Michel Foucault - Mikrofizika moći

jom, Kierkegaarda s problemom ponavljanja i istine, Husserla s temom filozofije kao beskonačne zadaće povezane s historijom naše racionalnosti. A preko tih filozofskih ličnosti uočavamo sve oblasti znanja na koja se J. Hyppolite poziva u vlastitim pitanjima: psihoa­ nalizu s neobičnom logikom želje, matematiku i formali:zaciju dis­ kursa, teoriju informacije i njezinu primjenu u analizi živog, ukratko sve oblasti na osnovi kojih se može postavljati pitanje o logici i egzistenciji koje neprestano stvaraju i razvrgavaju svoje veze.

Smatram da je to djelo, artikulirano u nekoliko glavnih knjiga, ali

još više zastupljeno u istraživanjima, u nastavi, u neprekidnoj pozor­ nosti, u svakodnevnoj budnosti i velikodušnosti, u naizgled admini­ strativnoj i pedagoškoj (što u biti znači dvostruko političkoj), odgo­ vornosti zahvatilo i formuliralo najbitnije probleme našega vremena. Mnogi od nas beskrajno su nam zahvalni.

Upravo zbog toga što sam od njega preuzeo smisao i mogućnost onoga što činim, upravo zbog toga što me on vrlo često prosvjet1jivao kada sam se naslijepo trudio, želio sam svoj rad staviti pod njegov znamen i pozivajući se na njega završiti prikaz svojih zamisli.

Budući da mu toliko dugujem, posve mi je jasno da izbor što ste ga

učinili pozivajući

me da ovdje

poučavam dobri~

dijelom

znači

pohvalu koju njemu upućujete. Duboko sam vam3ahvalan za čast koju ste mi ukazali, no nisam vam manje zahvalan ža ono što u tom izboru pripada njemu. Iako se ne osjećam doraslim zadaći njegova sljedbenika, ipak znam da bih bio sretan kad bi me večeras ohrabri· vao njegovoprost.

I sada bolje razumijem zašto mi je maloprije bilo tako teško otpočeti. Sada znam koji je to glas što sam ga priželjkivao da mi prethodi, da me nosi, da me poziva na govor i da se ukotvi u mom vlastitom diskursu. Znam što mi je sačinjaValo toliku tegobu da uzmem riječ - uzimam je na ovom mjestu gdje sam je slušao. a gdje više nema njega da me čuje.

S francuskoga preveo Rade Kalanj

Mikrofizika

moći

(Intervju s Michelom Foucaultom)'"

- Vi ste za talijansku javnost autor Povijesti ludila, Riječii stvari a sada i Nadgledati i kažnjavati. Da li biste ukratko mogli naznačiti: put koji Vasje od teme ludila u klasično doba doveo do istraiivanja kriminaliteta i delikvencije?

- Kada sam započeosvoja istraživanja 1950-1955. godine jedan od velikih problema bio je tada politički status znanosti i ideološke funkcije koje je ona mogla prenositi. Nije izričito dominirao problem Lisenko, premda mislim da se oko te ružne priče, kojaje tako dugo ostala zataškana i brižljivo skrivena, pojavio čitav sklop zanimljivih pitanja. Dvije riječi rezimiraju ih sve: moći i znati.

Mislim da sam Povijest ludila napisao donekle na tragu ovih problema. Radilo se za mene o slijedećem: Postavimo li znanostima kao što su teorijska fizika ili organska kemija pitanje o njihovim odnosima spram političkih i ekonomskih struktura društva. nismo li

postavili suv.iše ~loženi problem? Ne postavlja li se možda razina

mogućeg tumdnja suviše visoko? Ako, uzmemo jedno znanje kao što je psihijatrija, problem neće biti puno lakše rješiv, obzirom na to daje njen epistemološki profil tanan a praktičnajepsihijatrija vezana za čitav niz institucija, neposrednih ekonomskih zahtjeva, političkih prioriteta, socijalnih regulacija. U slučaju jedne tako »sumnjive« znanosti kao što je psihijatrija ne bismo mogli na pouzdaniji način razriješiti splet učinaka moći i znanja. Taj sam isti problem u Rođenju klinike htio postaviti obzirom na medicinu: ova ima sigurno č~u znanstvenu strukturu od psihijatrije. ali je i sama jako zapletena u socijalne strukture.

Ono što me je tada malo skrenulo, u pravom smislu riječi »skre­

nulo«, jest činjenica da pitanje koje sam sebi postavljao nije uopće • Ovaj intervju sačinili su Alessandro Fontana i Pasquale Pasquino u lipnju 1976.

'1::]'

1::1:

-t::lr

- O i O :

'~'Ol

l-l,

~, ~I

Ll

_{L l}

zanimalo one kojima sam ga postavljao. Mislili su da je to problem politički beznačajan a epistemološki bez digniteta. I to, mislim, zbog tri razloga. Prvi je taj da je problem marksističkih intelektualaca u Francuskoj bio - a na taj su način i vršili ulogu koju im je nalagala KPF - da ih prizna institucija univerziteta i establishment; morali su dakle postavljati sebi ista pitanja, baviti se istim problemima i istim područjima: »Imamo ugled marksista, nije nam strano ono čime se bavite; ali jedini smo koji vašim starim preokupacijama dajemo nova rješenja.« Marksizam je želio da ga se prihvati kao obnovu liberalne tradicije, univerzitetske (baš kao što su se, u širem smislu, u istoj epohi komunisti predstavljali kao jedini koji su u stanju ponovo preuzeti i okrijepiti nacionalnu tradiciju). Odatle, na polju koje nas zanima, činjenica da su oni h~eli preuzeti najtradicionalnije i »najplemenitije« probleme povijesti znanosti: matematiku, fiziku - ukratko teme koje su razmatrali Duhem, RusserI, Koyre. Medici­ na, psihijatrija, nisu bile dovoljno plemenite, niti dovoljno ozbiljne, niti na razini velikih formi klasičnog racionalizma.

Drugi je razlog taj da poststaljinski staljinizam, isključivši iz marksističkoga diskursa sve ono što nije bilo bojažljivo ponavljanje već rečenoga, nije dopuštao da se pristupi još neist1Jlženim područji­ ma. Nijedan oblikovani pojam, nikakav potvrđeni vokabular za pitanja kao što su

učinci moći

psihijatrije ili

politiČko

funkciuonira­ nje medicine; dok su nebrojene promjene koje su se dešavale od Marxa do današnjeg doba, preko Engelsa i Lenjina, među sveuči1i­ štarcima i marksistima nataložile čitavu jednu· tradiciju govora o »znanosti« u onom smislu kojeg je podrazumijevalo 19. stoljeće. Marksisti su plaćali svoju vjernost starom pozitivizmu uz cijenu

, . radikalnog og1llŠenja o čitav niz problema koji su se odnosili na

znanost.

Konačno, postoji možda i treći razlog. Ali ne mogu biti apsolutno siguran daje on imao utjecaja. Pitam se ipak, nije li među intelektu­ alcima KPF (ili njima bliskima) postojalo odbijanje da se postavi problem renfermementa, političkog korištenja psihijatrije na općeni­ tiji način nego što je to discipliniranje društva. Još pedesetih i šezdesetih godina vjerojatno su malobrojni znali razmjere Gulaga u stvarnosti, ali mislim da su ih mnogi naslućivali, da su mnogi imali osjećaj da je o tim stvarima u svakom slučaju bolje ne govoriti: opasna zona, crveno svjetlo. Naravno, teško je unatrag procjenjivati stupanj njihove svjesnosti. Ali na svaki način, vi dobro znate kojom

L-l,

L..l.

