Đ
ulijano Beli
ć
Škola fotografije
verzija 4.0
SVJETLO
OVE MATERIJALE DOZVOLJENO JE DISTRIBUIRATI I KORISTITI
ISKLJU
Č
IVO BESPLATNO I U NEKOMERCIJALNE OSOBNE SVRHE
NIJE DOZVOLJENO KORIŠTENJE OVIH MATERIJALA NA FOTO TEČAJEVIMA, PODUKAMA, U ČASOPISIMA I SLIČNIM SITUACIJAMA BEZ IZRIČITE DOZVOLE AUTORA
ZA SVE OSTALE INFORMACIJE KONTAKTIRAJTE AUTORA NA E-MAIL Autor: Đulijano Belić jarac@jarac.net http://jarac.net
1 UVOD
Pogledajte moje fotografije, i vidjet ćete moju dušu. Zagrebite još dublje, i vidjet ćete moje srce.
Zaronite do kraja - i vidjet ćete sve! Uživajte u fotografiji!
Možda se u vama krije fotografski znalac, a da to ni neznate. Autor ovih tekstova je u neka prijašnja vremena prijatelju koji mi je govorio da imam talenta za fotografiju i da bi bilo dobro da pročitam neku knjigu o fotografiji govorio: "Pane, nemam ti ja vremena za proučavanje fotografije. Pa ionako su mi fotografije dobre, digitalac mi pokazuje kako je fotografija ispala. Ako ne valja, snimit ću drugu." O kakva je to zabluda bila. A to sam otkrio već
nakon prvih proučavanja fotografskih tehnika i fotografske kompozicije. Zaista je fascinantno koliko malo je potrebno da vaše fotografije postanu mnogo bolje, a moguće je da otkrijete kao i autor ovih tekstova da ste
zapravo talent za fotografiju, i da vam fotografija postane značajni dio vašeg života. Hvala prijatelju Panetu na svim savjetima koje mi je do sada podijelio. Pane, imao si pravo! :-))
Đulijano Belić, 2005.
---Kad sam se svojevremeno odlučio intenzivnije pozabaviti fotografijom i zaželio naučiti pravilnom fotografiranju, nisam ni slutio koliko je teško doći do literature s područja fotografije na hrvatskom jeziku. Nove literature ima malo, a stare knjige se mogu naći, čak i vrlo kvalitetne, ali u njima nema modernih tehnologija, digitanih foto aparata, tekstova o obradi fotografija na računalu i slično. Jedan od većih problema s kojima sam se susreo je dosta neobičan, ali rijetko koja knjiga će vas uvesti u fotografiju pravim redoslijedom, ili će neka važna poglavlja jednostavno nedostajati, ili će biti premalo praktičnih primjera i slično. Da biste imali cjelu sliku o osnovama fotografiranja, najčešće nije dovoljno uzeti jednu knjigu, već nekoliko njih i onda mukotrpno tražiti poveznice i stvarati kompletnu sliku o fotografiranju. Početnik pritom često zaluta jer naprosto nije siguran što i kojim redoslijedom proučavati.
Tekstovi koji slijede pokušaj su da ispravim takve nedostatke, i da sve zainteresirane uvedem u čarobni svijet fotografije uz što je moguće manje lutanja i traženja. Kad sam se ja već toliko mučio da shvatim svijet fotografije, ne vidim baš ni jedan razlog zašto bi se i drugi mučili i gubili vrijeme otkrivajući toplu vodu koja već odavno postoji. Na žalost, mnogo je dobrih fotografa, ali je malo onih koji će svoje znanje na jednostavan i lako razumljiv način moći prenijeti drugima. Znati je jedno, objasniti drugima je mnogo teže. Nadam se da sam tekstovima koji slijede uspio pojasniti osnovne pojmove vezane uz fotografiju, kako biste što je moguće prije savladali teoriju, i nakon toga dugo, dugo godina uživali u odličnim fotografijama.
Budite uporni! Savladavanje osnovnih fotografskih tehnika nije teško! Traži određeno vrijeme, trud i ponešto novaca, ali ako se potrudite, bit ćete nagrađeni fotografijama kakve niste ni mislili da možete napraviti. Pritom ne morate postati profesionalni fotograf! Naučite pravilno fotografirati, i iznenadit ćete se koliko će vam to
zadovoljstva i lijepih fotografija donijeti. Uživajte!
3
2 SVJETLOST I BOJE
2.1. Elektromagnetski spektar i vidljivi dio spektra boja
Svjetlost je jedan vid zračenja u obliku elektromagnetskih valova što se kreće svuda oko nas, u cijelom svemiru. Ti valovi krećući se našom okolicom, nailaze na sve što nas okružuje, odbijaju se od nekog objekta u prirodi, i ulaze u naše oko. Naši očni živci reagiraju na njega i prenose signale do mozga gdje se stvara "slika" predmeta od kojeg se svjetlost odbila.
Ako nema svjetla, nema ni fotografije. U potpunom mraku ne možemo vidjeti ništa, a foto aparat ne može snimiti ništa bez dodatne rasvjete. Dakle, našim foto aparatima fotografiramo svjetlo koje osvjetljava objekte oko nas i koja ulazi u naš foto aparat i ostaje zabilježena na filmu ili senzoru foto aparata gdje se stvara slika.
Elektromagnetski spektar obuhvaća veliki raspon različitih karakteristika. Ljudsko oko vidi jedan vrlo mali dio elektromagnetskog spektra. Glavna karakterisatika pojedinog dijela elektromagnetskog spektra je tzv. valna
duljina svjetlosti. Kako je svjetlost energija, čestice od kojih se svjetlost sastoji za cijelo vrijeme svoga putovanja "titraju" određenom brzinom, radi lakšeg shvaćanja možemo to usporediti sa gibanjem vala na morskoj površini.
Zamislimo da smo pored mora i puše lagani vjetar. Vjetar svoju energiju prenosi na morsku površinu i podiže valove. Valovi su široki, lijeni, s velikim razmakom između pojedinih valova. 1 val sastoji se od 1 "brijega" i 1 "doline". Valna duljina označava razmak između 2 brijega ili dvije doline. Svjetlost takođe ima svoju energiju, a radi lakšeg shvaćanja možemo reći da je Sunce kemijskom reakcijom stvorilo svjetlost koja putuje od Sunca prema nama i ta svjetlost "titra" valovima određene valne duljine, nešto slično kao što valovi putuju morskom površinom.
Pretpostavimo sad da je vjetar pojačao svoju snagu. Valova ima sve više, i razmak između dva vala, odnosno dva brijega (valna duljina) je sada manji.
Slično se ponaša i elektromagnetski spektar. Različiti dijelovi spektra imaju različite valne duljine, a naravno da se i intenzitet pojedinih dijelova spektra mijenja. Neki su valovi viši, neki niži, odnosno neki dijelovi spektra imaju jači a neki slabiji intenzitet.
smjer kretanja vala (svjetlosti) valna duljina
brijeg brijeg
dolina
1 val
smjer kretanja vala (svjetlosti) valna duljina
brijeg
dolina
Pogledajmo sad kako izgleda elektromagnetski spektar, i koji dio mi vidimo.
Vidimo da je dio elektromagnetskog spektra koji ljudsko oko može vidjeti vrlo uzak. Pogledajmo sad od čega se sastoji taj dio elektromagnetskog spektra.
Da bi vidjeli od čega se sastoji svjetlost koju možemo vidjeti, najjednostavnije je sunčevu svjetlost propustiti kroz staklenu prizmu. Sunčeva svjetlost izgleda nam "bijela", no kad je propustimo kroz staklenu prizmu vidjet ćemo cijeli spektar boja koji izlazi iz nje. Ovo se događa stoga što se "bijela" sunčeva svjetlost sastoji od različitih boja koje "pomiješane" izgledaju kao bijela boja, a kako svaka boja ima svoju valnu duljinu, različite valne duljine se unutar prizme lome pod različitim kutevima, i izlaze iz prizme na različitim mjestima i mi ih vidimo kao spektar boja.
Vidimo da se spektar boja koje ljudsko oko može vidjeti kreće unutar valnih duljina od oko 700 do 400 nm (nano metara). Na shemi nisu označene baš sve boje, već su sve boje "zaokružene" na bliske vrijednosti, jer ih je toliko da ih ne možemo sve prikazati.
Lijevo od valnih duljina od 700 nm nalazi se infracrveni dio spektra, odnosno preciznije dio tog spektra koji nas zanima zove se "near infrared spectrum" - područje blisko infracrvenom spektru, s valnim duljinama između 700--1000 nm. Njega ljudsko oko ne može vidjeti, ali nam je za svijet fotografije itekako bitan jer uz pomoć infracrvenih filtra možemo zabilježiti na filmu ili senzoru taj dio spektra i pritom dobiti sasvim neobične fotografije koje izgledaju kao "crno-bijele", ali nam na njima plavo nebo izgleda tamno, biljke dobijaju bijelu nijansu, voda je gotovo crna, dakle možemo svijet oko sebe promatrati u infracrvenom dijelu spektra koji izgleda potpuno drugačije u odnosu kako ga vidi ljudsko oko.
