Naslov originala VICTOR HUGO LES MISERABLES * PreveoLJUBO WIESNER * OpremioJOSIP VANIŠTA ČETVRTI DIO
IDILA U ULICI PLUMET I EPOPEJA U
ULICI SAINT-DENIS
KNJIGA PRVA
Nekoliko strana povijesti
DOBRO SKROJENO
Godina 1831. i godina 1832, dvije godine, koje se odnose neposredno na srpanjsku revoluciju, pripadaju svakako me-đu najosobitije i najupadljivije godine u povijesti. Izmeme-đu onih, ikoje im prethode, i onih, ikoje slijede za njima, te su dvije godine kao dvije planine. U njima ima ponora. Dru-štvene mase, sami slojevi civilizacije, čvrsta skupina interesa naslaganih jedni na druge i tijesno povezanih, vjekovni pro-fil stare francuske formacije, pojavljuju se u njima i svaki čas iščezavaju kroz burne oblake sustava, strasti, teorija. Ovo pojavljivanje i iščezavanije nazivalo se riječima otpor i po-kret. U razmacima vidimo, kafco se u njima ljeska istina, ovaj dan čovječje duše.
Ova znamenita epoha prilično je ograničena i već je dosta daleko od nas, da bismo joj danas lako mogli pohvatati glavne crte.
Ali pokušat ćemo.
Restauracija je bila jedna od onih prijelaznih faza, koje nije lako definirati, u kojima ima umora, zujanja, šapata, spavanja, huke, i koje nisu ništa drugo do čas, kad jedna ve-lika nacija dođe do jednog trenutka odmora. Ovakve su epohe osobite i varaju političare koji bi htjeli da ih izrabe u svoju korist. U početku nacija (traži samo odmor, postoji tek jedna sveopća želja za mirom; viđa se samo jedna ambicija, biti malen. To znači ostati na miru. Bilo je, hvala bogu,
do-sta velikih događaja, velikih slučajeva, velikih doživljaja, ve-likih ljudi, bilo ih je preko glave. Ljudi bi najvoljeli zamije-niti Cezara za Prusiasa i Napoleona za kralja Yvetotskog. »Kaiko je to bio dobar, miran kralj!« Išlo se od rane zore, pa je sad došlo veče jednog teškog i dugog dana; prva izmjena učinjena je s Mirabeauom, druga s Robespierreom, treća s Bo-naparteom; nastupio je umor. Svaki traži krevet.
Umorna požrtvovanja, ostario heroizam, zasićene ambicije, stvorena bogatstva — traže, ištu, vape, zahtijevaju, šta? Utočište. Oni ga imaju. Oni dobivaju mir, -tišinu, besposlicu — zadovoljni su. Međutim u isto vrijeme neke činjenice izbi-jaju, razpoznaju se i lupaju na njihova vrata. Ove su činje-nice izišle iz revolucije i rata, one postoje, žive, imaju prava da se nastane u društvu, i nastanjuju se: i u prvo su vrijeme ove činjenice samo podstanari i posrednici, koji pripremaju stan za principe.
Onda evo, kako to izgleda političkim filozofima:
U isti mah, ikad umorno ljudstvo traži odmora, izvršena djela traže jamstvo. Jamstvo za djela je isto, što i mir za ljude.
To Engleska traži od Stjuartovića poslije Namjesništva; to Francuska traži od Bourbonsa poslije Carstva.
Ova su jamstva potreba vremena. Treba ih dati. Vladari ih »oktroiraju«, no zapravo ih donosi sila neophodnosti. To je duboka istina, koju je ikorisno znati, a ikoju su Stjuartovi-ći znali već 1660, dok je Bourbonsi 1814. nisu čak još ni na-slutili.
Porodica sudbinom određena, ikoja se vratila u Francusku kad se Napoleon srušio, bila je tako fatalno naivna, da je vjerovala, kako je ona to dala, i da ono, što je jednom dala, može uzeti i natrag; da kuća Bourbon ima božansko pravo, a Francuska da nema ništa; i da politička prava, dana u po velji Ljudevita Osamnaestog, nisu ništa drugo nego tek jedna grana božanskog prava, koju je Bourbon odrezao rukom i ljupko pružio narodu, do dana ikad se kralju bude opet pro htjelo da je uzme. Međutim, po nezadovoljstvu koje je taj'po klon izazvao, morala je kuća Bourbon osjetiti, da poklon ni je dolazio baš od nje. ]. ■■•■ ■■'■
8
Kuća Bourbon bila je zajedljiva u devetnaestom vijeku. Mrštila se na svaki razvitak naroda. Da se poslužimo pro-stačkom, to jest narodnom i istinitom riječju, ona je pravila kiselo lice. Narod je to vidio.
Vjerovala je da je snažna, jer se jedno carstvo razrušilo pred njom kao kazališne 'kulise. Nije zapažala, da je i ona sama bila donesena na isti način, kao kulisa. Nije vidjela da je i ona u istoj ruci koja je uklonila Napoleona.
Vjerovala je da ima (karijeru, jer je imala prošlost. Ona se varala. Ona je imala tek jedan dio prošlosti; cjelokupna prošlost bila je Francuska. Korijen francuskoga društva ni-kako nije bio u ikući Bourbon, već u narodu. Ovo tajanstveno i živo korijenlje ne sačinjava pravo jedne porodice, nego po-vijest jednog naroda. Njega, toga korijenja, bilo je posvuda, osim ispod prijestolja.
Kuća Bourbon bila je za Francusku krvavi i slavni čvor u njenoj povijesti, ali nije bila glavni elemenat njene sudbi-ne i potrebna osnova njesudbi-ne politike. Moglo se biti i bez Bo-urbona; bez njih se i bilo dvadeset i dvije godine; bilo ije da-kle i prekida, a oni to nisu ni slutili. Kaiko su se varali oni, koji su uobražavali da je Ljudevit Sedamnaesti vladao 9. ter-midora i da je Ljudevit Osamnaesti vladao na Marengu! Ni-kada od početka povijesti nisu vladari bili tako slijepi pred djelima i udjelom božanske vlasti. Nikada ova težnja od do-lje, koja se naziva pravo naroda, nije ovako poricala pravo od gore.
Glavna sitvar, koja je dovela ovu porodicu dotle da stavi ruku na jamstva »oktroirane« 1814, na ustupke, kako ih je ona nazivala — žalosna stvar! Ono, što je ona nazivala svo-jim ustupcima, to su bila naša osvojenja; ono, što je ona na-zivala našim prisvajanjem, to su bila naša prava.
Kad joj se učinilo da je došlo za to vrijeme, restauracija, zamišljajući sebe da je pobjednik Bonaparte i da ima korijena u zemlji, to jest računajući se za jaku i duboku, odjednom ustade u svoju obranu i zadade udarac. Jednog dana stade pred Francusku i podižući glas ospori i zajednička i posebna prava, narodu suverenost, građaninu slobodu. Drugim
riječima, ona je poricala narodu ono, što ga je činilo naro-dom, građaninu ono, 'što ga je činilo građaninom.
U tome je bila osnova onoga čuvenoga čina, koji se nazi-vao Srpanjska uredba.
Restauracija pade.
Ona je pala s pravom. Međutim, recimo iskreno, ona nije bila baš sasvim neprijateljska prema svim oblicima napretka. Velike su se stvari odigravale, ona je stajala po strani.
Pod restauracijom se narod bio -navikao na mirno raspra-vljanje, čega nije bilo u republici, i na veličinu u miru, čega opet nije bilo za vrijeme carstva. Slobodna i jaka Francuska hrabrila je druge narode u Evropi. Revolucija je vodila riječ pod Robespierreom; top je imao riječ pod Bonaparteom; pod Ljudevitom Osamnaestim i Karlom Desetim došao je red na inteligenciju. Vjetar je prestao, baklja se opet rasplamsala. Vidjelo se kako treperi na vedrim vrhuncima čista svjetlost duhova. Prizor veličanstven, koristan i divan. Za vrijeme od petnaest godina, u potpunome miru, nasred javnih mjesta, vidjelo se 'kako rade oVi veliki principi, stari za mislioce, novi za državnike; jednakost -pred zakonom, sloboda savjesti, sloboda riječi, sloboda štampe, pristupačnost sviju sposob-nosti svima funkcijama. Tako je išlo do 1830. Bourbonsi su bili oruđe civilizacije, koje se slomilo u rukama providnosti.
Pad Bourbonsa bio je pun veličine, ne s njihove strane, već sa strane naroda. Oni napustiše prijestolje s ozbiljnošću, ali bez ugleda; njihov silazak u mrak nije bilo jedno od onih svečanih iščezavanja, ikoja ostavljaju sjetnu emociju u po-vijesti, to nije bilo sablasni mir Karla Prvog, ni orlovski krik Napoleonov. Oni su iščezli, to je sve. Skinuli su krunu, ali nisu zadržali aureolu. Bili su dostojanstveni, ali nisu bili uzvišeni. Njihovoj nesreći nedostajalo je u izvjesnoj mjeri veličanstvenosti. Karlo Deseti za vrijeme putovanja u Cher-bourg, dao je, da se od okrugloga stola napravi četverouglast, brinući se više za etiketu, ikoja je bila u opasnosti, nego za monarhiju, koja se rušila. Ovo sitničarstvo žalostilo je odane ljude koji su ih voljeli, i ozbiljne ljude ikoji su poštovali njihovu rasu. Prost narod je >bio divan. Narod, napadnut jed-noga jutra oružanom irukom, nekom vrstom kraljeve
pobu-ne, osjeti više snage nego ljutine. Obrani se, zadrža se, vrati stvari na svoje mjesto, vladu u zakon. Bourbonse u progon-stvo, jao! I zaustavi se. On uze staroga kralja Karla Desetog, ispod neba, kaje je zaštićivalo Ljudevita Četrnaestog, i po-lako ga spusti na zemlju. On se dotakao kraljeve ličnosti sa žalošću i ozbirnošcu. To nije bio jedan čovjek, to nije bilo nekoliko ljudi, to je bila Francuska, cijela Francuska, po-bjedonosna Francuska opijena pobjedom, koja se, izgledalo je, sjećala i izvodila pred očima cijeloga svijeta ove ozbiljne riječi Guillaume du Vaira poslije dana barikade: — »Lako je onima, koji su navikli da se dotiču milosti velikih i da ska-kuću kao ptica, s grane na granu, s jedne nesretne sudbine na drugu cvjetnu, da se pokažu drski prema svojim vlada-rima u nesreći, ali za mene će biti uvijek dostojna poštova-nja sudbina mojih kraljeva, a pogotovo ucviljenih.«
Bourbonsi su ponijeli poštovanje, ali nitko ne požali za njima. Kao što smo malo prije rekli, njihova je nesreća bila veća od njih. Izbrisali su se na obzorju.
