Pascal
Mercier
Noćni
vlak
za
Lisabon
Nuestras vidas son los ríosquevan a dar en la mar,qu’es elmorir JorgeManrique Svi mi sastojimo se samo od šarenih dronjaka, povezanih međusobno tako labavo da svaki od njih u svakom trenutku leprša kako mu drago; zato postoji podjednako mnogo razlika između nasi nassamih, kaoi izmeđunas idrugih.
MicheldeMontaigne, ESEJI, Druga knjiga, I Svatko od nas je više njih, mnogo njih, preobilje vlastitosti. Stoga onaj koji prezire okolinu nije isti kao i onaj koji joj se raduje ili od nje pati. U prostranoj koloniji našeg bitka postoje ljudi različitih vrsta, koji na različite načinemisleiosjećaju.
FernandoPessoa, LIVRODODESASSOSSEGO, zabilješka od30. prosinca 1932.
Prvi
dio
1.
Dan nakon kojega u životu Raimunda Gregoriusa ništa više neće biti kao prije počeo je poput nebrojenih drugih dana. Petnaest minuta do osam skrenuo je sa Savezne ceste na Kirhenfeldski most koji iz središta grada vodi prijeko, prema gimnaziji. Činio je to svakog radnog dana i svaki put bilo bi petnaest do osam. Jedanput je most bio zatvoren: Gregorius je potom na satu grčkoga napravio pogrešku. To se nije dogodilo nikad prije, a ni poslije toga. Cijela škola danima je govorila samo o toj pogreški. Što je dulje trajala rasprava o toj temi, to su brojniji bili oni koji su smatrali da su pogrešno čuli. Naposljetku je to uvjerenje prevladalo i kod onih učenika koji su bili prisutni. Jednostavno nije bilo moguće da Mundus, kako su ga svi zvali, napravi pogrešku na latinskom, grčkom ili hebrejskom.
Gregorius pogleda preda se, prema šiljastim tornjevima Povijesnog muzeja grada Berna, gore prema Gurtenu i dolje prema Aari i njezinoj vodi zelenoj poput glečera. Snažan vjetar tjerao je u zapusima duboke oblake nad njegovom glavom, izvrnuo mu kišobran i šibao lice kišom. Tada zamijeti ženu nasred mosta. Nalaktila se na rukohvat i na kiši čitala nešto što je izgledalo poput pisma. List papira morala je držati objema rukama. Kad se Gregorius približio, ona iznenada zgužva papir, napravi od njega kuglu baci je snažnim pokretom od sebe. Gregorius je nehotice ubrzao korak i sad se nalazio samo još nekoliko koraka udaljen od nje. Vidio je bijes na njenom blijedom licu, mokrom od kiše. Nije to bio bijes koji bi se mogao iskaliti glasnim riječima pa se potom rasplinuti. Bio je to zagrižen bijes, okrenut prema nutrini, koji je zasigurno tinjao već dugo. Sad se žena ispruženih ruku naslonila na rukohvat, a pete joj skliznuše iz cipela.Sad će skočiti. Gregorius prepusti kišobran zamahu vjetra, koji ga baci preko ograde mosta, baci torbu punu bilježnica na tlo i ispusti niz silovitih psovki, koje inače nisu bile dio njegova rječnika. Torba se otvori i bilježnice skliznu na mokar asfalt. Žena se okrene. Nekoliko trenutaka nepomično je promatrala kako bilježnice u vodi postaju tamnije. Potom uze flomaster iz džepa ogrtača, sagne se prema Gregoriusu i napiše
mu na čelo niz brojki.
- Oprostite - reče na francuskom, bez daha i sa stranim akcentom - ali ne smijem zaboraviti ovaj telefonski broj, a nemam uza se papira.
Tad pogleda svoje ruke, kao da ih vidi prvi put.
- Mogla sam, naravno, i... - pogledavajući čas na Gregoriusovo čelo, čas na vlastitu ruku, zabilježi broj na dlanu. - Nisam ga htjela zapamtiti, htjela sam zaboraviti sve, ali kad sam vidjela kako pismo pada... Morala sam ga zadržati.
Kiša na debelim staklima naočala zamućivala je Gregoriusu pogled i on nespretno stade napipavati mokre bilježnice. Učini mu se da vršak flomastera ponovno prelazi preko njegova čela. Ali tad primijeti da je posrijedi prst žene koja je rupčićem pokušavala izbrisati brojke.
- Bezobrazno je to, znam... - i tada poče pomagati Gregoriusu pri skupljanju bilježnica. On joj dotakne ruku i okrzne koljeno, a kad oboje posegnuše za posljednjom bilježnicom, glave im se sudariše.
- Hvala lijepa - reče ona nakon što su ustali i stali jedno nasuprot drugome. On pokaza na njezinu glavu. - Boli?
Odsutno, spuštena pogleda, ona odmahne glavom. Kiša je padala po njezinoj kosi i slijevala joj se niz lice.
- Mogu li nekoliko koraka s vama?
- Eh... Da, svakako - mucao je Gregorius.
Šutke otidoše zajedno do kraja mosta i dalje u smjeru škole. Osjećaj za vrijeme govorio je Gregoriusu da je prošlo osam i da je prvi sat već počeo. Koliko je zapravo „nekoliko koraka”? Žena se prilagodila njegovu hodu i klipsala pokraj njega kao da će tako cijeli dan. Širok ovratnik svog ogrtača podignula je tako visoko da joj je Gregorius sa strane vidio samo čelo.
- Moram u gimnaziju - rekao je i zastao. - Ja sam profesor. - Mogu li s vama? - upita ona tiho.
Gregorius s oklijevanjem prijeđe rukavom preko mokrih naočala. - U svakom slučaju, ondje je suho - reče napokon.
Pošli su uza stube, Gregorius joj otvori vrata i oni se nađoše u predvorju, koje se doimalo posebno prazno i tiho kad bi počeo sat. S kaputa im se cijedila voda.
- Pričekajte ovdje - reče Gregorius i ode u toalet po ručnik. Pred ogledalom osuši naočale i obriše lice. Brojke na čelu još su se vidjele. Kraj ručnika gurnuo je pod toplu vodu i krene trljati, kadli usred pokreta zastane.
Bio je to odlučujući trenutak za sve, pomislio je, prisjećajući se satima
poslije tog događaja. Iznenada mu naime postade jasno da uopće nije htio izbrisati trag susreta sa zagonetnom ženom.
Zamišljao je kako će poslije stati pred razred s telefonskim brojem na čelu, on, Mundus, najpouzdaniji i najpredvidljiviji čovjek u ovoj zgradi, a zacijelo i u cijeloj povijesti škole, zaposlen ovdje više od trideset godina, besprijekoran u svom zvanju, jedan od stupova institucije, možda malčice dosadan, ali inače cijenjen, pa čak i prijeko, na Visokoj školi, glasovit i poštovan zbog zapanjujućeg poznavanja starih jezika, predmet obzirne, dobronamjerne poruge svojih učenika, koji bi ga svake godine iznova stavljali na kušnju nazivajući ga usred noći i moleći ga za redakturu nekog zabitog mjesta u nekom prastarom tekstu, samo da svaki put dobiju podjednako suh i iscrpan odgovor, koji bi uključivao i kritički komentar drugih mogućih mišljenja, a sve to izneseno u jednom dahu i s mirom, u kojem se ne bi nazirao ni najmanji tračak ljutnje zbog kasne smetnje - jednostavno Mundus, čovjek nemogućeg, starinskog imena, koje nije moglo a da se ne skrati i nije se moglo kratiti nikako drukčije nego ovako, kraticom, koja je povrh svega biće tog čovjeka iznosila na vidjelo kao što to ne bi mogla nijedna druga riječ, jer ono što je on kao filolog nosio u sebi zaista nije bilo ništa manje doli cijeli svijet, štoviše, više cijelih svjetova, jer je uz svako mjesto iz latinskih tekstova u glavi nosio ista takva mjesta iz grčkih i hebrejskih, čime je već bio zadivio mnoge šefove katedri za Stari zavjet. „Ako hoćete vidjeti istinskog učenjaka”, običavao bi govoriti ravnatelj kad bi ga predstavljao
novom razredu, „evo vam ga.”
I taj učenjak, pomisli sad Gregorius, taj trezveni čovjek koji za neke kao da se sastojao samo od mrtvih riječi pa su ga kolege, zavideći mu zbog njegove omiljenosti, osorno zvali Papirus - taj učenjak stupit će u učionicu s telefonskim brojem, koji mu je na čelo napisala jedna očajna žena, zacijelo rastrgana između gnjeva i ljubavi, žena u crvenom kožnom ogrtaču i s bajkovito mekim, južnjačkim tonom, koji je zvučao kao u beskraj izdužen šapat koji čovjeka samim svojim zvukom čini supočiniteljem.
Kad joj je Gregorius donio ručnik, žena je zubima stisnula češalj i ručnikom trljala dugu crnu kosu, koja je ležala u ovratniku ogrtača kao u kakvoj zdjeli. Podvornik uđe u predvorje i vidjevši Gregoriusa, baci začuđen pogled na sat iznad ulaza, a potom i na svoj ručni sat. Gregorius kimne, kao što je to oduvijek činio. Jedna učenica protrča pokraj njega, u trku se dvaput okrene i nestane.
- Ja držim nastavu ondje gore - reče Gregorius ženi i pokaza kroz prozor uvis prema drugom dijelu zgrade. Sekunde su protjecale. Osjećao je svoje bilo. - Hoćete li sa mnom?