L-l,

L....J. ~I '--1! ...,. _{IO....O.L "'-L : "'--'}

je lakoćom vodstvo partije - koja je, da se razumijemo. znala sve - moglo provoditi upute, spriječavati da se govori o ovome ili onome, diskvalificirati ovaj ili onaj tip istraživanja. U svakom sluča­ ju, ako se među nekim liječnicima bliskim KPF diskutiralo o Pavlov­ ljevoj psihijatriji, politička psihijatrija, psihijatrija kao pOlitika, nije cvala.

Ono što sam ja sa svoje strane pokušao učiniti na tom području bilo je od intelektualaca francuske ljevice prihvaćeno s velikom šutnjom. I tek su oko '68, uz inat marksističkoj tradiciji i usprkos KP, sva ta pitanja poprimila svoje političko značenje, i to oštrinom koju nisam slutio a koja je pokazivala koliko su moje prethodne knjige bile još plahe i zbunjene. Da nije bilo"političkog otvaranja onih godina vjerojatno ne bih imao hrabrosti da ponovno razmatram te probleme i da nastavim svoje traganje na padini kriminala, zatvora, disciplina.

- Postoji dakle stanoviti vid »diskontinuiteta« na Vašem teorij­ skom putu. S time u vezi, što vi danas mislite o onom stajalištu prema kojem se od Vas prebrzo i olako pokušalo učiniti »strukturalističkog« historičara?

- Ova priča o diskontinuitetu uvijek me je malo iznenađivala. Izdanje Petit Laroussea koje je upravo izašlo kaže: »Foucault. Filo­ zof koji svoju teoriju povijesti zasniva na diskontinuitetu.« To me zapanjuje. Vjerojatno nisam bio dovoljno jasan u Riječima i stvari­ ma, iako se o tome mnogo govori1o;-treinilo mi Se da u nekim . empirijskim formama znanja, kao što je biologija, politička ekono­ mija, psihijatri.bt(medicina itd., ritam transformacija nije slijedio rastezljive i kontinuirane sheme razvoja koje se općenito prihvaćaju. Velika biološka slika sazrijevanja znanosti podrazumijeva još uvijek ne malo povijesnih analiza: ona mi ne izgleda historijski vjerodostoj­ nom. U znanosti kao što je medicina na primjer, do kraja 18. stoljeća postoji stanoviti tip diskursa, čije su spore transformacije, u dvade­ setpet-trideset godina prekinule ne samo s »istinitim« pretpostavka­ ma koje su do tada mogle biti formulirane, nego još više s načinima govora, s načinima viđenja, s čitavim sklopom praksa koje su podr­ žavale medicinu: nisu to naprosto nova otkrića; to je novi »režim« u diskursu i u znanju. I to u nekoliko godina. To je stvar koja se ne može negirati ukoliko se tekstovi gledaju dovoljno pažljiyo. Moj problem nije uopće bio da kažem: pa dobro, u diskontinuitetu smo pa tu i

nekim momentima i u nekim poretcima znanja javljaju grubi prekidi, ove naglosti evolucije, ove transformacije koje ne odgovaraju mirnoj i kontinuiranoj predodžbi koju obično imamo.

Važno u tim promjenama nije to da bi one bile brze ili od velikog domašaja. Ili, bolje reći, ova brzina i ovaj domašaj nisu do li znak nečeg drugog: modifikacije u pravilima oblikovanja izričaja koji su prihvaćeni kao znanstveno istiniti.

Nije to dakle neka promjena sadržaja (pobijanje starih grešaka, otkriće novih istina), nije to niti preinaka teorijske forme (obnavlja­ nje paradigme, modifikacija sistematskih cjelina); u pitanju je ono prema čemu se ravnaju izričaji i način na koji podržavaju jedni druge da bi sačinili znanstveno prihvatljivi i otuda podobni skup pretpo­ stavki koje mogu biti verificirane ili falsificirane pomoću znanstve­ nih procedura. Dakle, problem režima, »politike«, znanstvenog izri­ čaja. Na ovoj razini radi se o tome da se zna, ne koja je to moć što izvana pritišće znanost, nego koji učinci moći kruže među znanstve­ nim izričajima; na neki način koji je njihov unutarnji režim moći; i kako, zašto se on u nekim trenucima globalno modificira.

Te sam različite režime pokušao ustanoviti i opisati u Riječima i stvarima. Imajući u vidu da ih tada nisam pokušavlf,O objasniti i da bi to trebalo nastojati učiniti u nekom budućem radu. Ali ono što je nedostajalo mome radu bio je ovaj problem »diskurzivnog režima«, učinaka moći svojstvenih igri izričaja. Previše sam ih brkao sa sistematičnošću, s teorijskom formom nečega poput paradigme. Na stjecištu Povijesti ludila i Riječi i stvari postojao je, sa dva vrlo različita aspekta, ovaj središnji problem moći kojeg sam tada bio još vrlo loše izdvojio.

- Treba dakle pojam diskontinuiteta postaviti ponovo tamo gdje muje mjesto. Možda postoji pojam kojije važ!liji, centralniji II Vašem mišljenju, pojam događaja. Sad, što se tiče događaja, jedna je generacija bila u impasseu, budući se kao posljedica radova etnolo­ ga, i to velikih etnologa, uspostavila ova dihotomija izmeđustruktura s jedne strane (ono što je mislivo) i događaja s druge, što bi bilo sjedište iracionalnoga, nemišljivoga, onoga što se ne uklapa i ne može se uklapat; u mehaniku i u igru analize, barem ne u obliku koji su prihvatili unutar strukturalizma. Još nedavno, u jednoj debati objavljenoj u časopisu »L'homme«, tri eminentna etnologa ponovno sebi postavljaju ovo pitanje i obzirom na događaj kažu: događajje ono što nam izmiče, to je mjesto »apsolutne kontingencije«. Mi smo 146

mislioci, analitičari struktura. Povijest nas se ne tiče, ne znamo što bismo s njom itd. Dakle, ova opozicija bila je i proizvod stanovite antropologije. Onaje izvršila pustošenja, mislim, i među historiča­ rima koji su

konačno

uspjeli diskvalificirati

događaj,

»l'histoire evenememielle«, kao historiju potčinjenu malim, sićušnim činjenica­

ma, slučajevima, itd. Činjenica je da se u povijesti stvaraju zapleti u

kojima se ne radi ni o malim

činjenicama,

ni o onoj lijepoj

uređenoj

strukturi, prozirnoj i prikladnoj za analizu. Grand renfermement na primjer, kojeg Vi opisujete u Povijesti ludila, možda je jedan od tih zapleta koji izmiče suprotnosti ivneđu događaja i strukture. Da li biste možda mogli obzirom na sadašnje stanje stvari precizirati ovu reprizu i ovu rejormulQJ:iju pojma događaja?

- Ako se prihvati daje strukturalizam bio najsistematičniji napor da se pojam

događanja

eliminira ne samo iz etnologije, nego i iz

čitavog

niza drugih znanosti a u krajnjem

slučaju

i iz same povijesti, ne vidim tko bi mogao biti veći antistrukturalista od mene. Ali važno je to da se ne

učini

s

događajem

ono što se

učinilo

sa strukturom. Ne radi se o tome da se sve svede na stanovitu razinu, koja bi bila razina

događaja, nego o tome da se dobro ima na umu da postoji čitavjedan raspored na pojedine razine različitih tipova događaja, koji nemaju niti isti domašaj, niti istu kronološku obuhvatnost, niti istu sposob­ nost proizvođenja učinaka.