Srpanjska revolucija imala je odmah prijatelje i neprija-telje na cijelom svijetu. Jedni joj poletješe u susret s odu-ševljenjem i radošću, drugi okrenuše glavu, svaki prema svo-joj prirodi. Evropski vladari, sove u ovoj zori, povrijeđeni i preneraženi, zatvoriše oči u prvi čas, a onda ih otvoriše, samo da zaprijete. Razumljivi užas. Ova čudna revolucija je-dva da je i bila udarac; ona nije dala pobijeđenom kraljev-stvu čak ni tu čast da se prema njemu ponaša kao neprija-telj i da prolije njegovu krv. U očima despotskih vlada sr-panjska je revolucija imala tu pogrešku, što je bila strašna i ostala blaga. Ništa se uostalom nije ni pokušalo ni podu-zelo proti njoj. Najnezadovoljniji, najogorčeniji, najuzdrhta-liji je pozdraviše. Ma kakav bio naš egoizam i naša srdžba, neko tajanstveno poštovanje izbija iz događaja, u kojima se osjeća suradnja nekoga, koji radi uzvišenije nego čovjek.
Srpanjska revolucija je trijumf prava, koje obara činje-nicu. Stvar puna veličanstvenosti.
Pravo, koje obara činjenicu. Otuda sjaj revolucije 1830, otuda i njezina blagosit. Pobjedonosno pravo nema nikakve potrebe da bude nasilno.
Pravo, to je pravda i istina.
Svojstvo prava, to je ostati vječito lijep i čist. Činjeni-ca, čak najpotrebnija po spoljašnosti, čak najbolje primljena od suvremenika, ako postoji samo kao činjenica i ako sadr-ži samo malo prava ili nimalo prava, određena je neminovno da postane vremenom nakazna, odvratna, možda, štaviše, monstruozna. Ako hoćete da odjednom vidite, do kojega stupnja nakaznosti može doći jedna činjenica, gledana iz vi-šestoljetne perspektive, pogledajte Machiavellija. Machiavelli nije nipošto neki zli duh, ni demon, ni nekakav podli i bijedni pisac; on je tek jedna činjenica i to ne samo talijanska či-njenica, nego evropska čiči-njenica, činjenica šesnaestog Vijeka. Izgleda nam odvratna, a i jest to, kraj moralne ideje devet-naestog vijeka.
Ova borba između prava i činjenice traje već od postanka društva. Svršiti borbu, spojiti čistu ideju s ljudskom stvar-nošću, učiniti da na miran način prodre pravo u činjenicu i činjenica u pravo — eto, na tome rade mudraci.
II
SLABO SAŠIVENO
Ali drugo je posao mudrih, a drugo je posao vještih. Revolucija od 1830. naglo se zaustavila.
Čim jedna revolucija doživi brodolom, vješti raskomada-ju olupinu.
Vješti su u naše vrijeme dali sami sebi ime državnika; tako da je ta riječ, državnik, naposljetku postala pomalo ulična riječ. Neka se doista ne zaboravi: itamo, gdje je samo vještina, neizbježivo je sitničarstvo. Reći: vješti, to je ikao i reći: osrednji.
Isto tako, reći: državnici, to je često puta, ikao da biste re-kli: izdajnici.
Ako je vjerovati vještima, revoluciji, kao što je bila sr-panjska, presječene su žile; potrebno je brzo vezati. Pravo, proklamirano na velika zvona, ljulja se. I zato, kad se
jed-12
nom pravo učvrsti, treba utvrditi državu. Kad je osigurana sloboda, treba pomišljati na vlast.
Ovdje se mudri ne razlikuju od vještih, ali počinju bi-vati nepovjerljivi. Vlast, dobro. No prije svega, što je ito vlast? Zatim, odakle ona potječe?
Vješti kao da ne čuju promrmljane primjedbe, i nasta-vljaju svoj manevar.
Po mišljenju tih političara, vrlo dosjetljivih da onome što iskorišćuju stave masku nužnosti, prva potreba jednoga na-roda poslije revolucije, kad je taj narod sastavni dio jednog monarhijskog 'kontinenta, jest u itome, da nabavi jednu di-nastiju. Na taj način, vele oni, može doći do mira poslije re-volucije, to jest narod dobiva vremena da previje rane i po-pravi kuću.
Ali nije uvijek lako nabaviti dinastiju.
Po nuždi, prvi genijalni čovjek na koga se naiđe ili čak prvi bogataš, poslužit će za kralja. Za prvi slučaj imate Bo-napartea, a za drugi Iturbidea.
Ali svaka, makar koja porodica, na koju se naiđe, ne mo-že poslužiti ikao dinastija. Postoji neizbježivo izvjesna koli-čina starosti u rasi, i bora vjekova ne može se stvoriti tek onaiko, na brzu ruku.
Ako se čovjek postavi na gledište »državnika«, razumije se sa svom potrebnom rezervom: ikoje su poslije jedne revo-lucije odlike kralja, koji je iz nje proizašao? On može biti i korisno je da bude revolucionar, to jest da je osobno su-djelovao u revoluciji, da je umiješao svoje prste u nju, da se u njoj pokazao ili odlikovao, da je dodirnuo njenu sjekiru ili zamahnuo njenim mačem.
Koje su odlike jedne dinastije? Ona mora biti narodna, to jest revolucionarna iz distance, ne po izvršenim djelima, već po prihvaćenim idejama. Ona mora imati prošlost i biti povijesna, mora imati budućnost i biti simpatična.
Sve nam ovo tumači, zašto se prve revolucije zadovolja-vaju time da nađu čovjeka, Cromvvella ili Napoleona; i zašto druge neminovno hoće da nađu porodicu, kuću Brunsvvicka ili kuću Orleansa.
Kraljevske su ikuće slične onim kaučukovim stablima u Indiji, čija svaka grana, spuštajući se do zemlje, hvata ko-rijen u njoj i sama postaje novo stablo. Svaka grana može postati dinastija. Pod jedinom pogodbom, da se spusti do naroda.
Takva je teorija vještih.
Evo, dakle, u čemu je sva vještina: učiniti, da se jednom uspjehu pridoda malo glas jedne katastrofe, da bi oni, koji se njime koriste, i strepili od njega; začiniti s malo straha jedan korak napretka; povećati luk prijelaza do usporava-nja progresa; načiniti malo bljutavom tu zoru; denuncirati i naglasiti surovosti oduševljenja; sasjeći uglove i nokte; va-tirati trijumf; umotati pravo; poviti Golijata, to jest narod u flanel i što prije ga metnuti da spava; nametnuti mu dijetu njegovu pretjeranom zdravlju; staviti Herkula na mali obrok oporavljanja; svesti događaj na prosto prečišćavanje stvari; ponuditi duhovima žednim ideala taj nektar ublažen lipovim čajem; osigurati se protiv suvišnog uspjeha; snabdjeti revoluciju zastorom.
1830. se poslužila ovom teorijom, koja je već bila primi-jenjena u Engleskoj 1688.
1830. je revolucija zaustavljena na pola puta. Polovina na-pretka; skoro pravo. Ali logika ne zna za »otprilike«; apso-lutno, kao što sunce, ne zna za svijeću.
Tko zaustavlja revolucije na pola puta? Buržoazija. Zašto?
Zato, što je interes buržoazije dosegao do zadovoljenja. Jučer je to bila glad, danas je podmirenost, sutra će biti za-sićenost.
Pojava iz 1814, poslije Napoleona, ponovila se 1830, poslije Karla Desetog.
Htjelo se pogrešno, da se od buržoazije načini klasa. Bur-žoazija je prosto naprosto zadovoljeni dio naroda. Buržuj je čovjek koji sada ima vremena da sjedne. Jedan stolac nije jedan stalež.
Ali kad on hoće da sjedne prebrzo, može se zaustaviti i sam korak ljudskoga roda. To je često bila pogreška buržo-azije.
14
Ne može se biti jedna klasa zato, što se čini jedna pogre-ška. Egoizam ne može biti mjerilom podjele u društvenom poretku.
Uostalom, treba biti pravedan čak i prema egoizmu. Po-slije potresa od 1830. onaj dio naroda koji se zove buržoazija, nije značio inerciju (mrtvilo), koja ide za ravnodušnošću i lijenošću i u kojoj ima pomalo srama; nije to bio san, koji pretpostavlja časoviltu zaborav kao u spavanju; bio je to zastoj.
Zastoj je riječ koja ima dvostruki smisao, čudnovat i tako reći protuslovan: čete u maršu, to jest pokret; stajanje, to jest odmor.
Zastoj je oporavljanje snaga; odmor, oboružan i budan; izvršena stvar, koja postavlja straže i drži se na oprezu. Za-stoj pretpostavlja borbu jučer i borbu sutra.
To je međutim između 1830. i 1848.
Ono, što mi ovdje zovemo borba, može se isto tako na-zvati progres.
Potreban je, dakle, bio buržoaziji, kao i državnicima čo-vjek, koji bi izrazio ovu riječ: zastoj. Jedan — Premda — Ipak. Jedna pomiješana individualnost koja znači revoluciju i znači stalnost, drugim riječima koja bi utvrdila sadašnjost očevidnim dovođenjem u slklad prošlosti s budućnošću.
Taj se čovjek »nametao sam po sebi«. Zvao se Ljudevit Filip Orleanski.
Onih 221 izabraše Ljudevita Filipa za kralja. Lafavette je primio na sebe posvećenje. On ga nazva najboljom
republi-kom. Parišku vijećnicu zamijeni Reimska katedrala.
Ovo zamjenjivanje potpunoga prijestolja polu-prijesto-lom, to je bilo »djelo 1830-te«.
Kad vješti dovršiše svoj posao, pojavi se ogromna pogre-ška njihova rješenja. Sve je to bilo izrađeno izvan apsolut-noga prava. Apsolutno pravo doviknu: Prosvjedujem! a onda — strahovita stvar — povuče se u mrak.
III
LJUDEVIT FILIP
Revolucije imaju strašnu ruku; udaraju čvrsto i biraju dobro. Čak i onda, ikad su nepotpune, kad su izrođene, kad su reducirane na stanje nezrele revolucije, kao revolucija od 1830, ostaje im gotovo uvijek dosta bistroumnosti, da ne pro-padnu sasvim. Njihovo zastranjivanje nikad ne znači odri-canje.
Ipak, ne hvastajmo se previše. I revolucije se gdjekada varaju, i mogle su se vidjeti ozbiljne pogreške.
Vratimo se revoluciji od godine 1830. Ona je u svome kre-tanju s puta imala sreće. U ustanovi, ikoja se nazvala red po-slije naglo presječene revolucije, kralj je vrijedio manje od kraljevstva. Ljudevit Filip je bio rijedak čovjek.
