IDEJA SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI
Autor koncepta je Johan Wolfgang von Goethe - 1827-1832. u različitim raspravama i člancima te u razgovorima s Eckermanom. Goethe je tada očitovao misli koje sam ne bi stavio na papir pa je to umjesto njega učinio Eckermann. Na njegovo
objašnjenje utječe prosvjetiteljstvo – uvodi pojam opće povjesti čovječanstva. Vrijeme u kojem ta ideja nastaje je burno vrijeme, pogotovo u njemačkoj intelektualnoj sredini. To je zlatno doba njemačke književnosti i kulture koje je obilježio Goethe.
Kontekst – novi društveni ustroj, individualnost, balansirajući identitet, nova recepcija knj.
Dolazi do transformacije društvenog ustroja - prelaska iz stratifikacijskog u funkcionalno diferencirano društvo. Stratifikacijski društveni ustroj odnosi se na stalešku
hijerarhiju koja je zadana porijeklom. Kada se netko rodi u određenom staležu, to određuje njegov identitet. Nema vertikalne propusnosti, ona je svedena na vrlo malu mjeru. Pismenost i književnost najprisutnije su u višim slojevima (elitna kultura), a u donjem su sloju usmena književnost i pučka kultura. One se ne miješaju. S vremenom dolazi do destratifikacije - veće propusnosti i povezivanja udaljenih, dotad nepoznatih i nepovezanih dijelova svijeta. Potkraj 18. st mijenja se odnos prema drugome obilježen strahom i obranom u proučavanju (razumijevanje drugog). Destratifikacija = sve veća propusnost, volja povezivanja dvaju svijetova. Dolazi do osvajanja i putovanja (koja su počela još u renesansi). Određene zone ljudskog djelovanja se osamostaljuju i počinju vlastiti život. Književnost u stratifikacijskom društvu nema autonomiju, sastavni je dio političke, religijske, društvene svijesti. Ona je segment bez autonomije. Moral, religija i
književnost čine povezanu cjelinu. Svaka vrsta rušenja moralnih i religijskih načela u književnosti tretira se kao nedopustiva, no prema kraju 18. st književnost stječe određenu autonomiju i počinje narušavati gore navedene kriterije, prezentira moralno i religijski sumnjive sadržaje, npr. amoralni likovi koji ipak privlače pažnju čitatelja.
U funkcionalnom društvenom ustroju određene zone ljudskog djelovanja usvajaju vlastita pravila. Politika se npr. više ne nastoji ponašati moralno, jer je moral
sputava, pa ona postavlja svoja pravila (Machiavelli). Moral se osamostaljuje u odnosu na religiju, što znači da moralna pravila nisu više isključivo religijska pravila. Grade se odvojene krovne instance koje upravljaju ljudskim životom. Zone počinju konkurirati jedna drugoj. Međusobno se podrazumijevaju i isključuju, ali niti jedna od njih više nije apsolutni gospodar ljudskoga života. Čovjekov identitet više nije zadan, nema smjernica ovisno o mjestu u hijerarhiji, one postaju predmetom interpretacije i pregovaranja. Čovjekov identitet postaje predmetom posredovanja, a oko njega se zapodijeva rasprava.
U to vrijeme zaživljava ideja individualnosti. Ako ljudski identitet više nije zadan, čovjek se mora identificirati kroz različite aspekte svog djelovanja.. Nijedan aspekt ne iscrpljuje sve u ljudskom životu. Čovjek ulazi u te razne identifikacije, ali ne više bez ostatka, nego s odmakom. Čovjek se prepoznaje u različitim društvenim ulogama - s bitnim naglaskom na to da su to samo uloge. Njegov se identitet ne iscrpljuje ni u jednoj od uloga, nego se oblikuje u stalnom premještanju iz jedne u drugu. Ja nisam ja, moje pravo ja nije nijedno od onih ja koje preuzimam, nijedno od mojih uloga. Cjelina koja
ostaje uskraćena je individuum, individualnost.
In-dividuum je nešto nedjeljivo, nešto što ne mogu podijeliti s drugima. Taj višak nije supstanca koja je uvijek tu, nego je kvaliteta koja nastaje permanentnim dijeljenjem uloga s drugima. Ostatak individualnog je proizvod dijeljenja. Nastanak individuuma posljedica je funkcionalne diferencijacije društva (Luhmann). Raspadom stratifikacijskog modela pojedinac gubi svoje prirodno mjesto u nekom od njegovih segmenata te zasniva samostalan psihički sustav koji će se prema potrebi uključivati u različite djelomične sisteme stvorene diferencijacijom.
Balansirajući identitet upućen je na premještanje, ulazak u prostor drugoga, nastojanje da upoznamo drugoga. Književnost postaje jedan od ključnih poligona za uspostavu te vrste identiteta.
A Roman postaje ključnim književnim žanrom. Čitanje se omasovljava, žene su ključni konzumenti književnih djela, stvara se književno tržište, rastu naklade, književna djela dopiru do anonimnih recipijenata koji su autorima 'nitko i ništa', djela ih dohvaćaju u njihovoj anonimnosti, marginalnosti - društvenoj, spolnoj, etničkoj.
Kraj 18. st / početak 19. st
Stvara se novi tip recepcije književnosti; recepcije u osami, privatnosti, u samoći svoje sobe, izolirano od kolektiva. Otvara se prostor za šetnju imaginarnim krajevima književnog djela, čita se u sjenicama (gdje se žene opuštaju). Lektira postaje poligon imaginarnih projekcija čitatelja u različite likove; to je pokusno identificiranje čitatelja, on se osposobljuje za ono što ga čeka u životu – 'uđi u različite uloge, ali nijednu nemoj uzeti kao svoju - iskušavaj ali ne trpi sankcije' – jer to će umjesto njega napraviti likovi; eksperimentiranje oslobođeno sankcija. Čitanje je poligon za socijalnu identifikaciju, ono je pomamno, narkotizirano, žene surfaju kroz romane, isprobavaju reflektirano uživljavanje; uživljavanje s odmakom. Umjesto motorično-afektivnog potčinjavanja tekstu ustoličuje se sublimirano estetično iskustvo koje omogućuje čovjeku da ovlada svojim neposrednim prirodnim nagnućima – da centrira pluralnost svojega ja u pokretljivi i
balansirajući identitet in-dividuuma. S tim je promatračkim odmakom povezano discipliniranje tijela koje se fiksira za naslonjač ili ležaljku, svodeći svoj doticaj s tekstom isključivo na linearno kretanje oka. Istodobno se iz kazališta potiskuje ne samo svaki izlazak gledatelja na pozornicu, promet u gledalištu nego i bilo kakav znak podrške likovima – oduševljenje ili razočaranje scenskim zbivanjima.
Također se gasi svjetlo za vrijeme predstave – jer kako bi postao voajer,
gledatelj / čitatelj mora zaboraviti na to da igra ulogu unutar jednog obuhvatnijeg scenarija. Od osobe tog gledatelja ne treba ostati ništa osim one uloge koju preuzima u identifikacijskoj recepciji u okviru teatarskog zbivanja – sve dok se dvorana ponovno ne osvijetli. Povlačenje u nevidljivost oslobađa recepijenta od obveze polaganja računa za svoje dojmove drugim gledateljima. Taj je zaštićen prostor doživljavanja romanesknog svijeta izazvao krajem 18. st pravu pomamu divljeg, narkotiziranog čitanja u relaksirajuće stimulativne svrhe – uglavnom čitaju žene.
Goetheove ideje – kozmopolitizam, kriterij odabira u svjetskoj knj, jedinstvo u raznolikosti
Goethe je duboko proživio opisane preobrazbe svog vremena, a potkraj života nabacio je ideju svjetske književnosti - za njega je ona prirodna posljedica ovih promjena. Građanin
svijeta nastaje kao posljedica cijepanja tog lokalnog identiteta, čitatelj se oslobađa uskih okvira zadanih rođenjem, komunikacija otvara nove svjetove te čovjek mora ulaziti u drugoga.
Jedini put do sebe vodi preko drugoga. Onaj tko ostane zatvoren u svojoj naciji, kulturi i književnosti, bit će isključen iz procesa identifikacije. Nadilaze se
nacionalne granice, suprotstavlja se provincijalizmu i nacionalnoj zatucanosti koja projicira na drugoga anatemu1 koja ga demonizira. On zagovara utjecaj drugih kultura na vlastitu, koja će opstati samo ako asimilira druge kulture.
Goethe se suprotstavlja stereotipima koji vladaju o tuđim kulturama - oni pokazuju naš strah od njih i tako ih anatemiziramo. Moramo se suočiti s dugotrajnim, mukotrpnim procesom proučavanja tuđih kultura koje nisu
homogene, koje u sebi imaju raznolikosti, proturječja, unutarnju izdiferenciranost. Kroz proučavanje raznolikosti doprijet će se do onoga što ujedinjuje tu kulturu. Goethe pravi hijerarhiju umjetnika ovisno o tome do koje su mjere spremni ući u drugoga. Ta klasifikacija mnogo duguje fenomenu drastičnog cijepanja između elitne i popularne, visoke i niske kulture. Pojavljuje se fenomen trivijalne
književnosti, a umjetnici koji se žele zaštititi od trivijalnosti moraju pronaći način da se otrgnu od zahtjeva mase za trivijalnošću. Umjetnici se počinju vrednovati prema tome koliko su traženi na tržištu. Onaj tko uloži napor da izađe iz
stereotipa, to će napraviti tako da aktivno, strogo i minuciozno ulazi u drugoga. Istinski umjetnik dolazi sebi tek kad napusti sebe, kad izađe iz stereotipa svoje kulture za koju je mislio da je njegovo ja.
Geothe razlikuje 3 tipa oponašanja stvarnosti:
1. Jednostavno oponašanje stvarnosti - oni koji nemaju pravo na ime umjetnika, koji se koriste jednostavnim oponašanjem stvarnosti; oni oponašaju ono što vide, a na površini se ne može doći do biti; istina se povlači u dublje sfere, a ono što se vidi je samo privid. Materijalna obrada građe.
2. Manira - umjetnici koji su u stanju podići nešto na razinu umjetničkog žanra, poznaju njegove zakonitosti i udaljavaju se od jednostavne stvarnosti. Mehanička obrada građe.
