Victoria Hislop - Praskozorje.pdf

Victoria Hislop

Praskozorje

S engleskog prevela Sanja Ščibajlo

Za Emily

λαμπερή όζο κι ένα διαμάνηι

Velika hvala sljedećim osobama na njihovoj pronicljivosti, nadahnuću, ljubavi, prijateljstvu i gostoljubivosti:

Efthymia Alphas Antonis Antoniou Michael Colocassides Theodoros Frangos Alexis Galanos Maria Hadjivasili Mary Hamson Ian Hislop William Hislop Agatha Kalisperas Costas Kleanthous Yıangos Kleopas Stavros Lambrakis David Miller Chrysta Ntziani Costas Papadopoulos Nicolas Papageorgiou Alexandros Papalambos Flora Rees Hüseyin Silman Vasso Sotiriou Thomas Vogiatzis Çiğdem Worthington

Prije početka ove priče...

1878. Britanska vlada s Turskom pregovara o savezu i preuzima upravljanje Ciprom, iako otok ostaje dijelom Otomanskoga Carstva.

1914. Britanija pripaja Cipar kad Otomansko Carstvo u Prvome svjetskom ratu prilazi Njemačkoj.

1925. Cipar postaje britanskom kolonijom.

1955. EOKA (Nacionalna organizacija ciparskih boraca) pod vodstvom Georgea Grivasa počinje kampanju nasilja protiv Britanaca. Njezin je cilj enosis (ujedinjenje s Grčkom).

1959. Britanija, Grčka, Turska te zajednica grčkih i turskih Ciprana pristaje na nagodbu u vezi s ciparskim problemom – Londonski sporazum. Arhiepiskop Makarios izabrani je predsjednik države.

1960. Cipar postaje neovisna republika, ali Ugovor o jamstvu daje Britaniji, Grčkoj i Turskoj pravo da interveniraju. Britanija zadržava dvije vojne baze.

1963. Predsjednik Makarios iznosi 13 prijedloga amandmana na ciparski ustav i to potiče velike nemire i borbe izmeĎu zajednica grčkih i turskih Ciprana. Nikozija je podijeljena, a po crti razgraničenja patroliraju britanske trupe. Turski se Ciprani povlače iz diobe moći.

1964. DogaĎaju se novi slučajevi ozbiljnoga nasilja izmeĎu zajednica. Ujedinjeni narodi šalju mirovne snage. Turski se Ciprani povlače u enklave.

1967. DogaĎaju se novi nasilni incidenti izmeĎu dviju zajednica. U Ateni se dogaĎa vojni udar i rastu napetosti izmeĎu predsjednika Makariosa i grčkoga režima.

1971. George Grivas potajno se vraća iz Grčke i osniva EOKU B ponovno pokušavajući ostvariti enosis.

Famagusta je nekoć bila napredan grad od četrdeset tisuća duša. Godine 1974., kad je Turska okupirala Cipar, cijelo je stanovništvo pobjeglo. Četrdeset godina kasnije Varosha, kako se danas zove taj grad, i dalje je prazan, zapečaćen bodljikavom žicom koju je razvukla turska vojska. To je grad duhova.

Prvo poglavlje

Famagusta, 15. kolovoza 1972.

Famagusta je bila zlatna. Plaža, osunčana tijela i životi onih koji su tamo obitavali bili su pozlaćeni toplinom i sretnim okolnostima.

Sitan, blijedi pijesak i tirkizno more stvorili su savršen zaljev na Mediteranu, a tragači za užitcima pristizali su iz cijeloga svijeta da upiju njegovu toplinu i uživaju u senzualnome zadovoljstvu pitomoga mora koje se nježno mreškalo oko njih. Tu se nalazio djelić raja.

Stari utvrđeni grad sa svojim debelim, srednjovjekovnim zidinama prostirao se na sjevernoj strani odmarališta na plaži, pa su ga posjećivali izletnici s vodičima da saznaju o njegovu podrijetlu i dive se nadsvođenim stropovima, minucioznim rezbarijama i potpornjima veličanstvene građevine koja je nekoć bila katedrala svetoga Nikole, ali koja je sada džamija. Uočili su ostatke povijesti iz četrnaestoga stoljeća, čuli priče o križarima, bogatim lousignanskim kraljevima i dolasku Osmanlija. Sve su te informacije, iz usta dobronamjernoga vodiča na vrućini podnevnoga sunca, ubrzo zaboravili kad su se vratili u hotel, uronili u bazen i osjetili kako voda ispire znoj i prašinu povijesti.

Ljudi su više cijenili arhitekturu dvadesetoga stoljeća i nakon svoga izleta u povijest rado su se vraćali svojoj suvremenoj udobnosti ravnih zidova i karakteristično visokim prozorima s kojih se širio

veličanstven pogled.

Prorezi za odapinjanje strijela u zidovima staroga grada bili su dovoljni da omoguće pogled na neprijatelja, ali gotovo da nisu propuštali svjetlost te, iako je nacrt srednjovjekovnoga uporišta trebao napadače zadržati vani, novi je grad želio ljude uvesti unutra. Njegova se arhitektura otvarala prema van i prema blistavome plavetnilu neba i mora, a ne prema unutra. Sedamdesetih godina dvadesetoga stoljeća Famagusta je zračila svjetlom i dobrodošlicom posjetiteljima. Prizor napadača kojega treba odbiti djelovao je poput nečega iz drugoga vremena.

Bilo je to jedno od najboljih svjetskih odmarališta, izgrađeno da pruži užitak, a u njegovoj je koncepciji bilo malo toga što tvorac odmarališta nije namijenio komforu. Visoke zgrade koje su obgrlile obalu većinom su ugošćivale hotele ispod kojih su se nalazili otmjeni kafići i skupe trgovine. Bili su suvremeni, profinjeni i podsjećali na Monaco i Cannes, postojali su za odmor i uživanje, za novo međunarodno mondeno društvo spremno da ga zavede otočni šarm. Danju su turisti bili i više nego zadovoljni morem i pijeskom. Kad sunce zađe, bilo je na stotine mjesta na kojima se moglo jesti, piti i zabavljati se.

Osim što je bila privlačna turistima, Famagusta je bila i najdublja i najvažnija ciparska luka. Ljudi na dalekim odredištima mogli su uživati u okusu toga otoka zahvaljujući kasetama s citrusima koje su svake godine odvožene brodovima.

Većina je dana od svibnja do rujna bila ista, s nekolicinom dramatičnih temperaturnih skokova kad se sunce doimalo gotovo divljačkim. Nebo je bilo bez oblačka, dani dugi, vrućina suha, a more je rashlađivalo, iako je uvijek bilo mirno. Na dugim potezima blijedoga pijeska potamnjeli su turisti ležali na ležaljkama pijuckajući ledena pića ispod živopisnih suncobrana, a aktivniji su se obijesno igrali u plićacima ili se pravili važni skijajući se na vodi, stručno vozeći slalom preko svojih vlastitih brazda.

Famagusta je cvala. Njezini stanovnici, radnici i posjetitelji jednako su uživali u gotovo nemjerljivome zadovoljstvu.

Redovi najsuvremenijih hotela protezali su se obalom, većinom visoki dvanaest i više katova. Na južnome kraju plaže nalazio se novi hotel. Sa svojih je petnaest katova bio viši od svih ostalih hotela, dvostruko širi i toliko nov, da još nije imao ni ime.

S obale se činio minimalističkim koliko i ostali te se uklapao u blijedu ogrlicu hotela koji su obrubljivali krivinu zaljeva. No prilaz s ceste bio je veleban, s upečatljivim kapijama i visokim ogradama.

Toga vrućeg ljetnog dana hotel je bio pun ljudi. Nisu bili odjeveni u ležernu prazničnu odjeću, već u kombinezone i radničke hlače od gruboga indijskog pamuka. Bili su to radnici, tehničari i obrtnici koji su stavljali završni štih na pažljivo oblikovan nacrt. Iako je izgledalo da se vanjština hotela uklapa u standardnu shemu, njegova se unutrašnjost jako razlikovala od unutrašnjosti njegovih suparnika.

‚Velebnost‛ hotela odražavala se koliko u razmjerima, toliko i u ambiciji kojoj su težili vlasnici; prijamni su prostor smatrali jednim od najvažnijih u hotelu. Za goste je to trebala biti ljubav na prvi pogled i, ako na njih ne ostavi neposredan učinak, svrha je promašena. Nije bilo druge prilike.

Prvo čime je hotel trebao zadiviti bila je njegova veličina. Muškarca će podsjetiti na nogometno igralište. Žena će pomisliti na prelijepo jezero. Oboje će primijetiti nevjerojatan sjaj blijedoga mramornog poda i steći dojam da će hodanje po njemu nalikovati na hodanje po vodi.

Osoba s tom vizijom bila je Savvas Papacosta. Imao je trideset i tri godine, iako je izgledao stariji s nekoliko sijedih u svojoj inače tamnoj valovitoj kosi. Bio je svježe obrijan, nabit, a danas, baš kao i svakoga dana, na sebi je imao svjetlosivo odijelo (najbolji dostupni rashladni sustav održavao je ugodnu temperaturu) i košulju boje vrhnja.

Svi koji su radili u prijamnome prostoru bili su muškarci, s jednom iznimkom. Usamljena tamnokosa žena, besprijekorno odjevena u jednostavnu prljavobijelu haljinu, bila je Papacostina supruga. Danas je bila ovdje kako bi nadgledala vješanje draperija u predvorju i plesnoj dvorani, ali prethodnih je mjeseci nadgledala odabir tkanina, jastučića, prekrivača, zastora i sagova za pet stotina spavaćih soba. Aphroditi je voljela tu ulogu i bila je za nju vrlo nadarena. Postupak stvaranja sheme za svaku sobu (služeći se lagano različitim stilom za pojedini kat) bio je sličan odabiranju odjeće i pronalaženju prigodnih modnih dodataka.