Gregorius poslije nije mogao vjerovati da je to zaista rekao; ali zasigurno je bilo tako jer odjednom su jedno pokraj drugoga pošli prema učionici. Čula se škripa njegovih gumenih potplata na linoleumu, praćena udarcima njezinih poluvisokih čizama.
- Koji vam je materinski jezik? - pitao ju je prije. - Português - odgovorila je ona.
O, koje je na njegovo iznenađenje izgovarala kao u, uzlazna, neobično
stisnuta svjetlina ê-a i meko š na kraju stopili su se za njega u melodiju koja je zvučala mnogo duljom nego što je zaista bila i koju bi najradije bio slušao cijeli dan.
Čekajte rekao je sad, izvukao notes iz džepa i istrgnuo iz njega list: -Za broj.
riječ koju je izrekla maloprije. Dok ju je ponavljala, prvi put ju je vidio kako se smješka.
Kad stupiše u učionicu, žamor u hipu umukne. Tišina, koja je zapravo bila čuđenje, ispunjavala je prostor. Gregorius se poslije točno mogao prisjetiti: uživao je u toj neočekivanoj tišini, toj nijemoj nevjerici koja je progovarala iz svakog lica, a uživao je i u svojoj radosti jer mu je bilo moguće osjećati onako kako se nikad ne bi bio nadao da može.
Što je sad ovo? Upitnik je bio u svakom od dvadesetak pogleda, uperenih
u neobičan par na vratima, u Mundusa koji je mokre ćele i mantila tamnog od kiše stajao kraj raščupane žene blijeda lica.
- Možda onamo? - reče Gregorius ženi i pokaže na praznu stolicu straga u kutu. Potom ode naprijed, pozdravi na uobičajen način i sjedne za katedru. Nije imao pojma kakvo bi objašnjenje mogao ponuditi pa je tako samo dao učenicima da prevode tekst na kojem su upravo radili. Prevodilo se sporo i on uhvati mnogi radoznali pogled. Bilo je i zbunjenih, jer je on - Mundus, koji bi i u snu prepoznao svaku pogrešku - redom propuštao pogrešne, polovične i nezgrapne prijevode.
Uspjelo mu je pretvarati se da ne pogledava prema ženi. A ipak, vidio ju je svake sekunde: vlažne pramenove koje je micala s lica, bijele zgrčene ruke, odsutan, izgubljen pogled koji je nestajao kroz prozor. U jednom je trenutku izvukla olovku i zapisala telefonski broj na papirić. Onda se naslonila i činilo se kao da više i ne zna gdje se nalazi.
Bila je to nemoguća situacija i Gregorius je neprestance škiljio prema satu: još deset minuta do odmora. Tada žena ustane i tiho pode prema vratima. Na vratima se okrene prema njemu i stavi prst na usne. On kimne glavom, a ona nasmiješeno ponovi gestu. Onda se vrata tiho zatvoriše.
Od tog trenutka Gregorius nije čuo više ništa od onoga što su govorili učenici. Činilo mu se da je sasvim sam, okružen omamljujućom tišinom. U jednom je trenutku stao kraj prozora i pogledom slijedio crveni ženski lik sve dok nije nestao iza ugla. Osjećao je u sebi odjek napora kojim se othrvao
iskušenju da potrči za njom. Svako malo vidio bi prst na njezinim usnama, koji je mogao značiti toliko toga: Neću smetati i: Neka ostane naša tajna, ali i: Pustite me sad da odem, nastavka ne može biti.
Kad je zazvonilo za odmor, on ostade kraj prozora. Iza njega đaci su neuobičajeno tiho napuštali učionicu. Poslije je izašao i on. Zgradu je napustio kroz stražnji izlaz i s druge strane ulice sjeo u Zemaljsku knjižnicu, gdje je znao da ga nitko neće tražiti.
Na drugi dio dvosata stigao je točno kao i uvijek. Istrljao je brojke s čela, zapisao ih nakon kratkotrajna oklijevanja u notes, a onda osušio uzak vijenac sijede kose. Samo su vlažne mrlje na hlačama i jakni još odavale da se dogodilo nešto neuobičajeno. Iz aktovke je izvadio hrpu promočenih bilježnica.
- Nezgoda - reče kratko. - Spotaknuo sam se pa su skliznule na kišu. Ispravci bi se svejedno još trebali dati pročitati, inače ćete morati nagađati.
Takvog su ga poznavali. U prostoriji se osjeti olakšanje. Tu i tamo još bi uhvatio pokoji radoznali pogled, a kod nekih bi se u glasu još osjetio ostatak plahosti. Inače je sve bilo kao i prije. Na ploču je ispisao najčešće pogreške. Onda je pustio učenike da rade u miru i za sebe.
Je li se to što se u njemu dogodilo tijekom sljedećih četvrt sata moglo nazvati odlukom? Gregorius će poslije neprestance postavljati to pitanje a da nijednom neće biti siguran. Ali ako nije bila odluka - što je onda bilo?
Počelo je tako da je učenike, nagnute prema naprijed i zadubljene u svoje bilježnice, iznenada stao promatrati kao da ih vidi prvi put.
Lucien von Graffenried, koji je na godišnjem šahovskom turniru u auli, na kojem bi Gregorius igrao simultanku protiv tuceta učenika, potajice progutao jednu njegovu figuru. Nakon poteza na drugim pločama Gregorius se ponovno našao pred njim. Odmah je to primijetio. Mirno ga je promatrao. Plamteća rumen prekri Lucienovo lice.
- Pa ne treba ti to - rekao je Gregorius, a potom se pobrinuo da partija završi remijem.
Sarah Winter, koja je u dva sata ujutro stajala pred vratima njegova stana jer nije znala što da učini sa svojom trudnoćom. On je skuhao čaj i slušao je, ništa drugo.
- Tako sam sretna što sam poslušala vaš savjet - rekla je tjedan dana poslije - bilo bi prerano za dijete.
Beatrice Lüscher, jednolična, precizna rukopisa, koja je pod teretom svojih vazda savršenih učinaka ostarjela zastrašujućom brzinom. René Zingg, uvijek na donjoj granici ocjena.
I naravno, Natalie Rubin. Škrta na iskazivanju naklonosti, djevojka je pomalo podsjećala na dvorsku gospođicu iz prošlih stoljeća. Iako je bila nepristupačna, svi su je obožavali i salijetali, ali su je se i bojali zbog njezina oštra jezika. Prošli tjedan ustala je nakon znaka za odmor, protegnula se kao netko tko se u svom tijelu osjeća dobro i izvukla bombon iz džepa suknje. Na putu prema vratima odmotala ga je, a kad je prolazila pokraj njega, prinijela ga je ustima. Taman joj je dodirnuo usne, kadli prekine kretnju, pruži mu jarko crven bombon i upita: „Hoćete li?” Zabavljena njegovom zapanjenošću nasmijala se zvonkim smijehom i pobrinula se da joj ruka dodirne njegovu.
Gregorius ih je prošao sve. Isprva mu se učinilo kao da samo svodi bilancu svojih osjećaja prema njima. Okružen klupama primijetio je međutim da sve češće misli: Koliko života još imaju pred sobom; kako im je
budućnost još otvorena; što im se još sve može dogoditi; što još sve mogu doživjeti!
Português. Čuo je melodiju i vidio ženino lice kako zatvorenih očiju
izranja iza ručnika, poput alabastera. Posljednji put prešao je pogledom preko učeničkih glava. Potom polako ustade, pođe do vrata, uze s klina vlažan kaput i napusti sobu a da se pritom i ne okrene.
Njegova aktovka s knjigama, koje su ga pratile cijeli život, ostala je na katedri. Gore na stubama on se zaustavi i pomisli kako je knjige svakih nekoliko godina nosio na uvezivanje, uvijek u istu knjigovežnicu gdje su se
smijali pohabanim, istanjenim stranicama, koje su se doimale gotovo kao bugačica. Sve dok torba bude ležala na katedri, učenici će pretpostavljati da će se vratiti. Ali to nije bio razlog zbog kojeg je ostavio knjige i zašto se sad otimao iskušenju da ipak ode po njih. Ako sad ode, mora otići i od tih knjiga. Osjećao je to kristalno jasno, čak i ako u tom trenutku, na putu prema izlazu, nije imao pojma što bi zapravo značilo: otići.
U predvorju pogled mu zapne za malu lokvu koja se stvorila kad ga je žena mokra ogrtača čekala da se vrati iz toaleta. Bio je to trag posjetiteljice iz nekog dalekog, drugog svijeta i Gregorius ga je promatrao s predanošću kakvu je običavao osjećati spram arheoloških nalaza. Tek kad je začuo podvornikov nemarni korak, prenuo se i hitro napustio zgradu.
Ne okrećući se, otišao je do ugla odakle je nezamijećen mogao baciti pogled unatrag. S iznenadnom silinom, kakvu od sebe ne bi bio očekivao, osjeti koliko snažno voli tu zgradu, sve što ona predstavlja te koliko će mu odsad nedostajati. Izračunao je: prije četrdeset dvije godine, kao petnaestogodišnji je gimnazijalac prvi put kročio u nju, kolebajući se između radosti i tjeskobe. Četiri godine poslije napustio ju je s maturalnom svjedodžbom u ruci, da bi se nakon samo samo još četiri godine vratio kao zamjena za nastradalog učitelja grčkog, koji mu je svojedobno otkrio svijet antike. Zamjena koja studira pretvorila se u trajnu zamjenu koja studira sve više i više i kojoj je bilo već trideset tri godine kad je naposljetku stekla svoju sveučilišnu diplomu.