3. Stil – najviša razina umjetnosti. Napuštanje manire i ostvarivanje individualnog stila. Za takav su korak sposobni samo oni koji mogu toliko duboko prodrijeti u drugu kulturu da ih to izvede iz vlastita stereotipa. Takva je umjetnost
nedostupna masovnoj publici jer je zahtjevna, traži obrazovni napor. Duhovna obrada građe.
Stvara li umjetnik nešto čega nema u prirodi tj. upisuje li on u nju ili samo otkriva ono što je tu, ali je jako duboko zapreteno?
Istinski umjetnik napušta sadašnjost za svoju ideju kao daleki cilj, iznevjeruje zakone svog miljea, društva. Otvara se prema nečemu dalekom, neizvjesnom, riskantnom, napuštajući sigurnost. Za to nisu spremni svi, nego iznimno hrabri - tako Goethe stvara društvo izabranih koji imaju pravo sudjelovati u svjetskoj književnosti. Taj je kozmopolitizam bio ideja, projekt i Goethe se za to borio sa svojim suvremenicima.
Mi na tu ideju danas gledamo kao nešto što je doživjelo svoju akademsku institucionalizaciju, motrimo je iz povijesnih konzekvencija njena ostvarenja. Je li ta ideja u znaku tolerancije, 1 Proglasiti nepoželjnim, zaobići, izbjegavati...
trpeljivosti prema drugome, priznavanja njegove ravnopravnosti ili je to oblik i instrument eksploatacije drugoga - duhovne eksploatacije, uzurpacije tuđe kulture radi obogaćivanja vlastite?
Njemački romantičar Herder, Goetheov prethodnik, od 1784-1791. objavljuje raspravu 'Ideje za filozofiju povijesti čovječanstva' o kojoj Goethe govori najljepšim riječima - ona je odigrala formativnu ulogu u Goetheovim idejama. 1) Romantičari su revidirali prosvjetiteljsku ideju razvoja čovjeka kroz povijest gdje se prošla razdoblja može promatrati s povišene točke. Herder kaže da ne smijemo gledati s povišene točke, nego uvažavati prijeđene etape kao vrijedne, samostalne, kao što odrastao čovjek gleda na svoje razvojne etape.
2) Prostor povijesti postaje pluralan, povijest više nije linearna - poredbenost, različita povijesna dinamika drugih kultura, sva različita vremenitost drugih kultura ne može se podvrgnuti našoj dinamici razvoja pa neke smatrati
naprednijima, a neke zaostalijima. Treba uvažavati specifičnosti npr. indijske ili kineske kulture, ali ne može se poreći da je europska kultura najnaprednija jer su najpogodnije geografske, klimatske i ostale karakteristike omogućile najbrži razvoj. Priznavanje drugoga, ali istovremeno smještanje drugoga u određene okvire, imanentno je ideji kozmopolitizma.
Europski čovjek je nositelj jedinstva ljudskoga roda, ali jedinstva u raznolikosti. Europa je ipak centar - rasno obilježje Herderove koncepcije.
Raznolikost je obilježena idejom progresa čovječanstva; želja da se raznolikost ujedini ostaje važnom značajkom svjetske književnosti. Goethe želi da se njemačka književnost okrene drugim književnostima kako bi im pokazala da je superiorna. Morao je voditi tvrdokornu borbu sa svojim suvremenicima koji su ustrajali na samodovoljnosti.
Put ka institucionalizaciji svjetske književnosti – KOMPARATIVNA KNJIŽEVNOST U konceptu svjetske književnosti uvijek je postojala ideja centralnih i rubnih književnosti. Žele se inaugurirati vrijednosti koje nadilaze okvire nacionalne književnosti, ali suočava se s problemom kriterija odabira.
Mora se odlučiti što će ući u svjetsku književnost, a što neće, prema kojim
kriterijima... Tvori li masovna kultura i književnost dio svjetske književnosti ili samo elitna kultura? U Goetheovo je vrijeme ta borba vrlo zaoštrena. On kaže da se umjetnici ne trebaju pokoravati narudžbi masa jer to potkopava autonomiju umjetnosti. U to se vrijeme književnost oslobađa moralnih i religioznih standarda pa se Goethe zalaže za autonomiju umjetnosti, osamostaljivanje književnih normi - inzistira na
specifičnosti književnih normi. Goethe misli da je umjetnik obvezan poznavati i poštivati specifičnost književnih vrsta. Građa mora udovoljiti toj specifičnosti. Izlazak iz sebe u drugoga ne smije biti površan, nego treba duboko i s
razumijevanjem prodrijeti u tuđu kulturu, poštovati bogatstvo i proturječnost tuđe kulture jer je to jedini put da upoznamo sebe. On inzistira na strogosti i
dosljednosti u bavljenju drugim - treba ustrajati i kada se drugi buni.
Naš identitet nije zadan, stvaramo se sami. Identitet književnih vrsta također nije zadan. Svaki novi roman pokušava izaći iz svog žanra prema drugim žanrovima - jedinstvo u raznolikosti.. Nova slika svijeta gradi se na tome da se više ne
identificira ni s jednom ulogom 100 %, a tim premještanjem između uloga nastaje balansirajući identitet = ni u jednoj se ulozi ne iscrpljujemo do kraja, ne
iscrpljujemo cjelinu našeg identiteta. Stvaran je rezultat jedinstvo, veza među tim ulogama – jedinstvo u raznolikosti.. Masovna se kultura identificira u jednoj ulozi,
iscrpljuje se u njoj, dok elitna kultura čuva jedinstvo - što je veća raznolikost to je bogatije jedinstvo.
Ideja komparacije - jedinstvo se treba uspostaviti uspoređivanjem,
supostavljanjem kultura da bi se uočile razlike, ali i dodirne točke, sličnosti i da bi se iz toga izvukli zaključci. Komparativna metoda prešla je i u druge znanosti (komparativna gramatika, anatomija).
U trenutku kada nastaje ideja svjetske književnosti sadašnjost se doživljava kao prag novog doba (još nismo isti kao oni koji će doći nakon nas, a više nismo isti kao oni prije nas) - zato stalno izlazimo iz sebe da bismo došli do sebe preko drugoga. Drugi nam se ne nudi na pladnju, nego se moramo suočavati s njegovim proturječjem i to ćemo raditi komparativnom metodom – tako da se distanciramo od drugoga i da se distanciramo od sebe samih.
Ako uspješno prodiremo u unutrašnji sklop drugoga, dolazimo do jedinstva u raznolikosti, do univerzalnog. Onaj umjetnik koji teži prodrijeti u drugoga daje svom djelu
obvezujuću snagu i tako prisiljava publiku da poštuje zakone umjetnosti. To djelo postavlja (elitističke) zahtjeve pred publiku. Dakle, kako može postojati svjetska književnost ako će joj zahtjevi biti tako strogi da će publika biti jako mala?
Takvo inzistiranje na specifičnosti književnosti oslobodit će je i sačuvati njenu samostalnost u odnosu na moral, religiju, druge znanosti. To je jedino što joj može priskrbiti univerzalnu vrijednost.. Takvo se djelo ne podvrgava nekim specifičnim zahtjevima ukusa (npr. njemačkim), nego ide dalje od toga, izlazi iz nacionalnih okvira i podvrgava se nekim drugim standardima ukusa da bi ga mogli poštovati i oni koji ne robuju ukusima piščeve sredine, nego nekim drugim. To čini djelo nedostupnim. Težnja prema univerzalnosti i težnja prema
ekskluzivnosti istovremeno (Joyce, Proust, Kafka).
Pučki ukus, ukus masa lišen je potrebne odnjegovanosti. Praćenje standarda svjetske književnosti dovodi do toga da se jedna velika kultura potpuno odsijeca kao nedostojna da uđe u koncept svjetske književnosti - ekskluzivacija. Istovremeno, događa se omasovljenje čitateljstva, a masovna se kultura širi preko cijelog globusa.
Granicu između masovne i elitne kulture teško je povući. Današnja masovna kultura često se služi obrascima koji su do jučer bili obrasci elitne kulture. Europska masovna kultura često se gradi obrascima, shemama, stereotipima visoke kulture nekih orijentalnih kultura, pa ako je obezvrijedimo, obezvređujemo visoku kulturu nekog drugog prostora. Cijelo je područje jako živo jer se puno problematizira, puno je trzavica i nedoumica.
Kultura i književnost međusobno se uspoređuju - poredben način razmišljanja. Početkom 19. st razgranatost u različitim sferama života (poredbena anatomija, fiziologija, gramatika, embriologija). Poredba nas vodi tome da u raznolikosti svijeta prepoznamo jedinstvo, ono što nas spaja. Ipak se podrazumijeva
neravnopravan odnos između onoga što se uspoređuje. Moraju se uspostaviti mjerila i kriteriji usporedbe, a pritom se uzima npr. kriterij za zapadnoeuropsku kulturu i prema njoj se mjeri sve ostalo. Oni koji su inicirali uspoređivanje bili su nosioci
naprednog duha, širili su horizonte spoznaje pa ih se u to vrijeme nije moglo nazvati nosiocima diskriminacije, nego ljudskog jedinstva i jednakosti. Naknadno se razabrala prešutna diskriminacija.
Krajem 19. st počinje pisanje povijesti književnosti prema tom obrascu. Različita imena.
• Goethe: njem – Weltliteratur. 1894. prva povijest svjetske književnosti u Njemačkoj
• angloamerički krug - comparative literature (1952) • francuski - littérature générale (opća književnost, 1935) • talijanski - storia universale (1933)
Stavljajući različite terminološke oznake, različite kulture imaju različite predodžbe i ideje. Do danas je terminologija neusuglašena, dakle, postoje nesuglasice oko same ideje.
1899. osnovana je prva katedra za komparativnu književnost u Americi na Sveučilištu Columbia.
U trećem desetljeću 20. st komparativna književnost dobiva međunarodno priznat institucionalni statut. To je relativno nova disciplina.
U metodologiji proučavanja svjetske književnosti reflektiraju se određene pretpostavke u proučavanju nacionalne književnosti. Dovođenje u vezu književnosti i nacije je plod zrelog 19. stoljeća.