Problem je istodobno to da se razlikuju

događaji,

da se diferenci­ raju cjeline odnosa i razine kojima pripadaju, da se nanovo sastave niti koje ih vežu i9JIlogućuju da se pni rađaju jedni iz drugih. Otuda odbijanje analiza koje se odnose na simboličko polje ili na područje

značenjskih struktura i pribjegavanje analizama koje bi se provodile u terminima genealogije, odnosa snaga, strateških razvoja, taktika. Ja mislim da ono čemu se treba obratiti nije veliki model jezika i

znakova, nego model rata i bitke. Povjesnost koja nas vučei koja nas

određuje

je

ratnička;

nije u poretku jezika. Odnos

moći,

ne odnos smisla. Povijest nema »smisao«; to ne znači da je apsurdna ili

nekoherentna. Ona je naprotiv shvatljiva i mora se moći analizirati sve do najsitnijeg detalja: ali prema shvatljivosti bitaka, strategija i taktika. Niti dijalektika (kao logika protuslovlja), niti semiotika (kao struktura komunikacije) ne bi mogle objasniti unutarnju shvatljivost sukoba. »DijaleIctika« je način da se izbjegne uvijek neizvjesna i

otvorena stvamost,jer je Svodi na hegel ijanski kostur; »semiologija« 147

1

'i r'~~

r----

_I J,_i

r---·~ ~

H

_f----1

_,..-1

_.---1

~.

!l---J

je način da se izbjegne siloviti, krvavi, ubitačni njezin karakter svodećije na smireni i platonistički oblik jezika i dijaloga.

- U vezi s ovim problemom diskurzivnosti, mislim da se mimo može kazati da ste Vi bili prvi koji ste diskursu postavili pitanje moći, postavili ga u trenutku u..kojem je mahnitao jedan tip analize koji je prolazio preko pojma 'teksta, s pratećommetodologijom, tj. semiolo­ gija, strukturalizam itd. Dakle, postaviti diskursu pitanje moći znači u osnovi pitati: kome služiš? Ne radi se toliko o tome da se diskurse poremeti u njihovom ne-rečenom, u njihovom implicitnom itd.,' diskursi su, Vi ste to često ponavljali, prozirni, ne trebaju interpre­ taciju ili nekoga tko bi došao da im dade smisao. Kada se čitaju »tekstovi« na neki se način vidi da govore jasno i da im ne treba dodatni smisao i interpretacija. Ovo pitanje moći, postavljeno dis­ kursima, podnosilo je naravno stanoviti tip efekata i stanoviti broj implikacija na metodologijskom planu i na planu tekućegpovijesnog istraživanja. Da li biste ukratko mogli obrazlotiti ovo pitanje koje ste Vi postavili, ako je istina da ste ga postavili?

- Ne mislim da samja bio prvi kojije postavio to pitanje. Dapače, začuđen sam teškoćomkojom sam ga formulirao. ,Kada na to mislim ponovno, pitam se o čemusam mogao govoriti,

npt.

u Povijesti ludila ili Rođenju klinike, ako ne o moći? Ipak potpu'11' sam svjestan toga da praktički nisam upotrijebio ovaj termin i da nisam imao na raspolaganju ovo polje analize. Mogu reći daje bez sumnje postojala neka nesposobnost. koja je očito bila povezana s političkom situaci­ jom u kojoj smo se nalazili.Ne vidi se s koje se je strane - s lijeva ili s desna - problem moći mogao postaviti. S desna nije bio postavljen do li u tenninima ustavnosti. suverenosti, slobode, dakle u pravnim tenninima. A od strane marksista u tenninima aparata Države. Ali način na koji se on iskazuje konkretno i u pojedinačno­ me. sa svojom specifičnošću. svojim tehnikama i svojim taktikama, nije bio istraživan; zadOVOljavalo se potkazivanjem u »drugome«, u protivnicima i to na načinkoji je istodobno bio polemičani globalan: moćje u sovjetskom socijalizmu nazivana od protivnika totalitariz­ mom; a u zapadnom kapitalizmu bilajeod marksista potkazivanakao klasna vladavina. Ali mehanika moći nije nikada bila analizirana. Moglo se je to početi raditi tek nakon '68, tj. nakon svakodnevnih bitaka vođenihu bazi sa onima koji su debatirali argumentima finijim od mreže moći. Tu se je pojavila konkretnost moći a s njome i

vjerojatna plodotvomost ovih analiza za osvještenje ovih stvari koje

w

,

(L_J

w u

L.-J

W;

UL.J!

l __

l

_LJ

I

_{~ su do tog trenutka bile ostale izvan polja političke analize. Da kažemo}

a ~ sasvim jednostavno: psihijatrijsko intemiranje, mentalna nonnaliza­ ,j

cija individua, kaznene ustanove imaju vjerojatno prilično ograniče­

1

_{nu važnost, ako se gleda samo ekonomsko značenje. Naprotiv, u}

l

općemfunkcioniranju zupčanika moći vjerojatno su bitni. Tako dugo

J

",i

i dok se pitanje moći postavljalo tako da ga se potčinjavalo ekonom­

skoj instanci i sistemima interesa koje je ona :osiguravala, gledalo se na te probleme kao na malo važne.

- Stanoviti marksizam i stanol!.ita fenomenologija su dakle,p[.ed­

stavljali objektivnu prepreku ove problematike? '

- Da, ako hoćete, u onoj mjeri u kojoj je istina da su pripadnici moje generacije, dok su bili studenti, bili zadojeni ovim dvjema fonnama analize; jednom koja je vraćala konstitutivni subjekt i drugom koja je vraćala na ekonomsko u posljednjoj instanci. na ideologiju i na igru struktura i nadstruktura.

- I dalje u ovom metodologijskom okviru, kako biste onda situirali genealogijski pristup? Odakle njegova potreba kao pitanja o uvjetima mogućnosti i modalitetima konstitucije »objekata« i sektora koje ste Vi ponekad analizirali?

- Volio bih vidjeti kako bi se ovi problemi konstitucije mogli riješiti unutar jedne historijske potke umjesto da ih se usmjerava prema nekom konstitutivnom objektu; ali ova histOrijska potka ne bi trebala biti jednostavna revitalizacija fenomenološkoga SUbjekta. Ne vjerujem da se problem Jješava tako da se subjekt, kojem su se

obraćali fenomenolozi, učini povijesnim i da se tako dolazi do svijesti

koja se transf0n9ifa kroz povijest. Treba se otarasiti konstituirajućeg subjekta. otarasiti se subjekta samog.

ti.

dospjeti do historijske analize koja može položiti računa o konstituciji subjekta u povijesnoj potki. A to je ono što bih nazvao genealogijom, dakle takav oblik povijesti koji vodi računa o konstituciji znanja, diskursa, polja subje­ kata itd., bez potrebe da se obraća nekom subjektu koji bi bio transcendentan u odnosu na polje događaja koje pOkriva u svom praznom identitetu tijekom povijesti.

