PORTAL ZA PRAVNIKE I STUDENTE PRAVA U BIH
MEĐUNARODNO
KRIVIČNO PRAVO
SKRIPTA DRUGA PARCIJALAWWW.BH-PRAVNICI.COM
3
WWW.BH-PRAVNICI.COM
1. POJAM MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG DJELA
Opći dio meĎ. krivičnog prava predstavlja sistem pravnih propisa kojima se odreĎuju pojam i elementi meĎ. krivičnog djela, osnovi krivične odgovornosti i sistem krivičnih sankcija za njihove učinitelje, kao i uvjeti za utvrĎivanje krivične odgovornosti i kaţnjivosti.
Ovi propisi svoj izvor nalaze u: 1. meĎ. pravnim aktima; 2. nacionalnom krivičnom zakonodavstvu Tri osnovna pojma općeg dijela meĎ. krivičnog prava su: 1) meĎ. krivično djelo ;2) krivična odgovornost;3) krivične sankcije
1.1. Različita shvatanja o pojmu meĎ. krivičnog djela
Razlikujemo više shvatanja o pojmu meĎ. krivičnog djela ali se u pravnoj teoriji izdvaja sljedeća definicija meĎ. kriv. djela koje čini pet elemenata. To su:
1) zabranjena radnja je od značajnog meĎ.interesa, posebno ako se njome ugroţava meĎ. mir i sigurnost,
2) zabranjena radnja predstavlja izuzetan napad na vrijednosti koje uobičajeno vaţe u meĎ. zajednici, pa se takav napad smatra udarom na osjećaj humanosti, odnosno općeljudsku svijest,
3) zabranjena radnja ima transnacionalne implikacije što podrazumijeva uključenost više od jedne drţave ili se posljedice ili se planiranje, pripremanje ili učinjenje djela prostiru na područje više drţava, odnosno postoji razlika u drţavljanstvu ţrtava ili upotrijebljena sredstva premašuju nacionalne granice,
4) zabranjena radnja je štetna po meĎ. zaštičene osobe ili interese i 5) zabranjena radnja krši meĎ. zaštičene interese.
MeĎ. krivično djelo (zločin) predstavlja kršenje meĎ. pravila koja povlače individualnu krivičnu odgovornost pojedinca. Ovaj pojam čine sljedeći elementi:
1) kršenje meĎ. običajnih pravila,
2) štite vrijednosti koje cijela meĎ. zajednica smatra vaţnim i koja obavezuje sve drţave i sve pojedince,
3) postoji univerzalni interes za suzbijanje tih krivičnih djela, pa svaka drţava moţe u načelu goniti i kaţnjavati učinitelje takvih djela bezobzira gdje su oni učinjeni, od strane čijih drţavljana i na čiju štetu su takva djela učinjena i
4) ako je učinitelj djelovao u nekom sluţbenom svojstvu (kao drţavni ili vojni zvaničnik) ne moţe se pozivati na imunitet od graĎanske ili krivične jurisdikcije.
U nacionaimm krivičnim zakonodavstvima meĎ. krivično djelo se moţe odrediti kao protivpravno ponašanje krivično odgovornog (vinog) učinitelja kojim se povreĎuju ili ugroţavaju dobra zaštićena meĎ. pravom, mir meĎu narodima i sigurnost čovječanstva, koje je propisima odreĎeno kao krivično djelo i za čijeg učinitelja je propisana krivična sankcija.
Nacrt Pravila o odgovornosti drţava koji je pripremila Komisija za meĎ. pravo OUN iz 1976. god.- meĎ. krivično djelo je ono protivpravno djelo koje proizilazi iz povrede, od strane neke drţave, meĎunarodne obaveze koja je toliko bitna za zaštitu osnovnih interesa meĎ. zajednice da je njena povreda priznata meĎ. zločinom od te zajednice u njenoj cjelini i predstavlja meĎ. zločin.
Elementi koji čine opće biće meĎ. krivičnog djela su:
1) djelo čovjeka koje obuhvata: ljudsku radnju, prouzrokovanu posljedicu i uzročno-posljedičnu vezu, 2) protivpravnost,
3) odreĎenost, djela u propisima 4) krivicu (vinost) učinitelja.
1.2. Dioba meĎ. krivičnih djela
Postoji više vrsta meĎ. krivičnih djela. Uobičajena je podjela na: l) meĎ. krivična djela u uţem smislu (prava ili čista) i
2)meĎ. krivična djela u širem smislu (neprava ili mješovita).
Ova je podjela usvojena na 14. Kongresu MeĎ. udruţenja za krivično pravo koji je odrţan 1989. g. u Beču.
Kriterijum za ovo razlikovanje jeste nadleţnost meĎ. krivičnih sudova, odnosno historija krivičnog pravosuĎa.
4
WWW.BH-PRAVNICI.COM
MeĎ. krivična djela u uţem smislu -tu se radi se o meĎ. krivičnim djelima kojima se krše ratni
zakoni i običaji rata. .Tu spadaju sljedeća meĎ. krivična djela: a) zločin protiv mira, b) ratni zločin, c) zločin genocida i d) zločin protiv čovječnosti.
Rimskim statutom MeĎ. krivičnog suda 2002. god. inaugurirana su meĎ. krivična djela u vidu: a) zločina genocida, b) zločina protiv čovječnosti c) ratnih zločina i d) zločina agresije.
Kao osnovne karakteristike meĎ. krivičnih djela u uţem smislu u pravnoj teoriji se navode sljedeće: 1) ovi meĎ. zločini imaju dvostruku prirodu. Njihovo učinjenje povlači, s jedne strane, krivičnu odgovornost pojedinaca kao njihovih učinitelja ili saučesnika, odnosno nadreĎenih osoba (po osnovu komandne odgovornosti) i meĎ. pravnu odgovornost drţave, s druge strane,
2) meĎ. zločinima se krše osnovna ljudska prava i oni su stoga zabranjeni kao represalije u slučaju činjenja isto takvih zločina druge suprotstavljene strane,
3) meĎ. zločini u pogledu krivičnog gonjenja i kaţnjavanja ne zastarjevaju i
4) opće meĎ. pravo nameće obavezu drţavama da ne krše osnovne norme koje zabranjuju njihovo vršenje kao obavezu erga omnes.
MeĎ. krivična djela u širem smislu su djela kojima se krše druga pravila meĎ. prava i koja meĎ.
zajednica ţeli da inkriminira i sankcionira u okviru nacionalnog krivičnog zakonodavstva. Imaju osnovu u meĎ. zabranama, ali je kaţnjavanje i krivični progon učinitelja ostavljen na volju nacion. krivičnim zakonodavstvima.
Ova meĎ. krivična djela se razlikuju od meĎ. krivičnih djela u uţem smislu: a) po teţini prouzrokovanih posljedica,
b) po načinu njihove inkriminacije i kaţnjavanja,
c) za njihovo kaţnjavanje nisu nadleţni meĎ. krivični sudovi, već nacionalni sudovi pojedinih drţava koje su ih i prihvatile kao krivična djela u svom nacionalnom zakonodavstvu,
d) njima se ne povreĎuju najviše vrijednosti meĎ. zajednice i e) pitanje nezastarivosti ovih djela se uopće ne postavlja.
Prema kriteriju izvora, meĎ. krivična djela se mogu podijeliti na:
a) krivična djela prema meĎ. običajnom pravu. To su takva krivična djela koja su prethodno
definirana u nekom meĎ. ugovoru i potom zahvaljujući univerzalnim vrijednostima koje štite
prihvaćena su kao takva u praksi većine drţava svijeta. Otuda definicije ovih krivičnih djela i krivične sankcije za njihove učinitelje predstavljaju ius cogens i djeluju erga omnes. To su krivična djela protiv humanitarnog prava kao što su: 1) genocid, 2) zločin protiv čovječnosti 3) ratni zločin. To su zapravo meĎ. krivična djela u uţem smislu;
b) krivična djela propisana višestranim meĎ. ugovorima. Ovdje spadaju krivična djela koja su
propisana meĎ. ugovorima i imaju dejstvo samo u meĎusobnim odnosima drţava ugovornica, pa i ne spadaju u nadleţost meĎ. sudova. To su djela koja su propisana brojnim meĎ. ugovorima kao što su: terorizam, pranje novca, korupcjia, trgovina ljudima, zloupotreba opojnih droga itd.
To su zapravo meĎ. krivična djela u širem smislu.
Interesantna je klasifikacija meĎ. krivičnih djela prisutna u pravnoj teoriji u posljednje vrijeme. Prema tom shvatanju razlikuju se sljedeća meĎ. krivična djela:
1) meĎ. zločini - U meĎ. zločine spadaju: a) agresija, b) genocid, c) zločin protiv čovječnosti i d) ratni zločini.
2) meĎ. delikti - Tu spadaju: a) nelegalno posjedovanje, upotreba i raspolaganje oruţjem, b) kraĎa nuklearnog materijala,
c) agresivno djelovanje plaćenika, d) zaštita humanih interesa (apartheid, ropstvo i sl.), e) zaštita od terorističkog nasilja i f) zaštita socijalnih i kulturnih interesa.
3) meĎ. prekršaji gdje spadaju: a) trgovina pornografskim materijalom, b) falsificiranje novca i c) korupcija meĎ. sluţbenika itd.
1.3. Krivično djelo s elementom inozemnosti
Krivično djelo sa elementom inozemnosti je vrsta krivičnog djela koje je na bilo koji način povezano sa inozemstvom, odnosno koje izaziva rezonanciju u meĎ. relacijama.
Element inozemnosti na različite načine moţe da bude povezan sa krivičnim djelom, pa tako "krivično djelo sa elementom inozemnosti" postoji u sljedećim slučajevima:
1)ako je stranac učinio krivično djelo u odreĎenoj drţavi.
5
WWW.BH-PRAVNICI.COM
3) ako bilo koja osoba učini krivično djelo na štetu strane drţave. 4) ako je krivično djelo učinio domaći drţavljanin u inozemstvu.
5) ako se u odreĎenoj drţavi sudi strancu za djelo koje je izvršio u inozemstvu 6) ako je krivično djelo učinjeno na teritoriji više drţava.
7) ako je krivično djelo učinjeno na teritoriji koja je izvan suvereniteta bilo koje drţave.