Najpoznatija povijest nacionalne književnosti 'Geschichte der National Poesie der
Deutschen', Gervinus (1843-1851. u nekoliko svezaka). To je prvo svjedočanstvo povezivanja ideje nacije i ideje književnosti. Dotadašnje povijesti književnosti nisu povezivale te dvije ideje. Književnost nije bila medij osvješćivanja nacionalne svijesti. Dotadašnje povijesti književnosti, posebice u 18. st, ne tretiraju
književnost kao disciplinu koja se razvija sama po sebi - nije estetički obilježena, određuje ju pismenost, samim time elitnost koja odlikuje i građanina svijeta za razliku od lokalne ograničenosti. Budući da književnost nije estetički fenomen, ne razlikuje se od filozofije ili historiografije, pa onaj tko piše o književnosti nameće joj apriorne sheme jer ne prepoznaje njenu različitost, estetičnost. Tek s 19. st počinje se razlikovati povijest od književnosti te književnost dobiva kvalitetu koja joj omogućava da se veže uz naciju. Pisati povijest književnosti znači pratiti njen imanentni razvoj. Različite etape književnosti ne motre se više odvojeno nego se pokušavaju povezati.
Gervinus se suočava s teškoćama; kako svu tu raznolikost pojava svesti na jedinstvo? On se pokazuje nedorastao tom zadatku i ne uspijeva pokazati što je nacionalno jedinstvo u svim književnim djelima. Jedinstvo mu izmiče. Njegova je povijest konglomerat nepovezanih pojava.
Wilhelm Scherer (1883) – višetomna povijest književnost. On je pozitivist, pa pokušava primijeniti prirodno-znanstvenu kauzalnost na književnost. Ima puno sljedbenika, korespondira s poznatim povjesničarom talijanske književnosti
Francescom de Sanctisom (19/20. st) - oni inauguriraju razdvajanje razdoblja, periodizacijsku shemu kroz koju se razvija nacionalna književnost.
padove):
Scherer s jedne strane nameće geometrijski (umjetni) obrazac, a s druge strane tvrdi da slijedi prirodan razvitak književnosti. On razlikuje nastanak, razvitak, vrhunac i pad što čini etape u valu.
Taj se moment, karakterističan za strukturu nacionalne književnosti, reflektira na razmišljanje o svjetskoj književnosti. Kako u toj velikoj raznolikosti pronaći jedinstvo? Da bi se ustanovilo što je nositelj jedinstva, mora se doći do infrastrukture za dovođenje različitih kultura pod zajednički nazivnik.
Parametri / kriteriji ulaska u infrastrukturu književnosti (30-ih god 20. st): 1. UTJECAJ – čitanje i prevođenje nekog autora
Utjecaj neke književnosti mjerilo je njene važnosti, koliko je neka književnost izašla iz svojih granica i postavila model u drugim književnostima. Prema tom se utjecaju
postavljaju određeni vrhunci svjetske književnosti (ispituje se recepcija
španjolskog baroka, recepcija Shakespearea u nekoj određenoj zemlji...). Pitanje je je li utjecaj nekog autora i njegovo prevođenje presudna kvaliteta ili su to ipak neke druge dimenzije koje nemaju veze s kvalitetom - ekonomsko bogatstvo, kolonizatorski karakter, veći narodi mogu omogućiti prevođenje svojih autora na neki jezik bez prihvaćanja drugih autora u svoju književnost... Neovisno o utjecaju počela se analizirati i sama književna vrijednost.
2. KNJIŽEVNA VRIJEDNOST – prelaženje granica vlastite kulture
I tu se nailazi na teškoće u određivanju književne vrijednosti, jer su u različitim kulturama pravila igre drugačija. Ne postoje apsolutne kulture i književne vrijednosti, svaka se u srazu s drugim prostorom i kulturom može potkopati. Na temelju tih kriterija predložena je zemljopisna podjela.
1. ) ZEMLJOPISNA PODJELA NA VELIKE DRUŠTVENE SKUPINE - podjela korpusa svjetske književnosti na određena podneblja, prostore koji imaju vlastite zakone i proučavaju se samostalno:
1. zapadna Europa i SAD 2. srednja i istočna Europa 3. daleki istok
4. Afrika 5. Polinezija...
U tom je zoniranju evidentna vrijednosna hijerarhija - više i niže zone interesa. I ta je ideja došla na udar kritike jer se nije moglo odvajati npr. prostor zapadne i srednje Europe zbog iznimno intenzivnog utjecaja i kontakta.
2. ) Zatim je predložena povijesna podjela - KNJIŽEVNI EONI (grči eon = vijek, vječnost).
Književne epohe koje će objediniti sve nacionalne književnosti jer su sve prošle kroz te epohe, ali npr. epoha baroka različito se imenuje u različitim nacijama
(barok, manirizam, rokoko). U različitim nacionalnim književnostima epohe se ne pojavljuju u isto vrijeme i istim intenzitetom. Neravnomjerni povijesni razvitak opet dovodi do diskriminacije. Ako se odrede epohe, dolazi do sukoba kriterija epohe - koja obilježja čine neko hrvatsko djelo baroknim i koje ga odrednice dovode u vezu s baroknim djelima stranih razvijenih književnosti? Teškoće nastupaju jer mnoga djela nastala u vrijeme baroka sadrže obilježja prethodne i sljedeće epohe, često su hibridna i ne mogu se podrediti razdoblju pa žanrovske, stilske i autorske odrednice dolaze u nesklad s epohalnim odrednicama. Teško je podvesti sve književnosti pod iste epohalne odrednice, teško je inaugurirati ideju jedinstvenih epoha. 3. ) IDEJA PERIODIZACIJE – javlja se na početku 20. st.
Pojam periodizacije nije najbolji jer podrazumijeva cikličko kretanje povijesti. Tu se govori o velikim periodima, razdobljima, epohama i formacijama. Manje su kategorije strujanja, pokreti, tendencije – služe za razvijanje homogenosti,
smjenjuju se unutar epohe. Mogu svrgavati jedna drugu, što dovodi do promjena i dinamičnosti.
PERIODI – imaju ograničenje u povijesti, primjerice, hrvatska moderna počinje paljenjem njemačke zastave.
EPOHA (grčki = zametak, klica) – ograničenje duhovnom poviješću – smatra se da kulturna sfera ima autonomiju. Vezana je za činjenice intelektualnog, duhovnog, ali ne i materijalnog života, kao što je to slučaj s periodom. Kasnije se pojam epohe vezuje uz pojam stila pa je vrlo teško vremenski situirati određebne epohe – od 40-ih godina 20. st počinje se govoriti o STILSKIM EPOHAMA – epoha u smislu autorskog pečata – individuum je taj koji daje žig svojoj epohi.
FORMACIJA (ruski formalizam) – nešto što uspoređujemo s idejom mehanizma – sve se zasniva na mnoštvu komponenti koje utječu jedna na drugu – nema jednog centra, nego više žanrova koji tvore hijerarhiju. U svim formacijama ima jedna dominanta. Između nacionalnih književnosti postoji različitost periodizacije (npr. romantizam se u engleskoj javlja prije nego u drugim zemljama). To je prepreka, jer razdoblja počinju služiti kao faktor razjedinjavanja. Tako se obilježja baroka ili klasicizma mogu naći u različitim razdobljima i objedinjuju ih iste
supstancije.
4. ) KNJIŽEVNE GENERACIJE / NARAŠTAJI
Sitnija u dosegu i elastičnija. Omiljena u povijesti književnosti. F. Kummer (1909) - ne dijeli na epohe, nego na još manje jedinice - na naraštaje, pokrete, pravce (npr. saloni). Kako definirati književni naraštaj, generaciju, što ih objedinjuje? Krümer kaže da ih određuje svjetonazor, ideologija, navike, naobrazba, vrijednosti.
OPĆA KNJIŽEVNOST
Nasuprot poredbenoj, opća književnost traga za zajedničkim izvorom raznim nacionalnim književnostima koji se potom grana u različitim smjerovima. Traže se izvori (korijeni) koji su zajednič ki svim nacionalnim podnebljima i koji ih objedinjuju ispod praga njihova nacionalnog bića.
1. TOPIKA, grčki topos = zajedničko mjesto
Istraživanje motiva uveo je Ernst Robert Curtius; njegova knjiga 'Europska književnost i latinsko srednjovjekovlje' jedna je od najsnažnijih obrana ideje svjetske
književnosti. Svim europskim književnostima zajednička je srednjovjekovna latinska baština - zajednički motivi (sadržajni toposi) i strukturni toposi; npr.
• pour senex - lik staroga mladića ili mladoga starca zajednički je mnogim europskim književnostima.
• captatio benevolentiae - retorički postupak; pridobivanje tuđe naklonosti, govornik podilazi slušateljstvu davanjem komplimenata te stječe milost za ono što im želi reći. Podilaženje. To nije samo osobina govora već i osobina književnog djela.
Na tu se nit nadovezao Gustav René Hocke koji se bavio manirizmom, izvlačeći obilježja manirizma zajednička svim nacionalnim manirizmima.
2. KNJIŽEVNE VRSTE
Različite su svim nacionalnim podnebljima, ali zadržavaju postojeće osnovne značajke (elegija, oda, tragedija...). No, problem je u žanrovima i porijeklu.
a) ŽANROVI – kada se tragedija prenese iz grčke u renesansnu, dominante žanra variraju – naglasak se premiješta s lika na priču, s lika na lik... Zato se želi uvesti dvije povijesti žanra:
MONOGENEZA – locira se gdje je žanr nastao te kada se i kako transformirao u druge književnosti. POLIGENEZA – jedan žanr nastaje u različitim književnostima bez utjecaja, kao rezultat podneblja.
b) PORIJEKLO – npr. bajka je porijeklom iz istočnih kultura pa se uočava da
nastaju i u Europi u isto vrijeme. Proučava se podneblje, konflikti među likovima... 3. MENTALITET ili svjetonazor
Određenim kulturnim skupinama ljudi pripisuje se zajednički mentalitet koji nadilazi naciju, nesvjesni sklop sklonosti, stajališta, predrasuda koji se u nas nesvjesno uklapa životom u određenoj kulturi - mi ga ne možemo dovesti u pitanje nego samo oni izvan tog mentaliteta. On se može povezati uz određene nacije, kulture ili razdoblja, npr. aktivni / pasivni mentalitet.