Ukus Aphroditi Papacoste uljepšat će dovršeni hotel, ali bez nje taj hotel nikada ne bi ni bio izgrađen. Novac je uložio njezin otac, Trifonas Markides, koji je posjedovao brojne stambene zgrade u Famagusti, kao i otpravničku tvrtku koja je brodovima iz luke prevozila goleme količine voća i drugih izvoznih dobara.

Savvasa Papacostu upoznao je na sastanku mjesne trgovačke udruge. Markides je prepoznao njegovu glad koja ga je podsjetila na njega u mlađim danima. Trebalo mu je neko vrijeme da uvjeri svoju suprugu kako je pred muškarcem, koji vodi mali hotel na ne tako otmjenome dijelu plaže, obećavajuća budućnost.

‚Njoj je sada dvadeset i jedna‛, rekao je. ‚Moramo početi razmišljati o njezinu vjenčanju.‛

Artemis je smatrala da je Savvas na društvenoj ljestvici ispod njezine prelijepe i dobro obrazovane kćeri, pa čak i da je pomalo ‚sirov‛. Nije se radilo samo o činjenici da su njegovi roditelji obrađivali zemlju, već i o tome da je te zemlje bilo vrlo malo. No, Trifonas je na svoga potencijalnog zeta gledao kao na financijsko ulaganje. Nekoliko su puta raspravljali o njegovu planu da izgradi svoj drugi po redu hotel.

‚Agapi mou1_{, njegove su ambicije goleme‛, uvjerio je Trifonas}

svoju suprugu Artemis. ‚Jedino je to važno. Vidim da će daleko dogurati. U njegovim je očima vatra. S njim mogu razgovarati o poslu. Kao muškarac s muškarcem.‛

Kad je Trifonas Markides prvi put pozvao Savvasa Papacostu na večeru u Nikoziju, Aphroditi je znala čemu se nada njezin otac. To nije bila coup de foudre2_{, ali nije izlazila s mnogo mladića i zapravo nije}

ni znala što bi trebala osjećati. Ono što nitko od njih nije izgovorio, iako je Savvas mogao to primijetiti da je dobro proučio fotografiju koja je zauzimala počasno mjesto na zidu, bila je Savvasova sličnost s Markidesovim pokojnim sinom, dječakom koji je bio Aphroditin jedini brat. Savvas je bio mišićav, baš kao što je to bio i Dimitris, valovite kose i širokih usta. Čak bi bili i jednako stari da je Dimitris poživio.

Dimitrisu Markidesu bilo je dvadeset i pet kad su ga ubili tijekom nemira koji su izbili između Grka i turskih Ciprana u Nikoziji početkom 1964. Umro je na manje od pet kilometara od svoga doma i njegova je majka vjerovala da je bio samo promatrač kojega je slučajno zahvatila unakrsna vatra.

Zbog Dimitrisove je ‚nevinosti‛ njegova smrt predstavljala još veću tragediju za Artemis Markides, ali i njegov otac i sestra znali su da njegova smrt nije bila rezultat samo loše sreće. Aphroditi i Dimitris dijelili su sve. Ona ga je pokrivala kad se iskradao iz kuće, lagala da ga zaštiti, a jednom je čak i sakrila pištolj u svojoj sobi znajući da ga tamo nitko neće tražiti.

Djeca Markidesovih uživala su privilegirani odgoj u Nikoziji, s idiličnim ljetima u Famagusti. Njihov je otac imao čarobni dodir kad se radilo o financijama i već je mnogo svoga bogatstva ulio u veliki povrat nekretnina koji se događao u Famagusti.

Kad je Dimitris umro, u njihovim se životima sve promijenilo. Artemis Markides nije mogla niti htjela izroniti iz svoje tuge. Na

njihove se živote spustila emocionalna i fizička tama i nije se podignula. Trifonas Markides zakopao se u svoj posao, ali Aphroditi je većinu svojih dana provodila zarobljena u zagušljivoj atmosferi nijeme kuće u kojoj su rolete danju često bile spuštene. Žudjela je za bijegom, ali jedini način za to bila je udaja; kad je upoznala Savvasa, shvatila je da bi to mogla biti njezina prilika.

Usprkos tomu što u Savvasovu društvu nije osjećala iskrice, bila je svjesna da bi život bio lakši kad bi se udala za nekoga koga odobrava njezin otac. Uvidjela je i to da bi mogla imati svoju ulogu u njegovim hotelskim planovima, a to joj je bilo privlačno.

Osamnaest mjeseci nakon njezina prvog sastanka sa Savvasom, njezini su roditelji organizirali najveće vjenčanje koje se u posljednjemu desetljeću upriličilo na Cipru. Službu je predvodio predsjednik, njegova svetost arhiepiskop Makarios, a prisustvovalo je više od tisuću uzvanika (koji su popili isto toliko boca francuskoga šampanjca). Vrijednost mladenkina miraza samo u nakitu procijenjena je na više od petnaest tisuća funti. Na dan njezina vjenčanja njezin joj je otac darovao ogrlicu od rijetkih plavih dijamanata.

Nakon nekoliko tjedana Artemis Markides počela je govoriti da želi odseliti u Englesku. Njezin je suprug još uvijek imao koristi od procvata Famaguste i njegov je posao napredovao, ali nije više mogla podnositi život na Cipru. Od Dimitrisove je smrti prošlo pet godina, ali uspomene na taj užasni dan ostale su svježe.

‚Trebamo novi početak negdje drugdje‛, gnjavila je Artemis. ‚Što god da radimo ovdje, gdje god da živimo, ovo mjesto za nas ne može više biti isto.‛

Uz veliku nevoljkost Trifonas Markides pristao je na to. Sada kad je njegova kći udana, osjetio je da je njezina budućnost osigurana i da će on još uvijek imati dio svoga života na domaćemu tlu.

Savvas ga nije razočarao. Dokazao je svomu puncu da je golo tlo umio pretvoriti u zaradu. Proveo je djetinjstvo promatrajući svoju

majku i oca kako se muče obrađujući zemlju, proizvodeći taman toliko da prežive. Kad mu je bilo četrnaest, pomogao je svomu ocu dograditi sobu u kući. Uživao je u tome zadatku, ali, što je bilo važnije, shvatio je da sa zemljom može učiniti i drugo, osim da grebe njezin površinski sloj i sadi sjeme. Prezirao je beskrajni ciklus toga procesa. Činio mu se krajnje uzaludnim.

Kad je vidio svoj prvi visoki hotel kako se uzdiže u Famagusti, shvatio je kako se na komadu zemlje više može zaraditi ako gradiš uvis, umjesto da kopaš u njegovu unutrašnjost kako bi posadio sjeme ili stablo kojemu treba neumorna i neprekidna njega. Njegov je jedini problem bio kako kupiti zemlju da počne provoditi svoj plan. Naposljetku je, obavljajući nekoliko poslova istovremeno, radeći neprekidno i pronašavši banku koja će mu dati zajam (upravitelj je u njemu prepoznao sirovu ambiciju), skupio dovoljno da kupi malu, nerazvijenu parcelu i izgradi svoj prvi hotel, Rajsku plažu. Otada je promatrao kako odmaralište u Famagusti raste, a s njime su rasle i njegove želje.

Trifonas Markides bio je veliki ulagač u njegov novi hotelski projekt i zajedno su sklopili poslovni plan. Savvas je naumio izgraditi lanac hotela koji će jednom biti međunarodno poznato ime, prepoznatljivo koliko i Hilton.

Sada je prva faza bila pred realizacijom. Završili su s gradnjom najvećega i najluksuznijega hotela u Famagusti. Praskozorje je gotovo bilo spremno za otvorenje.

Savvas Papacosta bio je zauzet s neprestanim priljevom ljudi koji su od njega tražili da pregleda i odobri njihov rad. Znao je da je krajnja slika sastavljena od tisuću detalja, pa je svima posvetio veliku pozornost.

Lusteri su postavljeni na svoja mjesta, a njihovi su kristali stvorili kaleidoskop boja i uzoraka koji su plesali na stropu i

odražavali se na podu. Ne potpuno zadovoljan rezultatom, Savvas je svaki spustio za dvije karike lanca. Činilo se da je to udvostručilo radijus uzorka.

U središtu prostora od pola hektara nalazio se trio pozlaćenih dupina u bazenu. Stvarne veličine, izgledali su kao da iskaču iz vode; njihove su staklene oči susretale pogled promatrača. Dva su muškarca prilagodila mlaz koji je štrcao iz njihovih njuški.

‚Još malo pritiska, mislim‛, primijetio je Savvas.

Umjetnici su strpljivo nanosili zlatno lišće na neoklasicističke detalje stropa. Radili su kao da imaju sve vrijeme ovoga svijeta. Kao da ih žele podsjetiti da nije tako, pet je satova bilo poredano i pričvršćeno na zid iza stola od mahagonija na recepciji koja se protezala na više od dvadeset i sedam metara niz jedan zid predvorja. Za sat vremena pločice s imenima glavnih svjetskih financijskih središta identificirat će ih i njihovi će ručni satovi biti točno poravnani.

Ukrasni stupovi, raspoređeni da podražavaju izgled drevne agore na obližnjemu Salamisu, bili su profinjeno oslikani ‚venama‛ kako bi nalikovali na mramor. Viseći na skelama, trojica su radila na muralu trompe l’ oleil3 _{koji je predočavao razne klasične prizore.}

Središnji je lik bila Afrodita, boginja toga otoka. U tome se prizoru izdizala iz mora.