Sin jednoga oca, ikome će povijest sigurno priznati ola-kotne okolnosti, ali toliko dostojan hvale, koliko je taj otac bio dostojan pokude; imao je sve privatne vrline i mnoge javne vrline; brinuo se za svoje zdravlje, svoje imanje, svoju osobu, svoje poslove; iznao je vrijednost jedne minute, ali ne uvijek i vrijednost jedne godine; umjeren, miran, tih, strp-ljiv; dobar čovjek i dobar iprinc; spavao je sa svojom ženom i imao u dvoru lakaje, kojima je bila dužnost pokazivati gra-đanima njegovu bračnu postelju — posve korektna supru-žanska hvalisavost, koja je postala korisna poslije starih ne-zakonskih veza starije grane; znao je sve evropske jezike, i što je još rjeđe, sve govore svih interesa, i govorio ih je; od-ličan predstavnik »srednje klase«, ali je bio iznad nje, jer je u svačemu bio veći od nje; fini duh, koji je sebe cijenio po krvi, iz koje je potekao, ali još više po svojoj bitnoj vrijed-nosti; osobenjak, koji se nazivao Orleanom, a ne Bourbo-nom; vrlo ponosni princ od krvi, dok je bio samo visočan-stvo, ali iskreni buržuj od dana ikad je postao veličanstvo; rasplinut u javnosti, kratak u intimnosti; govorilo se da je škrtac, ali to nije bilo dokazano; zapravo je on bio jedan od onih štediša, koji znadu biti široke ruke bilo za svoju ćud, bilo po dužnosti; književno obrazovan, ali malo osjetljiv za književnost; plemić, a ne vitez; jednostavan, tih i jak; cijela
16
porodica i cijela njegova kuća obožavali su ga; znao je divno ćaskati; državnik bez zabluda, u duši hladan, vođen uvijek neposrednim interesom, upravljajući sam onim, što mu je najbliže, nimalo osjetljiv, ali ni zahvalan, cijeneći bezobzirno više sposobnost nad osrednjima; vješt, da parlamentarnim većinama ospori pravo onih tajanstvenih manjina, koje glu-ho mumljaju pod prijestolom; neobuzdan, gdjekada neopre-zan u toj svojoj neopreznosti; plodan u sredstvima, u izra-zima lica, u maskama; -ulijevao je strah Francuskoj od Evro-pe i Evropi od Francuske; nesumnjivo, da je volio svoju ze-mlju, ali je još više volio svoju porodicu; više je cijenio vla-danje od vlasti, a vlast više od dostojanstva — osobina, kod koje je kobno to, što, udešavajući sve obzirom na uspjeh, dopušta lukavstvo i ne odbacuje sasvim ni niskost, ali kod koje je to dobro što može da sačuva politiku od prejakih su-koba, državu od slomova i društvo od katastrofa; brižljiv, uredan, oprezan, pozoran, oštrouman; gdjekada je samome sebi protuslovio i pobijao se; smion protiv Austrije u Anco-ni, tvrdoglav protiv Engleske u Španjolskoj, bombardira Ant-weripen i isplaćuje Pritcharda; uvjereno je pjevao Marseil-laiseu; nepristupačan klonulosti, umorima, smislu za lijepo i za ideale, prenaglim velikodušnostima, utopiji, fantazijama, srdžbi, taštini, bojazni; imao je sve odlike osobne neustra-šivosti; general kod Valmvja, vojnik kod Jemmapesa; osam puta izložen napadajima atentatora i uvijek nasmijan; hrabar kao kakav grenadir i smion kao kakav mislilac; uznemiren jedino pred izgledima jednog evropskog potresa i nesposoban za velike političke pustolovine; uvijek spreman da stavi na kocku svoj život, ali ne i svoje djelo; skrivajući volju pod maskom utjecaja, da bi ga slušali više kao inteligenciju nego kao kralja; obdaren sposobnošću promatrača, ali ne i vođe; malo je pažnje posvećivao duhovima, ali se znao naći s lju-dima, to jest morao je da vidi prije nego će prosuditi; brz i pronicav zdravi razum, praktična mudrost, laka rječitost, iz-vanredno pamćenje, neprestano je vadio iz toga pamćenja, u čemu je jedino sličan Cezaru, Aleksandru i Napoleonu; znao je činjenice, pojedinosti, datume, osobna imena; ali nije znao težnje, strasti, različite genije gomile, unutrašnje
prohtjeve, skrivena i mračna podizanja duša, jednom ri-ječi sve ono, što bi se moglo nazvati nevidljivim stru-jama savjesti; primljen od površine, ali malo u slozi s du-binom Francuske; izvlačio se uvijek finoćom; previše je upra-vljao, ali nije dosta vladao; bio je sam sebi prvi ministar; bio je pravi virtuoz u tome, da od sitnica stvarnosti pravi zapreku ogromnosti ideja; u svoju istinsku stvaralačku sposobnost za civilizaciju, red i organizaciju miješao je nekakav duh pa-ragrafskog sitničarenja; osnivač i branitelj jedne dinastije; u njemu je bilo nešto od Karla Velikog, a nešto od običnog odvjetnika; sve u svemu, jedna visoka i originalna figura, princ koji je znao reprezentirati vlast i posred uznemirene Francuske, i silu kraj sve zavisti Evrope, Ljudevit Filip će biti uvršten među prve ljude ovoga vijeka, a bio bi stavljen u isti red s najistaknutijim vladarima u povijesti, da je malo više volio slavu i da mu je osjećaj za ono što je veliko, bio isto tako razvijen kao osjećaj za ono, što je korisno.
Ljudevit Filip bio je lijep, pa iako je već bio ostario, ostao je još uvijek ljubak; snije se uvijek sviđao narodu, ali zato uvijek gomili. Nedostajalo mu je veličanstvo; nije nosio ni krunu, premda je bio kralj, ni bijelu kosu, premda je bio sta-rac. Njegov način općenja s ljudima bio je iz starog režima, a njegove navike iz novog, dakle mješavina plemstva i bur-žujstva, što je i priličilo za 1830. Ljudevit Filip je bio vlada-jući prelaz; bio je sačuvao stari izgovor i staru ortografiju, koju je stavljao u službu modernih mišljenja; volio je i Polj-sku i MađarPolj-sku, ali je pogrešno pisao imena njihovih naroda. Nosio je odijelo narodne garde kao Karlo Deseti i lentu po-časne legije kao Napoleon.
Rijetko je išao u crkvu, slabo u lov, a u operu nikada. Nije se oduševljavao ni za popove, ni za lovačke pse, ni za bale-rine, što mu je pribavilo građansku popularnost. Nije imao dvora. Izlazio je na ulicu s kišobranom ispod ruke, i ovaj je kišobran dugo vremena sačinjavao dio njegove slave. Bio je pomalo zidar, pomalo vrtlar, pomalo liječnik; pustio je krv jednom postiljonu, koji je bio pao s konja; Ljudevit Filip nije izlazio nikada bez kirurškog nožića, kao ni Henrik Treći bez bodeža. Rojalisti su se rugali ovome smiješnome kralju, prvome, koji je pustio krv radi liječenja.
18
Među nepravdama, koje je povijest učinila Ljudevitu Fi-lipu, treba svakako odbiti jedan dio i priznati kao posve opravdanu kritiku. Ima tu nešto što sumnjiči kraljevstvo, nešto što sumnjiči vladu, nešto što sumnjiči kralja. Demo-kratska prava ukinuta, briga o napretku stavljena na drugo mjesto, prosvjedi ulice silom ugušivani, umirivanje pobuna vojskom, prelko uzbuna prelazi se oružjem, ulica Transpo-nain, ratni savjet, poništavanje stvarne zemlje pravnom ze-mljom, dionička uprava s tri stotine hiljada privilegiranih, sve su to zloupotrebe kraljevstva; Belgija odbijena, Alžir su-više surovo osvojen i, kao i Indija od Engleza, s su-više barbar-stva nego civilizacije, neodržana riječ prema Abd-el-Kaderu, Blaye, Deutz potkupljen. Pritchard plaćen, to je zloupotreba vlade; politika više porodična negoli nacionalna, to je zloupo-treba kralja.
Kao što se vidi, kad se sve to odbije, teret kraljev je umanjen.
Njegova je velika pogreška u ovome: on je bio skroman u ime Francuske.
Otkuda mu ta pogreška? Recimo to.
Ljudevit Filip je kao kralj bio suviše otac; to ispoljava-nje jedne porodice, koja ima da se razvije u dinastiju, plaši se svačega i neće da bude smetano, otuda pretjerana plašlji-vost, nesnosna narodu, koji je u svojoj građanskoj tradiciji imao 14. srpnja, a u vojničkoj tradiciji Austerlitz.
Uostalom, ako odbijemo dužnosti prema narodu, koje za-htijevaju da budu najprije ispunjene, ovu duboku nježnost Ljudevita Filipa prema porodici, njegova porodica ju je i za-služila. Njegova domaća družinica bila je divna. Vrlina je tu išla ispod ruke s talentima. Jedna od kćeri Ljudevita Filipa, Marija Orleanska, stavila je ime svoje među umjetnike, kao što ga je Karlo Orleanski stavio među pjesnike. Ona je od svoje duše bila sagradila jedan mramor, koji je nazvala Jean-ne d'Arc. Dva sina Ljudevita Filipa izvukla su Metternichu ovu demagošku pohvalu: To su mladi ljudi, kakvi se ne vide
često, i prinčevi, koji se ne viđaju nikako.
Evo, to je bez ikakvog prikraćivan ja i uveličavanja prava istina o Ljudevitu Filipu.
Biti princ Egalite (Jednakost), nositi u sebi protuslovlja restauracije i revolucije, imati onu nemirnu stranu revolucio-nara ikoji postaje miran u upravi, u tome je bila sreća Lju-devita Filipa godine 1830, nikada nije bilo zgodnije nagodbe između jednoga čovjeka i događaja, jedan je ulazio u drugo-ga, i kompromis je bio gotov. Ljudevit Filip, to je godina 1830. predstavljena u čovjeku. Tim više, što je on imao jednu veliku preporuku za prijestolje, naime, progonstvo. Bio je prognanik, lutalac, siromah. Živio je od svoga rada. U Švicar-skoj je ovaj apanažista najbogatijih imanja Francuske pro-dao jednog staroga konja da bi imao što jesti. U Reichenauu je davao satove iz matematike, dok mu je sestra Adelaide vezla i šivala. Ovakve uspomene, kad se vežu za jednoga kra-lja, oduševljavaju buržoaziju. On je svojim vlastitim rukama razrušio posljednju željeznu ćeliju u Mont Saint-Michelu koju je sagradio Ljudevit XI, a upotrebljavao ju je Ljudevit XV. Bio je drug Dumourieza, prijatelj Lafavettea; pripadao je jakobinskom klubu; Mirabeau ga je tapšao po ramenu; Dan ton mu je govorio: Mladi čovječe! Godine Devedeset treće, kad je navršio dvadeset četvrtu, prisustvovao je u Kon-ventu iz dubine jedne mračne lože suđenju Ljudevita XVI, tako zgodno nazvanog jadni tiranin. Slijepu oštrovidnost Re-volucije, koja lomi kraljevstvo u kralju i kralja s kraljev-stvom, gotovo i ne opažajući čovjeka u užasnoj preoptereće-nosti ideja, silnu oluju Skupštine pretvorene u sudnicu, na-rodni gnjev koji je ispitivao Capeta, koji nije znao šta bi od-govorio, strašno preneraženo ljuljanje ove kraljevske glave pod mračnim dahom, relativnu nevinost sviju za ovu kata-strofu, onih koji sude kao i onoga komu sude, sve je to on gledao i promatrao ovu vrtoglavicu; vidio je, kako se vjekovi redaju na optuženičkoj klupi Konventa; vidio je iza Ljude-vita XVI, ovoga nesretnog odgovornog prolaznika, kako se uspravlja u mraku strašni osuđenik, Monarhija; i u duši mu je bilo ostalo strahopoštovanje prema ovoj neograničenoj pravdi naroda, koja je gotovo isto tako bezlična kao i pravda gospodina Boga.