8) ako je k. djelo učinjeno od strane osobe koja uţiva diplomatski imunitet - imunitet iz meĎ. pravnih razloga
9) ako se radi o krivičnom djelu koje je ranije već presuĎeno u inozemstvu. 10) ako se radi o krivičnom djelu za koje se vodi krivični postupak u inozemstvu. 11) ako jedna drţava pruţa drugoj drţavi odreĎenu meĎ. pravnu pomoć.
12) ako jedna drţava traţi od druge drţave izručenje (ekstradiciju) neke osobe koja u njoj uţiva pravo azila.
13) ako se radi o krivičnom djelu koje je predviĎeno odredbama meĎ. prava
14) ako se radi o krivičnom djelu kod koga je od značaja ranija osuĎivanost učinitelja u inozemstvu. 15) ako se radi o krivičnom djelu koje je učinila neka osoba kao pripadnik stranih oruţanih snaga sa specijalnim posebnim statusom.
16) ako je predviĎena nadleţnost meĎ. sudskih organa u rješavanju sudskih predmeta i postupcima u vezi sa njima.
17) ako se radi o krivičnom predmetu na kome treba posredno ili neposredno primijeniti strano krivično pravo.
2. ELEMENTI MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG DJELA
Opći pojam meĎ. krivičnog djela čine četiri osnovna ili opća elementa. Njihova sveukupnost se još naziva i opće biće meĎ. krivičnog djela. Djelo čovjeka je materijalni element općeg pojma meĎ. krivičnog djela, a ostali (protivpravnost, odreĎenost djela u propisima i krivica- vinost učinitelja) su formalni elementi. Samo je krivica učinitelja subjektivni element, dok su svi ostali elementi objektivnog karaktera.U meĎ. krivičnom pravu je isključena mogućnost poimanja meĎ. krivičnog djela u objektivnom smislu budući da su neuračunljivost, kao i uzrast učinitelja djela ispod 18 g. – maloljetstvo izričito navedeni kao osnovi koji isključuju odgovornost i kaţnjivost u primjeni odredaba Rimskog statuta meĎ. krivičnog suda.
Djelo čovjeka u meĎ. kriv.pravu se sastoji iz tri elementa. To su: 1. radnja fizičke osobe uzrasta preko 18 godina
2. posljedica
3. uzročni odnos izmeĎu poduzete radnje i prouzrokovane posljedice.
2.1. Radnja-Pod radnjom se podrazumijeva svjesno i voljno poduzimanje tjelesnog pokreta (činjenje
ili pozitivna, aktivna djelatnost) ili svjesno ili voljno propuštanje tjelesnog pokreta (nečinjenje ili negativna, pasivna djelatnost).
Takva obaveza na činjenje moţe da proizlazi iz različitih izvora: a) zakona, b) radnog odnosa, c) profesionalne duţnosti, d) ugovora, e) prethodnog činjenja kojim je stvorena opasnost ili f) iz odnosa povjerenja.
Takvo nepoduzimanje neophodno potrebnih i razumnih mjera u cilju sprečavanja učinjenja meĎ. krivičnih djela ili nepredavanje učinitelja ovakvih djela vlastima kompetentnim za voĎenje krivičnog postupka kao poseban, specifičan vid "propuštanja duţnog nadzora" kao radnja učinjenja i osnov komandne odgovornosti izričito je predviĎena u više meĎ. pravnih akata kao što su: Dopunski protokol uz Ţenevske konvencije o zaštiti ţrtava meĎ. oruţanih sukoba iz 1977. godine, Statut Haškog tribunala, Statut tribunala za Ruandu i Rimski statut MeĎunarodnog krivičnog suda.
Zavisno od vrste i karaktera poduzete djelatnosti, radnja meĎ. krivičnog djela moţe biti radnja: 1) učinjenja - neposrednog učinjenja, posrednog učinjenja ili saučinjenja,
2) podstrekavanja (pri čemu se posebno izdvaja nareĎivanje), 3) pomaganja ili
4) organiziranja zločinačkog udruţenja.
6
WWW.BH-PRAVNICI.COM
1) na odreĎeni način (kršenjem pravila meĎ. prava),
2) odreĎenim sredstvom (nedopuštenim sredstvom, silom, prijetnjom i sl.), 3) u odreĎeno vrijeme (za vrijeme rata, oruţanog sukoba ili okupacije),
4) na odreĎenom mjestu (na teritoriji odreĎene drţave zahvaćenoj ratom ili oruţanirn sukobom ili pak oruţanom akcijom ograničenog obima i intenziteta).
Tada su način, sredstvo, mjesto i vrijeme učinjenja radnje elementi bića krivičnog djela i ukoliko oni nisu ispunjeni u konkretnom slučaju i nema ovih krivičnih djela.
2.2. Posljedica-je proizvedena promjena ili proizvedeno stanje u spoljnom svijetu usljed poduzete
radnje neke osobe. Ukoliko u konkretnom slučaju izostane posljedica, tada nema svršenog krivičnog djela, već postoji pokušaj. Posljedica djela se moţe javiti u dva vida. To su: a) povreda i b)
ugroţavanje.
Posljedica povrede se ispoljava u tri vida i to kao:
a) uništenje; b) oštećenje; c) činjenje neupotrebljivim odreĎenog objekta napada.
Posljedica ugroţavanja se ispoljava u prouzrokovanju opasnosti po zaštičeno dobro. Ona se dalje moţe javiti u dva vida i to kao:
a) konkretna postoji kada je uslijed poduzete radnje neke osobe nastupila opasnost po zaštićeno dobro tako da je moglo da doĎe i do povrede takvog dobra.
b) apstraktna opasnost- je ona opasnost koja je mogla da nastupi uslijed poduzete radnje učinjenja, ali u konkretnom slučaju nije nastupila.
2.3. Društvena opasnost
To je materijalni, objektivni element pojma meĎ. krivičnog djela koji znači da je krivično djelo takvo djelo kojim se povreĎuju ili ugroţavaju društvena dobra i vrijednosti od posebnog meĎ. značaja koja je potrebno zaštititi i osigurati u svakom konkretnom slučaju, čak i pod prijetnjom primjene krivičnih sankcija.Ta društvena dobra jesu čovječnost i meĎ. pravo.
2.4. Protivpravnost
Podrazumijeva krivična djela gdje se krše norme zabrane utvrĎene propisima meĎ. ratnog i humanitarnog prava koje su upravo i postavljene u cilju zaštite odreĎenih društvenih vrijednosti ili dobara. Ovo je formalni, objektivni element pojma meĎ. kriv. djela.
Umišljaj učinitelja kod ovih djela mora da obuhvati i svijest o protivpravnosti postupanja takve osobe.
2.5. OdreĎenost djela
OdreĎenost meĎ. krivičnog djela u propisima znači da obiljeţja bića ovih krivičnih djela, kao i vrsta i visina krivičnih sankcija za njihove učinitelje, moraju biti odreĎeni u odgovarajućirn propisima. Dvije su vrste propisa koje ih odreĎuju.
To su, prvo, propisi u okviru meĎ. akata kao što su: Statut MeĎ. vojnog suda, Statut Haškog tribunala, Statut krivičnog tribunala za Ruandu i Rimski statut stalnog MeĎ. krivičnog suda, kao i odgovarajući akti samog meĎ. suda (npr. Pravila postupka i dokazivanja, Elementi zločina i dr.).
I drugo, u nacionalnom krivičnom zakonodavstvu, sve drţave su, na osnovu obaveza prihvaćenih potpisivanjem i ratifikacijom odreĎenih meĎ. konvencija, propisale meĎ. krivična djela u svojim krivičnim zakonima sa odreĎenim elementima i obiljeţjima njihovog bića propisujući istovremeno i vrstu i mjeru krivične sankcije za njihove učinitelje.
Dakle, ovo je formalni element meĎ. krivičnog djela. On se svodi na neophodnost da postoji odreĎena formalno priznata i prihvaćena meĎunarodna obaveza za suverene drţave da u svoja nacionalna krivična zakonodavstva unesu odreĎena meĎ. krivična djela na osnovu preuzetih obaveza iz meĎ. pravnih akata.
U pogledu elementa odreĎenosti u pravnoj teoriji ali i praksi isticani su brojni prigovori, koji su najčešće bili vezani za:
1) retroaktivnu primjenu krivičnopravnih propisa
2) odstupanja od načela propisanosti i odreĎenosti kazne za meĎ. krivična djela u propisima. Tome treba dodati i primjenu običajnog prava i analogije pri utvrĎivanju krivične odgovornosti za meĎ. krivična djela što sve predstavlja odstupanje od strogog poštovanja principa zakonitosti. Rimski statut stalnog MeĎunarodnog krivičnog suda izričito predviĎa zabranu retroaktivnosti krivičnopravnih normi, zabranu analogije i izričito propisuje odreĎenost krivičnog djela i kazne u propisima.
7
WWW.BH-PRAVNICI.COM
2.6. Krivica učinitelja
Krivica (vinost) učinitelja - je subjektivni element krivičnog djela iz koga proizlazi da samo
punoljetna, uračunljiva i vina, dakle krivično odgovorna osoba moţe učiniti meĎ. krivično djelo. To znači da se kao učinitelj meĎ. krivičnog djela ni u kom slučaju ne moţe javiti maloljetna osoba. Prema vremenu poduzimanja radnje učinjenja meĎ. krivičnog djela se utvrĎuje, ne samo uzrast učinitelja, već i njegova uračunljivost kao i vinost.U pogledu krivice (vinosti) učinitelja, meĎ. krivična djela mogu da se učine samo sa umišljajem.
2.7. Biće meĎunarodnog krivičnog djela
Biće meĎ. krivičnog djela obuhvata skup svih posebnih elemenata svakog pojedinog krivičnog djela koje ga odreĎuje po svojoj posebnosti i specifičnosti u odnosu na druga meĎ. krivična djela. Ono se stvara uopćavanjem zajedničkih karakteristika koje se javljaju kod jednog istog krivičnog djela u različitim slučajevima. UtvrĎivanje bića meĎ. krivičnog djela se naziva kvalifikacija djela. Pravna kvalifikacija meĎ. krivičnog djela je, zapravo, posao krivičnog suda u svakom konkretno
sprovedenom krivičnom postupku podvodeći odreĎeno činjenično stanje krivične stvari pod zakon ili drugi propis sadrţan u meĎ. pravnom aktu.
3.OBJEKT MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG DJELA
Objekt krivičnog djela je društveno dobro ili društveni interes protiv koga je upravljeno krivično djelo i kome se pruţa krivičnopravna zaštita. Razlikuju se dvije vrste i to objekt zaštite i objekt radnje.