- Marksističkafenomenologija, stanoviti marksizam su sigurno predstavljali zaslon i prepreku; postoje dva pojma koji su i dalje zaslon i prepreka danas, to je ideologija s jedne strane i represija s druge. I tako se, sve u svemu, misli povijest, i tako se daje smisao ovim fenomenima normalizacije, seksualnosti, moći. U osnovi. upo­ trebljava li se ona ili ne, mi se uvijek vraćamo, s jedne strane na

ideologiju, pojam koji se lako može pripisati Marxu. a s druge na _{potpuno neadekvatan za objašnjenje onoga što je upravo produktivno} represiju, koji je Freud često i rado upotrebljavao u čitavom svom

opusu. Dakle, dozvolio bih si da predložim ovo: postoji kao neka vrsta nostalgije za ovim poimanjima i u onih koji ih upotrebljavaju krivo i olako; iza poimanja ideologije postoji nostalgija za jednim znanjem koje bi bilo prozirno samome sebi ifunkcioniralo bez iluzija, bez greške; s druge strane, iza poimanja represije, nostalgija za moći koja bi funkcionirala bez prinude, bez discipline, bez normalizacije. Neka vrsta moći bez batina s jedne strane i neko znanje bez iluzija s druge. Ova dva poimanja ideologije i represije Vi ste definirali kao negativne, kao »psihološke«, kao nedovoljno eks plika tivne. Učinili ste to nadasve u svojoj posljednjoj knjizi Nadzirati i kažnjavati, u kojoj, ako i nema velike teorijske diskusije o tim pojmovima, postoji jedan tip analize koji dopušta da se ide s onu stranujormi tradicio­ nalnih shvaćanja, koje se u krajnjoj, i ne samo u krajnjoj instanci, temelje na pojmovima ideologije i represije. Da li biste možda sada mogli odrediti mjesto i priliku da pojasnite svoju misao što se toga tiče. U Nadzirati i kažnjavati možda se po prvi puta bez ideologije i bez represije ocrtava neka vrsta pozitivne povijesti, konačnooslobo­ đenesvake negativnosti i svakog psihologizma koje.pvi passe-partout

instrumenti impliciraju. i

Pojam ideologije čini mi se teško upotrebljivim iz tri razloga. Prvi je, htjelo se to ili ne, daje on uvijek u virtueinoj opoziciji s nečim što bi bila istina. Mislim da problem nije u pravljenju podjela između onog što u jednom diskursu zavisi o zrianstvenosti i o istini i onoga što bi zavisilo od nečeg drugog, već da se historijski sagleda kako se proizvode učinci istine unutar diskursa koji po sebi nisu istiniti ni lažni. Drugi nedostatak je da se ideologija, mislim, nužno odnosi na nešto kao subjekt. I na trećem mjestu, ideologija je u podređenom položaju obzirom na nešto što mora funkcionirati u odnosu na nju kao struktura ili ekonomska, materijalna itd. determinanta. Zbog ova

tri razloga mislim daje to pojam koji valja oprezno upotrebljavati. Pojam represije pak, sa svoje strane, nepouzdaniji je ili u svakom slučaju teže sam ga se otarasio utoliko što zapravo izgleda kao da tako dobro pristaje čitavom nizu fenomena koji zavise od učinaka moči. Kada sam napisao Povijest ludila služio sam se barem implicitno tim pojmom; mislim da sam tada pretpostavljao jednu vrstu živog ludila, nepostojanog i tjeskobnog koje bi mehanika moći i psihijatrije uspjela potisnuti i svesti na tišinu. Čini mi se danas da je taj pojam

u moći. Kada se učinci moči definiraju uz pomoć represije tada dobivamo čisto pravno poimanje ove iste moći; nju se poistovjećuje sa zakonom koji kaže ne; kao da nadasve ima snagu zabrane. Ustvari, ja mislim da je to jedna potpuno negativna, skučena, oskudna kon­ cepcija moči s kojom su se začudo slagali pomalo svi. Da nije drugo

j _{do li represivna, da nikada ne čini ništa drugo do da kaže ne, mislite}

J li zaista da bije se slušalo? To što omogućujeda moć vlada, daju se

prihvaćajest dakle jednostavno to što ona ne pritišće samo kao neka

1

snaga koja kaže ne, nego što ustvari prožima tijela, producira stvari,

l

l

inducira zadovoljstvo, stvara znanje, proizvodi diskurse; treba je smatrati produktivnom mrežom koja prožima čitavo socijalno tijelo mnogo više nego kao negativnu instancu, koja ima funkciju da suzbija. Ono što sam u Nadzirati i kažnjavati htio pokazati jest k8.ko se je počam sa XVII-XVm stoljećem dogodilo realno tehnološko deblokiranje produktivnosti moći. Ne samo da su monarhije klasič­ nog doba razvile velike aparate Države - vojsku, policiju, fiskalnu administraciju - nego se u ovoj epohi nadasve uspostavilo ono lto bi se moglo nazvati jednom novom »ekonomijom rnoći«, tj. postupci koji omogućujuda učinci moći cirkuliraju na načinkoji je istodobno kontinuiran. neprekidan, adaptiran, »individualiziran« u čitavom socijalnom tijelu. Ove nove tehnike su u isto vrijeme mnogo efika­ snije i mnogo jeftinije (ekonomičnije, manje neizvjesne u svom rezultatu, manje podložne izgovorima ili otpQru) od tehnika koje su se upotrebljavale,go tada i koje su se oslanjale na mješavinu vik ili manje iznuđene"tolerancije (od prepoznatog privilegija do endem­ skog kriminaliteta) i skupe razmetljivosti (bučne i isprekidane inter­ vencije moći čijije najsilovitiji oblik bio »egzemplaI1lo« kažnjavanje kao izuzetno).

...:... Represija je pojam koji je bio upotrebljavan naročito u vezi sa

seksualnošću. Reklo se je da građansko društvo potiskuje seksual- "

nost, guji želju itd. l, na primjer, ako se gleda ova kampanja protiv masturbacije počam od XVIlI stoljeća, ili liječnički diskurs o homo­ seksualnosti u drugoj polovici XIX, ili diskurs o seksualnosti općeni­ to, onda On zaista izgleda kao represivni diskurs. Ustvari, On dopušta

čitav niz radnji koje su u biti pozitivne, i taktika nadziranja, cirkula­

cije, kontrole itd., radnji koje se čine usko povezanima s onom tehnikom koja se pričinja drukčijom ili može biti dekodificirana kao 151

r

tehnika represije. Mislim da je križarski rat protiv masturbacije tipičan primjer za to.

- Doista. Običava se teći da je građansko društvo do te mjere potisnulo dječju seksualnost daje čak odbilo da govori o njoj i da je vidi tamo gdje ona jest. Bilo je potrebno dočekati Freuda da se konačno otkrije da djeca imaju seksualnost. Možete čitati sve knjige o pedagogiji, o dječjoj medicini, o savjetima roditeljima koje su bile objavljene u XVIII stoljeću, stalno se tu govori o svemu što se tiče dječjega spola. Može se reći da su ovi diskursi bili smišljeni upravo zato da spriječe to da bi ona imala spolnost. Ali ti su diskursi funkcionirali na takav način da roditeljima utuve u glavu da postoji fundamentalni problem u njihovoj odgojnoj zadaći: spol njihove djece; a s druge strane u glavu djece da postoji kapitalan problem za njih, odnos prema vlastitom tijelu i prema vlastitom spolu, tako da se naelektrizira tijelo djece, dok su se pogled i pažnja roditelja usredo­ točavali na dječju spolnost. Seksualiziralo se dječje tijelo, seksuali­ zirao se odnos dječjeg tijela s roditeljskim, seksualizirao se obiteljski prostor. Prije je »seksualnost« pozitivni proizvod moći, nego što bi moć bila potiskivanje seksualnosti. Mislim da ove pozitivne meha­ . nizme treba pokušati analizirati lišavajući se pra40g šematizma,

pomoćukojeg seje do danas pokušavalo dati neki s.~tus moći. Otuda proizlazi povijesni problem: znati zašto Zapad moČ'koju je imao nije tako dugo htio vidjeti drukčije do li u pravno-negativnom smislu, umjesto da je vidi na tehničko-pozitivan način.