MIKRO VALOVI ČOVJEKU VIDLJIVA SVJETLOST RADIO VALOVI INFRA CRVENI VALOVI ULTRALJUBIČASTI VALOVI GAMA VALOVI X VALOVI • valna dužina 7 x 10-7 m (700 nm) • frekvencija 4 x 1014 Hz • energija 3 x 10-19 J • valna dužina 4 x 10-7 m (400 nm) • frekvencija 7,5 x 1014 Hz • energija 5 x 10-19 J PRIZMA SUNČEVA SVJETLOST
5
2.2. Aditivno i suptraktivno dobijanje boja
ADITIVNO DOBIJANJE BOJA (dobijanje boja dodavanjem)
Sve boje koje čine vidljivi spektar boja mogu se dobiti miješanjem različitih količina triju boja: CRVENE, ZELENE I PLAVE. U slučaju fotografije to su tzv. PRIMARNE BOJE. U nekim drugim područjima ljudske djelatnostima (npr. slikarstvu) osnovne boje mogu biti i neke druge.
Ukoliko se U TAMNOJ KOMORI (nema svjetla) tri primarne boje (označene brojevima 1, 2 i 3) jednakim intenzitetom usmjere na bijelu plohu, npr. sa tri reflektora, dobijemo slijedeće:
Na plohi označenoj brojem 4, sve se tri boje poklapaju, i tu se dobije bijela boja ukoliko su intenziteti tri osnovne boje bili jednaki.
Na plohama 5, 6 i 7 ukoliko je intenzitet osnovnih boja jednak, dobiju se tzv. komplementarne boje, (5 = purpurna, 6 = plavo-zelena, 7 = žuta).
Ukoliko intenzitet osnovnih boja nije jednak, dobiju se na plohama 5, 6 i 7 sve ostale boje, ovisno o intenzitetu osnovnih boja.
Ovaj se postupak dobivanja boja koristi najviše kod miješanja svjetla, npr. u katodnoj cijevi televizora ili računalnog monitora, gdje miješanjem 3 osnovne boje u različitim intenzitetima svake od osnovnih boja dobijamo sve ostale boje.
SUPTRAKTIVNO DOBIJANJE BOJA (dobijanje boja oduzimanjem)
Ukoliko između izvora "bijelog" svjetla (npr. reflektor) i vašeg oka, postavite filtre obojene u komplementarne boje (boje 5, 6, i 7 sa prethodne slike), dobivamo slijedeće:
Svaki filter oduzima jednu boju, i to:
Na plohi označenoj brojem 8, tri filtra se preklapaju, i oduzeli su svaki svoju boju, i polje je crno (nema svjetla).
Na poljima 1, 2 i 3, oduzimanjem po dvije boje dobiju se osnovne boje sa sheme iznad (od kojih se na prethodnoj shemi dobiju komplementarne boje 5, 6 i 7).
Ovaj je postupak vrlo važan upravo u fotografiji, jer slika na negativu filma nastaje upravo suptraktivnom metodom.
2.3. Zašto objekti imaju odre
đ
enu boju
Zašto različiti objekti u prirodi pod dnevnom ili umjetnom rasvjetom imaju određenu boju? Ukoliko je neki predmet određene boje, npr. zelene, to je zato što se sastoji od takve materije koja odbija zelenu boju, a ostale upija
(apsorbira), pa nam zelena boja odbijena od objekta kojeg promatramo daje osjećaj da je on zelen. Mi dakle vidimo svjetlost (boju) koja se odbila od objekta kojeg promatramo.
Ukoliko je objekt kojeg gledamo bijel, taj objekt odbija gotovo sve boje. Ukoliko je crn, on apsorbira gotovo sve boje pa nam izgleda crn. Između te dvije krajnosti su sve ostale boje, kad objekt reflektira neke, a upija druge boje, pa poprima određenu boju ili nijansu boje.
Neki objekti koji jako dobro odbijaju svjetlo su npr. snijeg i voda koji odbijaju oko 90% svjetlosti. U prirodi nema objekta koji odbija 100% svjetlosti.
sunčeva svjetlost sadrži cijeli spektar boja
komponenta svjetlosti zelene boje se zbog sastava podloge odbila od podloge i time podloga izgleda zelena
podloga - komad zelenog papira
podloga je upila sve boje osim zelene
sunčeva svjetlost sadrži
cijeli spektar boja sunčeva svjetlost se zbog sastava papira gotovo u potpunosti odbila od papira pa on izgleda bijel
podloga - komad bijelog papira podloga nije upila
nijednu boju
sunčeva svjetlost sadrži cijeli spektar boja
nijedna boja se nije odbila od papira, pa on izgleda crn
podloga - komad crnog papira
7
2.4. Kontrastne i skladne boje
Poznavanje odnosa boja u vidljivom dijelu spektra može nam mnogo pomoći kod fotografiranja.
Kad vidiljivi dio spektra koji smo prethodno pojasnili umjesto kao traku prikažemo spojenih krajeva u krug, možemo na njemu prikazati međusobni odnos boja.
KONTRASTNE BOJE
Kontrastne boje su boje koje nisu susjedne na krugu boja. Npr. crvena i zelena, zelena i plava, ali nikako ne zelena i žuta, jer su susjedne na krugu boja. Koristimo ih uglavnom kad želimo istaknuti neki motiv na fotografiji u odnosu na okolinu.
Kontrastne osnovne boje Kontrastne komplementare boje
Na lijevom krugu smo u iz središta kruga boja povukli tri crte prema osnovnim bojama (crvena, zelena, plava). Na desnom crtežu smo tri crte zaokrenuli i smjestili ih prema komplementarnim bojama. Kako god zavrtili te tri crte, boje na krajevima su uvijek u najvećem kontrastu, jer se nalaze na suprotnim krajevima kruga boja.
Pogledajmo i dva primjera primjene kontrastnih boja.
Na slici lijevo vidi se da smo žutoj boji brnistre (mediteranska biljka) kao podlogu stavili plavu boju neba, kako bi naglasili i istaknuli ljepotu brnistre. Ako pogledamo gornje crteže, vidimo da smo upotrijebili dvije komplementarne boje koje su u kontrastu. Plava boja oku djeluje vrlo ugodno, i ne ometa pogled sa glavnog motiva na fotografiji (cvijeta).
Grb na krovu crkve Sv.Marka u Zagrebu prekrasan je upravo zbog korištenja kontrastnih boja. Posebno to dolazi do izražaja kod sunčanih dana kad jačina svjetla daje dodatni šarm, eleganciju i ljepotu.
SKLADNE BOJE
Skladne boje su susjedne boje na krugu boja, npr. žuta i zelena. Koristimo ih uglavnom kad želimo na fotografiji naglasiti da su dva objekta na fotografiji u skladu, kad se nadopunjavaju.
Na lijevom krugu smo iz središta povukli dvije crte i time omeđili sve boje između jedne nijanse plave i nijanse zelene, dok smo na desnom krugu omeđili sve nijanse između nijanse zelene i smeđe. Sve boje koje se nalaze između dvije crte su susjedne, skladne su i jedna drugu nadopunjavaju.
Pogledajmo i prekrasan primjer primjene skladnih boja.
U ovom slučaju vidimo primjenu skladnih boja, u rasponu od crvene-naranč aste-žute do zelene. Vidimo da se crveno-narančasto-žućkasta boja ničime ne ističe iznad zelene pozadine, već se sasvim ugodno uklapa u nju, a boje se međusobno nadopunjavaju. Ako pogledamo gornji desni crtež, vidimo da su te boje susjedne na krugu boja.
9
2.5. Tople i hladne boje
Boje kod ljudi izazivaju različite osjećaje. Ponekad nam se čini da pojedina fotografija "zrači" toplinom, dok ćemo za neku drugu reći da izgleda "hladno". To nije slučajno.
Na lijevom krugu boja, podijelili smo cijeli krug na dva dijela. Vidimo da boje u rasponu od ljubičaste do žute spadaju u tzv. "tople" boje. One nas asociraju na vatru, zalazak sunca, užareni metal, toplinu. Npr. kod zalaska sunca svjetlost ima jaku crvenkastu ili narančastu nijansu, i u nama izaziva osjećaj ugodnosti, topline.
S druge strane, nalaze se boje u rasponu od plave do zelene. One nas asociraju na vodu, led, hladnoću.
Pogledajmo nekoliko primjera.
Cvijeće kod ljudi uglavnom izaziva vrlo pozitivne reakcije. Često se poklanja u različitim prilikama kad želimo nekome reći da nam je drag, a veliku ulogu u našem poimanju te ljepote cvijeća igraju upravo tople boje. U ovom slučaju to su crvena kao simbol uzbuđenja i topline, i žuta boja koja nas (ponekad potpuno nesvjesno) asocira na veselo raspoloženje. Dodatno je isprepletenost i oblik ove dvije boje dao dodatnu dinamiku i zanimljivost cvijetu.
Zalasci sunca su vrlo često izvori predivnih toplih boja, najčešće crvenkastih, žutih i narančastih nijansi. One osim zanimljivih oblika, uvijek u sebi imaju veliku dozu toplih boja koje u nama izazivaju osjećaj ugode i ljepote.
