduše u enciklici prvenstveno odnosi na proučavanje Sv. Pisma, ali se očito tiče i proučavanja spisa prvih kršćanskih pisaca, jer se bez
X X PREDGOVOR
njihova proučavanja ne može vidjeti ispravni kontinuitet shvaćanja Sv. Pisma i vjerovanja u Crkvi.
No, usuđujem se vjerovati da će ova knjiga biti od značajne koristi i za druga područja ljudske kulture, osim područja teologije i filozofije, pa da će za njom rado posegnuti i drugi istraživači i proučavatelji misli i kulture, i uopće svi ljudi duha i uma na ovom našem jezičnom području.
U Zagrebu, na blagdan sv. Ivana Zlatoustog, 13. rujna 1976.
Povijest kršćanske literature
I
Patrologija
UVOD
§ 1. POJAM I POVIJEST PATROLOGIJE
Prvo se razdoblje povijesti kršćanske literature obično naziva patrologija, a definira se kao nauka o životu i književnoj djelatnosti starih crkvenih pisaca. Misli se kod toga na crkvene pisce od početka kršćanstva i dalje kroz cijelo vremensko razdoblje klasične antike, t j . kroz ono vrijeme koje možemo sma-trati razdobljem učvršćivanja kršćanstva u grčko-rimiskom k u l t u r n o m svijetu. Književno stvaralaštvo k o j e ise razvija u novikn okolnostima, iza tzv. »seobe naroda« i njihova pokrštavanja, ma da je u tmmogočemu usko vezano uz pri-j a š n pri-j e ¡stvaralaštvo, našli u isebii značapri-jke novog rasta, te se danas općenito o d j e l j u j e od književnosti tzv. »otačkog razdoblja«, pa p r e m a tame me spada u okvir patrologije u prihvaćenom smislu.
Patrologija se često shvaćala k a o istraživanje i izlaganje života i književnog rada starih crkvenih pisaca, to jest pisaca koji su obrađivali teološke teme, u tom smislu, da n i j e obuhvaćala razrađivanje njihova učenja. Znanstveno prou-čavanje i prikazivanje teologije »tih .pisaca nazivalo se p at nis ličkom teologijom. Danas se općenitije pod p o j m o m patrologije misli t a k o đ e r prikazivanje i učenja tih pisaca, pa se uslijed toga pojmovi »patrologija« i »patristitoa« često uzi-m a j u kao više-uzi-manje sinoniuzi-mi. S p o j uzi-m o uzi-m patrologije nekako je povezan ta-kođer p o j a m »pozitivne teologije«. Pod p o j m o m pozitivne teologije, za razliku od >tzv. »spekulativne teologije« (Ikoja se nekoć izjednačavala sa »slkolastdčkom teologijom«), razumijevala se ¡teologija k o j a je išla za itiim da d a n a š n j e u č e n j e Grkve dokaže pozitivnim ¡dokazima iz d o k u m e n a t a prvog razdoblja Crkve, tj. — ponajviše — n a v o đ e n j e m tekstova Sv. Plisma i starih crkvenih pisaca. Danas se teološka m e t o d a tolifeo usavršila da se više ine može praviti tako Strogo odjeljivanje između pozitivne ti spekulativne teologije.
Patrologija se često naziva i »povijest isitarocrkvene književnosti« ili »po-vijest starokršćanske književnosti«. PrVi je naziv bio više uobičajen u katoli-čkim, a drugi u protelstanitslkim krugovima. U nazivu »starokršćanska književ-nost« uključeni isu i ¡novozavjeitnii Spisi, za k o j e Crkva v j e r u j e da su n a d a h n u t i (»novozavjetni kanon«), k a o i ispisli heretika (tj. hetorodoksnih pisaca) iz ota-okiih vremena. Ako se stvari p r o m a t r a j u sa strogo literarnog stanovišta, po-stoje opravdani ¡razlozi da se ¡i ¡novozavjetni spisi p r o u č a v a j u u organskoj svezi s ostalim starokršćanskim spisima. Ipak se u katoličkoj znanosti — posebno u organizaaijli ¡studija na visokoškolskim ustanovama — i d a n a s zadržava odi-jeljeno ¡proučavanje novozavjetnih spisa (¡biblijska introdukcija, egzegeza i biblijska teologija) od p r o u č a v a n j a ostalih starokršćanskih spisa (patrologija, stanoorfkvena ¡književnost). Prije se mislilo da se patrologija ama prvenstveno baviti o r t o d o k s n i m piscima, a hereticima s a m o koliko je ¡to potrebno za
irazu-4 POJAM X POVIJEST PATROLOGIJE
mijevanje ortodoksnih pisaca. Danas se uviđa da je (razumijevanje staroorkve-nih pisaca nemoguće bez svestranog proučavanja onovremestaroorkve-nih heretika, pa u tom smislu sve vise gubi opravdanje razlikovanje dzmeđu pojima »staro-crkvena književnost« j p o j m a »starokršćanska književnost«. Zaseban je slučaj tzv. »apdkrifa« (tj. spisa ikoji s.u p r e t e n d i r a ! na to da budu ubroj^eni u Sveto Pisano), jer te spiise m o r a j u proučavati i biblijske znanosti i povijest starokr-šćaniske književnosti; .pretežno se ipak novozavjetnim apdkrifima m o r a baviti partrologija, jer su nastali poslije novozavjetnog vremena i tvore posebnu knji-ževnu vrstu kršćanske književnosti.
