^ASOPIS ZA KULTURU I DRUŠTVENA PITANJA
GODINA XX/XXI
l2011./2012.
lBROJ 104
lCIJENA 20 KN
Aleksandar Antonov: Stanovništvo
islamske vjeroispovesti u Bugarskoj
Faris Nanić: Lijevo desničarenje ili
alijenacija od stvarnosti
Sead Alić: Teorija medijskog kaosa
Enes Ratkušić: Nijaz Duraković
-čovjek iznenađenja
KNJIŽEVNI PORTRETI
Zilhad Ključanin
LIKOVNO OKNO
Mehmed Zaimović
(1938. – 2011.)
BEHAR
SADRŽAJ
Behar je prvi slavni bošnjački list tiskan latinicom u Sarajevu godine 1900., a izlazio je sve do 1911. godine. Prvim mu je urednikom bio Safvet-beg Bašagić, a vlasnik Ademaga Mešić. Objavljivao je tekstove “za zabavu i pouku”, izvorne i prijevodne književne priloge bosanske i islamske obojenosti. Beharov se sjaj nije dao integracijom pretopiti u bliske susjedne kulture, a niti preimenovati. Od 1992. godine izlazi zagrebački Behar oci-jenjen “najboljim što su Bošnjaci dosad imali”. On je najbolji izraz povezanosti nacionalne manjine sa životnom sredinom, dijasporom u svijetu i matičnim narodom u Bosni i Hercegovi-ni. U desetogodišnjem razdoblju (1992.-2002.) glavni i odgo-vorni urednik zagrebačkog izdanja bio je književnik Ibrahim Kajan, a potom ga je zamijenio dr. Muhamed Ždralović koji je tu službu obnašao do ljeta 2006. godine.
BEHAR, dvomjesečni bošnjački časopis za kulturu i društvena pitanja
Nakladnik:
Kulturno društvo Bošnjaka Hrvatske PREPOROD
Glavni i odgovorni urednik: Sead BEGOVIĆ
Izvršni urednik:
Filip Mursel BEGOVIĆ Uredništvo:
Senad NANIĆ, Sena KULENOVIĆ, Edin Urjan KUKAVICA, Azra ABADŽIĆ NAVAEY
Rukopisi i fotografije se ne vraćaju Adresa:
BEHAR
KDBH “Preporod”
Ilica 35, 10000 Zagreb, Hrvatska Telefon i fax: 00385 (0)1 483-3635 e-mail: kdbhpreporod@kdbhpreporod.hr
seadbegovic@yahoo.com web: www.kdbhpreporod.hr
Cijena po primjerku 20 kn, dvobroj 40 kn, godišnja pretplata 100 kn
Cijena u BiH: 5 KM, dvobroj 10 KM, godišnja pretplata 20 KM.
Kunski žiro-račun:
ZABA 2360000-1101441490
Devizni žiro-račun: SWIFT ZABA HR 2X: 703000-280-3755185
(S naznakom: Preporod, za Behar)
Grafički dizajn i prijelom: Selma Kukavica Tisak: “STAJER GRAF”, Zagreb
Tiskano uz financijsku potporu iz Državnog proračuna Republike Hrvatske putem Savjeta za nacionalne manjine Republike Hrvatske. ISSN 1330-5182
Mišljenja i stavovi koje zastupaju autori, nisu nužno i stavovi uredništva.
RIJEČ UREDNIKA
Sead Begović: Dugi nosovi
manjinskih ulizica
POVIJESNA ČITANKA
Safvet-beg Bašagić: Kratka
uputa u prošlost Bosne (2)
(priredio Edin Urjan Kukavica)
KNJIŽEVNI PORTRETI: Zilhad Ključanin
Intervju – Zilhad Ključanin (razgovarao Sead Begović)
Svi smo mi Šeherezadina djeca
Zilhad Ključanin:
U historiji sreće nema mi imena (poezija)
Hiljadarka (pripovijetka) Čarobnjak vode (odlomak
iz romana u rukopisu) ISLAM NA BALKANU Aleksandar Antonov: Stanovništvo islamske vjeroispovesti u Bugarskoj CENTAR ZA URGENTNU MEDICINU
Filip Mursel Begović: Kako
liječiti ‘islamofoba’ Predraga Matvejevića
SLOVO O ČOVJEKU
Marina Rojc Čolaković:
Bošnjačka epika i post-tradicionalni Homer (o
Zlatanu Čolakoviću) Enes Ratkušić: Nijaz
Duraković: čovjek iznenađenja
ZOON POLITIKON
Faris Nanić: Lijevo
desničarenje ili alijenacija od stvarnosti DEFTER Sedamdeset godina Rezolucije zeničkih intelektualaca za zaštitu Roma
(Priredio: Salih Jalimam) Adnan Kadrić: Muslimani
nahije Cernik prema katastarskom popisu Pakračkog sandžaka iz 1565. godine
LIKOVNO OKNO
Intervju - Mehmed Zaimović (razgovarala Aida Abadžić-Hodžić)
Likovno osjećanje „protiv siromašnih apstrakcija“
Mehmed Zaimović:
Retrospektiva
Edin Urjan Kukavica: Čovjek
bez zemlje ili zemlja bez Čovjeka (osvrt na
mono-grafiju ‘Srebrenica’ Mersada Berbera)
MEDIOSFERA
Sead Alić: Teorija
medijskog kaosa
DRAMA
Enes Halilović: Komad o
novorođenčadima koja govore
KOMŠILUK
Blanka Atijas Levi: Komšije
Turalići
PRIKAZI I KRITIKE
Sead Begović: Izuzetan
pogled na prisutnost osnovnih istina
Ervin Jahić: Drama
iden-titeta europskog muslimana
ROMAN
Sadik Ibrahimović:
Mučilište
Na naslovnici: Mehmed Zaimović, Nebeska lađa, 1990.
55
58
60
65
69
72
74
76
78
80
81
3
4
10
19 22 2730
42
45
48
52
P
ostoje manjinske i većinske ulizice,no, nas zanimaju one ponizne ma -njinske ulizivačke manjine koje će ispred vas podastrijeti ćilim i brisati vam prašinu s cipela. Ulagivanjem i dodvorava-njem nastoji se steći neka pozicija, ponajčešće politička, a da pritom ulizica nema svo -je stajalište, ni gledište, ni polazište, a ubrzo će izgubiti i svako uporište manjinske doko-lice koja će osjetiti prijezir spram njega. U njega nikada neće nedostajati isprazne reto-rike prepune epiteta: “Vaš neupitni autori-tet“, “Vi ste bošnjački mud rac kojeg treba samo pustiti da priča“, “Dok govorite pogle-davate me u oči, znam, to Vi provjeravate stanje moje duše“, “Što napišete izravno šaljete u mozak i dušu“, “cvjetni trg Vašeg pogovora“ i tako dalje. Ula givanje ulizice zapravo je pozornica na kojoj se izvodi prava mučna predstava po logici “bolje pošten glas, nego zlatan pas“. Ali ulizica ne mijenja ćud budući ne bi mogao funkcionirati, jer, teško je u starom selu novi adet uvesti.Govor (la parole) ulizice nije razmjena razuma i ludila i ne možete prognati njegov logos izvan njega samog. Taj je govor već dobro poznati preludij od postanka čovjeka. I Bošnjaci se mogu pohvaliti da su među svo-jim zbitim redovima zadržali tu psihosocijal-nu dramu, svoj vlastiti “jogunluk“, u smislu upornosti. Ipak, u kulturnoj politici nema trgovine, jer, “što dobiješ na ćupriji, izgubiš na mostu“. Stoga, ulizivanje nije prezentna snaga, ona je tajna, podrivačka i urotnička. Ulizica svoje misli izražava umilnim mijau-kanjem, a to je već gestualni jezik, blizak oniričkom, ili čak blizak egipatskim hijero-glifima koje “znalac“ umah odgoneta. Eto koliko je stara bošnjačka ulizivačka tradici-ja. Na svu sreću malo je Bošnjaka u Hrvat-skoj, pa je manje i ulizica svake vrste koji u
razvodnjenom pejzažu naše mlake kulture mogu podmetnuti imperative svoje prirode. Ulizica nikad ne izgubi strpljenje i strp -ljivo bi se mogao uvući i u rektum papagaju te do besvijesti dosadno laskati. To je njego-va uvježbana gumilastika koja očekuje čak i nagradu, no, ponajčešće biva pomokren tu -đim utrobnim otpadom na sramotu manji-ne, ne na svoju, jer je naučen da se po njemu urinira. Među Bošnjacima uvijek je na ras -polaganju čitava galerija takvih likova. I što je važno, nisu bezopasni, iako ni mi nismo naivni pastiri kojima takvi edepsuzi pod raz-granatom nacionalnom krošnjom objašnja-vaju “istočni grijeh“, misleći valjda da još uvijek živimo u idiličnoj mahali. Međutim, nisu ulizice krive jer ne bi postojale da nema onih kojima se ulizuje. Dakle, dvorske lude ne bi postojale da na dvorovima nije bilo kra-ljeve potrebe da ga se razonodi i zabavlja. Ali luda je dobra naspram ulizice – njoj se omakne da kaže i nešto nevaljalo, nešto kri-tično. Ludi se opraštalo, naprosto zato što je luda, a poznato je da je svaki pametan vla-dar uza se imao takovoga koji je poslužio kao ispušni ventil – što nije bilo dopušteno reći narodu govorila je luda. Ulizica nije luda, ali zabavlja vladara golicajući mu ego. Vladar može biti političar, direktor, reis, kardinal, general, bogataš, muftija, biskup, doktor znanosti, urednik novina ili televizije, nacio-nalni književnik, predsjednik manjinske (ili većinske) udruge... Uostalom, zašto da se ja mučim nabrajajući, osvrnite se oko se be. Samo pa zite kuda gledate - da se plaho ne uznemirite. Naime, ulizica se nema gdje sakriti, zato bježi, kao kakav krpelj, tražeći mjesta gdje je na domaćinu najtoplije.
