Bio je travanj u Fontainebleauu. Prestolonasljednica je ležala u prelijepom krevetu s raskošnom nebnicom od brokata i divno izvezenom tapiserijom. U očima joj nije bilo sjaja, a svijetla kosa bila je rasuta po jastuku. Debela, blijeda koža pod sunčevim je svjetlom djelovala gotovo žuto, ali nije bilo drugih tragova napora koje je nedavno prošla. Bila je snažna i mlada, pa joj je rađanje bilo lako.
Nije bila nezadovoljna ležeći tako, premda je žalila što njezina Elizabeta nije drugi dječak. Ali bit će još dječaka. Bit će mnogo djece. Dopustila si je da joj se usne sviju u podrugljiv smiješak, jer je Madalenna, sjedeći za vezivom na klupi pred prozorom, bila pozorno usredotočena na rad pa nije mogla vidjeti izraz gospodaričina lica. Diane je odlučila da će prestolonasljednik biti otac mnoge djece, pa će tako i biti. A Katarina je, rodivši dvoje djece u dvije godine, dokazala da nije neplodna.
Kakva li je samo sreća što je muževa ljubavnica odlučila dopustiti njegovoj supruzi da rađa! Redovito je dolazio u njezinu ložnicu - po ljubavničinim uputama - ali kao školarac koji nevoljko ide u školu. Ali ipak je dolazio.
Nije imalo smisla poticati gorčinu. Mogla si je čestitati. Imala je sina i kćer pa razvod više nije dolazio u obzir.
Cijela Francuska - premda je nije voljela – sada ju je doživljavala kao buduću kraljicu. Premda su je još nazivali »Talijankom«, bila je prestolonasljednikova žena, a Francuskoj je prestolonasljednik prirastao srcu.
Henrik se u proteklih nekoliko godina pokazao vrsnim vojnikom, jer kralj nije mogao dugo bez rata s Karlom V., a Henrik je u njemu odigrao veliku ulogu. Nije imao puno mašte, ali bio je hrabar kao lav. Uz to je bio i dobre duše te je pravedno održavao stegu. Bio je vođa kakvog ljudi rado slijede i, premda se ocu gorljivo želio dokazati kao dostojan zapovjednik, rijetko je činio lakomislene pogreške. Vojnici su ga voljeli, a bio je po volji i trezvenom, glavnom stupu zemlje. Francuska je obožavala svojeg razvratnog, šarmantnog i umjetničkog kralja te se nadala da će još dugo uživati u tome što voli. Bilo je lijepo čuti kakve je sve umjetnine skupio i znati da upošljava najbolje umjetnike na svijetu da mu uljepšaju palače. Bilo je zabavno slušati o njegovim ljubavnim sklonostima i ljepoticama koje ga zabavljaju u odajama sa zrcalima na zidovima. Ali Franjina zadovoljstva bila su skupa, pa je bilo utješno radovati se trezvenijem dvoru pod sljedećim kraljem.
U nekoj mjeri vratit će se ćudoređe. Istina je bila da prestolonasljednik ima ljubavnicu, ali njihov odnos bio je poput bračnog. Ljudi mladića nisu ni krivili zbog toga što ima ljubavnicu jer je bio oženjen »Talijankom«, a to je u očima dobrih Francuza i Francuskinja bio razumljiv razlog da potražiš francusku ljubavnicu. Da, Francuska je bila posve zadovoljna svojim prestolonasljednikom.
Katarina je također bila posve zadovoljna svojim prestolonasljednikom - očajnički, ludo zadovoljna. Veća prisnost među njima uvećala je, a ne umanjila njezinu strastvenu ljubav prema njemu. Kako li joj je samo bilo mrsko pomisliti da dolazi k njoj samo zato što ga je Diane poslala!
Ali sada je bar imala svoju dječicu.
Madalenna je ustala i prišla kolijevci - velebnom ležaju sa srebrom protkanim suknom, ukrašenim vrpcama i čipkom.
Katarinino se lice smekšalo kad joj je dijete doneseno. Pružila je ruke i uzela malu Elizabetu u naručaj.
— Zar nije prelijepo dijete, Madalenna?
— Itekako — odgovorila je Madalenna.
— Čini mi se da sliči ocu.
— Prerano je da bi se to vidjelo — rekla je Madalenna.
— Hajde, Madalenna, pa pogledaj joj nos.
— Mislite da je to nos obitelji Valois?
— A ti? Možda jest. Ali sigurna sam da su ovo oči obitelji Medici.
— Ah, Madame la Dauphine, ako ima medicijevske oči, bit će prava ljepotica. Katarina je poljubila malo lice.
— Trebamo se nadati da ima i medicijevski nos — rekla je — jer kažem ti, Madalenna, valoiski nos dojmljiv je i plemenit na muškarcu, ali možda malo prenapadan za djevojčicu, zar ne?