»Povijest dogmi« je znanost koja se razvila iz patrističke teologije, ali koja se ne može naprosto izjednačiti s patrističkom teologijom, ne samo zato što ona nužno m o r a zahvaćati svu povijest Crkve, nego i po svome formalnom objektu. Povijest dogmi često se uzima u užem smislu, tako da znači znanost koja proučava razvitak razmišljanja i raspravljanja tijekom povijesti Cilkve koji je doveo do definiranja određenih dogmatskih formulacija. U širem smi-sOu povijest dogmi je znanost koja proučava razvitak učenja Cikve tijekom stoljeća u obuhvatnom smislu, to jest povijest produbljivanja i ¿razvijanja ono-ga što Colkva Vjeruje. Povijest dogmi ne imože se ograničiti na proučavanje spisa starokršćanskih pisaca u užem smislu, •nego se mora služiti i drugjim izvodima crkvene predaje, kao što su liturgija, sabori, arheološki spomeni-ci itd.
»Povijest teologije« može se uzimati u najužem smislu tako da znači istra-živanje razvitka teologije kao znanosti, te razvitka pojedinih traktata sustavne teologije kao zasebnih cjelina. U širem smislu »povijest teologije« znači znan-stveno proučavanje života, književnog rada i maučavanja teoloških pisaca ti-jekom arkvene povijesti do danas.. U tom smislu, patrologija je dio povijesti teologije, no to se ime obično upotrebljava za povijesno razdoblje od otačkog vremena do danas, budući da <se za ono vrijeme već uobičajio naziv patro-logija. S poviješću dogmi i poviješću teologije u'sko je povezana povijest ukup-nog duhovukup-nog života (Geistesleben) Crlkve od početika do danas, koja u jednu sintetičku cjelinu uključuje također liturgiju, pobožnost, ponašanje, mentali-tet, omjeitnost i si., no koja se kao takva još nije afirmirala kao sustavna znanstvena disciplina.
2. Ime »patrologija« pojavilo se u XVII stoljeću. Prvi ga je upotrijebio protestant Johann Gerhand, koji je izdao svoju »Patrologiju« god. 1653. No počeci te znanosti sežu mnogo dalje u prošlost. Može se reći, da je njezin začetnik otac crkvene povijesti Euzebije Cezarejslki ( + 339), koji je u svojoj »Crkvenoj povijesti« poduzeo da iznese kršćanske pisce, pravovjerne i here-tike (Hist. eccl. I, 1, 1), te je na t a j način postao izvanredno važan izvor za povijest starokršćanske književnosti prije svoga vremena. Kolijevkom se pa-tirologije, međutim, smatra Betlehem, a sv. Jeronim njezinim ocem. Jeronim je u Betlehemu g. 392. — na želju pretorijanskog prefekta Dextera — napisao djelo »De viriš illusitribus sive catihalogus de scriptoribus ecclesia&ticis«, u kojem je opisao 135 pisaca (uključujući židovske pisce Filona i Josipa Flavija te rimskog filozofa Senelku).
Jeronimovo su djelo kasnije nadopunjavali, odnosno nastavljali: svećenik Genadije iz Massilije (Marseille) (Oko g. 480); Izidor Seviljski (između 615—618), s posebnim obzirom na Španjolsku; njegov učenik Ildefonz iz Toleda (+667).
NOVIJI RAZVITAK PATROLOGIJE 5
Poslije toga slijedi na Zapadiu duga praznima. Istom pri k r a j u XI st. pozabavio se istim poslom Sigebert iz Geanbloux-a (+1112); zatim Honorije iz Augusto-Trithemius (1494). Iz potridentinske periode među katoličkim autorima bili
diunum-a (Autun) (oko g. 1122), pa onda Anonymus Mellicensis (oko 1135) te su cijenjeni ¡kardinal Robert BeManminus (De script, ecclesiasticis, g. 1613; ide do g. 1500) i benediktinac R. Ceillier (Histoire générale des auteurs sacrés et
ecclésiastiques, 23. sv., 1729/63; idle do g. 1250). Najznačajnije je djelo iz toga
razdoblja, ikoje je još danas važno, napisao Sébastien Lenain de Tillemont:
Mémoires pour servir à l'histoire ecclésiastique des six premiers siècles, 16 sv.,
1693/1712.
Na Istoku je za patrologiju osobito važno djelo napisao u 9. st. carigradski erudita i ¡teolog, kasniji patrijarh Focije. To je Myriobiblion (Bibliotheca), u kojemu je zabilježio 280 pročitanih plisaca i djela, poganskih i kršćanskih, s biografskim bilješkama i izvacima; neki su nam »pisci poznati samo iz tog djöla.
3. Patrologija je kao znanost dosegla posebno značajan razvitak u 19. i 20. stoljeću. Na to je utjecalo već od 16. st. dalje poduzimano kritično izdavanje tekstova, razvitak povijesnih metoda i povijesnih znanosti općenito, otkrivanje novih tekstova — osobito na različitim orijentalnim jezicima — i njihovo izdavanje, osnivanje posebnih 'katedri za patrologijiu na velikim sveučilištima u 19. stoljeću. U 20. st. posebno je poraslo monografsko prouča-vanje pojedinih pisaca, a sasvim naročito proučaprouča-vanje njihova učenja pomoću usavršenih metoda, djelomično pozajmljenih s područja istraživanja u povi-jesti filozofije, a djelomično s područja biblijskih znanosti. Patrologija je danas u p u n o m zamahu svoga razvitka, posebno s obzirom na proučavanje teološke mi's'li onih vremena.
Najvrsnija opća patrološka djela, koja omogućuju uvid u postignute re-zultate i literaturu, jesu:
B. ALTANER, Patrologie, Leben, Schriften und Lehre der Kirchenväter, 6 Aufl. von A. Stuiber, Herder, Freiburg 1960, str. XXVIII—508. Djelo preve-deno na »mnoge evropske jezike. Odlikuje ¡se iscrpnim naznakama najnovije literature. Izdavalačka kuća Herder izdaje to djelo u novim popunjenim iz-danjima.