Čini se, dakle, da nema razlike između “manjinske“ i “većinske“ ulizice – podjednako posredno kao mišad grizu ali po tlu gmi -žu. I na kraju, susret dviju ulizica je kata-strofalan. Naime, odmah jedan drugome izližu stražnjice do te mjere da im doživotno više nije potreban pregled kod proktologa, ali, na kraju ni jedan ni drugi od toga nema-ju koristi te ih upravo to najviše boli.
Sead Begović
Dugi nosovi manjinskih ulizica
Ulizica svoje misli izražava umilnim mijaukanjem, a to
je već gestualni jezik, blizak oniričkom, ili čak blizak
egipatskim hijeroglifima koje
“znalac” umah
odgone-ta. Eto koliko je stara bošnjačka ulizivačka tradicija.
Huseinkapetan Gradaščević (1802. -17. august, 1834.) i njegov pokret, kasnije nazvan pokretom za autonomiju Bos -ne, zasigurno predstavljaju jednu od klju čnih historijskih ličnosti i događaja koji su ostavili teško izbrisiv trag u os ma n skoj historiji Bosne i Hercegovine. Pe r -ce pcija, ličnosti i događanja u vezi s njom, kako kod historičara tako i u puku, go tovo nepodijeljeno je pozitivna: Hu se -in-kapetan je narodni junak i jedna od naj uglednijih ličnosti ne samo svoga do ba nego bosanske historije općenito, a po -kret za autonomiju Bosne još jedna u nizu tragičnih epizoda buđenja svijesti o bosanstvu Bosanaca.
U najkraćim crtama: Husein-kapetan Gradaščević poznat kao Zmaj od Bosne, ro đen je u Gradačcu, u sjevero-istočnoj Bosni i odrastao je okružen političkom kli mom nemira u zapadnim krajevima Os manskog sultanata. Nakon što je os -ma nski namjesnik u Bosni i Herce go vi ni Dže laludin-paša otrovao njegovog bra ta Mu rata (1821.), Gradaščević se sa ne pu nih osamnaest godina našao na čelu Gra -dačačke vojne kapetanije. Tokom svog kapetanstva stekao je reputaciju mu drog i tolerantnog vladara, te je pos tao jedan od najpopularnijih osoba u Bosni.
Reforme koje su za cilj imale moder ni zaciju i širenje osmanske vojske (ni zam), nove poreze i brojniju birokratiju -koje je u drugoj polovini 1820-ih proveo sultan Mahmud, a kojima se Gra daš če -vić, protivno narodnom vjerovanju, nije posebno protivio, znakovito je oslabio specijalni status i privilegije koje je Bos
-na historijski uživala u Osmanskom sul-tanatu, uz jednako znakovit porast moći i pozicije drugih evropskih naroda pod osmanskom vlašću. Međutim, kada su godine 1826. godine u Bosni ukinuti jeni-čari kao vojna jedinica, Gradaščevićeva reakcija nije se značajno razlikovala od reakcije ostatka bosanske aristokratije: Gradaščević je zaprijetio da će koristiti vojnu silu kako bi potčinio svakoga ko se bude protivio sarajevskim jeničarima. Ali, kada su jeničari ubili nakibul-ešra-fa Nurudin efendiju Šerifovića njegov se stav prema njima promijenio i vrlo brzo se distancirao od njihovog cilja.
Ostatak 1820-ih je Gradaščević uglav-nom proveo mirno njegujući dobre odnose sa predstavnicima i namjesnicima Po -rte u Bosni. Kada je Abdurahim-paša postao vezir 1827. godine, Gradaščević je postao jedan od njegovih najpovjerljivijih savjetnika, te njegovu aktivnu ulogu pri mobilizaciji bosanske vojske za Rusko-turski rat. Nakon pobune u sarajevskoj kasarni Gradaščević je čak obezbijedio sklonište za izbačenog Abdurahim-pašu u Gradačcu prije nego što mu je pomogao da napusti zemlju. Gradaščević je tako-đer bio relativno lojalan Abdurahi mo -vom nasljedniku, Namik-paši, pojačava-jući osmanske garnizone u Šapcu po nje-govoj naredbi.
Definitivna promjena Gradašče vi će vog stava prema Porti nastupa po okon -ča nju Rusko-turskog rata i potpisivanjem Mirovnog ugovora u Edirni (14. se -p tembra 1829.), kojim se, među ostalim, daje autonomiju Srbiji. Taj čin - ko jim je
POVIJESNA ČITANKA
Kratka uputa u prošlost
Bosne i Hecegovine
(2)
SAFVET BEG BAŠAGIĆ
Općeprihva
-će nom stavu i
mišljenju o
Husein-kape-tanu i
pokre-tu za
autono-miju Bosne
Bašagić
suprostavlja
svoje,
znako-vito različito,
viđenje.
Srbiji uz autonomiju pridodato i šest tradicionalno bosanskih obla-sti (nahija) - izrodit će pokret za autonomiju Bosna i Hercego vi ne.
Godine 1831. Gradaščević je izabran za vođu pokreta. Ubrzo po tom protjerao je vezira i sve koji su se protivili pokretu, te se time i de facto ustoličio za vlada ra Bo san skog pašaluka. 18. ju la iste go -dine Gradaščević savla da va vojsku pod zapovjedništom velikog vezira u blizini Štimlja na Kosovu. Odlu-čuje da ne nastavi po hod i vraća se u Bosnu gdje su ga njegovi vojnici (12. septembra) pro g lašavaju vezi-rom. Već 1832. go dine pokret za autonomiju gubi prednost; nakon niza manjih okršaja ključna bitka se dogodila 17. i 18. maja na Stupu kod Sarajeva. Bosanska vojska je poražena na kon što Osmanskoj vojsci stiže po ja čanje iz Hercegovi-ne.
Gradaščević je prinuđen utočište potražiti u Habsburškoj monar -hi ji, odakle pregovara sa sultanom da se vrati u sultanat. Ova želja ni -ka da mu nije u potpunosti ispunje-na. Najprije seli u Beograd a po tom u Istanbul, gdje je - prema jed ni ma - umro od kolere, a prema dru gima otrovan 17. augu s ta, 1834. go dine u 32. godini života.
Općeprihvaćenom stavu i miš -ljenju o Husein-kapetanu i pokre-tu za autonomiju Bosne Bašagić suprostavlja svoje, znakovito razli-čito, viđenje.
(Safvetbeg Bašagić o Huseinkapetan Gra -daš če vi će voj pobuni, 1831-1832.)O dokinu-ću jeničarskih odžaka i ustrojenju nove vojske kolale su svakakove vijesti po Bosni i Hercegovini. Javno mnijenje vladalo je megju ajanom i čaršijom, da će sultan hvatati po vilajetu mladiće ne uzi-majući ni našto obzir i goniti ih na silu u nove odžake, gdje će bez
zamjene uvijek služiti. Da kako to nije prijalo ponosnim bezima, koji su od vajkada smatrali svoju domo-vinu državom u državi, vladali na svoju ruku i davali turskoj pomoći, koliko su odredili u vijeću. Kad se raznio glas, da je sultan već počeo ovdje-ondje provagjati svoje osnove, odmah su se bosanski ajani za -brinuli, ako danas-sutra dogje red i na njihovu grudu, kakovo stanovi-šte, da zauzmu prama tome nasi-lju. Zadnji sastanak zemaljskoga vijeća u Travniku urodi slogom izvan očekivanja. Tu bude odregje-no: ako Turska na lijep način poku-ša u Bosni uvesti nove odžake, da joj se pokusi jednoglasno osujete, ako bi pako pokušala silu upotrije-biti, da joj se silom stane na put. U tu svrhu, da mora svaki dušu i tije-lo, čast i imanje staviti na kocku. Da mognu lakše stvar kraju prive-sti pozovu u svoje kolo i Mustaj pašu Škodru, koji, nakon duga pre-metanja pismima, opremi u Trav-nik nekakova Derviš bega, koji sklopi ugovor s bosanskim ajanom, da i skadarski vilajet ustane proti reformama gjaur-sultana, kako su onda javno nazivali sultan Mah-muta II. Na to Husejin kapetan Gradaščević po želji većine postane predsjednikom cijeloga ajana, što odmah urodi neslogom. Smajil aga Čengić, ajan gatački i Ali aga Riz -va nbegović, ajan stolački radi starih zagjevica i osobne mržnje pra -ma Husejin kapetanu istupe iz kola ajana s izjavom, da ne prista-ju ni na jedan zaklprista-jučak vijeća. Ma lo za tijem ova dvojica dobiju na svo ju stranu Lutfi bega Redžepašića, ajana pivsko nevesinjskoga, Ha san bega Resulbegovića, ajana tre bi nj skoga i Osman kapetana Mu -šo vića, ajana nikšićkoga. Tako veći dio Hercegovine odmetne se od Hu -sejin kapetana i njegovih pristaša. Namik paša ponugjen, da stupi
u savez s većinom, ne samo da je od bio odlučno, već još pozva u po -moć Sulejmanpašiće Mustaj pašu i Osman bega, da sa Skopljacima osu jeti odluke bosanskoga vijeća.
Megju tijem Sarajlije pokupe na brzu ruku vojsku, koja bješe od -re gjena, da ide s vezirom u novi Pa zar i svedu je u Travnik. Valjda u zdogovoru sa Husejin kapeta-nom. Kod Pirota tuče se Skopljaci sa Sarajlijama. Skopljaci budu po -ra ženi. Sulejmanpašići pobjegnu u Du vno. Sarajlije sagju u Skoplje i popale im odžak, pa pogju za njima u potjeru. Kad u Duvnu saz-nadu, da su pobjegli u Ostrovicu i našli sigurno utočište, vrate se natrag u Travnik.
Sada Namik paša u stisci pris -tane hoće-neće uz vijeće i njegfove osnove. Megju tijem puče vijest: Rešid paša se sprema na Bosnu, da je oružanom rukom dovede u red. Bosanski ajani odmah po ugovoru počnu se spremati za otpor. Namik paša bude izabran za vogju cijele vojske a Sjenica za sastanak. Kon-cem aprila rečene godine kre ne valija s nekoliko druga u Sarajevo, bajagi da uregjuje i sprema vojsku.
