RAZORITE PARIZ
NASLOV IZVORNIKA Liquidate Pariš prevela Rebeka Toth BIBLIOTEKA RabteMfo IZDAVAČ: Zagrebačka naklada 10000 ZAGREB ZA IZDAVAČA Zdenko Vlainić UREDNIK Krešimir MaligecSLIKA NA NASLOVNICI Zdenko Vlainić KOMPJUTORSKA OBRADA NASLOVNICE Dario Bajurin GRAFIČKA PRIPREMA: Spomik d.o.o. 10000 ZAGREB TISAK: Studio Moderna 10000 ZAGREB Copyright © Sven Hassel, 1971. Copyright © ZAGREBAČKA NAKLADA 2004. Sva prava pridržana. Dijelovi ove publikacije ne smiju se reproducirati ili koristiti u bilo kojem obliku ili bilo kojim sredstvom, elektroničkim ili mehaničkim, uključujući fotokopiranje i snimanje, ili bilo kakvim informatičkim
SADRŽAJ Bez milosti u Sektoru 91 ... Posljednji sat... Golgota... U potrazi za smještajem... U Hemingwayevu stilu... Izgubljena strojnica... Otkriće američkog skladišta... General von Choltitz posjećuje Himmlera... Može li Pariz biti spašen?... Stražarnica u hotelu Meurice... Bijeg iz zatvora u Fresnesu... S Redcoatom na Montmartreu... Noćno putovanje Parizom... Kapitulacija Gestapa... Večeru Parizu...
Odbijanje izvršavanja naredbi...
PRVO POGLAVLJE
"Pitam se", rekao je Maleni, zaklanjajući oči rukom dok je gledao prema obzoru, "bi li se moglo stići do Engleske plivajući?" "Vjerojatno", odgovorio je Legionar, dosađujući se. "Da si riba ", dodao je Stari Un. "I imaš sa sobom zalihu hrane -" "Znaš, to bi moglo potrajati. " "A-ha." Maleni je ponovno pogledao preko mora, mršteći se i če-šući se po glavi. "To je već netko napravio?" naposljetku je upitao. "Da, ali nije krenuo odavde. Ne kreću odavde. " "Kamo bi stigao da kreneš odavde? " bio je uporan Maleni, koji je doista znao biti dosadan kada bi se dohvatio neke teme. Legionar je slegnuo ramenima. "Proklet bio ako znam... možda u Dover. " "Sranje ", rekao je Heide. "Mi smo točno nasuprot Brigh-tona. Nismo niti blizu Doveru. " "Što misliš, koliko je daleko? "ponovno se javio Maleni."Hm... trideset kilometara. Osamdeset kilometara. Daleko je, u svakom slučaju. " "Zašto ne pokušamo? " Stari Un se nasmijao. "Zato što bi se utopili prije no što dođete na pola puta. " "Želiš se kladiti? " "Zašto ne? To je posve izvjesno!" "Naravno ", promrmljao je Barcelona, "uvijek postoji neko drugo mjesto. I ako skreneš s puta, što će se vrlo vjerojatno dogoditi, jer jedan komad mora izgleda točno poput bilo kojeg drugog komada mora, pa nikako ne možeš znati gdje ćeš završiti. Možda ćeš biti dovoljno sretan da naletiš na obalu Irske, ali ako prodeš pokraj nje, onda ćeš morati nastaviti sve do Grenlanda." "Ipak bih pokušao ", rekao je Maleni. "Radije bih plivao beskrajnim oceanom do kraja života, no što bih se nastavio boriti u ovom prokletom ratu. " Da bi stvari bile još apsurdnije, doista smo počeli vježbati preplivavanje. Svakoga dana otplivali bismo malo dalje no prethodnog, uvijek se iscrpivši do krajnjih granica, uz pravilo da najslabiji mora držati tempo s najjačim. Osobno sam napustio ideju plivanja do Grenlanda onoga dana kada sam se zamalo utopio zbog grča. Da nije bilo Gregora, rat bi za mene bio završen. Ali nekolicina ostalih nastavila je s vježbama. Vraćali su se u ponoć nakon posljednje vježbe, svi potpuno iscrpljeni, ali ustrajni u tvrdnji da su vidjeli englesku obalu na obzoru. "Još samo nekoliko tjedana", rekao je Maleni, "i mislim da ćemo uspjeti. " Nikada nisu dobili priliku za to. Iz nekog nama nepoznatog razloga, straže duž obale su bile udvostručene, a prije no što su Maleni i njegova ekipa plivača preko Kanala smislili način kako da ih izbjegnu, povijest je ugasila njihove ambicije u obliku iskrcavanja u Normandiji. Rat se još jednom umiješao.
BEZ MILOSTI U SEKTORU 91
Ispaljivali su granate na nas. Bunker je već bio izravno pogođen, pa se pijano naginjao na stranu, jednom stranom ukopan duboko u pijesak, a drugom izdignutom uvis. Krov je bio uleknut u sredini. Po mom mišljenju, granate su još strasnije od bombi. One se još okrutnije poigravaju sa živcima. Stvaraju paklensku buku, i padaju onamo gdje se to najmanje očekuje. Kod bombe se barem može izračunati mjesto na koje će vjerojatno udariti. Još jedna eksplozija. Bunker je primio svoj drugi izravni pogodak. Ovoga se puta krov urušio, pijesak i zemlja prosipali su se po nama, zasuli su nas komadi betona, a sva su se svjetla iznenada ugasila. Oni koji su uspjeli, izišli su van. Bojnik Hinka bio je izbačen van naglavce i prizemljio je na hrpu otpada. Oprezno je ustao. Krv mu je oblila lice, uniforma mu je bila razderana na komadiće, batrljak njegove desne ruke groteskno je provirivao kroz razderotinu na rukavu - prošlo je dvije godine otkako je izgubio ruku, a batrljak mu još uvijek nije zarastao kako treba. Horda skičećih štakora iskočila je iz ruševina bunkera. Jedan je u panici pojurio prema bojniku. Uhvatio mu se za prsa, rastvorivši svoja ružna usta i pokazavši red oštrih žutih zubi. Maleni je nadlanicom udario beštiju i odbacio je na tlo, gdje su je istoga trenutka napali njezini prijatelji i raskidali na komadiće. Iz daljine, topništvo marinaca je neprestano pucalo po nama, polako uništavajući čvrste betonske zidove na koje smo se oslanjali za zaštitu. Novopridošle jedinice pješaštva napredovale su prema nama, pa smo ih odbijali ručnim bombama što smo bolje mogli. Maleni je nemarno udario bombom dok je pomagao izvući nekog preživjelog iz ruševina bunkera. Promatrao sam ga užasnut: igla je bila napola izvučena, a on nije davao nikakve znakove daje to primijetio. No, Maleni je znao što radi kada su bombe bile u pitanju. On i ja smo bili, na neki način, prvaci naše desetine. Maleni ih je mogao baciti na udaljenost118 metara, a ja na 110. Do sada, nitko nije nadmašio naše rekorde. U međuvremenu, zabava se nastavljala. Već je trajala nekoliko sati i nama je postala poprilično dosadna. Osjećali smo se kao da sjedimo u velikom bubnju po kojem bubnja milijun manijaka. Nakon nekog vremena osjetila bi vam otupila, i prihvaćali biste to kao običnu pozadinsku buku. Porta je predložio partiju ajnca, no tko bi se mogao usredotočiti na karte? Živci su nam bili posve tanki, a uši osjetljive i na najmanju promjenu zvuka pakla koji je bjesnio svuda oko nas. Trenutno je to bila samo dječja igra u usporedbi s onim što nas je tek čekalo. Prije ili kasnije, pokrenut će sveopći napad s ciljem da nas dokrajče. Bože, samo da ne upotrijebe bacače plamena! Bit ćemo izgubljeni ako to učine, a znali smo da oni nisu ni tražili niti pružali nimalo milosti. Potrudili su se upozoriti nas da je predaja jedino što nam preostaje, jer su se u suprotnome odlučili boriti sve dok ne istrijebe i posljednjega od nas. Samo propaganda, naravno. I mi sami smo objavljivali takve gluposti. Kada bi doista došlo do toga, s bacačima plamena ili bez njih, mi bismo se svejedno borili dok ne bismo pali, leđima okrenuti zidu, bez ikakve pomisli o predaji u našim dobro izvježbanim umovima. Stari Un stajao je sam i napušten u kutu, polako se njišući s jedne na drugu stranu i zureći u svoj šljem kojega je objema rukama držao ispred sebe. Nije znao da ga promatram, a na njegovim obrazima vidio sam dva tanka potočića suza kako teku preko sloja dima i prljavštine. Pretpostavio sam kako on neće još dugo moći podnositi odvratne prizore, zvukove i mirise rata. Bombardiranje se nastavilo. Posve iznenada, bez ikakva upozorenja, krov našeg novog skloništa se urušio na nas. Na trenutak je nastala panika i zbrka. Glavom mi je prostrujala misao: dakle takav je osjećaj biti živ zakopan. Dakle takav je osjećaj biti živ zakopan. Dakle takav je - A tada sam se iznenada našao kako uspravno stojim pokraj Malenoga, i kako se obojica naprežemo kako bismo podnijeli težinu teške grede i spriječili još jedno klizanje. Maleni nije ništa govorio; samo je stajao, znojio se i stiskao zube. Činilo mi se da mi svaka kost u tijelu puca od napora. Na neki način sam želio da Maleni odustane od neravnopravne borbe, a tada bih i ja, bez gubitka časti, mogao ispustiti svoj dio tereta i mirno potonuti u smrt ispod ruševina. No, Maleni je čvrsto stajao, i prije no što sam se stigao osramotiti, pojavio se Gregor s teškim čekićem i nekoliko potporanja. Još nismo bili živi zakopani, ali ovaj put je bilo blizu.