Madalenna se veselo nasmijala. Kako li je samo bila sretna što može tako razgovarati s gospodaricom. Sad je imala dojam da je prestolonasljednica sretna majka, a ne više ona hladna i strašna gospodarica koja ju je slala na tajne, grozne zadatke.
— Idi u dječju sobu, Madalenna, i dovedi mi malenoga Franju. Želim imati oba djeteta uza se. Idi mu reci da mu majka želi pokazati sestricu.
Madalenna je otišla i vratila se za nekoliko trenutaka s malim kraljevićem. Tek je navršio drugu, bio je sitan za svoje godine i djelovao krhko. Bio je mažen i pažen jer je svome velikom, blistavom djedu, po kojem je dobio ime, prirastao srcu, a to je značilo da se u njega morao ugledati i ostatak dvora.
— Dođi, Franjo, mili — rekla mu je majka, a on prišao krevetu, krupnih očiju uperenih u njezino lice. Činilo se da je gleda sa strahopoštovanjem. Njoj bi bilo draže da je gleda s ljubavlju. Bilo je to neobično, ali činilo se da se njezina nelagoda u odnosu s ocem, ispriječila i između nje i djeteta.
— Vidi, malo moje — rekla je — ovo je tvoja sestrica.
Ali nije mogao zadržati pogled na sestri, jer su mu oči letjele natrag na majčino lice.
— Zar nije prelijepo djetešce, kraljeviću moj? — pitala je Madalenna, a Katarina primijetila kako se dječak Madalenni neusiljeno smiješi i kima. Zašto je tako opušten s drugima, ali ne i s njom? Možda u dječjoj sobi o njoj govore sa strahopoštovanjem. Zar ona nije ipak prestolonasljednica? Ali to nije bio razlog. Mali Franjo oca se uopće nije bojao. Pentrao se po Henriku i veselo se hihotao povlačeći ga za bradu. Dijete je bilo jednako prisno i sa samim kraljem. Katarina je vidjela kako pokušava iščupati dragulje iz djedova kaputa, zbog čega je zaradio lagani, prijateljski udarac po obrazu i bio bačen uvis s uzvikom:
— Ha! Moj mladi razbojnik! Znači, kradu ti se kraljevski dragulji?
Ne! U djetetovim osjećajima prema majci nešto je bilo čudno, nešto što nije mogla razumjeti.
— Madalenna, podigni ga na krevet.
Činilo joj se da mu je neugodno tamo sjediti, kao da joj se boji previše približiti, premda ga očarava.
— Pa baš je lijepo družiti se ovako, Franjo — rekla je. — Ti... tvoja sestra... i tvoja maman. Zar nije, malo moje?
— Ah! Zar nije prelijep, Franjo? Darovao mi ga je tvoj tata. Skinula je prsten i pružila mu ga.
Tada se nasmiješio.
— Lijepi! — rekao je i pokušao ga nataknuti na prstić.
— Moraš pričekati dok ne odrasteš, zar ne? Onda ćeš, sine, nositi kojekakve lijepe dragulje.
Zamislila ga je kao odrasloga muškarca koji voli svoju majku. Nije mogla podnijeti da ga zamišlja kao francuskoga kralja, jer bi to značilo da Henrik više nije kralj. Nije mogla zamisliti svijet u kojem ne bi bilo sreće i bola što ga joj pričinja ljubav prema Henriku.
Skinula je još prstenja, a on se igrao njime na krevetu.
Pomislila je: »Ne boji me se zapravo. Mogla bih ga navesti da me voli.« Smijao se dok mu je prstenje klizilo s prstiju na krevet.
— Preveliko — rekao je — preveliko za Franju.
Naglo i strastveno ga je zgrabila i poljubila, ali primijetila da se ukočio. Smjesta ga je pustila gorko se pitajući zašto joj je tako teško navesti ljude da je vole - čak i vlastitu djecu.
Mora imati na umu da maloga Franju ne smije previše koriti.
— Isprobaj ovaj — rekla je i skinula prsten sa safirom. Hihotao se gledajući dragulje, kadli je ušla Diane.
— Oprostit ćete mi na smetnji, znam — rekla je.
Katarinino lice ukipilo se u smiješak koji je uvijek pokazivala Diane. U srcu joj je gorjela žestoka mržnja. Kako li se ta žena usuđuje banuti u njezine privatne odaje! Kako se usuđuje? To je bar bilo lako odgovoriti. Svako zrno sreće koju je Katarina poznavala, udijelila joj je ta žena. »Vaš muž noćas će voditi ljubav s vama.« Voditi ljubav! Nije to bilo vođenje ljubavi, već pravljenje djece. »Ja ću inzistirati da dođe!«
»Ja mu nisam ništa«, mislila je Katarina. »Ona mu je sve. Što ne bih dala da je vidim mrtvu?«
— Drago mi je što vas vidim, gospo — rekla je Katarina. — Kako samo lijepo izgledate. Diane je prišla krevetu kraljevski šušteći skutima i poljubila Katarini ruku.