Na katovima i hodnicima iznad, radeći neprestano poput pčela u košnici, sobarice su u parovima prostirale hladne nove plahte preko širokih kreveta i umetale pernate jastuke u jastučnice.

‚U ovu bih sobu mogla smjestiti cijelu svoju obitelj‛, primijetila je jedna.

‚Čak je i kupaonica veća od moje kuće‛, odgovorila joj je partnerica negodujući.

3 trompe l’ oleil – slika na zidu koja vara ljudsko oko; trodimenzionalni prikaz nečega, što tamo zapravo ne postoji (nap. prev.)

Zajedno su se nasmijale, prije zapanjene, nego ljubomorne. Ljudi koji će odsjesti u ovakvu hotelu sigurno dolaze s drugoga planeta. Po njihovu mišljenju, svatko tko zahtijeva mramornu kadu i krevet širok za petero mora da je prilično čudan. Nije im palo na pamet da bi im trebale zavidjeti.

Vodoinstalateri, koji su davali završni štih kupaonicama i električari, žureći se da umetnu posljednje žarulje, bavili su se istim mislima. Mnogi od njih živjeli su natiskani u kućama u kojima su živjela tri ili više naraštaja. Gotovo da su mogli osjetiti dah jedan drugoga dok su spavali, strpljivo čekajući da se posluže vanjskim zahodom i da, kad večernje svjetlo izblijedi i slabe žarulje počnu treperiti, odu na spavanje. Nagon im je govorio da takva ekstravagantnost nije bila isto što i sreća.

Kat niže, blizu mjesta gdje su vanjski bazen još uvijek pažljivo popločavali (bazen neće biti u uporabi do studenoga), dvije su žene, obje odjevene u bijele najlonske mantile, živahno pričale o svemu tome usred blještavo osvijetljene prostorije optočene ogledalima. Jedna je od njih pjevušila.

Pripremale su hotelski frizeraj za veliko otvorenje i sve što je bilo isporučivano tijekom proteklih nekoliko dana, sada je bilo na hrpi. Najsuvremenije haube za sušenje kose, uvijači u svim mogućim veličinama, boje za kosu i kemikalije za trajne kovrče: sve je bilo na svome mjestu. Ukosnice i kvačice, škare i škarice, četke i češljevi spremljeni su u ladice ili su ležali izloženi na kolicima. Oprema potrebna za izradu frizura bila je relativno jednostavna. Sve je ovisilo o vještini frizerke, kao što su dobro znale Emine Özkan i Savina Skouros.

Sada kad su bile zadovoljne time što je sve bilo na svome mjestu i spremno za rad, blistavo i uredno, posljednji su put ulaštile pult, obrisale oko svakoga od šest umivaonika i po peti put do blještavila otrle ogledala i slavine. Jedna od njih poravnala je boce sa šamponima i limenke laka za kosu kako bi se ime proizvođača, na koje su bile jako

ponosne, ponavljalo u savršenoj liniji: ‚WellaWellaWellaWellaWella‛.

Očekivale su da će imati mnogo posla s gošćama koje će željeti ukrotiti svoju kosu nakon cijeloga dana na suncu i pijesku. Smatrale su da će unutar narednih nekoliko mjeseci svaki naslonjač u salonu biti pun.

‚Možeš li vjerovati ovo?‛ ‚Zapravo i ne...‛

‚Imamo toliko sreće...‛

Emine Özkan ošišala je kosu Aphroditi Papacosti još otkako je Aphroditi bila tinejdžerica. Sve donedavno Emina i Savina zajedno su radile u malome salonu u trgovačkome dijelu grada. Emine je na posao svakoga dana putovala autobusom iz Marathe, sela udaljenoga sedamnaest kilometara. Kad se suvremeno odmaralište počelo širiti i napredovati i kad je i njezin suprug ovdje pronašao posao, povukli su svoju obitelj i doselili se na rub novoga grada dajući mu prednost pred starim, zidom ograđenim gradom, u kojemu su većinom prebivali turski Ciprani.

To je bio treći put da se Eminina obitelj selila unutar nekoliko godina. Gotovo desetljeće ranije pobjegli su iz svoga sela kad su ga napali grčki Ciprani i spalili im kuću. Nakon toga neko su vrijeme živjeli u jednoj enklavi koja je bila pod zaštitom trupa UN-a, prije nego što su se smjestili u Marathi.

Famagusta nije ni Savinin rodni grad. Ona je odrasla u Nikoziji, ali i na njoj je neprestano nasilje između dviju zajednica od prije devet godina ostavilo ožiljke. Između Grka i turskih Ciprana razvio se takav strah i sumnjičavost da su doveli trupe UN-a da održe mir i provedu crtu razgraničenja u gradu kako bi razdvojili dvije zajednice. Ti su događaji ukaljali njezin privatni život.

‚Mrzili smo što smo bili tako odsječeni‛, objasnila je Emini kad su razmjenjivale uspomene. ‚Imali smo dobre prijatelje s kojima se

više nismo mogli viđati. Ne možeš to niti zamisliti. Bilo je užasno. Ali Grci i Turci međusobno su se ubijali — pa pretpostavljam da su morali tako postupiti.‛

‚U Marathi nije bilo tako. Svi smo se sasvim dobro slagali tamo, mi i Grci‛, rekla je Emine. ‚No ipak, svi smo ovdje mnogo sretniji. I ja se više ne selim!‛

‚I nama je život bolji,‛ nastavila je Savina, ‚ali pomalo mi nedostaje moja obitelj...‛

Većina se grčkih Ciprana ovih dana slagala s turskim Cipranima i više se nije brinula o paravojnim grupama. Ironično, turski su Ciprani sada svjedočili suparništvu i nasilju između samih grčkih Ciprana. Postojala je manjina koja je željela enosis, ujedinjenje Cipra s Grčkom, i nastojala je to ostvariti nasilnim sredstvima i zastrašivanjem. To se skrivalo od turista i čak je i većina mještana Famaguste nastojala zaboraviti da postoji ta prijetnja.

Obje su žene stajale ispred ogledala. Bile su jednake visine, slične, zdepaste građe, nosile modernu kratku frizuru i na sebi imale salonske mantile. Pogledale su jedna drugu i nasmiješile se. Emine je bila više od deset godina starija od Savine, ali njihova je međusobna sličnost bila zapanjujuća.

Toga dana, večer uoči otvaranja hotela, njihov je razgovor tekao poput proljetne rijeke. Provodile su šest dana tjedno u zajedničkome društvu, ali njihovo čavrljanje nikada nije jenjavalo.

‚Najstarija kći moje najmlađe sestre dolazi sljedećega tjedna na nekoliko dana‛, rekla je Emine. ‚Samo hoda gore-dolje, gore-dolje, zureći u izloge. Vidjela sam ju. Zatim samo stane i zuri, i zuri i zuri.‛ Emine je na trenutak oponašala svoju nećakinju (jednu od ukupno petnaest, koje su rodile njezine četiri sestre), zatravljenu nevidljivim izlogom prodavaonice.

‚Ona koja se treba udati?‛ ‚Da. Mualla. Dolazi u kupnju.‛

‚Pa, ovdje može mnogo toga vidjeti.‛

Famagusta je imala mnoštvo prodavaonica s opremom za vjenčanje čiji su izlozi bili puni prozračnih haljina od satena i čipke. Emininoj će nećakinji trebati nekoliko dana da ih sve posjeti.

‚Želi sve kupiti ovdje. Cipele, haljinu, čarape. Sve.‛

‚Mogu joj reći gdje sam ja kupila svoju haljinu!‛ rekla je Savina. Dvije su žene razgovarajući nastavile spremati i laštiti. Nijedna od njih nije voljela dokolicu, niti na trenutak.

Emine Özkan nije potpuno odobravala ambicije svoje nećakinje. ‚Nekoliko čipkanih stolnjaka. Izvezene jastučnice... To danas nije dovoljno, Emine. Suvremeni komfor, eto što one žele.‛

Živeći u tome brzorastućemu gradu, gdje se laka industrija razvijala usporedno s turizmom, i Savina je razvila ukus za plastične uređaje koji su u njihovim kuhinjama stajali rame uz rame s tradicionalnijim pomagalima.

‚Onda, kakvu frizuru želi gospođa Papacosta za sutrašnje otvorenje? Onakvu kakvu je imala na svojemu vjenčanju?‛

Aphroditi će biti prva ‚mušterija‛ novoga salona. ‚Kada treba doći?‛

‚Dolazi u četiri.‛

Nastupilo je nekoliko sekundi tišine. ‚Bila je tako dobra prema nama, zar ne?‛

‚Da‛, rekla je Savina. ‚Pružila nam je veliku priliku.‛ ‚No, ovdje više neće biti potpuno isto...‛ rekla je Emine.

Obje su žene znale da će im nedostajati ozračje Ulice Euripides. Njihovo je staro radno mjesto bilo društveno okupljalište, kao i raj za žene koje su tamo dijelile intimne tajne; bila je to ženska inačica za kavanu. Žene s uvijačima u kosi satima su tamo sjedile znajući da će

njihova povjeravanja ostati unutar zidova salona. Mnogima je to bio jedini društveni izlazak u tjednu.

‚Nećemo dobiti svoje stare redovite mušterije. Ali uvijek sam čeznula za svojim vlastitim salonom.‛

‚A ove će dame biti drukčije. Možda će biti više...‛

‚...poput ovih?‛ rekla je Emine pokazujući prema uokvirenim crno-bijelim fotografijama koje su objesile ranije toga dana. Prikazivale su niz glamuroznih modela s prigodnim frizurama za vjenčanje.