Stekao ju je samo zato što ga je na to tjerala supruga Florence. Na promociju nikad nije ni pomišljao; kad bi ga upitali za nju, samo bi se nasmijao. Takve stvari nisu bile važne. Važno je bilo nešto drugo: poznavanje starih tekstova u svim pojedinostima do u posljednji gramatički ili stilski detalj te znanje o povijesti svakog upotrijebljenog izraza. Drugim riječima: da se bude dobar. Nije to bila skromnost - u vezi sa zahtjevima koje je postavljao sebi samom bio je sasvim neskroman. A nije bila ni nastranost ili neka izopačena vrsta taštine. Bio je to, pomislit će poslije, tihi bijes koji se
osvetiti svijetu tih hvalisavaca, od kojih je njegov otac trpio cijeli život jer nije dospio dalje od mjesta muzejskog čuvara. Druge, koji su znali mnogo
manje od njega - da bude iskren, smiješno malo - a stjecali diplome i dobivali stalna zaposlenja, doživljavao je kao da pripadaju nekom drugom, neizdrživom, površnom svijetu s mjerilima za koja je on osjećao samo prezir. U toj školi nikad nikome ne bi palo na pamet da ga otpusti i zamijeni s nekim s diplomom. Ravnatelj, i sam klasični filolog, znao je koliko je Gregorius dobar - mnogo bolji od njega samog - i znao je da bi u tom slučaju među učenicima izbila pobuna. Diplomski ispit, kad ga je napokon otišao polagati, učinio se Gregoriusu smiješno jednostavnim pa je test predao nakon samo pola predviđenog vremena. Florence je uvijek malčice zamjerao činjenicu da ga je dovela do toga da odustane od svog prkosa.
Gregorius se okrene i tiho krene u smjeru Kirhenfeldskog mosta. Kad se most pojavio na vidiku, obuze ga podjednako uznemirujući kao i oslobađajući osjećaj da je nakanio da u dobi od pedeset sedam godina svoj život prvi put u cijelosti uzme u vlastite ruke.
2.
Na mjestu na kojem je žena na pljusku čitala pismo, zastao je i pogledao dolje. Prvi put postade mu jasno koliko bi duboko pala. Je li zaista htjela skočiti? Ili je posrijedi bila samo ishitrena bojazan koja je imala veze s činjenicom da je i brat njegove Florence skočio s mosta? Osim da joj je materinski jezik bio portugalski, on o toj ženi nije znao baš ništa. Nije joj znao čak ni imena. Naravno da bi bilo besmisleno odozgo tragati za izgužvanim pismom. Svejedno je buljio u dubinu, očiju suznih od napora. Je li ona tamna točka bila njegov kišobran? Posegnuo je u džep jakne kako bi provjerio ima li kod sebe još notes s brojem koji mu je bezimena Portugalka bila napisala na čelo. Onda je otišao do kraja mosta, nesiguran kamo bi trebalo krenuti zatim. Nakanio je pobjeći iz svog dotadašnjeg života. Je li netko s takvom nakanom mogao jednostavno otići kući?
Pogled mu padne na hotel Bellevue, najstariji i najotmjeniji hotel u gradu. Na tisuće puta prošao je pokraj njega a da nijednom nije ušao. Svaki put
osjetio bi da je hotel tu i bilo mu je, pomisli sad, na neki neodređen način važno da bude tu. Smelo bi ga kad bi saznao da je zgrada srušena ili da
prestaje biti hotel - ili bolje: da prestane biti taj hotel. Ali nikad mu ne bi palo na pamet da bi on, Mundus, imao unutra što tražiti. S oklijevanjem krene prema ulazu. Jedan Bentley zastane, vozač izađe i uđe u hotel. Kad je Gregorius pošao za njim, osjećao se kao da radi nešto revolucionarno i zapravo zabranjeno.
Predvorje s kupolom od raznobojna stakla bilo je prazno, a sag je gutao svaki šum. Gregorius je bio radostan što je prestala kiša pa mu se voda više ne cijedi s kaputa. U svojim teškim, bezobličnim cipelama nastavio je hodati i ušao u blagovaonicu. Od stolova prostrtih za zajutrak zauzeta su bila samo dva. Tihi zvuci jednog Mozartova divertimenta stvarali su dojam da se čovjek nalazi daleko od svega što je glasno, ružno i tjeskobno. Gregorius svuče kaput i sjedne za jedan od stolova do prozora.
- Ne - reče konobaru u prsluku boje pijeska - nisam gost. Osjećao je kako ga se promatra: gruba dolčevita ispod iznošena sakoa s kožnim ušivcima na laktovima, izgužvane hlače od baršuna, oskudan vijenac kose oko moćne ćele, brada prošarana sjedinama zbog kojih se uvijek doimao pomalo neurednim. Kad je konobar otišao s narudžbom, Gregorius rastresenim pokretima provjeri ima li kod sebe uopće dovoljno novca. Potom se nalakti na uštirkani stolnjak i pogleda prema mostu.
Bilo je besmisleno nadati se da će se ona još jedanput pojaviti. Prešla je preko mosta i nestala u nekoj od ulica stare gradske jezgre. Vidio ju je pred sobom kako sjedi straga u učionici i odsutna pogleda gleda kroz prozor. Vidio je kako grči bijele ruke, i ponovno mu se ukaže njezino lice boje alabastera kako se, izmučeno i ranjivo, pomalja iza ručnika. Português. Oklijevajući, izvuče notes i stane promatrati telefonski broj. Konobar donese zajutrak u srebrnim lončićima. Gregorius pusti da se kava ohladi, a onda naglo ustane i krene prema telefonu. Na pola puta okrenuo se i vratio za stol. Platio je nedirnut zajutrak i napustio hotel.
Mnogo godina prošlo je otkako je posljednji put bio u španjolskoj knjižari na Hirschengrabenu. Nekada bi ondje znao podignuti poneku knjigu koju bi Florence trebala za svoju disertaciju o San Juanu de la Cruzu. U autobusu bi ih prolistao, dok ih kod kuće ne bi ni taknuo. Španjolski - to je bio njezin teritorij. Bio je poput latinskog, a ipak i sasvim drukčiji od latinskog, a to mu je smetalo. Nije mu bilo po volji da riječi u kojima je latinski toliko prisutan dopiru iz današnjih usta - na cesti, u samoposluzi, u kafiću. Da se njima naručuje Coca-Cola, cjenka se ili psuje. To mu je bilo neizdrživo pa bi hitro pomeo u stranu i samu pomisao kad bi mu iskrsnula pred očima. Naravno, i Rimljani su se cjenkali i psovali. Ali to je bilo nešto drugo. Volio je latinske rečenice jer su u sebi nosile spokoj svega prošlog. Jer nikoga nisu prisiljavale da se o njima ima stav. Jer su bile jezik onkraj naklapanja. I jer su bile lijepe u svojoj nepromjenjivosti. Mrtvi jezici - ljudi koji ih tako nazivaju o njima nemaju nikakva pojma, zaista, baš nikakva, pa je Gregorius u svom preziru prema njima mogao biti oštar i nepokolebljiv. Kad bi Florence na telefonu govorila španjolski, on bi zatvorio vrata. To ju je vrijeđalo, a on
joj nije mogao objasniti zašto to čini.
U knjižari je prekrasno mirisalo na staru kožu i prašinu. Vlasnik, stariji čovjek legendaran po poznavanju romanskih jezika, nalazio se u stražnjoj prostoriji i bio je zaokupljen poslom. Prednja prostorija bila je prazna, izuzme li se mlada žena, po svemu sudeći studentica. Sjedila je kraj stolića u kutu i čitala tanku knjigu požutjela uveza. Gregorius bi više volio da je mogao biti sam. Osjećaj da stoji ondje samo zato što mu melodija jedne portugalske riječi nije izlazila iz glave, a možda i zato što ne zna kamo bi se inače trebao zaputiti, lakše bi podnio bez svjedoka. Hodao je uzduž polica a da na njima nije vidio ništa. Tu i tamo ukosio bi naočale, ne bi li na nekoj višoj polici lakše pročitao neki naslov, ali tek što bi ga pročitao, već bi ga zaboravio. Kao i toliko puta prije bio je sam sa svojim mislima, a duh mu je bio odvojen od izvanjskog svijeta.
Kad su se vrata otvorila, on se hitro okrene, a s obzirom na razočaranje koje je osjetio zbog činjenice da je ondje stajao samo poštar, primijetio je da unatoč nakani, pa i svem razumu, ipak čeka Portugalku. Tada studentica zatvori knjigu i ustane. Ali umjesto da je spusti na stol uz druge knjige, ona zastade, ponovno prijeđe pogledom preko siva uveza, pogladi ga i tek nakon što je prošlo još nekoliko sekundi spusti knjigu na stol, tako nježno i obzirno, kao da bi se od udarca mogla raspasti u prah. Trenutak potom zastane kraj stola pa se činilo kao da će se možda predomisliti i ipak kupiti knjigu. Potom izađe ruku zavučenih u džepove mantila i spuštene glave. Gregorius uze knjigu u ruke i pročita: AMADEU INÁCIO DE ALMEIDA PRADO, UM OURIVES DAS PALAVRAS, LISBOA 1975.
Knjižar, koji je u međuvremenu došao, baci pogled na svezak i izgovori naslov. Gregorius je čuo samo rijeku siktavih glasova, progutani jedva čujni samoglasnici kao da su bili samo izlika da se na kraju svaki put iznova može ponoviti šumno š.
- Govorite portugalski? Gregorius odmahne glavom. - Zove se Zlatar riječi. Nije li to lijep naslov?