20
Trag, što ga je Revolucija bila ostavila u njemu, bio je dubok i izvanredan. U sjećanju mu je ostao živi otisak onih velikih godina, minuta za minutom. Jednog je dana pred jed-nim svjedokom, u koga nam je nemoguće posumnjati, iznio po sjećanju sva imena pod slovom »A« u abecednom popisu Ustavotvorne skupštine.
Ljudevit Filip je bio svijetli kralj. Za njegove je vlade bila štampa slobodna, govornica slobodna, a i savjest i riječ su bile slobodne. Rujanski su zakoni bili tako prorešetani da se kroz njih vidi. Premda je znao da vlast glođe svjetlost na pri-vilegijama, ipak je ostavio svoj prijestol izložen svjetlosti. Povijest će voditi računa o ovoj njegovoj ispravnosti.
Ljudevit Filip, kao i sve povijesne ličnosti, koje su sišle s pozornice, izložen je danas suđenju po ljudskoj savjesti. Njegovo suđenje je tek prvostepeno.
Čas, u kome povijest govori sa svojim punim poštovanja i slobodnim naglaskom, za njega još nije zazvonio; nije još došao trenutak, kad se može o ovome kralju izreći određeni sud; strogi i slavni povjesničar Louis Blanc je baš nedavno ublažio svoju prvu osudu; Ljudevit Filip je bio izabranik dviju epoha, jedne poluparlamentarne i druge polurevolucionar-ne, i u svakom slučaju, s višega gledišta, na koje treba da se stavi filozofija, mi mu ovdje ne možemo suditi onako, kako bi on mogao biti viđen s veće visine, (s izvjesnim ogradama u ime neograničenih demokratskih principa; <u očima neograničenog, izvan dva prava, na prvom mjestu prava čovjeka, na drugome mjestu prava naroda, sve drugo je nasilno prisvajanje; ali ono, što već sada možemo reći, budući smo učinili ove ograde, to je, da na kraju krajeva i na ma koji način ga mi prosuđivali, Ljudevit Filip, uzet sam za sebe s gledišta čovječanske dobrote, ostat će, da se poslužimo starinskim je-zikom stare povijesti, jedan od najboljih vladara, koji su ika-da sjedili na prijestolju.
Šta je dakle protiv njega? Upravo to prijestolje.
Oduzmite od Ljudevita Filipa kralja, ostaje vam kao čo-vjek. Taj čovjek je dobar. Gdjekada je dobar čak toliko, da je upravo divan. Često, usred najozbiljnijih briga, poslije
na ispunjenog borbom protiv sve moguće kontinentalne di-plomacije, dolazio je uveče u svoj stan, i onda, iscrpljen od umora, svladavan od sna, šta je radio? Uzimao je svežanj spi-sa i provodio noć u proučavanju kakvog kriminalnog proce-sa, nalazeći, da nešto znači zauzeti stav prema Evropi, ali da je mnogo značajniji posao iščupati jednoig čovjeka iz ruku krvnikovih. Uvijek se pravdao sa svojim čuvarom državnog pečata; branio je korak po korak zemljište oko giljotine od državnih tužilaca, tih brbljavaca zakona, kako ih je nazivao. Gdjekad su pokrivale njegov stol nagomilane hrpe spisa; on ih je sve pregledao i proučio; za njega je bilo užasno da na-pusti ove jadne napuštene glave. Jednog je dana rekao onom istom svjedoku, na koga smo se malo prije pozvali: Prošle
noći dobio sam sedmoricu. Za prvih godina njegove
vladavi-ne bila je smrtna kazna kao ukinuta, a podignuto stratište bilo je nasilje proti kralju. Kad je nestalo trga La Greve (staro pariško mjesto za izvršivanje smrtnih osuda), bio je usta-novljen jedan novi trg La Greve pod imenom Barriere Saint--Jacques; »praktični ljudi« osjetili su potrebu za jednom gi-ljotinom, tobože zakonitom; i u ovome je bila jedna pobjeda Kazimira Periera koji je predstavljao tjesnogrudnost buržo-azije, nad Ljudevitom Filipom koji je predstavljao njenu slo-bodoumnost. Ljudevit Filip je svojom rukom pisao bilješke i komentare uz Beccoriju. Poslije Fieschijeve sprave uzviknuo je: Šteta, što nisam bio ranjen. Bio bih mogao pomilovati. Jednom drugom zgodom, praveći aluziju na protivljenje svojih ministara, napisao je povodom jednog političkog osuđenika jednu od najplemenitijih figura našega doba: Njemu je
dano pomilovanje, ostaje mi samo da ga dobijem. Ljudevit
Filip je bio blag kao Ljudevit IX i dobar kao Henrik IV.
IV
PUKOTINE U TEMELJU
U času, u kojemu će drama koju ovdje iznosimo prodri-jeti u gustinu jednoga od tragičnih oblaka, koji pokrivaju po-četak vladavine Ljudevita Filipa, bilo je potrebno da nema dvosmislenosti i da se ova (knjiga izjasni o ovome kralju.
Ljudevit Filip preuzeo je kraljevsku vlast bez nasilja, bez svoga izravnog sudjelovanja, činjenicom jednog revolucionar-nog obrata, sasvim različitog od stvarrevolucionar-nog cilja revolucije, u kojoj on, vojvoda od Orleana, nije imao nikakve osobne ini-cijative. On je rođen kao kraljević i držao se izabranikom za kralja. Nikako nije on sebi sam dao ovaj mandat; nije ga nikako sam uzeo; njemu je samo ponuđeno i on je primio; uvjeren, sigurno s napravom, ali uvjeren, da je ponuda do-lazila po pravu i da je primanje dužnost. Otuda ona dobro-namjernost. Jer, velim sasvim savjesno, Ljudevit Filip je bio dobronamjeran u svome prisvajanju, i demokracija je bila dobronamjerna u svojim napadajima; množina užasa ikoja se izdvaja iz društvenih borba, ne opterećuje ni kralja, ni de-mokraciju. Sudar principa nalikuje na sudar elemenata. Ocean brani vodu, oluja brani uzduh; kralj brani kraljevstvo, demokracija brani narod; relativno, što je monarhija, odu-pire se apsolutnome, što je republika; društvo se krvavi pod ovim trenjem, ali ono, što je danas njegova patnja, bit će sutra njegovo iscjeljenje; u svakom slučaju, ovdje se neće nikako osramotiti oni, koji se bore; jedna od dviju strana nesumnjivo se vara; pravo nije, kao ono kolos na Rodu, na objema obalama u isti mah, s jednim stopalom u republici, drugim u kraljevstvu; ono je nedjeljivo i cijelo na jednoj strani; ali oni, koji se varaju, varaju se iskreno; slijepac nije kriv, kao što ni Vendeejac nije razbojnik. Krivimo dakle samo kohnost stvari u ovim strašnim sudarima. Ma kakve bile ove oluje, neodgovornost ljudska je tu umiješana.
Završimo ovo izlaganje.
Vlada od 1830. imala je odmah težaik život. Ona je mora-la, rođena jučer, da se bori danas.
Tek što se namjestila, svuda su se osjećali neodređeni pokreti.
Otpor se rodio odmah sutradan; možda je bio rođen još iste večeri.
Iz mjeseca u mjesec neprijateljstvo je raslo i od podzem-nog postajalo očevidno.
Srpanjska revolucija, zlo primljena izvan Francuske kod kraljeva, 'kao što smo već rekli, u Francuskoj se tumačila raznoliko.
Bog pruža ljudima svoju vidljivu volju u događajima, ne-jasan tekst napisan tajanstvenim jezikom. Ljudi ga odmah prevode, prevode na brzu ruku, netačno, s puno pogrešaka, praznina i izvrgnutog smisla. Vrlo malo duhova razumije bo-žanski jezik. Najoštroumniji, najmirniji i najdublji prevode ga polako i dok oni stignu sa svojim tekstom, posao je već odavna svršen; na tržištu je izašlo već dvadeset prijevoda. Iz svakog prijevoda izašla je jedna stranka, a iz svakog izvr-nutog smisla po jedna frakcija; i svaka stranka vjeruje, da je njezin tekst ispravan, a svaka frakcija da je u njezinim rukama svjetlost.
Često je i sama vlast tek jedna frakcija.
U svakoj revoluciji ima plivača koji plivaju protiv struje, uz vodu; to su stare stranke.
Kako su revolucije izišle iz prava revolta, stare stranke, koje se vežu za nasljedstvo po milosti božjoj, smatraju da imaju pravo revolta protiv njih. To je zabluda. Jer u revo-lucijama pobunjenik nije narod, nego kralj. Revolucija je sa-svim suprotna pobuni. Svaka revolucija, budući je sama po sebi jedno normalno izvršenje, sadrži u sebi svoju zakoni-tost, koju lažni revolucionari gdjekada sramote, ali koja se odupire, čak i onda kad je uprljana, i koja nadživljuje, čak i onda kad je iskrvavljena. Revolucije izlaze ne iz događaja, nego iz potrebe. Revolucija je vraćanje lažnoga na stvarno. Ona se dogodi zato što mora da se dogodi.
Stare legitimistioke stranke nisu manje napadale na re-voluciju od godine 1830, sa svom žestinom, koja proizlazi iz pogrešnog mišljenja. One su udarale strukovnjački, ondje, gdje je bilo najpodesnije da bude ranjena, na njene slabe
24
strane, na nedostatak logike; legitimisti su napadali tu re-voluciju zbog njenoga kraljevstva. Dovikivali su joj: Revo-lucijo, čemu ti kralj? Frakcije su slijepci, koji tačno gledaju.
Ovako su uzvikivali i sami republikanci. Ali kad je uzvik dolazio od njih, bio je logičan. Ono, što je bila zaslijeplje-nost kod legitimista, bila je oštrovidzaslijeplje-nost kod demokrata. Go-dina 1830. pogazila je obećanje, dano narodu. Rasrđena de-mokracija to joj je predbacivala.