‚Očekujem da ćemo imati mnogo vjenčanja.‛

Žene su napravile sve što su mogle u tome trenutku. Sljedećega će dana početi zakazivati termine za šišanje. Savina je stisnula ruku svoje kolegice i nasmiješila se.

‚Idemo sada‛, rekla je. ‚Sutra je za sve nas važan dan.‛

Objesile su svoje bijele mantile i napustile hotel na stražnja vrata.

Turizam je omogućio prihod za tisuće u restoranima, barovima i prodavaonicama, kao i u hotelima. Mnoge je obitelji privukao grad i njegove trgovačke mogućnosti te njegova troma ljepota, koju su cijenile koliko i stranci.

Mještani, posebno dječaci, dijelili su more i pijesak s hotelskim gostima. Druženje tih dviju skupina često je završavalo obećanjima o besmrtnoj ljubavi i suzama u zračnoj luci.

Toga tipičnog ljetnog poslijepodneva jedan mali dječak, vjerojatno trogodišnjak, igrao se na plaži ispod Praskozorja. Bio je sam, nesvjestan svega oko sebe, prelijevajući pijesak iz jedne šake u drugu, kopajući sve dublje i dublje da pronađe mjesto na kojemu je pijesak bio hladniji.

Ponovno i ponovno, propuštao je pijesak kroz svoje male prste. Prosijavao ga je i filtrirao dok nisu preostala samo najsitnija zrnca koja

su tekla poput vode dok je podizao ruke i izlijevao ih natrag na plažu. Bila je to radnja koje se nikada nije zasitio.

Sat je vremena toga poslijepodneva promatrao grupu starijih dječaka dugačkih udova kako igraju vaterpolo i žudio je za danom kad će biti dovoljno velik da im se pridruži. Za sada je morao sjediti i čekati svoga brata koji je bio jedan od igrača.

Hüseyin je imao lagan ljetni posao postavljanja ležaljki i njihova ponovnog prikupljanja, ali kad bi završio, odmah bi odšetao u vodu da se pridruži igri. Otkako mu je trener rekao da mnogo obećava, bio je razapet između dvaju snova: da bude profesionalni igrač rukometa ili vaterpola. Možda bi mogao kombinirati oboje.

‚Moramo te spustiti na zemlju!‛ zadirkivala ga je njegova majka.

‚Zašto?‛ zahtijevao je njegov otac. ‚Pogledaj ga! S tim snažnim nogama ima priliku koliko i bilo tko drugi.‛

Mehmet je ustao i počeo mahati kad je uočio Hüseyina kako dolazi plažom. Dva ili tri puta, s glavom u oblacima, Hüseyin je zaboravio da je zadužen za toga malog dječaka i krenuo je kući bez njega. Mehmet ne bi bio ni u kakvoj opasnosti, osim činjenice da se, poput ostalih trogodišnjaka, nije znao orijentirati, pa bi vjerojatno odlutao u pogrešnome smjeru. U selu u kojemu su rođeni njegovi roditelji prije mnogo godina, malo se dijete ostavljeno samo nikada ne bi izgubilo. Famagusta je bila vrlo daleko od takva mjesta.

Mehmetu je njegova majka često govorila da je on malo čudo, ali Hüseyinov nadimak za njega, ‚mali gnjavator‛, nekako mu se činio istinitijim.

‚Dođi, Mehmete, vrijeme je da pođemo kući‛, rekao je stariji dječak obgrlivši brata oko vrata.

S loptom u jednoj ruci i dlanom maloga brata u drugoj Hüseyin je stigao do ceste i, kad se našao na popločenoj površini, počeo je lupati loptom po tlu vodeći ju ispred sebe. Obojicu je hipnotiziralo to

ponavljanje. Ponekad je uspijevao izvesti da cijelim putom kući, što je predstavljalo šetnju od petnaest minuta, nijednom ne prekine ritam.

Toliko su bili usredotočeni da nisu čuli kako netko zaziva njihova imena.

‚Hüseyine! Mehmete! Hüseyine!‛

Njihova je majka, udaljena stotinjak metara od ulaza za osoblje u Praskozorje, žurila da ih sustigne.

‚Zdravo, dušice moje‛, rekla je podigavši Mehmeta u naručje. Mrzio je da ga na cesti podiže na ruke i žustro se koprcao. On nije beba.

Poljubila ga je u obraz i spustila na tlo. ‚Mamice...?‛

Nekoliko metara dalje stajao je štand s velikim plakatom: ilustracija široko nasmiješenoga dječaka punašnih obraza koji u ruci drži čašu prepunu pjenušave limunade. Mehmet je zurio u tu sliku svakoga dana i nikada se nije prestao nadati.

Emine Özkan znala je što će ju upitati.

‚Zašto želiš napitak koji su stavili u bocu kad možeš dobiti svjež? To nema smisla.‛

Čim dođu kući, Mehmet će dobiti čašu negazirane blijede tekućine zaslađene s mnogo šećera, ali svejedno dovoljno kisele da uvuče obraze. U njoj je bilo mjehurića koliko i u mlijeku. Jednoga dana, nakon utakmice vaterpola u kojoj će trijumfirati, otići će na kiosk i kupiti si jednu bocu. Glasno će proizvesti flop kad zatvarač odskoči i mjehurići će poteći.

‚Jednoga dana‛, pomislio je Mehmet. ‚Jednoga dana.‛ I Mehmet i Hüseyin njegovali su svoje snove.

Drugo poglavlje

Točno u osamnaest i petnaest usprkos svemu što se događalo oko njega Savvas Papacosta je nagonski pogledao na svoj sat.

Bilo je vrijeme da ode u svoj drugi hotel. On i Aphroditi tamo su organizirali koktel-zabavu za sve goste Rajske plaže.

Prije nego što su otišli, Aphroditi se osvježila u garderobi sada gotovo dovršenoga hotela. Bacila je pogled po mramornim zidovima i isklesanim kamenim policama na kojima je ležao sapun i s ponosom primijetila da su ručnici s monogramom već na mjestu. Nanijela je svježi sloj koraljnoga ruža za usne koji se slagao s nakitom koji je odabrala za taj dan i provukla četku kroz svoju dugu gustu kosu. Znala je da će ju Savvas čekati u autu ispred ulaza.

Nekolicina je ljudi podigla pogled i klimnula kad je prošla ispred prijamnoga pulta. Pozdravila ih je osmijehom. Više od stotinu njih radit će do ponoći usredotočeni da zadovolje gotovo nemoguć krajnji rok izvršenja.

Hoteli su većinom bili smješteni na samoj plaži kako bi gosti mogli išetati ravno na pijesak. Dok su se vozili po Aveniji Kennedy, Aphroditi i Savvas krajičkom su oka u uskim trakama prostora između hotela promatrali more.

‚Kakva savršena noć‛, rekla je Aphroditi.

‚Ne bi mogla biti ljepša‛, složio se Savvas. ‚A sutra će biti još bolja.‛

‚Misliš li da će sve biti gotovo na vrijeme?‛

‚Mora biti. Svi znaju što moraju učiniti. Zato u obzir ne dolazi ništa drugo.‛

‚Cvijeće je isporučeno u osam.’’ ‚Draga, jako si naporno radila.‛

‚Osjećam se pomalo umornom‛, odgovorila je Aphroditi.

‚Pa, izgledaš prelijepo‛, uvjerio ju je njezin suprug potapšavši ju po koljenu prije nego što je promijenio brzinu. ‚A jedino je to važno.‛

Dovezli su se ispred Rajske plaže.

Sa samo pet katova taj je hotel bio skroman u usporedbi s njihovim novim pothvatom, a vjerojatno je i pomalo umorno izgledao. Posjetitelji su prilazili preko parkirališta i uspinjali se kratkom popločanom stazom. Palme su stajale s obiju strana glavnoga ulaza, unutra ih je bilo još, ali te su posljednje bile lažne. Pet godina ranije, kad su postavljene, činile su se inovativnim potezom, ali vremena su se otada promijenila.

‚Kalispera4_{, Gianni!‛ rekao je Savvas zastavši da pozdravi}

muškarca na prijamnomu pultu. ‚Je li danas sve u redu?‛ ‚Puno je posla, kyrie5 _{Papacosta. Doista jako puno.‛}

Bio je to odgovor koji je Savvas volio čuti. Usprkos tomu što se usredotočio na Praskozorje, želio je da Rajska plaža bude puna zadovoljnih gostiju. Organiziranje redovitih zabava bio je način kojim se poslužio da održi odanost svojih gostiju, ali večeras je zabava imala posebnu svrhu.

Toga je jutra ispod svakih vrata umetnuta pozivnica na reljefnome

4 kalispera – grč dobar dan 5 kyrie – grč. gospodine

papiru.

Gospodin i gospođa Papacosta

nadaju se da će moći uživati u Vašemu društvu u patiju Rajske plaže

koktel 18.30

~

Sada, dok su Savvas i Aphroditi hodali patijem da pozdrave svoje goste, nekolicina se gostiju već okupila tamo i svi su gledali prema moru. Nije bilo moguće ostati imun na taj pogled.

Na blagome svjetlu rane večeri nebo se oblilo rumenilom, sunce je još uvijek bilo toplo na koži, a osvijetljena tijela dječaka koji su igrali odbojku na plaži oštro su se ocrtavala sjenama. Činilo se sasvim mogućim da je Afrodita, boginja ljubavi, rođena na ovome otoku. Bilo je to mjesto da se na njemu ljubi sam život.

U kruženju toga para ogledao se obrazac i ritam dok su propitivali goste kako su proveli dan strpljivo slušajući opise predivnoga plivanja, čistoga mora, možda izleta do srednjovjekovnoga grada. Sve su to već prije čuli, ali uljudno su komentirali kao da im je prvi put.