Ova fotografija prikazuje noćni snimak makete starog dijela grada u Puli. Plava boja dolazi od umjetne rasvjete, i u zimskoj noći sve zajedno djeluje hladno, tužno, i gotovo nestvarno. Plava boja je ovdje naglasila upravo takav ugođaj. Englezi čak imaju i frazu: "I'm feeling blue", ili u prijevodu osjećam se tužno (plava boja u engleskom jeziku simbolizira tugu, loše raspoloženje i slično). Vrlo često u fotografiji upravo namjernim isticanjem plavkaste komponente na fotografiji želimo istaknuti atmosferu, dati fotografiji dozu dramatičnosti.
Ovo je tipičan primjer kad smo nezanimljivo sivo nebo namjerno "poplavili", i dali fotografiji dozu dramatičnosti. Drveće je bez lišća upravo zimi, kad je ionako hladno, gola drveća izgledaju tužno, a plavom bojom dodatno smo pojačali osjećaj hladnoće, i stablo i grane napravili gotovo tužnima.
Ovdje vidimo sjajan primjer kako se isti motiv može prikazati na dva potpuno različita načina. Lijeva fotografija ima kao glavnu nijansu plavu boju. Ta nas fotografija asocira na zimu, hladnoću, možda čak i usamljenost. Desna fotografija asocira zahvaljujući crvenim nijansama na toplinu, ljetno vrijeme, daje osjećaj ugode.
Dakle, manipulacijom bojama dali smo fotografiji potpuno različito značenje i simboliku.
2.6. Svjetliji dijelovi na fotografiji su dominantni
Ljudskom oku nije svejedno kako rasporedimo boje, odnosno svijetlije i tamnije tonove na fotografiji. Naše oko najlakše primjećuje svjetlije tonove i na njima se najviše
zaustavlja naš pogled (potpuno nesvjesno), tako da moramo paziti kako slažemo
elemente koji čine našu fotografiju.
Na fotografiji lijevo, sunce u pozadini zauzima vrlo mali dio fotografije, ali zahvaljujući njegovom sjaju čak i s tako malom površinom koju zauzima primjećuje se kao najvažniji element na fotografiji.
Uz tako sjajne elemente naše fotografije, uglavnom je zgodno oko njih staviti mnogo prostora, tako da se jedan mali ali sjajan element kompenzira sa većom količinom tamnijih dijelova. U ovom slučaju postignut je dobar balans malog svjetlog sunca i velike tamne površine koju zauzima silueta čovjeka i okolina na fotografiji.
11
2.7. Prigušene boje
Prigušivanje boja koristimo da bi naglasili neki ugođaj, stvorili atmosferu i slično.
Boje se mogu prigušiti na mnogo načina. Prirodno to se događa kod magle u krajoliku, dima, smoga, kod slabog večernjeg svjetla i slično. Umjetno, kod male količine raspoložive rasvjete u zatvorenom prostoru, namjerno
snimajući neoštro, snimajući kroz prozor s kapljicama kiše i na mnoge druge načine. Snimanje prema izvoru svjetla još je jedan način prigušivanja boje.
Magla na fotografiji lijevo, sasvim je omekšala i prigušila boje. Iako je fotografija snimljena u proljeće, trava ne izgleda jarko zelena, već prilično sivkasta, bijela boja cvjetova na voćkama se gotovo i ne vidi, a crvenkasta istarska zemlja gotovo da je neprepoznatljiva.
Za vrijeme sunčanog vremena, sve bi boje bile "na svom mjestu". Prigušenim bojama dobili smo jaku dozu mističnosti na fotografiji.
Zalazak sunca ponekad daje zaista čudne boje. U ovom primjeru nebo je gotovo nestvarno smeđe, a more vrlo izraženo plavkasto sivo. Koliko god izgledalo neobično, ali nije korišten nikakav filter. Fotografija je nastala korištenjem velike žarišne duljine (380mm), i zapravo prikazuje jedan mali dio čovjekovog vidnog polja, i mali dio horizonta. No baš to daje poseban čar ovoj fotografiji.
Ova je fotografija nastala snimanjem prema suncu, a ono je vrlo jak izvor svjetla.
Sve su boje mnogo tamnije, prigušene, nego što su zaista bile u tom momentu da nam je sunce dolazilo sa strane. Nebo je lagano "isprano", nije intenzivno plave boje, brodovi su gotovo izgubili atribute boje, more je mnogo tamnije i jedva plavo, a fotografijom dominira sunce iako zauzima manji dio fotografije, no ima dominantni utjecaj na nju. Što je izvor svjetlosti jači, to će boje na fotografiji biti više potisnute, i manje će dolaziti do izražaja.
2.8. Korištenje uzoraka boja na fotografiji
U prirodi vrlo često uočavamo područja na kojima se ponavljaju, međusobno nadopunjavaju ili
suprotstavljaju plohe različitih boja, pritom sve zajedno čineći jedan uzorak boja.
Na fotografijama lijevo vidimo dio parka koji je zasađen cvijećem. Međusobnim ispreplitanjem boja, i njihovim skladom postignut je sjajan ugođaj i oku ugodna fotografija.
2.9 Tonalitet objekta ovisi o njegovom okruženju
Pogledajmo najprije gornji crtež. Krugovi koji se nalaze unutar kvadrata 1 do 6 su uvijek iste nijanse. No zahvaljujući različitim nijansama podloga na koju smo smjestili krugove, čini nam se da je krug na krajnje lijevoj podlozi najtamniji, a što više idemo prema desno, krugovi nam izgledaju svjetlili.
To je samo optička varka, i moramo imati na umu da krug iste boje stavljen na različite nijanse podloge izgleda kao da i sam mijenja nijansu.
Slična je stvar s bojama.
Zeleni krug na različitim podlogama (žuta i plava) djeluje kao da ima različitu nijansu zelene. No riječ je ponovno o optičkoj varci, jer su oba zelena kruga iste nijanse boje.
13
3 KARAKTERISTIKE SVJETLA
3.1. Izvori svjetlosti
Izvore svjetlosti koje ljudsko oko može vidjeti možemo podijeliti na:
• Prirodne izvore - sunce, zvijezde, munje
• Umjetne izvore - nastaju izgaranjem plinova, ulja, svijeća i sličnih tvari, te isijavanjem različitih kovina, žarnih niti i slično. Umjetna rasvjeta samo djelomično zamjenjuje sunčevo svjetlo, a jedna od velikih mana većine umjetne rasvjete je ta da daju mnogo toplinske energije, a malo svjetlosne. Obična žarulja tako većinu svoje energije pretvori u toplinu, a ne u svjetlo zbog koje je koristimo
3.2. Temperatura pojedinih vrsta svjetla
Svaki objekt koji nas okružuje, uključujući i nas same, ima neku svoju temperaturu. Za fotografske potrebe, ona se izražava u stupnjevima Kelvina. Pogledajmo shemu s nekim vrijednostima vezanim za fotografiju (raspon skale je veći od 2000 - 8000 K, ali je skraćen zbog jednostavnosti prikaza).
Možda djeluje zbunjujuće da svjetlo žarulje ima zapravo najmanju temperaturu. Isto se odnosi i na mnoge druge čovjeku svakodnevne stvari, npr. vatru. Toplina žarulje i vatre s kojima mnogi od nas imaju i poneko loše iskustvo kad ste se opekli, asocira nas da žarulja i vatra imaju veliku temperaturu. No zapravo je to vrlo niska temperatura kad govorimo o temperaturi svjetla.
Promjene svjetlosti u tijeku dana drastično utiču na naše fotografije.
• svjetlo odbijeno od snijega i vode
• fluorescentne cijevi 5000 - 6700 K (postoje i one od oko 3200 K)
•
• fluorescentne cijevi 3200K (postoje i one od 5000 - 6700 K)
•
• halogeni reflektori (sa žarnom niti od volframa - tungsten)
•
• velike sjene, plavo nebo
•
• jutarnje i popodnevno svjetlo
•
• podnevno sunce
•
• oblačno nebo, magla
•
• izlazak i zalazak sunca
• • standardna žarulja 50W • • svijeća • • standardna žarulja 150W • • elektronički flash •
• prosječno dnevno svjetlo sjeverne hemisfere
Pozicija sunca je najvažniji faktor koji utječe na prirodnu svjetlost. Početkom i krajem dana, sunce je niže prema horizontu, i svjetlost dolazi sa strane, te daje dulje sjenke. Suprotno tome, sredinom dana svjetlost je u najviše na nebeskom svodu, i sjenke su najkraće. Osim toga, ljeti u našim krajevima sunce dostiže veću "visinu" na
nebeskom svodu, za razliku od zimskog perioda, kad je stalno "sa strane". Pogledajmo kako izgleda sunčeva svjetlost u različitim dijelovima dana.
U jutarnjim i dnevnim satima, sunčani dan bez oblaka daje prekrasne plave nijanse neba, koje se jako dobro nadopunjuju sa okolnim ambijentom.