- Možda zato što se uvijek mislilo da moć prolazi za velike pravne ifilozofske teorije i da postojiJundamentalno i nepromjenjivo

razdvajanje između onih koji su je vršili i onih koji su je snosili. ~Pitam se nije li to povezano s institucijom monarhije. Ona se je uspostavila u srednjem vijeku na pozadini stalnih borbi između ranije postojećih feudalnih moći. Predstavila se je kao arbitar, kao moćkoja će obustaviti rat, dokončati nasilja, utjerivanja, koja će reći »ne« borbama i privatnim zavadama. Učinila je sebe prihvatljivom davši ~ebi pravnu inegativnu ulogu, koja je dakako odmah prevlada­ la. Vladar, zakon. zabrana, sve to konstituiralo je sistem predstavlja­ nja moći koji je kasnije preuzet od pravnih teorija: politička teorija je ostala opsjednuta ličnošću vladara. Sve ove teorije postavljaju još uvijek problem suverenosti. Ono što nam treba jest politička filow­ fija koja ne bi bila izgrađenaoko problema suverenosti, dakle zakona,

dakle zabrane. Treba kralju odrubiti glavu: to se u političkoj teoriji još nije učinilo. .

- Nije bila odrubi jena kralju a s druge strane pokušava se drugu staviti disciplinama, tj. na onaj prostrani sistem koji se osniva u XV/l-XVIII stoljeću, sistem nadzora, kontrole, normalizacije a ka­ snije kažnjavanja, popravljanja, odgoja itd. Pitamo se odakle dolazi ovaj sistem. Zašto se pojavljuje, koju korist donosi? Danas postoji donekle tendencija da mu se pridoda subjekt, veliki masivni subjekt, totalitarni, moderna Država, koja se je konstituirala u XV/-XVlJ

stoljeću i koja nosi sa sobom vojsku službi i, prema klasičnog teoriji, policiju i činovničko tijelo.

Postavljanje problema u tenninima Države još je uvijek njego­ vo postavljanje u terminima vladara i suverenosti i u terminima zakona. Opisati sve te fenomene moćiu funkciji aparata Države znači u biti njihovo postavljanje u terminima represivne funkcije: vojska koja je moć smrti, policija i pravda koje su kaznene instance itd. Ne želim reći da Država nije važna; ono što želim reći jest da su odnosi

moći, a otuda i analiza koja se mora provesti, mora prekoračiti okvir Države. Ona to mora učiniti u dva smisla: prije svega jer je Država, i sa svojom svemoći, i sa svojim aparatima, jako daleko od toga da prekrije čitavo realno polje odnosa moći; a zatim zato što Država ne može funkcionirati do li na osnovi ranije postojećih odnosa moći. Država je strukturalno nadređena čitavom nizu mreža moći koje prolaze kroz tijela - spolnost, obitelj, stajališta, znanja, tehnike itd. - a ovi su odnosi u relaciji uvjetujuće-uvjetovanog naspram neke vrste metamoći,)oja je u biti strukturirana oko stanovitog broja velikih funkcija zabrane; ali ova metamoć s funkcijom zabrane ne može realno imati domašaja i ne može se održati osim u onoj mjeri u kojoj se ukorjenjuje u čitavom nizu odnosa moći, koji su mnogo­ struki, nedefinirani i koji su nužna osnova ovih velikih oblika nega­ tivne moći,i to je ono što bih htio da se pokaže.

- Ne otvara li se polazeći od ovog diskursa mogućnost prevla­ davanja ovog dualizma i na planu borbi koje već neko vrijeme žive od suprotnosti između Države s jedne strane i revolucije s druge? Ne ocrtava li se tako prostranije polje sukoba od onoga koje za supar­ nika ima Državu?

Rekao bih da je Država ozakonjenje mnogostrukih odnosa

moći koji joj omogućuju da funkcionira. a revolucija drugi tip ozakonjenja ovih odnosa. To implicira postojanje mnogih tipova 152

revolucije. tolikih koliko je mogućih prevratničkih ozakonjenja od­ nosa moćia otuda se mogu savršeno koncipirati revolucije koje u biti ostavljaju netaknutima odnose moći, koji su Državi dozvoljavali da funkcionira.

- Što se tiče moći kao objekta istraživanja, Vi ste rekli da bi Clausewitzovu formulu trebalo obrnuti i doći na ideju da je politika nastavak rata drugim sredstvima. Na bazi Vaših nedavnih analiza čini se da je vojni model onaj koji bolje prikazuje moći,' rat je dakle obični metaforički model ili pravilno i svakodnevnojunkcioniranje moći?

U svakom slučaju, to je problem s kojim se danas suočavam. Zapravo. čim se nastoji izolirati moć s njenim tehnikama i procedu­ rama, od pravne forme unutar koje su je dosadašnje teorije prisilja­ vale da bude, treba se postaviti slijedeći problem: nije li moćnaprosto dominacija ratnoga tipa? Ne treba li prema tome sve probleme moći postavljati u terminima odnosa sile? Vrsta generaliziranog rata koji u nekim trenucimajednostavno poprima oblik mira i Države? Mir bi bio jedan oblik rata, Država način da ga se vodi.

Odatle izranja čitav niz problema: rat koga protiv koga? Borba dviju ili više klasa? Borba svih protiv sviju? Ulog~ojske i vojnih institucija u tom civilnom društvu u kojem se vodi J>ermanentni rat; vrijednost poimanja taktike i strategije u analizi stni'ktura i političkog procesa; priroda i pretvorba odnosa sile. Sve bi to trebalo proučavati. U svakom slučaju, začuđujuće je vidjeti kojom lakoćom, kojom kvazi-evidencijom se govori o odnosima sile ili klasnoj borbi, a da se nikada jasno ne precizira, radi li se o obliku rata i o kojem bi se obliku moglo raditi.

- Govorili smo o ovoj disciplinarno j moći, na čijefunkcionira­ nje, pravila, način konstitucije Vi ukazujete u svojoj posljednjoj knjizi,- mogli bismo se onda pitati: čemu nadziranje? Koja je korist od nadziranja? Postoji fenomen koji se pojavljuje u XVIII stoljeću, onaj uzdizanja stanovništva u objekt znanosti; počinju se proučavati rodenja, smrti, seobe stanovništva, počinjese i govoriti da na primjer jedna Država ne može vladati ako joj je stanovništvo nepoznato. Moheau, na primjer, koji je medu prvima organizirao ovu vrstu istraživanja sa administrativnog stajališta, izgleda uvodi to u igru obzirom na probleme političke kontrole stanovništva. Funkcionira li dakle ova disciplinarna moć sama? Ne oslanja li se ona na nešto općenitije od te fiksne ideje stanovništva koje se dobro obnavlja,

osoba koje dobro sklapaju brakove, koje se dobro i prema dobro definiranim normama ponašaju? Postoji li, dakle, masivno tijelo, veliko tijelo, ono stanovništva, i čitav niz diskursa koji se njega drže

a, s druge strane, u nizini, mala podatljiva pojedinačna tijela, mikro tijela disciplina. Kako se mogu misliti, iako se možda za sada radi tek o početku Vašeg istraživanja, tipovi odnosa koji se uspostav­ ljaju, ako se uspostavljaju, izmedu ovih dvaju tijela: masivnog tijela stanovništva i mikrotijela individua?

Pitanje je savršeno postavljeno. Teško mi je odgovoriti, jer upravo sada na tome radim. Mislim da svakako treba voditi računao

,j _{tome, da se} među _{svim fundamentalnim} tehničkim _izumima

I

l _{XVII-XVm stoljeća pojavila nova tehnologija obnašanja moći, koja}

je vjerojatno važnija od ustavnih reformi ili od novih oblika vlasti koji su bili uspostavljeni krajem

xvm

stoljeća S lijeva, se često

čuje: »Moć je ono što apstrahira, što negira tijelo, što odniiče i potiskuje, itd.« Ja bih radije rekao da ono što me u ovim novim

j

tehnologijama moći uspostavljenim počevši s XVII-XVm stoljećem ~

~ najviše pogađa jest njihov karakter koji je istodobno konkretan i

precizan, njihov zahvat u mnogostruku i diferenciranu stvarnost.