Jedan dio skloništa još je uvijek bio neosiguran, pa smo se u tišini okupili i dijelili cigarete i bocu calvadosa bez riječi. Jedini zvuk, osim zvukova bitke koji su dopirali izvana, bilo je žalosno stenjanje ozlijeđenih. Mladić star sedamnaest ili osamnaest godina vrištao je na sav glas u agoniji, ležeći u kutu s obje noge zdrobljene gotovo u kašu ispod teškog topa. Izvukli su ga ispod topa i napunili ga morfijem, ali nisam mu davao baš prevelike izglede. A bilo je izvjesno da više nikada neće hodati. Porta je puzao uokolo, ljudima između nogu, u potrazi za svojim špilom karata, koje je razbacao udar. Legionar je smireno odmotao malenu zelenu prostirku i počeo se kockati, lijevom rukom protiv desne. Mi ostali smo stajali ili sjedili, ili se okupili zajedno u atmosferi napetoj poput luka. Dosegli smo onu razinu straha i napetosti koja je u sebi skrivala ludilo, kada je svaka slučajna primjedba ili trivijalni incident mogla gurnuti ljude preko granice i pretvoriti ih u divlje zvijeri koje grebu i udaraju jedne druge. Nastalo je olakšanje kada se pojavila još jedna skupina štakora: to nam je dalo legitimnu ispriku za divljačko ponašanje, i vjerojatno je spriječilo manju katastrofu. Sati su prolazili: polako, jednolično, jedan za drugim u umornom redu, vukući se prema novom danu, ili novoj noći, više nismo bili sigurni koliko je sati ili koliko dugo smo bili ondje. Samo smo sjedili i čekali. Nije bilo ničega drugoga što bismo mogli raditi. Neki od nas su pušili, neki su razgovarali, neki spavali. Većina nas je samo sjedila i zurila. Legionar je odavno smotao svoju zelenu prostirku, ali Maleni je izvadio harmoniku i neprestano nam svirao istih pet melodija. Nekoliko nas ga je psovalo, ali većina je samo patila u tišini. Vojska te nauči strpljenju, ako već ne nečemu drugome. Vani se nije moglo raspoznati je li dan ili noć. Gusti oblak dima visio je poput mrtvačkog pokrova između neba i zemlje. Činilo se nevjerojatnim da bi itko - ili išta - moglo preživjeti taj pokolj. U jednom trenutku, Porta je izvukao četrdeset i devet karata koje je uspio spasiti i počeo ih dijeliti ljudima koji su mu bili najbliže, ali čak je i njegov entuzijazam izblijedio u našoj posvemašnjoj letargiji. Kao prvo, bilo je gotovo nemoguće vidjeti karte bez neprestanog paljenja žigica, a kao drugo, tko je uopće, dovraga, mario gubi li ili dobiva?
"Dovraga, čak više ne vrijedi niti varati", promrmljao je Porta, pokupivŠi karte i ljutito ih promiješavši. Nitko se nije trudio poreći to. Samo smo nastavili sa svojim zamarajućim čekanjem. "Mogli bismo barem nešto pojesti kad već sjedite na svojim prokletim guzicama i ništa ne radite!" Porta nas je sumorno pogledao. Nitko nije pomaknuo niti mišić. Indiferentno slegnuvši ramenima, izvukao je svoje željezne zalihe i počeo ih konzumirati. Zurili smo tupim pogledima. Čak niti bojnik Hinka nije ništa rekao, iako je otvaranje željeznih zaliha, a da ne spominjemo jedenje istih, bilo strogo zabranjeno sve dok to ne naredi zapovjednik. Porta je neometano jeo, koristeći vršak bajunete umjesto vilice. Kada je dokrajčio svoje zalihe, popio je vodu koja se upotrebljavala za rashladivanje strojnica. Nitko nije protestirao. Nikome nije bilo stalo. Tko bi uopće htio rashlađivati strojnice, kada je u svakom trenutku bio u opasnosti da ga neprijatelj raznese u komadiće? Porta, koji time očito nije bio dirnut, završio je svoj obrok otiranjem svog jedinog preostalog zuba komadićem nauljene krpe koju smo koristili za čišćenje pušaka. Potom se izvalio na leda, s rukama iza glave i zadovoljnim smiješkom na usnama, kao netko tko je konzumirao obrok sastavljen od tri jela i bocu vina. Bombardiranje je na posljetku pokazalo znakove jenja-vanja. Oprezno smo izišli, pokupili svoje puške, odgurnuli s vrata armiranu oplatu, namjestili strojnicu na položaj. Da je itko još preživio u onom paklu vani, bilo bi to pravo čudo. Krajolik se promijenio do neprepoznatljivosti otkada smo ga posljednji put pogledali. Olupine su ležale kilometrima uokolo. Prepreke od bodljikave žice koje je Rommel s ljubavlju nadzirao potpuno su nestale. Bojnik Hinka nekoliko je puta očajnički pokušao kontaktirati bazu poljskim telefonom, no bez uspjeha. Nije bilo moguće uspostaviti vezu: nije bilo baze. Svi položaji koje smo držali bili su razoreni bombardiranjem. A sada je neprijatelj izlazio iz desantnih čamaca i tisuće njih preplavile su plaže. Val za valom vojnika odjevenih u kaki uniforme; nisu niti pomišljali da će ih dočekati nekakav otpor. Tko bi mogao preživjeti onakav pokolj i još biti u stanju pružiti nekakav otpor? A tada, iznenada, minobacači su počeli izbacivati neprekinutu salvu granata u sredinu kaki hordi. Pješaštvo je na trenutak oklijevalo, povuklo se, očito
prestravljeno ovakvim neočekivanim dočekom. Njihovi časnici nisu im dali predaha. Izvikivali su naredbe sa svih strana i poticali ljude da se kreću prema naprijed nestrpljivim pokretima ruku i trzajima glave. Strojnice su se usmjerile na njihove redove koji su se približavali, koseći po nekoliko desetaka njih istovremeno. Portin bacač plamena poslao je svoje palucajuće jezike između njih, pogodivši nekoliko ljudi. Ustali smo iz svoje rupe i gledali ih kako umiru. Sada je bio naš red da uzrokujemo potpuno uništenje. Likovi u kaki uniformama padali su jedni preko drugih, spoticali se preko svojih palih suboraca, posrtali i teturali, ali i usprkos tomu su napredovali. Vidio sam kako se jedan vojnik spotaknuo o hrpu ruševina i pao na nekakvu skrivenu bodljikavu žicu. Njegovi vrisci bili su užasavajući čak i za moje razdragane uši. Osjetio sam olakšanje kada je bio uhvaćen u vatru strojnica i presječen gotovo na pola. To je barem utišalo njegove vriskove. Bojnik Hinka iznenada je skočio na noge i izjurio na otvoreno, vičući prema nama da ga slijedimo. Pojurili smo za njim, s Malenim i Legionarem na čelu. Vukao sam strojnicu sa sobom, ovješenu oko vrata. Slobodnom rukom izvlačio sam bombe s pojasa i bacao ih između neprijatelja. Posvuda oko nas ljudi su vrištali, vikali, pucali, uplitali se u bodljikavu žicu i umirali na naftom natopljenom tlu. Točno ispred sebe ugledao sam vojnika u kaki uniformi. Izgubio je šljem. Zabio sam mu svoje koljeno u trbuh, udario ga kundakom puške, ostavio ga da leži ondje i otrčao. Iznenada sam postao svjestan daje Barcelona pokraj mene. Nastavili smo dalje zajedno, a teške čizme šljapkale su morem krvi i tijela. Sada se neprijatelj povlačio. U početku polako, a potom postupno ubrzavajući, sve dok se to nije pretvorilo u ludi trk prema moru, odbacujući oružje, plinske maske i šljemove dok su trčali. Došao je i red na nas, i mi smo trijumfirali. Ali kako i zašto, za koga i iz kojega razloga? Za Domovinu? Za Fiihrera? Za čast, za slavu, za odlikovanja i unapređenja? Uopće ne. Ništa od navedenoga. Borili smo se instinktivno. Kako bismo pod svaku cijenu spasili svoje dragocjene živote. A svaka minuta bila je poput noćne more. Jednoga trenutka borili biste se pokraj prijatelja; već u sljedećem trenutku slučajno biste okrenuli glavu i vidjeli da ono što je nekada bilo ljudsko biće sada nije ništa više osim krvave hrpe mesa i zdrobljenih kostiju. To vas slomi na neko vrijeme, osjetite kako se gušite u suzama, udarate se kundakom puške o glavu, osjećate da ćete poludjeti, i kako ne možete to više podnositi. A potom, nekoliko sekundi kasnije, ponovno ste u žaru borbe, borite se svim snagama, mrzite sve i svakoga; borite se kako bi ubijali, a ubijate iz zadovoljstva.