Plava nijansa prevladava jer je crvena boja filtrirana prolaskom svjetlosti kroz atmosferu.
Ovakvo plavo nebo ima oko 6700 K, ali ukoliko je ono izrazito jako može imati i mnogo više.
Zalasci sunca su fenomenalni jer daju nebu crvene i narančaste boje koje u ostalim dijelovima dana ne možemo vidjeti. Posebno su izražene ljeti neposredno prije zalaska sunca.
Crvena nijansa prevladava jer je plava boja filtrirana prolaskom svjetlosti kroz atmosferu.
Vidimo da je cijeli horizont crvene nijanse, a ako pogledamo na gornju shemu temperaturne skale, vidimo da takvo svjetlo ima oko 2800 K.
Temperaturu svjetla plavkaste nijanse ovdje smo iskoristili da bi dočarali dramatičnost "napada" raka na fotografa. :)) Radilo se zapravo o snimku u akvariju, gdje je autor fotografije u stvarnosti namjerno "krivo" podesio "white balance", pa je cijela fotografija dobila jako izražene plavkaste nijanse. No, kao što vidite, to u ovom slučaju uopće nije loše, dapače izgleda sjajno.
15
3.3. Podešavanje "White balance" - prilagodba foto aparata vanjskoj rasvjeti
Vidjeli smo da na temperaturnoj skali različite svjetlosti imaju različitu temperaturu. Kako to utječe na fotografiju? Pogledajmo primjer.
Gornje fotografije prikazuju noćni snimak Augustovog hrama u Puli. Primjećujete da je lijeva izrazito crvena, dok je desna potpuno drugačija, vrlo bliska kako je i izgledala gledajući ljudskim okom. Zašto je lijeva onako crvena? Problem leži upravo u rasvjeti. Augustov hram je, pogotovo ljeti, zbog efektnijeg izgleda, noću osvjetljen jakim reflektorima sa žarnom niti. Takva žarulja ima temperaturu ovisno o jačini oko 3200 K, i daje vrlo izraženu
crvenkastu nijansu. No kako to da naše oko to ne primjećuje u tolikoj mjeri kako je to zabilježio foto aparat? Naše oko se vrlo lako i brzo prilagođava vrsti rasvjete, tako da oko samo u velikoj mjeri kompenzira crvenkastu nijansu. Tako u stvarnosti, crvenkastu svjetlost reflektora sa žarnom niti naše oko vidi mnogo manje kao crvenu od foto aparata.
Da li i foto aparat ima takvu "kompenzaciju"? Ima. Klasični foto aparati to rješavaju različitim filmovima namijenjenim za svaku pojedinu rasvjetu, ili u kombinaciji sa raznim "korekcijskim" filtrima. Na digitalnim foto aparatima kompenzacija je izvedena uz pomoć "white balance" podešavanja. Kako radi "white balance"?
Pogledajmo još jednom shemu.
Prva gornja fotografija lijevo je nastala na način da je foto aparatu ostavljeno da sam procijeni koji je tip rasvjete u pitanju ("white balance na AUTOmatskom načinu"). Foto aparat je ovoga puta (krivo) zaključio da se radi o dnevnoj rasvjeti, što je relativno čest slučaj kad imamo jak reflektor sa žarnom niti. Aparat "vidi" jako svjetlo, i ponekad zaključi kako je riječ o dnevnom svjetlu, pogotovo kad se u okolici nalazi još kakav drugačiji izvor svjetla, npr. fluorescentne žarulje, pa aparat ostane "zbunjen" i postavi postavke za krivu rasvjetu. Fotografija gore lijevo je crvena jer žarulja sa žarnom niti ima crvenu svjetlost u odnosu na dnevno svjetlo (na koje se aparat postavio). Gornja desna fotografija ima ispravnu boju svjetla, jer je postavka za "white balance" postavljena na "tungsten" (volfram), što odgovara rasvjeti koja je uporabljena u ovom slučaju, dakle žarulji sa žarnom niti.
Cijela filozofija leži u tome da aparat mora ispravno prepoznati o kakvoj se rasvjeti radi, i podesiti se na nju. Ukoliko se rasvjeta detektiva krivo, dolazi do pomaka prema (najčešće) crvenoj, zelenoj, žutoj ili plavoj boji.
Na koji je način foto aparat "popravio" boje? Ukoliko svjetlost ima boje koje su na crvneom dijelu skale ili blizu njega (npr. žarulje sa žarnom niti), aparat korigira vrijednost prema plavoj boji odnosno plavom dijelu skale. Ukoliko je riječ o svjetlosti u plavom dijelu skale (npr. oblačno nebo, fluorescentne cijevi), aparat korigira vrijednost prema crvenom dijelu skale.
Upravo na taj način i radi ručno podešavanje "white balance" opcije na mnogim foto aparatima. Imamo skalu podijeljenu u određen broj jedinica između crvene i plave. Obično je početna vrijednost u sredini. Korigiramo vrijednost u jednu ili drugu stranu, ovisno o tipu rasvjete. Ova je opcija obično potrebna kad predefinirane vrijednosti na foto aparatu nisu dovoljne, pa je potrebno fino podešavanje (posebno korisno kod rasvjete s miješanim tipovima svjetla).
Zapravo, cijelo vrijeme foto aparat balansira boje prema sredini, prema "bijelom", dnevnom svjetlu, pa otuda i naziv "white balance" (balans bijelog- podešavanje prema bijelom, kad su boje onakve kakve ih mi vidimo u stvarnosti, naravno otprilike, nikad ne možemo dobiti baš točne boje koje inače vidimo).
• halogeni reflektori (sa žarnom niti od volframa - tungsten)
•
• prosječno dnevno svjetlo sjeverne hemisfere - BIJELO SVJETLO
17
Na fotografiji lijevo vidimo zanimljivu situaciju. "White balance" je bio podešen na AUTO. Vidimo da su crvenim krugovima zaokružene rasvjete koje imaju različite boje svjetla.
• 1 - svjetlo ima "bijelu" boju
• 2 - svjetlo ima zelenu boju
• 3 - svjetlo ima plavu boju
• 4 - svjetlo ima žutu boju
Dakle vidimo da na jednoj jedinoj zgradi imamo četiri vrste rasvjetnih tijela, što se na fotografiji lijepo i vidi. Foto aparat nikad ne može "izjednačiti" te boje i prikazati ih u istoj nijansi, već možemo samo pokušati sa ručnim postavkama "white balance" doći na vrijednost boja koje nam najviše odgovaraju, ili istaknuti jedan tip rasvjete u odnosu na druge.
Zbog svega navedenog, na digitalnim foto aparatima obično postoje slijedeće opcije podešavanja "white balance":
• auto - radi u velikom rasponu vrsta rasvjete, gdje foto aparat sam pokušava odrediti vrstu rasvjete. Ponekad foto aparat potpuno krivo "procijeni" vrstu rasvjete, i onda samo ručno podešavanje pomaže (ukoliko ga vaš foto aparat ima)
• PRE / one touch white balance (različiti foto aparati imaju različita imena) - obično podrazumijeva
podešavanje "white balance" tako da usmjerimo foto aparat u list bijelog papira i time kažete foto aparatu da je to bijela boja pod određenom rasvjetom. Poželjno je pritom da imate ne bilo kakav bijeli papir, već postoje tzv. "sive karte", koje je najbolje kupiti od poznatih proizvođača foto opreme (vrlo su cijenjene Kodakove), a te karte na jednoj strani imaju bijelu podlogu i na nju se podešava "white balance" (siva strana se koristi za nešto drugo). No ako ih i nemate, nije problem. Pokazalo se da moderni digitalni foto aparati dobro podešavaju white balance i na obični bijeli list papira.
• daylight ili sunny (dnevno svjetlo ili sunčano) - podešavamo kad fotografiramo u sredini dana i kad je sunčano
• incandescent ili tungsten - podešavamo kad fotografiramo pod rasvjetom klasične žarulje ili reflektora sa žarnom niti, što je vrlo čest slučaj (tungsten = wolfram, žarulja sa žarnom niti, najčešće od wolframa)
• fluorescent - podešavamo kad fotografiramo pod rasvjetom cijevi sa plinom (često krivo nazvane neonke). Pritom moramo znati da postoje fluorescentne cijevi sa vrlo velikim rasponom temperature, tako da postoje one od 3200 K koje imaju svjetlo gotovo jednako svjetlu žarulje sa žarnom niti, ali postoje i cijevi sa
temperaturama od oko 5000 - 6700 K (daje plavkaste nijanse), te s rasponom od 2.700-3.200, koje daje žućkaste i zelenkaste nijanse, pa o tome morate voditi računa.
• cloudy - podešavamo kad fotografiramo po oblačnom vremenu
• manual (ručne postavke) - na mnogim foto aparatima imate mogućnost da na ekranu dobijete malu skalu, i ručno podešavate koliko ćete kompenzirati boje prema crvenom ili plavom dijelu temperaturne skale. Ovo je često najsporiji, ali i najtočniji način određivanja "white balance"
• flash - podešavamo kad fotografiramo uz pomoć bljeskalice
• skala u stupnjevima Kelvina (K) - napredniji aparati imaju mogućnost da podesite aparat na točno određenu temperaturu. Tako ćete ako radite sa halogenom rasvjetom (reflektor sa žarnom niti) za koju znate da ima temperaturu od 3.200 K postaviti na foto aparatu upravo tu vrijednost white balance i dobit ćete ispravne boje.