J. QUASTEN, Patrology. Djelo još nedovršeno; opširno zamišljeno, s naj-novijim rezultatima i literaturnim »naznakama, počelo je izlaziti g. 1950. u Utrechtu, a do 1961. »izišlo je u francuskom i španjolskom prijevodu, kasnije i na talijanskom. Djelo je koncipirano kao suvremeni pandan najopširnijem i najsolidnijern velikom dj»elu:
O. BARDENHEWER, Geschichte der altkirchlichen Literatur, 5 velikih svezaka, Freiburg i. Br. 1913—1932.
Od autora koji su napisali primčnike cjelokupne patrologije navodimo ova imena: J. A. MOEHLER (prva tri stoljeća, 1840); J. Fessier—B. Jungmann
Eu-6 POJAM X POVIJEST PATROLOGIJE
zebi ja, 3 sveska, 1893—1904; novo izd. u Leipzigu 1958, priredio K. Aland); G. Krüger (3 prva st., 2. izd. 1898); G. Rauschen (1903; kao prikladan udžbenik doživjela više izdanja d prijevoda; od te je patrologije krenuo B. Altaner u izrađivanju svoje Patrologije); O. Bardenhewer (prije gore navedenog gole-mog djela napisao opširnu PatrOlogiju na njemačkom, izišla četiri izdanja, te šp. ital. franc, engl, prijevodi); J. Tixeronit ('kraća Patrologija, bez učenja Otaca, izišlo više izdanja i prijevoda); H. Lietemann; B. Steidle (latinski, Freiborg 1937; prev. ina njem. franc, hol.; prije Pavićeve Patrologije udžbenik na zagrebačkom teološkom fakultetu); J. De Ghellinck (3. sv., 1946—1949); U. Manucci — A. Casamassa (šesto izd. Roma 1948—1950, 2 vol.); F. Cayré
(Patrologie et histoire de la théologie, 3 vol., obuhvaća povijest teologije do 19.
st. uključno; peto izd. Tournai 1955; prev. engl. tal. hol.); A. Hamman (pisano popularno, uskoro izlazi krv. .prijevod); H. Kraft (Kirchenvaeter Lexikon, Mün-chen 1966; solidne informacije o piscima — abecednim redom, bez bibliograf-skih podataka).
Od posebnih sustavnih djela o grčkoj starokršćanskoj književnosti spo-minjemo 'imena: K. Knuimbacher — A. Erhard (2. izd. 1897; bizantinska litera-tura); P. Batiffol (grčka, uključujući NZ, više izdanja); A. Puech (do konca 4. st., 3 vol. Paris 1928—1930); G. Bardy (2. izd. Paris 1935); H. v. Campenhausen (Stuttgart 1955, prev. na više jezii'ka); M. Pellegrino (Roma 1956); H. G. Beck (bizantinska lit., München 1959).
Sustavna djela o 'starokršćanskoj latinskoj literaturi napisali su — među ostalima — slijedeći: P. Monceaux (7 sv. o lit. kršć. Afrike, Paris 1901—1923; jedan sv. o latinskoj općenito, Paris 1924); P. De Labriolle (treće izdanje pri-rédio G. Bardy 1947, 2 vol.; prev. engl.); U. Moricca (3 vol., Torino 1925—1934); L. Salvatorel'li (Milano 1936); G. Bandy (treće izd., Paris 1943); M. Pellegrino (Roma 1957); H. v. Campenhausen (Stuttgart 1960; razni prijevodi).
O kršćanskim literaturama Orijenta pisao je A. Baumstark (2 vol. Leip-zig 1911—1914), a o sirskoj literaturi posebno valja spomenuti: R. Duval (treće izd. Paris 1907); A. BauimStank (Bonn 1922); J. B. Chabot (Paris 1935); I. Ortiz De Urbina (Roma 1958).
Mimoilazimo posebne navode za druge orijentalne literature, koptsku, etiopsku, armensku, arapsku.
Na hrvatskom jeziku napisao je udžbeničku »Patrologiju« J. Pavić (umro g. 1963.), profesor Katoličkog bogoslovnog fakulteta u Zagrebu, koja je izašla ciklostilom u dva izdanja (g. 1947. i 1960.) »za upotrebu bogoslova«, a na srp-skom jeziku prof. Granić. Jelenićeva »Povijest Hrisitove Crkve« (I—III, Zagreb 1921—1928) posvećuje odgovarajuću pažnju pafcrologiji. Letimičan prikaz sta-rokršćanske književnosti donio je i profesor Miloš N. Đurić u svome udžbeniku »Istorija helenske književnosti« (drugo, pregledano i dopunjeno izdanje, Za-vod za udžbenike i nastavna sredstva Srbije, Beograd 1971, str. 759—764). Neke uvide u starokršćansku književnost, pobliže u filozofsku misao crkvenih Otaca, može naš čitatelj dobiti također iz različitih Povijesti filozofije, izvornih ili prevedenih. Spomenimo ovdje: F.r. ŠANC, Povijest filozofije, I dio, Zagreb
UVID U PATR0L0SKU LITERATURU 7
O prisutnosti starokršćanskih spisa u našoj srednjovjekovnoj ¡književnosti vidi: Vj. ŠTEFANIĆ, Hrvatska književnost srednjega vijeka, Zora-Matica Hr-vatska, Zagreb 1969 [Pet stoljeća hrvatske književnosti, Knjiga 1] 3—62; Ed. HERCIGONJA, Srednjovjekovna književnost, Liber-Mladost, Zagreb 1975
[Po-vijest hrvatske književnosti, Knjiga 2]; knjizi je pridodana »Bibliografija ra-dova o srednjovjekovnoj hrvatskoj književnosti« (str. 438—466), koju je
prire-dio S. Damjanović.