Objekt zaštite je društveno dobro ili interes kome se pruţa krivično pravna zaštita od svih oblika povreĎivanja ili ugroţavanja vršenjem društveno opasnih i protivpravnih djelatnosti.
Kod meĎ. krivičnog djela objekt zaštite jesu 1) čovječnost i 2) meĎunarodno pravo. Osnovna je funkcija meĎ. krivičnog prava osiguranje efikasne zaštite korpusa univerzalnih,
elementarnih ljudskih prava i sloboda svih i svakog. Objekt radnje krivičnog djela, jesu predmeti na kojima se čini radnja krivičnog djela da bi se mogao povrijediti ili ugroziti zaštićeni objekt ili vrijednost. Kod različitih meĎ. krivičnih djela se razlikuju i objekti radnje pa se tako kao ovi objekti javljaju: 1) nacionalna, rasna, vjerska ili etnička grupa, 2) civilno stanovništvo, civilni objekti,
pojedine civilne osobe, 3) ranjenici, bolesnici, brodolomnici, sanitetsko i vjersko osoblje. 4) materijal, zalihe i sredstva sanitetskih ustanova i transporta,
5) ratni zarobljenlci, 6) zračni ili pomorski promet, 7) opojne droge i psihotropne supstance,8) radioaktivne i opasne materije i dr.
4. SUBJEKT MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG DJELA
U krivičnopravnoj teoriji razlikuju se dvije vrste subjekata krivičnog djela. To su: aktivni i pasivni subjekt.
4.1. Aktivni subjekt - meĎ. krivičnog diela jeste osoba koja svojom radnjom činjenja i nečinjenja
ostvaruje posljedicu krivičnog djela. Po pravilu, aktivni subjek ili učinitelj krivičnog djela moţe biti samo fizička osoba. U meĎ. krivičnom pravu je isključena mogućnost da se kao aktivni subjekt, javi maloljetna osoba uzrasta ispod 18 godina u vrijeme učinjenja krivičnog djela. Samo kod malog broja meĎ. krivičnih djela kao učinitelj se moţe javiti osoba koja ima odreĎeno lično svojstvo ili odnos (npr. svojstvo sluţbene ili vojne osobe ili svojstvo komandujućeg ili drugog civilnog ili vojnog zapovjednika). To su osobe koje podlijeţu komandnoj odgovornosti ili odgovornosti suigeneris. U
jednom dijelu teorije meĎ. javnog i meĎ. krivičnog prava javljaju se shvatanja da u oblasti izvršenja najteţih krivičnih djela protiv čovječnosti i meĎ. ratnog prava, kao što su ratni zločini i zločini protiv čovječnosti, i drţava treba da snosi krivičnu odgovornost. Prema odredbama Statuta MeĎunarodnog vojnog suda iz 1945, godine svaki član grupe ili organizacije koja je proglašena za zločinačku mogao je biti izveden pred sud zbog samog članstva u toj organizaciji, pri čemu se zločinački karakter te organizacije ili grupe smatrao dokazanim i nije mogao biti osporavan (dakle u ovom slučaju je postojala prezumpcija krivice).
4.2. Pasivni subjekt (oštećeni ili ţrtva)
Kao pasivni subjekt meĎ.krivičnog djela javlja se svaka osoba koja je povrijeĎena ili ugroţena učinjenim krivičnim djelom. To je osoba kojoj pripada dobro, pravo ili interes koji se povreĎuju ili ugroţavaju činjenjem krivičnog djela. Kao pasivni subjekt meĎ. krivičnog djela moţe se javiti i
8
WWW.BH-PRAVNICI.COM
fizička i pravna osoba. Pri tome za fizičku osobu nema starosnog ograničenja, pa se svaka fizička osoba od roĎenja, pa čak i prije roĎenja (u slučaju zaštite ploda ili prava na ţivot i raĎanje) moţe javiti kao pasivni subjekt. Kod nekih meĎ. krivičnih djela kao pasivni subjekt se javlja samo jedna ili više pojedinačno odreĎenih osoba, a nekada je to cijela nacionalna, rasna, vjerska ili etnička grupa ili čak cjelokupno civilno sranovništvo. Svaka pravna osoba takoĎer moţe biti pasivni subjekt, pa se čak smatra da je pasivni subjekt kod meĎ. krivičnih djela cjelokupna meĎ. zajednica, odnosna civilizirani dio čovječanstva.
OBLICI UČINJENJA MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG DJELA 1.STADIJI UČINJENJA MEĐUNARODNOG KRIVIČNOG DJELA
U procesu ostvarenja posljedice meĎ. krivičnog djela moguće je postojanje više stadija. Tako se razlikuju sljedeći stadiji:
1) donošenje odluke, 2) pripremanje krivičnog djela, 3) pokušaj krivičnog djela i 4) svršeno krivično djelo.
Donošenje odluke -nema krivičnog djela bez prethodno umišljajno donijete odluke, često čitavog
plana ili organizirane zavjere. Ovaj se stadij sastoji u misaonim, svjesnim i voljnim, psihološkim djelatnostima učinitelja djela koji prethodi donijetoj odluci da se učini odreĎeno krivično djelo, sa kojim osobama, na koji način, kojim sredstvima, na kom mjestu i u koje vrijeme.
1.1. Pripremne radnje - njima se stvaraju uvjeti i pretpostavke da se uopće pristupi učinjenju meĎ.
krivičnog djela ili pak da se ovo djelo učini lakše, brţe ili efikasnije. MeĎu ovim radnjama razlikuju se:
1) nabavljanje ili osposobljavanje sredstava za učinjenje djela, 2) otklanjanje prepreka za učinjenje djela,
3) dogovaranje, planiranje ili organiziranje sa drugim osobama učinjenja djela ili 4) na bilo koji drugi način doprinošenje učinjenju krivičnog djela.
1.2. Pokušaj krivičnog djela - Kada učinitelj donese odluke, i sa ili bez prethodno poduzetih
pripremnih radnji, pristupi radnji učinjenja, tada su moguća dva rezultata: a) ostvarenje posljedice namjeravanog meĎ. krivičnog djela,b) izostanak te posljedice.
U slučaju umišljajnog započinjanja radnje učinjenja krivičnog djela bez nastupanja posljedice postoji pokušaj ili nesvršeno krivično djelo.Prema odredbama Rimskog statuta pokušaj meĎ. zločina postoji ako je krivično djelo započeto radnjom učinjenja, ali se samo djelo zločina nije dogodilo usljed okolnosti nezavisnih od namjere učinitelja.
Znači pojam pokušaja odreĎuju tri elementa:
a) umišljaj učinitelja b) započinjanje radnje učinjenja c) izostanak posljedice djela ili nedovršenje djela nezavisno od volje učinitelja.
Za pokušaj meĎ. krivičnog djela se kaţnjava.
Svršeno krivično djelo postoji kada je uslijed poduzete radnje učinjenja posljedica nastupila u vidu povrede ili ugroţavanja zaštićenog dobra ili vrijednosti.
1.3. Dobrovoljni odustanak
Rimski statut poznaje i institut dobrovoljnog odustanka- ovaj institut postoji kada učinitelj započne radnju učinjenja krivičnog djela, ali odustane od namjere da učini zločin ili pak na drugi način spriječi učinjenje tog zločina.
Ovdje se, dakle, razlikuju dvije situacije:
1) odustanak od namjere (odluke) da se učini započeto krivično djelo
2) sprečavanje učinjenja krivičnog djela, odnosno sprečavanje da posljedica krivičnog djela nastupi, ili njeno otklanjanje - dobrovoljni odustanak od svršenog pokušaja kada je radnja ušinjenja ostvarena u potpunosti.
Za postojanje ovog vaţnog instituta općeg dijela meĎ. prava bitno je da se radi o odustanku učinitelja koji ispunjava odreĎene uvjete:
a) da je odustanak dobrovoljan (rezultat slobodno donijete odluke učinitelja bez obzira na motive); b) da je odustanak konačan (da je trajan i potpun).
9
WWW.BH-PRAVNICI.COM
U slučaju ispunjenja ova dva kumulativno postavljena uvjeta ovakva osoba se ne moţe kazniti za pokušaj učinjenja meĎ. krivičnog djela, što znaći da se dobrovoljni odustanak smatra kao opći osnov za osloboĎenje od kazne takve osobe.
2. STICAJ MEĐUNARODNIH KRIVIČNIH DJELA 2.1. Pojam i vrste sticaja
Ako jedna osoba (učinitelj) sa jednom ili više radnji prouzrokuje više posljedica meĎ. krivičnog djela, odnosno više takvih krivičnih djela i ako se za sva ta učinjena meĎ. krivična djela vodi jedan krivični postupak pred jednim sudskim vijećem i donosi jedna presuda u kojoj se izriče jedna glavna
(kumulativna) kazna, tada postoji sticaj meĎ. krivičnih djela.
Ako je više meĎ. krivičnih djela prouzrokovano jednom radnjorn tada postoji idealni sticaj.
Kada je više meĎ. krivičnih djela učinjeno sa više poduzetih radnji, u istim ili različitim vremenskim periodima, na istom ili različitim mjestima tada postoji realni sticaj.
Pored ove podjele sticaja razikuju se: a) homogeni i b) heterogeni sticaj.
Kada je učinitelj sa jednom ili sa više radnji prouzrokovao više istih meĎ. krivičnih djela tada se radi o
homogenom sticaju. Heterogeni sticaj postoji kada je sa jednom ili više radnji prouzrokovano više
različitih meĎ. krivičnih djela.
U meĎ. krivičnom pravu brojne su situacije da jedna ili više osoba učini više krivičnih djela na istom ili različitim mjestima, u isto ili različito vrijeme, pri čemu se za sva ta krivična djela vodi jedan krivični postupak pred jednim sudom i izriče jedna kazna.