Srpanjska se restauracija koprcala između napadaja pro-šlosti i napadaja budućnosti. Ona je predstavljala trenutak koji se hvatao ukoštac s jedne strane s monarhijskim vje-kovima, s druge strane s vječitim pravom.
Osim toga, obzirom na vanjske odnose, izišavši iz revolu-cije i opet postavši monarhija, godina 1830. je bila primora-na držati korak s Evropom. Sačuvati mir, ukloniti se kompli-kacijama. Suglasnost, tražena u protivnom pravcu, često puta je teža nego i sam rat. Iz ovih muklih nesuglasica, uvijek zauzdanih, ali koje neprestano gunđaju, rađa se oružani mir, ovaj posljednji rušilac civilizacije, sumnjiv sam sebi. Srpanj-sko se kraljevstvo propinjalo, iako je bilo u zaprezi evrop-skih kabineta.
Dotle u unutrašnjosti krajnja sirotinja, proletarijat, nad-nice, odgoj, kazneni sustav, prostitucija, položaj žene, bogat-stvo, bijeda, proizvodnja, potrošnja, porezi, trgovina, mone-ta, kredit, pravo kapitala, pravo rada, sva su se ova pitanja umnožavala iznad društva; užasan odsjek.
Izvan politiokih stranaka u pravom smislu javljao se je-dan drugi pokret. Vrenje demokratsko odgovaralo je vrenju filozofskom. Elita se osjećala zbunjenom kao i gomila; do-duše na drugi način, ali isto toliko.
Mislioci su razmišljali, dok se zemljište, to će reći narod, prolazeći kroz revolucionarne struje, treslo pod njihovim no-gama u nekom neodređenom epileptičnom grču. Ovi mislioci, jedni osamljeni, drugi sakupljeni u skupine i gotovo u jednu sektu, pokretali su društvena pitanja, miroljubivo, ali dubo-ko; kao mirni pioniri, koji su strpljivo gurali svoje rovove u dubinu vulkana, malo smetani muklim potresima i nasluće-nom lavom.
Ova mirnoća bila je vrlo lijep prizor u ovoj uzrujanoj epohi.
Ovi su ljudi ostavljali političarima pitanje prava; njih je zanimalo pitanje sreće.
Božanstvo ljudi, eto šta su oni htjeli izdvojiti iz društva. Oni su dizali materijalna pitanja, agrarna pitanja, pitanja industrije i trgovine gotovo na dostojanstvo religije. U civi-lizaciji, onakvoj kakva je načinjena, nešto malo Bogom, a mnogo ljudima, interesi su se kombinirali, gomilali i slagali, taiko da su obrazovali pravu tvrdu stijenu, strpljivo prouča-vanu od ekonomista, ovih političkih geologa.
Ovi ljudi, koji su se grupirali pod raznim nazivima, ali koji se mogu svi nazvati općim nazivom socijalisti, trudili su se da probiju ovu stijenu i da učine, da iz nje prokuljaju žive vode ljudskog blagostanja.
Od pitanja stratišta do pitanja rata, njihovi su radovi obuhvatali sve. Pravu čovjeka, proklamiranom po francuskoj revoluciji, oni su dodavali pravo žene i pravo djeteta.
Ne treba se čuditi, što iz raznih razloga nećemo ovdje raspravljati duboko i teorijski sva ona pitanja, koja je izno-sio socijalizam. Ograničit ćemo se tek na to, da upozorimo na njih.
Svi problemi, koje su isticali socijalisti, kao kozmogonij-ske vizije, zalutale sanjarije i misticizam, dadu se svesti na dva glavna problema:
Prvi problem: Proizvesti bogatstvo. Drugi problem: Razdijeliti ga.
Prvi problem sadrži pitanje rada. Drugi problem sadrži pitanje plaće.
U prvom problemu radi se o upotrebi snaga. U drugom o podjeli uživanja.
Iz dobre upotrebe snaga proizlazi politička moć. Iz dobre podjele uživanja proizlazi sreća pojedinaca. Pod dobrom podjelom treba razumjeti ne podjednaku, nego pravednu podjelu. Prava ravnopravnost je pravičnost. 26
Iz ove dvije kombinirane stvari, javna moć spolja, sreća pojedinca iznutra, proizlazi društveno blagostanje.
Društveno blagostanje, to će reći sretan čovjek, slobodan građanin, velika nacija.
Engleska je riješila prvi od ova dva problema. Ona je jalko dobro znala stvoriti bogatstvo; dijeli ga slabo. Ovo rje-šenje, koje je potpuno jednostrano, vodi neizbježivo ovim dvjema krajnostima: čudovišno bogatstvo, čudovišna bijeda. Sva uživanja pojedincima, svu oskudicu ostalima, to jest na-rodu; privilegiji, iznimke, monopol, feudalstvo, rađaju se iz samoga rada. Lažan i opasan položaj, koji gradi i temelji državnu snagu i veličinu na bijedi pojedinaca. Slabo sasta-vljena veličina, u kojoj su kombinirani svi materijalni ele-menti, među koje ne ulazi ni jedan moralni elemenat.
Komunizam i agrarni zakon drže, da su riješili drugo pi-tanje. Varaju se. Njihova dioba ubija proizvodnju. Jednaka podjela umrtvljuje utakmicu i prema tome rad. Ovu je po-djelu izvršio mesar, koji ubija ono, što dijeli. Ne možemo se, dakle, zaustaviti na ovim tobožnjim rješenjima. Ubiti bogat-stvo nije isto, što i razdijeliti ga.
Oba problema treba riješiti zajedno, pa da budu dobro riješena. Oba rješenja moraju biti kombinirana i moraju či-niti jednu cjelinu.
Riješite samo prvi problem, pa ste učinili isto, što i Ve-necija, učinili isto, što i Engleska. Imat ćete kao i Venecija jednu umjetnu nadmoć, ili kao Englesika materijalnu moć; bit ćete zli bogataš. Umrijet ćete nasilno, kao što je umrla Venecija, ili ćete otići u bankrot kamo ide Engleska. I svijet će vas puštati da umirete i padate, zato jer svijet pušta umi-rati i padati sve, što je čist egoizam, sve, što ne predstavlja za ljudski rod nikakvu vrlinu i nikakvu ideju.
Jasno je, da mi ovdje pod riječju Venecija i Engleska ne razumijemo narod, već društvenu strukturu; oligarhije, sta-vljene ispred naroda, a ne same narode. Narodi imaju uvijek naše poštovanje i naše simpatije. Venecija će se kao narod opet roditi; aristokratska Engleska će pasti, ali narodna En-gleska je besmrtna.
Pošto smo ovo rekli, nastavljamo dalje.
Riješite oba problema, ohrabrite bogate i zaštitite siro-mašne, ukinite bijedu, učinite kraj nepravednom izrabljiva-nju slabijega po jačemu, zauzdajte nepravednu zavidljivost onih 'koji su na putu prema onima koji su već stigli, razdije-lite matematički i bratski nadnice prema radu, uvedite bes-platno i obvezatno obrazovanje u djetinjstvu i načinite od nauke osnovu muškosti, razvijajte inteligencije uposlujući ruke, budite u isti mah jedan moćan narod i jedna porodica sretnih ljudi, demokratizirajte vlasništvo ne tako da ga uni-štavate, već tako da ga uopćavate na taj način, da svi građani bez iznimke budu vlasnici, stvar mnogo lakša nego što se misli; u dvije riječi: znajte proizvesti bogatstvo i znajte ga razdijeliti; i imat ćete zajedno materijalnu i moralnu veliči-nu i bit ćete dostojni, da se zovete Francuska.
Evo — izvan i iznad nekoliko sekta, ikoje su se odvajale — to je ono, što kaže socijalizam; to je ono, što on zapravo traži; to on skicira u duhu.
Divni napori! sveti pokušaji!
Ove doktrine, ove teorije, ovi otpori, neočekivana potre-ba državnika da računa s filozofima, pobrkana očevidnost napola viđena, potreba da se stvara nova politika u suglasju sa starim svijetom, bez mnogo nesuglasnosti s revolucionar-nim idealom, slutnja napretka providnog pod pobunom, par-lamenat i ulica, uravnotežiti kompetencije oko sebe, svoja vjera u revoluciju, možda neka eventualna rezignacija stvo-rena u neodređenom primanju jednoga definitivnog i višeg prava, svoja volja da ostane svoje rase, svoj porodični duh, svoje osobno poštenje — zadavali su gotovo bolnu brigu Lju-devitu Filipu, i on se, iako jak i hrabar, savijao pod teretom kralja.
Osjećao je pod svojim nogama jedno strašno raspadanje, koje, međutim, nije bilo pretvaranje u prašinu, jer Francuska je bila više nego ikad Francuska.
Mračna nagomilavanja oblaka pokrivala su obzorje. Neka čudna sjena, približavajući se sve više i više, širila se malo--pomalo na ljude, na stvari, na ideje; sjena, koja je dolazila od ljutine i od sistema. Sve, što je bilo na brzu ruku uguše-no, micalo se i vrilo. Gdjekada je savjest poštena čovjeka za-28
ustavljala dah, toliko je bilo zla u ovome zraku, u kome su se sofizmi miješali s istinama. Duhovi su drhtali u društve-noj strepnji kao lišće pred buru. Električna je napetost bila tolika, da je u prvim trenucima prvi, koji bi naišao, neki ne-poznati, bio osvijetljen. Zatim je opet padao večernji sumrak. U razmacima duboka i mulkla tutnjava, koja je pokazivala, koliko je gromova bilo u oblacima.
Prošlo je jedva dvadeset mjeseci od srpanjske revolucije. Godina 1832. bila se pojavila s prijetećim i ugrožavajućim iz-gledom. Oskudica u narodu, radnici bez kruha, posljednji princ Conde iščezao u mraku, Bruxelles progoni Nassauovce kao Pariz Bourbonse. Belgija se nudi jednom francuskom princu, a daje engleskom, ruska mržnja cara Nikole, iza nas dva demona na jugu, Ferdinand u Italiji, Miguel u Portugalu, zemlja se trese u Italiji, Metternich pruža ruku za Bolog-nom, Francuska vrijeđa Austriju u Anconi, na sjeveru neka vrlo kobna lupa čekića koji zakiva Poljsku u mrtvački lijes, u cijeloj Evropi rasrđeni pogledi vrebaju Francusku, sum-njiva saveznica Engleska gotova da uzme ono što visi, i da se baci na ono, što pada, pairstvo se zaklanja iza Beccarije da odbije četiri glave zakonu, cvjetovi ljiljana izgrebeni na kra-ljevim kolima, iščupani cvijet s crkve Notre-Dame, Lafavette umanjen, Laffitte upropašten, Benjamin Constant umire u sirotinji, Casimir Perier umire od iscrpljenih snaga; poli-tička bolest i društvena bolest pojavljuje se u isti mah u obje prijestolnice kraljevstva, jednoj prijestolnici misli, dru-goj prijestolnici rada; u Parizu građanski rat, u Lyonu rat robovski; u obje prijestolnice ista svjetlost lave; purpur kra-tera na čelu naroda; jug fanatiziran, zapad pobunjen, vojvot-kinja de Berry u Vendeeji, zavjere, urote, bune, kolera doda-vale su ovoj mračnoj graji ideja mračnu gužvu događaja.