3.4. Direktno (primarno) i indirektno (sekundarno, raspršeno, difuzno) svjetlo
DIREKTNO SVJETLO
Izravno svjetlo dolazi do nas direktno iz jednog (jakog) izvora svjetlosti, npr. od sunca ili od svjetla žarulje. Radi vrlo jake kontraste između objekata koji su osvjetljeni i onih koji su u sjeni.
Fotografija lijevo prikazuje sunčani sat na rovinjskoj rivi, a možemo vrlo dobro zapaziti vrlo jake razlike između svjetlijih i sjenovitih dijelova sata.
INDIREKTNO (SEKUNDARNO, DIFUZNO, RASPRŠENO) SVJETLO
Radi se o svjetlu koje do objekta kojeg fotografiramo ne dolazi direktno, već se odbija od raznih drugih objekata, prolazi kroz njih, lomi se i na objekt kojeg fotografiramo dolazi ne samo iz jednog smjera, nego iz mnogih smjerova, i samim time ne dolazi do jakih sjena, jer je objekat osvjetljen iz mnogih smjerova.
Najčešći naziv za ovaj tip svjetla je difuzno ili raspršeno svjetlo, pa ćemo ga i mi ovdje koristiti.
Difuzno svjetlo nastaje npr. prolaskom sunčeve svjetlosti kroz oblake, kada se svjetlost lomi kroz oblake i na zemlju pada iz mnogih kuteva, tako da po potpuno oblačnom vremenu gotovo da nema sjena, jer svjetlost dolazi iz gotovo svih smjerova.
Lijeva fotografija prikazuje sunčan dan bez oblaka, gdje svjetlost dolazi direktno do Arene u Puli i okolnog prostora, stvara jake sjene, i radi velike kontraste svjetlo-tamno.
Desna fotografija napravljena je na istom mjesto po potpuno oblačnom vremenu. Svjetlost dolazi iz gotovo svih pravaca, i vidimo da uopće nema sjena, kontrast svjetlo-tamno je vrlo mali.
U fotografiji često trebamo mekanu rasvjetu, bez oštrih sjena. Ako neki reflektor usmjerimo ravno u nečije lice, dobit ćemo oštre sjene, što često ne želimo. Stoga se koriste izvori svjetla poput studijskih bljeskalica (fleš, blic) koji se usmjeravaju u kišobrane koji s unutarnje strane imaju specijalan materijal koji raspršuje svjetlo i šalje ga u smjeru objekta kojeg fotografiramo. To je vrlo čest način dobijanja difuznog (raspršenog) svjetla u fotografiji.
Sličan efekat možemo dobiti i ako običan reflektor sa žarnom niti od 500W usmjerimo u zatvorenoj prostoriji u strop. Svjetlo će se odbiti od stropa i raspršit će se i jako lijepo i podjednako osvjetliti objekt kojeg fotografiramo. Naravno, strop mora biti bijele boje, ili eventualno srednje sive, da odbijeno svjetlo od stropa ne poprimi boju stropa.
19
Lijeva fotografija prikazuje osvjetljenje usmjeravanjem blica direktno u tkaninu sa lijeve bočne strane. Dobili smo oštre sjene koje odvlače pažnju sa ljepote tkanine, i naprosto smetaju.
Desna fotografija prikazuje osvjetljenje s istim blicem, ali kojeg smo usmjerili u bijeli strop, a odbijeno svjetlo je bilo dovoljno raspršeno da su oštre sjene nestale, a pritom smo i "omekšali" rasvjetu koja sad nije pretjerano
intenzivna. Košulja je od svilenog materijala koji i inače "ne voli" prejako svjetlo, jer je sam po sebi nježan. Kreacija pripada modnoj dizajnerki Nini Topić iz Pule.
3.4. Smjer svjetla
Svjetlo može na objekt fotografiranja padati iz različitih pravaca. Četiri su glavna slučaja.
BOČNO SVJETLO
Na ovom primjeru vidimo utjecaj bočnog svjetla na objekte koje fotografiramo. Svjetlo pada sa strane, i radi sjene koje sjajno izgledaju, imaju veliku dužinu, a osim toga do izražaju dolazi izbrazdano drvo na lijevoj fotografiji, dakle istaknuli smo udubine i bore na drvu.
Bočno svjetlo je jako poželjno i omiljeno svjetlo kod fotografa, baš zbog toga što ističe detalje i dubinu na objektu kojeg fotografiramo, te gotovo uvijek dovodi do igre svjetla i sjena koje gotovo uvijek izgledaju vrlo dinamično i oku ugodno.
SVJETLO KOJE DOLAZI OKOMITO NA OBJEKT KOJEG FOTOGRAFIRAMO
Ukoliko svjetlo dolazi okomito na objekt koji fotografiramo, sjene su male, kratke, i gube se detalji na objektu snimanja, te se dobija osjećaj "plitkoće" objekta snimanja, kao što pokazuje fotografija lijevo.
Ovakav smjer svjetla nije privlačan, i u većini slučajeva ne daje dobre rezultate, no ako nemate izbora ponekad ćete biti prisiljeni koristiti i ovakav smjer svjetla.
POZADINSKO SVJETLO (koje dolazi iza objekta kojeg fotografiramo)
Pozadinsko svjetlo vrlo često koristimo da bi istaknuli pojedine dijelove objekta kojeg fotografiramo. Tipično, ako nam sunce ili umjetna rasvjeta dolaze iza objekta kojeg fotografiramo, ili ponešto iznad njega, vrlo je lako i efektno istaknuti kosu, ili kao u ovom slučaju dlakavu kapu, i pritom dobijemo zanimljivu svjetlosnu koronu na rubovima kose ili u ovom slučaju šešira.
Pritom će nam lice često ostati u sjeni jer svjetlo je sa suprotne strane, pa je zgodno lice dodatno osvjetliti blicem, kako bi "razbili" tu sjenu.
Drugi čest primjer su fotografije lijevo koje pokazuju kako smo pozadinsko svjetlo iskoristili da bi istaknuli strukturu lista.
21
Lijeva fotografija prikazuje kako smo pozadinsko svjetlo iskoristili da bi dobili siluetu tornjeva. Fokusirali smo na sunce, a kako je ono jak izvor svjetla, foto aparat je objekte u prvom planu (more i tornjevi tvornice) potamnio stvorivši siluete, što smo i željeli.
Ujedno smo dobili i odsjaj sunca u oblacima i predivnu atmosferu.
OSVJETLJENJE KOJE DOLAZI IZNAD OBJEKTA KOJEG FOTOGRAFIRAMO
Svjetlo koje dolazi s gornje strane, pogotovo ako dolazi iza objekta kojeg fotografiramo, ima tendenciju da radi vrlo ružne sjene na licu, posebno ispod nosa i očiju. Ukoliko osoba koju fotografiramo nosi šešir, situacja je još gora. U tim slučajevima možemo upotrijebiti bljeskalicu, koja će poništiti sjene izazvane osvjetljenjem odozgo. Bljeskalicu pritom moramo postaviti u mod prisilnog okidanja jer ona sama neće bljesnuti jer će (sasvim logično) procijeniti da ima dovoljno svjetla.
Sredinom dana, pogotovo ljeti, sunce je vrlo visoko na nebu i jakog je intenziteta. Sjene na objektima koje fotografiramo su vrlo kratke jer je sunce gotovo okomito, pa i cijela fotografija osim što je najčešće presvjetla, djeluje vrlo "plitko". To svakako nije
SADRŽAJ:
1 UVOD ... 2 2 SVJETLOST I BOJE... 3 2.1. Elektromagnetski spektar i vidljivi dio spektra boja ... 3 2.2. Aditivno i suptraktivno dobijanje boja... 5 2.3. Zašto objekti imaju određenu boju... 6 2.4. Kontrastne i skladne boje... 7 2.5. Tople i hladne boje... 9 2.6. Svjetliji dijelovi na fotografiji su dominantni... 10 2.7. Prigušene boje ... 11 2.8. Korištenje uzoraka boja na fotografiji... 12 2.9 Tonalitet objekta ovisi o njegovom okruženju ... 12 3 KARAKTERISTIKE SVJETLA ... 13 3.1. Izvori svjetlosti... 13 3.2. Temperatura pojedinih vrsta svjetla... 13 3.3. Podešavanje "White balance" - prilagodba foto aparata vanjskoj rasvjeti... 15 3.4. Direktno (primarno) i indirektno (sekundarno, raspršeno, difuzno) svjetlo... 18 3.4. Smjer svjetla... 20
Đ
ulijano Beli
ć
Škola fotografije
verzija 4.0
FOTO APARAT I BLIC
OVE MATERIJALE DOZVOLJENO JE DISTRIBUIRATI I KORISTITI
ISKLJU
Č
IVO BESPLATNO I U NEKOMERCIJALNE OSOBNE SVRHE
NIJE DOZVOLJENO KORIŠTENJE OVIH MATERIJALA NA FOTO TEČAJEVIMA, PODUKAMA,
U ČASOPISIMA I SLIČNIM SITUACIJAMA BEZ IZRIČITE DOZVOLE AUTORA
ZA SVE OSTALE INFORMACIJE KONTAKTIRAJTE AUTORA NA E-MAIL Autor: Đulijano Belić jarac@jarac.net http://jarac.net
1 KAKO RADI FOTO APARAT
1.1. Princip rada foto aparata
Na shemi lijevo vidi se shema foto apararta koji je danas najuobičajeniji na aparatima s izmjenjivim objektivima, a to je tzv SLR aparat (Single Lens Reflex). Njihova glavna karakteristika je da se gleda direktno kroz objektiv (shema lijevo) i samim time u okularu se vidi točno ono što ćemo snimiti. U stvarnosti ovo nije baš sasvim točno, no približno se stvarno snimi ono što se u okularu vidi.