- Tih i elegantan. Kao zagasito srebro. Biste li ga još jedanput pročitali na portugalskom?
Knjižar ponovi. Osim samih riječi čulo se i kako uživa u njihovu baršunastom zvuku. Gregorius otvori knjigu i uzme je listati, sve do početka teksta. Tad je pruži čovjeku, koji mu dobaci začuđen, ali i prijazan pogled i počne čitati. Slušajući ga, Gregorius sklopi oči. Nakon nekoliko rečenica čovjek zastane.
- Da prevodim?
Gregorius kimne. A onda je rečenice, koje u njemu već bijahu razvile omamljujuće djelovanje, čuo kao da su napisane samo za njega, štoviše, samo za njega tog prijepodneva koje je promijenilo sve.
Od tisuću iskustava koje stječemo govorit ćemo najviše o jednom, a i o njemu samo slučajno i bez obzirnosti koju zaslužuje. Među svim nijemim iskustvima skrivena su ona koja našem životu neopazice daju oblik, boju i melodiju. Kad se potom, kao arheolozi duše, okrenemo tom blagu, otkrivamo koliko nas zbunjuje. Predmet promatranja odbija stajati mirno, riječi klize s proživljenog, a na kraju na papiru stoje sama proturječja. Dugo sam vjerovao da je posrijedi nedostatak, nešto što bi trebalo prevladati. Danas mislim da stvari stoje drukčije: da je priznavanje zbunjenosti kraljevski put do razumijevanja tih prisnih, a ipak i zagonetnih iskustava. To zvuči neobično, štoviše, čudesno, znam.
Ali otkako na stvar gledani tako, osjećam da sam prvi put zaista budan i živ.
- To je uvod - reče knjižar i krene listati. - A sad, čini se, počinje iz odlomka u odlomak kopati za svim tim skrivenim iskustvima. Da bude vlastiti arheolog. Ima odlomaka od više stranica, a ima i sasvim kratkih. Evo primjerice jedan koji se sastoji od jedne jedine rečenice.
Ako je tako da možemo živjeti samo mali dio onoga što je u nama - što se događa s ostatkom?
- Kupio bih tu knjigu - reče Gregorius.
Knjižar je zatvori i prijeđe rukom preko njezina uveza na isti nježan način kao trenutak prije studentica.
- Pronašao sam je prošle godine u ropotarnici jednog staretinara u Lisabonu. Sad se sjećam: uzeo sam je jer mi se svidio uvod. Nekako sam je poslije izgubio iz vida.
Pogledao je Gregoriusa, koji je s mukom napipavao novčanik. - Darovat ću vam je.
- To je... - počne Gregorius promuklo i nakašlja se.
- Ionako me nije stajala gotovo ništa - reče knjižar i pruži mu knjigu. - A i vas se sjećam: San Juan de la Cruz. Zar ne?
- To je bila moja žena - reče Gregorius.
- Onda ste vi klasični filolog iz Kirchenfelda, ona mi je govorila o vama. A poslije sam čuo još nekog kako govori o vama. Zvučalo je kao da ste hodajući leksikon.
Nasmije se. - Iznimno omiljen leksikon.
Gregorius gurne knjigu u džep mantila i pruži mu ruku. - Hvala lijepa. Knjižar ga otprati do vrata. - Nadam se da vas nisam...
- Nikako - reče Gregorius i dodirne mu ruku.
Na Bubenbergovu trgu zastao je i pustio pogled da luta uokolo. Ondje je proveo cijeli život, ondje je znao sve, ondje je bio kod kuće. Za nekog tko je bio kratkovidan poput njega, to je bilo važno. Za nekog poput njega grad u kojem je stanovao bio je poput kućišta, nastanjiva špilja, sigurna nastamba. Sve drugo značilo je opasnost. Samo netko sa staklima naočala slične debljine mogao je to razumjeti. Florence ga ne bi razumjela. I možda zbog
istog razloga ne bi razumjela zašto voli letjeti. Sjesti u avion i nekoliko sati kasnije stići u sasvim drugi svijet a da prije toga nije stigao ni upiti dojmove s putovanja - to nije želio i to mu je smetalo. „Nije u redu”, rekao je Florence. „Kako misliš, nije u redu?” upitala je ona razdražljivo. Nije joj to mogao objasniti pa je ona otad sve češće letjela sama i s drugima, obično u Južnu Ameriku.
Gregorius stane pred izlog kina Bubenberg. U kasnom terminu igrao je crno-bijeli film prema romanu Georgesa Simenona: L’homme qui regardait passer les trains. Naslov mu se svidio, a dugo je promatrao i fotografije sa
scenama iz filma. Krajem sedamdesetih, kad su svi kupovali televizore u boji, on je danima uzaludno nastojao nabaviti crno-bijeli. Naposljetku je uzeo jedan s otpada. I nakon vjenčanja tvrdoglavo ga se držao, stajao je u njegovoj radnoj sobi i kad bi bio sam, ostavljao bi aparat u boji u dnevnoj sobi i uključivao staru kutiju koja je blještala i u kojoj bi se slike zgodimice kotrljale. „Munduse, nemoguć si”, rekla je Florence jednog dana kad ga je našla pred tom ružnom starom kantom. Da ga je počela oslovljavati kao drugi i da se sad prema njemu i kod kuće odnosilo kao prema čudaku grada Berna - to je bio početak kraja. Odahnuo je kad je televizor u boji s rastavom braka nestao iz stana. Tek mnogo godina poslije, kad se crno-bijeli televizor sasvim pokvario, kupio je nov aparat, u boji.
Fotografije u izlogu kina bile su velike i veoma oštre. Na jednoj se vidjelo poput alabastera blijedo lice Jeanne Moreau, koja je s čela micala vlažne pramenove. Gregorius se otrgne i ode u najbližu kavanu da pobliže promotri knjigu u kojoj je plemeniti Portugalac pokušao sebe i svoja iskustva utisnuti u riječi.
Tek sad, kad je s predanošću ljubitelja antikviteta polako listao stranicu za stranicom, otkrio je portret autora, staru, u doba tiskanja već požutjelu fotografiju, na kojoj su nekoć crne plohe izblijedjele i postale tamnosmeđe, dok se svijetlo lice isticalo na pozadini grube, sjenovite tmine. Gregorius obriše naočale, ponovno ih stavi na nos, a nekoliko trenutaka poslije lice ga je već posve očaralo.
Čovjek u ranim tridesetima zračio je inteligencijom, samosviješću i smionošću koji su doslovce zaslijepili Gregoriusa. Nad svijetlim licem visoka čela nadvila se bujna kosa, koja kao da se zagasito sjajila, čineći se, onako začešljana prema natrag, poput kacige iz koje su sa svake strane uvojci padali na uši. Vitak rimski nos davao je licu jasnoću koju su podcrtavale obrve, snažne poput čvrstih poteza širokim kistom, koncentriranih prema sredini, ondje gdje su se nalazile misli. Pune, zaobljene usne, koje bi pristajale i ženskom licu, bile su optočene tankim brkom i podrezanom bradicom, a sjena koju je brada bacala na vitak vrat Gregoriusu bila je znak da čovjek ima i određenu crtu grubosti i čvrstine. Ono što je međutim bilo presudno, bile su tamne oči. Na njima su se ocrtavale sjene, ali to nisu bile sjene umora, iscrpljenosti ili bolesti, nego sjene ozbiljnosti i melankolije. U njegovu tamnom pogledu nježnost se miješala s neustrašivošću i nepokornošću. Čovjek je bio sanjar i pjesnik, pomisli Gregorius, ali u isti mah i netko tko bi odlučno mogao baratati oružjem ili
skalpelom, netko kome je bolje ne biti na putu kad mu iz očiju suklja plamen. Te bi oči mogle na udaljenosti držati vojsku gorostasa, ali mogle su izgledati i sasvim obično. Od odjeće prepoznati se mogao samo bijeli
ovratnik košulje s čvorom kravate, a preko nje jakna, koju je Gregorius zamišljao kao haljetak za izlaske.
Bio je gotovo jedan sat kad je Gregorius izronio iz zadubljenosti koju je u njemu izazvao portret. Kava pred njim opet se bila ohladila. Poželio je da može čuti Portugalčev glas i vidjeti kako se kreće. Godina 1975.: Ako je tada bio na pragu tridesetih, kako se činilo, sad bi mu moglo biti malo više od šezdeset. Português. Gregorius u sjećanje prizove glas bezimene Portugalke, transponirajući ga u mislima dublje a da se time svejedno nije pretvorio u glas knjižara. Trebao je to biti glas melankolične jasnoće koja bi točno odgovarala pogledu kakav je imao Amadeu de Prado. Pokušao je rečenice iz knjige oživjeti tim glasom. Ali nije išlo jer nije znao kako valja izgovarati pojedine riječi.
Vani ispred kavane prošao je Lucien von Graffenried. Gregorius je bio iznenađen, ali u isti je trenutak osjetio i olakšanje shvativši da nije ustuknuo.
Zagledan u dječaka pomislio je na knjige koje je ostavio na katedri. Morao je pričekati da u dva sata ponovno počne nastava. Tek tada je mogao otići u knjižaru i kupiti tečaj portugalskog jezika.
3.
Tek što je Gregorius kod kuće pustio prvu ploču i poslušao prve portugalske rečenice, zazvonio je telefon. Škola. Zvonjava nije prestajala. Stajao je kraj aparata i smišljao što bi mogao reći. Od danas prije podne osjećam da bih od svoga života rado napravio nešto drugo. Da više neću biti vaš Mundus. Nemam pojma što će biti to novo. Ali ono ne trpi odgađanje, ni najmanje. Moje vrijeme naime protječe i moglo bi biti da ga nije preostalo mnogo. Gregorius glasno izgovori te rečenice. Bile su točne, znao je on to, ta za cijela života nije izrekao mnogo važnih rečenica koje bi bile točne poput ovih. Ali kad su se izgovarale, zvučale su šuplje i patetično i nije bilo moguće izgovoriti ih u telefonsku slušalicu.
