Jutro
Jutro čarobnjaka je najveća avantura pariškog duha, iz sredine XX stoljeća, to jest iz doba kada je Mediala najavljivala novo svitanje, u sumornom obzorju crvenog terora, s ove strane Gvozdene zavjese. Nisam rekao: francuskog duha. Mogao sam reći da je to bilo djelo Jacquesa Bergiera. Kao što se i za Medialu kaže da je moje djelo. Ali, to nije ni važno. Osobito za one koji sve mogu ukrasti, a osobito ideje.
Jacques Bergier je genije. Genije generira generacije genija. To bi i mogla biti definicija, ali ona ima nekoliko korolarija. Oni stvaraju škole. Škole katkada traju vrlo dugo. Pitagora je jedan od tih, s tom razlikom što Pitagora nikada nije postojao.
Bergier je bio ratnik, koji na bijelom konju ulazi u Lion, kao osloboditelj. Hvalio se da je odlučio rat. Odlučujuće je bilo njegovo znamenito lociranje njemačke baze tajnog oružja, u Penemündeu. Ali, hvalili su se i drugi geniji: Fleming, Thuring, da su imali značajnu ulogu u ratu, i njegovom ishodu, i da se, bez njih, rat nikada ne bi okončao. Uostalom, ratu nema ni konca ni kraja, pa svatko ima svoju šansu. Najveći rat je rat duhova. U takvom smo ratu i
učestvovali. Htjeli ne htjeli. Bergier je imao velike ideje. Koje je znao lansirati u svemir. Jednu nije htio ni prihvatiti, kad su ga savjetovali: Da od ideja, kadrova i logistike, nastale oko časopisa Planete, stvori – religiju. To je, uostalom , već iskoristio, jedan drugi pisac. Amerikanac. Za svoje ideje. Gadgete. Mehaniku magije. Naprave iluminacije, panaceju zdravlja i vječne mladosti;
instrumentarijum ludila. Bergier ga spominje. Jer piše o svijetu bizarnosti. Iznosi čitavu galeriju opskurnih ličnosti, koji se trse da usmjere povijest. Ron Hubbard je napisao knjigu, «od koje se ludi», kaže Jacques Bergier. No, on je stvorio religiju, scientologiju, ali više zbog bogatstva, nego zbog Boga. A Bergier nije imao takva iskušenja. I u Mediali su to neki predlagali; oni koji nisu znali što je duša i kolika je njena cijena.
Paklenih knjiga je sve više. Bergier je, međutim, knjižničar paklene knjižnice. Pa, ipak, to i takvo bibliotekarstvo, bilo je i naša opsesija. Ali, lato senso,
Babilonska knjižnica tema je koju smo, barem ja, Ljubo i Šejka, namrli od Argentinskog knjižničara i pjesnika, J. L. Borgesa. Tema knjige je neiscrpna. Teško je imati uvida o bibliotekama u Nebu. Pa i o onima u Paklu. William Blake je imao vizije paklenih knjiga, pa je silazio i u tiskare Pakla. I u Jutru čarobnjaka susrećemo često temu knjige. Biblioteku koju nitko ne čita. Jer da čitaju te, zaboravljene knjige, ne bi se nanovo izmišljala «topla voda».
Koji je smisao tog i takvog bibliotekarstva, u optici ovih književnih genija. I u svakom slučaju bizarnih ljudi, kojima je knjiga neka tajna, a možda i oružje. Često iznosim jedno proročanstvo, koje može objasniti ovu osobitu percepciju Gutenbergove galaksije: Antikrrist će doći preko «mosta od papira». Nitko nije danas zabrinut Antikristom, osim možda Hollywood. Njegov pobratim, i
zaustavljao pred Zlom; ulazio je u – tajne odaje. Jacques Bergier nije.