2.2. Odmjeravanje kazne za djela u sticaju
Iz dosadašnje prakse Haškog tribunala proizilazi da je sudsko vijeće u velikom broju slučajeva utvrdilo da je odreĎena osoba (optuţeni) učestvovala kao učinitelj ili kao saučesnik u činjenju većeg broja meĎ. krivičnih djela, odnosno da je u istom dogaĎaju učinilo više povreda Statuta. U takvim slučajevima je primjenjivano kumulativno optuţenje koje je opravdavano činjenicom da prije izvoĎenja dokaza (na glavnom pretresu) nije bilo moguće utvrditi sa sigurnošću da li će sve ili samo neke optuţbe biti zaista i dokazane. U praksi Haškog tribunala je istaknuto da su kumulativne osude izrečene na osnovu različitih odredbi Statuta, a povodom istog postupanja optuţenog, dozvoljene samo ako se u konkretnom slučaju radi o različitim krivičnim djelima koja nisu obuhvaćena nekim drugim krivičnim djelom. Tako kumulativne osude nisu dozvoljene ako su ispunjeni uvjeti za postojanje krivičnih djela: teškog kršenja Ţenevskih konvencija i kršenja zakona i običaja rata jer tada postoji prividni sticaj. U tom slučaju postoji teţe krivično djelo, a to je teško kršenje Ţenevskih konvencija. Nasuprot tome, dozvoljeno je postojanje sticaja (dakle i kumulativne osude) u slučaju učinjenja zločina protiv čovječnosti i teškog kršenja Ţenevskih konvencija. Na sličan način sticaj kri-vičnih djela postoji i u slučaju učinjenja zločina protiv čovječnosti i kršenja zakona i običaja rata. I konačno, u praksi Haškog tribunala se iskristaliziralo shvatanje da moţe postojati sticaj krivičnih djela genocida i zločina protiv čovječnosti.Kada sudsko vijeće u konkretnom slučaju utvrdi postojanje sticaja meĎ. krivičnih djela, tada mu stoje na raspolaganju dvije mogućnosti u pogledu odluke o kazni. To su:
1. da na osnovu prethodno utvrĎenih pojedinačnih kazni zatvora za pojedina meĎ. krivična djela sistemom kumulacije izrekne jedinstvenu kaznu zatvora.
2. da izrekne odvojene kazne zatvora za svako pojedinačno utvrĎeno meĎ. krivično djelo. U tom slučaju izrečene kazne zatvora se mogu izdrţavati na dva načina: a) istovremeno - u kom slučaju osuĎeni praktično izvršava samo najteţu od izrečenih kazni zatvora, odnosno kaznu koja je izrečena za najteţe učinjeno meĎ. krivično djelo i b) uzastopno, sukcesivno - u kom slučaju osuĎeni poslije izdrţane jedne kazne zatvora nastavlja sa izdrţavanjem druge izrečene kazne za drugo meĎ. krivično djelo u sticaju.
Rimski statut stalnog MeĎunarodnog krivičnog suda predviĎa slučaj odmjeravanja kazne za djela učinjena u sticaju. Prema ovom rješenju, kada je neka osoba optuţena za više zločina (meĎ. krivičnih djela) sud izriče kaznu za svaki pojedini zločin, (prva faza), a potom izriče jedinstvenu kaznu (druga faza) koja ne smije da preĎe trideset godina zatvora ili pod posebnim uvjetima kaznu doţivotnog zatvora.
10
WWW.BH-PRAVNICI.COM
3. SAUČESNIŠTVO U MEĐUNARODNOM KRIVIČNOM DJELU 3.1. Pojam i oblici saučesništva
U slučaju učešća više osoba uprocesu ostvarenja krivičnog djela, postoji institut saučesništva kao oblik kolektivnog učinjenja krivičnog djela. Svi učesnici u zajedničkoj kriminalnoj radnji snose istu krivičnu odgovornost ako su ispunjena dva uvjeta. To su:
1) da više osoba učestvuje u radnji, istoj ili različitoj, bez obzira na svoj poloţaj i veličinu svog doprinosa ostvarenom rezultatu.
2) sve osobe namjeravaju da učestvuju u zajedničkoj kriminalnoj radnji.
U pravnoj teoriji i savremenom krivičnom zakonodavstvu postoji više oblika saučesništva. Tako se razlikuju:
l. podstrekavanje - 2.pomaganje - 3. organiziranje zločinačnog udruţenja -. Ovdje se razlikuju tri kategorije saučesnika:
a)organizator, b) kolovoĎa i c) član udruţenja.
Najznačajniji oblik saučesništva u ovom obliku je zavjera. To je grupno krivično djelo koje se sastoji iz dogovora dvije ili više osoba da učine meĎ. krivično djelo. Za zavjeru se kaţnjava čak i kada namjeravano krivično djelo nije učinjeno, niti je pokušano. Nju karakteriziraju dva elementa: a) saznanje o činjenicama i okolnostima krivičnog djela koje grupa osoba namjerava da učini. b) namjera da se zavjera ostvari tako što će planirano krivično djelo biti učinjeno.
3.2. Saučesništvo u Statutu MeĎunarodnog vojnog suda
Prema Statutu MeĎunarodnog vojnog suda iz 1946. godine (i kasnije donijetoj Nirnberškoj presudi) je izričito propisano da će pored neposrednog učinitelja za učinjeno meĎ. krivično djelo odgovarati i sljedeće osobe: 1) voĎe, 2) organizatori, 3) podstrekači i
4) saučesnici koji su učestvovali u sastavljanju ili učinjenju nekog zajedničkog plana ili zavjere radi učinjenja bilo kog od sljedečih krivičnih djela: a) zločina protiv mira, b) ratnog zločina i c) zločina protiv čovječnosti.
To znači da je poduzimanje saučesničke radnje u potpunosti izjednačeno sa radnjom učinjenja kriv. djela.
Kasnije donijeta Konvencija o sprečavanju i kaţnjavanju zločina genocida iz 1948. godine takoĎer regulira pitanje kaţnjavanja za neposredno ili javno podsticanje na činjenje genocida ili saučesništvo u genocidu.
3.3. Saučesništvo u Zakonu broj 10. Kontrolnog savjeta za Njemačku
Njemački Zakona broj 10. Kontrolnog savjeta za kaţnjavanje osoba odgovornih za ratne zločine, zločine protiv mira i zločine protiv čovječnosti predviĎa krivičnu odgovornost i kaţnjivost za ova krivična djela i u odnosu na osobe koje su saučesnici (pored glavnog učinitelja) u učinjenju svakog takvog zločina ili koja su naredila ili podsticala ili se pak saglasila sa ovim djelima ili su pak bila povezana sa planovima ili radnjama koje su dovele do učinjenja takvog meĎ. krivičnog djela ili su bila član neke organizacije povezane sa učinjenjem nekog ratnog zločina. Dakle, i ovom se odredbom meĎ. pravnog karaktera odreĎuje izričito odgovornost saučesnika u vidu podstrekača, pomagača ili organizatora ili člana zločinačke organizacije ako se radi o učinjenju ili pokušaju učinjenja nekog od meĎ. krivičnih djela iz nadleţnosti ovog organa.
3.4. Saučesništvo u statutima ad hoc tribunala
Statut Haškog tribunala iz 1993. godine izričito propisuje krivičnu odgovornost i kaţnjivost za meĎ. krivična djela iz njegove nadleţnosti i za osobu koja je planirala, inicirala, naredila, učinila ili na drugi način pomogla ili učestvovala u planiranju, pripremanju ili učinjenju zločina.
3.5. Saučesništvo u Rimskom statutu
Rimski statut MeĎ. krivičnog suda utvrĎuje princip individualne krivične odgovornosti za meĎ. kri-vična djela iz njegove nadleţnosti, i to ne samo za neposrednog učinitelja ovih djela već i za sljedeče osobe:
1) koja lično učini takav zločin (neposredni učinitelj) ili učini zločin u saradnji sa drugom osobom (saučinitelj) ili preko druge osobe bez obzira da li je ta druga osoba krivično odgovorna (posredni učinitelj),
2) koja naredi, zahtijeva ili izazove činjenje nekog zločina,
3) pomaţe, podstiče ili na drugi način učestvuje u učinjenju ili pokušaju učinjenja ovakvog meĎ. krivičnog djela ukljčujući i osiguravanje sredstava za učinjenje tih djela,
11
WWW.BH-PRAVNICI.COM
4) na bilo koji način doprinosi učinjenju ili pokušaju takvog zločina od strane grupe osoba sa zajedničkim ciljem i
5) koja direktno ili javno podstiće druge osobe na učinjenje genocida.
Dakle Rimski statut prihvata dualističko shvatanje saučesništva koje razlikuje:
a) učinitelja - u tri oblika i to kao 1) neposredni učinitelj, 2) posredni učinitelj 3) saučinitelj. b) saučesnike u uţem smislu. Za ovu drugu grupu učesnika u procesu učinjenja meĎ. krivičnog djela od vaţnosti je akcesorna teorija njihove odgovornosti jer je za njihovu kaţnjivost potrebno da je krivično djelo učinjeno ili bar pokušano.
Ovo dualističko shvatanje saučesništva ipak nije dosljedino poštovano u Rimskom statutu jer je za sve oblike učešća neke osobe u procesu učinjenja meĎ. krivičnog djela predviĎen isti kazneni okvir (što znači da pomaganje nije predviĎeno kao osnov za blaţe kaţnjavanje kao što je to inače slučaj u nacionalnim krivičnim zakonodavstvima).
ODGOVORNOST U MEĐUNARODNOM KRIVIČNOM PRAVU 1. POJAM I ELEMENTI KRIVIČNE ODGOVORNOSTI
1.1. Odgovornost drţave
U meĎ. krivičnom pravu danas je opće prihvaćeno načelo individualne (lične) krivične odgovornosti za učinjeno k. djelo kojim se krše norme meĎ. prava. No, u teoriji je ostalo sporno da li za učinjena meĎ. krivična djela treba da odgovara i drţava. To pitanje izgleda opravdano jer se najčešće meĎ. krivična djela i čine za vrijeme rata, oruţanog sukoba ili okupacije koji se upravo poduzimaju u ime i za račun neke drţave. Stoga se i razmatra pitanje političke i graĎanske, a sve više i krivične
odgovornosti drţave za meĎ. krivična djela, pored odgovornosti pojedinaca.
Svaka drţava u meĎ. zajednici danas ima odreĎene obaveze čije kršenje povlači za sobom i odreĎeni vid odgovornosti, odnosno kaţnjivosti primjenom specifičnih vrsta sankcija kao što su: naknada štete, ekonomske sankcije, meĎ. osuda, pa čak i vojna ili humanitarna intervencija i sl.
No, u pravnoj teoriji se ističe niz razloga koji opravdavaju uvoĎenje krivične odgovornosti drţave za meĎ. krivična djela. Tako se smatra da drţava, kao i osobe koje djeluju u njeno ime, snose krivičnu odgovornost za teške povrede meĎ. prava. Stoga se ne moţe dopustiti da drţava ostane nekaţnjena za najteţe oblike meĎ. zločina jer se u drţave udruţuju pojedinci i na taj način neizmjerno povečavaju mogućnosti za nanošenje zla.