Zvonjava je prestala. Ali uvijek mogla početi iznova. Oni se brinu i neće se smiriti dokle kod ga ne pronađu; ta moglo mu se nešto i dogoditi. Prije ili poslije zvonit će na vratima. Sad, u veljači, mrak se spuštao rano. Ne smije dakle uključiti svjetlo. Usred grada, središta njegovog života, bio je u bijegu i morao se skrivati u vlastitom stanu, u kojem je stanovao već petnaest godina. Bilo je to bizarno, smiješno i zvučalo je kao neka petparačka komedija. A ipak je bilo ozbiljno, ozbiljnije od većine stvari koje dotad doživio ili učinio. No to nije mogao objasniti onima koji su ga tražili. Gregorius zamisli kako otvara vrata moli ih da uđu. Nemoguće. Sasvim nemoguće.
Tri puta zaredom odslušao je prvu ploču tečaja, stječući polako pojam o razlici između napisanog i izgovorenog, a i svega onoga što se u portugalskom guta. Tada je došla do izražaja njegova sposobnost pamćenja leksičkih tvorbi, koja ga nikada nije iznevjerila.
Telefon je zvonio u razmacima koji su mu se činili sve kraćima. Od prethodne stanarke svojedobno je bio preuzeo pretpotopni aparat bez utikača koji bi sad - da ga ima - mogao izvući. Inzistirao je na tome da sve ostane kako je bilo. Vunenim pokrivačem prekrio je telefon ne bi li ugušio zvonjavu. Glasovi koji su vodili kroz tečaj tražili su od njega da ponavlja riječi i
kratke rečenice. Kad god bi pokušao, usne i jezik kao da bi mu otežali i odrvenjeli. Stari jezici bili su kao stvoreni za njegova bernska usta i u tom bezvremenskom svemiru nigdje se nije trebalo žuriti. Portugalcima međutim kao da se neprestance žurilo, slično kao i Francuzima, pred kojima se zbog toga unaprijed osjećao inferiornim. Florence je voljela tu strmoglavu eleganciju, a kad bi čuo lakoću s kojom ju je postizala, zanijemio bi.
Ali sad je iznenada sve bilo drukčije: Gregorius je želio oponašati silovit tempo govornika i skakutavu svjetlinu u glasu govornice koji je podsjećao na pikolo-frulu pa je sve vrijeme iznova puštao uvijek iste rečenice, ne bi li što više smanjio razliku između svog grubog izgovora i svjetlucava uzora. Nakon nekog vremena shvatio je da će doživjeti veliko oslobođenje; oslobođenje od samonametnuta ograničenja, od sporosti i nezgrapnosti koje su progovarale iz njegova imena i iz koraka njegova oca, kad je u muzeju pobožno odlazio iz jedne prostorije u drugu; oslobođenje od jedne slike sebe samog koja bi ga, čak i kad ne bi čitao, prikazivala kao nekog kratkovidnog, nagnutog nad prašne knjige. Tu sliku nije izradio planski, nego je izrasla polako i neprimjetno; slika Mundusa koja ne samo da je nosila njegov vlastiti rukopis nego i rukopise mnogih drugih koji su se smatrali pozvanima da se uhvate tog tihog, muzejskog lika i kraj njega počinu. Gregoriusu se učini kao da izlazi iz te slike kao iz prašna ulja na zidu zaboravljenog krila muzeja. Na sumračnom svjetlu zamračena stana hodao je gore-dolje, na portugalskom naručivao kavu, raspitivao se za neku ulicu u Lisabonu, pitao nekog za ime i zanimanje, odgovarao na pitanja o vlastitom zanimanju i vodio kratak razgovor o vremenu.
Odjednom je počeo razgovarati s Portugalkom koju je susreo tog prijepodneva. Pitao je za razlog njezina bijesa na autora pisma. Você quis
saltar? Htjeli ste skočiti? Uzbuđeno je držao pred očima novi rječnik i
gramatiku, tražeći u njima izraze i glagolske oblike koji su mu nedostajali.
Português. Kako li je ta riječ sad već zvučala drukčije! Ako je dotad
posjedovala čar dragulja iz neke daleke, nedostupne zemlje, sad je više nalikovala na jedan od tisuća dragih kamena iz palače čija je vrata upravo otvorio.
Na vratima se oglasi zvono. Gregorius na prstima ode do gramofona i ugasi ga. Bili su to mladi glasovi, glasovi učenika koji su se vani savjetovali. Još je dva puta resko zvono presjeklo sumračan muk u kojem je Gregorius nepomično čekao. Onda se koraci udaljiše sa stubišta.
Kuhinja je bila jedina prostorija koja je gledala na stražnju stranu i imala žaluzine. Gregorius ih spusti i upali svjetlo. Uzeo je knjigu plemenitog Portugalca i jezične priručnike, sjeo za jedaći stol i počeo prevoditi prvi tekst nakon uvoda. Bilo je poput latinskog i sasvim različito od latinskog, ali sad mu to nije nimalo smetalo. Tekst je bio težak i prijevod je potrajao. Metodički i s izdržljivošću maratonca, Gregorius je vadio riječi i češljao tablice glagola, sve dok nije dešifrirao neprozirne glagolske oblike. Nakon nekoliko rečenica uhvati ga grozničavo uzbuđenje i on donese papir da zapiše prijevod. Bilo je gotovo devet sati kad je napokon bio zadovoljan:
PROFUNDEZAS INCETAS. NEIZVJESNI BEZDANI. Postoji li tajna
ispod površine ljudskog činjenja? Ili su ljudi jednostavno onakvi kakvima ih pokazuju njihove radnje, otvorene i bjelodane?
Neobično, ali odgovor se u meni mijenja sa svjetlom koje pada na grad i na Tejo. Kad je posrijedi začarano svjetlo treperavog dana u kolovozu, pomisao na skrivenu ljudsku dubinu čini mi se neobičnom poput kuriozne, pomalo dirljive fantazme, nalik na fatamorganu kakva nastaje kad predugo gledam valove koji se sjaje na tom svjetlu. Ali kad se grad i rijeka za tmurna siječanjska dana nađu pod kupolom svjetla bez sjene i dosadna sivila, ja ne znam izvjesnosti koja bi bila veća od ove: da je sve ljudsko činjenje samo krajnje nesavršen, smiješno bespomoćan izraz skrivenog unutarnjeg života neslućene dubine koja silom želi na površinu a da je nikad ne može dosegnuti ni izdaleka.
A toj čudesnoj, uznemirujućoj nepouzdanosti moga suda valja pribrojiti još jedno iskustvo koje, otkako ga upoznah, moj život svaki put iznova uranja u zbunjujuću nesigurnost: da se u vezi s tim pitanjem, povrh kojeg za nas ljude zapravo ne može postojati ništa važnije, isto tako kolebam kad je
riječ o meni samome. Kad naime sjedim, pred svojom omiljenom kavanom, puštam sunce da me miluje zrakama i osluškujem zvonak smijeh senhora u prolazu, čini mi se da je moj unutarnji svijet ispunjen do posljednjeg kutka te meni skroz-naskroz poznat jer se iscrpljuje u tim ugodnim osjetima. Ali ako se potom pred sunce ugura naoblaka koja rasprši čaroliju i čini nas trezvenima, najednom sam siguran da u meni postoje skrivene dubine i bezdani, iz kojih bi mogle izbiti još neslućene stvari i povući me za sobom. Tada brzo podmirujem račun i žurno tražim razbibrigu u nadi da će sunce ubrzo ponovno zasjati i pomoći umirujućoj površnosti da se vrati u prvi plan.
Gregorius pogleda sliku Amadeua de Prada i nasloni knjigu na stolnu svjetiljku. Rečenicu po rečenicu čitao je preveden tekst njegovom smionom, melankoličnom pogledu. Samo jedan jedini put učinio je nešto slično: Kad je kao student čitao autobiografske oglede Marka Aurelija. Na stolu je stajala careva gipsana bista, a kad bi radio na tekstu, činilo se kao da to čini pod zaštitom njegove nijeme prisutnosti. Ali postojala je razlika između onog tada i ovog sad. Što je noć više odmicala, Gregorius ju je osjećao sve jasnije a da je nije mogao pretočiti u riječi. Nešto prije dva sata znao je samo jedno: Portugalac mu je oštrinom svojih zamjedbi podario budnost i točnost osjećanja kakvom se nije mogao podičiti čak ni mudri car, čije je refleksije Gregorius nekad gutao kao da su upućene izravno njemu. U međuvremenu je naime preveo još jedan zapis:
PALAVRAS NUM SILÊNCIO DE OURO. RIJEČI U ZLATNOJ TIŠINI.
Kad čitam novine, slušam radio ili u kavani čujem što ljudi govore, sve češće osjećam gnušanje, pa čak i gađenje nad uvijek istim riječima koje se pišu i izgovaraju - i uvijek istim frazama, floskulama i metaforama. A najgore je kad slušam samog sebe pa moram ustanoviti da i ja govorim uvijek iste stvari. One su tako užasno potrošene i zapuštene, te riječi, otrcane od milijunske upotrebe. Imaju li one uopće još značenja? Naravno,
razmjena riječi funkcionira, ljudi djeluju u skladu s njima, smiju se i plaču, odlaze lijevo ili desno, konobar donosi kavu ili čaj. Ali to nije ono što hoću pitati. Pitanje glasi: Jesu li one još izraz misli? Ili samo djelatne glasovne tvorevine koje tjeraju ljude ovamo ili onamo jer neprestance svijetle ugravirani tragovi naklapanja?
