172
Ruži a Aščić
MODRI
Široko se os jeh uo Modri kada e je osta io. Kada je zad ji apori a s age ugurao tijelo u ago i otputo ao. Od ezao se, a da ije rekao ešto što i z ačilo da će e ožda egdje potražiti. Moglo je z ačiti da će o se ekad, u ekoj ludoj okol osti koju priredi ži ot, susresti, a oglo je z ačiti da je o aj uz uđe izraz li a zad je što idi od Modrog. Tre ali s o popiti ka u prije laka, ali is o. Modri je zaspao. Odjeća koju je aka io odje uti to jutro isjela je o krilu or ara, a Modri slas o le dio u ekoj drugoj i ljepšoj st ar osti koja ije uključi ala e e.
**
»Ih, pa tko će te e štititi kada e e e ude?«
Tako je go orio Modri dok ga je još ilo. Tako je go orio u rije e kada isa s atrala da ću ikada tre ati jego u po oć. Da ću pro esti desetke oći grijući leđa. A kada su hlad a leđa, hlad o je i s e ostalo. Duša, udo i, žile u tijelu. U tri ujutro sa ustajala, pritiskala se uz radijator u kuhi ji i i raz išljala i a li u mome stanu ijedna malena stvar koju je Modri osta io za so o . I a li išta što je ostalo od toga dječaka, a da ih to ogla stis uti uza se i zaspati s to st ari. Da je o ič a Rubikova kocka, zaspala bih s tim predmetom u zagrljaju z ajući da ga je Modri pre etao u s oji šaka a.
»Tiho, luda dušo«, šaputala sa se i, ali sa e ije pro alazio. “a e ije ogao pro aći jer se iz oga tijela is ijedilo s e što je i alo o ličje s o a.
173
“jeća se jed o da o kada je gru ula o a i kada su s i koje sam znala otputovali na
druga jesta. Oko e e su ajed o ili epoz ati ljudi čije karaktere isa z ala pro ije iti. Do osili su juhe i čaje e, a ja ikako isa ogla apredo ati. Tjeles o sa se sušila. Duh i je io u pro aliji čije d o isa ogla procijeniti.
Voljela sa zido e koji su e okruži ali i čija je jeli a u osila s iraj u e e, a opet sa željela doži jeti ešto ludo. Željela sa da e u eko džepu grada pro ađe uškara koji će i iti s e i koje u ću ja iti s e. Da e sa pro odila u pod ožju zidi a koje su ekoć opasavale dvor grofova Zrinskih. Dizala sam pogled visoko nad grad i lebdjela nad njim kao duh koji sve vidi. Odlazila sam na grob gluhonijeme slikarice i tamo ostajala kao da mi nijemi spo e ik ože ešto pripo jediti. Kao da s e što je prohujalo ije iz risa o zau ijek i kao da se s e iz risa o ožda jed o uspije ratiti.
Potrajali su jese i dok i je postalo olje, a uškar a sa pu o kas ije pro ašla u Modro . Do ijela ga je popla a, što li. Priz ala ga je oja duša kojoj je tre alo ešto ure i
epogode u ži otu.
**
»Tko će te držati o ako u ruka a kao prepeli u dok ja ode ?«
»Pripravna sam na tvoj odlazak.«
»Ne oj se pustiti kao što isli da hoćeš. Ne oj otići a pli a je u rijeku i ikada se e vratiti.«
Modri je i ao pra o. Poz a ao je oju eiz jer u pri rže ost oda a koje su protje ale
s uda oko oje kuće. U koji god ih se susjed i grad od ezla i kojo god uliči o kre ula, uvijek bi se branik automobila susreo s mutnim, nepreglednim okom rijeke. Migala je i pozi ala. Uđi u e e i utopi se. Uđi u e e i speri sa se e grijehe.
174 **
Modrog su u ži otu čekale lijepe st ari. Bio je mlad. U sobici koju sam mu dala u najam tek bi po ekad osta io iljeg da se tu od ija jego ži ot, da je to jego a sadaš jost. ) ala sa mnoge ljude koji su kitili svoje spavaonice i sve je bilo puno stvari koje su doprinosile vedrini
ili bile od inti og z ačaja, ali Modrog to ije za i alo. Nije i ao lijepih i i ti ih st ari.
I ao je odjeću. I ao je ze ljopis u kartu koju je raz atao u kuhi ji i prsto pratio rijeke koje su se zaplitale i rasplitale kao kosa e ar e dje ojči e. Drugo ga ije za i alo i išta mimo toga nije trebao.