Značajne bibliografske indikacije, važne za patrologiju, mogu se naći u djelu: H. JEDIN, Velika povijest Crkve, I, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1972
UVOD
§ 2. POJAM I ZNAČENJE »CRKVENIH OTACA«
1. U Crkvi se uobičajilo nazivati stare crkvene pisce »crkvenim Očima« ili »svetim Očima«. Odatle je i došlo da se povijest starocrfcvene književnosti naziva patrologija. Čini se da to nazivanje vuče svoj korijen iz antiknog običaja da učenik učitelja s m a t r a svojim »ocem« (usp. 1 Kor 4, 15). Sv. Irenej (koncem II st.) piše: »Kad jedan čovjek prima pouku s ustaju drugoga, naziva se sinom onoga koji ga podučava, a ovaj se naziva njegovim ocem« (Adv. haer. 4, 41, 2). A Klemenit Aleksandrijski nešto kasnije: »Riječi su kćeri duše. Zbog toga na-zivamo očima one koji su nas p o d u č i l i . . . « (Strom. 1, 1, 2). Naziv oca počinje se davati biskupu, čini se, već od prve polovice II st. N a j k a s n i j e u IV st. proširilo se to nazivanje i na druge .učitelje k o j i su bili priznati k a o autentični reprezentanti crkvene .tradicije, 'kao n p r . na sv. Jeronima, koji n i j e bio bislkup. U IV st. se počelo i .ugledne i p r o k u š a n e m o n a h e nazivati »duhovnim očima«. Dokaz za ispravnost n a u k e pomoću teksitova »Otaca« .upotrebljava se već na općem saboru u Efezu (g. 431). Vincenoije Lerinski piše g. 434. u svome Com-monitoriumu: »Ako iskrsne k a k v o novo p i t a n j e . . . t r e b a se uteći m i š l j e n j i m a svetih otaca, i to s a m o onih k o j i su, svaki u svoje vrijeme i na svome m j e s t u , u s t r a j u ć i u jedinstvu zajedništva ,i vjere, bili držani p r o k u š a n i m učiteljima; i što se pronađe, da su oni držali u jednom m i š l j e n j u i suglasju (uno sensu atque consensu), to t r e b a držati bez ikakvih skrupula istinitim i katoličkim učenjem Grieve« (gl. 29, 1). Vincenoije očito ima pred očima sve crkvene pisce bez obzira na njihov h i j e r a r h i j s k i položaj.
»Decretum Gelasianum de reaipiendis et non recipiendis libris« iz VI st. kaže: »Item opuscula atque t r a c t a t e s omnium patrwn orthodoxorum, qui in nullo a sanctae r o m a n a e ecclesiae consortio deviarunt, nec ab eius fide vel praedicatione seiuncti sunt, sed ipsius communicationis per gratiam Dei usque ad u l t i m u m diem vitae suae fuere participes, legendos decernit« (t.j. Rimska Crkva) (c. 4, 3).
Tako su se pomalo iskristalizirala četiri p o t r e b n a u v j e t a da bi se netko mogao držati »crkvenim Ocem«: 1. ortodoksnost nauke; 2. svetost života; 3. crkveno o d o b r e n j e (rupr. citiranjem na nekom koncilu); 4. drevnost (tj. dje-lovanje u tom p r v o m razdoblju povijesti Crkve). Onaj k o j e m u n e d o s t a j e koji od tih uvjeta naziva se jednostavno »crkvenim piscem«. Naslov »orkveni nau-čitelj« (doctor Ecclesiae), k o j i se k a s n i j e pojavio, nije istovjetan s naslovom »crkveni Otac«. »Cricveni naučitelj« ne m o r a imati svojstvo »drevnosti«, ali k onim ostalim trima svojstvima m o r a pridoći još »eminens eruđitio« i »ex-pressa Ecclesiae deelaratio«. Bonifacije VIII je g. 1298. izjavio, da se Ambro-zije, Jeronim, Augustin i Grgur Veliki s m a t r a j u »egregii doctores ecclesiae«.
AUTORITET CRKVENIH OTACA 9
Tako se uobičajilo da se ta četvorica nazivaju također »veliki crkveni Oci«. Grčka Crkva časti samo tri »velika ekumenska naučitelja«: Bazilija Velikog, Grgura Nazijanskog (koji je na Istoku zadobio i počasni naslov »teolog«) i Ivana Zlatoustog. Rimska je Crkva k njima pridružila i sv. Atanazija, pa se tako na Zapadu broje i četiri istočna »velika crkvena Oca«.
Na Zapadu su još četiri zapadna Oca zadobila naslov »crkvenog naučite-lja«: Hilarije, Leon Veliki, Petar Krizolog i Izidor Seviljski. Oni se često nazi-vaju »malim crkvenim Očima«. Od istočnih su Otaca naziv »crkvenog naučite-lja« na Zapadu zadobili Efrem Sirslki, Ćiril Jeruzalemski, Ćaril Aleksandrijiski i Ivan Daimaščanski. To su četiri istočna »mala crkvena Oca«. Očima koji su umrli mučeničkom smrću Crkva ne običava davati naslov »crkvenog nauči-telja«, jer oni imaju viši »vijenac« — mučenički, pa im se stoga ne daje niži »vijenac« — naučiteljsfci.
Katolička je Crkva proglasila »crkvenim naučiteljima« i više drugih teolo-ga, koji nisu živjeli u otaôko doba. Prvi je bio sv. Toma Akvinski, pa onda sv. Bonaventurâ. Danas kao »crkvene naučitelje« častimo ove teologe: Beda Časni (Venerabilis), Petar Damiani, Anselmo Kantorberijski, Bernard iz Clair-vaux-a, Franjo Saleški, Ivan od Križa, Alfonz Ldguori, Robert Belarmin, Albert Veliki, Petar Kanizije, Antun Padovanski, Lovro Brindiški. Papa Pavao VI pro-glasio je i dvije »crkvene naučiteljice«: sv. Katarinu Sijens'ku i sv. Terezi ju Ve-liku (Avđlsku).