Po nagovoru Mehmed alajbega Malkoča i Mustajbega Duvnjaka u Busovači omrkne, a u Hercegovini osvane, gdje nagje zaklona kod Ali age Rizvanbegovića u Stocu. Er ćan, koji bješe pošao s valijom, dog -je u Sara-jevo, da se sprema na voj-sku. Nekoliko stotina Sarajlija na brzu ruku pokupe i opreme na Ko -so vo kao predstražu. U to se zbuba sva vojska i pod vodstvom Husejin kapetana krene na Kos o vo. Najpri-je udari Husejin na Ipek, koji bNajpri-ješe izjavio, da ne će dignuti oružje na cara, pa ga osvoji i poruši. Za tijem krenu preko Prištine na Kosovo i kod Sazlije se srazi s vojskom veli-kog vezira polovicom jula rečene godine, gdje Husejin kapetan s
Bošnjacima izvojšti sjajnu pobjedu. Veliki vezir i ostale vogje ostave svu municiju i ratne sprave, pa po -b jegnu glavom -bez o-bzira u Skoplje (Ušćup). Megju ostalim stvarima nagje Husejin kapetan kajimu veli-kog vezira, kojom Namik pašu diže s Bosne, i opremi je valinu zastup-niku, Ahmed begu Vilicu u Trav-nik po zasužnjenome ćehajabegu i haznadaru Ahmed paše, namjesni-ka solunskoga. S tijem još opremio je i bujruntiju novoga vezira Ibra-him paše Vidinlije, koju posla iz Skoplja u Prištinu na bosanski er ćan. U toj bujruntiji poziva vas bo -sanski erćan i ajan, da se pokore su l tanu, a progju se Mustaj paše Ško dre, koji ih je bajagi zaveo las -kavim riječima, da ih izrabi u svoju korist.
Bosanski ajani iz Prištine opreme izaslanstvo od deset ljudi s Ha -dži Kadi begom Petrovačkim, da se izvijesti o nakanama i mnijenju ve likog vezira. Rešid paša im raz ja s ni cijelu stvar i odmah ponudi iza slanicima, da obuku nizamsko odi -jelo. Kad dobi odgovor: bolje je, da ih on posiječe, već da ih narod na sabljama raznese, dozvoli im, da idu natrag u Prištinu u starom odi-jelu.
Husejin kapetan od naravi po -no sit i zadrt s pobjedom na Ko so vu uzdiže se dotle, da je postao bivati i nepristojan prama svojim drugovi-ma. Njegovo ponašanje na vezirsku prekorači svaku granicu. To uvrije-di ponos ostalih ajana i kapetana. Razočarani Husejin ka pe ta novim pos tupkom počnu se malo po malo razasipati iz Priš ti ne. Videći Husejin kapetan, da će se sve razići, dig ne se i on, pa preko Prijepolja i Tas -lidže, gdje se po kaza u pravoj slici, kad posiječe ne kolika člana iz mo -ćne porodice Sel manovića, da poka-že ostalim be zima svoju moć i silu. Nu s tijem se jako poreza. I naj žešće
njegove pristaše sada uvidješe, kuda Hu se jin smjera, ali sve to bi -ja še pre kasno, jer s pobjedom na Ko sovu Hu sejin steče u narodu ug -led i ime Zmaja od Bosne.
Još iz Prištine on opremi zapovi-jed Ahmed begu, valinu namjesni-ku u Travnik, da sanamjesni-kupi vojsnamjesni-ku i Namik pašu na svaki način protje-ra iz Bosne, što ovaj odmah i podu-ze, da to izvede oružanom rukom i ujedno pokori protivnike općega pok reta. Jednu vojsku odredi, da se sakupi u Ledićima i krene na Neve -si nje pod njegovim zapovjedniš
-tvom, druga pod zapovjedništvom kli škoga muselima Ahmed bega, da pre ko Duvna sagje do Stoca, a treću po savsku vojsku opremi preko Pod ri nja, da uzme Fočane i sjavi na Ga -cko.
Ovaj se put Sarajlije vrate krat-kih rukava s Nevesinja. Posavljake i Fočane dočeka Smajil aga u bora-čkoj nahiji na Birču i potuče ih do nogu. Množina ih pade u agino su -žanj stvo megju ostalima i stari Fejzalaj beg Čengić, ajan fočanski, ko -ga a-ga dade u razjarerosti pogubiti, a to mu nanese veliku ljagu na zna-čaj, koju mu nigda nijesu oprostili
pametni ljudi. Vojska, koja je došla pod Stolac ne nagje Namik pa še, jer ga Ali aga već prije bješe pro turio po Majkovu - preko Drobnjaka, dok neki hoće - preko Dubrovnika u Tur sku, a sam se utvrdio i spremio na obranu. Ahmed beg sa ser ha t li -jama provrti se neko vrijeme oko Sto ca i napokon povrati u Hliv no ne op raviv ništa.
Vratimo se sada na Husejin ka pe tana. Kako je on na jednom do -šao do tolikoga ugleda kao mlad čovjek megju bosanskim ajanima? To je pitanje, na koje se lahko i si -gurno ne može odgovoriti, jer nam svi savremeni pisci o tome ne daju nikakvih podataka. Da nije bio oso-bito pametan, to je nepobitna isti-na, jer je onda megju bosanskim ajanom i erćanom bilo dosta mnogo pametnijih, iskusnijih i uglednijih begova. Dakle u čemu imamo tražiti uzroke, da je na jednom ko iz ru -kavice izbio na površinu i postao predsjednik zemaljskoga vijeća? Ni u čemu drugome, nego u bogastvu. Pitanje je: okle to bogastvo i u čemu se sastojalo? Hiljadu kmeta, koje je iza oca naslijedio, imali su, mnogi u Bosni i više kao Ali paša Fidahić, Tuzla kapetan, Gradaščevići i dr. a svi skupa bosanski ajani i bezi, da su sastavili zlato na jedno mjesto, opet je u Husejina bilo tri puta više u neizcrpivoj hazni. Da ga je iza oca naslijedio nevjerujemo, pošto zna mo, da su Murat kapetanovi nas -ljed nici morali prodavati zemlju, da namire Dželalu 20.000 groša, ko -jom su svotom iskupili ostavštinu.
Po pouzdanoj predaji postanak neizcrpive hazne Husejinove osniva se na patvorenju austrijskih bank-nota.1Drukčije se ne da
rastumači-POVIJESNA ČITANKA
1 Stari ljudi, koji su čuli od vjerodosto-jnih osoba iz Husejin kapetanova vre-mena tvrde, da je nekakav Švabo preko Save umako s aparatima za vjerno patvorenje banknota austrijskih i
sklo-ti okle onaj ogromni novac, što ga je prosuo, dok je cijelu vojsku podigo i, kako će mo odmah čuti, uredio ve zir ski dvor u potpunom sjaju i ras -koši.
Novog vezira Ibrahim pašu za -ba ce bosanski velikaši i većinom glasova izaberu Husejin kapetana bo sanskim vezirom u Sarajevu dže-mazul evela 1247. (u oktobru 1831.) i podijele mu naslov paša. On s mje-sta uredi dvor na vezirsku. Ćehaja begom imenuje Hasan alajbega Sijerčića, a ostale dvorske časti po -di jeli bezima i agama. Pošto je sebi prisvajao vlast i nad Hercegovinom, odmah imenuje nove ajane za Ne ve sinje i Gacko i to Hasan be ga Ma -nova u Nevesinje a Mehmed bega Turhaniju u Gacko. Bašaga Redžepašić u to vrijeme nalazio se u Sto -cu kod Ali age, za to se Manov bez otpora ogradio u Nevesinju, dok je Smajil aga Čengić iz Gacka protje-rao Turhaniju i Husejinove čete.
Iza kratkoga boravka u Saraje-vu Husejin paša imenuje museli-mom Mujagu Zlatarevića-Neret -ljaka, a sam se preseli sa cijelom svi tom u Travnik, staro pristani-šte vezira.
Husejin paša dobro je znao, da narodno naimenovanje puno ne vri-jedi, ako sultanu pane u nemilost, pa ga ne potvrdi, za to se više puta obraćao na velikog vezira i molio za potvrgjenje. Teda-negda 7. ramazana rečene godine odgovori mu Re -šid paša kajimom, u kojoj mu daje vezirski naslov. Tu se na prvome mjestu ističe staro junaštvo Bošnjaka, njihova vjernost i odanost pra -ma dinastiji Alos-manovića, za tijem prelazi na mahzare i predloge u kojim Bošnjaci izrazuju svoju vjer-nost prama dinastiji i mole za
oprost i potvrgjenje izabranoga ve -zira. Rešid paša nejma ništa proti tome, jer je već prestao zakon i obi-čaj, da se veziri rekrutiraju iz dvor-skih kandidata. Nu pošto pregji Hu sejinovi imadu zasluga za drža-vu i dinastiju, može biti pod uvje-tom, da se pokori sultanovoj nared-bi i odmah ne pazeći na prigovore nekih prostaka pokupi bosanske mladiće, obuče im nizamsko odijelo i počne ih vježbati po propisima, inače da mu se vezaret ne priznaje
i da pada u nemilost sultanovu. Ta kajima izazove veliko ne za dovo lj -stvo megju bosanskim velikašima, a u Husejinu uništi i zadnji tračak na de, da će se moći izmiriti s Cari -gra dom, jer njegov prirodjeni ponos i prkos rečene uvjete smatrao je po -ni ženjem.
Po običaju na ramazanski
baj-ram sakupljeni ajani većinom gla-sova odrede, da se spremaju za otpor, ako bi sultan pokušao oruža-nom rukom provesti svoje reforme u Bosni. U to ime 13. ševala rečene godine Husejin paša razašalje buj-runtije na sve strane, da se saku-plja vojska, i to od svakoga kajda (za piska) po jedan vojnik. Kad se čulo u Carigradu za to odregjenje ajana, na Bosnu bude imenovan ve zi rom Trhala Mahmudi Hamdi pa -ša, (poznat u narodu pod imenom Kara Mahmud paša) koji krenu na Bosnu sa brojnom vojskom.2 Zmaj od Bosne i ajan dobro je znao, da će Kara Mahmudu i Hercegovci prite-ći u pomoć, pošto su već neki kao Ali aga, Bašaga i Hasanbeg obukli za inad Zmaju i fesove na glavu. Za to je trebalo na brzu ruku urediti dvije vojske. Sa da Zmaj i njegove pristaše upnu sve sile, da čim više dignu na oružje.