Čim je nastupilo zatišje, Portine misli ponovno su se okrenule hrani. Nisam upoznao niti jednu drugu osobu koja je jela toliko mnogo i tako često kao on. A dok je on sjedio i pretr-pavao se, Maleni je krenuo na svoj uobičajeni izopačeni zadatak potrage za zlatnim zubima u ustima poginulih, koje bi pažljivo izvadio i ubacio u malenu vrećicu od koje se nikada nije odvajao. Stari Un običavao je dizati galamu i prijetiti da će ga odvući pred vojni sud, ali niti jedna od do sada smišljenih prijetnji nije imala niti najmanjeg učinka na Malenoga. Većina nas ispružila se na tlu iza betonskog zaklona i promatrala Portu kako otvara svoj plijen limenki s hranom koje je negdje ukrao. Ispostavilo se daje prva limenka puna maziva za oružje. Isto je bilo i s drugom. I trećom, i četvrtom. Taj je kreten očito opljačkao skladište oružja. Bio je jedini kojemu to nije bilo zabavno, i doista je počeo prijetiti kako će nekome otkinuti glavu, sve dok ga Legionar nije odvratio predloživši da privežemo te limenke za ručnu bombu, a sve to za štapin fosforne bombe i bacimo prema neprijateljskim redovima. Da nije bilo Starog Una koji je sve to prekinuo, Porta bi, bez sumnje, iskušao novo oružje na licu mjesta. Napad je ponovno započeo. Strojnice su se usijale. Barcelona je rukovao velikim minobacačem, a čelične rukavice raskidale su mu se na komadiće. Nije bilo odmora, vremena za predah, vremena za razmišljanje. Bilo je samo ubij ili budi ubijen, a i mi i neprijatelji gacali smo u krvi do gležnjeva. Komadić pješčanog tla koji nas je razdvajao, nekada tako gladak i srebrnast, sada je bio pretvoren u ljepljivu hrđavo-smeđu masu. U daljini, na pučini se vidjela prava šuma jarbola. U pojasu između mora i plaže, mnoštvo desantnih čamaca iskrcavalo je još likova u kaki uniformama. Mnogi od njih pali su i prije no što su stupili na suho tlo. Mnogi su prešli svega nekoliko metara plažom prije no što su se srušili. Ali napad se i dalje nastavljao. Cijela vojska bila je uključena u napad na plaže Normandije. Ako im taj pokušaj ne uspije, zasigurno će proći mnogo godina prije no što okupe dovoljno snaga da pokušaju ponovno. Svi mi smo tada već bili napola izludeni od žeđi, pa nismo bili tako izbirljivi kao ranije, te smo slijedili Portin primjer i napajali se vodom koja je bila korištena za rashladivanje strojnica. Bila je topla i masna, i nevjerojatno je smrdjela, ali ni sam šampanjac ne bi bio više dobrodošao. Kad bolje razmislim, ni mi sami nismo baš prekrasno mirisali. Skupina nas je stajala i nezainteresirano promatrala kako je neki nepoznati vojnik
izgorio u moru jarkoplavog plamena. Bio je to novi tip bombe koju su koristili neprijatelji. Sadržavala je fosfor i žestoko gorjela u dodiru sa zrakom. Zvižduci iz zviždaljke ponovno su nas poslali u akciju. Pojurili smo naprijed, nestrpljivo odgurujući umiruće i ozlijeđene u stranu, dok su nas oni hvatali za stopala, pužući prema nama po natopljenom pijesku. To je bio protunapad; nije bilo ni mjesta ni vremena žaljenju. Jurili smo naprijed, dok su nam bombe zujale pokraj ušiju, eksplodirajući oko nas. Trčali smo bez razmišljanja, slijepo poput robota. Onaj tko bi zastao bio je izgubljen. Još brodova, još čamaca, još desantnih čamaca. Činilo se kao da nema kraja tim likovima u kaki boji koji su izranjali iz vode i trčali plažom. No, većina njih bila su samo djeca. Sve što su znali naučili su kod kuće, u vojarni, na manevrima, u predavaonicama. To je bilo njihovo vatreno krštenje i trčali su kao da su poludjeli točno prema cijevima našeg oružja. Polako smo se povukli. Englezi su nas progonili. Naveli smo ih da nas slijede, sve dok se na posljetku nisu našli ondje gdje smo mi htjeli, točno ispred nas i u dometu naših bacača plamena. Bacili su se na tlo, potraživši zaklon iza kamenja na plaži. Mi smo se sklonili u betonskim ruševinama bunkera, uguravši se u kratere i rupe od granata. Bili smo prljavi, bili smo iscrpljeni i smrdili smo. U to nije bilo sumnje. Shvatio sam kako želim da u sadašnjem stanju budemo uspoređeni s hrabrim ratnicima iz Niirmberga, odanima Partiji, koji su marširali gore-dolje poput igračaka s mehanizmom na svojim beskrajnim paradama, sa svom onom pompom i sjajećim, izribanim licima, lupajući u bubnjeve i pušući u trube i mašući zrakom svojim lijepim bijelim zastavicama. Mi smo ležali prljavi, krvavi i puni ušiju u svojim rupama, ali nekako sam osjetio da bi pokraj nas one lutke iz Nurmberga izgledale poprilično glupo. Ležerno sam pogledao svog suborca s lijeve strane. Pokazao mi je zube grimasom koja bi se mogla nazvati smiješkom, i u tom mi je trenutku palo na pamet da on više nije bio ljudsko biće, nego divlja zvijer. Svi smo mi bili divlje zvijeri, svi mi koji smo se borili u ovom šugavom ratu. Jecaj bijesa i straha gotovo me ugušio, tijelo mi se počelo tresti a zubi cvokotati. Čvrsto sam zagrizao kundak svoje puške, vikao sam i vrištao, dozivajući majku kao i svi ostali kada bi im živci iznenada popustili. To je bila uobičajena boljka na prvoj
crti bojišta. Prije ili kasnije, svima bi nam se to dogodilo. A kada jest, samo bi jedna misao bila važna: pobjeći što dalje odavde! Ustati i otrčati! Dovraga i njihovi vojni sudovi, dovraga i njihovi zatvori, njihovi Torgaui, dovraga svi oni zajedno... Bio sam zaustavljen snažnim udarcem koljena u križa. Velika šaka uhvatila me za kosu. Druga velika šaka nabila mi je šljem natrag na glavu. Podigao sam pogled i ugledao Malenog. "Samo duboko udahni i saberi se", rekao je, prilično osjećajno za njega. "Proći će, staro moje momče, proći će... Nema potrebe za panikom, sve dok ti je glava na ramenima." Nasmiješio mi se ohrabrujući me, ali nije bilo koristi: živci su mi posve otišli, a s njima i sva samokontrola. Već sam ranije vidio kako se to događalo drugima; i vidjet ću to još mnogo puta u budućnosti kako se događa drugima. Porti možda, a možda i samom Malenome. Stari Un je već jednom bio blizu toga, Legionar je to prošao nekoliko puta, a on je bio veteran s četrnaest godina iskustva. Ali u ovom trenutku je bio red na meni da patim, pa sam stajao dršćući u medvjeđem stisku Malenoga. Obrisao mi je znoj sa čela nekakvom prljavom krpom, gurnuo me natrag u ostatke bunkera, i zabio mi cigaretu između usana. U izmaglici, bio sam svjestan kako Stari Un puzi prema nama. "Što je? Nije ti baš dobro? Duboko udahni i pokušaj se opustiti. Samo se skrij ovdje dok to ne prođe. Nema potrebe paničariti, neće se ništa dogoditi još neko vrijeme." Smireno je izvukao zamotuljak flastera, otkinuo komad i prekrio njime dugu posjekotinu na mom čelu. Nisam se mogao sjetiti kako niti kada sam je zaradio. Moje se jecanje nastavilo, ali cigareta je imala smirujući učinak. A stoje bilo važnije od svega ostaloga, više nisam bio sam. Bio sam u društvu svojih prijatelja; prijatelja kojima je bilo stalo, koji su razumjeli. Bio sam siguran da bi oni riskirali svoje živote za mene i podijelili sa mnom svoju posljednju koricu kruha. To je možda jedina utjeha u ratu, ovo veličanstveno i nesebično prijateljstvo koje postoji između ljudi koji su prisiljeni živjeti i boriti se zajedno dan za danom, tjedan za tjednom, tijekom nekog neodređenog vremena. Postupno sam postao smireniji. Kriza je prošla, i znao sam da barem na trenutak mogu nastaviti. Bit će još napada, to je bilo gotovo sigurno. A oni će se pojaviti iznenadno, bez upozorenja. No, bilo je uzaludno razmišljati o tome, jer je to vodilo
ludilu. Stari Un predložio je partiju karata, pa smo se smjestili u svojoj betonskoj pukotini, i oni su mi puštali da pobijedim, i ja sam znao da mi puštaju, i oni su znali da ja znam, ali koga briga, pa bili smo prijatelji. I posve iznenada, bez ikakvoga razloga, počeli smo se smijati, i iako nam život nije bio posve ružičast, nije više bio niti takav pakao kao prije. Dan D plus 1. Dan poslije... Sukob s neprijateljem je bio prekinut. Gubici na objema stranama bili su stravični. Niti jedno selo u okolici nije ostalo pošteđeno. Većina ih je bila sravnjena sa zemljom. Porta je samo nastavio jesti. Vjerujem daje mogao pojesti cijelu kravu, a da mu se ne pokažu nikakve nus-pojave. Visok, mršav i koščat, s mršavim obrazima i upalim očima, jeo je, podrigivao, prdio, ponovno jeo, ponovno podrigivao, i uvijek se Činilo da je na rubu gladi. No, ipak, ostao je slikom lošega zdravlja. Ratna mašinerija očito se gadno poigrala s njegovim metabolizmom. Ovaj put, gostio se grahom. Kada je ponestalo limenki s mazivom za oružje, pronašao je zalihe prave argentinske konzervirane govedine. Zdrobili smo je u kašu i ugrijali je u šljemovima iznad grijala na špirit. Porta je svoju porciju nježno miješao vrškom bajunete, Maleni je u svoju dodao malo ruma kojega je negdje pokupio. Čak je i bojnik Hinka pristao pridružiti se našem objedu. Bio je to najbolji obrok kojega smo pojeli unatrag mnogo vremena. Stražario sam u blizini strojnice. Neugodan zadatak, jer se činilo kako se gusta magla izdiže iz svakog kratera i guši zemlju poput pokrova. Povremeno bi se kroz izmaglicu probila granata ili trag svjetlećeg zrna. Moji su suborci spavali, ležeći smotani na tlu poput pasa. Padala je slaba kišica, a vjetar je zavijao negdje iznad izmaglice. Bio sam sam, i bilo je vraški hladno. Omotao sam se čvršće svojim kaputom, povukao šljem preko ušiju, a kiša je svejedno pronalazila svoj put i u hladnim potocima slijevala mi se niz leda. Provjeri strojnicu. Provjeri mehanizam za ispaljivanje, provjeri izbacivač čahura, provjeri pojas s municijom. Bio je to zamoran posao, ali naši bi životi mogli ovisiti o tome. Odnekud iza mjesta na kojem sam proračunao da bi se neprijatelj mogao nalaziti, začuo se tihi zvuk. Zloslutan i če-ličan. Što li su nam sada pripremali? Osluškivao sam pomno nekoliko minuta, ali ništa se nije dogodilo.