Događa, se da onda odem na plažu i držim glavu u vjetru, za koji želim da je leden, hladniji nego što ga poznajem u ovim krajevima: Neka iz mene ispuše sve otrcane riječi, sve jadne govorne navike pa da se mogu vratiti očišćena duha, očišćena od taloga uvijek ista naklapanja. Ali u prvoj prilici da moram nešto reći, sve je kao prije. Čišćenje za kojim čeznem neće se dogoditi samo od sehe. Moram učiniti nešto i moram to učiniti riječima. Ali što? Nije da bih htio izaći iz svog jezika i ući u neki drugi. Ne, nije riječ o jezičnom dezerterstvu. I još nešto si ponavljam: Jezik se ne može izumiti iznova. Ali što je onda to što bih želio?
Možda ovo: htio bih iznova postaviti portugalske riječi. Rečenice koje bi nastajale iz tog novog postava ne bi trebale biti čudesne, nastrane, egzaltirane, manirističke ili hotimične. Morale bi to biti arhetipske rečenice portugalskog jezika, koje bi tvorile njegovo središte, tako da bi se činilo da bez lutanja i kontaminacije proistječu iz transparentnog, dijamantnog bića tog jezika. Riječi bi morale biti besprijekorne kao polirani mramor i čiste kao tonovi neke Bachove partite, koji sve što nisu oni sami pretvaraju u savršenu tišinu. Katkada, kad u sebi još osjetim ostatak pomirljivosti spram jezičnog blata, pomislim da bi to mogla biti ugodna tišina dnevne sobe pune zadovoljstva ili opuštena šutnja među ljubavnicima. Ali kad bijes na ljepljive jezične navike sasvim ovlada mnome, ne zadovoljava me ništa manje od jasne, hladne tišine svemira bez svjetla u kojem se ja, kao jedini govornik portugalskog, krećem svojim bešumnim putanjama. Konobar, frizerka, kondukter - svi bi se oni zagrcnuli kad bi čuli novopostavljene riječi, a njihovo čuđenje ticalo bi se ljepote rečenica, ljepote koja ne bi bila ništa drugo doli sjaj njihove jasnoće. Bile bi to - mogu zamisliti - obvezne rečenice, a mogle bi se nazvati i neumoljivima. Nepotkupljivo i nepomično stajale bi tu, nalikujući u tome na riječi nekog boga. Bile bi lišene svakog
pretjerivanja i svake patetike, točne i škrte do te mjere da im se ne bi mogla oduzeti ni jedna jedina riječ, ni jedan jedini zarez. U tome bi bile usporedive s pjesmom jer ih je ispleo zlatar riječi.
Gregoriusa od gladi zaboli želudac i on se prisili pojesti nešto. Poslije je uz šalicu čaja sjedio u mračnoj dnevnoj sobi. Što sad? Dvaput se još čulo zvono na vratima, a prigušeno zvrndanje telefona čuo je posljednji put nešto prije ponoći. Sutradan će javiti da je nestao, a onda će se u nekom trenutku na vratima pojaviti policija. Još je mogao natrag. U petnaest minuta do osam prešao bi Kirhenfeldski most, ušao u gimnaziju i svoju zagonetnu odsutnost objasnio nekom pričom koja bi ga osramotila, ali to bi bilo sve, a i pristajalo bi mu. Nitko ne bi saznao ništa o nevjerojatnoj razdaljini koju je u svojoj nutrini prevalio za manje od dvadeset četiri sata.
Ali upravo je o tome i bila riječ: on ju je prevalio. I nije htio dopustiti drugima da ga prisile da poništi to tiho putovanje. Posegnuo je za zemljovidom Europe i razmišljao kako se vlakom dolazi u Lisabon. Ured za željezničke informacije, doznao je na telefonu, otvara se tek od šest sati. Počeo se pakirati.
Bila su gotovo četiri sata kad je spreman za put sjedio u fotelji. Vani je počelo sniježiti. Iznenada ga napusti sva hrabrost. Bila je to sumanuta ideja. Bezimena, emotivno smušena Portugalka. Tečaj jezika za početnike. Pomisao na vrijeme koje protječe. Zbog toga se usred zime ne bježi u Lisabon.
Oko pet sati Gregorius je nazvao Konstantina Doxiadesa, svog očnog liječnika. Često su usred noći razgovarali, ne bi li podijelili zajedničke patnje od nesanice. Ljude koje mori nesanica povezuje solidarnost bez riječi. Katkada bi s Grkom odigrao slijepu partiju munjevita šaha, a potom bi uspio malo odspavati, prije nego što bi došlo vrijeme da mora u školu.
- Nema smisla, zar ne? - reče Gregorius na kraju svoje isprekidane priče. Grk je šutio, Gregoriusu je to bilo poznato. Sad će zatvoriti oči i uhvatiti se palcem i kažiprstom za korijen nosa.
- I te kako ima smisla - reče sad Grk. - I te kako.
- Hoćete li mi pomoći ako putem više ne budem znao što dalje?
- Jednostavno ćete me nazvati. Bio dan ili noć. I ne zaboravite rezervne naočale.
Eto je ponovno, te lakonske sigurnosti u njegovu glasu. Liječnička je to sigurnost, ali u isti mah i sigurnost koja bitno nadilazi sve profesionalno; sigurnost čovjeka koji ne prenagljuje s vlastitim mislima, kako bi poslije dolazile do izražaja u sudovima koji su izdržavali test vremena. Već dvadeset godina Gregorius je odlazio tom liječniku, jedinom koji je znao kako ga osloboditi straha od sljepila. Katkada bi ga uspoređivao sa svojim ocem, koji kao da se nakon rane smrti svoje žene ma gdje bi bio i što god da radio -zadržavao u prašnjavoj tišini muzeja. Gregorius je zarana naučio da je ta sigurnost veoma krhka. Volio je oca i postojali su trenuci kad bi osjećaj bio čak i dublji i snažniji od pukog voljenja. Ali on je patio od činjenice da otac nije bio netko na koga se mogao osloniti, za koga bi se mogao uhvatiti, da nije bio poput Grka, u čiji se sud, čvrst poput stijene, i te kako mogao pouzdati. Poslije je zbog te spoznaje znao osjećati grižnju savjesti. Sigurnost koja mu je nedostajala nije bila nešto što čovjek drži u ruci, pa da bi mu se nedostatak mogao predbaciti kao promašaj. Da bi postao siguran, čovjek je morao imati sreće sam sa sobom. A otac nije imao previše sreće, ni s drugima ni sa sobom samim.
Gregorius sjedne za kuhinjski stol i stade smišljati pismo za ravnatelja. Sve čega se mogao dosjetiti zvučalo mu je ili pregrubo, ili je odveć ponizno molio za razumijevanje. U šest sati nazvao je željezničke informacije. Od Ženeve put je trajao trideset šest sati. Putovalo se preko Pariza i Irúna u Baskiji, a odatle noćnim vlakom za Lisabon, kamo se stizalo oko jedanaest sati ujutro. Gregorius naruči voznu kartu. Vlak za Ženevu polazio je u pola osam.
Poštovani gospodine ravnatelju, dragi kolega Kägi, u međuvremenu ste zacijelo doznali da sam jučer bez objašnjenja otišao s nastave i da se više nisam vratio, a znat ćete i da me se više nije moglo pronaći. Dobro mi je, ništa mi se nije dogodilo. Ali tijekom jučerašnjeg dana stekao sam iskustvo koje je promijenilo mnogo toga. Ono je odveć osobno, a k tome i previše konfuzno a da bih ga mogao staviti na papir. Jednostavno, moram Vas zamoliti da prihvatite moj iznenadan i neobjašnjen čin. Mislim da me poznajete dovoljno dobro da znate da se to ne događa iz lakomislenosti, neodgovornosti ili ravnodušnosti. Odlazim na dalek put i sasvim je neizvjesno kad ću se vratiti i u kojem smislu. Ne očekujem da radno mjesto čuvate za mene. Najveći dio mog života bio je najtješnje povezan s Gimnazijom i siguran sam da će mi nedostajati. Ali sad me nešto tjera od nje i moglo bi biti da je taj potez konačan. Obojica se divimo Marku Aureliju i Vi ćete se sigurno sjetiti ovog mjesta iz njegovih Ogleda o sebi:
„Ogriješi se mirne duše, ogriješi se o sebe samu i nanesi si bol, moja dušo; ali poslije više nećeš imati vremena da se poštuješ i respektiraš. Jer svatko ima samo jedan život, jedan jedini. Ali za tebe on je istekao, a ti u njemu nisi imala obzira prema sebi samoj nego si se pretvarala kao da se tvoja sreća tiče drugih duša... Ali oni koji pozorno ne prate kretanje vlastite duše nužno su nesretni.”
Zahvaljujem Vam na povjerenju s kojim ste mi uvijek pristupali i na dobroj suradnji. Vi ćete - u to sam siguran - spram učenika pronaći prave riječi, riječi koje će im reći i kako sam rado s njima radio. Prije nego što sam jučer otišao, promatrao sam ih i mislio: „Koliko vremena oni još imaju pred sobom!”