2. Doktrinalni je autoritet crkvenih Otaca u Crkvi veoma velik. On se, međutim, ne temelji na njihovu literarnomu značenju, nego na vjeri Giikve da je i Predaja, zajedno sa Svetim Pismom, izvor crkvene vjere. Kad se, dakle, sveti Oci uzimaju kao autoritet u teologiji i u propovijedanju, oni se ne pro-m a t r a j u toliko kao upro-mnici i snažni pro-mislioci, nego prvenstveno kao svjedoci tradicije (testes traditionis). Dakako, da je od goleme važnosti i misaona snaga i idejno bogatstvo pojedinog starog crkvenog pisca, ali je njihov specifičan autoritet u Crkvi baš u tome, koliko su oni svjedoci crkvene vjere u njihovo
vrijeme, kao izraza svete Predaje. Njihov autoritet ne može se nipošto
poisto-vjetiti s autoritetom Svetog Pisma, za koje Crkva vjeruje da je Bogom na-dahnuto, pa se stoga ne mogu staviti u strogom smislu uz bok Svetog Pisma. U starini je, istina, bilo govora i o »inspiraciji« svetih Otaca, ali se ne može reći da je njihov autoritet ikad bio smatran jednakim autoritetu Sv. Pisma. Učenje o »inspiraciji« nije u starini bilo ni terminološki ni stvarno dovoljno razrađeno i dorađeno, pa pitanje o pravom značenju one »inspiracije« koja se ponekad pripisivala Očima, traži još dublje istraživanje i točnije određenje (u-sp. G. BARDY, L'Inspiration des Pères de l'Église, Rech. de science,
reli-gieuse 40 (1952) 7—26).
Nijedan crkveni Otac, pojedinačno uzet, nije bio nezablud'iv, osim ukoliko je riječ o papi kad je govorio ex cathedra; no ni taj govor ex cathedra nije u smislu katoličke teologije posve istovrijedan s govorom nadahnutog Pisma. Izuzetnu vrijednost imaju tekstovi Otaca koje je usvojio koji opći sabor; ta vrijednost može ići dotle, da se tekst, kao definitivna doktrinalna odluka sa-bora, mora držati nezabludivim. No to svojstvo tekst onda nema od autori-teta toga Oca, nego od općeg sabora kao najvišeg doktrinarnog autoriautori-teta Crk-ve. To znači, da se pravi smisao i sadržaj onoga što je saborskom odlukom definirano, ne dobiva toliko analiziranjem cjelokupnog opusa pojedinačnog
10 POJAM I ZNAČENJE »CRKVENIH OTACA«
Oca koji je napisao tekst, koliko proučavanjem i analiziranjem smisla koji su u t o m teikstu vidjeli saborski Oći kao cjelina, i koji su oni kao cjelina kanili proglasiti obvezatnim za svu Cnkvu.
Pojedini su Oci tijekom vremena sami sebe ispravljali, a nerijetko pro-nalazimo kod njih izjave, da žele u svojim razmišljanjima ostati u skladu s onim što v j e r u j e i naučava crkvena zajednica kao cjelina. Oni su, prema tome, razlikovali svoja razmišljanja od tradicionalno predane opće vjere Crkve, te su i sami pridavali p r i m a r n u i normativnu važnost vjeri Grlkve, nad svojim osobnim prinosom tumačenju te vjere. Ipak je za današnju teologiju od goleme važnosti i sve ono što treba držati njihovim osobnim prinosom produbljivanju, objašnjavanju i primjenjivanju sadržaja vjere tadanje Cnkve, budući da su oni mislili iz svoje vjere i vjere Crkve, sa željom da tu vjeru učvrste u tada-njem društvu, učine je što shvatljivijom i životno djelotvornijom u tadatada-njem kulturnom svijetu, koji je bio nji'hov vlastiti isvijet. Tada se radilo o prvoj implantaciji kršćanstva u relativno zaokružen i visoko razvijen kulturni krug: Oci su u t o m e uspjeli tako da je Grkva postala prvorazredni (kulturni faktor u grčko-rimskom svijetu; tako da je mogla novim narodima posredovati ne sa-mo Kristove spasenjske misterije nego i same kulturne vrijednosti antiknog svijeta. Ako su se kod toga uvukle u kršćanstvo i neke povijesne manjkavosti (defekti tzv. »konstantinske periode«), koje su snazi i čistoći kršćanstva kroz stoljeća mnogo škodile, ipak ostaje činjenica da su se Oći sa svim tim teško-ćama svoga vremena hrvali, da su mnogi izričito željeli unaprijed spriječiti takve opasnosti, pa da su oni za današnje teologe, kad se nameću slični zadaci s obzirom na suvremene kulture, ivelik p r i m j e r j povlašteni učitelji — posebno u doktrimalnom pogledu — za plodno naprezanje u provođenju današnjeg
po-slanja i današnjih zadataka Crkve. Treba još istaći da proučavanje crkvenih Otaca, ne samo kao svjedoka tradicije u najstrožem smislu, nego i kao misli-laca i poduzimatelja da kršćanstvo učine životno prisutnim u svome vremenu, ima također golemo ekumensko (značenje. I to ne samo u odnosu p r e m a istoč-nim rastavljeistoč-nim Crkvama, u kojima su crkveni Oci u velikoj cijeni, nego i u odnosu prema zapadnim odijeljenim crkvenim zajednicama, kao i prema
mnogim kršćanskim sljedbama, od koje neke još i danas naglašavaju doktri-narne i druge probleme « k o j i m a su se suočavali već crkveni Oci u ona davna vremena.