TakoĎer se istiće da je logično i opravdano da pored pojedinaca za najteţe zločine kojim se krše norme meĎ. prava, kao što su zločini protiv mira i zločini protiv čovjećnosti, treba da odgovaraju i drţave. U protivnom ne bi mogla da se ostvari svrha krivičnih sankcija, odnosno ciljevi represije ne bi mogli da budu ostvareni budući da u nekaţnjenoj drţavi postoji realna opasnost od recidivizma (povrata- ponovljenog činjenja takvih krivičnih djela).
Konačno, kao razlozi koji bi opravdavali uvoĎenje krivične odgovornosti drţave za meĎ. krivična djela ističe se i činjenica da svjetski mir i sigurnost čovječanstva uopće svojim stavovima i
aktivnostima u prvom redu ugroţavaju same drţave, a ne pojedinci. To ugroţavanje mira proizlazi zapravo iz moći drţave, pa mjere kojima se nastoji spriječiti i suzbiti kriminalitet u meĎ. odnosima koje bi samo pogaĎale pojedince, ne bi dovele do ţeljenog rezultata.
Ipak, i pored brojnih razloga koji bi opravdavali odgovornost drţave u meĎ. krivičnom pravu, ipak na današnjem stepenu razvoja društvene zajednice takav oblik odgovornosti nije prihvaćen. Na osnovu stare rimske maksime: societas delinquere non potest, prihvaćeno je shvatanje da pravna osoba - dakle drţava, ne moţe da bude subjekt krivičnog djela, pa ni da bude krivičino odgovorna. Da bi drţava mogla uopće da bude krivično odgovorna, potrebno je utvrditi njenu vinost (krivicu), što je nemoguće, Stoga je čak i u Nirnberškoj presudi prihvaćeno da su učinitelji meĎ. krivičnih djela samo ljudi, a ne asptraktna bića gdje spada i drţava.Ovakvo shvatanje je prihvaćeno i u svim statutima ad hoc krivičnih tribunala, kao i u Rimskom statutu.
1.2. Odgovornost fizičke osobe
Krivična odgovornost pojedinaca u meĎ. krivičnom pravu, predstavlja skup subjektivnih okolnosti koje odreĎuju psihičko stanje učinitelja i njegov psihički odnos prema učinjenom meĎ.krivičnom djelu. To su okolnosti koje ovu osobu karakteriziraju kao uračunljivu i vinu. Dakle, krivična
12
WWW.BH-PRAVNICI.COM
odgovornost i u meĎ. krivičnom pravu je sastavljena iz tri elementa. To su: a) uzrast od 18 godina, b)uračunljivost i c)vinost.
Ovi elementi krivične odgovornosti se u svakom konkretnom slučaju učinjenja meĎ. krivičnog djela utvrĎuju prema vremenu poduzimanja radnje učinjenja krivičnog djela. Kao takvi, oni predstavljaju osnovu subjektivne i lične krivične odgovornosti. A ta odgovornost je pretpostavka za primjenu kazne prema učinitelju nekog od meĎ. krivičnih djela,
Rimski statut propisuje da se on primjenjuje jednako na sve osobe bez razlike u njihovom sluţbenom poloţaju. Posebno svojstvo sluţbene osobe, šefa drţave ili vlade,člana vlade ili parlamenta, izabranog predstavnika ili vladinog sluţbenika ni u kom slučaju ne izuzima neku osobu od krivične
odgovornosti, niti samo po sebi predstavlja osnov za blaţe kaţnjavanje. Stoga ni imuniteti, po osnovu nacionalnog ili meĎ. prava (shodno odredbama Bečke konvencije), ne predstavljaju smetnju da se uspostavi nadleţnost ovog meĎ. krivičnog suda.
1.3. Uračunljivost - predstavlja skup subjektivnih intelektualnih (svjesnih) i voljnih
(voluntarističkih) elemenata koji čine učinitelja meĎ.krivičnog djela sposobnim da rasuĎuje i da odlučuje o svojim postupcima. Ona je osnova vinosti i znači opću prethodnu sposobnost neke osobe da odgovara za učinjeno meĎ. krivično djelo. No, ta uračunljivost moţe biti isključena ili umanjena u većem ili manjem stepenu, zavisno od postojanja odreĎenih duševnih poremećenosti i njihovog dejstva na psihološke sposobnosti učinitelja djela. U okviru duševnih poremećenosti koje su pravno relelevantne razlikuju se:
a) trajno ili privremeno duševno oboljenje, b) privremena duševna poremećenost i c) zaostalost duševnog razvoja.
U slučaju da je kod učinitelja meĎ. krivičnog djela u vrijeme učinjenja djela utvrĎeno postojanje uračunljivosti, kao osnov za primjenu krivične sankcije treba utvrditi i postojanje njegove krivice (vinosti). Krivica je psihički odnos učinitelja prema učinjenom meĎ. krivičnom djelu kao svom ostvarenju. Ona postoji kada je učinitelj svjestan radnje posljedice i uzročnog odnosa izmeĎu njih, kao i svih obiljeţja bića učinjenog krivičnog djela. Zavisno od oblika svijesti i volje koji se javljaju na strani ličnosti učinitelja u teoriji krivičnog prava se razlikuju dva oblika krivice. To su: a) umišljaj i b) nehat.
1.4. Umišljaj - Rimski statut meĎ.krivičnog suda odreĎuje psihički element u okviru individualne
krivične odgovornosti, pa kaţe da krivična odgovornost postoji ako je djelo izvršeno sa namjerom i svjesno.
Rimski statut poznaje samo umišljaj kao oblik vinosti učinitelja meĎ. krivičnog djela. Pri tome se u okviru instituta komandne odgovornosti dozvoljava postojanje nehata na strani nadreĎene vojne ili civilne osobe za krivična djela koja su učinile njima podreĎene osobe.Umišljaj čine dva osnovna elementa. To su: a) svijest, i b) volja,
Rimski statut je izričito kao pretpostavku za postojanje krivične odgovornosti učinitelja meĎ. krivičnog djela, pored uračunljivosti i vinosti, odredio i uzrast učinitelja (starost od 18 godina) u vrijeme poduzimanja radnje krivičnog djela.
2. OSNOVI ISKLJUČENJA KRIVIČNE ODGOVORNOSTI
Pretpostavka za primjenu krivične sankcije prema učinitelju meĎ. krivičnog djela jeste postojanje njegove krivične odgovornosti u vrijeme poduzimanja radnje učinjenja. Rimski statut predviĎa više osnova isključenja krivične odgovornosti: 1) neuračunljivost. 2) intoksikacija,
3) nuţna odbrana i 4) krajnja nuţda.5)stvarnu i pravnu zabludu ,6) nareĎenje pretpostavljenog i zakonski propisi.
2.1. Neuračunljivost - znači da učinitelj meĎ. krivičnog djela u vrijeme poduzimanja radnje
učinjenja nije bio sposoban za rasuĎivanje i nije bio sposoban za odlučivanje uslijed postojanja duševne bolesti ili poremečaja koji mu onemogučavaju da shvati nezakonitost ili prirodu svoga ponašanja ili da uskladi svoje ponašanje sa zakonski prihvatljivim ponašanjem.
Neuračunljivost čine dva osnovna elementa, a to su: a) biološki i b) psihološki element.
Biološki element neuračunljivosti čini duševna poremećenost. Ova duševna poremećenost moţe da je javi kao:
13
WWW.BH-PRAVNICI.COM
a) trajno ili privremeno duševno oboljenje, b) privrem. duševna poremeć., c) zaostalost duševnog razvoja.
Psihološki element neuračunljivosti čine dvije nesposobnosti (nemogućnosti). To su:
a) nesposobnost za rasuĎivanje - nemoćnost shvatanja stvarnog, pravnog i društvenog značaja učinjenog meĎ. krivičnog djela
b) nesposobnost za odlučivanje – nemoguć. upravljanja svojim postup. u saglasnosti sa sadrţajima svijesti.
Rimski statut uopće ne spominje institut bitno smanjene uračunljivosti. To je takvo psihičko stanje učinitelja u vrijeme poduzimanja radnje učinjenja konkretnog krivičnog djela kod koga uslijed nekog od oblika duševne poremećenosti dolazi do bitnog smanjenja spsobnosti za rasuĎivanje ili
sposobnosti za odlučivanje. To što Rimski statut ne poznaje institut bitno smanjene uračunljivosti ne smeta sudskom vijeću da ovu okolnost u smislu "stepena krivice" uzima u obzir (cijeni) prilikom odmjeravanja kazne učinitelju meĎ. krivičnog djela kao olakšavajuću okolnost što je inače i bilo prisutno u dosadašnjoj praksi Haškog tribunala.
2.2. Intoksikacija- ili opijenost postoji kada je učinitelj krivičnog djela bio u stanju opijenosti
(uslijed upotrebe alkohola, opojnih droga ili na drugi način) koja uništava njegovu sposobnost da prepozna nezakonitost ili prirodu svoga ponašanja ili njegovu sposobnost da uskladi svoje ponašanje sa zakonskim normama.. Za primjenu ovog instituta u meĎ. krivičnom pravu, potrebno je da je do stanja opijenosti učinitelja djela došlo bez njegove krivice i bez njegove aktivne radnje. Rimski statut je izričito isključio primjenu ovog osnova u slučaju kada se učinitelj sam doveo u stanje intoksikacije i u takvom stanju učinio krivično djelo. Tada nema isključenja krivične odgovornosti ovakve osobe.
2.3. Nuţna odbrana - postoji kada je meĎ. krivično djelo učinjeno radi toga da učinitelj od sebe ili
drugog odbije istovremeni protivpravni napad. Da bi postojao ovaj osnov isključenja krivične odgovornosti potrebno je ispunjenje sljedečih uvjeta:
1) da je meĎ. krivično djelo učinjeno od strane osobe koja reagira svjesno (racionalno).
2) da je djelo učinjeno od strane osobe kako bi odbranila sebe ili drugu osobu ili u slučaju ratnih zločina da bi odbranila svoju imovinu ili imovinu druge osobe koja je neophodna za njihov opstanak ili imovinu koja je od vitalne vaţnosti za izvršenje vojnog zadatka.