S moje desne strane je maslačak, svijetlo žut i posve sam u ovoj divljini. Jedini cvijet koji raste kilometrima uokolo. Kakav je ovo bio krajolik prije no što je došao rat i uništio ga? Stabla, polja i goveda. Zlatice i tratinčice. Sočna zelena trava, bogata zemlja, uredne živice i vijugavi puteljci. A kakav je sada? Izobličen i krvav. Pitam se kamo su nestali ljudi, jesu li još uvijek živi, hoće li se ikada vratiti. Sa sjevera se začuje paljba teškog topništva. Nebo iznenada postaje grimizno. To je zasigurno Omaha, na koju se iskrcavaju Amerikanci. Okrećem se prema jugu i pogledom slijedim granate koje paraju noć, uništavajući sve oblike života gdjegod padnu na zemlju. Porta nešto razgovara sam sa sobom u snu. Prvo osluškujem, ne bih li čuo nešto zanimljivo, ali nakon nekog vremena mi dosadi. Njegovi noćni monolozi su uvijek, predvidljivo, na istu temu: hrana. Tiho, Legionar se uspravlja iz svog ležećeg položaja i odlazi do mračnog kutka. Zvuči poput slapa. Teško je shvatiti kako itko može prespavati takvu galamu, ali njima to iznenađujuće uspijeva. Legionar tetura natrag i ruši se s uzdahom na tlo između Malenog i Gregora. Maleni se počinje ritati u snu. Gregor se okreće na leda i počinje hrkati. Noć se polako vuče dalje. Uskoro otkrivam da sanjam, a sanje tako živopisan da mi se čini kao da se to doista događa. Ponovno mi je petnaest godina. U Kopenhagenu sam. Vidim ulice, mokre i skliske od kiše. Noć je poput one kada su uhitili Alexa. Samo smo besciljno lutali, poput svih drugih nezaposlenih momaka u Kopenhagenu, kada su nas zaskočili; njih četvorica protiv nas dvojice. Ali dobro smo se borili i uspjeli smo pobjeći; nismo prestali trčati sve dok nismo stigli do Havnegade. Šutnuo sam jednoga od njih u trbuh. Zbog toga mi je bilo posebno drago. Mrzili smo murjake, Alex i ja. Bilo je pitanje ponosa uzvratiti jednakom mjerom. Ali tada, sljedeće večeri, uzalud sam čekao ispred restorana Wivel u blizini kolodvora, jer Alex se nije pojavio. Dogovorili smo se kako ćemo se ondje naći kako bismo mogli biti u blizini kuhinja. Ponekad bi kuhar s nosom poput ka-ramele otvorio stražnja vrata i izciojanostatke s tanjura bogatu željne ruke onemoćalih i nezaposTemR. Ali Aiexse nije pojavio. Nikada ga više nisam vidio. Kasnije sam saznao da su ga pokupili tijekom jednog od njihovih "povremenih čišćenja", zajedno s nekim mladim Šveđaninom Kojega je vraga on radio u Kopenhagenu? Trebao je biti pametniji i poslali ih obojicu u istražni zatvor u Jutlandu. Alex je
bježao nekoliko puta, ali uvijek bi ga ponovno uhvatili. Jednog sam dana vidio njegovu sliku u novinama. Pobjegao je na parobrodu Odin, i utopio se kada je ovaj potonuo. Nisam posve siguran, bilo je to davno, ali mislim kako sam plakao kada sam to pročitao. Alex je bio moj prijatelj. Moj jedini prijatelj. Nakon što je umro, nikada se nisam posve pomirio s mišlju da sam ostao posve sam na svijetu. Rukom sam prijeteći mazio cijev strojnice. Bilo je dovoljno da samo gurnem sigurnosnu kočnicu i ona će biti spremna za uništavanje... Bože, kako sam prezirao te njihove takozvane demokracije s njihovim licemjernim tiradama i neprestanim lažima! Tako je lako sjediti i davati savjete kada ste unutra na sigurnome s punim trbuhom i toplim nogama. A što je s 275.QQ0_nezaposlenih u Kopenhagenu? Samo u Kopenhagenu? Zašto ih Jednostavno"ne poubijati! završiti s njima? To bi im riješilo nekoliko njihovih demokratskih problema. Taj posljednji Božić u Kopenhagenu... kako sam pamtio taj posljednji Božić! Sjećao sam se kako sam se vucarao ulicama s rukama bez rukavica u poderanim džepovima, vukući noge po snijegu u svojim izlizanim cipelama, gledajući blještave lampice na jelki usred Radhuspladsena. Mrzio sam tu jelku. Bila je simbol samodopadnosti i sigurnosti. Njihove sigurnosti, ne naše. Otišao sam do nje i pomokrio se po njoj, koliko god sam visoko mogao, a tada sam se okrenuo ostavivši u prhkom snijegu žutu mrlju koja se dimila. Lutao sam sam niz Vesterbrogade. Kroz svaki prozor vidjela se jelka, ili sićušne svjetiljke ili lijepe ukrasne sitnice od prapora. Sretan Božić! Sretan Božić svima! Poštapalica na svačijim usnama. Sretan Božić, čestit Božić. Samo poštapalica, ništa više. To nije imalo nikakvog značenja. Samo pokušaj pokucati na nečija vrata i zamoliti komad božične pečene guske, i naći ćeš se u jarku prije no što shvatiš o čemu je riječ. A povrh svega, bilo je to razdoblje dobrohotnosti i oni su bili zadovoljni sobom i pomireni sa svijetom. Dan poslije Božića, kasno poslije podne, sreo sam se s momkom kojega sam poznavao i koji se zvao Paul. Većina ljudi žurila je prema kinematografu, jer to je bio dan kada su se programi mijenjali i prikazivani su novi filmovi. Sjećam se da je bilo mnogo filmova o ratu, i jedan o smrti Al Caponea. Svi su bili puni krvoprolića i prikladni za to doba godine. Paul i ja sjeli smo u kavanu i podijelili jednu šalicu kave i kroasan. Nešto dalje niz ulicu bila je smještena policijska postaja, pa niti jedan od nas nije uspio biti posve opušten. "Što kažeš na posao?" rekao je Paul nakon nekog vremena.
Vrlo ležerno, kao da su poslovne ponude svakodnevna pojava. Samo sam ga pogledao i skeptično podigao obrvu. "Pravi posao s pravom plaćom svakoga petka", rekao je ležerno kao i obično. "Gubi se!" odgovorio sam. "Ozbiljan sam." Nastupila je tišina. Pogledao sam ga izazivački, ne vjerujući mu niti riječi, izazivajući ga da nastavi i obveze se. Nakon nekoliko trenutka slegnuo je ramenima. "Mislio sam da će te zanimati... Dobio sam jednu adresu u Njemačkoj. Ondje zapravo imaju manjak radne snage, ako to uopće možeš zamisliti... Voljni su naučiti te poslu i još ti platiti. To je neka vrsta tvornice... Rekli su mi da bi do kraja godine mogao uštedjeti lijepu svotu." Na trenutak sam sjedio u zapanjenoj tišini. Posao... plaća... hrana u trbuhu i odjeća na tebi i pravi krevet u kojem se može spavati... Čak i sada se teško usuđujem povjerovati u istinitost toga. Prije no što sam ga mogao upitati za nekoliko detalja, vlasnik kavane našao se pokraj nas, ljutito gestikulirajući prema vratima: postojalo je vremensko ograničenje koliko su sjedenja i razgovora dopuštali uz jednu šalicu kave i jedan kroasan. Petnaest dana kasnije, Paul i ja stigli smo u Berlin, prešavši put kao slijepi putnici u teretnom vlaku. Ubrzo nakon toga, Paul je poginuo u nesreći u tvornici, a ja sam se kao rezultat toga prijavio u vojsku. Po prvi puta nakon više godina no što sam se mogao sjetiti, jeo sam tri obroka dnevno i noću spavao u krevetu. Posao je bio težak, ali posao u tvornici je bio teži. Polako sam dobivao na težini, upali obrazi su mi se popunili, razvili su mi se mišići. Moje trule i polomljene zube liječio je vojni zubar, i sve to besplatno. Dobio sam elegantnu uniformu, a jednom tjedno uživao sam u čistom donjem rublju. Iznenada sam postao ljudsko biće. Iznenada sam shvatio što je sreća. A tada je došao rat, a s njime i prekid moje novopronade-ne životne sreće. Prijatelji s kojima sam živio otkad sam se prijavio u vojsku bili su ubijeni, obogaljeni ili premješteni u druge jedinice. Kao vojnici, više nismo bili tretirani poput ljudskih bića, nego kao neophodna ratna roba. Bili smo nužni, ako se mislilo nastaviti igru,
ali isto tako su bili nužni i tenkovi i na-gazne mine. Dani čistoga rublja i zubarskih tretmana bili su gotovi. Postali smo odrpani i prljavi, neoprani i puni parazita. Elegantne sivozelene uniforme na koje smo nekada bili toliko ponosni, izblijedile su sve dok nisu postale istih boja i čvrstoće kao stare krpe za posude. Pukovnija je izgubila svoj identitet pomiješavši se s ostatkom ratnoga stroja. I činilo se kao da smo neprestano na maršu. Marširali smo po kiši, marširali smo po suncu; marširali smo po ekstremnoj vrućini i po ekstremnoj hladnoći; kroz maglu i snijeg i led i blato. Žed smo utaživali iz pjenom prekrivenih lokvi smrdljive vode. Stopala smo omo-tavali krpama kada bi nam se čizme izlizale. I čemu smo se imali veseliti, kako bismo na životu održali bilo kakav tračak nade? Za bilo koga od nas postojale su samo tri različite budućnosti: ili ćeš biti tako jako ranjen da će te otpustiti kao beskorisnoga; ili će te zarobiti, pa ćeš prosjediti rat u logoru za ratne zarobljenike; ili ćeš - što je bilo najvjerojatnije - završiti ispod usamljene ploče pokraj neke nepoznate ceste. Moje sanjarenje prekinula je zasljepljujuća svjetlost baklje koja je izgorila na noćnom nebu. Instinktivno sam se bacio na tlo i otpuzao do zaklona. Nije bilo potrebe buditi ostale: njihove su reakcije bile jednako brze kao i moja. Što se događalo, ondje na ničijoj zemlji? Otpustio sam sigurnosnu kočnicu na strojnici. Stari Un ispalio je svjetleću raketu i tlo ispred nas bilo je osvijetljeno njezinom svjetlošću. Zadržali smo dah i osluškivali. Iz daljine začulo se stenjanje teških motora i povremeno štektanje strojnice. "Tenkovi", prošaputao je Gregor, prilično nervozno. "Idu prema nama", složio se Porta. Stari Un ispalio je još jednu raketu. Tišina. Vani u tami iza osvijetljenog područja ništa se nije micalo, no mi smo ipak znali daje nešto ondje. Stajali smo ukočeno, naćuljenih ušiju i izbuljenih očiju. Prazni rukav bojnika Hinke lepetao je napri-jed-natrag na vjetru. Raketa se ugasila, i nakon toga smo ponovno začuli klepetanje lanaca koje je dopiralo iz tame. Tenkovi su stizali. Istoga trenutka krenuli smo u akciju, pripremivši protutenkovsko naoružanje. Tenkova je bila cijela vojska. Tlo se treslo i tutnjilo pod njima. Sada smo već mogli vidjeti prvi tenk kako polako napreduje vrhom litice, kao dio duge sive kolone pretpovijesnih čudovišta.