U kutu prostorije mladi je francuski pijanist skladno pokretao svoje blijede prste prelazeći neprimjetno s jedne poznate jazz-skladbe na drugu. Zvuk ljudskoga razgovora i zveckanje leda u čašama prigušivao je njegovo sviranje ovdje kao i na svakome drugom mjestu. Svake je večeri putovao nizom hotela svirajući u svakome po sat vremena. U pet ujutro spustio bi poklopac svoga Steinwaya u

Savoyu, posljednjemu od barova u kojima je nastupao svake večeri. Zatim bi spavao do kasnoga poslijepodneva i vraćao se u Rajsku plažu da bi tamo bio u osamnaest i petnaest.

Savvas je bio niži i zdepastiji od većine svoje sjevernoeuropske klijentele, ali njegovo je odijelo bilo bolje iskrojeno od bilo kojega drugog u toj sobi. Također je i odjeća njegove supruge uvijek bila više

šik od odjeće njihovih gošća. Koliko god dobro bile odjevene, bilo da

je njihova odjeća potjecala iz Londona, Pariza bilo čak iz SAD-a, nijedna se žena po glamuru nije mogla mjeriti s Aphroditi. Iako je Jackie O. bila više od deset godina starija od nje, Aphroditi je njegovala stil te Amerikanke. Oduvijek je voljela Jackiein stil odijevanja; nakon njezine udaje za Aristotela Onasisa svaki je časopis bio pun njezinih slika. Aphroditi je godinama gutala sve povezano sa svojom ikonom, od trenutka kad je preuredila Bijelu kuću i uz koktele ugošćavala mnoge slavne osobe do novijih slika koje su ju prikazivale na otocima ne previše udaljenim od Cipra. Jako je voljela Jackiein stil: besprijekorno krojen, ali ženstven.

Iako je cijela pojava bila bez greške, Aphroditi se isticala svojim nakitom.

Većina je žena stavljala ogrlicu ili narukvicu da ju uskladi s haljinom, ali Aphroditi je dala šivati haljine koje će se slagati s njezinim nakitom. Oprave su obično odražavale klasični ciparski dizajn, ali ponekad su nosile suvremeniji štih. Kad bi ljudi upoznali Aphroditi i kad bi ih ona podsjetila na Jackie Onasis, ponekad su se pitali nalikuju li Aristotelovi darovi supruzi onima koje je Savvas Papacosta dijelio svojoj.

Nekoliko se konobara kretalo prostorijom noseći pladnjeve s pićima, ali iza bara, u tamnome odijelu, stajao je mladi muškarac zadužen za taj društveni događaj. Markos Georgiou počeo je kao perač posuđa u kuhinji, ali brzo je napredovao do posluživanja za stolovima, pa do miješanja koktela. Bio je ambiciozan, šarmantan prema mušterijama i uočio je Savvasovu potrebu za nekim tko će mu

biti desna ruka. Unutar nekoliko godina pobrinuo se da hotelskomu vlasniku postane nezamjenjiv.

Markos je bio muškarac s kojim su usamljeni muškarci kasno navečer ispijali viski (upamtio bi njihovu omiljenu vrstu pa bi ju bez pitanja izvukao ispod šanka). Što je bilo jednako važno, nikada nije zaboravljao imena žena niti način na koji su voljele piti svoje piće laskajući im posluživši im džin i tonik s uštrckom limuna, umjesto da u piće spusti krišku toga voća.

Imao je osmijeh koji je očaravao kako muškarce, tako i žene. Bez obzira prema kome je bljesnuo svojim bijelim zubima i zelenim očima, taj je osjetio dodir njegove karizme.

Markos, uvijek prilagođen raspoloženju svoga šefa, čekao je jedva primjetno klimanje glavom koje je bilo njegov znak za akciju. Izišao je iza bara, krenuo po vanjskome obodu velike skupine gostiju koji su klizili uokolo i šapnuo nešto na uho pijanistu.

Mladi je svirač melodiju glatko priveo kraju i kad je to učinio, glasno je zveckanje šejkera za koktele o čašu utišalo zvuk živahnoga čavrljanja.

‚Dame i gospodo,‛ rekao je Savvas koji je stajao na niskome tronošcu kako bi ga svi mogli vidjeti, ‚veliko mi je zadovoljstvo objaviti da ćemo sutra navečer imati veliko otvorenje našega novog hotela Praskozorje. Taj posebni događaj obilježava početak naše nove ere i ostvarenje dugogodišnjega sna: otvorenje hotela u Famagusti koji će se moći mjeriti s najboljima u svijetu.‛

Markos je sada ponovno bio iza bara. Pozorno je slušao Papacostu, ali cijelo je vrijeme promatrao Aphroditi koja je s divljenjem zurila u svoga supruga i točno u pravome trenutku sklopila ruke. Nekoliko se trenutaka čuo topao val pljeskanja, a onda je ponovno nastupila tišina koja je Savvasu omogućila da nastavi.

‚Tako dobar položaj kakav ima naš novi hotel nema niti jedan drugi u ovome odmaralištu. Hotel gleda ravno na istok i od izlaska

sunca gosti će uživati u boljim sadržajima i zabavi nego igdje drugdje na otoku. Jedna od glavnih značajki novoga hotela bit će naš noćni klub, Clair de Lune.‛

‚Sve vas srdačno pozivamo da nam se pridružite sutra u ovo vrijeme na koktelu i da razgledate neke od sadržaja koje će nuditi naš novi hotel. Autobus će sutra krenuti odavde u osamnaest i dvadeset te vas vratiti natrag u dvadeset i trideset, osim ako nakon razgledavanja nećete poželjeti uputiti se na desetminutnu šetnju plažom. Uživajte u ostatku večeri i veselimo se što ćemo vas vidjeti sutra.‛

Gosti su se okupili oko Savvasa i Aphroditi da im postave pitanja. Njihovi su im elegantni domaćini odgovarali uz osmijeh. Naravno, nadali su se da će neki od njihovih redovitih gostiju podariti svoju odanost novomu zdanju. Ono što nisu spomenuli bilo je da si neće baš svi moći priuštiti boravak u novome hotelu. Sobu u Praskozorju u jeku ljeta moći će si priuštiti samo najbogatiji.

Nakon desetak minuta Aphroditi je pogledala prema Markosu i pozvala ga pokretom. Taj se potez činio zapovjednim i neženstvenim, ali nije ju mogao ignorirati. Ona je bila šefova supruga.

Prišao je, a Aphroditi je iskoračila iz kruga uzvanika da razgovara s njime. Gledali su se ravno u oči. Buka u prostoriji značila je da se Aphroditi mora nagnuti prema njemu kako bi ju čuo. Ulovio je miris njezina parfema i val slatkastoga vermuta u dahu. Usprkos očitoj skupocjenosti svega što je imala na sebi, ustanovio je da ga kombinacija tih mirisa guši.

‚Markose,‛ rekla je, ‚ljudi će sutra željeti razgledati noćni klub. Možeš li se pobrinuti za to da sve bude spremno u osamnaest i trideset?‛

‚Naravno, kyria Papacosta, ali znate da klub neće biti u funkciji do sljedećega dana?‛

‚Savršeno razumijem, Markose. No, moramo ga početi promovirati i omogućiti ljudima da ga pogledaju. Čak i ako gosti nastave odsjedati u ovome hotelu, očekivat ćemo da dođu u Praskozorje na takvu vrstu zabave.‛

Okrenula mu je leđa i otišla.

Između njih je uvijek postojala odmjerena formalnost koja je skrivala duboko ukorijenjeno nepovjerenje. Aphroditi se osjećala ugroženom tim muškarcem koji se uvijek nalazio negdje u pozadini. Nije mogla a da ne primijeti porezotinu na njegovu obrazu i osjetila je trenutačni drhtaj zadovoljstva zbog toga što je njegovo inače besprijekorno lice imalo tu laganu manu.

Iako je hijerarhija bila jasno određena, Aphroditi je osjećala da je prisutnost Markosa Georgioua ugrožavala njezin položaj. Pažljivo su kružili jedno oko drugoga i Aphroditi je uvijek očekivala nekakvu grešku koju bi mogla spomenuti Savvasu. Nije imala dokaza za to da je Markos potkopava, ali uvijek je pazila na moguće znakove.

Užasno ju je ljutilo što je Markos dobio slobodu da specificira sve povezano s noćnim klubom u Praskozorju. Čak i njegovo ime. Bilo je to jedino područje hotela u kojemu Aphroditi nije imala nikakvu ulogu. Mučilo ju je to. Nije razumjela zašto njezin suprug tomu čovjeku daje toliko slobode kad je nadzirao apsolutno sve druge vidove toga pothvata. Posebno nije voljela ime kluba: Clair de Lune.

‚To je smiješno‛, cendrala je Savvasu. ‚To je jedino mjesto u hotelu koje nikada neće vidjeti mjesečinu!‛

‚Ali otvorit će se tek kad izađe mjesec, agapi mou. U tome je poenta.‛

Nepokolebana, Aphroditi je odlučila pronaći nešto što će kritizirati.

‚Većina ljudi neće ni razumjeti što to znači. To je francuska riječ.‛

pokraj mora.

‚Zašto se ne bi zvao Panselinos?‛ predložila je Aphroditi bacivši pogled prema nebu.

‚Gle, Aphroditi‛, rekao je Savvas pokušavajući ostati strpljiv. ‚Jer to znači ‘puni mjesec’, što nije isto. Markos je odabrao ‘Clair de Lune’.‛

‚Markos! Ali zašto bi...‛

Aphroditi nije skrivala svoj bijes kad god bi njezin suprug Markosu dao prednost.