3) da je djelo učinjeno u cilju zaštite navedenih dobara od prijeteće i nezakonite upotrebe sile. 4) ako je djelo učinjeno na način koji je srazmjeran stepenu opasnosti po tu ili drugu osobu ili njihovu imovinu koja se štiti.
Primjena instituta nuţne odbane je specifična u odnosu na nacionalno krivično zakonodstzo u dva vida, i to:
a) dozvoljena je primjena ovog instituta u meĎ. krivičnom pravu u smislu zaštite ličnih dobara, ali i imovine učinitelja djela ili nekog drugog (pretpostavlja se njemu bliske osobe).
b) irelevantan je karakter vojne operacije u kojoj se primjenjuje ovaj institut.
2.4. Krajnja nuţda –( Rimski statut) postoji ako je krivično djelo učinjeno radi toga da učinitelj od
sebe ili druge osobe otkloni istovremenu neskrivljenu opasnost koja se na drugi način nije mogla otkloniti, a pri tome učinjeno zlo nije veće od zla koje je prijetilo. Naime, nije krivično odgovorna osoba koja učini meĎ. krivično djelo pod sljedečim uvjetima:
1) ako je učinitelju djela prijetila prinuda u smislu zla koje prijeti bliskom smrću ili trajnom i opasnom tjelesnom povredom te ili neke druge osobe.
2) prinuda treba da je nastupila ili da neposredno prijeti učinitelju djela ili nekoj drugoj osobi. 3) ako u otklanjanju ove prinude učinitelj postupi opravdano i svjesno pod uvjetom da pri tome nije nanijeta veća šteta od one koja se na ovaj način pokušala izbjeći.
2.5. Zabluda - Rimski statut predviĎa institute stvarne i pravne zablude. Kada se zabluda odnosi na
stvarnu okolnost koja je obiljeţje bića meĎ. krivičnog djela, tada postoji stvarna zabluda. Nasuprot tome, pravna zabluda je zabluda o pravnom značaju djela, odnosno o protivpravnosti učinjenog meĎ. krivičnog djela.Stvarna zabluda isključuje umišljaj učinitelja. Ona se javlja u dva oblika i to:
a) kada postoji zabluda u pogledu neke okolnosti koja predstavlja obiljeţje bića meĎ. krivičnog djela - stvarna zabluda u uţem smislu.
b) kada postoji stvarna zabluda u pogledu neke okolnosti koja iskučuje protivpravnost djela. To je okolnost. koja se nalazi van obiljeţja bića krivičnog djela, ali ima krivičnopravni karakter jer kada bi ona zaista postojala u objektivnoj stvarnosti, tada bi isklučivala protivpravnost učinjenog djela - stvarna zabluda u širem smislu.
14
WWW.BH-PRAVNICI.COM
Pravna zabluda ili greška u primjeni prava je vezana za odluku učinitelja da li njegovo ponašanje predstavlja meĎ. krivično djelo. Ona moţe da isključi krivičnu odgovornost u sljedečim slučajevima: a) kada zabluda učinitelja isključuje njegov umišljalj - dakle kada učinitelj u vrijeme poduzimanja radnje učinjenja meĎ. krivičnog djela nije imao svijest, nije uvaţavao psihički element koji zahtijeva biće odreĎenog krivičnog djela.
b) kada zabluda isključuje krivicu učinitelja u slučaju nareĎenja pretpostavljenog ili primjene zakonskih propisa.
2.6. NareĎenje pretpostavljenog i zakonski propisi
Učinjenje meĎ. krivičnog djela po nareĎenju vojnog ili civilnog drţavnog organa ili na osnovu zakonskog propisa oslobaĎa učinitelja krivične odgovornosti u sljedečim slučajevima: 1) kada je osoba bila u zakonskoj obavezi da poštuje nareĎenje vlade ili svog pretpostavljenog. 2)kada osoba nije znala da je nareĎenje nezakonito.
3) kada nareĎenje nije bilo očigledno protivzakonito.
Pri tome je izričito isključeno da se nareĎenja koja se odnose na izvršenje genocida ili zločina protiv čovječnosti mogu uopće smatrati očigledno protivzakonitim, što znači da primjena ovog osnova za isključenje krivične odgovornosti nije moguća kod najteţih meĎ. krivičnih djela.
3. KOMANDNA ODGOVORNOST
To je lična, subjektivna odgovornost koja isključuje krivičnu odgovornost za drugog. Nadleţni meĎ. krivični sudski organ mora u svakom konkretnom slučaju da utvrdi sve psihičke (svjesne i voljne) elemente na strani učinitelja djela (učinitelja i saučesnika) u vrijeme poduzimanja radnje učinjenja konkretnog krivičnog djela imajući u vidu sve izvedene lične i materijalne dokaze.
Ova vrsta krivične odgovornosti je u meĎ.krivičnom pravu danas predviĎena u Rimskom statutu.
3.1. Historijski razvoj komandne odgovornosti
Prvi tragovi postojanja komandne odgovornosti kao posebne vrste krivične odgovornosti - sui
generis- nalaze se znatno ranije.
- 1439. godine francuski kralj Šarl VII iz Orleana izdao nareĎenje prema kome je "svaki zapovjednik ili njegov zamjenik odgovoran za zloupotrebe, zlodjela ili prestupe koji su učinjeni od strane
pripadnika njegove jedinice".
- Prvi pisani meĎ. pravni izvor koji je predviĎao obaveze ali i odgovornosti)vojnih komandanata je Haška konvencija iz 1907. godine koja je predvidjela duţnost komandanta da poduzme sve
neophodno potrebne mjere koje su u njegovoj moći kako bi ponovo uspostavio i osigurao u što većoj mjeri red i javnu sigurnost, kao i vaţeće pravo na okupiranoj teritoriji.
- Vojna komisija SAD 1945. godine optuţila generala Tomojuki Jamašitu za zločine izvršene u II svjetskom ratu na
U nacionalnim zakonodavstvima odgovornost komandanata za svoje potčinjene je prvi put izričito unijeta u Terensko uputstvo kopnene vojske SAD donijeto 1956. g. U ovom Uputstvu izričito je odreĎena odgovornost za radnje potčinjenih.
Istu vrstu odgovornosti - odgovornost za postupke potčinjenih - poznavalo je i ranije jugoslovensko Uputstvo o primjeni pravila meĎ. ratnog prava u oruţanim snagama SFRJ donijeto 1988. g
Prvi Dopunski prokol uz Ţenevske konvencije o zaštiti ţrtava meĎ. oruţanih sukoba iz 1977. g. govorio o komandnoj odgovornosti
Statut Haškog tribunala predviĎa komandnu odgovornost.
U svim navedenim izvorima meĎ.krivičnog prava jasno se ukazuje da komandna odgovornost ne predstavlja vid objektivne odgovornosti za učinjeno krivično djelo. Naime, ovdje se radi o krivičnoj odgovornosti koja ima dvojaki karakter i to: a) odgovornost za nečinjenje i b) odgovornosti iz nehata. Tako vojni starješina ili drugi pretpostavljeni ne moţe odgovarati za učinjeno krivično djelo svog potčinjenog samom činjenicom da je on bio "pretpostavljeni svom podreĎenom kao neposrednom učinitelju krivičnog djela" već u svakom konkretnom slučaju treba dokazati da je on znao ili je pak s obzirom na okolnosti slučaja mogao da zna da se priprema učinjenje nekog meĎ. krivičnog djela ili da je takvo krivično djelo učinjeno, a da pri tome on sam nije učinio ono što je bilo u njegovoj moći da
15
WWW.BH-PRAVNICI.COM
spriječi učinjenje takvog djela ili pak što nije proveo odgovarajući postupak pošto je saznao za učinjenje takvog krivičnog djela.
3.2. Komandna odgovornost u Rimskom statutu
Vojni zapovjednik ili osoba koja postupa u tom svojstvu je krivično odgovorna za meĎ. krivična djela koja su učinile snage pod njegovom komandom i kontrolom zbog njegove greške u provoĎenju kontrole nad tim snagama u dva slučaja:
1) kada je znao ili zahvaljujući okolnostima trebalo da zna da njegove snage izvršavaju ili da su spremne da započnu sa izvršavanjem takvog zločina.
2) kada nije poduzeo sve neophodne i razumne mjere u svojoj mogućnosti da spriječi izvršenje tih zločina ili da preda stvar vlastima nadleţnim za voĎenje krivičnog postupka.
TakoĎer, pretpostavljena osoba će biti krivično odgovorna za krivična djela koja su učinili njegovi potčinjeni pod njegovom efektivnom kontrolom koji su posljedica njegove greške u provoĎenju kontrole nad tim potčinjenima u sljedečim slučajevima:
1) kada je pretpostavljni znao ili svjesno zanemario informacije koje jasno ukazuju da potčinjeni izvršavaju ili se spremaju da izvrše takve zločine.
2) kada je krivična aktivnost bila pod efektivnom kontrolom i odgovornošću pretpostavljenog. 3) kada je nadleţni organ propustio da poduzme sve neophodne i razumne mjere u njegovoj
mogućnosti da spriječi učinjenje zločina ili da preda stvar vlastima nadleţnim za voĎenje krivičnog postupka.
Prema shvatanjima zastupanim u pravnoj teoriji za postojanje komandne odgovornosti potrebno je kumulativno ispunjenje više uvjeta:
1) da je pojedinac ili čak čitava jedinica, koji su potčinjeni odreĎenom vojnom starješini ili političkoj ličnosti u drţavnoj hijerarhiji, učinili meĎ. krivično djelo iz nadleţnosti stalnog MeĎunarodnog krivičnog suda u Hagu
2)da je potčinjeni (neposredni učinitelj krivičnog djela) u vrijeme poduzimanja radnje bio pod efektivnom kontrolom pretpostavljenog (nadreĎenogi, odnosno da je pretpostavljeni imao faktičku vlast nad potčinjenim
3)da pretpostavljeni nije naredio učinjenje meĎ. krivičnog djela i da nije u njemu učestvovao kao saučinitelj ili saučesnik
4)da je pretpostavljeni znao ili je bar prema okolnostima slučaja mogao da zna da se potčinjeni sprema da učini ili da je pak učinio meĎ. krivično djelo.
5)da pretpostavljeni nije poduzeo neophodno potrebne i razumne mjere koje su u njegovoj moći da sprijeći učinjenje meĎ. krivičnog djela ili ako je to djelo učinjeno, protiv njegovog učinitelja nije pokrenuo krivični postupak.