Autoritet crkvenih Otaca posebno se očituje kroz tradicionalno izrađeno načelo da je »unanimis consensus Patrum« (jednodušno suglasje Otaca) norma za suvremenu Crkvu. To je načelo, kako smo vidjeli, formulirao već Vincanci-je Lerinskii, a posebnu Vincanci-je normativnu vriVincanci-jednost ono zadobilo — poimence kao pravilo za t u m a č e n j e Sv. Pisma — iz odluka Tridentskog sabora (1546)
(Denz-Sch, 1507), naročito u Trideoratskoj Professio fidei (»nec eam [tj. S. Scr.]
u m q u a m nisi iuxta unanimem consensuim Patrum accipiam et interpretabor«:
Denz-Sch 1864), te I vatikanskog sabora (Const. dogm. »Dei Filius« 24/IV 1870;
»atque ideo nemini licere contra hunc sensum aut etiam contra unanimem
consensum Patrum ipsam Scripturam sacram interpret ari«: Denz-Sch, 3007).
»Unanimis consensus Patrum« uziman je na temelju toga u teologiji kao ne-prevarljiva norma vjerskog učenja.
»Unanimis consensus Patrum« ne uzima se u brojčanom smislu, kao da bi baš svi Oci morali složno učiti određenu nauku, i to izričito, nego u
to-»UNANIMIS CONSENSUS PATRUM« 11
ga, samo o pitanjima fidei et morum, jer o drugim stvarima Oci su, kao sinovi svoga vremena, mogli imati i imali i kriva shvaćanja, te u tome i nisu mogli nastupati kao testes fidei ili doctores authentici. I još: potrebno je da se oni jednodušno slažu, da odnosno učenje spada u obvezatan sadržaj vjere
kršćan-ske zajednice. Teologija, čini se, nije bila uspjela stvoriti sasvim jasnu i
dora-đenu kriteriologiju za utvrđivanje takvog »unanimis consensus Patrum«, bar ne za sve moguće slučajeve, nego je u tom području bilo dosta nejasnoća. Ne-rijetko se u utvrđivanju »consenisus-a Patrum« postupalo suviše mehanički, go-lim nizanjem istrgnutih citata iz spisa crkvenih Otaca. Ta metodološka nedo-rađenost, međutim, ništa ne uimanjuje fundamentalnu vrijednost same norme.
Drugi vatikanski koncil nije normativno načelo »unanimis consensus Pa-tnum« izričito unio u svoje dokumente. Time, međutim, očevidno nije želio obezvrijediti samo načelo, nego se čini, da je mislio da se ista stvar može do-voljno osigurati drugim načelnim stavovima, koji su u današnjem s t a n j u teo-loške znanosti efikasniji za upotrebljavanje i iskorištavanje spisa svetih Otaca u utvrđivanju vjerskog i moralnog sadržaja za koji su nam oni povlašteni
testes fidei et traditionis. Primjenjivanje novih hermeneutskih metoda, i
meto-da književnih analiza, koje su se posebno razvile u području biblijskih zna-nosti, na spise svetih Otaca, mogu nam omogućiti, da često iz analize samog jednog pisca sigurno utvrdimo njegovo svjedočenje zajedničke crkvene vje-re u njegovo vrijeme; to znači utvrđivanje onoga istoga što se željelo utvr-diti kroz načelo »unanimis consensus Patnum«. Takvo analitičko proučavanje svih pisaca kršćanske starine omogućuje nam, da s većom znanstvenom ne-dvojbenošou i jasnoćom utvrdimo što se u njihovo vrijeme smatralo nezaobi-laznim pokladom vjere, nego što se to moglo utvrditi redanjem citata, na koje nas je navodilo previše mehaničko shvaćanje načela o »unanimis consensus Patrum«. Posljednjih se desetljeća pažljivo istražuje i izučava učenje svetih Otaca na takve načine, iako moramo reći da metodologija takvih proučavanja otačkih spisa još uvijek nije dovoljno usavršena. To je u j e d n o metoda koja već donosi svoje plodove u novijim istraživanjima u području povijesti dog-mi, gdje proučavanje misli i stavova crkvenih Otaca zauzima golemo mjesto.
U vezi s time treba još jedno napomenuti: dok se u počecima i u prvom »rascvatu moderne patrističke znanosti relativno manja pažnja posvećivala
ma-njim starokršćanskim piscima, a »prvenstveno su se cijenili veliki pisci, koji
se odlikuju značajnom ispekulativnom snagom i originalnošću, danas se velika briga posvećuje također malim piscima, i po spekulativnoj snazi manije zna-čajnim spisima, budući da nam njihovo proučavanje pomoću usavršenih me-toda može pružiti dragocjenih saznanja o vjeri i duhovnom življenju tadanje Gikve. To je ujedno razlog, zašto se u naše vrijeme s relativno većom pažnjom i minucioznošću istražuje kršćanska literatura prvog patrističkog razdoblja,
to jest literatura prvih t r i j u kršćanskih stoljeća.
3. Za proučavanje učenja crkvenih Otaca u vremenu prije XIX st. »naj-značajnije je ime isusovca Dionizija Petavius-a (Petau), kojega u neku ruku s m a t r a j u ocem povijesti dogmi. On je napisao veliko djelo u četiri volumena:
De theologicis dogmatibus (Pariš 1644—1650), koje je izašlo u više izdanja.