Moć, kako se je obnašala u društvima feudalnog tipa, funkcionirala je velikim dijelom u znakovima i predujmovima. Znaci odanosti gospodaru, rituali, ceremonije itd., i predujmovi dobara, putem na': meta, pljačke, lova, rata itd. Počamod XVII-XVm stoljećapostojala je moć koja se je počela ozbiljavati preko proizvodnje i doprinosa Radilo se je o to?, da se od pojedinaca u njihovom konkretnom životu dobiju pnxluktivni doprinosi. I zato je bilo potrebno pravo i stvarno »utjelovljenje« moći, u tom smislu daje ona morala doprijeti do tijela pojedinaca, do njihovih gesta, do njihovih stavova: do njihovih svakodnevnih ponašanja; otuda važnost razvoja disciplina kao što su skolastičke, koje su od dječjih tijela uspjele učiniti objekt vrlo kompleksnih manipulacija i uvjetovanja. Ali s druge strane te su nove tehnike moći morale obuhvatiti fenomene stanovništva. Dakle, tretirati, kontrolirati, dirigirati akumulaciju ljudi (ekonomski sistem koji je favorizirao akumulaciju kapitala i sistem moći koji je zapovi­ jedao akumulaciju ljudi bili su počamod XVII stoljeća dva kore1ira­

jućafenomena neodvojiva jedan od drugog): otuda pojava problema demografije, javnog zdravlja, higijene, stanovanja, dugovječnosti i plodnosti. I politička važnost problema seksa proizlazi, mislim, iz 154

•

činjenice da se on nalazi na spoju disciplina tijela i kontrole popula­ cija.

- Na kraju, jedno pitanje koje Vam je već bilo postavljeno: istraživanja koja provodite, Vaše preokupacije, rezultati do kojih dolazite, kako ih je na kraju moguće upotrebljavati u svakodnevnim borbama? Vi ste već govorili o posebnoj preciznoj borbi kao o specifičnom mjestu sukoba s moći, kojaje s one strane svih različitih instanci koje su instance partija. klasa u njihovoj globalnosti, u njihovoj općenitosti. Dakle, kojaje uloga intelektualaca danas? Ako netko nije organski intelektualac (koji govori dakle, koji je glasno­ govornik neke globalne organizacije), kada nije gospodar (maltre) istine, gdje da ga se smjesti?

*

- Ustvari, dugo je vremena »1ijevi« intelektualac uzimao riječ i priznavano mu je pravo da govori ukoliko je bio gospodar (maltre) istine i pravde. Slu~alo ga se je ili je pretendirao na to da ga se sluša kao predstavnika univerzalnoga. Biti intelektualac značiloje pomalo biti svijest sviju. Mislim da se ovdje ponovno susreće ideja preuzeta od marksizma i to jednog izblijedjelog marksizma: kako je proleta­ rijat nužno, zbog svog historijskog položaja, nosilac univerzalnoga (ali neposredovani nosilac, malo svjestan sebe), i'6telektualac, po moralnom, . teorijskom i političkom izboru,' hoćeJbiti nosilac ove univerzalnosti u svjesnom i elaboriranom obliku. Intelektualac bi bio jasna i individualna figura one univerzalnosti koje bi proletarijat bio tamna i kolektivna forma.

Većse mnogo godina od intelektualca vi~e ne traži da obavlja ovu ulogu. Ustanovio se novi tip »veze između teorije i prakse«. Inte­ lclctualci su poprimili naviku da rade ne na »univerzalnom«, »eg­ zemplarnom«, »ispravnom i istinitom za sve«, nego na određenim sektorima i na preciznim točkama na koje su ih smještali njihovi profesionalni uvjeti rada i njihovi uvjeti života (stanovanje, bolnica, ludnica, laboratorij, univerzitet, obiteljski ili seksualni odnosi). Oni su jamačno stekli jednu mnogo konkretniju i neposredniju svijest o borbama i susreli su probleme koji su bili specifični, »neuniverzalni«, često različitih od onih proletarijata ili masa. A ipak su im se realno približili, mislim iz dva razloga: jer se radilo o realnim, materijalnim, svakodnevnim borbama i jer su često susretali, ali u drugoj formi, istog protivnika proletarijata, seljaka ili masa (multinacionalnosti, .. Michel Poucaultje bio ljubazan da pismeno odgovori na ovo pitanje.

sudski i policijski aparat, špekulacija nekretninama itd.); to je ono što bih nazvao »specifičnim« intelektualcem nasuprot »univerzalnog« intelektualca.

Ova nova figura ima drugo političko značenje: onaje omogućila, ako ne da poravna a ono da bar reartikuIira prilično bliske kategorije, koje su bile ostale odvojene. Intelektualac je do tada bio u pravom smislu riječi pisac: univerzalna svijest, slobodni subjekt, suprotstav­ ljao se onima koji nisu biIi drugo do li kompetencije u službi Države

ili Kapitala (inženjeri, visoki činovnici, profesori). Od trenutka u kojem se politizacija provodi polazeći od specifične aktivnosti sva­ koga, prijestolje pisanja, kao posvećujući znak intelektualca, nestaje; i mogu se tada proizvesti transverzalne veze od znati do znati, s jednog mjesta politizacije na drugo; tako visoki činovnici i psihijatri,

liječnici i socijalni radnici, oni koji rade u laboratorijima i sociolozi mogu, svatko na vlastitom mjestu i posredstvom izmjena iskustava i

tneđusobnih potpora sudjelovati u jednoj globalnoj politizaciji inte­ lektualaca. Ovaj proces objašnjava da, ako pisac iščezava kao ista­ knuta figura, profesor i univerzitet pojavljuju se, možda ne kao osnovni elementi, ali da kao privilegirane točkerazmjene i ukrštanja. To je vjerojatno razlog činjenici da su sveučilišta i nastava postala

politički ultraosjetljiva područja. I ono što se opisuje kao kriza

sveučilišta ne treba biti interpretirano kao gubitak moći, nego napro­ tiv kao umnožavanje i ojačavanje njegovih efekata moći u središtu jedne mnogolike cjeline intelektualaca koji praktički svi prolaze kroz njega i obraćaju se njemu. Sva ogorčena teoretizacija pisanja, kojoj smo bili svjedo~ezdesetih godina, nije bila vjerojatno drugo do labuđi pjev: pisac se je zalagao za opstanak svog političkog privile­ gija, to da se radilo upravo o »teoriji«, da je ona imala potrebu za znanstvenim jamstvima baziranim na lingvistici, semiologiji, psiho­ analizi, da je ta teorija imala svoje reference od strane Saussura ili

Chomskog i da je konačno potakla tako osrednja literarna djela, sve to dokazuje da djelatnost pisca više nije bila aktivni centar.

Ćini mi se da se je ova figura »specifičnog« intelektualca razvila

počamod drugog svjetskog rata. Možda je atomski fizičar, riječju ili

bolje imenom Oppenheimer bio taj koji je povezao univerzalnog i specifičnog intelektualca. I to zato što je imao direktan i lokalizirani odnos s institucijom i sa zn<lflstvenim znanjima u kojaje kao atomski

fizičar intervenirao; ali pošto se atomska prijetnja ticala čitave ljud­ ske vrste i sudbine svijeta, njegov je diskurs mogao biti u isto vrijeme

i diskurs univerzalnoga. Pod okriljem ovog protesta, koji se ticao svih, atomski je znanstvenik učinio funkcionalnom svoju specifičnu poziciju u redu znanja. I po prvi puta, vjerujem, intelektualac je bio proganjan od političke moći ne više u funkciji općeg diskursa kojeg je bio nosilac, nego zbog znanja čiji je bio posjednik; točnoje na toj razini predstavljao političku opasnost. Ovdje govorim samo o zapad­ nim intelektualcima. Ono što se je desilo u Sovjetskom Savezu je sigurno analogno u nekim točkama, ali različito u mnogim drugima. Mogla bi se načiniti čitava studija o znanstvenom Dissentu na Zapadu i u socijalistiČkim zemljama nakon 1945.