3.3. Komandna odgovornost u pravu BiH
Komandna odgovornost utvrĎena Statutom stalnog MeĎunarodnog krivičnog suda moţe biti primjenjivana i od strane domaćih sudskih organa u krivičnim postupcima prema učiniteljima krivičnih djela: "Krivična djela protiv čovječnosti i vrijednosti zaštićenih meĎ.pravom. KZ BiH iz 2003. godine -"Individualna krivična odgovornost" zapravo propisuje krivičnu odgovornost i kaţnjavanje za slučaj "komandne odgovornosti". U ovoj zakonskoj odredbi je predviĎen poseban oblik krivične odgovornosti za osobu koja planira, pokrene, naredi, učini ili podstrekava ill pomaţe u planiranju, pripremanju ili činjenju sljedećih krivičnih djela protiv čovjecnosti i meĎ. prava (ovo je neposredna, direktna komandna odgovornost):
1) genocida, 2) zločina protiv čovječnosti, 3) ratnog zločina protiv civilnog stanovništva.4) ratnog zločina protiv ranjenika i bolesnika,
5) ratnog zločina protiv ratnih zarobljenika,6) protivpravnog ubijanja i ranjavanja neprijatelja, 7) protivpravnog oduzimanja stvari od ubijenih i ranjenih na ratištui; 8) povreda zakona ili običaja rata. Zakon je izričitio odredio da sluţbeni poloţaj učinitelja, bilo da se radi o šefu drţave ili vlade ili o odgovornoj sluţbenoj osobi vlade, ne oslobaĎa takvu osobu od krivične odgovornosti niti predstavlja osnov za ublaţavanje kazne. TakoĎer, činjenica da je neko od navedenih krivičnih djela učinjeno od strane podreĎenog, ne oslobaĎa njemu nadreĎenu. osobu od krivične odgovornosti pod sljedečim uvjetima (ovo je posredna, indirektna komandna odgovornost gdje se radi o propuštanju duţnog činjenja):
1) da je nadreĎena osoba znala ili mogla znati da se njoj podreĎeni sprema da učini neko od ovih krivičnih djela
16
WWW.BH-PRAVNICI.COM
2) ako je takvo djelo već učinjeno, a nadreĎena osoba je propustila da poduzme nuţne i razumne mjere da spriječi učinjenje krivičnog djela, odnosno da učinitej takvog djela bude kaţnjen.
Činjenica da je neka osoba postupala po nareĎenju vlade ili njoj nadreĎene osobe, ne oslobaĎa je od krivične odgovornosti, ali moţe da utjeće na ublaţavanje kazne ako sud smatra da to interesi pravičnosti zahtijevaju.
4. ZAJEDNIČKI ZLOČINAČKI PODUHVAT
Najveći broj meĎ. krivičnih djela nije rezultat djelatnosti, pa ni odluke samo jedne osobe, radi se, zapravo, o situacijama kada su meĎ. krivična djela nastala kao rezultat, posljedica zajedničkog djelovanja više osoba, kako onih osoba koje ova djela neposredno čine, tako i osoba koje su inspirirale, planirale ili na drugi način omogučile učiniteljima neposredno učinjenje ovih krivičnih djela.
Prema praksi Haškog tribunala smatra se da zajednički zločinački cilj postoji ako su ispunjeni sljedeći konstitutivni (objektivni) elementi:
1. postojanje više osoba meĎu kojima postoji odreĎeni stepen povezanosti.
2. postojanje zajedničkog projekta, plana, zamisli ili cilja koji pretpostavlja učinjenje meĎ.krivičnog djela.
3.učestvovanje učinitelja meĎ.krivičnog djela u ovakvom zajednički formuliranom planu. Statut MeĎunarodnog krivičnog suda predviĎa da za zločin iz nadleţnosti ovog suda odgovara i osoba koja na bilo koji drugi način doprinosi učinjenju ili pokušaju učinjenja zločina od strane grupe osoba sa zajedničkim ciljem. Takav doprinos će biti okarakteriziran kao namjeran i smatraće se: a) da je učinjen sa ciljem produţavanja kriminalne aktivnosti ili cilja te grupe kada aktivnost i cilj te grupe uključuje činjenje zločina iz nadleţnosti suda.
b) da je učinjen sa znanjem o namjerama grupe da učini zločin. Zajednički zločinački poduhvat se moţe javiti u tri oblika. To su:
1.odgovornost svih članova grupe koji djelujući u skladu sa zajedničkim ciljem posjeduju istu zajedničku namjeru da učine odreĎeno meĎ. krivično djelo.
2. odgovornost za "koncentracione logore" gdje se kao učinitelji ovakve vrste meĎ. krivičnog djela smatraju i sve osobe na visokim poloţajima unutar logora u kojima su učinjena ova krivična djela iako neposredno u samom učinjenju nekog od ovih djela nisu ni učestvovali. Za postojanje ovog oblika odgovornosti potrebno je da su ispunjeni i sljedeći uvjeti:
a) postojanje organiziranog sistema zlostavljanja zatvorenih osoba koji uključuje i učinjenje nekog od meĎ. krivičnih djela.
b) svijest osobe o prirodi ovog sistema zlostavljanja.
c) činjenica da je osoba ohrabrivala, pomagala, podrţavala ili u nekom drugom slučaju učestvovala u ostvarenju zajedničkog zločinackog cilja na taj način što je imala ovlaštenje i mogućnost da nadzire zatvorene osobe i da njihov ţivot učine podnošljivim i zadovoljavajućim, a da to nije učinila. 3. odgovornost za meĎ.krivično djelo, koja iako izlazi iz okvira zajedničkog zločinačkog cilja, predstavlja njegovu prirodnu i predvidivu posljedicu. To je tzv. "prošireni" zajednički zločinački poduhvat.
17
WWW.BH-PRAVNICI.COM
KRIVIČNE SANKCIJE 1. POJAM KRIVIČNIH SANKCIJA
U meĎ. krivičnom pravu krivične sankcije predstavljaju prinudne mjere za zaštitu čovječnosti i meĎ. prava od društveno opasnih i protivpravnih ponašanja koje izriču nadleţni sudski organi u propisanom postupku, a koje se sastoje u oduzimanju ili ograničavanju sloboda i prava krivično odgovornom učinitelju.
Elementi krivične sankcije u meĎ. krivičnom pravu mogu da se svedu na sljedeće:
1) to su prinudne mjere kojima se učinitelju meĎ.krivičnog djela oduzimaju odreĎena prava ili
slobode. One se izriču protiv i mimo volje učinitelja krivičnog djela, pa čak i bez njegovog pristanka, 2) krivične sankcije moraju biti propisane u meĎ. pravnim aktima, kao i uvjeti za njihovo izricanje. To je načelo odreĎenosti sankcije u propisima,
3) meĎu krivičnim sankcijama za meĎ. krivična djela preovladuju samo kazne. Pri tome je postojeći sistem meĎ. krivičnog prava prihvatio sistem neodreĎenih kazni. Naime, u meĎ.pravnim aktima se propisuju samo vrste i mjere (opći maksimum) kazni bez naznake posebnog minimuma i posebnog maksimuma kod pojedinih meĎ. krivičnih djela. Naravno, u nacionalnom krivičnom pravu, koje takoĎer poznaje odreĎena meĎ. krivična djela u pojedinim drţavama se kod pojedinih krivičnih djela u posebnom djelu krivičnih zakona propisuju kazne sa posebnim minimumom i posebnim
maksimumom, već i utvrĎena krivična odgovornost njegovog učinitelja i to u vrijeme poduzimanja radnje učinjenja.
4) sankcije izriče nadleţni meĎ. sudski organ (vojni sud, ad hoc tribunal, internacionalizirani sud ili krivični sud).
5) sankcije treba da ostvare odreĎenu svrhu - zaštitu vrijednosti koje su zajamčene meĎ. pravom i sprečavanje učinitelja da ponovo učini isto (ili slično krivično djelo), kao i uzdrţavanje graĎana od činjenja takvih krivičnih djela.
2. VRSTE KRIVIČNIH SANKCIJA
Praksa meĎ.krivičnog prava poznaje više vrsta krivičnih sankcija - kazni.
2.1. Krivične sankcije prema Statutu MeĎunarodnog vojnog suda
Statut MeĎunarodnog vojnog suda iz 1946. godine predviĎa samo jednu vrstu krivičnih sankcija za učinitelje meĎ. krivičnih djela. To su kazne. Ovom odredbom su propisane dvije vrste glavnih kazni a to su: 1)smrtna kazna. 2) druga kazna (kazna zatvora koja moţe biti doţivotna, dakle trajna i
vremenski ograničena).
Sudski organ pored glavnih kazni moţe osuĎenoj osobi izreči i sporednu kaznu koja se sastoji u oduzimanju svake ukradene imovine. To je konfiskacija, krivičnim djelom, stečene imovine.
Izrečena kaznase moţe smanjiti ili na drugi način izmijeniti ali se izrečena kazna ne moţe pooštriti.
2.2. Krivične sankcije prema Zakonu broj 10. Kontrolnog savjeta za Njemačku
Učinitelju se moţe izreči jedna ili više od sljedećih kazni: 1) smrta kazna, 2) doţivotni zatvor ili zatvor na odreĎeni broj godina sa prinudnim radom ili bez njega, 3) novčana kazna i zatvor
(kumulativno) sa ili bez prinudnog rada u slučaju neplaćanja novčane kazne, 4) konfiskacija imovine, 5) povraćaj nepravilno stečene imovine, 6) oduzimanje pojedinih ili svih graĎanskih prava.
Ovom zakonskom odredbom je predviĎena čitava lepeza različitih vrsta kazni koje se mogu izricati samostalno ili kumulativno. Pri tome se imovina, koju sud proglasi nepravilno stečenom ili je oduzme, predaje Kontrolnom savjetu koji odlučuje o njenom daljem raspolaganju.
Pri odmjeravanju kazne učinitelju nekog od krivičnih djela iz nadleţnosti krivičnog suda mora se voditi računa da zvanični poloţaj ma koje osobe bez obzira da li je drţavni poglavar ili odgovorni sluţbenik u vladinom nadleštvu moţe biti uzet u obzir kao osnov za ublaţavanje kazne, kao i činjenica da je neka osoba radila na osnovu nareĎenja svoje vlade ili pretpostavljenog. To su, dakle, okolnosti koje mogu uticati na ublaţavanje kazne, ali ne i na osloboĎenje učinitelja od odgovornosti za učinjeno djelo.