U nadi da ćete imati razumijevanja i s najboljim željama za Vas i Vaš rad, bilježim se, Vaš Raimund Gregorius
P. S. Svoje knjige ostavio sam na katedri. Biste li bili tako dobri da ih spremite na sigurno?
Na kolodvoru Gregorius ubaci pismo u sandučić. Poslije, kraj bankomata, osjetio je kako mu se tresu ruke. Obrisao je naočale i provjerio ima li uza se
putovnicu, voznu kartu i adresar. Pronašao je sjedalo do prozora. Dok je vlak napuštao kolodvor u smjeru Ženeve, snijeg je padao u velikim, lakim pahuljama.
4.
Koliko god je mogao, Gregorius se pogledom držao posljednjih kuća Berna. Kad ih je naposljetku bespovratno izgubio iz vida, izvadio je adresar i stao zapisivati imena učenika koje je poučavao tijekom svoje karijere. Počeo je s proteklom godinom i zaputio se u prošlost. Uz svako ime potražio je lice, karakterističnu gestu i znakovitu epizodu. Posljednjih triju generacija prisjetio se bez muke, potom mu se sve češće činilo da netko nedostaje. Sredinom devedesetih godina razred se sastojao samo još od malog broja lica i imena, a potom je i vremenski slijed postao mutan. Ostali su samo još pojedini mladići i djevojke s kojima je proživio nešto posebno.
Zatvorio je notes. Povremeno bi u gradu susreo učenika ili učenicu kojima je predavao prije mnogo godina. Nisu to viši bili mladići i djevojke, nego muškarci i žene s partnerima, zanimanjima i djecom. Prepao bi se kad bi vidio promjene na njihovim licima. Katkad bi njegov užas bio izazvan rezultatom promjene: preranom ogorčenju, izmučenom pogledu ili naznaci neke ozbiljne bolesti. Najčešće bi se međutim zgrozio od puke činjenice da su promijenjena lica svjedočila o nezaustavljivom protjecanju vremena i nemilosrdnoj propasti svega što živi. Pogledao bi tada svoje ruke na kojima su se vidjele prve staračke pjege, a katkada bi uzimao fotografije iz studentskih dana i pokušavao zamisliti kako je izgledalo prevaljivanje tog dugog puta do danas, iz dana u dan, iz godine u godinu. Za takvih dana bio je plašljiviji nego inače pa se znalo dogoditi da se nenajavljen pojavi u Doxiadesovoj ordinaciji, ne bi li ga ovaj još jedanput lišio straha da će oslijepiti. Najviše su ga izbacivali iz ravnoteže susreti s učenicima koji su u međuvremenu mnogo godina proživjeli u inozemstvu, na drugom kontinentu, u drugoj klimi, s drugim jezikom. A vi? I dalje u Kirchenfeldu? pitali bi, a njihovi pokreti odavali bi namjeru da krenu dalje. U noći nakon takva susreta najprije bi se običavao braniti od takvih pitanja, a poslije od osjećaja da se uopće mora braniti.
A sad, kad mu je sve to prolazilo kroz glavu, sjedio je nakon više od dvadeset četiri sata bez sna u vlaku i vozio se ususret neizvjesnoj budućnosti, kakvu još nikad nije imao pred sobom.
Boravak u Lausannei bio je iskušenje. Na istom peronu nasuprot njemu stajao je vlak za Bern. Gregorius zamisli kako izlazi na bernskom kolodvoru. Pogledao je na sat. Kad bi uzeo taksi do Kirchenfelda, stigao bi taman još na četvrti sat nastave. A pismo - sutra bi morao uhvatiti poštara ili zamoliti Kägija da mu preda neotvorenu omotnicu. Neugodno, ali ne i nemoguće. Sad mu pogled padne na notes koji je ležao na stoliću u kupeu. Ne otvorivši ga, vidje pred sobom popis imena učenika. I odjednom shvati: ono što je počelo kao pokušaj da se nakon nestanka posljednjih bernskih kuća uhvati za nešto prisno, postajalo je tijekom sljedećih sati sve više rastankom. Da bi se mogao rastati od nečeg, pomisli dok je vlak polako kretao, čovjek se mora suočiti s time i tako ostvariti unutarnji odmak. Neizgovorena, difuzna samorazumljivost, kojom predmet rastanka obuzima čovjeka, mora se pretvoriti u jasnoću koja mu daje da prepozna što mu on znači. A to opet znači da se mora zgusnuti u nešto što ima obrise pregledne poput popisa velikog broja učenika koji su njegov život odredili jače nego bilo što drugo. Gregoriusu se učini da vlak, koji je sad napuštao kolodvor, ostavlja za sobom i dio njega samog. Na trenutak mu se učini da na santi leda, koja se odvojila zbog blagog potresa, pluta prema hladnom, otvorenom moru.
Kad je vlak ubrzao, on zadrijema i probudi se tek kad osjeti kako se kompozicija zaustavlja na ženevskom kolodvoru. Putem prema francuskom brzom vlaku bio je uzbuđen kao da se sprema na višetjedno putovanje transsibirskom željeznicom. Tek što je sjeo na svoje mjesto, oko njega se sjati društvo francuskih putnika. Graktanje prožeto histeričnom elegancijom ispuni vagon, a kad se netko raskopčana kaputa nagnuo nad njega ne bi li odložio svoju prtljagu, njemu skliznu naočale. Tada je Gregorius učinio nešto što nije nikad prije: uzme svoje stvari i preseli se u prvi razred.
Mnogo godina prošlo je od rijetkih prilika u kojima je putovao prvim razredom. Florence je bila ta koja ga je tada silila na to, on joj se pokorio i s
osjećajem hohštapleraja sjeo na skupo sjedalo. „Smatraš li me dosadnim?” pitao ju je nakon jednog od tih putovanja. „Što? Ne smiješ me pitati takvo što, Munduse!” rekla je i prošla rukom kroz kosu kao što je to uvijek činila kad ne bi znala što dalje. Kad je Gregorius sad, dok je vlak kretao, s oba dlana prešao preko otmjenih sjedala, njegov čin učini mu se zakašnjelom, djetinjom osvetom, čiji smisao nije baš dokraja razumio. Bio je sretan što u blizini ne sjedi nitko tko bi mogao primijetiti taj mutni osjećaj.
Šokirala ga je visina razlike koju je morao platiti kondukteru, a kad je čovjek otišao, dvaput je prebrojio novac koji mu je ostao. Izgovorio je PIN svoje kreditne kartice i zapisao ga u notes. Nešto poslije istrgnuo je tu stranicu i bacio je. Oko Ženeve prestalo je sniježiti i on nakon više tjedana prvi put ugleda sunce. Kroz staklo mu je grijalo lice i on se umiri. Na žiro-računu uvijek je imao previše novca, to je dobro znao. „Ma, što to radite?” pitala bi službenica banke kad bi vidjela koliko se nakupilo, jer je podizao malo.
„Ta morate nešto učiniti sa svojim novcem!” Ulagala ga je za njega i on je s godinama stekao lijep imetak, kojeg kao da nije bio svjestan.
Gregorius pomisli na svoja dva udžbenika za latinski, koja je dan prije ostavio na katedri. Anneli Weiss, napisao je netko djetinjim rukopisom na prvoj stranici. Dok je odrastao, njegovi mu nisu mogli priuštiti nove knjige pa je pretražio cijeli grad dok u jednom antikvarijatu nije pronašao rabljene. Kad mu ih je pokazao, Adamova jabučica njegova oca snažno se trznula, kao i uvijek kad bi ga nešto tištalo. Tuđe ime na njegovim knjigama isprva mu je smetalo. Ali onda je prethodnu vlasnicu zamislio kao djevojčicu s bijelim dokoljenkama i kosom koja se vijorila na vjetru. Nije potrajalo dugo, a on se od rabljenih knjiga više nije htio odvajati ni pod koju cijenu, a kamoli zamijeniti ih za nove. Svejedno, uživao je kada bi novcem, koji je zarađivao kao učitelj na zamjeni, stare tekstove mogao kupiti u novim, lijepim izdanjima. Prošlo je od toga više od trideset godina, ali sve mu se i dalje činilo pomalo nestvarno. Nedavno je još stajao pred policama i mislio: Da si
Slike sjećanja u Gregoriusu se polako stadoše pretvarati u slike sna, u kojem se tanka knjižica, u koju je majka zapisivala koliko je zaradila kao čistačica, neprestance pojavljivala kao varljivo vilinsko svjetlo. Bio je sretan kad ga je iz sna prenuo zvuk razbijene čaše koja je nekome pala sa stola.
Do Pariza bilo je još sat vremena. Gregorius sjedne u vagon-restoran i zagleda se u svijetao dan na pragu proljeća. I tu mu iznenada postade jasno da se zaista otisnuo na to putovanje - da ono nije bilo samo mogućnost, nešto što je izmislio za besane noći i što bi moglo biti, nego nešto što se događalo zaista i stvarno. Što je više prostora davao tom osjećaju, to mu se više činilo da su se odnosi između mogućeg i stvarnog počeli mijenjati. Nisu li Kägi, njegova škola i svi učenici čija su imena bila zapisana u notesu bili stvarni, ali ipak samo kao mogućnosti koje su se ostvarile slučajno, dok je ono što je Gregorius doživljavao u tom trenutku - klizanje i prigušena grmljavina vlaka, tihi zveket čaša koje se dodiruju na susjednom stolu, miris užegla ulja koji dopire iz kuhinje, dim cigareta koji je kuhar s vremena na vrijeme otpuhivao -posjedovalo stvarnost koja nije imala veze s pukom mogućnošću, a ni s ostvarenom mogućnošću, već je prije svega bilo jednostavna i puka stvarnost, ispunjena gustoćom veličanstvene nužnosti koja odlikuje nešto skroz -naskroz stvarno?