Zraka svjetlosti ulazi s prednje strane u objektiv, prolazi kroz sustav leća koji usmjerava zrake svjetlosti prema filmu ili senzoru. Svjetlost zatim prolazi kroz blendu, izlazi iz objektiva u tijelo aparata i nailazi na ogledalo koje odbija zrake svjetlosti većim dijelom gore prema (polu) prozirnoj prizmi, gdje se zrake svjetlosti lome i kroz okular ulaze u naše oko gdje mi tada vidimo šro smo "uhvatili" našim foto aparatom, a manjim dijelom svjetlost prolazi prema dolje gdje se nalazi sustav automatskog mjerenja ekspozicije (svjetla). Vidimo da se iza ogledala nalaze još zatvarač, koji je zatvoren i ne dozvoljava svjetlosti da dođe do filma ili senzora i osvjetli ih. U ovom momentu na nama je da kadriramo našu fotografiju, dakle
pripremamo se za snimanje fotografije. Podešavaju se svi potrebni parametri, i kad smo sve pripremili potrebno je stisnuti okidač i tada se snima fotografija.
U trenutku fotografiranja kad stisnemo okidač (nije naznačen na shemi) ogledalo se pomiče prema gore, i zatvarač se istovremeno sklanja i zrake svjetlosti tada mogu doći do filma ili senzora i snima se fotografija. Za vrijeme osvjetljavanja filma ili senzora u okularu se ne vidi ništa, jer je ogledalo podignuto. No kako samo snimanje najčešće traje jako kratko, taj moment kad u okularu ne vidimo ništa obično ni ne primijetimo, a tek kod snimanja fotografija pri dužim vremenima (npr. sekundu-dvije) to zacrnjenje jače primjećujemo. Po snimanju fotografije, zatvarač se ponovno vraća u zatvoren položaj, a ogledalo je ponovno u početnom položaju i u okularu možemo kadrirati slijedeću fotografiju.
3
Osim foto aparata koji kadriraju fotografiju pogledom direktno kroz objektiv, na mnogim aparatima to nije slučaj. Najčešće se upravo na modernim digitalnim foto aparatima u tzv.
kompaktnoj klasi (aparati kojima je objektiv fiksni, pa cijeli aparat izgleda kompaktno a i aparat je obično vrlo malenih dimenzija) primjenjuje ovaj sustav.
Primjećujemo da ogledala, zatvarača i prizme uopće nema. Oni nisu potrebni jer se zbog jednostavnije i jeftinije konstrukcije foto aparata pribjeglo slijedećem rješenju.
Primjećujemo da se kadriranje fotografije odigrava kroz okular, ali zrake svjetlosti koje ulaze u okular nisu iste one koje ulaze u objektiv i padaju na senzor koji bilježi sliku. Očito je da dolazi do malog pomaka u onome što se vidi kroz okular (naše oko) i onoga što zabilježi senzor (snimljena fotografija). Ova pojava zove se paralaksa. To znači da nikad nismo sigurni što u stvari snimamo. Na većim udaljenostima (preko 10-tak metara) ovo nije problematično, no na malim udaljenostima do nekoliko metara može doći do velikih odstupanja između onoga što vidimo u okularu i onoga to se stvarno snimi na fotografiji. To je poprilično nezgodno, i to moramo imati na umu. Srećom, digitalni foto aparati sa zadnje strane imaju veliki ekran, a kako je on direktno povezan sa senzorom na kojeg stalno pada svjetlo, možemo na vanjskom ekranu gledati točno ono što će biti snimljeno. Dakle, na kompaktnim digitalnim foto aparatima na malim udaljenostima ćemo najčešće koristiti za kadriranje upravo vanjski ekran. Senzor u ovakvim aparatima većim dijelom svoje površine bilježi fotografiju koju snimamo, ali ima i manji dio površine senzora koji je namijenjen automatskom mjerenju ekspozicije (svjetla).
U trenutku kad poželimo snimiti fotografiju, stisnut ćemo okidač, elektronika će prekinuti prikaz slike na vanjskom ekranu, snimiti fotografiju, i ponovno vratiti prikaz na vanjski ekran. Elektronika je dakle preuzela ulogu zatvarača.
Problem kod kadriranja fotografije na vanjskom ekranu može nastati kad nam jaka sunčeva svjetlost udara u ekran. Tada je dosta teško razaznati što je na ekranu prikazano. Osim toga vanjski ekrani poprilično troše baterije. Mnogi kompaktni digitalni foto aparati su doskočili ovom problemu na način da su direktno u okular staviti još jedan mali ekran (isti kao vanjski ekran ali mnogo manji, nazvali su ga elektronički okular). Taj unutrašnji ekran je direktno je povezan sa senzorom koji snima fotografiju, pa možemo oko prinijeti okularu i vidjeti isto ono što bi vidjeli na vanjskom ekranu. Kvaliteta slike na elektroničkom okularu je obično nešto manja, ali možemo bez problema gledati u takav ekran i po jakom suncu a pritom vidjeti točno ono što će se snimiti na fotografiji (nema paralakse). Na ovim elektroničkim okularima se na sliku koju gledamo mogu postaviti i parametri snimanja, pa je podešavanje aparata ponešto olakšano jer vidimo istovremeno i parametre snimanja i sliku koju ćemo snimiti. Mana ovakvih elektroničkih okulara je da u uslovima slabijeg osvjetljenja (noć, slaba sobna rasvjeta) ponekad ne vidimo detalje na slici u elektroničkom okularu, već se samo naziru siluete, jer takav okular vidi točno ono što će snimiti, dok optički okular (dakle onaj klasični) ima svjetliji prtikaz.
Osim gore navedenih, postoje još neke konstrukcije foto aparata, no kako su ovo najčešće korištene, opisao sam samo njih, kako bi se na što je moguće jednostavniji i jasniji način opisao osnovni princip rada foto aparata.
1.2. Film, senzor, fotografija spremljena u datoteku, memorijske kartice
Film kod klasičnih foto aparata i elektronički senzor kod digitalnih, zaduženi su da prime svjetlo koje se kasnije pretvara u fotografiju.
Film postoji u različitim formatima, a onaj koji se najčešće koristi je 35mm format, koji ima veličinu negativa jedne fotografije od 24x36mm. Postoje i mnogo veći formati negativa, a najveći se mjere u decimetrima, no mnogo se rjeđe koriste. Kod filma se zapravo radi o kemijskoj emulziji koja je osjetljiva na svjetlost. Kemikalija pod utjecajem svjetlosti "sprema" sliku na svojoj površini, ali da bi se fotografija zaista i vidjela, potrebno je razviti film. Film se može razviti i u kućnoj radinosti, posebno ako je riječ o crno-bijelom filmu, koji još uvijek ima dosta pristalica, baš zbog svoje jednostavnosti i jeftinoće prilikom razvijanja filmova koje možete razvijati i kod kuće sa poprilično jeftinom opremom, a da rezultati itekako mogu biti vrhunski, a pritom se može razvijati na poprilično velike formate papira. No najčešće ćemo filmove ipak razvijati u fotografskim studijima. O ovom procesu vam na žalost ne mogu mnogo reći jer se klasičnom fotografijom nisam nikad bavio, no ako vas zanima razvijanje crno-bijelog filma, najčešće je dovoljno otići u najbliži foto klub, ili pročitati poneku dobru knjigu i pitati znalce za savjet. Mogu vam preporučiti jednu knjigu koje ćete naći jedino u nečijoj privatnoj biblioteci ili kakvom antikvarijatu, no potrudite se i naći ćete je. To je knjiga: Milan Fizi: "Fotografija, teorija, praksa, kreacija", izdanje 1982. Grafički zavod Hrvatske (čini mi se da kasnijih izdanja nije bilo). Knjiga je stara, ali i danas se spominje kao referenca kad je u pitanju klasična fotografija.