Ime kluba nimalo nije smetalo Savvasu, ali iscrpljivalo ga je što njegova supruga neprestano kritizira Markosa Georgioua. Želio je ugoditi Aphroditi, ali istovremeno nije želio uvrijediti čovjeka o kojemu je ovisio dobar dio očekivanoga hotelskog prihoda.

Osim samoga imena Aphroditi se nimalo nije sviđalo uređenje kluba.

‚Jednostavno se ne uklapa s ostatkom hotela‛, prigovarala je Savvasu. ‚Zašto si mu dopustio da to učini?‛

‚Klub je i trebao imati svoj vlastiti ugođaj, Aphroditi. Trebao je biti drukčiji.‛

Aphroditi nije voljela što je taj mali dio hotela bio posvećen noći. Nije mu bila namjera da se poveže sa svjetlom i prozračnim ugođajem prizemlja. Clair de Lune trebao je privući one koji noć vole više od dana, viski više od vode i koji uživaju u ponoćnome razgovoru i cigarama.

‚Gadi mi se ta zagasito ljubičasta...‛

Aphroditi je klub odlazila pregledati samo danju. Bila je istina da je dekor, kad ga osvijetle sitne žarulje poredane u niz, izgledao sumorno, ali s nježnim osvjetljenjem taj je prostor bio privlačan. U njemu su stajale raskošne svjetiljke sjenila s resicama, podovi su bili zastrijeti svjetloljubičastim sagovima, a oko malene pozornice

raspoređeni su niski stolići od oniksa. Na jednoj se strani nalazio bar s upečatljivom izložbom scotcha i vrsta irskoga viskija. Iako se u tu prostoriju moglo smjestiti stotinu i pedeset ljudi, izgledala je intimno.

Aphroditi, koja je mogla odlučivati o unutarnjemu izgledu hotela, nije imala ni najmanjega utjecaja na detalje uređenja noćnoga kluba. Savvas je Markosu dao odriješene ruke i nije bilo ni jedne sitnice koju je njegova supruga smjela promijeniti.

U tim užurbanim danima prije otvorenja hotela iznad vrata namješteni su natpisi i čak je i prednjica bara nosila ime kluba urezano u sedefu.

Aphroditi je izgubila bitku. Znala je da je uzaludno da pokuša promijeniti ono što je sada svršena stvar, ali ipak je ogorčeno zamjerala Markosovoj pobjedi.

Markos nije mogao a da mu ne bude drago što je Savvas održao svoju riječ. Znao je da je on više od Savvasova domara, što god Aphroditi mislila o tome. Malo pomalo pretvorio se u desnu ruku Savvasa Papacoste.

Kad se Praskozorje otvori, nadao se da se šefova žena neće toliko motati uokolo. Smatrao je da se Aphroditi prema Savvasu ponaša posjednički. Često je tako bilo sa ženama, mislio je. Ponašale su se kao da posjeduju svoga muškarca.

U sebi se čudio tomu što šefova supruga radi u hotelu. Kad je njegova majka bila Aphroditine dobi, imala je već troje djece i napuštala je kuću i voćnjak samo kad bi odlazila na seosku tržnicu. Čak i danas, samo je jednom godišnje napuštala svoj dom, da iz Famaguste ode u Nikoziju. Ostatak je vremena pospremala kuću ili radila u vrtu, pripremala shoushouko (slatkiš od grožđa i badema), ili

halloumi ili bi plela čipku. Markos je prihvatio činjenicu da su se

vremena promijenila i da se djevojke — pa čak i njegova sestra — sada odijevaju drukčije, razmišljaju drukčije pa čak i da govore

drukčije. Usprkos svemu tome sama prisutnost Aphroditi na njegovu radnom mjestu smetala ga je i prema njoj se ponašao s velikim oprezom i pretjeranom pristojnošću.

Bio je siguran samo u to da ona neće glumiti nikakvu ulogu u noćnome klubu. Bit će to samo njegovo područje. Savvas Papacosta htio je privući skupinu milijunaša čiji je ukus za kabaret brušen u Monacu, Parizu, pa čak i u Las Vegasu. Rekao je Marcosu da bi oni, s pravim točkama i glazbom, hotelu mogli donijeti više zarade od smještaja i cateringa zajedno. Taj će se klub razlikovati od bilo kojega sličnog mjesta na Cipru, bit će otvoren šest dana tjedno od jedanaest navečer do četiri ujutro.

Točno u osam Markos je promatrao kako se Savvas i Aphroditi Papacosta pozdravljaju i odlaze.

Proći će još sedam ili osam sati prije nego što i on ode. Pijanist je nastavio svirati i on je znao da će se tu zadržati skupina mušterija koja će uživati u ugođaju još dobrano nakon ponoći. Neki od njih vratit će se nakon večere i razmiljeti po terasi da uživaju u blagoj toplini noći. Drugi, većinom muškarci (iako se ponekad znalo raditi i o nekoj usamljenoj gošći), sjest će na barske stolce i nizati mu svoje poglede na posao, politiku ili nešto mnogo osobnije. Sa svojega položaja iza barskoga pulta Markos se priviknuo pružati prave odgovore i prilagođavati se raspoloženjima koja su se mijenjala s razinom tekućine u boci viskija.

Spremno je prihvaćao ponude da ‚podijeli piće‛, s osmijehom je kuckao čašom o mušterijinu, nazdravljao svemu čemu bi gost želio nazdraviti i neprimjetno redao pića ispod pulta. Mušterije bi sretno oteturale u krevet nakon večeri zadovoljavajuće zabave, a Markos bi neželjeni alkohol ulio natrag u bocu i počeo zbrajati dnevni utržak.

Na putu kući provezao se pokraj novoga hotela. Bilo je dva i trideset ujutro, a unutar prijamnoga područja Praskozorja svjetla su još uvijek

blještala. Ispred su bili parkirani mnogobrojni kombiji raznih podizvođača, jer su ljudi radili i noću.

S lijeve strane glavnoga ulaza uzdignut je golem natpis spreman za osvjetljavanje: ‚Clair de Lune‛. Znao je da je unutra sve na svojemu mjestu, jer je sve pregledao već toga jutra. Što god da si je Aphroditi Papacosta zamišljala, bilo je malo toga čemu bi mogla pronaći manu i što se tiče privilegirane grupe gostiju kojoj će biti omogućeno razgledanje noćnoga kluba prije otvorenja, bio je siguran da će noćni klub biti glavna atrakcija novoga hotela.

Savvas Papacosta mu je pružio izuzetnu priliku. Bilo je to nešto o čemu je Markos sanjao.

Treće poglavlje

Deset minuta kasnije Markos je parkirao ispred svoje kuće u Ulici Elpida. Poput većine zgrada u stambenome predgrađu suvremene Famaguste, imala je nekoliko katova, svaki s vlastitim balkonom i svaki je nastanjivao različiti naraštaj.

U prizemlju su stanovali Markosovi roditelji, Vasilis i Irini. Na prvome je bio prazan stan u kojemu će naposljetku stanovati Markosov mlađi brat Christos, na dugomu je živjela njegova sestra Maria sa svojim suprugom Panikosom. Markos je živio sam na zadnjemu katu. Ako bi se nagnuo nadesno preko balkona, mogao je ugledati more i ponekad uloviti nagovještaj povjetarca. Krov su dijelili svi, bilo je to mjesto za sušenje rublja. Visjeli su tamo redovi košulja, plahti i ručnika, suhi poput papira već nakon sat vremena. Zahrđale metalne šipke stršile su uvis poput mladica, spremne za još jedan kat, ako ga ikada budu trebala djeca djece.

U to doba noći Markos neće zastati ispred stana svojih roditelja, ali ujutro će na deset minuta sjesti u njihov maleni vrt prije nego što ponovno ode na posao. Njegov je otac do deset već odlazio na svoje malo imanje, ali majka bi mu pripremila slatku, grčku kavu koju je volio i uzela bi stanku od svojih kućanskih poslova.

Kad su Vasilis i Irini Georgiou gradili stanove u gradu, replicirali su u umanjenome mjerilu sve u čemu su uživali dok su živjeli na selu. Vinovu lozu koja je rasla na rešetki da im pruža hlad, pet gusto posađenih stabala naranče i tucet lonaca iz kojih je njegova majka brala više rajčica nego što su mogli pojesti.

Čak je i geranij presađen s njihovih biljaka na selu. Tamo je bio čak i mali ugao kiposa ograđenoga žicom po kojemu su čeprkale dvije kokoši.

Za Irini Georgiou najvažnija stvar u vrtu bio je kavez koji je visio s lijeve strane vrata. Unutra se nalazio njezin kanarinac Mimikos. Njegovo pjevanje bilo je njezina radost.

U tri ujutro sve je bilo nepomično, osim cikada.

Markos je pronašao svoj ključ, ušao u zajednički hodnik i počeo se uspinjati stubama. Kad je stigao do prvih vrata, čuo je svoga brata Christosa zajedno s još nekim glasovima u praznome stanu. Unutra nije bilo ničega osim golih betonskih zidova i podova, pa su se zvukovi uvećavali.

Markos je uho prislonio uz vrata i slušao. Glas njegova brata bio je povišen, što nije bilo neobično, ali jedan od drugih muškaraca unutra zvučao je još bješnje. Prepoznao je glas mehaničara iz garaže u kojoj je radio Christos. Haralambos Lambrakis imao je velik utjecaj na njegova brata.

Dva su brata oduvijek bila bliska i voljeli su jedan drugoga. Među njima je postojao desetogodišnji jaz i oni su se cijeloga Christosova života igrali zajedno. Otkako je bio dovoljno star da hoda, mlađi je brat svuda slijedio starijega oponašajući sve što je stariji radio i u što je vjerovao. Idolizirao je Markosa.