Alajbeg Todorović, Krupa kape-tan Mehmedbeg i Novin kapekape-tan Husejin beg s jednim odjelom voj-ske odu put Novog Pazara, da se uta bore na Banjskoj, dok su se Zma jev haznadar Hadži Mujaga i Osman beg Dženetić s drugim od -je lom utvrdili u Hisardžiku (kod Pri jepolja). Zmajev ćehaja Hasan ala j beg Sijerčić s dovoljno vojske uta bori se na Drini, da prepriječi pre laz Kara Mahmud paši, a Mu ja ga Zlatarević diže vojsku na Her ce govinu, da pokori Zmajeve proti -v nike.
U to Kara Mahmud paša pro va li s vojskom niz novopazarski san -džak. Na Banjskome dočeka ga Alaj beg Todorović, ali sili ne može odo ljeti, sam pane u sužanjstvo, a od cijele družine samo 17 druga spa si se bijegom, ostalo ili izginu ili Husejin kapetan Gradaščević po
želji većine postane predsjedni-kom cijeloga ajana, što odmah urodi neslogom. Smajil aga Čengić, ajan gatački i Ali aga Rizvanbegović, ajan stolački radi starih zadjevica i osobne mržnje prama Husejin kapetanu istupe iz kola ajana s izjavom, da ne pristaju ni na jedan zaključak vijeća. Malo za tijem ova dvojica dobiju na svoju stranu Lutfi bega Redžepašića, ajana pivsko nevesinjskoga, Hasan bega Resulbegovića, ajana trebinjskoga i Osman kapetana Mušovića, ajana nikši-ćkoga. Tako veći dio Hercegovi-ne odmetHercegovi-ne se od Husejin kapetana i njegovih pristaša.
nio se kod Husejin kapetana. Patvorene banke Husejin je preko svojih ljudi na veoma oprezan način prijeko pretvarao u zlato. Kad je vidio, da mu je dosta, pogubio je Švaba i tako zabašurio izvor svoga bogatstva, kojim je malo po malo dobio na svoju ruku vezire i sve ajane i popeo se na vrhunac slave u narodu.
2 Po tradiciji doveo je na Bosnu 60.000 što redovite što neredovite vojske.
se predade. Odavde diže se, pa mje -s to preko klanca Hi-sardžik, gdje -se bjehu Bošnjaci utvrdili, uda ri na domak Prijepolja putem pra ma ćupriji na Limu, da uzapti ćup riju, kojom otvara slobodan put u Bosnu i presijeca a legja bosansku vojsku u Hisardžiku. Bošnjaci dosjetivši se jadu polete iz Hisardžika, da mu po remete osnove. Na ću p riji zame-tne se očajna bitka, koja ljudskom krvi oboji Lim, ali i ovdje Bošnjaci ostadoše kratkih rukava. Neki se spasiše bijegom preko ću p rije, neki se podušiše u Limu, a ne ki se s vog-jama predadoše Kara Ma h mud paši. Tako se otvori put tur skoj voj-sci ravno do Sarajeva. Ha san alaj-beg Sijerčić, koji je imao ču vati pre-laz preko Drine videći, da ne može sili na put stati, pusti pašu bez zapreke preko Drine. To sve Zma ja i njegove pristaše ne razočara, već odluče ponovno ogledati se s Mah -mud pašom, pa kud puklo da puklo. Dok su se ti prizori odigravali u Bosni, Mujaga Zlatarević sa svo-jom vojskom sagje na polje Neve-sinjsko i na Gjurgjev dan pobi se s Bašagom i Nevesinjcima u Kifinu selu, gdje iza krvave bitke napokon razbije Nevesinjce. Ti su se okršaji još dva puta ponovili na Žalom -Palanci i kod Ljubovića odžaka, ali sve u zalud. Pretežnoj sili nije se dalo na put stati. Tom prigodom Bošnjaci popale i porobe sve, što se Re džepašića zvalo, da pače i dža -mi ju u Zalom-Palanci nijesu pošte-dili, već je spržili u neobuzdanom bi jesu fanatizma, dok su u Bratačima zaždili Bašaginu kulu više gla -ve žena i djece, koje su gologla-ve i bosonoge iz vatre skakale. S polja Nevesinjskoga Zlatarević opremi je dan dio vojske u Gacko na Smajilagu Čengića, a sam krenu put Sto -ca, gdje se bješe sklonio i Bašaga sa svojom družinom uz Ali agu Riz-vanbegovića. Kod Dabra dočeka ga
Ali aga sa Stoćanima, ali videći, da ne može sili odoljeti, poteže se na t -rag u stolačku tvrgjavu, koju uprav na kurban bajram obsjednu Boš -njaci sa svih strana.
Tome zadnjemu zakloništu Zma jevih protivnika Bošnjaci uza vas napor nijesu mogli ni pera od -biti. Tu stignu Zlatareviću vijesti od Zmaja i poruka, da odmah leti u pomoć, što ovaj bez oklijevanja i učini. Sada Zmajevi protivnici na brzu ruku sakupe vojsku i krenu put Sarajeva, da priteku Kara Ma -h mud paši u pomoć. Megju tijem Mahmud paša u Palima bio se sa Zmajevom vojskom. Čuvši, da su Her cegovci u Crnoj Rijeci porazili Boš njake i da idu ravno u Sarajevo,
upne sve sile, pa razbije Boš nja ke na Palima i krenu put Sarajeva.
Zmaj i Zlatarević odluče još jed-nom pokušati sile, pa se utabore na Zlom Stupu. Kara Mahmud od je dnom prospe veliku vatru na Bo -šnjake i rastjera ih na četiri strane. Poš to je bilo kasno zanoći tude, dok su Her cegovci isti dan s Ali agom, Smail agom i ostalima sjavili u Sa ra jevo. Po noći preko Baklja pobjeg -ne Zmaj sa -nekim pristašama put Hrva tske.
Zvornički kapetan Mahmud beg i Tuzla kapetan Mahmud beg bojeći se Zmajeve osvete bjehu po -veli bajagi pomoćne čete, ali od jed-noga konaka gradeći tri stignu na Glasinac, gdje doznaju za Zmajev
poraz i odmah se povrate svome zavičaju.
Sutri dan 6. muharema 1248. (26. maja 1832.) po nagovoru Sma-jil Age Čengića iza Baklija provede Kara Mahmud vojsku u Sarajevsko polje, da sačuva grad od Arna -uta, koji su ga namjeravali oplije-niti. On odmah imenuje sarajev-skim muselinom iz svoje svite Musa agu, a na mjesto mule posta-vi privremeno zastupnika “neki-bul-ešrafa” Fadil efendiju, dok nai-menovanje stigne iz Carigrada.
Fadil efendija misleći, da je Ka -ra Mahmud, kao Dželal i Rahman, odmah se požuri s velikim tefte-rom koga treba sjeći i progoniti, ali se ljuto prevari, jer plemeniti vezir
s mjesta podera popis i baci ga pod noge nekibu s riječima: “Ja nijesam ljudski kasap (mesar).” Ta re -čenica dosta nam je, da znamo: s kijem je Bosna imala posla. Jedino Zmaja Husejin kapetana, Mujage Zlatarevića i Emin bega Dženetića zaplijeni ostavštinu u ime države i prodade na javnoj dražbi, a osta-lim ustašama nije se ni razumio.
Pošto je Sarajevo od Travnika mno go prikladnije i naručnije za sto licu vezira predloži u Carigrad, da se načine vezirski dvori i jedna kasarna u gradu, gdje će uvijek biti 1000 vojnika. Rešid paša to odobri i opremi graditelja Halil agu, koji odmah započe gradnju i dovrši Pa šasaraje na Gorici s velikim ka me -Kako je on na jednom došao do tolikoga ugleda kao mlad čovjek megju bosanskim ajanima? To je pitanje, na koje se lahko i sigurno ne može odgovoriti, jer nam svi savremeni pisci o tome ne daju ni ka kvih podataka. Da nije bio osobito pametan, to je nepobitna istina, jer je onda megju bosanskim ajanom i erćanom bilo dosta mno go pametni-jih, iskusnijih i uglednijih begova. Dakle u čemu imamo tražiti uzroke, da je na jednom ko iz rukavice izbio na površinu i postao predsjednik zemaljskoga vijeća? Ni u čemu drugome, nego u bogastvu. Pitanje je: okle to bogastvo i u čemu se sastojalo?
nitim zidom za tri mjeseca. Posredovanjem Kara Mahmud paše u ime sultanovo opremi veliki vezir 3. rebiul evela opće pomilova-nje u Bosnu, u kome se opraštaju ustašama svi prošli grijesi s prijet-njom, da će se u buduće svaki pre-stupak najstrožije kazniti.
Malo za tijem stigne naredba, da se svi bosanski i hercegovački zaji-mi i spahije sa alajbezima moraju naći na polju Ušćupskome, s prijet-njom: ko god se usprotivi, ne samo, da mu se uzme timar, nego, da se protjera iz zemlje sa cijelom porodi-com. Koncem rečenoga mjeseca sva četiri alajbega sa svima timarlijama krenula su na odregjeno mjesto. Za njima opremi Kara Mahmud 3189.
muhafiza iz pograničnih palanaka i više hiljada bašibozuka na državne troškove. Ta sva vojska sastala se u Filipopolju, odakle je preko Galipo-lja krenula put Konje. Nu prije nego su stigli Bošnjaci na lice mjesta, veliki vezir zametnu bitku s
Ibra-him pašom Misirlijom 21. decembra 1832. i izgubi je, panuvši sam u su -žanjstvo sa više paša.