2.3. Krivične sankcije prema Statutu Haškog tribunala
Ovaj Statut propisuje samo jednu vrstu krivične sankcije, i to kaznu zatvora.
Uz kaznu zatvora Haški tribunal moţe učinitelju meĎ. krivičnog djela iz nadleţnosti Tribunala izreći i sporednu kaznu - povraćaj imovine ili dobiti koja je pribavljena kriminalnim ponašanjem uključujući podmuklo ili nasilničko ponašanje.
18
WWW.BH-PRAVNICI.COM
1) sve oteţavajuće okolnosti,
2) sve olakšavajuće okolnosti uključcujući i značajnu saradnju osuĎenog s tuţiteljem prije ili poslije izricanja presude,
3) opću praksu izricanja zatvorskih kazni u sudovima bivše Jugoslavije
4) koliko je osuĎeni izdrţao od bilo koje kazne koju je sud bilo koje drţave izrekao za isto djelo. Izrečena kazna zatvora izvršava se u drţavi koju odredi Tribunal sa liste drţava koje su naznačile svoju spremnost Savjetu sigurnosti da prihvate osuĎene osobe. U tom slučaju se zatvorska kazna izvršava u skladu sa propisima te drţave, ali pod nadzorom tribunala.
Statut Haškog tribunala odreĎuje da će drţava u kojoj osuĎena osoba izdrţava izrečenu kaznu, kada se steknu zakonski uvjeti te drţave za pomilovanje ili smanjenje kazne, obavijestiti o tome tribunal čiji predsjednik donosi odluku o tome poslije konsultacija sa sudijama na osnovu interesa pravde i općih pravnih načela.
2.4. Krivične sankcije prema Rimskom statutu
Statut razlikuje dvije vrste kazni. To su: glavne i sporedne. Glavne kazne: 1) zatvor u odreĎenom trajanju, ali ne duţe od 30 godina,
2) doţivotni zatvor kada je ta kazna opravdana ekstremnom teţinom zločina i individualnim okolnostima vezanim za ličnost učinitelja djela.
Sporedne kazne: 1) novčanu kaznu u skladu sa kriterijima sadrţanim u Pravilima procedure i dokazivanja i 2) konfiskaciju prihoda, vlasništva i dobara koji su dobijeni direktno ili indirektno učinjenim zločinom imajući pri tome u vidu prava dobronamjerne treće strane.
Sud mora da odmjeri kaznu u skladu sa teţinom učinjenog meĎ. krivičnog djela i individualnim okolnostima vezanim za učinitelja djela pri čemu se obavezno uračunava vrijeme koje je on proveo u pritvoru. Ako se radi o učinitelju meĎ. krivičnog djela u sticaju, sud prvo odmjerava kaznu za svako pojedino djelo iz sastava sticaja i potom izriče jedinstvenu kaznu zatvora koja je veća od svake pojedinačn utvrĎene kazne,ali ne smije da preĎe maksimum od 30 godina ili kaznu doţivotnog zatvora.
Izrečena kazna zatvora se izvršava u drţavi koju sud izabere sa liste drţava koje su izrazile spremnost da prihvate osuĎenog pri čemu se uzimaju u obzir sljedeće okolnosti: a) da sve drţave treba da ravnopravno dijele odgovornost za primjenu kazne zatvora,
b) primjenu široko prihvaćenih meĎ. ugovora o standardima koji odreĎuju tretman zatvorenika, c) stav osuĎenog, d) drţavljanstvo i nacionalnost osuĎenog, e) druge okolnosti kao što su one pod kojima je učinjen zločin ili efektivno izvršavanje kazne.
Ukoliko na ovaj način nijedna drţava ne moţe da se odredi kao drţava u kojoj se izvršava izrečena kazna zatvora odreĎenoj osobi, tada se izrečena kazna zatvora izdrţava u zatvorskoj ustanovi u drţavi domaćinu Rimskog suda (Holandiji). No, sud moţe u svako doba da prebaci osuĎenog u zatvorsku ustanovu u drugoj drţavi.
Samo je MeĎ. krivični sud ovlašten da odlučuje o bilo kakvom smanjenju izrečene kazne, ali tek pošto sasluša osuĎenu osobu.
U slučaju da je osuĎeni izdrţao dvije trećine izrečene kazne ili 25 godina zatvora (kada je osuĎenoj osobi izrečena kazna doţivotnog zatvora) sud je ovlašten da ponovo razmatra izrečenu kaznu pri čemu moţe istu da smanji ako su ispunjeni sljedeći uvjeti (jedan ili više njih):
1) ako je osuĎena osoba pokazala ranu i kontinuiranu ţelju da saraĎuje sa sudom u istrazi i postupku, 2) ako osuĎena osoba dobrovoljno saraĎuje u omogućavanju primjene odluka i naredbi suda u drugim slučajevima i posebno u osiguravanju pomoći u pronalaţenju dobara koja su predmet novčane kazne, drugih kaznenih mjera ili reparacija koja mogu da se koriste za dobrobit ţrtve,
3) ako druge okolnosti potvrĎuju jasnu i bitnu promjenu okolnosti koje su dovoljne da se opravda smanjenje kazne kako je to predviĎeno Pravilima procedure i dokazivanja.
3. ODMJERAVANJE KAZNE
Odmjeravanje kazne je odreĎivanje vrste i mjere kazne koja se izriče učinitelju meĎ. krivičnog djela. Postoje dva načina za odmjeravanje kazne. To su: a) zakonsko i b) sudsko odmjeravanje kazne. Zakonsko odmjeravanje kazne znači da je meĎ. pravnim aktima (statutima vojnih ili ad hoc tribunala, odnosno Rimskim statutom) ili u nacionalnom krivičnom zakonodavstvu za svako pojedino
19
WWW.BH-PRAVNICI.COM
odnosno ispod kojih se kazna uopće ne moţe izreći učinitelju meĎ. krivičnog djela. Pri tome ovi propisi odreĎuju i svrhu kaţnjavanja, odnosno svrhu primjene krivičnih sankcija.
Drugi način odmjeravanja kazne jeste sudsko odmjeravanje kazne.To je odreĎivanje konkretne vrste i mjere kazne od starne sudskog vijeća u svakom konkretnom slučaju učinjenja meĎ. krivičnog djela. Pri ovom odmjeravanju kazne sudsko vijeće polazi od propisane kazne za učinjeno djelo, uzimajući u obzir svrhu primjene krivičnih sankcija i uzimajući u obzir sve olakšavajuće i oteţavajuće okolnosti. Poseban značaj za odmjeravanje kazne imaju još dva elementa. To su svrha kaţnjavanja i
olaksavajuće i oteţavajuće okolnosti.
Iako u Statutu Haškog tribunala nije izričito propisana svrha primjene krivičnih sankcija, u praksi ovog Tribunala je više puta isticano da je zapravo, svrha kažnjavanja:
a) odvračanje (osuječivanje drugih osoba da u budućnosti čine krivična djela),
b) retribucija u smislu ţeĎi za osvetom, ali i odlučnosti meĎ. zajednice da ne tolerira teške povrede ljudskih prava i meĎ. humanitarnog prava.
Okolnosti koje utiču da izrečena kazna bude manja (olakšavajuće okolnosti) ili da bude teţa
(oteţavajuće okolnosti) u granicama propisane kazne za konkretno meĎ. krivično djelo. Ove okolnosti mogu biti:
a) subjektivne (kada se odnose na učinitelja djela) i b) objektivne (kada se odnose na učinjeno krivično djelo).
Po pravilu olakšavajuće i oteţavajuće okolnosti koje sudsko vijeće mora da uzme u obzir prilikom odmjeravanja kazne učinitelju meĎ. krivičnog djela u svakom konkretnom slučaju su one okolnosti koje su postojale u vrijeme učinjenja krivičnog djela.
Kao olakšavajuće okolnosti u dosadašnjoj praksi Haškog tribunala uzimane su sljedeće:
1) dobrovoljna predaja ili ponuda dobrovoljne predaje,
2) potvrdno izjašnjenje o krivici pod sljedećim uvjetima: a) priznanje mora biti dato dobrovoljno, b) optuţeni mora biti potpuno upoznat sa svojim pravima i posljedicama priznanja i c) priznanje mora biti nedvosmisleno pri čemu sud uzima u obzir i djelimično priznanje krivice. Smatra se da ovako dato priznanje krivice optuţenog ima više prednosti: a) doprinosi ostvarenju osnovne svrhe Tribunala, a to je kaţnjavanje odgovornih za izvršene teške povrede meĎ. humanitarnog prava, b) doprinosi procesu utvrĎivanja istine, c) doprinosi procesu pomirenja, d) omogućuje da se izbjegne podvrgavanje ţrtava i svjedoka traumama ako bi morali da svjedoće, e) doprinosi uštedama jer se sud i tuţiteljstvo mogu da posvete drugim predmetima, f) moţe pomoći istrazi i izvoĎenju dokaza u drugim sudskim procesima i g) predstavlja podsticaj drugim optuţenima da se dobrovoljno predaju Tribunalu, 3)značajna saradnja optuţenog sa Tribunalom - značajnost te saradnje se cijeni prema obimu i kvalitetu pruţenih informacija koje su pruţene tuţiteljstvu,
4) mladost optuţenog u vrijeme učinjenja krivičnog djela, 5) starost optuţenog u vrijeme odmjeravanja
6) iskreno kajanje i saosjećanje,
7) postupanje po nareĎenju pretpostavljenog, 8) smanjena uračunljivost,
9) spašavanje ţivota ili umanjivanje patnje ţrtava,
10)dobar karakter ličnosti optuţenog i njegovo ranije nekaţnjavanje kao i 11) primjerno ponašanje optuţenog u pritvorskoj jedinici.
Kao otežavajuće okolnosti u dosadašnjoj praksi Haškog tribunala uzimane su sljedeće:
1.zloupotreba poloţaja nadreĎenog,
2.mladost ili ranjivost ţrtve po drugoj osnovi, 3. veći broj ţrtava,
4.činjenje krivičnih djela kroz duţi vremenski period,
5.sadizam, izopačenost ili okrutnost učinitelja pri učinjenju krivičnog djela, 6.verbalno zlostavljanje ţrtve prije lišavanja ţivota.
7. poduzimanje drugih zabranjenih radnji neposredno nakon učinjenja krivičnog djela, 8.diskriminatorski odnos prema ţrtvi,
9. neukazivanje pomoći pojedincima u nevolji iako je optuţeni imao mogućnosti da takvu pomoć pruţi,