Može se pretpostaviti daje univerzalni intelektualac, takav kakav je funkcionirao u XIX. i početkom XX. stoljeća, ustvari proizašao iz jedne vrlo precizne povijesne figure: čovjeka pravde, čovjeka zako­ na, onoga koji moći, despotizmu, zloupotrebama, aroganciji bogat­ stva suprotstavlja univerzalnost pravde i pravičnost idealnoga zako­ na. Velike političke borbe XVIII. stoljeća vođene su oko zakona, prava, ustava, oko onog što je pravedno po umu i po prirodi, onog što može i mora univerzalno važiti. Ono što se danas zove »intelektua­ lac« (hoću reči intelektualac u političkom a ne sociološkom ili profesionalnom smislu riječi, tj. onaj koji upotrebljaf,a svoje znanje, svoju kompetenciju, svoj odnos prema istini u poretku političkih borbi) potječe, "mislim, od pravnika ili u svakom!l'~učaju od onoga koji se pozivao na univerzalnost pravnoga zakona, eventualno protiv pravnih profesionalaca (Voltaire u Francuskoj, prototip ovih intelek ­ tualaca). »Univerzalni« intelektualac proizlaZi iz »pravnika-ugled­ nika« i nalazi svoj puni izraz u piscu, nosiocu značenja i vrijednosti u kojima se svi mogu prepoznati. »Specifični« intelektualac proizlazi od sasvim druge figure, ne više od »pravnika-uglednika« nego od »znanstvenika-eksperta«. Rekao sam malo prije da je sa atomskim znanstvenicima ovaj potonji počeo zauzimati proscenij. Ustvari pri­ premao se je iza kulisa već odavno, bio je prisutan također barem u jednom kutu scene, otprilike od kraja XIX. stoljeća. Vjerojatno se on s Darwinom ili bolje s darvinističkim evolucionistima počinjejasno pojavljivati. Burne relacije između evolucionizma i socijalista, vrlo dvojbeni utjecaji evolucionizma (na primjer na sociologiju, na krimi­ nologiju, psihijatriju, eugenizam) označujutrenutak u kojem se u ime »lokalne« znanstvene istine - ma kako ona važna bila - izvodi intervencija znanstvenika u političke borbe njegova vremena. Povi­ jesno, Darwin predstavlja ovu prijelomnu toČkuil povijesti zapadnog

intelektualca (Zola je s te točke gledanja vrlo signifikantan; on je tip »univerzalnog« intelektualca, nosilac zakona i borac za pravičnost, ali opterećujesvoj diskurs nizom nosoloških, evolucionističkih izvje­

šća, za koja misli da su znanstvena, a kojima, uostalom, vlada vrlo loše i čiji su politički učinci u njegovom diskursu vrio dvoznačni). Trebalo bi, kad bi se ovo proučavalo izbliza, vidjeti kako su fIZičari na prijelomu stoljeća ušli u političku debatu. Debate između teoreti­

čara socijalizma i teoretičara relativnosti bile su u ovoj priči kapital­ ne.

U svakom slučaju, biologija i fizika bile su na privilegirani način zone stvaranja nove ličnosti i specifičnog intelektualca Širenje teh­

ničko-znanstvenih struktura u poredak ekonomije i strategije dalo mu je njegovu realnu važnost. Figura u kojoj se koncentriraju funk. cije i prestiž ovog novog intelektualca nije više »genijalni pisac«, sada je to »apsolutni znanstvenik«; ne više onaj koji sam nosi vrijednosti svih, oponira vladaru ilinepravednim vlastodršcima i čini se da njegov krik čuje do u besmrtnost; to je onaj koji zajedno s još nekim, u službi Države ili protiv nje, raspolaže (nekim) moćimakoje mogu promicati život ili ga definitivno uništiti. Ne više pjesnik

vječnosti, nego strateg života i smrti. Danas proživljavamo nestanak

l

~ »velikog pisca«.

Vratimo se na preciznije stvari. Pretpostavimo, s razvojem tehnič­

J

_j

ko-znanstvenih struktura u suvremenom društvu, važnost koju je

!

• specifični intelektualac dobio prije nekoliko desetaka godina i ubr­

i

zanje ovog pokreta nakon 1960. Specifični intelektualac susreće prepreke i izlaže ~zicima. Riziku da se ograniči na konjunktume borbe, sektorska svojatanja, riziku da se dade manipulirati od politič­ kih partija ili sindikalnih aparata koji vode ove lokalne borbe, iznad svega riziku da ne može razvijati ove borbe zbog" pomanjkanja globalne strategije i vanjskih podrški, uz to još riziku da ga ne slijede ili da ga slijede vrlo ograničene grupe. U Francuskoj imamo danas

očevidan primjer za to. Borba u vezi sa zatvorom, kaznenim siste­ mom, policijsko-pravnim aparatom, zbog toga što se razvila na izolirani način, vođena od socijalnih radnika i bivših. kažnjenika sve se je više odvajala od svega onoga što je moglo omogućiti njeno proširenje. Dopustila je da se u nju uvuče čitava jedna naivna i

arhaična ideologija, koja od izgrednika istodobno čini nedužnu žrtvu i pukog buntovnika, Janje ·velike socijalne žrtve i mladog vuka

budućih revolucija. Ovaj povratak anarhičnim temama s kraja XIX.

I'

stoljeća bio je moguć samo zbog nedostatka integriranja u aktualne _{- »istina« je usredotočena na formu znanstvenog diskursa i na} strategije. A rezultat je duboki raskol između ove monotone i lirične _{institucije koje ga proizvode;}

pjesmice, koja se sluša samo u vrlo malim grupama, ijedne mase koja

potčinjena je konstantnom ekonomskom i političkom potica­ ima dobrih razloga da ju ne uzima zdravo za gotovo ali koja, zbog

nju (potreba za istinom, kako ekonomske proiZvodnje tako i političke brižno suspregnutog straha od kriminala, prihvaća održavanje, štovi­ _moći);

še ojačavanje sudskog i policijskog aparata.

- objekt je, u raznim oblicima, difuzije i neizmjerne potrošnje

Čini mi se da je ovo trenutak u kojem se funkcija specifičnog

(kruži odgojnim i informacijskim ustanovama čija je rasprostranje­ intelektualca treba nanovo razraditi. Ne treba je napustiti, usprkos

nost u socijalnom tijelu relativno velika, usprkos nekim ograničenji­ nostalgije nekih za velikim »univerzalnim« intelektualcima (»po­ _ma);

trebna nam je - kažu - jedna filozofija, jedna vizija svijeta«);

- proizvedena je i prenošena pod kontrolom, ne ekskluzivnom dovoljno je pomisliti na važne rezultate postignute u psihijatriji: oni

ali dominantnom, malog broja velikih političkih i ekonomskih apa­ dokazuju da ove lokalne i specifične borbe nisu bile pogrešne i nisu

rata (univerzitet, vojska, mass media); dovele do mrtve točke. Može se također reći da uloga specifičnog

intelektualca mora postati sve važnija, srazmjerno političkim odgo­ - konačno, ona je ulog u igri čitave jedne političke debate i vornostima koje je, htio ne htio, obvezan prihvatiti i atomski učenjak, jednog socijalnog sukoba (»ideološke« borbe).