ČINJENICE, OD KOJIH POVIJEST NASTAJE I KOJE POVIJEST NE ZNA
Pred konac travnja sve je bilo postalo ozbiljnije. Vrijeme se pretvorilo u ključanje. Od godine 1830. dogodila se ovdje--ondje po koja djelimična pobuna, brzo ugušena, ali koja se opet javljala, znak jednog proširenog unutrašnjeg prevrata, iapoljavalo se nešto strašno. Slutili su se nejasni i slabo osvi-jetljeni potezi jedne moguće revolucije. Francuska je gle-dala na Pariz; Pariz je gledao na Predgrađe svetog Antuna.
Predgrađe Svetog Antuna, potajno podgrijavano, počelo je da vrije.
Krčme u ulici Charonne — premda ova dva epitetona iz-gledaju čudno primijenjena na krčme — bile su ozbiljne i pune bure.
Tu se čisto i jasno dovodila u pitanje vlada. Tu se javno raspravljalo o tome, da li da se bije ili ostane u miru. Bilo je otraga isoba, u kojima su se radnici kleli, »da će izići na ulicu na prvi uzvik uzbune i da' će se tući, ne gledajući na brojno stanje neprijatelja«. Kad je jednom zakletva bila uze-ta, jedan čovjek, koji je sjedio u kutu krčme, »grmio je«:
Razumiješ li! ti si se zakleo! prisegao! — Gdjekad bi se ljudi
penjali na prvi kat u zatvorenu sobu, i tamo su se odigravali upravo slobodnozidarski prizori. Uvedeni je polagao zakletvu,
»da bi mu se učinila usluga kao i očevima porodice«. To je bila
formula.
U podzemlju su se čitale »prevratne« brošure. Oni
kunda-če vladu, govorila je jedna tajna redarstvena prijava iz toga
vremena.
Tu su se čule ovakve riječi: — Ne znam imena vođa. Mi
ostali znat ćemo ih istog dana dva sata prije. — Jedan radnik
je govorio: — Nas ima tri stotine, dajmo svaki po deset sua,
to će činiti sto pedeset franaka, upravo za izradbu olova i ba-ruta. — Jedan drugi je govorio: Ja ne tražim šest mjeseci, ne tražim ni dva. Prije petnaest dana bili bismo ravni s vladom. S dvadeset i pet hiljada ljudi može joj se stati nasuprot. —
30
Jedan drugi je govorio: Ne liježem, jer noću savijam fišeke. — Od vremena do vremena dolazili su »građani u lijepom odijelu«, »pravili zabunu« i s izgledom kao da »zapovijedaju« rukovali se 5 najglavnijima, a onda odlazili. Nisu ostajali ni-kad više od deset minuta. Izmjenjivali su tihim glasom zna-čajne primjedbe: Dozorilo je, prevršilo je. — »To su zujali svi oni, koji su bili tu«, da se poslužimo izrazom jednoga od prisutnih. Napetost je bila tolika, da je jednog dana jedan radnik u punoj kavani uzviknuo: Nemamo oružja! — Jedan od njegovih drugova odgovorio je: Imaju ga vojnici! — pa-rodirajući tako, i ne sluteći, Bonaparteovu proklamaciju voj-sci u Italiji. — »Kad imaju nešto sasvim tajno, dodaje jedna redarstvena prijava, ne dogovaraju se ovdje.« Ne zna se, šta su još mogli da kriju, pošto su rekli ono, što su rekli.
Sastanci su gdjekada bili periodični. Na nekima nije bilo nikada više od osam do deset ljudi, i to uvijek istih. Na druge je dolazio, tko je htio, i dvorana je bila taiko prepuna da se moralo stajati. Jedni su tu bili iz oduševljenja i strasti; dru-gi zato, jer im je to bilo uz put kad idu na posao. Kao za vri-jeme revolucije, u ikrčmama Je bilo žena patriotkinja, koje su grlile novodošlice.
A vidjele su se i druge izrazite činjenice.
Neki čovjek ušao je u jednu krčmu, popio svoje i izašao govoreći: Krčmaru, dugove će platiti revolucija.
Kod jednoga kavanara na početku ulice Charonne izabi-rali su se revolucionarni agenti. Glasanje je bilo tajno, a gla-sovi su se bacali u kape.
Radnici su se sastajali (kod nekog učitelja mačevanja, koji je podučavao u ulici Cotte. Tu se nalazio jedan vojni »trofej, složen od drvenih sabalja, štapova, batina i rapira. Jednog dana poskidaše dugmeta s rapira. Jedan radnik reče: Nas je
dvadeset i pet, ali ja se ne bojim, jer se smatrani strojem. —
Ovaj stroj je bio kasniji Quenisset.
Kakve god bile stvari, o kojima se govorkalo, one su ma-lo-pomalo poprimale neko čudno obilježje. Jedna žena, me-tući pred vratima, rekla je drugoj: Već dugo se radi na tim
nabojima. — Nasred ulice čitali su se proglasi, upućeni
rodnoj gardi u pokrajini. Jedan od proglasa nosio je potpis:
Burtot, trgovac vinom.
Jednog dana, na vratima nekog trgovca likerima na trgu Lenoir, jedan čovjek s punom bradom i talijanskim nagla-skom popeo se bio na kamen na uglu ulice i čitao na glas je-dan čuje-dan spis, koji je, čini se, potjecao od neke tajne sile. Oko njega se skupila gomila i pljeskala je. Rečenice, koje su najviše uzbuđivale masu, bile su tu skupljene i pribilježene — »... Naše su doktrine sputane, naši proglasi poderani, naši su raznosači letaka vrebani i bacani u tamnicu ...« »Krah u proizvodnji pamuka priveo nam je mnogo neodlučnih.« — »... Budućnost naroda obrađuje se u našim mračnim redovi-ma.« »... Evo postavljenih međa: akcija ili reakcija, revolu-cija ili kontrarevolurevolu-cija. Jer u naše doba ne vjeruje se više u mrtvilo i nepokretnost. Sada se pita: jesi li za narod ili protiv naroda? Trećega nema.« — »Onoga dana, kad vam više ne budemo u volji, slomite nas ali dotle nam pomažite da kora-čamo.« Sve to usred dana.
Druge činjenice, još drskije, bile su sumnjive narodu zbog same njihove drskosti. 4. travnja 1832. popeo se jedan pro-laznik na kamen na uglu ulice Sainte-Marguerite i poviikao:
Ja sam babouvista! Ali pod Babeufom narod bi nanjušio
re-dara.
Među ostalim taj je prolaznik rekao i ovo:
—»Dolje vlasništvo! Ljevičarska opozicija je kukavička i izdajnička. Kad hoće da ima pravo, propovijeda revoluciju. Ona je demokratska, da ne bude bijena, i rojalistička, da se ne bije. Republikanci su pernate živine, čuvajte se republi-kanaca, građani radnici.«
— ■Šuti, građanine špijune! — povika jedan radnik. Taj uzvik prekine dalji govor.
Zbivali su se tajanstveni događaji.
Pri 'kraju dama srete jedan radnik blizu ikanala jednog »do-bro obučenog čovjeka«, (koji mu reče: — Kuda ćeš, građani-ne? — Gospodine, odgovori radnik, nemam čast poznavati vas. — A ja tebe dobro poznajem. — I čovjek dodade: Ne boj se. Ja sam agent odbora. Sumnjaju na te da nisi baš sasvim siguran. Sad znaš, ikad bi nešto htio odati, da na tebe paze.
— Zatim se poruikova s radnikom i ode govoreći: — Skoro ćemo se opet vidjeti.
Oprezno redarstvo prisluškivalo je ne samo više po krčma-ma, nego i po ulicama čudne razgovore:
— Gledaj, da te što prije prime — reče jedan tkalac jed nomu stolaru.
— Zašto?
— Morat će se pucati.
Dva prolaznika u dronjcima izmijeniše ova značajna doba-civanja:
— Tko vlada? — Gospodin Filip. — Ne, buržoazija.
Drugi put ste mogli čuti dva prolaznika, gdje govore: — Imamo siguran plan za napadaj.
Od jednog povjerljivog razgovora između četiri čovjeka, koji su se bili zgurili na jednom raskršću, moglo se uhvatiti samo ovo:
— Učinit ćemo sve, što se može, da on više ne seta Pa rizom.
Tko je on? Prijeteća pomrčina.
»Glavni vođe«, kako se govorilo u predgrađu, držali su se po strani. Vjerovalo se da se oni sastaju u jednoj krčmi na kraju Saint-Eustachea. Nekakav čovjek po imenu Aug, pred-sjednik Društva za podupiranje krojača iz ulice Mondetour, smatrao se kao glavna veza između vođa i Predgrađa svetog Antuna. Ipak, uvijek je vođe suviše pokrivala tama i nijedna sigurna činjenica nije mogla oslabiti čudan ponos onog od-govora, koji je kasnije dao jedan od optuženih pred sudom:
— Tko je bio vaš vođa?
— Nisam ga poznavao, i nisam ga priznavao.
To su taiko reći bile još samo riječi, prozirne, ali neodre-đene; gdjekad samo riječi u zrdk, »,kažu«, »čuje se«. Pojavlji-vali su se i drugi znakovi.
Jedan tesar, zakivajiući daske u ulici Reuillv na jednom plotu oko zemljišta, na kome se podizala nekakva kuća, na-šao je na tome zemljištu jedan Jcomad poderanog pisma, na kome su se još mogli pročitati ovi reci:
»... Odbor treba poduzeti mjere u sekcijama da se spri-ječi vrbovanje za razna društva...«
I post-scriptum:
»Saznali smo, da ima pušaka u ulici Faubourg-Poissonni-erreu br. 5 (bis), oko pet do šest hiljada. To je jedan trgovac oružja u dvorištu. Sekcija nema nikakvog oružja.«
Ono, što je taiko uzrujalo tesara, te je taj papir pokazao i susjedima, bilo je to, što je našao nekoliko koraka dalje je-dan drugi, isto tako poderani, komadić papira, čiji dokume-nat iznosimo ovdje zbog povijesnog interesa ovih čudnih do-kumenata:
K C D I Naučite napamet ovu listu. Poslije je
pode-rite. Primljeni ljudi će to isto učiniti kad im predate zapovijed. Pozdrav i bratstvo. L. u og a1 je
Lica, koja su znala za tajnu ovoga pronalaska, ttek su ka-snije doznali, šta se razumijevalo pod ona četiri velika pi-smena kvinturioni, centurioni, dekurioni, izviđači, i smisao ovih pismena: u og a1 je, koji je bio jedan datum i to: 15.
travnja 1832. Pod svakim velikim slovom bila su ispisana
imena s vrlo karakterističnim dodacima. Tako: K. Bannerel, 8 pušaka, 83 naboja. Siguran čovjek. — C. Boubiere, 1 pištolj. 40 metaka. — D. Rollet, 1 pištolj, 1 funta baruta. — /. Teissier, 1 sablja, 1 nabojnjača. Tačan. — Terreur, 8 pušaka. Hra-bar. Itd.