Digitalni foto aparati umjesto filma koriste elektroničke senzore (najčešće u CCD ili CMOS izvedbi) koji se sastoje od milijuna točkica koji su kao i film osjetljivi na svjetlost. No sami po sebi ne mogu stvoriti fotografiju, jer se na njima pod djelovanjem svjetlosti na svakoj pojedinoj točki samo pojavi određeni napon, a ti se naponi nakon toga prosljeđuju u vrlo komplicirane elektroničke sklopove koji sve napone nastale na pojedinim točkama obrađuju i kao krajnji rezultat daju fotografiju.
Senzori mogu biti različitih veličina, od onih koji su istog formata kao i 35mm film (24x36mm) i koji se rezervirani za svega nekoliko vrhunskih modela foto aparata cijene za kojeg možete kupiti solidan automobil, pa do malih
senzora veličine nokta na palcu kojeg koristi većina kompaktnih digitalnih foto aparata.
Nakon što se slika sa senzora privremeno spremi u memoriju foto aparata, nastala fotografija se mora pretvoriti u neki oblik koji se može snimiti na memorijsku karticu foto aparata kao trajni medij koji će i nakon gašenja foto aparata zadržati snimljenu fotografiju (i koju kasnije prebacujemo na računalo ili u foto studij za ispis na papir). Najčešći formati datoteka u koje se snimaju fotografije su JPEG (JPG), TIFF, i RAW. JPEG (JPG) je najčešći format jer ima vrlo dobru kompresiju podataka uz zadržavanje odlične kvalitete fotografije, pa na memorijskoj kartici gdje se snimaju fotografije stane mnogo fotografija. TIFF se više gotovo uopće ne koristi jer ga je zamijenio RAW. RAW format je zapravo goli zapis sa senzora, potpuno neobrađen (za razliku od JPEG i TIFF koji se obrađene datoteke spremne za korištenje). RAW je zgodan zbog toga što u posebnim programima nakon prenošenja na računalo imamo mnogo veću mogućnost manipulacije i obrade s takvim datotekama nego što je može napraviti sam foto aparat sa JPEG datotekama, što u konačnici može dati (ali i ne mora) bolju fotografiju. Znalci računalne obrade fotografija će znati izvući maksimum iz RAW datoteka. Mana mu je što je obrada relativno spora i na memorijskoj kartici zauzima mnogo više mjesta nego JPEG datoteke. Programe za obradu RAW datoteka najčešće isporučuju sami proizvođači foto aparata, ali vrlo cijenjen je i Adobe Photoshop plug-in Camera RAW, te besplatni RAW SHOOTER koji podržavaju sve najznačajnije foto aparate na tržištu.
Kao memorijske kartice za spremanje fotografija danas se koriste razni formati kartica, a najveće razlike su u fizičkoj veličini kartica, te u brzini snimanja i čitanja sa kartice. Teško je reći koji format kartice je najbolji, jer svaki proizvođač ima svoj tip kojeg preferira, pa zapravo odabirom foto aparata zapravo birate i vrstu kartica (CF Compact Flash, MMC Multi Media Card, SD Security Digital, xD-Picture Card, SM Smart Media). Kapacitet memorijskih kartica izražava se u MB (meg bajt) ili GB (Giga Bajt), a što je veći kapacitet, to će veći broj fotografija biti spremljen na jednu memorijsku karticu. Pritom ne treba pretjerivati s veličinom memorijskih kartica, jer su one elektronički element, koji se s vremena na vrijeme kvari, i tada može doći do gubitka fotografija koje su spremljene na karticu. Ponekad se sa takve pokvarene fotografije može spasiti dio (ponekad i sve) fotografije, no bolje je uzeti nekoliko kartica manjeg kapaciteta nego jednu većeg. Već na karticama od 512 MB do 1 GB stane stotine
fotografija, pa je taj kapacitet nekakv optimum koji se treba kupovati.
Fotografije sa memorijskih kartica možemo direktno iz foto aparata preko kabla prebaciti na računalo, gdje ih pregledavamo, ali možemo memorijsku karticu i izvaditi iz foto aparata i ubaciti je u čitač memorijskih kartica (poseban sklop, obično vrlo jeftin), a ovo je zgodno ako imate više memorijskih kartica, pa je jednostavnije raditi sa čitačem kartica.
5
Za spašavanje fotografija sa pokvarenih kartica obično ih je potrebno prebaciti u čitač kartica, spojiti ga na
računalo, a zatim sa posebnim programima pokušati vratiti izgubljene fotografije. Ponekad ovo nije uopće moguće, najčešće ako je elektronika na memorijskoj kartici potpuno otkazala, no vrlo često ne crkne cijela kartica već samo neki memorijski blokovi, pa se fotografije mogu spasiti. Programi koji se najčešće koriste su Rescue PRO koji dolazi uz mnoge San Diskove memorijske kartice, te u zadnje frijeme hvaljeni domaći program Nasmiješi se :) kojeg možete skinuti sa stranica proizvođača Art Plus (www.artplus.com.hr).
1.3. Uloga i rad najvažnijih dijelova foto aparata
1.3.1. Tijelo foto aparata
Tijelo foto aparata osnova je cijelog foto sustava. Njega držimo prilikom fotografiranja. U njemu je mehanizam za okretanje filma, ili u slučaju digitalnih foto aparata senzor i sva ostala elektronika s kojom je povezan. Tu je i elektronika koja kontrolira izoštravanje, zatvarač, blendu, blic i mnoge druge stvari. Tijelo aparata surađuje i sa objektivom (ukoliko objektiv ima automatsko izoštravanje Auto focus), bez obzira da li je objektiv fiksni ili se može mijenjati. Većina tijela foto aparata ima u sebi na vrhu ugrađeni blic, koji nije toliko jak da može zamijeniti mnogo kvalitetniji i svjetlosno jači vanjski dodatni blic, ali itekako može poslužiti za neke manje potrebe. Tu je često i priključak za vanjski blic (tzv. hot-shue kontakt). Na tijelu se nalazi i okular kroz kojeg kadriramo našu fotografiju. Tu su i mnogobrojni dugmići pomoću kojih namještamo paramtere i opcije foto aparata, a namještene parametre obično vidimo na malim LCD ekranima koji su obično na vrhu ili na zadnjoj strani foto aparata. Na digitalnim foto aparatima na zadnjoj strani nalazi se i veliki ekran za pregledavanje snimljenih fotografija i za namještanje opcija na aparatu. Ne treba zaboraviti i baterije, bez kojih moderni foto aparati uopće ne mogu raditi. Na dnu aparata se vrlo često nalazi i navoj za stativ.
1.3.2. Objektiv
Objektiv ima zadatak da sakupi svjetlo koje iz okolnog prostora ulazi u njega i usmjeri ga prema filmu ili senzoru. Osim toga, ukoliko objektiv ima automatsko izoštravanje (koje se vrši u suradnji sa tijelom aparata), u njemu se nalazi dio sustava za izoštravanje. Osim sustava za izoštravanje, u njemu je i dio sustava za promjenu žarišnu duljine (zooma) kod zoom objektiva, koji pomiče unutarnje leće i time mijenja zoom (žarinu duljinu). Blenda s kojom reguliramo količinu svjetla koja će proći kroz objektiv i podešavamo tzv. dubinsku oštrinu (objašnjeno kasnije) takođe je smještena u objektivu. Neki objektivi imaju u sebi i sustav za reduciranje trešnje aparata. Ovo je korisno na velikim žarišnim duljinama (zoomovima), gdje i najmanja trešnja foto aparata može rezultirati mutnom
fotografijom, pa sustav reduciranja trešnje pomaže da se to ne dogodi.
Objektive najjednostavnije možemo podijeliti s obzirom na žarišnu duljinu (objašnjeno kasnije). Pritom je potrebno reći da je žarišna duljina izražena u milimetrima (mm), a kako razni foto aparati imaju različite veličine senzora, pa je i objektiv drugačiji, da bi se moglo uspoređivati različite objektive, uvijek se uzima vrijednost preračunata na 35mm format (format klasičnog filma). Dakle, kod kompaktnih digitalnih foto aparata veličina senzora je različita, objektivi imaju stvarne žarišne duljine u rasponu od 5-80mm, ali se te vrijednosti preračunavaju na vrijednost 35mm filmskog aparata, jer je on dugo godina bio najkorišteniji pa je već takvo preračunavanje sasvim uobičajeno, pa te vrijednosti žarišnih duljina iznose od otprilike 20 do 400mm preračunato.
Objektivi se obično dijele na širokokutne, normalne i teleobjektive. Za 35mm format (klasični film), veličina jedne sličice filma je 24x36mm, a dijagonala je 43mm. Upravo ta dijagonala određuje što je normalni objektiv. Za 35mm film, to je vrijednost od 50mm (zaokruženih 43mm) što otprilike odgovara onome što vidi centar ljudskog vida, premda ljudsko oko ima tzv. periferni vid s kojim ne vidi detalje, ali percipira kretnje, no glavno vidno polje ljudskog oka odgovara žarišnoj duljini od oko 50mm. Sve što je ispod toga su širokokutni objektivi (široki kut gledanja), a preko toga su teleobjektivi (mali kut gledanja, gledanje na daljinu). Više o žarišni duljinama, izoštravanju i vidnom kutu objektiva nešto kasnije.