Pod unakrsnom vatrom teških strojnica ispuzali smo na ničiju zemlju kako bismo postavili protutenkovski top Pak. Nije nam trebalo mnogo vremena da ga osposobimo, te da projektili ispaljeni iz njega počnu pronalaziti svoje ciljeve. Začuo se zvuk poput grmljavine, a potom je pruga žarkocrvene svjetlosti zasjala na nebu. Churchill na čelu kolone je bio pogođen granatom točno ispod kupole, i ono stoje svega nekoliko trenutaka ranije bilo prijeteća čelična tvrđava koja je pohlepno napredovala prema svom plijenu, sada je naglo pretvoreno u veliku lomaču. Udaljen pedesetak metara, s desne nam se strane približavao jedan Cromwell. Maleni se okrenuo, smireno oslonio bazuku o rame, naciljao žmireći na jedno oko i pritisnuo prst na okidaču. Dugi plameni jezik pojurio je iz nje. Cromwellova je sudbina bila ista kao Churchillova. Taj se prizor ponavljao, s malenim razlikama, mnogo puta. Mnogo je tenkova završilo u plamenu, mnogo je ljudi živo izgorjelo, no uvijek su dolazili novi koji bi zauzeli njihovo mjesto. Ljudi i tenkovi dolazili su prema nama u neprekinutim bujicama. Pak je bio uništen, a neprijateljsko se topništvo zabavljalo na naš račun. Zrak je bio pun letećih komada otpada, nešto od toga i ljudskog podrijetla. Jedak dim ispunjavao nam je pluća, nagrizao grla i oči. U ušima su nam bolno odjekivale neprestane eksplozije. Ležao sam stisnut uz tlo, stisnutih šaka, glave napola ukopane u pijesak. Sada sam shvaćao zašto su je ljudi nazivali Majkom zemljom i obožavali je. Ma koliko prljava i umrljana krvlju bila, baš kao u ovim trenucima, ipak je pružala veliku utjehu. Nekoliko metara od sebe ugledao sam engleskog vojnika, koji je ležao priljubljen uz tlo baš kao i ja. U istom trenutku on je ugledao mene. I u istom trenutku, usuđujem se tvrditi, pripremali smo se ubiti jedan drugoga. Nisam želio ubiti, nisam gajio nikakvo osobno neprijateljstvo prema njemu, no s druge strane, nisam htio biti taj koji će umrijeti. Vrlo vjerojatno je i on osjećao isto. Zakoni bitke govorili su da je jedan od nas morao umrijeti, a nije bilo dovoljno vremena za sjesti i razmišljati jesu li ti zakoni bili mudri i dobri. Da biste preživjeli, morali ste ubiti onoga drugoga. Imao sam bombu u ruci. Bez sumnje, imao ju je i engleski vojnik. Zubima sam izvadio osigurač. Ležao sam i brojao. Dvadeset i jedan, dvadeset i dva, dvadeset i tri, dvadeset i četiri... Bomba je prozujala zrakom prema Englezu. Na svom putu susrela se s bombom koja je zujala zrakom prema meni. Bacio ju je u točno istom
trenutku. No, nije bilo nikakve štete. Očito imamo iste reakcije, pa smo se obojica otkotrljali izvan njihova dometa na vrijeme da bi spasili žive glave. Skočio sam prema strojnici i grozničavo ispalio nekoliko metaka. Eksplodirala je i druga bomba. Ovoga me puta gotovo pogodio. Bljesnulo je ispred mene; moja glava, na sigurnome u šljemu, osjetila je to kao da puca po šavovima. Na trenutak sam osjetio strah, a tada, gotovo istoga trena, obuzeo me mahniti bijes. Sve do tog trenutka nisam osobno mrzio svoga neprijatelja. Bilo je nužno ubiti ga. Sada je to postalo nekakvo perverzno zadovoljstvo. Nisam imao namjeru umrijeti na blatnjavim poljima Francuske. Bacili smo se jedan na drugoga. Bila je to žestoka borba za opstanak, bez ikakvih pravila. Udarali smo jedan drugoga kundacima, šutali se međusobno teškim čizmama, rezali se i borili bajunetama. Englez me posjekao po listu i osjetio sam žestoku bol. Skočio sam na njega obnovljenim žarom. Nije imao sreće što mu je pao šljem. Dobio je rupu na čelu, gotovo dovoljno duboku da bi u nju stala ljudska šaka. Bio sam previše iscrpljen da bih nastavio borbu. Na trenutak to nije bilo potrebno, jer je ležao ispred mojih nogu. Promatrao sam ga s oprezom, poželjevši da umre, pa da svemu bude kraj. Mogao sam to i sam dovršiti, ali isto tako kako se pojavila, moja je želja za krvlju nestala. Zurio je u mene prazna pogleda, brzo i bolno udišući. Krv mu se slijevala niz lice, kapajući iz kuta njegovih usana. Osjećao sam se slabim i ranjivim. Noga me boljela, a da me itko od njegovih suboraca pronašao ondje, ne bih se mogao nadati milosti. Okrenuo sam se da pođem, ali hroptavi udisaji čovjeka kojega sam pokušao ubiti su me zaustavili. Nestrpljivo sam kleknuo pokraj njega, povezao mu čelo što sam bolje mogao i pružio mu svoju čuturicu s vodom. "Pij", rekao sam kratko. Nastavio je zuriti u mene, ali nije se pomaknuo kako bi uzeo vodu. Što je ta budala čekala? Da mu je prinesem usnama i izložim se opasnosti da mi zabije nož medu rebra? Ostavio sam vodu tako daje može dohvatiti i potrčao što sam brže mogao prema skrovistu na svojoj strani, ne mareći za opasnost letećih krhotina i zalutalih granata. Našao sam Legionara koji je čučao ispod goreće olupine Churchilla, i ispaljivao kratke salve iz svoje lake strojnice. Nedaleko od njega ugledao sam Malenog, čije je plamenom obasjano lice izgledalo gotovo sotonski. Izvukao sam rupčić iz džepa i čvrsto ga svezao oko noge.
Neprijatelj je bio odbijen - na trenutak. Dobili smo priliku da se odmorimo, ali to je moglo biti kratko, pa smo je odlučili iskoristiti najbolje moguće. Porta je bučno proždirao svoju petu limenku govedine, Barcelona nam je dodavao bocu džina, Stari Un se lijeno poigravao špilom karata. Iza nas gorio je Formignv. Teški bombarderi Wellington bili su u zraku iznad Caena, i plamen se dizao visoko u nebo. Tlo se pod nama treslo i podrhtavalo, kao u očekivanju nekakve katastrofe. U napuštenom džipu, Porta je pronašao stari gramofon i nekoliko ploča. Slušali smo ih jednu za drugom, opijeni iznenadnim zvukom glazbe nakon užasnih i poznatih zvukova bitke, a kada smo došli do posljednje, počeli smo ponovno iz početka. Preslušavali smo ih po treći put, kada nam je prišla skupina vojnika iz mutne svjetlosti. Doimali su se nenaoružanima. Nosili su zastavu ukrašenu velikim crvenim križem, a na šljemovima su imali tu istu oznaku. Maleni je zgrabio pušku, ali prije no stoje stigao zapucati, Stari Un mu ju je ljutito izbio iz ruke. "Koji je tebi vrag?" Maleni se ljutito okrenuo prema njemu. "Zašto se oni brinu samo za svoje ranjene? Što fali našima?" "Svatko tko bude zapucao na Crveni križ", rekao je Stari Un ljutito, "dobit će od mene metak točno između očiju. Je li to jasno?" Nastupio je trenutak nelagodne tišine, a potom se Porta nasmijao. "Ti si u krivom ratu, Stari Un! Trebao bi se pridružiti Vojsci spasa, postao bi generalom za čas!" Okrenuo se i pljunuo, ali Stari Un mudro je ostao pribran. Nitko nije pokazivao želju da uzme pušku. Pokupljeni su i posljednji ranjenici, pa su se i posljednja nosila našla na putu natrag prema neprijateljskim linijama. Sve je bilo mirno. A tada iznenada, nešto dalje u rovu, mladi je poručnik glasno povikao i pao u blato. Metak nekog snajperista pronašao je svoju metu. Još je jedan zazviždao prema nama, i za nekoliko sekundi čitava je prokleta borba ponovno započela. Tri strojnice zaštektale su u odgovoru, i nekoliko ljudi koji su nosili nosila su pali. Legionar je bio na nogama prije nas ostalih i trčao je prema naprijed, vičući da ga slijedimo, kao što je to učinio i mnogo puta prije, u smrznutim ruskim stepama, na obroncima Monte Cassina.
U žestokom sukobu koji je uslijedio, uništeni su gotovo svi s nosilima i ranjenici koje su pokupili. Tlo je još jednom bilo poprskano tijelima s obaju strana. Bilo je potrebno poslati novu skupinu s nosilima kako bi pokupili nove ranjenike. Napad, protunapad. Smrt je bila specijalitet dana. Nije bilo milosti u Sektoru 91.
DRUGO POGLAVLJE
Porta je nešto prtljao oko radija, vrteći gumbe ovamo i onamo, pokušavajući izolirati zvonak glas BBC-a od svih drugih divljih krckanja i pucketanja koja su se mogla čuti. "Ti si lud", rekao je Heide, zgađen. "Ako te uhvate u toj igri, poslat će te u kamenolom bez ikakvih pitanja... Koja je tome svrha, svejedno? Ne možeš im povjerovati niti riječi čak i kada ih uloviš." Porta je ispružio ruku. "Začepi, za ime Božje! Sad ga dobro čujem." Zvuk kako netko udara u teški gong; vrlo odlučno i prijeteći. A potom hladan, konzervativan glas BBC-a: "Ici Londres, ici Londres. BBCpour la France..." Naravno, tada nismo shvaćali daje gotovo cijeli francuski pokret otpora također slušao ovo emitiranje. "Ici Londres, ici Londres... Molimo vašu pozornost. Evo nekoliko privatnih poruka: "Les sanglots longs des violons de I "automne." Ponovit ću ovo: "Les sanglots longs des violons de l"automne."Dugi jecaji jesenjih violina." Bio je to prvi redak Verlainove pjesme "La Chanson d "automne". Poruka koju su.mnogi očekivali već tjednima. Oberleut-nant Meyer, u stožeru XV armije, čiji je zadatak bio nadgledati sva emitiranja BBC-a, uzbuđeno je i pomalo žurno izvijestio vojnog guvernera Francuske, kao i zapovjednike u Nizozemskoj i Belgiji. Prema njemu su se ponijeli s prezirom za kojega su smatrali daje bio zaslužen. Važneporuke, baš! Samo gomila gluposti o jeseni. Taj je čovjek očito bio budala. Oberleutnant Meyer slegnuo je ramenima i nastavio slušati. "Ici Londres, ici Londres. Nastavljamo s emitiranjem privatnih poruka: "Les fleurs sont d"un rouge sombre. Les fleurs sont d"un rouge sombre" Cvjetovi su tamnocrveni. " To je bio znak pokretu otpora u Normandiji. ""Heleene epouse Joe. Heleene epouse Joe" Helen se udaje za Joea." To je bio znak za cijelo područje Caena. Pokrenuo je cijeli niz pokušaja sabotaže, od kojih su mnogi bili uspješni: mostovi su se srušili, željezničke pruge su bile podignute u zrak, telefonske veze bile su prekinute. U stožeru XV. armije sada je bilo općenito prihvaćeno daje nešto, negdje, pošlo posve po zlu. "Zar ne možeš dešifrirati ništa od toga, Mever? " nervozno je upitao general von Salmuth. Meyer je samo slegnuo ramenima i nastavio slušati. Tri dana je bila tišina, a potom su poruke ponovno krenule, s obnovljenom snagom i inventivnošću. "Ici Londres, ici Londres... "Les des sontjetes" Kocka je bačena. Ponavljam: "Les des sontjetes. Kao rezultat toga, mnogi su neoprezni njemački stražari ostali bez glava, dobivši nož u leđa, a tijela su im bila bačena u rijeke ili močvare. ""Jean pense r Rita""John misli na Ritu. ""Jean pense r Rita" " Govornik je izgovarao riječi polako i pažljivo, zastavši između svake. Porta se veselo smijao. "Kakva gomila gluposti! Jean misli na jebenu Ritu... Mislim da taj momak ne radi ništa takvoga. Tko su oni, dovraga? Tko su ti Jean i Rita? Sve mi to zvuči poput priče za malu djecu. "
"To je šifra ", objasnio je Heide, koji je uvijek tvrdio da sve zna. "Nekoć sam bio radiooperater. Ovakve se poruke stalno koriste." ""Le dimanche les enfants s"impatientent"" U nedjelju djeca postaju nestrpljiva. " "Le dimanche les enfants s "impa-tientent"" Ovo je bilo namijenjeno članovima pokreta otpora koji su čekali dolazak padobranaca u Normandiju. "Ici Londres. Poslat ćemo još poruka za sat vremena. "
POSLJEDNJI SAT