**
Trčala sa po gradu koji je io jedi a st ar ost koju sa poz a ala i udisala zrak koji je s aki ared i jutro postajao oštriji. Prošlost je tre alo za otati u krpi u, krpi u o a iti o ič o gu i o za tegle i spre iti u ladi u. Tre alo se okre uti o o e što je dolazilo i doži ljaji a koji su se kao rijeka tre ali ulije ati u čo jeka.
Ali ije ilo ičega o oga. Milo ala sa rlje po zido i a jer su te rlje ile ka a koju je Modri isprolije ao. O o što je isprolije ao po podu da o sa oprala, ali o o što je u s oji ludi tre u i a ispljuskao po zido i a, odlučila sa ču ati. Jed a rlja, jed a godi a ži ota.
**
»Uvijek pazi na sebe i svoju dobrobit«, rekla sa Modro prije ego je ogo zakoračio u
vlak koji ga je imao odvesti od mene. »Uvijek pazi«, ponovila sam, »a slo od o ožeš z ati
da ja isa že a koja oli pis a.«
Nije ih oglo i iti, ali željela sa se po ri uti da Modri e po isli da ih željela pis a. )aštitila sa se od o oga što e je i alo dotući u uduć osti.
175
moje obraze. Imala sam trbuh koji je na sebe mogao primiti šaku, ruke koje su u lede oj odi
ijelu oć ogle ispirati čaše, ali isa i ala ozak koji se z ao ositi sa st ari a od lju a e až osti.
**
Modri i ja ležali s o u parku, eki čo jek zaiskao je o a , a kada sa podigla li e iz aručja Modrog, uškarac se iznenadio kako moje lice naspram Modroga izgleda staro.
»“i e, o a ti ože iti ajka«, rekao je čo jek, a Modri kao da se pre uo iz ži ota. »Godine su je progutale, a progutat će i te e uz ju.«
Modri se smijao. Ionako je to bio dan kada me je napuštao i kada je jego o i ži ot tre ao
započeti. Ja sa se s ijala. Da poslije toga io je gorak.
**
Da i a sa pred oči a i ala lopoče “la e Raškaj i za išljala kako i sa a u s ako godiš je doba teturam prirodom. Kako obgrnuta crnim haljetkom gazim prema Kupi i kako me po oči a i o razi a ši a hlada zrak. U eki tre u i a osjećala sa silo itu hra rost i želju da poletim visoko, dok bih se samo nekoliko sekundi kasnije osjetila poljuljanom i jadnom.
Rijeka me je imala pozvati kao svoju malu prijatelji u i ja ih došla k joj, drugačije e se ije
i oglo iz ući iz kuće.
Kada s o ispili čašu r og i a i kada sa Modro ispričala s e što sa z ala o “la i, a z ala sam premalo, lica su nam se sljubila. Rastajali smo se.
»Tiho, tiho, tiho«, unjkala sa pored ušiju Modrog kao da ga tješi , a pod potkošuljo sa
osjetila kako mu pulsira srce.
**
176
ože lako iz ijeti ilo koji ko ad a ještaja. Netko i i e e ogao od ijeti kroz prozor, a ja jedva da bih i primijetila.
Kada sam se sakrila iza vrata i provalnike osvijetlila baterijom u lice, nemalo sam se
iznenadila. Pro al ik koji je preturao po oji st ari a isu ila ikak a dje a ego čo jek
koji je rekao da bih Modrom mogla biti majka.
Nisam galamila na njega. Povukla sam se u svoju sobu i zaspala s mirom. Grad je stezao o ruč oko oga tijela, a ja sa se prepustila.
**
»Ah dušo, pa ti se jed o oraš opora iti od lju a ika koji je otišao iz grada i osta io te.« Tako kaže stara gospođa koja e poduča a kla iru. Že a koja a gla i i a lju ičastu traj u i sa rše o lju az o li e, u ži otu sigur o ije idjela loših st ari. Lju a i i su je o lijetali, ali o a ije željela ijed og.
»Ah dušo, pa to je dječara kojeg čekaju lijepe st ari u ži otu. O je čekao tre utak u koje će ga lak od esti u grad toliko širok da ga ikada ijelog eće zaposjesti.«
“ iđala i se po isao da Modri pokuša a prijeći grad koji je toliko prostra da ga se u ijelo ži otu e ože prijeći.
»Ah, ah«, jaukala sa , a krilo stare gospođe držalo je oju gla u. Negdje je oralo
propustiti, a propustilo je na satu klavira.
**
S mojega prozora vidi se brazgotina u zemlji. Kao zarez koji je netko nekome urezbario u obraz. Nikada ne zarasta i nikada je nitko ne zakrpa. Jednom su je djeca preskakala i jedno je zagla ilo u utra, plačući i dozi ajući druge. Jed o su se u razgoti i sakrili od jegli lju a i i koji su u sr u okrog tla odlučili pro esti oć.