Kasno u jesen porta raspusti svu vojsku; tako se i Bošnjaci vrate svome zavičaju. Na putu kroz Cari-grad za zasluge izkazane Morali Na mik paši, Kara Mahmud paši i na pokon osobito požrtvovanje u bit -ci na Konji, sultan i porta odrede na graditi hercegovačke velikaše. Ali aga Rizvanbegović, kao najspo -so b niji izmegju njih, bude imeno-van vezirom3na Hercegovini s pot
-pu nom nezavisnosti od bosanskih ve zira; Smajil aga dobi počasni na -s lov car-skog kapidži-baše (nadko -mo mik). Isto tako ostali su nagrag-jeni po zaslugama, neko počasnim naslovom, a neko hilatom (odorom).
Megju tijem Husejin kapetan bi v ši Zmaj od Bosne s Ali pašom Fi da hićem i još nekim pristašama bo -ravio je u Osijeku, gdje ih je gosto-ljubivo primila hrvatska vla da. Tude okružen stražom od sto voj -nika sa cijelom svitom, kako veli Asboth pašovao je još neko vrijeme, dok mu napokon ne dosadi. Da bu -de čim bliže turskoj granici, preseli u Zemun, gdje je u prisustvu cijeloga kora austrijskih časnika, u kru gu sjajne pratnje, naslonjen na ra -me Ali paše Fidahića saslušao car-ski ferman, u kome se lišava svih časti i imanja i prognava iz domovi-ne u Malu Aziju. U nadi, da će se su ltan smilovati na njega, ostavi aus trijsko tlo i krenu preko
Biogra-da u društvu s Ali pašom FiBiogra-dahi- Fidahićem, Mehmed kapetanom od Kru pe i Mujagom Zlatarevićem put Ca -ri grada.
Kad više puta ponugjeni, da obuku nizamsko odijelo, odbiju od lu čno, sultan opremi Ali pašu, Kru -pa kapetana i Zlatarevića u pro gonstvo u Malu Aziju, gdje za kra -tko vrijeme zateče smrt od jada, ili, kako neki hoće, od otrova Zlata re -vića i Krupu kapetana. Ali paša je poslije pomilovan i dozvoljen mu je povratak u Bosnu.
Ne pojmimo: kako Husejin ka -pe tan ostane u Carigradu, gdje i nje ga brzo zateče smrt4(valjda ista
sud bina kao i spomenutu dvojicu5.
Eto tako završi Husejin kapetan Gra daščević, koga narod prozva Zma jem od Bosne6. Mi se ovdje ne
ćemo upuštati u potanje prosugji-vanje njegove dvogodišnje vlade u Bos ni, nego ćemo samo uzgred na -pomenuti, da je sam sebe upropa-stio, i to s razloga: I. što se ovjenčan slavom na Kosovu dotle ponio, kao da ju je sam zaslužio ignorirajući sve ostale velikaše, koji su mu dali moć u šake, II. što se kao pobjednik ponio prama pobijegjenim ajanima Taslidže i Prijepolja upravo okru-tno, da su ostali protivnici izgubili svaku nadu na pomirenje i III. što je u pretjeranom fanatizmu preko-račivao granice pristojnosti prama sultanu i visokoj porti i tako otugjio od sebe sve pametne prvake, a oku-pio jeničarske zanesenjake.
3 Kao vezir uzeo je još ime Galib (pobjeditelj), dakle zvao se pot-puno Ali Galib paša Rizvanbegović, kasnije u narodu prozvan Stočević. Pod njegovu upravu spadala je u cijelosti Hercegovina i to slijedeći gradovi: Mostar, Trebinje, Nevesinje, Taslidža, Prijepolje, Čajnič, Foča, Konjic, Stolac, Nikšić, Ljubuški, Gabela, Počitelj, Blagaj, Ljubinje, Gacko, Đuvno i Glamoč; za tijem nahi-je Grahovo, Piva, Drobnjak i Imocko. Ali paša nahi-je odabrao za sjedište Mostar. U početku njegova vezirovanja stajali su uza nj kao najvjerniji savjetnici i prijatelji Smajil aga Čengić, Bašaga Redžepašić i Hasan beg Resulbegović. Erćani su mu bili s početka: Murad beg Čengić muhurdar (pečatnik), Haki beg Resulbegović haznadar (blagajnik), Morali Ahmed efendija ćehaja i Mehmed efendija Pivodić ćatib (pisar), dok su ostale
dvorske časti zauzimali izključivo Hercegovci. 4 Zakopan je na Ejjubu u Carigradu.
5 Husejin kapetanovi potomci izumrli su u muškoj lozi u drugom koljenu.
6 Po Muvekitu njegovo rodoslovje glasi: Ćose kapetan od Gradačca
↓
Osman kapetan od Gradačca. Pogubio ga Dželal 1819. (1235.). ↓ ↓
Husejin kapetan (Zmaj od Bosne) Osman paša umro 1833 ↓ ↓
Hadži Bećir beg Murat beg, umro 1820. (1236.)
KNJIŽEVNI PORTRETI: ZILHAD KLJUČANIN
Intervju: Zilhad Ključanin
SVI SMO MI
Šeherezadina djeca
Razgovarao:Sead Begović
Zilhad Ključanin rođen je 1960. godine u Trnovi
kod Sanskog Mosta. Završio je Filozofski fakultet
u Sarajevu. Magistrirao je književno-historijske
znanosti na Filozofskom fakultetu u Zagrebu, a
doktorirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu.
Piše poeziju, prozu, drame, scenarije, književnu
kritiku, esejistiku i novinske tekstove.
Kao i svim sugovornicima “Be -hara“ odmah ćemo osluh nu ti tvo je bilo pri spomenu Bo sne (i Her cegovine, naravno) i priu pi tati te, s obzirom na tvoj knji -žev ni opus: Koliko je “Bosna još uvijek tvoja aorta“, a koliko “Ušur“? Kao što vidiš to su uje -d no -dvije tvo je istoimene pje-sme nakon kojih se čitač zbog izo krenute perspektive i dojm-ljivosti - sledi. Pa, koliko još i dokle to Bosna može biti knji-ževna parabola?
Bosna je vječni underground. Ne znam odgovoriti zašto, možda se odgovor krije u tim patarenskim začecima. Ja, uglavnom, ne znam manju zemlju koja, bez ikakvog ma ra, iz tog svog podruma kons ta -n t-no izbacuje i-novativ-nost. Zbilja, čudo. Da nije takva, Bosnu ne bih volio. S druge strane, to podrazu-mijeva uvijek pacifističku poziciju (neki to miješaju sa pozicijom žrtve). Ne mogu zamisliti Bosnu da nekoga napadne. Davno sam re -kao: kada bi moja zemlja učinila agresiju, odrekao bih je se... Ne -mojte pomisliti da sam ja neki veli-ki patriota, neveli-ki domoljub spreman da veliča i ono dobro i loše bo -sansko. Naprotiv, klonim se ta k vih patriota, takvi patrioti koji to rade iz svoje dobrote kod mene izazivaju nelagodu, a kad to rade radi utili ta rnog patriotizma – gađenje. Po -gotovo u sferi kulture. Na primjer, tražio bih krivičnu odgo vornost onih poslijeratnih sas ta vljača škol-skog programa koji su Edhema Mu labdića, Safvet-bega Ba šagića pa i Envera Čolakovića pro glasili ve likim piscima, pa mi šalju djecu na fakultet gdje ih četiri godine mo ram ubjeđivati da postoji i Pou -nd i Eliot, i Saroyan, i Hrabal, i Erle nd Loe... Možda je to moje miš -ljenje o Bosni samo jedna mitologe-ma, ali za mene lijepa i spisateljski
plodonosna, kao što je, primjerice, Irska bila Yeatsu...
Bi li još uvijek mogao pisati “pje sme nevinosti“, bez nekih zdva janja, posebice nakon svih “is kustava“ i romana “Šehid“?
Mogu pisati “pjesme nevinosti”. To sam i učinio u zadnjih nekoliko svojih knjiga pjesama, prije svih mis lim na “Godinu dana poezije” i “Vikendicu”. Naime, u mom poet-skom iskustvu desilo se jedno, za mene, malo čudo. Nakon zbirke “Ni kad nisam bio u Bosni”, iz 2000. godine, dugo nisam pisao poeziju. Jednostavno, nisam želio da pišem pjesme koje bi, kako rekoste, imale ikakvih “zdvajanja”. A mogao sam, imao sam već pjesničkog iskustva i znanja da napišem deset knjiga s kojima bi svi bili zadovoljni ali ja ne bih. Onda se 2008. godine desi-lo, ne znam drukčije kako bih ga nazvao, otkrovenje. Te godine sam napustio grad, posao profesora na univerzitetu, i zatvorio se u svoju vi kendicu pored Sarajeva. U prvi mah nisam bio planirao ništa da pi šem, nego da upoznam neposred -ni svijet koji me okružuje. Ali, svi-jet se nije dao. Nisam npr. mogao da spavam, pa sam utvrdio da ne mogu spavati od tišine. Vježbao sam da slušam cvrkut ptica, da izo-liram sve drugo što je moguće i samo slušam cvrkut ptica, ali ni -sam uspijevao ni nekoliko minuta. I danas mislim da 99% ljudi na svi-jetu ne može slušati 15 minuta cvr-kut ptica. Učio sam kako se zovu ptice. Ja sam do tada znao samo kako izgleda golub, vrabac, vrana, i možda sjenica, a kada su se jednoga dana u vrtu pojavile neke prek -rasne oveće ptice, zvao sam prijate-lja, pokojnog Rajka Đuricu koji se ra zumio u te stvari, i pitao ga koja je to ptica. Sojka, rekao je. Zamislite, jedna od mojih najdražih sev
-dali nki je Zapjevala tica sojka, a ja ne znam ni kako ona izgleda! To sve govorim zbog sljedećeg: počeo sam pisati, i to – poeziju. Poezija je bi la taj oblik koji je tražio da se ti elementarni sadržaji komponiraju. Imao sam osjećaj da se tada pri pi -sa nju konstruira nanovo svijet, ali sada na istinskim osnovama i od -no sima. Ne umišljam, neka me Allah dž.š. uščuva toga poriva, da ja sve to stvaram, ali imalo je u sve mu tome nečega profetskog. I ta ko je nastalo oko 1000 “nevinih” pjesama.