Umotali smo mrtve u platna prije no što smo ih ukopali, a pokraj svakog tijela ostavili smo praznu limenku piva u kojoj su bili njegovi osobni dokumenti. Mislili smo kako će, prije ili kasnije, možda kada rat bude gotov, netko htjeti napraviti prava groblja, s pravim grobovima i redovima bijelih križeva, a kada to vrijeme dođe, i počnu iskapati raspadajuća tijela iz jaraka i kukuruzišta, bit će najbolje da im je identitet svakog od njih odmah poznat. Zbog toga te limenke i dokumenti u njima. Smatrali smo potrebnim da svaka strana napravi pristojna groblja puna mrtvih junaka. U suprotnome, što će moći pokazivati u budućnosti kako bi zadivili nove mlade regrute? "Dečki, ovo su grobovi naših slavnih žrtava koje su pale za svoju domovinu u posljednjem ratu... Ispod ovog križa leži Paul Schultze, skroman vojnik kojemu je granata odnijela obje noge, ali koji je usprkos tomu ostao na svom položaju i zadržao neprijatelja. Ovaj skromni vojnik spasio je cijelu pukovniju. Umro je na rukama svog zapovjednika, s domoljubnom pjesmom na usnama." Bilo je toliko tijela koja su čekala ukop da nismo imali dovoljno limenki od piva za sve njih. Nakon cijelojutarnjeg mukotrpnog posla kopanja grobova, bilo nam je dozvoljeno da jedemo pola sata, a potom smo bili poslani na ekspediciju otkrivanja mina. To je bilo mnogo gore od kopanja grobova. Život svakoga tko bi radio na raščišćavanju mina bio je prihvaćen kao prokleto kratak i nimalo lijep. Mine su bile magnetizirane i podešene da eksplodiraju čim im se približi i najbeznačajniji komadić metala. Stoga smo ostavili sve metalne predmete koje smo imali po sebi, skinuvši čak i gumbe i zamijenivši ih komadićima drveta. Nismo dobili čizme s gumenim potplatima, pa smo se većim dijelom morali snalaziti s nogama omotanima u krpe, ali Porta, naš plahi lešinar, bio je te sreće da se dokopao parapravih američkih čizama od žute gume. Bilo je nemoguće osloniti se na napravu za detektirane mina: ona nije reagirala samo na mine, nego i na najmanje komadiće metala, pa bismo na kraju, već prema osobnim sklonostima, poludjeli od straha ili postali apatični zbog prečestih lažnih uzbuna. U svakom slučaju, nevolja je stalno kucala na vrata. Kako biste imali i najmanje izglede da ćete preživjeti kada ste radili s minama, morali ste neprestano biti na oprezu, imati čelične živce, uvijek djelovati s najvećim oprezom i imati najmirnije ruke. Ono što se doimalo najsigurnijim, moglo je zapravo predstavljati najveću opasnost. Naravno, Rommel je bio taj koji je bio prvi u postavljanju takvih naizgled nevinih smrtonosnih klopki, i usavršio ih je do nevjerojatnog stupnja. Vrata koja se otvaraju i eksplodiraju vam u lice; tačke koje vam zakrčuju prolaz, tako da korak na stranu izaziva otvaranje zemlje ispod vas; vrata kuhinjskog ormara koja su otvorena, i oslobađaju takav bijes kada se zatvore da cijeli niz kuća odleti u nebo. Tu su još i gotovo nevidljive žice, lukavo skrivene ispod lišća: predvodnik skupine staje na njih i pola satnije nestaje u djeliću sekunde. Naučili smo mnogo toga o minama, i što smo više znali o njima, to su nam se manje sviđale. Susreli smo se s minama P2, umreženima zajedno, koje bi pokrenule cijelu lančanu reakciju eksplozija. A te su mine morale biti uništene njihovim detoniranjem. A tek one - možda i najgore od svih - koje se moraju pažljivo rastaviti na komadiće, komad po komad, sve dok ne dođete do detonatora, napravljenog od najtanjeg mogućeg stakla... Ako ste bili željni smrti i imali onakvu vrstu uma koja može posve sretno provesti čitav sat tražeći jedan jedini komadić slagalice, tada ste bili u redu, mogli ste uživati u svom poslu. Ali ako ste bili imalo poput mene, znojili se od straha i uz to imali goleme šake, tada biste bez sumnje bili poput slona u trgovini porculanom. Napredovali smo polako, jedan za drugim, ispitujući tlo prije svakog koraka, ne posve opušteni čak niti na začelju kolone, kada ste mogli očekivati da budete relativno sigurni. Svakih deset minuta mijenjali smo predvodnika i gumene čizme. Na taj način, život samo jednoga čovjeka je bio u opasnosti u određenom trenutku, i svaki je čovjek znao da je njegovo razdoblje rizika bilo vremenski ograničeno. Držali smo siguran razmak, i svatko bi stajao točno u tragove čovjeka ispred sebe. Na nekoliko trenutaka sve je u redu, srce vam usporava na normalan ritam, žlijezde znojnice rade malo lakšim tempom - a
tada, uz krik koji vam ledi krv u žilama, čovjek na čeku kolone mahnito maše rukama i zaustavlja nas. Detektor se ponovno oglasio... Svi smo se zaustavili. Onaj tko je dovoljno nesretan da trenutno ima gumene čizme pruža detektor prema naprijed, na stranu, unatrag. Određuje točku koja je izvor nevolja, neodlučno se spušta u čučanj pokraj nje i počinje plaho odguravati rukama gornji sloj tla. Prolazi pet minuta. Pet minuta znojenja i straha. A sve što je on iskopao samo je jedna krhotina granate ili šrapnel. Uvijek ista priča. Ili gotovo uvijek. Svoju napetost oslobađamo ispadima lošeg raspoloženja ili prostačkim jezikom usmjerenim prema zarobljeniku koji je rekao daje ovo područje gusto minirano, prema Obavještajnoj službi koja nam je prenijela tu vijest i time postala odgovorna što smo se mi ovdje našli. Posve očito zarobljenik laže, a Obavještajnu službu čini gomila lakovjernih budala. Krećemo nešto bržim korakom, ljutimo se i gunđamo. Iznenadna eksplozija nas sve zaustavlja. Jadnik koji je bio na čelu kolone leti u nebo i pada natrag na zemlju u tisuću neras-poznatljivih komada. Dakle, zarobljenik ipak nije lagao, a Obavještajna služba nije krcata lakovjernim budalama nego viso-kointeligentnim ljudima koji odrađuju lavovski dio posla... i prilikom toga nas osuđuju na smrt. Možda je to T-mina, načinjena posebno za tenkove. Ako je tako, onda su izgledi slabi: gotovo nitko ne preživljava T-minu. Ako je S-mina, s druge strane, tada izgledi nisu tako slabi: može se preživjeti uz gubitak nogu. No, to u ovim ratnim danima i nije nekakva velika tragedija. Dobijete prilično dobar par umjetnih udova, a ako niste baš službeno registrirani kao kreten, vjerojatno ćete biti prihvaćeni za tečaj uvježbavanja dočasnika. Danas ima mnogo beznogih ljudi na tim tečajevima. Moglo je biti i gore. Možete potpisati na trideset i šest godina, očekivati da ćete biti promovirani u Feldwebela nakon možda petnaest do osamnaest godina, i umiroviti se u šezdeset i petoj uz dobru mirovinu. Sve u svemu, dok nismo bili na terenu i bavili se njima, smatrali smo mine srećom u nesreći. S jedne strane, mogli ste izgubiti život; s druge strane, mogli ste izgubiti samo noge - uz ogromnu prednost odlaska s prvih linija jednom zauvijek. Ali, da ne dođe do nesporazuma: nije bilo od nikakve koristi izgubiti samo jednu nogu ili jednu ruku. Moralo je biti obje ili ništa. Bilo je mnogo ljudi na bojištu koji su imali jednu nogu, dok je onih s jednom rukom bilo toliko da smo ih smatrali posve
normalnim, sposobnim ljudskim bićima. Bojnik Hinka, primjerice, je ostao bez desne ruke prije nekoliko godina, ali je još uvijek na najtežim položajima. Upravo u ovom trenutku ja predvodim kolonu, ja imam čizme, ja riskiram svoj život i udove. S napregnutim živcima iščekujem i najmanji znak opasnosti, oprezno se saginjem i rukom izravnavam busen guste trave. Nešto je tamo... nešto metalno? Točno iza mene, Porta i Legionar zastaju. Osjećam jak poriv da se okrenem i počnem trčati. Nažalost, to je nemoguće. Polako se saginjem i prislanjam uho uz tlo. Čujem li ja to slabašno kuckanje ili je to samo moja kukavička mašta? Je li to magnetizirana mina ili ona sa zadrškom? Natopljen sam znojem, zubi mi cvokoću, a koljena podrhtavaju. To je mina, nema sumnje. U ovom trenutku tiha, ali nimalo manje opasna zbog toga. I kobre bi se trebalo manje bojati. Vršcima prstiju opipavam oblik nevidljivih antena, okrugli gornji dio, tanku staklenu ploču. To je klasična T-mina. Kucnuo je i taj trenutak. Saberi se, pobijedi svoj strah ako želiš nastaviti živjeti. Sjeti se svega što su te učili... dva prsta ispod kupolastog dijela, dva okreta ulijevo... ali polako, polako... ako razbiješ staklo, to je tvoj kraj, momče! Moli se Bogu da nema nikakve skrivene žice, da nije povezana s drugim minama. Vrlo su lukavi ti gadovi koji postavljaju ove smrtne zamke... Dva okreta. To je dobro učinjeno. Sada - podići dva milimetra, tri okreta udesno... ne miče se! Kopile se ne miče! Što bi to dovraga trebalo značiti? Nova vrsta mine? Neka koju nam nisu spomenuli? Bože sveti, daj mi da se izvučem odavde! Dovraga s njihovim vojnim sudovima i njihovim optužbama za kukavičluk! Želim živjeti! Uz malo sreće, rat će biti gotov prije no što me budu imali vremena osuditi. Um mi govori da se okrenem i pobjegnem. Hladno i odlučno, moje tijelo ostaje na istom mjestu. U redu, još sam uvijek ovdje. Što trebam sljedeće učiniti? Izvaditi van tu prokletu napravu prije no što sam je deaktivirao? Zašto ne, pa to je ravno samoubojstvu? Samo sjedim i ništa ne radim, a prokleta mina samodopadno leži u zemlji. I zuri u mene. Izruguje mi se. A tada mi se javlja nova i stravična pomisao: možda je to jedna od onih sa zadrškom? Još uvijek stežući kupolu desnom rukom, lijevom klizim ispod tijela mine. Zubima otkidam busenove trave s obaju strana. Zašto ne uvježbaju proklete majmune da obavljaju taj posao? Oni bi mogli i svoja stopala upotrijebiti kao ruke. I vjerojatno biti bolji u tome, jer se ne bi morali boriti cijelo vrijeme sa strahom. Zašto se nitko toga do sada nije sjetio? Već koriste golubove i
pse, konje i svinje, pa zašto ne bi i majmune? Koristili smo svinje u Poljskoj. Tjerali smo ih preko minskih polja kako bi nam očistile put. Problem je bio u tome što su svinje postale vrijedne svoje težine u zlatu, pa je na posljetku bilo odlučeno da su ljudi manje važni. Izludujućom sporošću, povlačim minu prema sebi. Teža je no što sam očekivao, ali evo je napokon vani, u svoj svojoj stravičnosti. Velika ružna stvar. Želio sam je snažno šutnuti da odleti što dalje, ali to sam zadovoljstvo morao odgoditi dok je ne deaktiviram. Pozvao sam ostale da mi priđu. Porta i Legionar dopuzali su do mene. Porta, koji nije imao formalnog obrazovanja o toj temi, bio je genijalac za tehniku, i nakon samo jednog kratkog pogleda prema mini, prezirno me pogledao. "Prokleti idiote! Okrenuo si tu prokletu stvar na krivu prokletu stranu! To nije uobičajeni francuski vijak, mislio sam da bi to čak i ti morao primijetiti." Okrenuo se i mahnuo Malenome. I "Donesi nam švedski ključ!" Ključ je polako stigao. Porta je neko vrijeme proučavao minu. "OK, sad je ponovno zatvori." Poslušno sam to učinio. Legionar je obrisao znoj s ruku o hlače. Porta je uhvatio ključ. "OK, glupani! Pognite glave i zabijte si prste u guzicu!" Pognuo se iznad mine, pjevušeći nešto sebi u bradu: "Što će biti s nama, moja draga? Hoćemo li biti sretni ili tužni? Kako ćemo završit, moja draga? Hoće li nam biti žao ili drago?" Ukočeni poput kipova, Legionar i ja sjedili smo i promatrali ga. Bezbrižno je podigao minu objema rukama. "Izvolite!" Nasmijao nam se. "Bezopasna poput neizleg-nutog pileta."