BIBLIJA
Iz novije vizure (posljednjih 20-ak ili 30-ak god 20. st) počela se motriti kao književni tekst - struktura sastavnica, žanrovska obilježja, pripovjedna struktura. Pojam književnosti koji primjenjujemo na Bibliju nije moderni pojam, pojam koji imamo danas - taj pojam i funkcija književnosti mijenjali su se kroz povijest.
Biblija je danas zbirka, skup raznorodnih tekstova – heterogenost sastava:
1) jer im je različito podrijetlo i datacija - oblikovala se tijekom 10 stoljeća - razdoblje nastanka varira
2) jer se radi o puno različitih žanrova koji su nekad funkcionirali različito od toga kako funkcioniraju danas (gnome, poslovice, mitovi, bajke)
3) različiti su autori i publika kojoj se obraća
4) može se različito čitati - kao povijesni dokument (svjedočanstvo o vremenu i okolnostima u kojima je nastala), religijski dokument (Sveta knjiga) i književni dokument; palimpsest različitih stilova, tehnika kompozicije... Raslojenost u različitim tekstovima, ali i unutar istoga teksta – nastaju u
okolnostima usmene kulture – prelaze u pisanu formu i doživaljavaju izmjene; nizovi prijevoda – unose se različiti jezici i svjetovi koji oni sa sobom nose. Biblija danas nije homogena knjiga, ona je raznoliko mnoštvo tekstova koji su postupno uknjiženi. Do sada se u procesu kanonizacije išlo u smjeru dokidanja tih raznolikosti, oblikovala se kao homogena cjelina. Tek je Spinoza u 17. st otvorio razmišljanja o Bibliji kao o heterogenu tekstu kojeg je kontekstualizirao u kulturne i civilizacijske okvire.
U homogenizaciji Biblije dva su smjera tumačenja i razumijevanja – patristička i filološka egzegeza.
1. PATRISTIČKA EGZEGEZA
Vezana je za povijest nastanka Crkve kao institucije; to je tumačenje iz pera crkvenih otaca od kasne antike naovamo. Službeno je utemeljena svetim Augustinom (354-430) na prijelazu iz 4. u 5. st. Augustin je razvio tehnike
tumačenja koje su kasnije doživjele bogatu recepciju. (Crkva uzima nadležnost za tumačenje Svetog pisma.)
Cilj je patrističke egzegeze dokinuti proturječje između biblijske doktrine i biblijskoga teksta, što znači da sve što u tekstu Biblije pruža otpor doktrini treba protumačiti tako da bude s njom u skladu. Patristička egzegeza oblikuje se u vrijeme velikih povijesnih i ideoloških previranja, pa unutar te egzegeze dolazi do polemika između njezinih nositelja - ne zastupaju svi crkveni oci isto stajalište pri tumačenju. Augustinovo tumačenje obilježeno je polemikom sa suparnicima, nastojanjem da se službena crkvena doktrina izgradi u suprotnosti sa svime što je ugrožava; obilježava je proces samoobrane. Svi pokušaji usklađivanja dovode do novih sukoba i to pokreće kotač patrističke egzegeze, a taj je proces paralelan s institucionalizacijom crkve.
Tumačenje Biblije ima tri dimenzije: 1. Odnos novih dijelova prema starijima.
2. Svjetovno – sveti aspekt = nisu svi biblijski tekstovi jednako sveti, no javlja se želja da se svjetovni tekstovi sakraliziraju.
3. Odnos tekstova koji pripadaju korpusu židovstva prema korpusu kršćanskih tekstova.
Augustin pokušava ukloniti neskladnosti unutar biblijskog teksta. On iz
perspektive Novog zavjeta mora protumačiti tekst Starog zavjeta. Podudarnost nije potpuna i ona se mora stvoriti tj. oblikovati.
Stari zavjet inzistira na Bogu kao nalogodavcu. Stari Bog zapovijeda, a od vjernika se očekuje bespogovorna poslušnost – jer oko zapovijedi nema pregovaranja. Preispisivanje Novog zavjeta jest da Bog više nije zakonodavac (zapovijed), nego bog koji daje obećanja - eshatološko obećanje iskupljenja, obećanje okrenuto budućnosti. U Novom je zavjetu Krist istina koja obećava, a ne koja zapovijeda. To je obećanje otkupljenja koje je preneseno u budućnost. Patristička egzegeza mora stvoriti kontinuitet i podvrgnuti sve objedinjujućoj doktrini - treba stvoriti harmoniju. Tumačenjem i osmišljavanjem treba se povući most između Starog i Novog zavjeta da se dokaže da oba dijela pripadaju istoj cjelini.
Patristička egzegeza radi s gotovim, završenim kanonskim tekstom i ne ide k promjeni teksta, nego promjeni razumijevanja teksta.
(neposredni) i DUHOVNI (posredni). To je nužno jer je u to vrijeme stvorena kršćanska doktrina koja je već bila kanonizirana pa se trebala legitimizirati kroz Bibliju. Biblija se počinje čitati kroz filter doktrine – ono što se ne slaže s kršćanskom doktrinom patristička egzegeza dovodi u sklad. Augustin smatra da neke dijelove treba tumačiti figurativno, jer ta se mjesta ne slažu s doktrinom. Primjerice, čin u kojem žena pere Isusu noge i zalijeva ih skupocjenim mirisnim uljima u to je vrijeme mogao značiti poziv na blud, kao neka vrsta predigre. To je objašnjenje potisnuto kroz alegoriju – svaki vjernik koji gazi Isusovim stopama svojom vjerom i pobožnošću obasipa te stope milošću. Augustin smatra da postoje i logičke neskladnosti - Noa nije mogao nahraniti životinje travom i voćkama jer neke to jednostavno nisu jele - po patrističkoj egzegezi to je greška, pa smatra da mjesta koja su nepotrebna za doktrinu treba preskočiti.
Kako se crkva počinje širiti (sve je više naroda i kultura), tako je i napor
patrističke egzegeze suočen sa sve više poteškoća. Javlja se napetost između težnji crkvenih otaca i heterogenizacije Biblije. Svaki se dio Staroga zavjeta želi protumačiti preko Novoga zavjeta – pretvoriti Mojsija u Krista.
Tehnike patrističke egzegeze su se sofisticirale u odnosu na Augustina, stvorila se određena hermeneutika, umijeće komentiranja teksta koja je u visokom srednjem vijeku (11. st) razvila doktrinu o četiri tumačenja Biblije. Crkveni oci priznaju
višesmislenost Biblije (ovisno o obrazovanju onoga koji je čita), a rasprava se vodila 3 do 4 stoljeća, pa su se i termini mijenjali.
Svaki segment Biblije, a i Biblija u cjelini, može se podvrgnuti četverostrukom tumačenju.
1. HISTORIJSKO (doslovno, temeljno) značenje uspinjanje 2. ALEGORIJSKO (tipološko) značenje
prema sve
3. MORALNO (duhovno) značenje apstraktnijem
4. ANAGOGIJSKO (skriveno, mistično) značenje značenju
Dante, psalam 114:
... Kad izađe Izrael iz Egipta (izlazi s Mojsijem) I kuća Jakovljeva iz naroda barbarskog Judeja mu posta svetište
A Izrael kraljevstvo njegovo... Danteovo tumačenje:
1) DOSLOVNO: Mojsije predvodi narod u izlasku iz Egipta.
2) ALEGORIJSKO: Kristovo iskupljenje čovjeka - smješta značenje u prošlost. 3) MORALNO: Obraćenje grešnika obasutog Božjom milošću - vezano je za
sadašnjost svakoga od nas.
4) ANAGOGIJSKO: Prelazak svete duše iz ropstva u slobodu vječne slave - vezano je za budućnost.
Tumač napreduje dok ne postigne sklad doktrine i teksta. Uzdizanje od doslovnog prema anagogijskom značenju, koje je vrhunac patrističke egzegeze Biblije – samo plemenite duše mogu doći do takvoga tumačenja.
U 17. st prve kritike takvog tumačenja stižu od Spinoze. To je stoljeće skepse, empirizma. 1670. izlazi njegov 'Teološko-politički traktat', inaugurira se novi pristup kasnije nazvan filološka egzegeza.
2. FILOLOŠKA EGZEGEZA
Spinoza dovodi u pitanje istinitost biblijskih tekstova. Istina nije predmet interesa svakog čovjeka, za nju se zanimaju samo iznimni ljudi, elita. Biblija se želi
okrenuti običnom čovjeku pa se zato ne služi diskursom istine, nego vjere. Kada bi Biblija bila okrenuta prema istini, ne bi bila knjiga za svakog čovjeka. Budući da je Biblija knjiga za običnog čovjeka, ona se ne služi diskursom istine nego diskursom vjere koji mora pridobiti, fascinirati, impresionirati adresate. Cilj je postizanje pobožnosti i vjere.
Znači li to da ako je diskurs istine u filozofiji, a diskurs vjere u Bibliji, da onda u Bibliji nema nikakve istine? Spinoza je ustuknuo pred takvom radikalnom
konzekvencom i kaže da su ta dva aspekta pitanje stupnja, što ne znači da istine uopće nema. Spinoza odbija da se biblijski tekstovi podvrgavaju doktrinarnom zakonu istine – patrističkoj egzegezi. Moramo istraživati biblijski tekst s obzirom na njegov kontekst ili smisao, a ne s obzirom na našu religioznu istinu, perspektivu. Tekst ima svoju samostalnost i treba istražiti ono što mu je imanentno. Smisao nije polazište filološke egzegeze, nego njen rezultat. Filološka egzegeza istražuje gramatičke, žanrovske, stilske strukture. Cilj je doprijeti do značenja teksta, a ne njegove istine (kao kod patrističke egzegeze). Hermeneutički pristup.