Nagovarali su ga, tamo iz marketinga okultizma, da mu – prodaju tajne. Znate neku tajnu, koju ja ne znam? Pitao ih je fantastični realista. Tu su oni zastajali. A Robert Templ se hvali da je slobodni strijelac, ali sam bio primoran, u Vrtu iluminata, raskrinkati njegove kupoprodajne ugovore, koje se uglavnom odnose na dušu, ili na slavu. Zapravo, treba proslijediti istraživanje knjiga.
Ne smijem zaboraviti: Jacques Bergier proučavao je Zlo. Nije mu bio jasan nacizam. Možda je on ispisao prve tajne o okultnoj i magijskoj pozadini nacizma i iznio svu površnost u sve stereotipe s kojima se barata u tumačenju fenomena Hitler. I svega onoga zagađenog okoliša oko Trećeg Carstva. Kako se priprema Zlo. Teolozi bi se također mogli trgnuti iz svoje čamotinje. I mogli bi uzeti knjige u ruke. Jer, dobro je rekao Krleža: Nitko ne čita teksta. A Zlo je tema koju je Bergier morao razriješiti, to jest istražiti njeno pravo značenje. Ne možemo se igrati s riječima i s temama. Povijest će nam biti nejasna. Tko god, tu i tamo, obično nikada i nigdje, prati moje razmatranje o Uerki, tajanstvenoj Knjizi URK, Leonidu Šejki, Ukrajincu u Beogradu, koji je utemeljio Ured za registraciju i klasifikaciju i proglasio se Velikim Klasifikatorom, zna da
fenomenu knjige pridajemo temeljno značenje, slijedeći sve one koji se rastegli taj pojam da Pakla i Slanih planina mormonskih arhiva, zna o čemu se radi i da se nastoji stvoriti zajednica slobodnih strijelaca koji će otkrivati opasne tajne i osobito one koje smjeraju Zlo. Bergier je, ne samo kada govorimo o Zlu, nego i o knjigama, dao jedan filozofski, pa i teološki izričaj, jednu dubinu, koju ni Argentinski bibliotekar nije postigao, sa Alephom, Babilonskom bibliotekom i s knjigom od pijeska. I družeći se sa Uerkom, nastojim da im dam nešto od te percepcije, argumentacije i dubine. Pa ipak ih sablaznim kada kažem: Da su Jacques Bergier i Martin Gardner možda jedini koji čitaju knjige. Osporavam Foku sa Grozda, jer ipak netko čita. Foka iz Bronxa je, dakako, Charles Fort. Kojemu smo u Uerki poklonili najveću pozornost. I u pariškim krugovima. I širom svijeta. Mnogo je Fortovih fanova i fanatika. Začudili biste se kada bi ih imenovao. Rekao bih da je forteana, riječ koju dugujemo njegovom imenu, osvojila svijet i duhove, sa kompleksom bizarnosti, otkrića, humora, smjelosti, pabirčenja, arhiva u kutijama za cipele donesenih iz obližnje trgovine,
informacija, istraživanja, dugih noćnih čitanja časopisa i knjiga, «koje nitko ne čita», izdanja koje izdaju forteanci, drukčijeg shvaćanja svijeta, koji je sada kompleksniji. Nikada svijet više neće biti jednodimenzionalan, ma što to značilo. Nikada više neće vladati teror jednoumlja. Osim, možda, u Zagrebu, gdje još živi jedno minulo vrijeme, koje ne zna sahraniti mrtve. I gdje je Tito jedino čudo i veličina. Nije da Bergier nije zastao pred novim riječima, onog doba: Tito, beseže, diditi. I ništa više. Svi su u Parizu čitali Čahotina