i genetičar, i informatičar, farmakolog itd. Ne samo da bi bilo opasno

_Čini

_{mi se da ono što se danas uzima u obzir kod intelektualca,} diskvalificirati ga u njegovom specifičnom odnosu prema nekom _{dakle, nije to da je »nosilac univerzalnih vrijednosti«; prije je to} lokalnom znanju, s izlikom da su to specijalistička pitanja koja ne _{činjenica da on zauzima specifičan položaj - ali to je specifičnost} zanimaju mase (što je dvostruko pogrešno: one su ih svijesne i na _{koja je povezana s općim funkcijama dispozitiva istine u jednom} svaki način u njih uključene), ili s izlikom da on §iuži interesima _{društvu kao što je naše. Drugim riječima, intelektualac je karakteri­} Kapitala i Države (što je istina, ali u isto vrijeme p'~kazuje njegovo

_j

ziran trostrukom specifičnošću: svojim klasnim položajem (malogra­ strategijsko mjesto). ili, još dalje, da propušta rieku znanstvenu đanin u službi kapitalizma, »organski« intelektualac proletarijata); ideologiju (što nije uvijek istina i vjerojatno je drugorazredno obzi­ uvjetima svoga rada i života vezanim za njegov položaj intelektualca rom na ono što je glavno: čisti efekti istinitih diskursa).

i

(njegovo područje istraživanja, njegovo mjesto u laboratoriju, eko­

nomski i politički zahtjevi kojima se podvrgava ili protiv kojih se Važno je, mislim, da istina nije izvan moći, niti bez moći (ona nije.

i

,\ što je važno, usprkos mitu od kojeg bi trebalo preuzeti priču i \ funkcije, naknada slobodnih duhova, plod dugih samoća, privilegija ( onih koji su se znali oduprijeti). Istina je od ovog svijeta, ona je stvorena zahvaljujući se mnogostrukim prisilama. I sadrži obvezatne efekte moći. Svako društvo ima svoj režim istine, svoju »opću politiku« istine: tj. tipove diskursa koje prihvaća i čini da funkcioni­ raju kao istiniti; mehanizme i instance koji omogućujuda se razlikuju istiniti ili pogrešni izričaji, način na koji se sankcioniraju jedni i drugi; tehnike i postupke koji se koriste da se dođe do istine; status onih koji su zaduženi za to da naznače ono što funkcionira kao istinito.

U društvima kao što su naša, »politička ekonomija« istine karak­ terizirana je s pet historijski važnih točaka:

160

buni, na sveučili~ u bolnici itd.); konačno, specifičnošću politike istine naših društava. I tu njegov položaj može poprimiti opći značaj: lokalna ili specifična borba koju vodi donosi sa sobom neke učinke, neke implikacije koje nisu jednostavno profesionalne ili sektorske. On funkcionira ili se bori na općoj razini ovog režima istine tako bitnog za strukture i funkcioniranje našeg društva. Postoji borba »za istinu« iIi barem »oko istine« - podrazumijevajući još jednom da pod istinom ne razumijem »skup istinitih stvari koje treba otkriti ili učiniti prihvatljivim«, nego »skup pravila po kojima se odjeljuje istinito od pogrešnog a istinitome se pripisuju specifični učinci

moći«; podrazumijevajući također da se ne radi o borbi »U korist«

istine, nego oko statusa istine i ekonomsko-političke uloge koju ona igra. Mora se misliti politički problem intelektualaca ne u terminima »znanostlideologija«, nego u onima »istinalmoć«. A otuda slijedi da 161

pitanje profesionalizacije intelektualca. podjela na manualni i inte­ lektualni rad može ponovo biti uzeta u razmatranje.

Sve to mora izgledati konfuzno i neizvjesno. Neizvjesno. bez sumnje. i ono što kažem ovdje ima nadasve karakter hipoteze. Da bi bilo malo manje konfuzno, htio bih ipak predložiti neke »propozici­ je«. ne u smislu prihvaćenih stvari, nego samo predloženih za buduće

pokušaje i dokaze.

_ Pod »istinom« podrazumijevati skup regulirani h procedura za proizvodnju, zakon, raspodjelu, stavljanje u optjecaj i funkcioniranje izričaja.

_ »Istina« je kružno vezana za sisteme moći koji ju proizvode i podržavaju i za učinke moći koje ona inducira i koji nju reproducira­ ju. »Režim« istine.

_ Ovaj režim nije jednostavno ideološki ili nadstruktura1an; bio je to uvjet stvaranja i razvoja kapitalizma i, uz neke modifikacije, funkcionira najvećim dijelom i u socijalističkim zemljama (ostav­ ljam otvorenim pitanje Kine, koju ne poznajem).

_ Bitni politički problem za intelektualca nije da kritizira ideo­ loške sadržaje koji bi bili vezani za znanost ili da djeluje tako da njegova znanstvena praksa bude popraćena ispravn0ljp ideologijom, nego da zna da lije mogućeuspostaviti novu politikU istine. Problem nije da se promijeni »svijest« ljudi iIi onog što imaju u glavi, nego

politički, ekonomski, institucionalni režim proizvodnje istine. _ Ne radi se o tome da se istina oslobodi svakog sistema moći bila bi to himera, pošto je istina sama po sebi moć- nego da se moć istine odvoji od oblika hegemonije (socijalnih, ekonomskih, kultur­ nih) unutar kojih za sada funkcionira.

Političko pitanje dakle nije zabluda, iluzija, otuđena svijest ili ideologija~ to je istina sama. Otuda važnost Nietzschea.

S talijanskoga prevela Nicoletta Burger

Briga za istinu

Volja za znanjem najavi/aje skorašnju Povijest seksualnosti. Nastavak se pojavljuje osam godina kasnije i to prema posve druga­ čijem planu nego što je onaj koji je prvotno najavljen.

Promijenio sam mišljenje. Rad koji nije istovremeno i pokušaj da izmijenimo ono što mislimo, pa čak i ono što jesmo, nije odviše zabavan. Počeo sam pisati dvije knjige sukladno mom prvobitnom planu, ali sam ubrzo počeo odugovlačiti. To je za me bilo nerazborito i suprotno mojim navikama.

- Zbog čega ste to onda učinili?

- Zbog lijenosti. Sanjario sam da čujednog dana unaprijed znati što želim reči i neće mi preostati ništa drugo nego da to,k*m. Bio je to odraz starenja. Zamišljao sam da sam napokon dospio u doba kad samo treba odmotati ono što imam u glavi. Bio je to istodobno oblik pretpostavke i reakcija napuštanja. No raditi znači uZI)astojati da se misli nešto drugo od onoga što smo prethodno mislili.

- Čitateljjepo povjerovao. '

~ _{- Prema qjemu gajim u isti mah malo Qbzira i prilično povjere­}

~

nja. Čitateljje kao slušatelj predavanja On umije savršeno prepozna­

~

I

~ _{ti kada smo se pripremali a kada smo se zadovoljili time da pričamo}

I

ono što nam je u glavi. On če možda biti obmanut, ali ne zbog toga

što nisam rekao ništa drugo osim onoga što sam već kazao.

- Upotreba užitaka i Briga za sebe ispostavljaju se ponajprije kao rad pozitivnog historičara, kao sistematiVJcija seksualnog mo­ rala od vremena antike. Radi li se doista o tome?

- To je historijski rad, ali uz napomenu da su te, kao i druge knjige, rad na povijesti mišljenja Povijest mi~ljenja ne znači samo povijest ideja ili predodžbi nego i pokušaj da se odgovori na pitanje: kako se neko znanje može oblikovati? Kako mišljenje, ukoliko je povezano s istinom, može imati i svoju povijest? To je postavljeno