Po-slije njega je slično djelo napisao L. Thomassinus: Ancienne et nouvelle
dis-cipline de l'Čglise (3 sveska, Pariš 1678—1679) na francuskom jeziku, ali i na
12 POJAM I ZNAČENJE »CRKVENIH OTACA«
Od pisaca .koji su napisali djela iz toga područja od početka XIX sit. do danas spominjemo slijedeća važna imena: H. Klee (Lehrbuch der
Dogmen-geschichte, Erlangen 1837); J. H. Newman (Essay on the Development of Chri-stian Doctrine, London 1845; klasično djelo od višestruke važnosti,
prevede-no na druge jezike, izdaje se i danas); J. A. Schwane (Dogmengeschichte, 4 sve-ska, 1862/90; prev. na franc.); J. Tixeront (Histoire des dogmes, 3 sv., izišlo u mnogo francuskih izdanja, prev. na njem., šp., engl.); J. F. De Groot
(Con-spectus historiae dogmatum, 2 sv., Roma 1931, ide do XIII st.); R. Dragu et (Histoire du dogme catholique, 1941); A. Harnack (Lehrbuch der Dogmenge-schichte, 3. sv., peto izdanje 1964); R. Seeberg, J. Turmel, J. F. Bethune-Baker,
F. Loofs, H. A. Wolfson, J. N. D. Kelly (Early Christian Doctrines, London 1958; postoji franc, izdanje); H. Rondet (Histoire du dogme, Paris 1970). Od god. 1951. počeli su kod Herdera u Freiburgu M. Schmaus, J. Geiselmann i H. Rah-ner izdavati veliko koléktivno djelo »Handbuch der Dogmengeschichte«, koje još uvijek izlazi; pojedine knjige pišu različiti autori: paralelno izlazi i francu-sko izdanje, a prevodi se i na druge jezike.
Danas se nalazimo u zamahu pojedinačnih i detaljnih istraživanja misli orkvenih Otaca koja i metodološki i obuhvatnošću tematike znatno nadmašu-ju istraživanja iz prvih decenija ovoga stoljeća. Izdanadmašu-ju se monografijske obra-de pojedinih suženijih tema, monografijske obraobra-de naučavanja pojedinih pi-saca o određenim problemima: veoma često, da bi bilo iscrpnije, sve to vre-menski uokvireno; mnogobrojni članci i prou'ke u revijama i zbornicima. Upo-znajmo ukratko neikoliko imena — osim onih koja su već u ovom Uvodu spo-menuta — između onih mnogih koji su svojim istraživanjem povijesti dogmi u otačko doba, svojim proučavanjem misli i djela svetih Otaca, dali značajniji doprinos na tom znanstveno-teološkom području: A. d'Alès, E. Amann, J. P. Audet, R. Arnou, L. Alfonsi, L. Bouyer, B. Botte, J. Betz, A. Benoît, F. Billiosich, B. Capelle, Y. Congar, C. Chavasse, H. Coathalem, H. Grouzel, J. Colson, Th. Camelot, O. C.ullman, O. Ca sel, R. Cantalamessa, G. Dix, H. de Lubac, F. J. Doelger, R. Devreesse, J. Daniélou, W. Dürig, H. Dörries, Dom Diepen, H. Urs von Balthasar, W. Eiert, D. van den Eynde, R. M. Grant, A. Grillmeier, P. Gal-tier, G. Garitte, V. Grumel, P. Giochetta, Gesché, I. Hausherr, A. Hamman, L. Hertling, E. Ivánka, M. Jugie, A. Jungmann, G. H. Jouassard, J. P. Jossua, G. Krüger, H. Kraft, J. Lebratón, P. Lundiberg, R. Laurentin, J. Lebon, M. Leroy, G. Landgraf, Fr. Ks. Lukman, H. Marot, H. I. Marrou, Chr. Mohrmann, R. Metz, A. Michel, J. Marié, Ch. Moeller, K. Mueller, P. Nautin, P. Nemeshegyi, B. Neun-heuser, A. Orbe, E. Peterson, H. Pétré, G. L. Prestige, J. Meyendorf, Leclercq, O. Perler, B. Poschmann, J. C. Plumpe, G. Quispel, J. Ratzinger, M. Richard, H. Rahner, K. Rahner, K. Prümm, A. Quacquarelli, J. Rivière, H. de Riedmat-ten, M. Lods, A. L/uneau, K. Delahaye, L. I. Scipioni, Emmi, M. Spanneut, F. Šanc, L. Vischer, W. de Vries, A. Wenger, B. F. M. Xiberta, Th. Zahn, i mnogi drugi.
Za patristiku su od goleme važnosti i povjesničari starih koncila, kao i istraživači povijesti Crkve otačkog razdoblja naprosto, a također i povjesni-čari filozofije toga razdoblja. Najpoznatiju i još nenadmašenu povijest kon-cila napisao je Karl Josef von Hefele, Conciliengeschichte (7 svezaka, 1855—
1871; 9. i 10. sv. napisao Hergenröther), koju je kasnije s nadopunama izdao na francuskom (jedan svezak Hefelea su dva na franc.) H. Leclercq. H. Jedin napisao je »Kleine Konziliengeschichte« (Freiburg 1959), a grupa istraživača
PROUČAVANJE NAUKE) CRKVENIH OTACA 13
pod vodstvom G. Dumeige-a počela je g. 1962. izdavati monografijske obrade pojedinih ekumenskih koncila pod zajedničkim naslovom »Histoire des conciles oecuméniques«.
Veoma vrijedne (često nezaobilazne) obrade pojedinih starokršćanskih pisaca, pojedinih doktrinarnih tema, kao i hereza iz otačkih doba, nalazimo u velilkim teološkim i orikvenim enciklopedijama, u kojima se obično navodi i najlbitnija literatura, ovisno od vremena kad je određeni svezak publiciran. Utjecanje enciklopedijama često je najbolji p u t za početnika, kad pristupa k istraživanju određene patrističke teme. Najvažnije enciklopedije za patris-tičke studije jesu slijedeće: Dictionnaire de la théologie catholique (DTC), 15 vol., Paris 1903—1950, plus dva sveSka Tables générales, izlaze u sveščićima od g. 1951, a donose nove indikacije i nadopunjavanja; Lexikon für Theologie
und Kirche, novo izdanje pod uredništvom J. Höfera i K. Rahnera izašlo od
g. 1957 (izdavačka 'kuća Herder, Freiburg); Pauly-Wisowa-Kroll,
Realenzyklopä-die der klassischen Altertumswissenschaft (Stuttgart 1893 i dalje); A. Hauck, Realenzyklopaedie fuer protestantische Theologie und Kirche, 24 vol., 3. izd.