Gregorius je sjedio pred ispražnjenim tanjurom i šalicom vrele kave, osjećajući da nikad u životu nije bio budan kao sad. I nije mu se činilo da je posrijedi postupan prijelaz, kao kad netko sa sebe polako otresa san i postaje sve budniji, dok se sasvim ne razbudi. Bilo je drukčije. Bio je to nov način budnosti, nov način bivanja u svijetu, o kojem dotad nije znao ništa. Kad se na vidiku pojavio Gare de Lyon, vratio se na svoje mjesto, a kad je poslije stupio nogom na peron, učinilo mu se da prvi put pri punoj svijesti napušta vlak.
5.
Silina sjećanja zatekla ga je nespremnog. Nije zaboravio da je to bio njihov prvi kolodvor, njihov prvi zajednički dolazak u neki strani grad. Naravno da to nije zaboravio. Ali nije računao s time da će, kad bude ovde stajao, biti kao da vrijeme stoji. Zeleni željezni nosači i crvene cijevi. Okrugli lukovi. Krov koji propušta svjetlo.
- Hajdemo u Pariz! - rekla je Florence pri prvom zajutarku u njegovoj kuhinji, grleći rukama privijene noge.
- Misliš...
- Da, sad, sad odmah!
Bila je njegova učenica, ljupka, mahom nepočešljana djevojka, koja je svojom dražesnom ćudljivošću svima mutila um. Iz tromjesečja u tromjesečje iznenada je postala pravi as iz latinskog i grčkog, a kad je te godine prvi put stupio pred polaznike fakultativne nastave hebrejskog, ona je sjedila u prvom redu. Ali Gregoriusu ni u snu ne bi bilo palo na pamet da bi to moglo imati veze s njim.
Uslijedio je maturalni ispit, a onda je prošlo još godinu dana dok se nisu ponovo susreli u kafiću sveučilišta.
- Kakav si ti samo sljepić - rekla je kad mu je skinula naočale. - Ništa ti tada nisi primijetio! A svi su znali. Svi!
Bilo je točno, pomisli Gregorius, vozeći se taksijem prema Gareu Montparnasseu, da je on bio jedan od onih koji takve stvari ne primjećuju -čovjek koji je ćak i pred samim sobom bio toliko neznatan da nije htio povjerovati da bi netko mogao razviti snažan osjećaj spram njega - njega! Ali kod Florence je bio u pravu.
- Nikad nisi doista mislila na mene - rekao joj je na kraju njihova petogodišnjeg braka.
Bile su to jedine riječi optužbe koje joj je uputio cijelo to vrijeme. Gorjeli su poput vatre i tad mu se činilo da se sve raspada u pepeo.
Ona je gledala u pod. Unatoč svemu nadao se da će mu se usprotiviti. Ali nije rekla ništa.
LA COUPOLE. Gregorius nije računao s tim da će se voziti duž Avenije Montparnasse i vidjeti restoran u kojem je zapečaćen njihov razlaz a da o tome nikad nisu rekli ni riječi. Zamolio je vozača da stane i neko vrijeme šutke promatrao crvenu tendu sa žutim slovima i trima zvjezdicama slijeva i zdesna. Bilo je veliko priznanje kad su Florence kao doktorandicu pozvali ovamo na konferenciju romanista. Na telefonu je zvučala nervozno, gotovo histerično, kako mu se učinilo, pa nije bio siguran bi li za vikend došao po nju, kao što su se bili dogovorili. Ali onda je ipak otišao i susreo se s njezinim novim prijateljima u tom glasovitom lokalu, čiji mu je miris probranih jela i skupih vina već pri ulasku dokazao da ondje ne pripada.
- Samo još trenutak - reče vozaču i ode prijeko.
Ništa se nije promijenilo i on smjesta ugleda stol za kojim se sasvim neprikladno odjeven sučelio s tim književno-znanstvenim hvalisavcima. Riječ je bila o Horaciju i o Sapfi, prisjetio se dok je stajao na putu užurbanim, razdražljivim konobarima. Nitko se nije mogao mjeriti s njim kad je citirao stih po stih i duhovite dosjetke dobro odjevene gospode svojim bernskim akcentom mrvio u prah, jednu za drugom, dok za stolom napokon nije zavladao muk.
Na povratku Florence je sjedila sama u vagon-restoranu, dok su se naknadni potresi njegova bijesa polako stišavali i uzmicali pred žalošću što mu je uopće bilo potrebno da se na takav način dokazuje pred Florence; jer to je, naravno, bilo posrijedi.
Izgubljen u tim davnim događajima Gregorius je zaboravio na vrijeme i sad je taksist morao upotrijebiti sve svoje vratolomno umijeće kako bi na vrijeme stigli na Gare Montparnasse. Kad se napokon bez daha smjestio na svom sjedalu, a vlak polako krenuo put Irúna, ponovio se samo osjećaj koji
ga bijaše spopao i u Ženevi: da je vlak, a ne on, bio taj koji je odlučivao o tome hoće li se nastaviti to veoma budno i veoma stvarno putovanje koje ga je iz sata u sat, od stanice do stanice, odnosilo sve dalje iz njegova dotadašnjeg života. Tri sata, sve do Bordeauxa, vlak se neće zaustavljati i neće biti mogućnosti za povratak.
Pogledao je na sat. U školi se kraju primicao prvi dan bez njega. U tim minutama čekalo ga je šestero učenika hebrejskog. U šest sati, nakon dvosata, katkada je znao odlaziti s njima u kavanu i govoriti im kako su biblijski tekstovi izrasli iz povijesti, ali podliježu i slučajnosti. Ruth Gautschi i David Lehmann, koji su htjeli studirati teologiju pa su stoga najmarljivije radili, sve su češće pronalazili razlog da ne odlaze tamo. Prije mjesec dana pitao ih je zašto. Okolišajući, odgovorili su da im se čini kao da im on nešto oduzima. Naravno, ti su se tekstovi mogli proučavati i biološki. Ali ipak je to Sveto pismo.
Iza zatvorenih rebrenica Gregorius je ravnatelju preporučio da za hebrejski zaposli njegovu bivšu učenicu, studenticu teologije. Imala je kosu boje bakra i sjedila je na istome mjestu kao i svojedobno Florence. Ali njegova nada da posrijedi nije tek slučajnost, nije se ispunila.
Nekoliko trenutaka u glavi mu je vladala potpuna praznina, a potom Gregorius pred sobom ugleda Portugalkino lice kako se bijelo, gotovo prozirno pomalja iza ručnika od frotira. Još jedanput stajao je pred ogledalom u školskom toaletu i osjećao da zapravo ne želi obrisati telefonski broj koji mu je zagonetna žena bila ispisala preko čela. Još jedanput ustao je s katedre, uzeo s klina vlažan kaput i izašao iz učionice.
Português. Gregorius se prepadne, širom razrogači oči i zagleda se u
ravan francuski krajolik, nad kojim se sunce spuštalo prema horizontu. Riječ, koja je zvučala poput melodije izgubljene u snenoj daljini, odjednom više nije držala vodu. Pokušao je povratiti očaravajući zvuk kojim je odisao glas, ali sve što je uspio uhvatiti bila je jeka koja brzo blijedi, a uzaludan napor samo je pojačavao osjećaj da mu izmiče dragocjena riječ na kojoj se temeljilo cijelo njegovo putovanje. Ništa mu ne bi koristilo ni da je znao kako je točno
govornica na ploči jezičnog tečaja izgovorila tu riječ.
Otišao je do nužnika i dugo držao lice pod mlazom vode s okusom klora. Vrativši se, izvukao je iz prtljage knjigu plemenita Portugalca i počeo prevoditi sljedeći odlomak. Isprva, bio je to samo njegov bijeg prema naprijed, grčevit pokušaj da unatoč maloprijašnjem šoku i dalje vjeruje u putovanje. Ali nakon prve rečenice tekst ga ponovno obuze onako kako je to doživio i kod kuće, u noćnoj kuhinji.
NOBREZA SILENCIOSA. BEZVUČNO PLEMSTVO. Zabluda je
povjerovati da presudni trenuci u nekom životu, za kojih se zauvijek mijenja njegov uobičajen smjer, moraju odisati glasnom, jarkom dramatikom i biti praćeni snažnim unutarnjim burama. Kičasta je to bajka koju su stvorili pijani novinari, filmaši pohlepni za svjetlom bljeskalica i pisci u čijim glavama stvari funkcioniraju kao u žutom tisku. Uistinu, dramatika iskustva koje određuje život često je nevjerojatno tiha. Eksploziji, snažnoj vatri i erupciji vulkana ona je tako malo srodna da se iskustvo u trenutku u kojem se stječe često uopće ne primjećuje. Kad razvija svoje revolucionarno djelovanje i brine se da život uranja u sasvim novo svjetlo i dobiva sasvim novu melodiju, ona to čini bezvučno i u toj predivnoj bezvučnosti nalazi se njezina posebna plemenitost.
Povremeno bi Gregorius dizao pogled s teksta i pogledavao van, prema zapadu. Učinilo mu se da se u preostaloj svjetlini sumračna neba sad već može naslutiti more. Odložio je rječnik i zatvorio oči.
„Kad bih samo još jedanput mogla vidjeti more”, rekla je njegova majka pola godine prije smrti, kad je osjetila da joj život promiče, „ali mi si to ne možemo priuštiti.”
„Koja će banka meni dati kredit”, začuje Gregorius oca kako govori, „a posebno za takvo što.”