U osamnaestoj Christos je bio mnogo radikalniji od Markosa kad je on bio u toj dobi. Prethodnoga jutra prepirali su se oko gorućega pitanja enosisa između Cipra i Grčke. Kao mlađi muškarac Markos je oduvijek strastveno vjerovao u to da bi se taj savez trebao sklopiti. Bio je član EOKE, nacionalne organizacije ciparskih boraca, i podupirao je njezin cilj kad se borila za prestanak britanske vladavine na otoku. No otkako je Cipar desetljeće ranije postigao neovisnost, odmaknuo se od ekstremnih ideja te organizacije.

većina je grčkih Ciprana više nego ikada cijenila svoju neovisnost od kopna i više nije željela ujedinjenje s Grčkom.

Sada je postojalo suparništvo između grčkih Ciprana, kakav je bio Christos, koji su još uvijek zagovarali enosis i onih koji to nisu željeli te je među njima lebdjela prijetnja nasilja.

‚Zašto si postao takva kukavica?‛ vrištao je Christos.

‚Nije to stvar kukavičluka‛, rekao je Markos nastavivši s onime što je radio. Bilo je oko deset ujutro i on se brijao metodično prolazeći britvicom preko guste bijele pjene promatrajući kako se postupno pojavljuje njegovo lice. Gledao je u svoj odraz u ogledalu naoko ignorirajući svoga brata koji je stajao na pragu kupaonice.

Christos je došao u Markosov stan kako bi ga pokušao pridobiti na svoju stranu. Nikada nije odustajao.

‚Ali nekada si imao svoja uvjerenja! Vjerovao si! Što nije u redu s tobom?‛

‚Christose, sa mnom je sve u redu.‛ Markos se nasmiješio svomu bratu. ‚Možda samo sada znam više.‛

‚Što time želiš reći? Znaš više? Što se tu ima znati?‛ Markosovo je smireno ponašanje ljutilo Christosa. ‚Ovaj je otok grčki, bio je grčki, treba biti grčki, treba biti dio matične zemlje! Za ime Boga, Markose, nekoć si vjerovao u borbu za enosis!‛

‚Kao i naš ujak‛, rekao je Markos ravnodušno. ‚I naš otac.‛ ‚Dakle, to znači da odustajemo? Jer su ljudi poput strica Kyriakosa umrli?‛

Brata njihove majke pogubila je britanska vlast tijekom najgorih nemira prije stjecanja neovisnosti. Njegovo se ime rijetko kada spominjalo, ali njegova crnobijela fotografija stajala je na stolu u dnevnome boravku njihovih roditelja kao svakodnevni podsjetnik.

Marcos se nastavio brijati. Prošlo je nekoliko sekundi. Ništa se više nije moglo reći o mučeništvu njihova ujaka što se već nije reklo za

njihova života. Tuga koja je obuzela to kućanstvo nikada se neće zaboraviti. Ostavila je svoje ožiljke. Christosu je tada bilo sedam godina i svjedočio je jaucima i sirovoj boli njihove ujne i majke.

Markos je mrzio svoga ujaka Kyriakosa i sada se nije mogao pretvarati da nije tako.

Kad je bio mali, Kyriakos ga je običavao pljesnuti po glavi ako ne bi povukao svoju težinu prilikom branja voća i ako bi ulovio svoga nećaka kako tijekom branja jede naranču, natjerao bi ga da pojede još četiri, jednu za drugom, uključujući koru, kako bi ga naučio da se pohlepa kažnjava. Bio je on okrutan čovjek, i to ne samo prema svome nećaku. Markos, koji je uvijek budno promatrao što se događa oko njega, slutio je da je tukao i svoju suprugu. Kad je prvi put zatekao svoju majku kako na obraz ujne Myrto stavlja hladni oblog, nisu mu pružile nikakvo objašnjenje. Kad je zahtijevao odgovor, rekle su mu da to nije djetetova briga, ali takve su se stvari događale toliko često da je u njima uočio obrazac. Markos se pitao je li to razlog što je Bog kaznio Kyriakosa ne podarivši mu djecu. Ako je tako, Bog je kaznio i Myrto.

Vidjevši svoju ujnu kako tuguje jadikujući i plačući sat za satom dok je njezina obitelj tetoši i tapše, Markos se upitao koliko je od toga samo gluma. Kako je mogla naricati zbog gubitka supruga koji se prema njoj ponašao na takav način? Promatrao je kako njegova majka tješi njegovu ujnu i to ga je podsjetilo koliko ju je puta vidio s rukom oko istih tih ramena nakon što je dobila batine.

Tijekom godine koja je uslijedila nakon smrti ujaka Kyriakosa, i njihov je otac ranjen, gotovo smrtno. Čak i sada Markos se živo sjećao smrada zemlje i krvi koja je, činilo se, nadrla u kuću kad su ga unijeli u nju. Vasilis Georgiou se oporavio, ali njegove su grudi i leđa bila rastrgana, a gornji je dio njegova tijela još uvijek bio isprugan ožiljcima. Noga mu je trajno oštećena. Čak i sa štapom, ljuljao se s jedne strane na drugu dok je hodao. Više nije mogao saviti svoju lijevu nogu i otada je neprestano trpio bol koju tablete nisu mogle

olakšati. Samo bi zivania6 _{otupjela neprestanu bol.}

‚Pogledaj našega oca, Christose! Obogaljen je... Tko se okoristio time?‛

Nijedan od njih dvojice nije znao sve detalje aktivnosti njihova oca u pedesetim godinama dvadesetoga stoljeća; znali su samo da je i on bio aktivni član EOKE. Vasilisa Georgioua odlikovao je general Grivas, vođa pobune protiv britanske vladavine, prije nego što je otišao u progonstvo.

Markos je znao da se Grivas potajno vratio godinu ranije i da je u tajnosti predvodio novu kampanju za enosis. Pronašao je novi naraštaj mladića kao što je bio Christos, voljnu da se pridruži novoosnovanoj EOKI B.

‚Ne mogu shvatiti zašto si prestao! To je misija, za Boga miloga! Ne napustiš ju kad ti tako dođe. Ne, sve do pobjede!‛

Christos je volio retoriku enosisa, uživao je držati govore, čak i ako je publiku činio samo njegov brat.

Markos je uzdahnuo. Kad je kao tinejdžer i sam očijukao s time, čak je i prisegu položio — ‚Neću napustiti borbu... dok naš cilj ne bude ostvaren.‛ Danas mu ti ciljevi više nisu odgovarali.

‚Možda sada imam druge interese, Christose. Cipar postaje nešto drugo. Zemlja mogućnosti. Kako će mu, točno, koristiti da postane dijelom Grčke?‛

‚Što time želiš reći? Zemlja mogućnosti?‛ ‚Nisi primijetio?‛

‚Primijetio što?‛

‚Kako raste ovaj grad?‛

Christosa je živcirao oskudni način izražavanja njegova brata. ‚Što... dakle, stvar je u novcu koji imaš u džepovima, zar ne?‛

‚Nije stvar samo u tome, Christose. Samo se upitaj: želiš li da tvojim dragocjenim otokom vlada diktatura? Iz Atene?‛

Christos je ušutio.

‚Gamoto! Prokletstvo!‛ Markos se malo porezao britvicom i iz porezotine je nadrla krv. ‚Dodaj mi taj rupčić, Christose!‛

Tapkao je dok krv nije prestala teći lagano iživciran činjenicom da će se ta porezotina vidjeti.

‚Pogledaj se. Cviliš kao beba‛, zadirkivao je Christos svoga brata.

Christos je nastavio pokušavati uvjeriti Markosa u svoje stajalište, ali što je dulje i gorljivije govorio, to je Markos bio smireniji. Sućutno je gledao svoga mlađeg brata i odmahivao glavom.

Christos je stajao skupljajući i opuštajući šake gotovo proplakavši zbog frustracije.

‚Kako to da si se toliko promijenio?‛ preklinjao je. ‚Jednostavno ne razumijem...‛

Markos nije osjećao da se promijenio. Barem ne u sebi. Svijet je bio taj koji se promijenio, a nove su se mogućnosti pokazivale i molile da ih se iskoristi.

‚Christose...‛ obratio se svomu bratu, ali ovaj ga je odmah prekinuo.

‚Postao si poput naših roditelja...‛

Markos nije mogao zaustaviti njegovu tiradu. ‚...sretan svojim lagodnim životom!‛

‚I što je tu loše, s obzirom na njihovu dob?‛ upitao je ‚Otac je nekoć bio borac!‛

‚Nekoć, Christose. Ali sada nije. A ako ti namjeravaš biti dijelom toga, pobrini se da to zadržiš za sebe. Ne želiš da ljudi saznaju za to.‛

Markos nije govorio samo o njihovim roditeljima koje je želio zaštititi od živciranja. Policija je neprestano tražila ljude za koje je sumnjala da su članovi EOKE B.

Nastavio se uspinjati betonskim stubama i glasovi su izblijedjeli. Čak i uz otvorene prozore, zvuk prepiranja i cvrčanje cikada neće spriječiti Markosa da zaspi. Nakon dugačkoga dana i noći na poslu uslijedit će kratak, ali dubok san.

Sljedećeg je jutra kao i obično ustao u devet i nakon obreda tuširanja i brijanja (danas je bio oprezniji) sišao je dolje da provede pola sata sa svojom majkom prije nego što ode na posao.