Filološka egzegeza nastojala je iz Biblije čitati povijesne tragove, odnosno dokumente koji govore o okolnostima u kojima su tekstovi nastali, o formi govora. Biblija shvaćena kao skup naputaka o okolnostima u kojima su tekstovi nastali, a ne sadržaja o kojima govore. Ona zaključuje da je biblijski tekst dokument o previranjima u vremenu u kojem su tekstovi nastajali - od 13.st.p.n.e.
Filološka egzegeza je kritičko preispitivanje tekstova te njihovo fino čitanje. Filološko čitanje teksta ima 5 izvora odakle su izvedeni pojedini biblijski tekstovi, no ti se izvori prepliću u različitim biblijskim knjigama.
Izvori (predaje) su: laički, elohistički (elohim = dobar bog koji želi komunicirati s ljudima), jahvistički (jahve = strog, ratnički bog), svećenički, deuteronomni (deuteronomij = 5. knjiga petoknjižja koja sadrži 2. Mojsijev zakon).
1. LAIČKI IZVORI
Najstariji izvor biblijskih knjiga – vuče porijeklo od 10.st.p.n.e. Smatra se da
oblikovanje Biblije počinje u sferi Kanaana (Palestina). Stvaraju se predaje i mitovi kao posljedica preplitanja dvaju naroda. Nomadska plemena dolaze i nastanjuju područje Kanaana u 13.st.p.n.e. Među plemenima vlada matrijarhat, a nomadi donose patrijarhat - sraz dvaju društvenih organizacija uzrokuje poticaje za stvaranje korijena biblijskog tkiva. Taj je izvor vezan uz nomadsko-plemensku tradiciju – odražava život nomadskih plemena.
2. ELOHISTIČKI IZVORI
Iz 10.st.p.n.e. – doživljavaju Elohima kao prijaznog boga. Matrijarhat želi zadržati svoje običaje.
3. JAHVISTIČKI IZVORI
Među bogovima se izdiže Jahve. Vezani su uz razdoblje ustrojavanja zakona. Jahve se pojavljuje kao zakon, gospodar prirode i povijesti koji želi preko Judeje vladati svim narodima.
4. SVEĆENIČKI IZVORI
Babilonski kralj Nabukodonosor 586. godine zauzima Izrael i Judeju, ruši hram u Jeruzalemu te odvodi Izraelce i judejski narod u ropstvo i progonstvo u Babilon. 537. hram se
obnavlja, a Izraelci se vraćaju te pristupaju obnovi hrama. Tako se stvara svećenički red koji vodi brigu o hramu i kanonizaciji knjiga – želi se ohrabriti narod – tako nastaje svećenička tradicija tj. kasta (svećenici). Oni preuzimaju svu vlast, provode kanonizaciju (pismenu fiksaciju, redukciju) Staroga zavjeta. Do završne kanonizacije Starog zavjeta dolazi oko 400.g.p.n.e.
5. DEUTERONOMNI IZVORI
Sredina 7.st.p.n.e. – nastaje kao oporba svećeničkoj tradiciji. Nosioci su provincijski svećenici koji se odupiru autoritativnom duhu prvih svećenika. Smatraju da je hram mjesto socijalne pravde – to se vidi u 5. Mojsijevoj knjizi (Deuteronomij).
Zaključci filološke analize
13. st.p.n.e. - 12 nomadskih plemena nastanjuje Kanaẵn (Mezopotamija) te dolazi do sraza dvaju tipova kulture - patrijarhalne (nomadske, ratničke) i matrijarhalne (sjedilačke). U tom je srazu došlo do konflikta između dva tipa boga
(jednobožačkog i mnogobožačkog); Bog ratnički, patrijarhalni - Jahve i Bog matrijarhalni - Elohim koji je milostiviji, nije okrutan. Oko 10. st se ustanovljava država Izrael, koju 932. utemeljuje Šaul, odvajajući na sjeveru Izrael (napredniji) od južne Judeje (plemenski običaji). Izrael traje do 722, a Judeja duže.
Nabukodonosor 586. ruši hram u Jeruzalemu i odvodi Izraelce u ropstvo. 537. obnavlja se hram i Izraelci se vraćaju. Oko 400. godine dolazi do kanonizacije Starog zavjeta i on dobiva današnji oblik. 66. god Jeruzalem pada pod Rimljane (drugo razaranje hrama), ukida se ime Judeja i uvodi Palestina.
U 4.st.p.n.e. nastaje prvi grčki prijevod Starog zavjeta s hebrejskog nazvan
Septuaginta (prijevod 72 učenjaka po Ptolemejevoj narudžbi). Prvi latinski prijevod Biblije s grčkog oko 400. god poslije n.e. nazvan je Vulgata. Preveo ju je sveti
Jeronim.
Vjernost pisanom predlošku tada je nepoznata, ne postoji svijest o izvorniku, originalu. Prepisivanje nije dosljedno. Svaki prijevod je stvaralački čin, a Biblija je obilježena prevodilačkom djelatnošću na mnoge jezike. Taj se tekst dosta mijenja ne samo tijekom kanonizacije nego i tijekom prenošenja teksta. Ne može se govoriti o autentičnosti, na njoj se ni ne inzistira - sraz usmene i pisane kulture – u usmenoj kulturi nema pojma originala. Ono što danas čitamo kao Bibliju
kompilacija je inačica koje su cirkulirale i ne možemo je poistovjetiti s novovjekom koncepcijom književnog djela.
Da bismo proučavali Bibliju moramo napustiti ideju autorstva, ta je ideja strana Bibliji i svim knjigama koje je tvore. Treba napustiti i ideju književnog teksta kao gotovog, zatvorenog i dovršenog djela.
Povijesnost biblijskih knjiga ne očituje se samo u sadržaju nego i u obliku, formi tj. žanrovskom ustrojstvu Starog i Novog zavjeta, u stilu biblijskih knjiga, u borbi oko
biblijskog kanona - ideologijskih, svjetonazorskih sukoba, sraza kultura i jezika koji su se upisali u strukturu Biblije kao palimpsest.
Današnja forma dugo se gradila, što je rezultat prepisivanja i prenamjenjivanja Biblije. Nisu sve knjige bile shvaćane kao svete - npr. Pjesma nad pjesmama, izrazito svjetovna, erotski nabijena poema našla se u kontekstu Svetog pisma. U najnovije vrijeme inzistira se na raznorodnosti biblijskih tekstova, traže se u njima tragovi konflikata.
U 20. stoljeću Biblija se počinje tumačiti kao povijesni dokument, a motri se sa znanstvenog stajališta; pojavljuje se i književno tumačenje Biblije (20. st) - Erich Auerbach (književni stil), Northrop Frye (žanr), Paul Ricoeur (interpretacija biblijskih knjiga), Gadamer (odnos usmenosti i pismenosti). Biblija se analizira u cjelini ili u dijelovima, kao rezultat premiještanja iz jednog okvira u drugi – primjerice kod prevođenja.
PONAVLJANJE: U vrijeme patrističke egzegeze pokušavalo se tumačiti Bibliju kao homogenu knjigu, ali od Spinoze počinje tumačenje gramatičkih, stilskih, žanrovskih i ostalih obilježja koja ukazuju na raznolikost tekstova. Što se tiče književnog motrenja Biblije, ono počinje sredinom 20. st kada nekolicina
znanstvenika počinje promatrati biblijske tekstove kroz dimenzije pripovijedanja, žanrovskih i stilskih obilježja. Na taj ju je način prvi počeo gledati Auerbach proučavajući stil S i NZ te ih uspoređujući s Ilijadom i Odisejom. N. Frye Bibliju tumači kao kodifikaciju europskog žanrovskog sustava, Gadamer i Hanelock bavili su se kategorijama usmenosti i pisanosti.
1. VIŠEJEZIČNOST (pitanje – jezične smjene u Bibliji)
Najstariji tekstovi nastali su na hebrejskom i aramejskom, ali najveći je dio sačuvan u grčkom prijevodu – Septuaginti nastalom u 4. st.p.n.e. 72
prevodioca prevela su Bibliju na grčki pod patronatom aleksandrijske biblioteke, a prijevod je naručio Ptolomej. Već je kod prvog prevođenja došlo do prvog
temeljitog preispisivanja Biblije iz 2 razloga:
1. hebrejski jezik drukčije je ustrojen nego grčki, koji je postigao viši sintaktički stupanj razvoja;
2. hebrejski se jezik odlikuje siromašnim leksikom, pa se značenjsko raslojavanje postiže kontekstualiziranjem riječi, što znači da jedna riječ postiže različita značenja stavljanjem u različit kontekst - pjesnička ili hijeroglifska uporaba jezika = slovo slikovnim obilježjem upućuje na predmete. Ako je rječnik siromašan, znači da riječi moraju imati više značenja.
Hebrejski je jezik iznimno poliseman – ima malo riječi, ali mnogo različitih konteksta i značenja – obilježje sveznačnosti. Slova slikovnim obilježjima upućuju na cjelovite sklopove stvarnosti, a ne na pojedine odvojene pojave. (Bahtin - prvobitna sveznačna riječ.)
Prevođenje zadaje velike probleme zbog sveznačnosti riječi i zbog dominacije glagola, a ne imenica. Glagol uspostavlja značenjske odnose i stvara djelatne sklopove oko kojih se organiziraju riječi. Glagol je u starohebrejskom lišen
određenih osobina - ne poznaje prezent, nego se samo perfektom i futurom stvara napetost - svaki glagol stvara eshatološki luk tj. povezuje prošlost i budućnost, premošćujući sadašnjost kao nevažnu. Pasiv i aktiv imaju međustupnjevanje, a ne odvojenu egzistenciju. Velika je fleksibilnost glagola, koji tvore mnoštvo različitih odnosa između subjekta i objekta. Prevoditelji se moraju odlučiti u plutanju, razigranosti značenja kako prevesti jer je grčki puno konkretniji. U hebrejskom jedna riječ istovremeno ima vrlo konkretno i vrlo apstraktno značenje - ruah je istovremeno vjetar i duh, pa kada se prevodi na grčki ta se dimenzija ne može sačuvati, potrebno je odlučiti se samo za jedno značenje. Hebrejski ne poznaje složenu rečeničnu strukturu – hipotaksu = nema zavisnih rečenica, nema
logičkog odnosa, logičkog proizlaženja jedne rečenice iz druge, ne može se razviti argumentacija. On funkcionira parataktički = sintaktički se blokovi slažu
parataktički, slaže se jedna rečenica za drugom bez logičke veze. Također, hebrejski je jezik vrlo slikovit i konkretan – voli metafore, fantastične slike i hiperbole; zato i najduhovnije stvari prikazuje materijalnim terminima.