Okrenuo se i oteturao do ostalih, noseći minu ispod ruke poput lopte. Iznenada ju je bacio prema Gregoru. "Evo! Ti pokušaj! Jaje ne mogu svladati!" Gregor je prestravljeno vrisnuo i bacio se na tlo. Porta je stajao iznad njega, podignuvši obrvu. "Stoje, momčiću? Nešto te uplašilo?" "Ti glupa budalo!" Gregor je šutnuo Portu po nogama. "Ti prokleto glupo kopile!" "Smirite se", rekao je Stari Un umorno. "Nisam raspoložen za zabavu i igrice. Pokušajte se sjetiti da smo do sada izgubili šestoricu ljudi na ovom zadatku." "Srce mi se slama", rekao je Porta. "Hajde, Sven, daj mi gumenjake. Moj je red da budem junak." Uzeo je čizme i pošao prema svom mjestu na čelu kolone, no prešao je svega nekoliko metara kada je zastao, pognuo se, pregledao tlo i dao znak rukom Legionaru i meni, koji smo išli odmah iza njega. Pogledali smo jedan drugoga. Znali smo što se dogodilo: Porta je naišao na minu koja je bila povezana s drugom, pa mu je trebao netko tko bi mu pomogao. Koji od nas dvojice će biti taj? Na trenutak sam oklijevao, a tada je Legionar slegnuo ramenima i krenuo naprijed. Moj će red biti sljedeći puta, i istoga sam trenutka poželio da sam mu sada pomogao i riješio se toga. Porta i Legionar puzali su po tlu, slijedeći žicu. Prije se moglo samo presjeći tu vražju stvar i dovršiti s time, ali neprijatelj se opametio. Sada bi presvukli žicu tankim slojem bakra. Čim biste je dotakli nečim metalnim, struja bi prošla kroz nju i detonirala minu. Trebalo nam je neko vrijeme kako bismo otkrili taj novi trik. Neprijatelj je bio dovoljno pažljiv i nije ostavio upute za upotrebu pokraj njih, pa smo izgubili nekoliko ljudi prije no što smo joj doskočili. Ovaj maleni komadić sreće bio je privezan za stablo i povezan s tri mine od 105 milimetara. Porta je ljutito povikao preko ramena. "Dođi, za ime Boga! Ovo nije crkveni izlet!"
Shvatio sam, uz naglu promjenu pulsa, da je moj posao bio da odem onamo s potrebnim alatkama i skinem prokleti detonator. Nije to bio lak zadatak. Mnogo je dobrih ljudi loše završilo dok su skidali detonatore, a uvijek je postojao i dodatni rizik da je neprijatelj pripremio nekakvo novo iznenađenje. Porta je, popevši se na stablo, držao četiri žice koje su vodile od mine. Vukao sam se prema njemu, čvrsto držeći alatke. Bila je to T-mina. Detonator nije bio veći od kutije cigareta, ali i to mije bilo dovoljno veliko. Na jednu od mina, neki šaljivči-na je napisao poruku: "Idite dovraga, prokleti Švabe". Bila je potpisana sa Isaac. Doista, moglo se poistovjetiti s tim nepoznatim Isaacom. Nitko s takvim imenom nije imao nekog posebnog razloga zbog kojega nas je trebao voljeti. Nekim čudom, imali smo sreće. Riješili smo se T-mine i njezinih zamki i ugrabili nekoliko trenutaka odmora na rubu groba. Sjedili smo na tlu stisnuti u polukrug i pušili cigarete, što je bila razbibriga koja je u ovakvim okolnostima bila strogo zabranjena. "Reći ću vam nešto", rekao je Porta iznenada. "Kladim se da stari Adolf ne bi bio tako drzak da dođe ovamo na pola sata raditi u minskom polju... Osim toga, ne bi toliko zapeo voditi ovaj prokleti rat!" Ova jednostavna misao sve nas je oraspoložila. Sjedili smo ondje i neumjereno se smijali, sve dok ostatak grupe, predvođen poručnikom Brandtom koji je bio zadužen za tu operaciju, nije došao da nam se pridruži. Brandt je bio s nama još od početka. S vremena na vrijeme nestao bi na nekakav tečaj, ali uvijek bi nam se vraćao, pa smo ga počeli smatrati jednim od nas, a ne časnikom, čak do te mjere da smo mu se počeli obraćati njegovim imenom i ponašati se prema njemu s nama svojstvenom vulgarnošću. Bio je pravi časnik s prve crte bojišta i jedan od svega nekoliko ljudi koji je imao naše poštovanje. "Proklete mine", promrmljao je. "Još nekoliko ovakvih stvari i završit ćemo zajedno igrajući se naranči i limuna u ludnici." "Sanjat ćemo te proklete mine", rekao je Porta, "kada se vratimo kući i počnemo kopati u vrtu. Pokušavat ćemo detoni-rati proklete krumpire." Porta je uvijek upotrebljavao kada, a nikada ako. Zapravo, mislim da smo svi razmišljali o kada, iako je većina nas bila previše oprezna da bi to izgovorila na glas. Ali nekako se nismo mogli natjerati da razmišljamo o tome kako će jednog
dana možda biti i naš red da završimo u jarku s praznom limenkom piva u kojoj su osobni dokumenti. Često bismo razmišljali o smrti i oblili se hladnim znojem, ali u dubini duše nismo mogli vjerovati kako se to može doista dogoditi i nama. Dosta često, prije velikih napada, pomagali bismo iskopati zajedničku grobnicu, obložiti je sijenom i zabiti pokraj nje malene drvene križeve. I nikada ne bismo zamišljali kako naša vlastita tijela padaju u nju zajedno s drugima, iako je smrt bila svakodnevno iskustvo. Koliko bismo puta dnevno čuli oštar zvižduk granate, tupi udarac kada bi pala, potom eksploziju, potom bolne krikove, potom bismo shvatili da čovjek koji je stajao u blizini prije svega nekoliko sekundi više nije ondje... Koliko se puta dogodilo daje pola desetine bilo ubijeno, da su posvuda oko tebe ležali mrtvi ili umirući ljudi, i da si samo ti ostao neozlijeđen? Znali smo da sreća ne može trajati zauvijek, a ipak smo instinktivno osjećali daje vlastita sreća nepotrošiva. Porta je opet jeo. Ovoga puta bio je to ananas u limenkama kojega je pronašao u napuštenom američkom džipu. "Smiješno je to kako nikada baš nisam volio ananas", mrmljao je punih usta. "Prvo što ću učiniti kada rat završi bit će da odem u neki restoran i najedem se tako da mi hrana počne izlaziti na uši." Ovo je naravno bio uvod u jednu od njegovih omiljenih zabava za prekraćivanje vremena: igru "kada rat bude gotov..." Svakog bismo se puta uključili u nju s obnovljenim žarom, i ona nikada nije izgubila svoju privlačnost, iako je od svih nas jedino Heide sigurno znao što želi raditi nakon rata. Već je bio dočasnik, i odavno je odlučio da će se prijaviti u školu za časnike. Stoga je dio svakog dana, bez obzira gdje smo se trenutno nalazili ili što smo radili, posvećivao učenju deset stranica iz Priručnika za vojne pohode. Nemilosrdno smo ga zadirkivali, no ipak smo mu možda pomalo i zavidjeli na njegovoj odlučnosti da uspije. Svi smo znali, iako nitko od nas to nije htio priznati, da smo bili vojnici predugo vremena, a da bismo se vratili životima običnih civila. Stari Un je izjavio kako će jedino zemljoradnici moći sretno nastaviti sa svojim predratnim aktivnostima, i vjerojatno je bio u pravu. Meni su zemljoradnici bili posebna rasa. Samo im pokaži polje krumpira ili red stabala jabuke, i vrlo će se vjerojatno posve raspametiti. Mnogi su zemljoradnici dezertirali zbog jabukovih stabala u punom cvatu. Gotovo svi su bili uhvaćeni dva ili tri dana kasnije i izvedeni pred vojni sud grozničavo mumljajući o svinjama ili stablima šljiva. Na njihovu nesreću, niti jedan vojni sud za kojega sam ikad čuo nije mogao shvatiti iznenadan poriv koji bi se pojavio u tim ljudima kada bi se susreli s