U zemlji koja ti je sve više ličila na flašu u kojoj je zatvoren ško -rpion, kako si pomirio strogi znanstveni diskurs (ipak si ti
po eta docti), obveze spram obi
-telji (očinstvo, supružništvo) i ne minovno meandriranje u po -etskim strategijama teksta?
Ja sam, prije svega, pisac. Ni -kad ne bih doktorirao i bavio se knji ževnom znanošću da to nije dio moga spisateljskog rada. Kada bi mi imalo smetalo, ja bih odustao od toga. Ja moram imati nekoliko sati kristalne vedrine svakoga dana, i sve sam spreman žrtvovati za to. Što se tiče familije, tu sam, napro-sto, imao sreću. Mojoj supruzi nikad nije smetalo moje pisanje,
KNJIŽEVNI PORTRETI: ZILHAD KLJUČANIN
Mislim da se s Dizdarom, koji je nesumnjivo dobar pjesnik, oda-vno nacionalno i politički mani-pulira. Kad čujem da neki glu-mac, onako dubokim glasom i pun lažnog patosa, deklamira Ko je ta, šta je ta, Bosna da prostiš, mene obuzme neki stid, i dođe mi, da prostiš, da sve to postmodernistički ismi-jem: i Dizdara, i Bosnu, i dobre Bošnjane , i sebe...
dapače, ona je davno uvidjela da sam sretan kada pišem, a takav i bo lji muž. Zato je to podsticala. Nikad od mene nije tražila da idem na posao od 8-16, nikad da zarađu-jem više nego što mogu. Ja svaki dan pišem nekoliko sati, od prve svoje knjige do danas, sa prekidom u ratu (u ratu nisam pisao), sa oba-veznim spavanjem poslijepodne, i noćnim radom do kasnih ili jutar-njih sati. Djeca su se, jednostavno, u to uklopila. Otkad su protepala znala su da me ne treba buditi ka -da spavam ni ometati ka-da pi šem. Sjećam se anegdote kada je rahmetli Alija Izetbegović jednom na -zvao i javila se moja kćerka Bisera, koja je tada već znala ko je Alija, i rekla mu: “Babo, spava”. A kada joj je Alija rekao da me probudi, ona mu je začuđeno rekla: “Pa, pred-sjedniče, babo SPAVA”. Uz sve to, mislim da sam dobar muž i babo.
Zašto nisi pisao za vrijeme rata?
Da bih pisao, ja moram biti smiren i radostan. U ratu sam bio pot -pu no, ako ne uništen, onda doveden blizu granice uništenja. S dru -ge strane, mislio sam da pisanje ne ma nikakvog smisla ako Bosna bu de okupirana. Da se je to desilo, mislim da bih se ubio. Ne mislim, pri tom, da su svi trebali odustati od pisanja, dapače, desilo se, a i to je jedan od onih bosanskih under gro unda, da se je u Bosni u ratu pi -sala sjajna književnost, od tada već prepoznata kao “ratno pismo”...
Možeš li nam reći nešto o toj književnosti?
To je sjajna pojava u bh. knjiže-vnosti. Desila se “pod pritiskom”, neočekivano reklo bi se, ali moćno i suvereno. U svim žanrovima. Kod svih generacija bh. pisaca. Pisci starije generacije koji su i prije rata dobro pisali, napisali su sjajna dje
-la. Pisci iste generacije koji prije rata i nisu baš imali poetskih re zu -l tata, napisa-li su dobre knjige. A, što je možda i najvažnije, pojavila se potpuno nova generacija: As mir Ku jović, Faruk Šehić, Mus ta fa Zvi -zdić, Adin Ljuca, Damir Ovčina, Fa hrudin Zilkić, Mirsad Sijarić... S takvim, “ratnim”, rezultatima bh. knji ževnost je u poetičkom smislu uš la, prvi put u povijesti, adekvat no u “areu suvremene svjetske knji že vnosti”, sa velikim “prtljagom” is -kustva, na primjer, stvarnosne literature, nadrealizma, bitnika, stru -k turalizma, magijs-kog re a liz ma, postmodernizma, ženskog pi sma, postkolonijalne književnosti...
“Do podne Ilija, od podne
Alija”
Osobno mislim da su aluzivno me taforičke refleksije na zbilju u svakom romanu o povijesti dojmljivije od neorealističke fa -k tografije jer se podastire dra-matični redosljed ratnih stra danja, a istom se poštuje i po e ti ka suvremenog romana Mar -quezovskog ili Pavićevskog ti -pa. Zašto si, odlučivši na pisati ro man “Šehid“, zagos po dario la birintom snova, ma š tarija i le gendi iz bošnjačkog - mu s li -manskog života, a što upu ćuje na fantastični realizam, a nije te zanijela neoreali s tička, do
-ku mentarna statistika odigra-nih zbivanja, narav no, koja nije niš ta manje važ na?
“Šehid” je strukturalno morao imati tu “mrežu magijskog realiz-ma”. Ne zbog toga što je latinoa-merički realizam bio jedna od mojih lektira, nego zbog povijes -nog i zbiljskog poimanja života u Bosni. Naime, bosanska životna paradigma zasnovana je na sin-kretizmu, s jedne strane, civilizija-sko-kulturalnih segmenata islama, kršćanstva, praslavenstva, pa -ganstva, pa i ani mi zma. Uzmimo, na primjer, sa mo praznovanje Jur-jevdana (Ju r jeva, Erdeleza, Đur-đevdana), ko ji svoje početke korije-ni u općečovječans kom osjećanju slavljenja ra đanja prirode, novog života. Ja iz djetinjstva imam isku-stvo slavljenja jur je va, sa svim tim paganskim ele me ntima skupljenih u islamsku mo litvu, a, ne sa -mo u socijalnom smi slu, i iskustvo slavljenja toga da na u hrišćanstvu i kršćanstvu. Ili, praznovanje Aliđuna (Ilindana), o kome jedna iz re ka kaže: “Do podne Ilija, od po d -ne Alija”. Meni je drag taj bosanski sikretizam, i mislim da je literarno itekako upotrebljiv. Zapad je da v no izgubio čudo, Bosna još nije. Po -g ledajte samo koliko se na zapadu (u literaturi, pogotovo u filmu) tru de da ponovo začude receptora. Te -ško u tome uspijevaju, jer, napro-sto, me dij dosezanja čudnovatog Zanimljivo je možda, evo sjetih se, da je mene pisanje doslovno spa-silo od bilo kakvog političkog angažmana (osim ratnog, ali to je bila doslovna borba da ne umrem), iz prostog razloga što nisam imao vremena za takvo što od pisanja. S tim u vezi je, možda, i moja šutnja u mnogim izazovima koje su mi upućivali moji klevetnici . Kada bih sjeo da im odgovorim, uvijek bih malaksao pred besmislom faktičkog moga sjedenja za laptopom zbog te rabote, i to bi trajalo najviše desetak minuta, a onda bih otvarao fajl sa poezijom i prozom i osje-ćao kako me sve više i više obuzima radost. Za svoje neprijatelje ja naprosto nemam vremena.
im je po s ve mehanički, ili je oda-vno demistificiran (vampir, npr.). Naši mediji su, tako da kažem, pro duktivni, poetički učinkoviti. Uz mimo, na primjer, džine. Pras -ta ri je poetički problem “jedinstva vremena” u književnom djelu, koji to pripovjedač može povezati priče iz davne prošlosti i sadašnjosti? An drić je, znamo, koristio civiliza ci jske objekte (ćuprija, most). Dži -ni, međutim, u svojoj biti imaju značajke temporalne pojavnosti i pro storno-zbiljske pokretljivosti: Džin se u jednom trenutku može na ći u osmanskom Istanbulu, u dru gom u sadašnjoj Švedskoj; u jed nom vidu može biti vidljiv, u dru gom nevidljiv... A, ne zabora vimo, džini su bića, kako kaže je -dan moj prozni junak, “od Boga priznata”.
Može li samotnjaštvo (osama), na koje si se ti u jednom trenu-tku odlučio, biti najbolja pišče-va pozicija i izbor, ili on mora biti bačen u vatru, biti aktua-lan i angažirani prezent?
Nekad sam se puno zanimao za taj pojam “angažmana u literaturi”. Sada više ne. Mislim da tu “najbo-ljih pozicija” nema. U književnosti ništa nije formulaično. Niti je anga-žirani pisac bolji pisac zato što je angažiran, niti je neangažirani pisac bolji zato što nije angažiran. Dobru književnost pisali su i anga-žirani i neangaanga-žirani pisci. Na primjer, jedan od meni najdražih pi -saca je Marquez, veoma angažiran, ali i Bukowski, operiran od anga-žmana. Zanimljivo je možda, evo sjetih se, da je mene pisanje doslov -no spasilo od bilo kakvog političkog angažmana (osim ratnog, ali to je bila doslovna borba da ne umrem), iz prostog razloga što ni sam imao vremena za takvo što od pisanja. S tim u vezi je, možda, i moja šutnja
u mnogim izazovima koje su mi upućivali “moji klevetnici”. Kada bih sjeo da im odgovorim, uvijek bih malaksao pred besmisl om fak-tičkog moga sjedenja za laptopom zbog te rabote, i to bi trajalo najviše desetak minuta, a onda bih otvarao fajl sa poezijom i prozom i osjećao kako me sve više i više obuzima radost. Za svoje ne pri ja telje ja na -prosto nemam vremena.
“Sva Božija čuda“, primjerice običan “crv“, mogu u tvojoj pje-smi transcendirati. Proizlaze li te meditativne interakcije iz osobnog vjerničkog iskustva ili su one odraz osluškivanja ob -ra zovanog auto-ra koji prirodu i stvari dovodi u teološko-teleo-loške sveze?