Pjesnički se jezik mora u grčkom prijevodu pretvoriti u hijekraktski ili svećenički jezik, pa je prevođenje nužno tumačenje (ugraditi jedno određeno značenje gdje su moguća dva). Sam čin prevođenja nije obvezan vjernosti predlošku - prevođenje je vrsta prepjevanja, ima veći stupanj slobode. Čin prevođenja je čin rekanonizacije, prilagođavanje zakonima vremena u kojem se prevodi, pa se sukobi i konflikti upisuju u prijevod. Prevođenje se odigrava
kolektivno, voljno, pod nadležnosti institucija. Institucionalni pritisci prelamaju se u činu prevođenja, određene stvari treba prešutjeti, određene dodati itd.
(1522. godine Marthin Luther po prvi put prevodi Bibliju na europski jezik – njemački.) 2. KONFLIKT USMENOSTI I PISMENOSTI
Osim značenjske transformacije, na djelu je i konflikt usmenosti i pisanosti. Pisanom fiksacijom iskorjenjuju se obilježja usmenosti koja su ostavila traga u strukturi Biblije.
• Magični karakter jezika, karakterističan za basne, kletve, gnome,
zaklinjanja - jezikom se začinje, stvara svijet kao u magiji, vradžbinama, urocima. Težina prokletstva, uroka u grčkim tragedijama gdje riječi imaju sudbinsku težinu, nisu prazne ljuske, nego su djelatne.
I reče Bog…i bi ≈ Riječ stvara svijet
I prozva Bog… ≈ imenovanje je čin uvođenja u postojanje U početku bijaše Riječ – Riječ stvara svijet
Dimenzija gnomičnosti, učinkovitosti riječi karakteristična je za usmenu kulturu koju potiskuje pismenost.
• Ponavljanje – svojstvo usmenosti - lakše se pamti u svijesti kolektiva.
Ponavljanje istog obrasca, rituala: zato dominira stih. Nema razvoja radnje, nema pripovijedanja kao u prozi. Ritmičko je ustrojstvo karakteristično za usmenu kompoziciju. U najstarijim biblijskim tekstovima nema
pripovijedanja, radi se o nakupinama čestica bez logičke veze – gnomička uporaba jezika.
I. stupanj su AGLOMERACIJSKA evanđelja - apokrifno-gnomička evanđelja - nizanje izreka.
II. stupanj su DIJALOŠKA EVAN ELJA Đ - postupno se nakupina odvojenih
fragmenata počinje skupljati oko dijaloga. U gnomičkim evanđeljima Isus govori izreke, mudrosti, a ne parabole ili prispodobe koje sada već imaju pripovjedne jezgre. Da bi se izreke povezale, stvaraju se dijaloške forme. Apoftegma je klasična vrsta gdje se izreka kontekstuira, situira, veže se za nešto ili nekoga. Izreke se utjelovljuju u osobi oko koje se okupljaju, (vezuju se uz neku situaciju). Dolazi do dijaloga među likovima i nastaje priča. Iz dijaloških evanđelja oblikuje se
pripovjedna evanđelja.
III. stupanj, današnja kanonska koja možemo nazvati i PRIPOVJEDNA EVAN ELJA.Đ Nastaju u 1. st.n.e. kada je pisana kultura već napredovala. Smjena usmene kulture pisanom nije samo smjena medija, nego i smjena strukture svijesti. Ljudska svijest počinje pratiti veći slijed događaja. Pripovjedna evanđelja rezultat su te restrukturacije ljudske svijesti koja je sad u stanju takvo nešto stvoriti i pratiti. Kada se usporede postojeća evanđelja uočava se razlika. Markovo je strukturirano pod najvećim utjecajem usmenosti.
Obilježja ponavljanja i magijskoga karaktera jezika blijede postupno. U odnosu aglomeracijskih i kanoniziranih evanđelja vidi se razlika između kompozicije. Gnomička evanđelja strukturirana su po aglomeracijskom principu - nema strukturalnih zapleta kao u kanonskim evanđeljima. Najstarije biblijske knjige imaju aglomeracijsku strukturu – nakupine čestica, tek s pisanjem dolazi zaplet. Gnomička su evanđelja puko nadodavanje bez razvoja – nema povijesti, napetosti između prošlosti i budućnosti. Cjelina Isusova života nije predmet interesa.
Pitanje - jezične uporabe u Bibliji
Tijekom nastanka Biblije, smjenjuju se odnosi prema jeziku (Frye, Veliki kod). Frye preuzima Vicovu podjelu na pjesnički, herojski i pučki jezik tj. hijegrolifski (pjesnički), hijekratski (alegorijski), demotički (opisni).
1. PJESNIČKA ili HIJEROGLIFSKA UPOTREBA JEZIKA
a) STIH – podrazumijeva diskontinuitet, ritam, obrasce – ustrojeni su tako da bi se mogli najlakše pamtiti, rekreiraju se i obnavljaju. Upućeni su čovjekovu kratkotrajnom pamćenju.
b) FRAGMENTARNOST, GNOMIČNOST ISKAZA - riječi imaju magijsku snagu – njima se proizvode događaji, utječe se na bogove. Izricanje riječi mijenja prirodni
poredak i ono nije nedužno.
c) SINKRETIZAM - odnos onoga koji izriče izreku i onoga koji je prima – aktivno, dinamično, ujedinjujući misao, emociju i pokret. Jedinstvo subjekta i objekta (nekom zajedničkom snagom ili energijom) - čin izricanja daje nečemu postojanje. d) DINAMIČNOST - riječi upućuju na procese (ne na stanja). U središtu je glagol koji implicira na proces što se vrši sam od sebe – bog.
Riječi su konkretne – ne postoje verbalne apstrakcije. Kairos – presudan trenutak; kod Homera istodobno znači urez koji se navlači na strelicu. Jezična dvoznačnost ima konkretnu dimenziju.
Proza je diskontinuirana – prestavlja niz zakučastih i epigramatskih iskaza o kojima čitatelj ne smije raspravljati, nego ih mora prihvatiti.
2. PLATONOVSKA UPORABA JEZIKA – HIJEKRATSKA, ALEGORIJSK A ili SVEĆENIČKA
Jezik je individualiziran, a riječi postaju vanjski izraz unutrašnjih misli ili ideja. Počinje razdvajanje subjekta i objekta. Intelektualno se luči od emotivnog – postaje moguća apstrakcija.
a) IDEJA (grčki, eidos – oblik, lik) - upozorava da se kultura slušanja zamijeni s kulturom gledanja (viđenja). Motri svijet u vizualnim parametrima. Ideja se odvaja od riječi - tijesno je vezana uz pojam apstrakcije. U grčkom se vokabularu
Platonova vremena javlja niz apstraktnih izraza (kinesis, stasis, hyle). Apstraktni pojmovi nemaju konkretnu dimenziju – statika se pretvara u dinamiku.
b) DJELOVANJE - u središtu je imenica.
c) KONTINUITET PROZE - linearnost je strana čovjeku u usmenoj kulturi - tek je pismo omogućilo filozofsku argumentaciju. U to se vrijeme stvara i grčki ljubavni roman.
d) DEDUKTIVNI SLIJED - premisa je apstraktna hipoteza, pa se kreće u njezinu konkretizaciju. Obrazlaže se logičkim slijedom – sokratovski dijalog.
e) UKLANJANJE PROTURJEČNOSTI - pomoću argumentacije. U Starom zavjetu postoje logička proturječja, a tek kad se pojavljuje zaplet trude se da funkcionira kao logično-pisana književnost.
IVANOVO EVAN ELJE - Novi zavjet nastaje u vrijeme kad se jedan tip jezičnogĐ izraza pretvara u drugi – usmeni u pisani. Jedan od krunskih pojmova koji se nasljeđuju iz 1. faze – DUH (grčki, pneuma – duh, vjetar, dah).
Isus se obraća Nikodemu – 'Problem je u tome da se trebaš roditi iz Duha. Kako ću se ponovno roditi? Vjetar puše gdje hoće, a tako je sa svakim tko je rođen iz Duha' (lat. prijevod – u grčkom se govori o vjetru).
Tek u latinskom jeziku može se razlikovati duh i vjetar, dolazi do hijerarhije. Prelaskom jednog odnosa jezika u drugi mijenja se značenje.
3. OPISNA ili DEMOTIČKA UPORABA JEZIKA
Povezuje se uz renesansu (16. st) – prvi znakovi F. Bacon i J. Locke (engl. empiristi). Naglasak na osjetilni pojam svijeta. Osjetilima dokučujemo stvari – jezik počinje sa stvarima, iz stvari nastaju predodžbe i misli o stvarima, a tek onda riječ = indukcija. Silogističko rasuđivanje ne vodi ničemu novom, zato što su mu zaključci već sadržani u premisama.
Subjekt i objekt potpuno su razdvojeni. Još uvijek se koristi kontinuirana proza, ali se svi deduktivni postupci sve više podređuju primarnom procesu indukcije i skupljanja činjenica.
Osnovni je problem demotičke faze problem iluzije i stvarnosti. a) STVAR – MISAO – RIJEČ - jezik je opis objektivnog svijeta.
b) Kvaliteta riječi se mjeri time koliko se one podudaraju sa stvarima = teorija KORESPONDENCIJE – sve ono što ne može naći podudarnosti s riječima i mislima je iluzija, a tako i pojam boga. Riječ bog jezički je nefunkcionalna. (Povlači za sobom nemogućnost metafizike.)
c) BOG – ILUZIJA - jezik imenuje stvari. Jedino ako se bog tretrira kao imenica, tada je iluzija, a ako je glagol-proces (poetička funkcija jezika), onda nije iluzija.
razdoblju u kojem je nerazvijena znanost i njezino odvajanje od mita, onda je Biblija čuvar tih prethodnih dviju tradicija o ovoj novoj tradiciji.