djelićem netaknute prirode, a ishod je neizbježno bio streljački vod. Sada je već prošlo deset sati otkako smo pošli raščistiti put kroz minsko polje. Deset sati napetosti; deset sati hodanja, doslovce stazom smrti; deset sati bez gotovo ikakvog odmora, jer što je pokoja dvadesetominutna pauza kada ste svjesni da posao nije ni napola dovršen? Ali, napokon se naš posao približio kraju. Upravo smo postavili posljednju bijelu oznaku koja je označavala siguran prolaz za tenkove, i uskoro smo se trebali početi opuštati. Upravo sam zabijao posljednji kolac s oznakom kada sam krajičkom oka nešto ugledao. Zastao sam i podigao pogled. Ostali su stajali mirno poput kipova, širom rastvorenih usta i razrogačenih očiju. Svi su gledali u smjeru poručnika Brandta. On je stajao nešto dalje od skupine ostalih, raširenih nogu i ruku udaljenih od tijela ... Osjetio sam kako mi se ježi koža na rukama i nogama. Dobro sam znao što označava taj čudni položaj: Klaus je stajao na mini. I najmanji pokret će je detonirati. Mogao sam vidjeti žice koje su stršile iz nje. Klaus je, kao i mi ostali, znao kako mu je kucnuo posljednji trenutak. Oni koji su se nalazili najbliže njemu počeli su polako uzmicati natrag, gazeći korak po korak u svoje stope. I oni su bili u ozbiljnoj opasnosti. Iz toga što su iz mine virile žice bilo je očigledno da je bila povezana s drugima. Samo je jedna osoba pokazala želju da pojuri naprijed u junačkom, ali bez sumnje samoubilačkom pokušaju da pomogne poručniku, a to je bio Maleni. Jedva smo ga sputali, i trebalo nas je trojica da to učinimo. Tek smo uspjeli smiriti Malenog, kada je Barcelonu uhvatilo ludilo, pa je on počeo polako puziti prema Klausu, još uvijek raskrečenom iznad svoje smrtonosne zamke. "Uhvatite to glupo kopile!" povikao je Porta. PoruČnikovo lice bilo je užasno blijedo. Bio je jedan od najhrabrijih ljudi koje sam poznavao, ali čak je i njima dopušteno popustiti kada stoje na mini. Već smo pripremali špricu punu morfija, raširivali gaze i zavoje. Ako bi nekim čudom preživio, trebat će mu svi dostupni zavoji. Legionar je izvukao svoj revolver. Namjera mu je bila očita: ma što se dogodilo, Klaus neće patiti dulje no što bude apsolutno nužno. Nazovite to ubojstvom ako želite, ali bio je s nama šest godina, boreći se zajedno s ljudima koji su mu bili podčinjeni u nekima od najgorih ratnih sukoba. Kada nekoga poznajete, volite i poštujete
kao što smo mi Klausa, tada vam nije previše stalo što će osjećati ostatak svijeta, samo učinite ono što mora biti učinjeno. Biti uhvaćen na takav način, relativno jednostavnom minom, smještenom na vidljivom mjestu, bila je jedna od nevjerojatnih ironija rata koje je tako teško podnijeti. A ipak, pretpostavljam, bilo je gotovo neizbježno da se dogodi nešto takvo. Nakon deset sati napornoga rada usred minskog polja nije baš čudno ako nekome popusti koncentracija na trenutak ili dva. Na nesreću, gubitak pozornosti čak i na djelić sekunde često je poguban u takvim okolnostima. Porta je iznenada povikao Klausu. "Skoči! To ti je jedina prilika!" Klaus je oklijevao - i tko bi ga mogao za to kriviti? Bilo je lako reći da ti je to jedina prilika; a natjerati se da skočite i riskirate bila je posve druga stvar. U međuvremenu smo čekali. Čekala je i smrt, nimalo manje strpljivo, svoj gotovo izvjestan plijen. Nakon nekog vremena - deset minuta? Pola sata? Dana, tjedana, mjeseci? Činilo se poput vječnosti - Klaus je podigao ruku prema nama u oproštajnoj gesti, savio koljena, pripremio se na rizik... Rukama sam pritisnuo uši. Klaus je ostao na istom mjestu, poput trkača koji čeka zvuk startnog pištolja. Pretpostavljam da smo svi dijelili agoniju njegovih posljednjih misli. Sve dok ostane stajati na istom mjestu, bit će živ čovjek; istog trenutka kada se pomakne, vjerojatno će biti vrlo mrtav čovjek. Vrške prstiju pritisnuo je u zemlju, pripremajući se za trenutak kada će morati iskoristiti svoju priliku. A tada se iznenada ponovno uspravio. "Dobacite mi svoje jakne!" Deset jakni istoga je trenutka poletjelo prema njemu. Samo su tri doprle do njega. Maleni je ponovno krenuo, ali Porta gaje istog trenutka smirio udarcem pijuka. Srušio se stenjući. "Zahvalite mu se u moje ime", rekao je Klaus ozbiljno. Omotao je tri jakne oko trupa, zaštitivši trbuh i prsa što je bolje mogao. Tada je još jednom podigao ruku na pozdrav.
"Skoči! Za ime Božje, skoči!" Čuo sam samoga sebe kako brzo izgovaram tu zapovijed, ali taj je zvuk bio prigušen iznenadnom istovremenom zvonjavom zvona po cijelom kraju. Zvona koja su zvonila za oslobođenje Francuske. Vjetar nam je donosio zvuk veselih povika kako je Francuska slobodna. Ljudi su zaboravili užase rata, pakao iskrcavanja u Normandiji, uništene zgrade, razoreni okoliš. Znali su samo da su ponovno slobodni narod. Na ulicama, američki su vojnici plesali s francuskim djevojkama. Viva la France! Mort aux Allemands! Poručnik Brandt napeo je mišiće. I skočio. A eksplozija koja je uništavala bubnjiće zaglušila je zvonjavu zvona. Pla-meni jezik... Skočili smo prema njemu. Obje su mu noge bila odsječene. Jedna je uredno ležala pokraj njega; druga je bila Bog zna gdje. Cijelo mu je tijelo bilo prekriveno opekotinama, no još je uvijek bio pri svijesti. Stari Un istoga se trenutka bacio na posao s morfijem. Porta i ja povezali smo zavoje oko dva krvava batrljka nogu. Uniforma mu je bila raskidana na komadiće, osjetio se zadah sprženoga mesa. Klaus je stiskao zube dok god je mogao, ali tada su njegove patnje doista počele, pa su počeli odzvanjati njegovi bolni krici i miješati se s veselim povicima. "Još morfija!" zagrmio je Maleni, koji je došao svijesti nakon Portinog udarca pijukom. "Nemamo više", rekao je Stari Un tiho. Maleni se okomio na njega. "Kako to dovraga misliš, nemamo ga više?" Stanka. "Baš kao što sam rekao", rekao je Stari Un, odbacivši injekciju s gađenjem. "Nemamo više morfija." Što smo drugo mogli učiniti? Ništa posebno. Samo sjediti pokraj poručnika i proživljavati njegovu agoniju s njim. Netko mu je stavio cigaretu između usana koje su već postajale plave.
"Bit će sve u redu -" "Lijep provod u bolnici -" "Nećeš umrijeti, rat je gotov -" "Bit ćeš OK kada te vratimo u bazu -" "Jel" čuješ zvona? Rat je gotov!" Rat je gotov, a uskoro je bio gotov i život našeg poručnika. Umro je za nekoliko trenutaka, a mi smo se vratili svojim stopama kroz minsko polje, između bijelih oznaka koje je i on pomagao postaviti, noseći ga na ramenima; pogrebna povorka koju je pratila trijumfalna zvonjava. Maleni je hodao na čelu povorke. Porta je išao posljednji, svirajući na flauti melankoličnu melodiju Putovanje divljih labudova; bila je to jedna od omiljenih Klausovih melodija.
TREĆE POGLAVLJE
Rus, poručnik Koranin iz 439. istočne bojne, zajedno sa svojom tatarskom satnijom, došao je do zapanjujućeg otkrića: u američkom desantnom čamcu, pokraj trojice mrtvih časnika, nalazio se sanduk pun papira. Koranin je istoga trenutka uzeo sanduk s dokumentima i odjurio s njime do zapovjednika svoje satnije, koji je s jednakom revnošću odlučio daje to problem kojega treba riješiti general Marcks, zapovjednik 84. armije. U skladu s time, njih su dvojica pošla na put zajedno s dragocjenim sandukom. General je istoga trenutka shvatio vrijednost Koraninova otkrića i, ne gubivši vrijeme, prenio vijest 8. armiji. Ona mu se, na njegovo iznenađenje, nasmijala u lice i obavijestila ga da priča gluposti. Na neko vrijeme, general Marcks je bio previše obuzet ljutnjom kako bi mogao raditi bilo što drugo osim sjediti i ljutiti se, dok je njegov pobočnik taktično stajao pokraj njega i sam čitao sadržaj papira iz sanduka. Obojica su čvrsto vjerovala da ti papiri nisu krivotvoreni. "Mislite li možda, gospodine, da bi Tajna služba...?" General je upravo tako mislio. Tajna služba bi trebala biti obaviještena istoga trenutka. Nema sumnje, ti su papiri bili od najvećega značaja. Sljedeći korak bio je kontaktirati Gene-ralfeldmarschalla von Rundstedta i reći mu da on, general Marcks ima u svom posjedu strogo tajne planove Saveznika vezane za invaziju u Normandiji. Planovi su jasno pokazivali istinitost onoga što je do tada bilo tek predmetom pukog nagađanja: da su nedavna iskrcavanja bila samo preludij za posvemašnju invaziju koju su svi očekivali prošle četiri godine. "Gluposti!" povikao je von Rundstedt, i zalupio telefonsku slušalicu. Ostao je odlučan. Planovi su bili lažni. Namjerna zamka. Bili su podmetnuti ondje kako bi na njih nasjele takve lakovjerne budale poput generala Marcksa. Osim toga,i sama iskrcavanja bila su izvedena s namjerom da nas navedu na krivi trag. Von Rundstedt je imao svoje mišljenje o toj temi. Saveznici su sigurno planirali invaziju, svaka budala je to znala, ali iskrcavanja u Normandiji nisu bila preludij u nju. Ona su bila vrlo razrađena, ali su bila samo mamac. "Razriješite generala Marcksa njegove dužnosti!" naredio je von Rundstedt Ijutito. "Taj je čovjek budala i sanjar i nema pravo zapovijedati vojskom. Riješite ga se!"