Radi se, čini mi se, o oboma: i o vjerničkom iskustvu, kako ste to
označili, i o “osluškivanju obrazo-vanog autora”. Moram priznati, više o ovom drugom. Duhovnost proizišla iz vjerničke prakse uvijek je rijetka. Mogao bih je usporediti sa sabiranjem koju svaki vjernik pokušava da dostigne pri svakom obraćanju Bogu, ali to, svaki će iskreni vjernik to priznati, dostiže veoma rijetko, u većem ili manjem stepenu. Ali civilizacijski modeli is -la ma, pa i hrišćanstva i judaiz ma, koji su primjereni transpoziciji u literarni tekst, bezbrojni su, i ne p -restano traže svoje prevrednovanje u vremenu. Nisam napisao mnogo pobožnih pjesama, jer moja stvara-lačka pozicija nije primarno vjernička, već više poetička. Inače je ma -lo pisaca u BiH čija je stvaralačka pozicija vjernička, mogao bih sa sigurnošću navesti samo ime Dže -maludina Latića.
Meni je bilo nezdra-vo što je moja majka Derviša imala više slika druga Tita nego mojih. Bio sam ljubo-moran na toga tipa. Kako majka, koja me voli najviše na svije-tu, može voljeti nekoga više od mene?
S Dizdarom se odavno nacio
-nal no i politički manipulira
Ako se osvrnemo na pjesmu “Epi taf“ iz 2000. godine, osje-ća se eho medievalnih napisa (“…odvedoše mi kćeri, gospo-dine, niz vožje, niz bjelogroz-je…“). Što je tebi značio i znači Mak Dizdar?
Više su mi značili medievalni napisi, sa kojima sam se dugo ba vio u rasponu od postmodernog predlo-ška do znanstvenog diskursa, nego Mak Dizdar. Mak Dizdar je dobar pjesnik, ali na mene, i na moju ge -ne raciju uopće, takva poetika nije mnogo utjecala. Takva me ta fo ri č -nost, pa i psalmič-nost, me ni je
stra-na. To je “poetika neutjecaja”, sa velikim literarnim dosezima ali pri-lično zatvorena u svoju formu. Sli-čan je slučaj, po mome mišljenju, sa Borgesom. Svi oni koji su išli tra-gom Borgesa, koji je vjerovatno naj-veći pisac XX. stoljeća, osim možda Danila Kiša, samo su postali njego-vi blijedi epigoni. Zašto Dizdar nema “direktnih poetičkih nasljed-nika”? Ne kažem da ih ne može imati, možda se samo nije rodio naš Kiš. Inače mislim da se s Dizda-rom, koji je nesumnjivo dobar pjes-nik, odavno nacionalno i politički ma nipulira. Kad čujem da neki glu-mac, onako dubokim glasom i pun lažnog patosa, deklamira “Ko je ta, šta je ta, Bosna da prostiš”, mene
obuzme neki stid, i dođe mi, da pro-stiš, da sve to postmodernistički ismijem: i Dizdara, i Bosnu, i “do -bre Bošnjane”, i sebe...
Tvoja dojmljiva ratna lirika svje dočanstvo je jednog vre-mena koje zaista nije bilo sklono Bosancima, Bošnjacima na -pose, pa je čak, kažeš, to je vri-jeme logorskom žicom razdva-jalo komunizam od kapitalizma. Koje su po tebi dobre, a ko -je loše interakci-je -jednog i dru gog ideologema, društve-nog ure đenja, gospodarskog re žima, ili kako već hoćeš…?
Sklon sam ustvrditi da mi koji smo živjeli u socijalizmu a sada u kapitalizmu ne znamo skoro ništa ni o socijalizmu ni o kapitalizmu. O socijalizmu govorimo sa čežnjom, a o kapitalizmu sa zebnjom, zaborav-ljajući pritom na zebnju koju smo osjećali u socijalizmu a čežnju pre -ma kapitalizmu. Smiješni su mi ti nostalgični recidivi, koje vjerovatno i sam imam, o “socijalističkom dobu blagostanja”, ta poređenja “ovoga i onoga doba”, tipa mogli smo s jugo-pasošem ići svuda po svijetu, spa-vati bezbjedno po parkovima i sli-čne baljezgarije. Pa, mogli smo, ali nismo imali para, ni za odlazak kod daidžinice u Cazin, ili spavanje u najgorem studentskom hostelu. Mislim da o dobu socijalizma mora-mo više govoriti – kao i iskustva iz njega koristiti u literaturi – osla-njajući se na znanstvena istraživa-nja, nego na naše osjećanje, i sjeća-nje. Prvoblem je što tih istraživanja mi skoro da i nemamo.
U pjesmi “Konvoj“ spretnom alu zijom (intertekstualnom in -ter vencijom) na pjesmu iz fil ma “Tko to tamo peva“ također si lucidni navjestitelj genocidnih nakana dojučerašnjih Titovih
Da bih pisao, ja moram biti smiren i radostan. U ratu sam bio potpuno, ako ne uništen, onda dove-den blizu granice uni-štenja. S druge strane, mislio sam da pisanje nema nikakvog smisla ako Bosna bude oku-pirana. Da se je to desilo, mislim da
bih se ubio.
izaslanika. Spram rep re sivnih metoda uglavnom si sarkasti-čan što je odlisarkasti-čan od raz tada-šnjih zbivanja. Jesi li ne ke “nezdrave radnje“ već pri m je -ćivao u Drugoj Jugosla vi ji, jer, osobno znam da nisi bio poslu-šno zadojeni “omladinac“.
Meni je bilo nezdravo što je mo -ja majka Derviša imala više slika druga Tita nego mojih. Bio sam lju-bomoran na toga tipa. Kako majka, koja me voli najviše na svijetu, može voljeti nekoga više od mene? Da apsurd bude veći (a o tome sam, kao i o prethodnom pi sao u svojim proznim knjigama) za mislite ovu sliku: moja majka, izbjeglica u Šve -dskoj, nakon rata dolazi na zgari-šte naše kuće, i pla če; mi je tješimo, a ona nam kaže da plače što bar jednu Titovu sliku nije spasila! To je, po meni, slika izgubljenosti svih nas: svi plačemo na zgarištima na -ših domova sa slikom u glavi tipa o kojemu ne zna mo ništa. Kad govo-rim o “tipu” mislim na cijelo jedno razdoblje, na naš život, na socijali-zam kao društveni sistem... Ja ne mogu ništa objektivno reći o Jugo-slaviji, jer o njoj ništa ne zna m. Čekam već dvadeset godina da mi neko znanstveno objasni šta je to npr. socijalističko samoupravljanje. Kad to kažem, mislim zbilja ozbilj-no, ne zezam se. Što ne znači da se s tim i ne može zezati. Pogledajte, Hrabala, ili Vojnoviča! Uz gred, pri je izvjesnog vremena sam čitao ne -koliko tomova Titovih govora, tre-balo mi nešto za scenarij. Bože moj, što je to smiješno! Danima sam se valjao od smijeha. Taj smijeh bila je nekakva nadoknada na onu zeb-nju koju sam osjećao u socijalizmu, s tim, priznajem, što je se nisam riješio, s njom ću izgleda i umrijeti.
Nadam se da nije preuzetno eti čko pitanje: Koliko se “iza ži -ce može biti kreativan”? Rusi
su u takvom razdoblju napisali ne zaobilazne, odista značajne ro mane, recimo jedan Piljnjak, Babelj, Oleša, Zamjatin, pa pjesnici kao što su Osip Man de lj -štam, Ana Ahmatova i Ma ri na Cvetajeva… i tako dalje.
Zaboravio si, po meni, najboljeg, kad o tome govorimo – Varlama Ša lamova. Šalamov je dokaz da se velika literatura može pisati i kad čovjek padne ispod svega egzisten-cijalnog. To me podsjeća na onog Kranjčevićevog Zadnjeg Adama koji po ledu noktima ostavlja trag. Nisam sklon onim mišljenjima koji zagovaraju “trunku torture” za do -bro pisanje. Ali sam zagovornik da je književnost jedna od najvažnijih komponenti civilizacije, ma na kom stepenu civilizacija bila... Inače, mi slim da mi “na ovim našim re gi -o nima” zadnjih decenija ne-o pra v -da no ne čitamo rusku literaturu, je dnu od najvećih u svijetu, od ru skih romantičara i realista do sa -da. Prije kratkog vremena, na pri-mjer, čitao sam Červinskog i najno-vije ruske drame. Kako je to dobro, Tito dragi!
Kako da ja postanem dobar
čovjek?
Gdje smještaš svoju nostalgiju, pomažu li tu dove ili je razoča-ranje posvemašnje?
Ja uopće nisam razočaran. Ne shvatam to stanje duha. Niti sam neki “dovepsihoanalitik”. Nostalgi-ju smještam, i to je mislim veoma
vidljivo, u literaturu, onu koju pi -šem, onu koju sam pročitao, i onu koju čitam. A dove upućujem u sve nerodovitijim džumama (godina-ma tražim džamiju u kojoj me neće maltretirati sa hudbama!), i sve bro jnijim svojim umrlima. Zadnjih godina mi umire puno dobrih ljudi, od oca do prijatelja, i to je fenomen koji me sada zanima. Dobri ljudi. Zašto mi Svemilosni uzima dobre ljude? Kako da ja postanem dobar čovjek? Tragam za dobrim ljudima, hoću da se s njima družim, čim osje tim djelić zloće kod nekoga, od -lazim. Znam da sam spreman za dobre ljude, lišio sam se pritom po -t rage za drugim osobinama ljudi koje su mi nekad bile važne. Pri-mam i neobrazovane i dosadne i ne inteligentne i prljave i smrdljive i lijepe i ružne – samo da su dobri.
Zanima me tvoja mjestimična uporaba bosanske ikavice (mli -ko, vrime, srića, lipo, svit itd.) koja povremeno zaživi u tvo-jem djelu. Odakle interes da se ona oživotvori?