TE SE JEZIČNE UPOTREBE PRELAMAJU U EVAN ELJIMA:Đ STIL
Grupiraju se oko gnomičnosti i oko zapleta (pripovijedanja). Evanđelja strukturom označavaju taj prijelaz – imaju narativnu strukturu, no u njima je puno
gnomičnoga. MARKO
Mnogo gnoma te parabola i izreka. Nastalo je prvo, kao plod tkanja različitih žanrova u jedan tekst. Ivan se nastoji suprotstaviti gnomičkoj tradiciji obilnim stihom te formira novu tradiciji, odnosno nadovezuje se na sažeto izraženu misao, sentenciju, skupinu mudrih Isusovih izreka (apoftegmatu). Ivanovo je evanđelje zatvorena cjelina, dok su prijašnja evanđelja sastavljena od malih pojedinačnih odlomaka. Prije, Isus govori pučki, živo, a kod Ivana apstraktno, uzvišeno, učiteljski.
Marko za razliku od Ivana:
1. strukturira evanđelje oko priče koja se sastoji od aforizama koji se vezuju oko Isusove smrti, muke i uskrsnuća – da bi učvrstio narativnu strukturu. 2. Inače gnomični se karakter sastoji od parabola (Isus govori skriveno, do
uskrsnuća) i aforizama (Isus govori otvoreno, nakon uskrsnuća). No, kod Marka se naglasak premiješta na Isusov zemaljski život - on se tada obraća otvoreno, najavljuje smrt, zato izbacuje sve aforizme nakon uskrsnuća. Nakon Marka, Matej i Luka otvaraju novi žanr prema gnomičkoj tradiciji jer od nje nema straha.
3. REFUNKCIONALIZACIJA (PREPISIVANJE U NOVOM KLJUČU) - pitanje Sam Stari zavjet (kao što novi preispisuje Stari) preispisuje ono što mu je prethodilo. Način na koji se židovska predaja nadovezala na orijentalne, babilonske mitove itd., isti je kao onaj na koji se Novi nadovezuje na Stari. Obnavlja se nešto već postojeće tj. nema autorstva ex nihilo. Mijenja se svjetonazor - nova ideologija, nov pogled na stvari uvjetuje da se jedna priča prepiše tako da ostaju tragovi prethodne priče, ali se uvodi novo.
Knjiga postanka je tako preispisivanje babilonskog mita o stvaranju svijeta koji je reprezentativan za sve tadašnje orijentalne mitove o stvaranju svijeta.
Babilonski mit ENUMA ELIŠ:
1. etapa: Apsu (muško načelo) prapočetnik oplođuje Tiamat (žensko načelo), pravodu
2. etapa: iz te oplodnje nastaju bogovi
3. etapa: među njima se zapodijeva sukob
4. etapa: jedan od njih Marduk (sin početnog začeća Apsa i Tiamat) ubije oca Apsu
(Karakteristika mita je da prikazuje sve kao vanjsku radnju, tek kasnije nastupa sublimacija, odnosno premještanje u psihičku sferu.)
5. etapa: Tiamat mu se želi osvetiti 6. etapa: da bi preduhitrio osvetu, Marduk
b) strelicom joj rascjepljuje trbuh
c) dijeli joj tijelo na dva dijela i od toga pravi nebo i zemlju
d) odvaja nebo i zemlju branama, ustavama da bi ostali razdvojeni 7. etapa: Marduk stvara boga Mjeseca, boga Sunca i svijet
8. etapa: ubija Tiamatinog božanskog partnera Kingu i od njegovih dijelova načini ljude da bi služili bogovima.
Starozavjetna priča:
Duh (ruah, dakle, i vjetar) lebdi nad vodama (hebrejski glagol lebdjeti znači ujedno i micati se amo-tamo i leći jaja, ploditi). Duh Sveti lebdeći nad vodama oplodio je vodu baš kao Apsu Tiamat - Duh koji može značiti i duh i vjetar (punjenje Tiamat vjetrovima). Za razliku od nastanka ljudi u babilonskom mitu, gdje oni nastaju komadanjem božanstva Kingu (kao grčki Kronos od čijih zubi nastaju čestice svijeta), Elohim stvara čovjeka ni iz čega, na sliku svoju; čovjek nije podređen bogovima Sunca i Mjeseca itd., nego oni služe čovjeku, svijet je mjesto za čovjekov ugodan život. Dok se u babilonskom mitu stvara i svijet, on ovdje već postoji, samo ga treba nastaniti i urediti pa se zato stvara čovjek. Tjedan se dijeli na 6 radnih dana, a sabat je posvećen riječi Božjoj (odnosno svećeničkoj koja je zastupa). Politeističko božanstvo Elohim uklanja se u ime monoteističkog Jahvea koji postavlja obrazac ljudskog ponašanja.
Zaključak – ne nastaju novi mitovi, samo se premiještaju žarišta.
Preispisivanje novozavjetne priče o Kristovu raspeću, pokapanju i uskrsnuću u Petronijevoj PRIČI O EFEŠKOJ UDOVICI. Starozavjetne priče podliježu
preispisivanju. Priča o efeškoj udovici – Petronije 'Satirikon' (1. st; prijevod Nikola Šop) Udovica vozi lijes svog supruga na pokop. Prolazi pored mjesta gdje stražari lopov pred raspetim lopovom. Vojnik joj učini ponudu i dok se oni 'zabavljaju' netko ukrade razbojnika. Ona mu ponudi da objesi na križ njezinog mrtvog muža i tako spasi svog ljubavnika jer bi on bio razapet za kaznu. Priča završava njihovom svadbom.
Sve do 18. st žena se smatrala grešnom, pokvarenom – tek 18. st pokazuje više
razumijevanja za ženu. Od 18. st nadalje njezina orijentacija da smrt zamijeni za život i spasi sebe i vojnika smatra se pozitivnom, dok je prije to bio blud i nemoral.
BIBLIJA po knjigama STARI ZAVJET
20-10. st.p.n.e. – 1. st.n.e.
39 protokanonskih knjiga i 7 deuterokanonskih; hebrejski + malo aramejskog 1. ZAKON (THORAH), PETOKNJIŽJE, MOJSIJEVE KNJIGE
2. PROROCI (stariji, veliki, mali)
3. HAGIOGRAFI ili MUDROSNE KNJIGE, poučne, pjesničke knjige – Job, Poslovice, Psalmi, Pjesma nad pjesmama ('autor' židovski kralj Solomon) NOVI ZAVJET
Druga polovica 1. st.n.e. 27 knjiga; grčki jezik
2. DJELA APOSTOLSKA
3. POSLANICE – Rimljanima, Korićanima (21 poslanica) 4. KNJIGA OTKRIVENJA ili APOKALIPSA
HOMEROVI EPOVI
Između ostaloga, govore i o tome kako se posredovala, prenosila, doživljavala i prihvaćala književnost u vrijeme njihova nastajanja (8. st prije Krista). Sama Odiseja na više mjesta problematizira čin pripovijedanja.
Recepcija priča, kako prikazuje Odiseja, često je obilježena velikim izljevima emocija, čak i velikih junaka. Stanja dubokih ganuća izazvana su
prepoznavanjem samih sebe u tim pričama – likovi u pričama zrcalo su samih slušatelja. Priče nisu o nekom drugom, nego o njima samima. To je povezano s usmenim okolnostima u kojima su epovi nastali i koje nisu poznavale bitnu razliku između pripovjedača i slušatelja - drugi je na kraju priče preuzimao ulogu prvoga. Interakcijski se obrasci u usmenim okolnostima obnavljaju na aktivan, izvedben način. Usmene književnosti poticale su tu emocionalnu recepciju. Fragmenti iz tih epova recitirali su se javno, a publika je aktivno sudjelovala u tim kolektivnim
ritualima prepričavanja. Ta afektivna (emocionalna) recepcija bila je običajem toga vremena. Postupno se između ljudi koji reagiraju tijekom slušanja priča izdvajaju oni koji pokazuju određen stupanj odmaka. Tijekom filozofijske kritike mita, kako jezik mišljenja potiskuje jezik djelovanja, postepeno se između likova koji burno reagiraju profiliraju likovi koji insistiraju na odmaku, distanciranju od drugih likova i sadržaja (Odisej). To je prvi pokušaj da se književnost ne doživaljava isključivo emocijama, da se podliježe književnom djelu, nego da se ovlada svojim reakcijama.
Od 6. st.p.n.e. naovamo epovi se prenose u pisanom obliku i čitaju pred publikom (u fragmentima), a od 4. st sve se više čitaju i dospijevaju u ruke specijalistima. Već je Aristotelova kritika primjer reakcije čitatelja na neusuglašenosti usmene tvorevine (epizodičnost zapleta, proturječja, nelogičnosti).
Sva književna djela počinju zazivanjem muza – muza je ta koja će nadahnuti pjevača da počne pjesme. Iz pjesama, priča govore bogovi, muze - boginje. Njima je teško odoljeti, njihov zov je opojan, pa im se ljudsko biće ne može othrvati - osjetilna ranjivost starogrčkog čovjeka glede književnosti. Iz čitateljske
perspektive takva se opsjednutost nevjerojatnim zgodama, prividima i tlapnjama mora podvrgnuti logici.
1.) Odisej pripovijeda feačkome kraju Alkinoju o svojim doživljajima prije nego što je doplavljen na njegove obale nakon brodoloma - doživljaji Odiseja i drugova u zemlji Lotofaga – biljoždera (idiličan život, sklad s prirodom, povođenje za zovom zemlje) aluzija su na vrijeme kad je čovjek živio u idiličnom skladu s prirodom. Prenose dimenziju starodrevnih običaja - to je zov prošlosti - vrijeme mitova. Odisejevi mornari toliko su opijeni zovom prirode da se ne žele vratiti kući, a Odisej se cijelo vrijeme bori protiv toga. Oni koji su kušali lopoče, željeli su ostati u zemlji Lotofaga (Lotofazi još nisu ušli u fazu ratovanja, nema muškog principa), no Odisej ne da čovjeku da se vrati fazi životinje, afektivnom biću – on je prvi glasnik razuma, othrvavanja od osjetilne, afektivne strane svog bića.