Napokon nađe taj tesar, uvijek na istome zemljištu, i treći komadić papira, na kome je olovkom bila vrlo čitljivo ispi-sana ova zagonetna lista:
Jedinstvo. Blanchard. Suho drvo. Barra. Soize. Salle-au-Comte. Kosciusiko. Aubry mesar?
34
J. J. R.
Caius Gracchus.
Pravo revizije. Dufond. Four. Pad Girondinaca. Derbac. Maubuee. Washington. Pinson, 1 pišt. 86 nab. Marseillaise.
Suver. naroda. Michel. Quincampoix. Sablja. Hoche.
Marceau. Platon. Suho drvo.
Varšava. TillvJ prodavač Narodnjaka.
Čestiti građanin, u čijim je rukama ostao ovaj papir, mo-gao ga je kasnije rastumačiti. Izgleda, da je ta lista bila pot-puni popis sekcija četvrte četvrti Društva čovjeikovih prava, s imenima i stanovima vođa tih sekcija. Danas, kada su sve ove činjenice, ostavši u tami, još samo povijest, možemo ih objaviti. Treba dodati da se Društvo čovjekovih prava osno-valo, kako se čini, poslije datuma ikada se našao taj komadić papira. Možda je to društvo bilo tada istom zamišljeno.
Poslije razgovora i riječi i poslije pisanih znakova počele su izbijati materijalne činjenice.
U ulici Popincourt zaplijenili su kod jednog sitničara u ladici jednog ormara sedam listova sivoga papira, jednako savijenih po dužini i na četvero; ti listovi skrivali su dvade-set i šest četverokuta od istog sivog papira, savijenih u pu-ščane naboje, i jednu kartu, na kojoj se moglo pročitati ovo:
Salitre ... 12 unca Sumpora... 2 unce Ugljena... 2,5 unce Vode ... 2 unce
Zapisnik o zapljeni ovih stvari kaže da je ladica vrlo jako mirisala na barut.
Jedan zidar, vraćajući se uveče s rada, zaboravio je zanio-tak na jednoj klupi blizu Austerlitzkoga mosta. Taj zamo-tak su odnijeli u stražarnicu. Otvorili su ga i našli su u nje-mu dva štampana dijaloga, potpisana sa Lahautiere, jednu pjesmu pod naslovom: Radnici, udružite se, i jednu limenu kutiju, punu puščanih naboja.
3* 35
Jedan radnik, pijući s jednim svojim drugom, htio ga je opipati, da vidi, kolika mu je vrućina, i napipao je pod prslu-kom pištolj.
Na jednom zavoju bulvara, između Pere-Lachaisea i Pri-jestolnih Vrata, na najpustijemu mjestu, dva djeteta, igra-jući se, nađoše u gomili otpadaka i iver ja jednu vrećicu, u kojoj se nalazio kalup za pravljenje taneta, jedna drvena spravica za izradbu naboja, jedna zdjelica, u kojoj je bilo lo-vačkog baruta, i jedan mali liveni lončić, koji je iznutra po-kazivao očevidne tragove od topljenja olova.
Redari su jednoga jutra u pet sati iznenada upali k neko-mu Pardonu, koji je Ikasnije bio član sekcije Barikade Merry i poginuo u travanjskom ustanku 1834, i nađoše ga, gdje stoji kraj kreveta, držeći u ruci dva naboja, na kojima je upravo radio.
U vrijeme kad se radnici odmaraju, bila su viđena dva čo-vjeka, gdje su se sreli između gradskih vrata Picpus i grad-skih vrata Charenton, u jednoj maloj ulici između dva zida, blizu nekoga krčmara, koji je pred vratima imao sijamsku kuglanu. Jedan izvuče ispod svoje bluze pištolj i pruži ga dru-gome. U času, kad je htio da mu ga dade, on opazi da je znoj malko ovlažio barut. On nasu još baruta na onaj stari. Za-tim se obojica rastadoše.
Nekakav čovjek po imenu Gallais, koji je (kasnije poginuo u ulici Beaubourg, u »travanjskoj buni, hvalio se da ima kod kuće sedam stotina naboja i dvadeset četiri puščana fcre-mena.
Jednog dana obavijestiše vladu da se u predgrađu dijelilo oružje i da je razdijeljeno dvije stotine hiljada naboja. Tje-dan Tje-dana poslije toga razdijeljeno je trideset hiljada naboja. Značajno je, da redarstvo nije moglo pronaći ni jednoga. U jednom uhvaćenom pismu je pisalo: — »Nije daleko dan, kada će na otkucaj četiri sata osamdeset hiljada rodoljuba biti pod oružjem.«
Sve to vrijeme teklo je javno, moglo bi se reći, mirno. Skori ustanalk spremao je spokojno svoju buru pred samim nosom vlade. Nikakva čudnovatost nije manjkala ovoj još
36
podzemnoj, ali već primjetljivoj ikrizi. Građani su mirno go-vorili radnicima o onome, što se sprema. Govorilo se: Kako buna? Kao što bi se pitalo: kako vaša žena?
Jedan trgovac pokućstva u ulici Moreau pitao je: — šta je? Kad ćete navaliti?
Jedan drugi trgovac je govorio:
— Skoro će biti juriš. Znam ja to. Prije mjesec dana vas je bilo petnaest hiljada, sad vas je dvadeset i pet hiljada. — Nudio je svoju pušku, a jedan susjed ponudi mali pištolj, za koji je prije tražio sedam franaka.
Uostalom, revolucionarna je groznica rasla. Nijedna tačka Pariza ni Francuske nije od nje bila pošteđena. Kao one ote-kline, koje nastaju od izvjesnih zapaljenja i osipaju se u čo-vječjem tijelu, tako se i mreža tajnih društava počela širiti po zemlji. Iz Društva prijatelja naroda, u isti mah javnoga i tajnoga, rađalo se Društvo čovjekovih prava, koje je ovako datiralo jednu od svojih dnevnih naredaba: Mjesec Pluviose,
godina 40. republikanske ere, koje je nadživjelo čak i odluke
suda, kojima se ono raspušta, i ikoje se nije ustezalo dati svo-jim sekcijama značajna imena kao ova:
Koplja. Zvono na uzbunu. Top za uzbunu. Frigijska kapa. 21. siječnja. Rulja. Prosjaci. Naprijed. Robespierre. Niveau.
Qa ira (Ići će).
Iz Društva čovjekovih prava rodilo se Društvo akcije. To su bili nestrpljivoi, koji su se odijelili i trčali naprijed. U velikim društvenim maticama pokušavala su se osnovati druga društva. Članovi sekcija su se tužili da ih vuku na sve strane. Tako Galsko društvo i Odbor za organiziranje općina. Tako i udruženja za slobodu štampe, za slobodu
individuali-teta za narodno obrazovanje, protiv posrednih poreza. Zatim
Društvo radnika egalista, koje se dijelilo na tri frakcije: ega-listi, komunisti, reformisti. Zatim Vojska Bastille, neke voj-nički organizirane kohorte, četiri čovjeka pod jednim kapla-rom, deset pod narednikom, dvadeset pod poručnikom, četr-deset pod natporučnikom; nikada nije bilo više od pet ljudi koji su se poznali. Organizacija, gdje je opreznost kombini-rana sa smjelošću i koja kao da je bila prožeta mletačkim ge-nijem. Središnji odbor, koji je bio glava, imao je dvije ruke, Društvo akcije i Vojsku Bastille. Jedno legitimističko štvo, Vitezovi vjernosti, guralo se kroz te republikanske dru-žine. Ono je tu bilo obilježeno i izbjegavano.
Pariško društvo se granalo u glavnim gradovima. Lyon, Nantes, Lille i MarseiHe imali su svoja Društva čovjekovih prava, svoju Ugljaricu, svoje Slobodne ljude. Aix je imao jedno revolucionarno društvo, koje se nazivalo La Cougourde.
U Parizu nije predgrađe Saint-Marceau ništa manje bru-jalo od predgrađa Saint-Antoinea, i škole nisu bile manje uz-buđene od predgrađa. Kavana u ulici Saint-Hyacinthe i kavana ikod Sedam bilijara u ulici Mathurins-Saint-Jacques služile su kao mjesta za raspaljivanje studenata. Društvo prijatelja ABC, primljeno u uzajamne popise Angersa i u Cougourde d'Aixa, skupljalo se, kao što smo vidjeli, u kavani Musain. Ovi isti mladi ljudi nalazili su se u jednoj krčmi i gostionici u blizini ulice Monđetour, koju su nazivali Corinthe. Ovi su sastanci bili tajni. Drugi su bili javni, koliko je moguće više, i moglo se suditi o njihovim smjelostima po ovome odlomku iz istrage, vođene u jednom kasnijem procesu: — Gdje je održan taj sastanak? — Ulica de la Paix. — Kod koga? —• Nasred ulice. — Koje su sekcije bile tu? — Jedna jedina. — Koja? — Sekcija Manuel. — Tko je bio vođa? — Ja. — Vi ste odviše mladi da poduzimate sami napadaj na vladu. Odakle ste primili upute? — Iz središnjeg odbora.
Vojska je bila isto tako minirana kao i narod, kao što će kasnije posvjedočiti pokreti u Belfortu, Lunevilleu i Epinalu. Računalo se na pedeset drugu pukovniju, na petu, na osmu, trideset sedmu i na dvadesetu lakog konjaništva. U Bourgo-gneji i u gradovima na jugu sadilo se drvo Slobode, to jest motka sa crvenom kapom na vrhu.
38
Takvo je bilo stanje.
Ovo je stanje, više no ikoja druga skupina stanovnika, kao što smo već rekli u početku, isticalo i naglašavalo pred-građe Saint-Antoine. Tu je bila slaba tačka.
Ovo staro predgrađe, naseljeno kao mravinjak, radino, hrabro i ljuto kao kakva košnica, drhtalo je u očekivanju i želji za potresom. Sve se !tu kretalo, iako rad nije bio zbog toga prekidan. Ništa nije kadro predstaviti ovu živu i tamnu fizionomiju. Ima u ovome predgrađu mučne bijede, sakrivene pod krovove mansarda; ima tu tako isto inteligencija žarkih i rijetkih. I naročito zbog bijede i inteligencije opasno je da se krajnosti dodirnu.