Leipzig 1896—1913; Dictionnaire d'archéologie chrétienne et de liturgie (DAL), 15 dvostrukih svezaka (ur. F. Cabrol — H. Leclercq), Paris 1907—1953;
Diction-naire d'histoire et de géographie ecclésiastiques, Paris 1912 i dalje; DictionDiction-naire de spiritualité (Viller, Cavallera, De Guibert, Baumgartner), Paris 1932 i dalje;
Th. Klauser, Reallexikon für Antike und Christentum, Leipzig 1942 i dalje; The
Catholic Encyclopedia, New York 1907—1914, 15. vol.; Enciclopedia Cattolica,
12. vol., Vatikan 1948—1954; Enciclopedia de la religion católica, 7 vol., Barce-lona 1950—1956;
Za patristiku, posebno za najstarije razdoblje, veoma je važno također enciklopedijsko djelo: G. Kittel-G. Friedrich, Theologisches Woerterbuch zum
Neuen Testament, Leipzig 1932—1973, 9 svezaka.
Za priručnu upotrebu može veoma korisno poslužiti džepno izdanje
»dtv--Lexikon der Antike I: Philosophie, Literatur, Wissenschaft«, 4 sveska, izdano
u Münchenu 1969 (II izd. 1970; Deutscher Taschenbuch Verlag); to je džepno izdanje iz »Lexikon der Alten Welt« (Artemis Verlag, Zuerich u. Stuttgart 1965); pnuža solidne osnovne informacije o svim pitanjima vezanim uz antičku lite-raturu, pogansku i kršćansku.
UVOD
§ 3. J E Z I K STAROKRŠĆANSKE LITERATURE
1. Novozavjetni spisi napisani su na grčkom jeziku. Tekstovi na aramej-s k o m jeziku, k o j i aramej-su aramej-sigurno poaramej-stojali u p r v o t n o j palearamej-stinaramej-skoj kršćanaramej-skoj za-jednici, nisu n a m se sačuvali. Grčki jezik p o s t a j e jezik prve Crkve: to je jezik na k o j e m u se razvija prva kršćanska literatura gotovo isključivo kroz prva diva k r š ć a n s k a stoljeća. Na tom jeziku pišu i crkveni pisci na Zapadu, u Rimu i u Galiji. Nije to klasični grčki jezik, nego ,tzv. koinć, tj. jezik koji je u hele-nističkom razdoblju nastao kao mješavina atičkog n a r j e č j a s drugim narje-čjima, postavši govorni, trgovački i književni jezik Sredozemlja i velikog dije-la Istoka. Prvi kršćanski pisci ne osjećaju još potrebe da se t r u d e oko savr-šenosti u jeziku, no od vremena kad se oni počinju u svojim spisima obraćati također naobraženoj ndkrščanskoj publici zamjetljiva je sve veća briga oko jezika i stila. Veliki pisci IV st., kao sv. Ivan Zlatousti i sv. Gregorije Nazijan-ski, k o j i su posjedovali kompletnu opću naobrazbu onoga vremena, b r o j e se među odlične reprezentante kasno-grčke književnosti naprosto.
U drugoj polovici II stoljeća j a v l j a j u se na Istoku, u Mesopotamiji, poče-ci kršćanske literature na sirskom jeziku (Tapoče-cijanov Diatessaron, djelovanje literarnog kruga »gnostika« Bardesana). Crkvena književnost na sirskom jezi-ku posebno se rascvala u IV st., kada d j e l u j e najveći pisac te literature, sv. E f r e m Sirski. Literarni centri su Edesa i Nisibis. Kasnije, kad su se poslije Kalcedonskog koncila (g. 451) crkvene zajednice sirSkog jezika otcijepile od Velike Crkve, i formirale dvije međusobno suprotstavljene Crkve, nestorijev-sku u istočnim krajevima pod p e r z i j s k o m dominacijom, i monofizitnestorijev-sku (jako-biti) u zapadnim k r a j e v i m a na p o d r u č j u pod vlašću rimskog carstva, stvorile su se i dvije sirske crkvene literature, k o j e se m e đ u s o b n o r a z l i k u j u ne s a m o po d a k t r i n a r n i m stavovima nego i po jezičnim v a r i j a n t a m a (premda sirski jezik nije doživio velik razvitak), te po m o d i f i c i r a n j u svoga alfabeta. Istočno-sirska (nestorijanska) literatura upotrebljava sirsko pismo s više uglatom gra-f i j o m (veoma nalik na h e b r e j s k o pismo), a u izvorno konsonantski algra-fabet uve-deno je točkasto označavanje vokala. Zapadnosirsko (monofizitsko) pismo više je Okruglog oblika, a označavanje vokala uvedeno je pomoću malih znakova načinjenih na temelju grčkog alfabeta. Osim originalnih spisa na sirskom je-ziku, obje su sirske literature mnogo prevodile s grčkog, posebno one autore koji su spadali u odgovarajući doktrinalni krug, tj. nestorijevski i monofizit-ski. Tako se dogodilo da je više značajnih starokršćanskih spisa, koji su izvor-no napisani na grčkom jeziku, došlo do n a s u cijelosti samo u s t a r o m sir-skom prijevodu, dok su se grčki originali izgubili.