Kad se pojavio, Irini Georgiou čavrljala je sa svojim kanarincem u kavezu. Na glavi je imala smeđu maramu od sifona obrubljenu čipkom koju će zadržati cijeli dan, a ispod svoje pregače s otisnutim ružama nosila je cvjetnu bluzu; ta su se dva uzorka užasno tukla. Sve u Irininom životu bilo je jednako užurbano: od njezina dana, od jutra do večeri ispunjenoga neprestanim nizom malih zadataka, pa do dekora mjesta na kojemu su živjeli.

Njihova je kuća na selu bila veća od ovoga stana, ali sa sobom su donijeli svaki komad namještaja i sve sitnice koje su posjedovali. Zbog njih je stan nalikovao na muzej malih predmeta. Svaki tanjur, uokvirena slika, vaza puna plastičnoga cvijeća, čipkasti podmetač i razglednica koju je poslao neki prijatelj bila je tu i, baš kao i prije, ikona Agiosa Neophytosa nalazila se na počasnome mjestu, Irini se tako osjećala sigurnijom, gotovo učahurena u uspomene.

Između fotografija izloženih u njihovu stanu bio je i portret generala Grivasa, pokraj slike predsjednika Makariosa, svadbenoga portreta Georgiousovih i slika Markosa, Marije i Christosa dok su bili bebe. Irinino se obožavanje Makariosa sada povećalo otkako on više nije podržavao enosis. No, ponekad je fotografija Grivasa bila okrenuta prema zidu. Rekla je da je to pogreška koja se potkrade dok

briše prašinu. Nadala se da njezin suprug nije bio uključen ni ujedno ubojstvo koje se dogodilo, ali nikada ga se to nije usudila pitati.

Bila je itekako svjesna toga da se general Grivas vratio iz progonstva. Ono što ni ona ni njezin suprug nisu znali bilo je da se Christos pridružio EOKI B.

‚Dođi i popij svoju kavu‛, rekla je smiješeći se Markosu.

Irini Georgiou je obožavala svojega prvorođenca, a on je zauzvrat uvijek bio privržen svojoj majci.

‚Mamma, danas izgledaš umorno...‛

Bila je to istina: tamne sjene ispod njezinih očiju bile su ljubičastocrne. Irini Georgiou nije dobro spavala. Proteklih je nekoliko jutara bila umornija kad je ustala nego kad je otišla u krevet. Rekla je da je to zbog njezinih snova. Iako su često bili nelogični i puni previranja, vjerovala je da su joj govorili istinu. Što god bilo tko tvrdio, kojim se god riječima koristio, ona je vjerovala da se mir nalazi u atmosferi. Bio je to okus, prije nego politička situacija. Njezini su joj snovi govorili da je njezin mir ugrožen.

Kad je borba protiv Britanaca završila i kad se rodila Republika Cipar, za obitelj Georgiou nastupilo je dobrodošlo razdoblje mira bez ikakvih naročitih događaja.

Bile su to idilične godine u kojima su obrađivali svoju zemlju; uživali u smirenome ritmu seoskoga života tijekom kojega je pjev ptica bio jedini zvuk koji je razbijao tišinu; u obrascu smjene godišnjih doba koji se neprestano ponavljao; u promjenama temperature i dobrodošlome dolasku kiše. Mjesta je bilo za sve, zemlje dovoljno da ih sve prehrani, a bilo je i topline između njih i njihovih susjeda turskih Ciprana. Jedina poteškoća bila je svladavanje boli Vasilisa Georgioua i njegova nesposobnost da radi više od nekoliko sati dnevno.

Taj je mir bio kratkotrajan i spokoj je umro kad i njihovi turski susjedi, u činu nasilja koji su izveli grčki Ciprani. Usprkos onomu što

je njihov vođa Makarios rekao, napravio i dogovorio s drugim političarima, život u blizini mjesta na kojemu su njihovi susjedi napadnuti i ubijeni uništio je smirenost Irini Georgiou. Iako je njezino spavanje uvijek bilo ispunjeno snovima, sada su ju proganjale noćne more. Tada su otišli iz toga sela. Vasilis se svakoga dana vraćao u svojemu malom kamionetu da obrađuje zemlju, ali Irini Georgiou je uvijek ostajala u Famagusti.

Markos je slijedio svoju majku u njezin pretrpani dom, gdje su naslonjači raznih uzoraka stajali na sagovima istkanima raznim ornamentima. Markosa su od toga prizora zaboljele oči. Razumio je zašto njegov otac provodi toliko mnogo vremena izvan kuće brinući se o svome malom imanju i boraveći u kafenionu, kamo je odlazio da vidi svoje prijatelje i igra tavli. Sve ga je to više opuštalo nego boravak u kući.

Markos je svoj stan držao gotovo praznim. Imao je malo stvari. Sve je moralo imati praktičnu primjenu. Drangulije, koje su njegovoj majci pružale sigurnost, za njega su predstavljale svetogrđe. Čak je i cvjetni stolnjak, koji je željela staviti na njegov stol da malo uljepša prostor, bio više nego što je mogao podnijeti.

‚Imala sam tako uznemirujuću noć, leventi mou‛ rekla je kad je pred njih postavila male šalice.

Često je Markosu u povjerenju pričala o svojim snovima. Njezina supruga, koji je spavao kao mrtvac, nisu zanimale te stvari. On je otišao sat ranije.

‚A prošle večeri bilo je i jako ljutitih glasova‛, dodala je. ‚Ne znam što se točno dogodilo, leventi mou, ali ništa dobroga, ništa lijepoga.‛

Njezin joj sin nije želio reći da ju je vjerojatno omela prava svađa između Christosa i njegovih prijatelja. Činilo mu se da se ne isplati uznemiriti ju time. Ako bi ikada iskrsnula tema enosisa, Irini bi skrenula razgovor na nešto drugo. Nije željela da njezini sinovi imaju ikakve veze s politikom ili nasiljem. Te su stvari prijetile da u onim

groznim godinama razore otok, a vjerovala je da to mogu i sada. Ništa se nije do kraja riješilo.

Markos je pomilovao ruku svoje majke koja je počivala na stolu. Njezina je koža bila tanka poput papira, a preko njezinih su se zapešća protezale ogrebotine. Prešao je prstima preko njih.

‚Što si to učinila, mamma!‛

‚Samo sam se malo ogrebla obrezujući lozu‛, odgovorila je. ‚Ništa ozbiljno. Kad si u mojim godinama, treba ti dugo da zacijeliš.‛ Markos je pogledao svoju glatku kožu. I njegov je otac uvijek imao grube, izranjavane ruke i želio je izbjeći da i njegove izgledaju tako.

U posljednje vrijeme, kad bi Markos otišao brijaču da ga podšiša (iako je toga ljeta pustio da njegova svilenkasta kosa izraste puno dulja), dao bi i da mu obave manikuru. Uredili bi mu kožicu oko noktiju i ulaštili nokte. Ispod njih nije bilo ni trunke prljavštine. Nakon svakodnevne masaže maslinovim uljem izgledali su nevino, gotovo nalik na dječje. Markosu su te savršene ruke svjedočile o njegovu uspjehu pokazujući da njima nikada nije podigao ništa teže od olovke.

‚Tse! Tse! Tse!‛

Njegova je majka hranila Mimikosa sjemenjem.

‚Tse! Tse! Tse! Kako su one biljke koje sam ti dala?‛ upitala je jedva zastavši između obraćanja ptici i sinu. ‚Jesi li se sjetio da ih zaliješ?‛

Nasmiješio se. ‚Mamma, znaš da nisam. Žao mi je. Imao sam toliko mnogo posla...‛

‚Jako puno radiš, leventi mou, mnogo radiš. Nemaš vremena ni za neku lijepu djevojku?‛

‚O, mamma...‛

voli svoga sina, ali Markosa je bilo lako obožavati zbog njegova lijepog izgleda. Milovala ga je po obrazu kao što je činila još otkako je bio beba, a onda mu dopustila da uzme njezinu ruku i poljubi ju.

‚Samo se čuvam dok ne upoznam neku lijepu poput tebe‛, rekao joj je zadirkujući ju.

‚Da, dušo moja, samo nemoj se čuvati predugo.‛

Poput svake majke, i ona je bila nestrpljiva. Njezina je kći već dvije godina bila udana, ali ona bi bila vrlo sretna kad bi njezin stariji sin sebi našao ženu. Stvari bi se trebale događati po nekakvome prirodnom poretku, a osim toga, njemu je sada bila dvadeset i osma.

Bila je ponosna što njezin sin ima posao u najotmjenijemu hotelu u gradu. Bila joj je to jedna od utjeha prilikom preseljenja sa sela u Famagustu. Oduvijek je znala da Markos neće biti zadovoljan polaganim, napornim životom brige o stablima naranči. Možda u školi nije imao dobre ocjene, ali bistar je i bila je sigurna da pred njim leži obećavajuća budućnost.

Markos je ustao da ode.

‚Pogledaj samo kako otmjeno izgledaš!‛ rekla je prošavši dlanom niz njegove revere. ‚Izgledaš predivno u tome odijelu! Poput pravoga biznismena.‛

‚Večeras je veliko otvorenje‛, rekao je uzevši ju za ruku. ‚Papacoste imaju primanje i na njemu očekuju mnogo VIP-ova.‛

‚Kako uzbudljivo.‛ Njegova je majka sinula od ponosa što će njezin sin biti u takvome društvu. ‚Tko dolazi? Reci mi tko će biti tamo.‛

Njegova je majka posredno živjela kroz karijeru svoga sina. Nikada nije bila u Rajskoj plaži i znala je da postoji još manja mogućnost da će ikada posjetiti Praskozorje, ali uvijek je željela znati što se događalo u tim velikim hotelima. Irini Georgiou kupit će sljedeće izdanje mjesnih novina i izrezati slike s toga događaja, koji će gotovo sigurno biti na naslovnici.