Postoje objektivi koji imaju fiksne žarišne duljine, ali većina objektiva imaju promjenjive žarišne duljine, pa se ti objektivi popularno zovu zoom objektivi. Zoom objektivi nam popularno rečeno približavaju i/ili udaljavaju objekte koje fotografiramo ovisno o žarišnoj duljini.
Unutar objektiva nalaze se sustavi leća, vrlo često i više od desetak grupa leća, a objašnjenje zašto ih ima toliko mnogo odvelo bi nas jako daleko. Najjednostavnije je da navedemo da postoje grupe leća koje prikupljaju svjetlo
(obično su na vanjskom dijelu objektiva), one koje ga usmjeravaju prema filmu ili senzoru, a postoje i posebne grupe leća koje služe samo za lakše izoštravanje ili otklanjanje refleksija svjetlosti.
Unutar objektiva nalazi se i blenda, ali zbog njene važnosti obradit ćemo je zasebno.
1.3.3. Blenda i F broj
Izgled blende
F 5,6 - manji F broj F 22 - veći F broj veći otvor blende manji otvor blende
Blenda je smještena u objektivu, obično na stražnjoj strani, blizu mjesta spajanja objektiva sa tijelom aparata. Uloga blende je da određuje količinu svjetla koja će proći kroz objektiv. Druga uloga je da određuje dubinsku oštrinu (o kojoj nešto kasnije). Sastavljena je od više listića, koji se mogu pomicati i time širiti odnosno skupljati se i povećavati ili smanjivati otvor.
Što je otvor blende veći, do filma ili senzora prolazi više svjetla. Ako kroz blendu prođe više svjetla, potrebno je kraće vrijeme za osvjetljavanje filma ili senzora. Kad je otvor blende manji, kroz njega prolazi manje svjetla, pa je potrebno duže vrijeme za osvjetljavanje filma ili senzora.
Veličina blende mogla bi se označiti promjerom otvora u mm, ali postoji problem kako usporediti različite objektive, jer je otvor blende na različitim formatima filma ili senzora različit, pe je teško uspoređivati količinu svjetla koju propuštaju blende na različitim formatima. Kako bi se riješio taj problem, uveden je pojam F BROJ.
F BROJ - Obično se koristi VELIKO slovo F, jer se s malim slovom f najčešće označava žarišna duljina objektiva. F broj se dobije dijeljenjem žarišne duljine objektiva (u mm) s stvarnim otvorom blende (u mm), i predstavlja relativan broj s kojim se mogu usporediti različiti objektivi, odnosno količina svjetla koja prolazi kroz objektiv. Ako imamo dva objektiva i oba postavimo na F broj 5,6, kroz oba objektiva će proći ista količina svjetla, bez obzira na njihove različite konstrukcije i/ili format.
Pritom je važno naglasiti da se računa stvarna žarišna duljina. Naime, digitalni foto aparati, pogotovo oni kompaktni bez izmjenjivih objektiva, imaju mnogo manju žarišnu duljinu od npr. klasičnih foto aparata s filmom, pa je zbog usporedbe žarišnih duljina uobičajeno da se ta manja žarišna duljina preračunava u žarišnu duljinu koja odgovara klasičnim foto aparatima. Tako za Olympus C730 stvarna žarišna duljina iznosi 5,9 - 59mm, a preračunata na 35 mm klasični film 38 - 380mm. Uzima se ona prva vrijednost (5,9 - 59 mm). Što je F broj manji, veličina otvora blende je veća, kaže se da je objektiv "brži", jer dozvoljava da prođe više svjetla, pa se može skratiti vrijeme osvjetljavanja filma ili senzora ("brži objektiv").
Niz čine brojevi koji su međusobno dobiveni množenjem sa
2
= 1,41 (npr. 1,4 x 1,41 = 1,97, zaokruženo 27
Od F brojeve je sačinjen i klasični F niz, a on se ponešto razlikuje ovisno o tipu foto aparata odnosno objektiva kojeg koristimo. Tako objektivi za aparate sa klasičnim 35 mm filmom i digitalni foto aparati sa izmjenjivim objektivima imaju uobičajeno slijedeći niz:
1,4 - 2 - 2,8 - 4 - 5,6 - 8 - 11 - 16 - 22 -32
Dok je kod digitalnih foto aparata koji nemaju izmjenjive objektive situacija nešto slabija, i niz najčešće izgleda ovako:
2,8 - 4 - 5,6 - 8
Ovdje su prikazani samo tzv. puni F brojevi. No na objektivima, posebno na digitalnim foto aparatima vrlo često imamo i brojeve između njih. Isto tako u praksi postoje i objektivi s brojevima manjim od 1,4 ali i većima od 32, ali se objektivi s takvim brojevima mnogo rjeđe koriste.
SVAKI SUSJEDNI VEĆI F BROJ IZRAŽAVA DVOSTRUKO MANJU KOLIČINU SVJETLA KOJU BLENDA PROPUSTI. NPR. F BROJ 4 PROPUŠTA DVA PUTA MANJE SVEJTLA OD BROJA 2,8 !!!
1.3.4. Zatvara
č
i brzina zatvara
č
a
Zatvarač je najčešće mehanička (čvrsta) zavjesa ugrađena u tijelo foto aparata, najčešće neposredno ispred filma ili senzora, koji je normalno stalno zatvoren i ne dozvoljava svjetlosti da prođe do filma ili senzora. Kad stisnemo okidač na foto aparatu da bi snimili fotografiju, zatvarač se otvara i propušta svjetlost do filma ili senzora određeno vrijeme. To vrijeme predstavlja brzinu zatvarača, kad se film ili senzor izlažu svjetlosti i kad se snima fotografija. Prethodna tvrdnja točna je na velikom broju foto aparata, no postoji ogromna količina foto aparata, posebno digitalnih, koji uopće nemaju klasični mehanički zatvarač, ili je on implementiran na sasvim drugačiji način. Naime, na digitalnom foto aparatima, za razliku od klasičnih s filmom, možemo vidjeti sliku i prije nego stisnemo okidač na foto aparatu i snimimo fotografiju. Kad bi postajao zatvarač ispred senzora koji prima svjetlost (umjesto filma), slika se ne bi mogla prenijeti sa senzora na vanjski ekran jer do senzora svjetlost uopće ne bi došla. Zbog toga, ali i iz ekonomskih razloga (manja cijena), proizvođači digitalnih foto aparata su pronašli drugačije (i ekonomičnije) rješenje. Zatvarač u klasičnom smislu ne postoji, nego svjetlost cijelo vrijeme prolazi do senzora, koji zatim tu sliku proslijeđuje na vanjski ekran. Kad stisnemo okidač i želimo snimiti fotografiju, elektronika koja kontrolira senzor resetira (poništi trenutni sliku) senzora, a odmah zatim kreće snimanje fotografije. Ovo je razlog što na večini digitalnih kompaktnih foto aparata od trenutka kad stisnemo okidač do trenutka kad se slika zaista i snimi prođe određeno vrijeme (tzv. lag time). Resetiranje senzora nije trenutačno, pa prođe nešto malo vremena od trenutka kad stisnemo okidač, do trenutka kad se snimi fotografija. Na boljim foto aparatima ovo je vrijeme ispod 0,2 sekundi, a sve preko 0.2 sekundi je već previše, i ako snimamo neki objekt koji se kreće, moramo stisnuti okidač mrvicu ranije da bi snimili točan trenutak koji nam treba. Kraj snimanja fotografije ponovno predstavlja resetiranje senzora od strane elektronike, te ponovno stavljanje u mod prikazivanja slike na vanjskom ekranu prije snimanja slijedeće fotografije.
Brzina zatvarača (bez obzira mislili mi na klasični zatvarač ili u slučaju digitalnih foto aparata na elektroniku koja glumi zatvarač) označava se brojevima koji predstavljaju dijelove sekunde kad svjetlost pada na film ili senzor i kad se snima fotografija (npr. broj 60 predstavlja 1/60 dio sekunde, broj 500 predstavlja 1/500 dio sekunde itd.).
Standardni niz je:
B - 1 - 2 - 4 - 8 - 15 - 30 - 60 - 125 - 250 - 500 - 1000 - 2000 - 4000
Svaka veća vrijednost skraćuje brzinu zatvarača za faktor 2 (1/4s je kraće od 1/2s za dva puta), i samim time skraćuje količinu svjetlosti koja se bilježi za za faktor 2.
B oznacava BULB način, tj. dokle god držimo stisnut okidač, zatvarač je otvoren i snima se fotografija. Ovo se uglavnom koristi kod noćnih snimaka, ili snimanja nebeskih tijela (zvijezda), kad se brzina zatvarača zbog vrlo male količine svjetla kreće u sekundama, a ponekad i u minutima da bi dobili dovoljno svjetlu fotografiju. Osim ovih, brzina zatvarača može poprimiti i vrijednost između navedenih, pogotovo kod digitalnih foto aparata. Što je brzina zatvarača kraća, manja je mogućnost da će zbog pomicanja foto aparata ili objekta snimanja fotografija biti mutna (u manjem vremenskom periodu manje se vidi pomicanje objekta kojeg snimamo ili manje