2.) U 12. pjevanju sirene iz morskih dubina upućuju svojom pjesmom neodoljivo divlji zov s pogubnim posljedicama za mornare (stratište poznato u starogrčkom svijetu). Zato Odisej (kojeg je upozorila Kirka) dijeli sebe od svojih mornara - nije umjetnost za svakoga, netko mora veslati da bi on mogao neko vrijeme uživati. Pritom Odisej mora sebe dati vezati za jarbol da ne bi pokleknuo i odazvao se sirenama, no oslobađa svoje uši da bi slušao pjev umjetnosti; to je odmak od osjetilnog uživanja književnosti.
Tu epizodu uzimaju Theodor Adorno i Max Horkheimer u knjizi 'Dijalektika prosvjetiteljstva' (1947) i kažu da je Odisejeva gesta najava ponašanja koncertne publike danas – dakle, emocije koje su sputane tijekom pjeva, zova glazbe, oslobađaju se u pljesku aklamacije; čin promišljene odgode, odgoda reakcije na umjetnost. No, to se može protumačiti i kao tipično lukavstvo kojim slabi nadmudruje jačeg
preokrećući odnos snaga u svoju korist. Odisej je čuven u antičkom svijetu po svojoj prijetvornosti po uzoru na djeda Autolika - kao i Homer, on je majstor paralogičkih tehnika zavođenja.
Brojni činovi prepoznavanja (anagnorisis) ustrojeni su u tom duhu pa ih Aristotel u Pjesničkom umijeću osporava kao logički neuvjerljive. Peripetija (obrat), patos i prepoznavnje (anagnorisis) su prema Aristotelu 3 konstruktivna elementa svake priče, odnosno složenih zapleta, i to onaj dio u kojem se odigrava prelazak iz neznanja u znanje. Iako već i jednostavni zapleti podrazumijevaju nekakav preokret sreće (metabasis), tek složeni zapleti, zahvaljujući peripetiji,
prepoznavanju i patosu prikazuju taj preokret VJEROJATNIM i NUŽNIM. To su tvorbeni mehanizmi osobite pripovjedačke logike – povrh toga što mijenjaju znanje lika tako što nekim preokretom premašuju njegovo očekivanje, oni to isto moraju učiniti i s publikom. Značajka je složenih zapleta da se suprostavljaju očekivanju publike, a ipak kod nje stvaraju dojam vlastite logičnosti.
Prepoznavanje je čin u kojem dolazi do neke vrste promjene identifikacije u samoj radnji (spoznajni obrat) ili čin u kojem slušatelj prepoznaje sebe u liku iz priče pa reagira na tu priču. Prepoznavanje je premiještanje iz NEZNANJA u ZNANJE, postupak logičke interpretacije. Prepoznavanje također gradi napetost potrebnu za zaplet. Tu se presijecaju spoznajna i pripovjedna dimenzija. Prepoznavanje kao tehnika odgode karakteristično je za naraciju (primjerice, Odisej se ne otkriva odmah ocu).
Aristotel je uveo vrste prepoznavanja i stupnjuje ih.
• NIŽE PREPOZNAVANJE (npr. po ožiljku) – prepoznavanje u kojem je rizik od
pogrešnog prepoznavanja velik. Aristotel kudi Homera da su scene neprepoznavanja Odiseja pri povratku na Itaku (svinjari i Penelopa) previše neuvjerljive. Također kaže da su i Euriklijina prepoznavanja neuvjerljiva. Sluškinja Euriklija pere noge Odiseju i prepoznaje ga prema ožiljku nakon čega slijedi 150 stihova o tome kako je nastao ožiljak – time počinje priča o prepoznavanju u Odiseji (Odisej je kao mladić išao s Autolikom, ocem njegove žene i
njegovim sinovima u lov na vepra kao dokaz zrelosti). Prepoznavanje koje Aristotel najviše cijeni je složeno prepoznavanje.
• SLOŽENO / DVOSTRUKO PREPOZNAVANJE (po sjećanju i zaključivanju) Na Alkinojevu dvoru pjevač Demodok pjeva o Trojanskom ratu (događaji u kojima je Odisej sudjelovao), a Odisej plače, što je Alkinoju znak da se radi o Odiseju. To je prepoznavanje koje se ne može iznuditi jer suze se ne daju kontrolirati. Alkinoj prepoznaje Odisejevo prepoznavanje u događaju iz pjesme te ga proziva da sam pripovijeda. Odisej se iz uloge slušatelja pretvara u pripovjedača – on je nositelj promjene u umjetnosti; ganutost (ekpleksis – ganutost, šok, užas, strah) se u umjetnosti pretvara u kreativnu energiju (treba pustiti emocije da se razviju,
ovladati njima i iz njih stvoriti umjetnost). Odisej ne pada u trans (nesvijest, nesvjestica) pred umjetnošću. On pušta emocijama da rade, ovladava njima i pretvara ih u kreativnu energiju.
Uloge autora i recipijenta / publike nisu zadane. Te se uloge permanentno mijenjaju (permutacija uloga) kako priča napreduje.
Homerove epove prožima životinjska dimenzija čovjeka – moment prelaska iz jedne faze u drugu označava već Odisej svojim ponašanjem (grčka tragedija znatno je drugačija od Homerovih epova). Odisej za razliku od drugih likova vlada sobom, vlada vlastitim nagonima – sposobnost samodiscipline. Upravo prema toj sposobnosti on postaje Odisej, lukavac. Odisej ima svoj cilj, drugi otpadaju u etapama njegova putovanja jer se ne mogu othrvati silama, a on to uspijeva zahvaljujući svojoj lukavoj
inteligenciji (štićenik boginje Atene).
M. Detiene i J. P. Vernant 'Lukava inteligencija starih Grka' = Prije pojave razuma i demokracije, starogrčkim je umom vladala lukava inteligencija utjelovljena u boginji Metidi. Za razliku od racionalne inteligencije koja se očitovala kroz znanost, filozofiju, prozu, lukava je inteligencija ujelovljena u pripovijedanju. Homerovi su epovi poprište na kojima se demonstriraju svi oblici lukave inteligencije. Osnovna figura lukave inteligencije je prijevoj, nagib, luk, obrat. Česti su prizori pobjede lukave inteligencije nad snagom. Uvijek su krivine mjesta na kojima dominira ta lukava inteligencija – prostor koji pokriva lukava
inteligencija u kulturi starogrčkog čovjeka je neograničen. Odisej kao Atenin štićenik utjelovitelj je i nositelj takve vrste lukavstva i kao takav se odvaja od svoje okoline i ostvaruje nad njom prednost.
Odiseju ime daje Autolik s kojim Odisej odlazi u inicijacijski lov na vepra (tu dobiva ožiljak prema kojem ga prepoznaje Euriklija). Autolik je bio poznat kao lažac i tat, čovjek prijetvornih nakana, srdit na mnoge žene i ljude, svojstvena mu je
himbenost – djed daje osobine unuku – domišljatost, lukavost. I Odisej se odvaja od svih drugih ljudi – nije čovjek kojega se može uzeti za riječ, njegov identitet izmiče, on uživa u glumi i prerušavanju. Zadnji čovjek koji otkriva da se Odisej vratio je njegov otac Laert – Odisej ga prvo želi iskušati i na kraju mu se otkriva –
glumi i pretvara se u najtežim trenucima. Odisej neprekidnim samodistanciranjem neprestano stvara sliku pokretljiva identiteta (on gradi svoj identitet neprestanom samodistancom od drugih ljudi). On raskida primarne socijalne veze, ne prepušta se emocijama i nagonima (ljubav prema ocu, npr.) i to ga usmjerava na budućnost. Do tada je čovjekom vladao nagon, zapravo njegova vezanost za prošlost. Prošlost treba biti iskorištena, a ne da ona nas iskoristi. To je najbolje ilustrirano Odisejevim vezanjem za jarbol – on pretvara zov sirena u umjetnost, prošlost i poruku bogova ne doživljava kao apsolutnu, nego s distancom. U umjetnosti se identificiramo tako da osjetimo užitak, a ne da izgubimo sebe.
Struktura Odiseje:
Trajanje: 40-41 dan, 20 godina nakon početka Trojanskog rata – 2 pripovjedača: autorski i Odisej (na otoku Sherija, kod Feačana i njihova kralja Alkinoja). 24 pjevanja: 12 - povratak na Itaku i 12 na Itaci
Božanski gnjev = pokretač radnje: Posejdonov sin Polifem, Kiklop Odisejeva digresija: 1. Trojanski rat 2. Otok Lotofaga 3. Kiklop Polifem 4. Eolov mijeh 5. Lestrigonci 6. Kirka 7. Silazak u Had 8. Kirka 9. Sirene 10. Scila i Haribda 11. Helijeva stada 12. Kalipsa Prepoznavanje: 1. Telemah 2. Alkinoj na dvoru 3. pas Argus 4. Euriklija
5. Eumej, Filetije – svinjari / pastiri 6. Penelopa
7. otac Laert
1. prepoznavanje: Telemah posjećuje Menelaja koji mu priča o ahejskom junaštvu i spominje Odiseja, a tada Telemahu naviru suze na oči i Menelaj shvati da je on sin Odiseja.
2. prepoznavanje: Na dvoru Alkinoja je slavlje; Demodok počinje pjesmu o trojanskom konju i Odiseju i Odisej se rasplače. Alkinoj shvati da je on Odisej. 3. prepoznavanje: Telemah negira da je Odisej prvo prosjak, a zatim i da je naočit muškarac njegov otac. Smatra da se zli dusi igraju s njim. Odisej mu tada reče da mu neće doći drugi otac i tada Telemah shvati u Odisejevim očima očev sjaj. 4. prepoznavanje: Euriklija pere noge Odiseju i vidi njegov ožiljak na nozi.
5. prepoznavanje: Eumej i Filetije spaze ožiljak na Odisejevu bedru. 6. prepoznavanje: Penelopa prepoznaje Odiseja.
7. prepoznavanje: Laert prepoznaje Odiseja. Nekoliko pitanja:
Kakva je bila obala na koju se nasukao Odisej? – Hridi, zavjetrina, ušće rijeke. Što je radio i kako je bio odjeven Laert kada dolazi Odisej? – Laert je pomagao