Predgrađe Saint-Antoine imalo je još i drugih uzroka za revoltiranje; jer ono osjeća protuudar trgovačkih kriza, pro-padanja, štrajkova, besposlice, što je sve nerazdvojno vezano za političke potrese. U vrijeme revolucije bijeda je u isti mah uzrok i posljedica. Udarac, koji ona nanosi, vraća joj se. Ovo stanovništvo, puno visokih vrlina, sposobno do najvišeg stupnja za skrivenu toplotu, uvijek spremno da uzme oružje, gotovo na eksplozije, razdražljivo, duboko, minirano, izgleda, da je samo čekalo iskru. Svaki put, kad bi izvjesna iskra preletjela preko horizonta, gonjena vjetrom dagađaja, čovjek ne bi mogao da se uzdrži, a da ne pomisli na predgrađe Saint-Antoine i na strahoviti slučaj, koji je na vratima Pariza stavio tu barutanu patnja i ideja.
Krčme predgrađa Antoinea, koje su se više puta ocrtale u ovoj skici, koju je čitalac pročitao, čuvene su u povijesti. U mutnim vremenima u njima se više opijalo riječima nego vinom. Kroz njih struji neka vrsta proročanskoga duha, ši-reći srca i uvećavajući duše. Krčme predgrađa Antoinea nali-kuju na one krčme na Mont Aventinu, sagrađene na ognjištu proročice, i koje su imale vezu s dubokim svetim djelima; krčme, čiji su stolovi bili gotovo kao Sibilini tronošci, i gdje se pilo ono što je Enius nazvao sibilinsko vino.
Predgrađe Saint-Antoine je pravi rezervoar naroda. Revo-lucionarni potres stvara u njemu pukotine, kroz koje otiče narodni suverenitet. Taj suverenitet može raditi i zlo; i on
se može .prevariti; ali čak i zaveden s puta, ostaje velik. O njemu se može reći isto, što i o slijepome Jdlklopu, Ingensu.
Godine 93, prema tome da li je ideja ikoja je lebdjela bila dobra ili zla, prema tome, da li je bio dan fanatizma ili odu-ševljenja, iz predgrađa Saint-Antoine polazile su čas divljačke legije, čas herojske bande.
Divljačke. Objasnimo ovu riječ. Ti nakostriješeni ljudi, koji ise u prvim danima revolucionarnog haosa, podrpani, ur-lajući, strašni, uzdignutih batina, naperenih kopalja, bacahu na stari Pariz, šta su htjeli oni? Oni su htjeli kraj ugnjetava-njima, kraj tiranijama, kraj pritisku, rad za čovjeka, obra-zovanje za dijete, društvenu nježnost za ženu, slobodu, jed-naikost, bratstvo; hljeb za sve, ideju za sve, zemaljski raj na svijetu, progres; i tu svetu, dobru i krotku stvar, progres, oni su, gurnuti u krajnost, izvan sebe, zahtijevali strašni, po-lunagi, s maljem u ruci, s rikanjem na ustima. To su bili di-vljaci, jest; ali divljaci civilizacije.
Oni su pravo proklamirali s bijesom; oni su, pa makar i potresom i trepetom, htjeli da gumu ljudski rod u raj. Iz-gledali su kao barbari, a bili su spasitelji. Zahtijevali su svjetlost uz masku noći.
Prema ovim ljudima, priznajemo strahovitim i strašnim, ali strahovitim i strašnim za dobro, ima drugih ljudi, nasmi-janih, izvezenih, pozlaćenih, nakićenih pantljikama, punih zvijezda, sa svilenim čarapama, s bijelim perima, koji, na-laikćeni na plišane stolove ikraj mramornih kamina, blago za-htijevaju održanje i očuvanje prošlosti, srednjega vijeka, bo-žanskoga prava, fanatizma, neznanja, ropstva, smrtne kazne, rata, slaveći poluglasno i učtivo sablju, lomaču i giljotinu. Sto se nas tiče, kad bismo bili prisiljeni birati između bar-bara civilizacije i civiliziranih barbarstva, mi bismo izabrali barbare.
AH, hvala Bogu, moguć je i jedan drugi izbor. Nije potre-ban nikakav prenagljeni pad, ni naprijed ni natrag, ni despo-tizam ni terorizam. Mi hoćemo progres niz blagu padinu.
Bog se brine za to. Ublaženje padine je sva božja politika.
40
VI
ENJOLRAS I NJEGOVI POMOĆNICI
Enjolras je gotovo u ovo vrijeme, računajući na moguće događaje, obavio kao neku tajanstvenu smotru.
Svi su došli na tajanstveni sastanak u kavani Musain. Enjolras reče, miješajući u svoje riječi neke poluzago-netne, ali značajne metafore:
— Treba da znamo, na čemu smo i na što se može raču nati. Ako treba boraca, moraju se stvoriti. Treba imati čime udariti. To neće škoditi. Oni, koji prolaze, imaju uvijek više izgleda, da će biti probodeni rogovima, kad ima na ulici vo lova, nago kad ih nema. Daikle prebrojimo stado. Koliko nas ima? Nije vrijeme, da se posao ostavlja za sutra. Revolucio-narci se moraju uvijek žuriti; napredak nema vremena da ga gubi. čuvajmo se neočekivanog. Ne dopustimo da nas zgrabe iznenada. Stvar je u tome, da pregledamo sve šavove, koje smo načinili, i da vidimo, da li još drže. Ovaj se posao mora obaviti danas, i to potpuno. Courfevrače, ti ćeš se danas vi djeti s politehničarima. Danas je njihov dan izlaska. Danas je srijeda. Feuillv, je li, vi ćete vidjeti one iz Glacierea. Com-beferre mi je obećao da će ići u Picpus. Tamo je jedan iz vrstan mravinjak. Bahoreil će posjetiti Estrapade. Prouvaire, tvoji zidari se rashlađuju; donijet ćeš nam vijesti o loži iz ulice Grenelle Saint-Honore. Joly će ići na kliniku Dupuvtren i opipat će bilo medicinskoj školi. Bossuet će posjetiti palaču i razgovarat će s onima na vježbi. Ja uzimam na sebe Cou-gourde.
— Eto, sve je u redu — reče Courfevrac. — Nije.
— šta ima još?
— Jedna vrlo važna stvar. — Koja? — zapita Combeferre.
— Vrata du Maine — odgovori Enjolras.
Enjolras ostade nekoliko trenutaka 'kao zadubljen u raz-mišljanje, zatim nastavi:
— Kod Vrata du Maine ima (kipara, slikara, klesara. To je svijet koji se lako oduševi, ali i lako rashladi. Ne znam već
od nekog vremena, šta je s njima. Misle na nešto drugo. Oni se gase. Provode vrijeme u igranju domina. Bilo bi neophod-no otići i govoriti im malo; ali odlučneophod-no. Oni se skupljaju kod Richefeua. Mogu se naći između dvanaest i jedan sat. Treba tu malo razduvati pepeo. Za ovo sam računao na onog rastre-senca Mariusa, koji je u stvari dobar, ali više ne dolazi. Tre-bao bi mi netko za Vrata du Maine. Nemam više nikoga.
— Ja — reče Grantaire — ja sam tu. — Ti?
— Ja.
— Ti da obučavaš republikance! Ti da raspaljuješ u ime principa rashlađena srca!
— Zašto ne?
— Zar si ti za nešto?
— Ali ja to želim — reče Grantaire. — Ti ne vjeruješ ni u šta.
— Vjerujem u tebe.
— Grantaire, hoćeš li mi učiniti jednu uslugu? — Sve. Hajde da ti očistim cipele.
— E lijepo, ne miješaj se u naše stvari. Odspavaj tvoj absinth.
— Ti si nezahvalan, Enjolras.
— Zar bi ti bio čovjek za Vrata du Maine! Zar bi >ti bio to kadar?
— Ja sam fcadar da siđem ulicom de Gres, da prijeđem trg Saint-Michel, da skrenem ulicom Monsieur-le-Pince, da pri jeđem ulicu Vaugirard, ulicu Carmes, da okrenem ulicom Assas, da stignem u ulicu Cherche-Midi, da ostavim za sobom Ratni savjet, odmjerim ulicu Vieilles-Tuileries, prekoračim bulvar, pođem sredinom du Mainea, prijeđem Vrata i da uđem kod Richefeua. Kadar sam to. Moje su cipele kadre.
— Poznaješ li ti malo te drugove kod Richefeua? — Nešto malo. Tikamo se samo.
— Šta ćeš im reći?
— Vraga, govorit ću im o Robespierreu, Dantonu. O prin cipima.
— Ti?
42
— Ja. Prema meni niste pravedni. Kad ja nešto poduzi mam, strašan sam. Čitao sam Prud'hommea, poznajem Dru štveni ugovor, znam napamet moj ustav iz godine Druge. »S'oboda građanina svršava se ondje, gdje počinje sloboda drugoga građanina.« Zar me ti držiš za neizobraženog? Imam ja stari novac u ladici. Pravo Čovjeka, prevlast naroda, do đavola. Ja sam čak pomalo hebertist. Mogu da meljem puna dva sata, sa satom u rukama, izvanredne stvari.
— Budi ozbiljan — reče Enjolras. — Strašan sam ja — odgovori Grantaire.
Enjolras razmišljaše nekoliko sekunda i odmahnu rukom, kao čovjek, koji se na nešto odlučio.
— Grantaire — reče on ozbiljno — pristajem, da te oku šam. Ići ćeš na Vrata du Maine.
Grantaire je stanovao u jednoj namještenoj sobi sasvim blizu kavane Musain. Iziđe i vrati se poslije pet minuta. Oti-šao je do kuće da obuče jedan prsluk a la Roberspierre.
— Crven — reče on ulazeći i gledajući Enjolrasa ravno u oči.
Zatim dlanom energične ruke pritisnu na grudima skrle-tne krajeve prsluka.
I približavajući se Enjolrasu, reče mu na uho: — Budi miran.
Natuče odlučno svoj šešir i ode.
Jedno četvrt sata poslije toga zadnja sala kavane Musain bila je prazna. Svi prijatelji ABC-a bili su otišli, svaki na svoju stranu, na svoj posao. Enjolras, koji je sebi bio zadr-žao Cougourde, izađe posljednji.
Oni iz Cougourde d'Aixa, koji su bili u Parizu, skupljali su se tada na ravnici Issy, u napuštenim talionicama, tako mnogobrojnim na ovoj strani Pariza.
Enjolras, idući k mjestu sastanka, razgledao je u glavi si-tuaciju. Ozbiljnost događaja bila je očevidna. Kada se činje-nice, predznaci neke društvene skrivene bolesti, teško pokre-nu, najmanja komplikacija ih zaustavi i zamrsi. Pojava, iz koje proizlaze rušenja i ponovna rađanja. Enjolras je nazi-rao neko sjajno izdizanje pod mračnim skutovima budućno-sti. Tko zna? Možda se približava čas. Narod, koji je opet