(Tchakhotine, Le viol psychique de foules), koji je prvi u svijetu objavio nove tajne vladanja masama. Čahotin je opisao sve tajne koje je bio naučio i Tito. I često su ga citirali. Dakako, prije svega ljudi oko Bergiera. A bila je to plejada. Kao i nekada. Kao i uvijek. Što ću ja tamo? Svakako da nešto naučim, jer bio
sam radoznao. Čahotin je razotkrio metode osvajanja duša, ili, bolje rečeno, zarobljavanja duša. Te tajne su znali svi koji se prošli kroz škole Kominterne i terora. Shvati sam smisao onih kontrastnih, crno-bijelih, printova na zidu, koje su predstavljali surovi lik Vođe. Viđao sam kao dijete, po zidovima Kotora, šablonom umnožen Titov lik; tim postupkom su se služili i slavni umjetnici grafita; ja i Kristina vidjeli smo njegove grafite prije nego što će postati slavan, na zidovima Londona, komentirali ih baš s obzirom na taj postupak koji je znalački rabio teror; Banksy je s tim grafitima postao slavan, skup i ostao tajanstven; sve smo to mogli predvidjeti, kaom, što bi ga mogli locirati. A u Kotoru sam vidio teror, krv po ulicama, surove krvoloke na djelu i na nedjelu. Jer to je moralo ići jedno s drugim, kaže Čahotkin. Ne ide to jedno bez drugog. Lik će se za uvijek urezati u pamćenje. Strah i užas ostavit će dubok trag u psihi onih koji su to vidjeli i osjetili. Oni će zauvijek biti određeni. Izmijenjeni. To je tajna novog čovjeka, mutanta, kojeg često spominju i ljudi oko Planeta. A kojega su projektirale monstruozne ideologije. Pitao sam se zašto ti svjedoci, ti akteri, te žrtve, njihovi bliski, pa i sami krvnici, šute o tim strašnim iskustvima i tajnama. Ispitivao sam ih. Bez rezultata. Što pamtite iz tih dana? Oni su govorili neke beznačajnosti. Fantastični realizam otkrio je strašnu realnost. Logori su postali opsesija; konačno se provalili sustav; Orwel je bio pokajani iluminat. Postojala je riječ za taj ideološki teror novih satrapa: Loygor. Riječ su proizveli dva američka pisca, te rase duha: Lovecraft i Bierce. Kažu da su to uradili istodobno, poštujući neizvjesne mehanizme sinkroniteta, ili Komitet kozmičkih koincidencija ( KKK, kako ih imenuje R. A. Wilson). Bierce je bestraga nestao. U paralelni svijet? Riječ, Loygor, se različito pisala. Ortografija nije utvrđena. Rječnici je nisu prihvatili. Ja sam često pisao o tom fenomenu, nastojeći dati neki doprinos njenom tumačenju. Ona prije svega znači krv i teror u svrhu prosvjetljenja. Iluminacije, «više svjetlosti». Mutanti su užasavali Bergiera i nije prihvatio zastrašujuću znanost. Bilo koje provenijencije. Gdje srlja svijet?
Možda se smisao tog procesa krije u Maupassantovoj priči Horla? Ali, pisci Jutra čarobnjaka nisu razriješili tajnu. Nije to samo zbunjivalo Orwela i sve brojnije pisce antiutopije. Nego i nas, oko Uerke. Pobrinuli smo se da
pokrenemo prvu ediciju te sumorne vizije porobljenog svijeta, nastanjenog mrtvim dušama, u ovim našim okolnostima.