Odrastao sam “na ikavici”. Sada se malo zna činjenica da je ska ikavica, ustvari, osnova bosan-skog jezika. Adem Handžić u knjizi “Tuzla i njena okolica” iznosi ne -v jero-vatan postotak protežnosti ika vice do dolaska Austro-ugarske u Bosnu. Standardizacija južnosla-venske štokavštine je vremenom uklanjala ikavske segmente iz jezi-ka. Ijekavica je pomicala ikavicu, tako da se aree štokavskoikavskog Dove upućujem u sve nerodovitijim džumama (godinama tražim džamiju u kojoj me neće maltretirati sa hudbama!), i sve brojnijim svojim umrlima. Zadnjih godina mi umire puno dobrih ljudi, od oca do prijatelja, i to je fenomen koji me sada zanima. Dobri ljudi. Zašto mi Svemilosni uzima dobre ljude? Kako da ja postanem dobar čovjek? Tragam za dobrim ljudima, hoću da se s njima družim, čim osjetim djelić zloće kod nekoga, odlazim.
govora sve više smanjivale. Tome je doprinijela i “modernizacija”. Uzet ću jedan primjer. Moja majka je go -vorila mliko kod kuće, a kada ga je prodavala državi zvala ga je mlijeko. A ikavica je lijepa, neobično po -e ti čna i m-elodična, bogomdana za pjesmovno oblikovanje.
Po naglašenom erotiziranju, se k sualnim aluzijama, tjeles -nim simetrijama i parabolama i tako dalje, kao da si poti ca j no prethodio takozvanim “stva r -nosnim pjesnicima“ koji lju bavnu igru ipak ne mogu dru -gačije izraziti nego ekspli ci t no? Nije li tek takav način vu l garno nasilje nad poetskim i proznim tekstom?
Seksualnost me je oduvijek za ni mala. I to je velika, prilično ne is -tra žena, tema svjetske književnosti. Ja u književnosti bilo što da ra -dim, malo istražujem. U letimič-nom pregledu svjetske književnosti za panjujuće je pomanjkanje tema -ti ziranja toga, jednoga od najvažnijih, segmenata ljudskosti. Civiliza -ci ja je iz vijeka u vijek postajala sve vi še puritanska. Ulogu pri tome je, kao što znamo, odigrala crkva, tj. ne ki njeni pokreti. U islamu, na pri mjer, osim u fokusu tih, u većini slu čajeva ortodoksnih pokreta, od nos spram seksualnosti bio je pos ve pri -rodan i ljudski. Pročitajte sa mo, na primjer, Gazalijev “Vrt mi lo va nja”!
Jesi li zbog takvog tjelesnog fungiranja u jeziku imao prob -le ma od tzv. čistunaca koji bi nas učili nesnošljivosti spram
knj ževne slobode? S koje su ti strane zagovarači upućivali po hvale, a s koje strane su do -la zile pokude i – je li ih uopće bilo?
Jezik nije uvijek polje slobode. Puritanizam u jeziku je našao plo-dno tlo. Zanima me, primjerice, otkud uopće pojam “vulgarizama” u tako negativnom naboju. Hajde da napravimo mali pokus. Riječ kurac je lijepa riječ, prirodno na s -tala i trajna, označava dio našega tijela odlučujućeg za opstanak čov ječanstva. Zašto bi onda riječ penis bila adekvatnija? Ja ne znam odgovor na to pitanje. U Bosni, pak, pitanja seksualnosti i erotičnosti koje sam pokrenuo u nekim svojim djela – a ja mislim da je to pokrenuto u dobrim tek-stovima – gotovo da nije izazvalo nikakvu reakciju. Bilo je nekih usmenih prebacivanja lažnih pu -ritanaca, koji su to pokušali tuma-čiti u polarnosti “ruhani i šejtani inspiracija”, pripisujući seksual -no sti šejtanske iluminacije. Ne znam gdje su našli te “teorije”? Va ljda je seks i ljubav ishodište me leka, a ne šejtana. Isti ti su spre mni da seksualno opće sa dje -vo jčicama, i da danonoćno pretra-žuju sexi web stranice. Govorim o lažnom puritanizmu, u Bosni da -nas vrlo fluktualnom, koji, kao, svoju inspiraciju crpi iz tradicije. Ta kve tradicije u Bosni nema. Ja sam o seksu slobodnije rasprav-ljao sa svojom rahmetli nenom, po božnom i bogobojaznom, bolje od ovih retarda. U stvari, s njima i ne raspravljam.
Pisac iz nigdine
Za “nas“ bi posebno bilo intere-santno čuti koji su tvoji favoriti bo sanskohercegovačke knji žev nosti, ali i one iz exJugosla -vi je. Od kojih se bolje učilo o pri hvatljivijem “svijetu“ litera -tu re? Ne zaboravimo ni Euro-pu…
O, ima toliko pisaca koji su moji “favoriti”. Više, doduše, u evropskoj literaturi nego u južnoslavenskoj. Talijan Alessandro Baricco, Nije-mac Daniel Kehlmann, Austrija-nac Christoph Ransmayr, Norveža-nin Erlend Loe, Libanac-Francuz Amin Maalouf, Francuz Pascal Quignard, Englez-Pakistanac Ha -nif Kureishi, Holanđanin-Iranac Abdolah Kader... Iz Hrvatske tipu-jem na Zorana Ferića, iz Bosne na Asmira Kujovića, iz Srbije na Sve-tislava Basaru. Primijećujete da se radi o prozaistima. Manje, dakle, pratim druge žanrove. Osim poezi-je u Bosni. Tu sve čitam. I tu ima sjajnih pjesnika. Admiral Mahić, Mile Stojić, Milorad Pejić, Naida Mujkić, Saša Skenderija, Damir Uzunović, Asmir Kujović...
Kako ti inače izgleda slika su v -re mene svjetske književnosti?
Carlos Fuentes u jednom inter-vju za svjetske živuće pisce rekao: “Svi smo mi Šeherezadina djeca”. Sjajno opažanje, i nadasve tačno. Na ime, nakon svim “izama” u svjetskoj književmosti XX. stoljeća, ono što je preostalo književnosti je – priča. Uočljivo je da pisci (prozai-sti, naime) nastoje ispričati zanim-ljivu priču, koristeći sva dosada-šnja iskustva “izama”. S druge stra ne, fantastično je da je književ-nost – nakon svih onih teorija o “kra ju književnosti”, a pogotovo iskustava globalizacije – ne samo opstala, nego je i iskoristila taj glo-Ne može, primjerice, Abdulah Sidran biti veliki pisac sa jednom
dobrom knjigom poezije. Nedžad Ibrišimović već može, sa obimnim opusom, a da je Bog dao da je ispunio sav svoj stvaralački potenci-jal Ibrišimović je komotno mogao biti svjetski pisac...
balni proces u svoju korist (za raz-liku od onoga što, kažu, vlada svije-tom – ekonomije). Mislim da se tek sada može i u geografskom smislu, a ne samo u duhovnom, može govo-riti o nečemo što smo odavno nazvali – svjetska književnost. Da navedem (uz ona koja sam naveo iz evropske književnosti) samo neka imena čija djela volim: Roberto Bolano, Philip Roth, Rana Dasgup-ta, Rabih Alameddine, Paul Aus -ter, Rawi Hage, Čingiz Ajtmatov, Patrick Süskind, M. Vargas Llosa, Junot Diaz, Jhumpa Lahiri, Jaro-mir Štetina, Khaled Hosseini, Haruki Murakami, Peter Høeg, Lloyd Jones...
Do nas u Hrvatskoj dopiru gla-sovi upućenih. Na primjer, kažu: da je Nedžad Ibrišimović napisao samo “Ugursuza“ nje-gov nemjerljiv doprinos BiH knji ževnosti bio bi dovoljan. Isto kažu i za tvog “Šehida“, uz mnogo epiteta hrabrom struk-turiranju kompozicije romana koji nije samo postmodernistički ustupak. Kako se nosiš s ta -ko obvezujućim prosudbama i što dalje?
Recepcija naše književnosti sklona je fokusiranju na jedno, “fun damentalno”, autorsko djelo. To je tzv. magistralno shvatanje književnosti. Ja tako književnost ne promatram. Bez margine, ne -ma ni -magistrale. Sjećam se svojih prvih, gimnazijskih, iskustava čitanja. Pročitam dobro djelo ne -kog pisaca, pa onda tragam za svim dru gim njegovim djelima, pa onda se “kačim” na njegove poetičke su drugove, pa, možda, i na ko -rpus književnosti kojoj pripada. Pri znajem da sam svjestan kako ima pisaca koji nakon svoga re -mek-djela napišu nekoliko osred -njih ili slabih djela. Priznajem da
sam i danas nad tim dječački začu-đen: kako, na primjer, jedan Eco nakon genijalnog “Imena ruže” može da napiše jednog osrednjeg “Baudolina”, ili, još gore, veoma loš roman “Praško groblje”?... Inače sam sklon piscima sa velikim opu-som (što ne znači da mi nisu dragi pisci kao Huan Rulfo, ili John Fa -nte, na primjer), i taj fakat velikog opusa povezujem, s pravom ili ne, sa pojmom “velikog pisca” (ako ta -kvo što uopće postoji?). Ne može, primjerice, Abdulah Sidran biti veliki pisac sa jednom dobrom knji gom poezije. Nedžad Ibrišimo-vić već može, sa obimnim opusom, a da je Bog dao da je ispunio sav svoj stvaralački potencijal Ibriši-mović je komotno mogao biti
svjet-ski pisac... I, da budem neskro-man, meni je taj okvir bh. knjiže-vnosti sve više i više preuzak, i sve me manje zanima moja poziciona-rinaost u tome. Ono što me zanima je moja iluzija da učestvujem u nekoj globalnoj literaturi, i moje mjesto u tome, kao pisca iz nigdi-ne, koji piše u zemlji i jeziku mar-ginaliziranih u tim globalnim kulturanim tokovima. Da budem po s -ve jasan. Danas čitamo neke ino-zemne aktualne pisce koji nipoče-mu nisu bolji od bh. ozbiljnih aktualnih pisaca. Ali, oni se čitaju i valoriziraju u svjetskom miljeu, a mi ne dosežemo ni do Brčkog. Je -dan Julian Barnes je slabiji pi sac od nedavno umrlog Nedžada Ibri-šimovića.
Nemojte pomisliti da sam ja neki veliki patriota, neki domo-ljub spreman da veliča i ono dobro i loše bosansko. Naprotiv, klonim se takvih patriota, takvi patrioti koji to rade iz svoje dobrote kod mene izazivaju nelagodu, a kad to rade radi utili-tarnog patriotizma gađenje. Pogotovo u sferi kulture.