Fort nas je naučio što je kuća. Možda je kišobran krov nad glavom. I puževa kućica. Što je pismo? Koje su tajne mora? Odakle kiše žaba, margarina, jabuka i artefakata? Gdje su oni što su se izgubili? Oni su otkrili paralelni univerzum. Jedva da je netko prije njih znao što je to kamen. Može li kamen skakati. Pada li s neba. Mislilo se, a i on je to mislilo, da svakog dana može izmisliti jednu nauku. Iznenađenja je bila na pretek. Imao je Bergier svoje učitelje. Bio je to, prije svih, veliki Chesterton. Svi oko njega su bili forteanci i čestertonovci. Ali, kada je u pitanju fenomen knjige, Bergier je kod Chestertona otkrio fantastičnu ideju da se u knjigama razriješe tajne nekih povijesnih zbivanja, ili, u još boljem slučaju, da se «u nekom elizabetanskom sonetu», otkrije najava budućeg
atentata. Chesterton je predlagao da se utemelji jedan odjel policije koji će proučavatui lkiterarna djela, u policijske svrhe, to jest u borbi protiv Zla. Jutro čarobnjaka donijelo je malu antologiju te književnosti prekognicije. Uerka je oprihvatila tu ideju. Jer genije generira generacije genija. Bilo je u toj antologiji frapantnih najava: Potapanje Titanika, SS odredi, ubojica koji serijski ubijaju slučajne prolaznike, bez ikakve političke ili kriminalne selekcije. Sve je to najavljeno, u knjigama. Nastradamus nije prorok nego nadrealisitički pjesnik koji je najviše povijesnih događaja predvidio. Nalazio sam i dosta slika koji su proročke; nadao sam, se nemogućem. Da ću učiniti egzaktnim te pretpostavke. Ili da će netko to drugi učiniti, umjesto mene.
Mislim da je neizmjerni učinak Jutra čarobnjaka. Pobrinuo sam se da ga prevedem, ali nisam, imao uspjeha sa izdavanjem. Svi primjerci su izgubljeni, negdje u labirintima hrvatskog izdavaštva, u bespuću te naše zbilje, gdje haraju hobotnice, koje i jesu najava Horle ili Levijatana. Gospodin Ćelap, u predratnoj Prosvjeti imao je dobre namjere, ali svi drugi, oko njega, nisu.
Neću nabrajati mane te pariške plejade fantasta. Ili, one Bergierove. Osobno bih radije napisao Jutro mistika. Ali, tko će dočekati povoljne vjetrove; ja to vrijeme nemam. Temeljna mana je u njegovoj formulaciji magije. Ona nije ništa više nego – tehnika. Neke slične definicije doći će kasnije. Zapravo, Bergier je prezirao modernu znanost, ili sve njene brojne zablude. Rugao se Akademiji. Govorio je da znanost, u oficijelnim institucijama proizvode apsurdne zablude. Donio je, kao čovjek klasifikacija, kao iskusni forteanac, spisak velikih
znanstvenih zabluda. Kamenje ne pada s neba, avion nikada neće poletjeti, lokomotiva je beskorisna; nema se što više istraživati, odustanite, sve je otkriveno. Srećom, ljudi nisu odustajali. Dolazili su tehničari. Koji ništa nisu znali o znanstvenim dogmama, i konstruirali prvi avion. Kamenje pada s neba. Lokomotiva se zakotrljala po svijetu. Ima se što otkriti. Ako nas ne spriječi Nova inkvizicija. To je Bergierova sintagma, puna sadržaja i zle kobi. Preuzeli su je pisci Amerike. R. A. Wilson je napisao knjigu na tu temu. Ali, ja sam sada pred tom i takvom Inkvizicijom. Ja sam uvijek pred nekom hajkom, a često pobjegnem u – paralelni svijet; ali, to je predmet moje poezije. Za nekoliko dana ću u beogradskom Heksalabu dokazivati da je kvadratura kruga moguća. I da je moguća duplikacija kocke. I trisekcija kuta. I da znanost proizvodi zablude, koje samo tehničar može osporiti. I Bergier i Gardner bavili su se znanstvenim
humorom i humorom znanstvenika. Na ovom puta ne mogu mimoići samog sebe.
Treba li spominjati da je Bergier začetnik jednog spora, koji traje do danas. Fasciniran velikim ličnostima povijesti, bio se posvetio slavljenju Ruđera Boškovića. Tvrdio je da je bio srpski isusovac. Već onda, u Parizu, izazvao je sporenje dvije dijaspore. Kasnije se osvrnuo na taj incident. Spor još traje. Na jednoj drugoj razini.
Evo, dakle, knjige koja nas je naučila što je knjiga. I koja nas poziva na čitanje. Istraživanje Istine. Da svijet ne bi utonuo u laž novog ropstva.