— Žao mi je što to moram reći, ali vi ne izgledate baš najbolje. Premorili ste se. — Diane je dobacila pogled Madalenni. — Rekla sam da Madame le Dauphin danas poslijepodne mora odspavati.
— Ne smijete kriviti Madalennu — rekla je Katarina. — Poslušala je gospodaricu i dovela mi sina.
Diane je istodobno bila zaigrana i odlučna. Pucnula je jezikom.
— Niste se smjeli tako umarati. A mali Franjo trebao je ostati u dječjoj sobi. Proteklih nekoliko dana nije se osjećao dobro pa nisam željela da ga nose hodnicima. Zdravo, maleni.
Dječak se nasmiješio.
— Gle! — rekao je i podigao prsten.
— Baš lijepo. A što to radiš s maminim prstenjem?
Katarina je bila na rubu suza, jer je Franjo gledao Diane kao da mu je majka.
— Dođi — rekla je Diane. — Idemo natrag u toplu dječju sobu, a ako budeš dobar, ispričat ću ti priču. Madalenna, pokrij gospodaricu i vrati djetešce u kolijevku. Madame le Dauphin ne smije se toliko umarati. Ah da, znam da se osjeća bolje. — To je bilo upućeno Katarini. — Ali ne želimo da loše posljedice pokvare radost zbog dolaska gospođice Elizabete.
Podigla je maloga Franju, a Katarina primijetila kako je spremno ostavio prstenje da ode s njom. Najradije bi joj ga istrgnula iz naručja i povikala: »Već imaš mojega muža! Ostavi mi dijete!«
Ali samo se nasmiješila i promrmljala:
— Previše činite za mene... i moju obitelj.
Ako je Diane opažala prikrivene aluzije, znala je kada se na njih treba oglušiti.
— Nikako. Smatram se počašćenom što mogu služiti vama i prestolonasljedniku. Reci sada mami au revoir - to je dobar dečko.
Je li se to Katarini pričinilo ili je mali Franjo rekao au revoir s olakšanjem?
Kad je Diane otišla s Franjom, Madalenna je poslušno uzela malu Elizabetu i vratila je u kolijevku.
Katarina se spustila na jastuke. Razmišljajući o svojoj mržnji prema Diane, namjestila je usne u smiješak.
Madalenna je tiho vezla pred prozorom, dijete je spavalo, a Katarina je poslijepodne provela razmišljajući o tome koliko mrzi svoju neprijateljicu.
Čim se dovoljno oporavila da bi mogla putovati, Katarina je napustila Fontainebleau da bi se pridružila dvoru u Saint-Germainen-Laye. Odanle je poslala po Cosma i Lorenza Ruggierija. Rekla im je da želi razgovarati o kćerinu horoskopu.
Kad su došli, otpustila je sluge.
— Govorite na talijanskom — rekla im je — i to tiho, jer ono o čemu moram razgovarati s vama dvojicom ne smije čuti nitko drugi.
Zamolili su je da nastavi.
— Kako da se riješim neprijatelja — pitala je — a da se ne vidi da sam u tome imala prste?
Braća su prvo pogledalajedan drugoga, a onda Katarinu. Bila su zabrinuta. Cosmo je progovorio prvi. Rekao je:
— Duchessina, postoji jedan neprijatelj kojeg se ne biste mogli riješiti, a da na vas ne padne ozbiljna sumnja. Je li riječ o njoj?
Nije odgovorila. Znala je da ima pravo, ali željela si je olakšati ljubomornu dušu razgovorom o nemogućem.
— Nije važno o kome je riječ — bahato je rekla dok su braća čekala da nastavi.
— Ponizno molim da mi oprostite, Madame la Dauphine — odlučno je rekao Lorenzo — ali ne možemo se složiti da to nije važno.
— Postoje otrovni parfemi — rekla je.
— Opasno! — odvratio je Cosmo. — Mogu pasti u pogrešne ruke.
— Pomada za usne — predložila je.
— Jednako opasna kao parfem — dodao je Lorenzo. — I vrlo je lako utvrditi tko ju je prodao.
— Postoje rukavice tako vješto otrovane da ih žrtva mora samo navući i slijedi joj smrt — rekla je.
Braća su nijemo kimnula, ali primijetila je da su im usne čvrsto stisnute.
— A tu su i knjige - nastavila je. - Potrebno je samo okrenuti stranicu da bi otrov prodro kroz kožu i usmrtio žrtvu. Mi Talijani znamo kako se to radi.
— Talijani moraju biti oprezni — rekao je Cosmo. — Nisu voljeni u ovoj zemlji.
— Mislila sam da ćete raditi za mene — rekla je.
— Zakleli smo vam se služiti — rekao je Cosmo.
— Ali uvijek oprezno, draga duchessina — dovršio je Cosmo. — Draga gospo, ako se išta dogodi onoj koju želite ukloniti, svi će se prsti uprijeti u vas. Svi znaju za njezin položaj. Svima je jasno koliko vas je duboko ponizila. Pa, i da sutra umre prirodnom smrću, bilo bi onih koji bi vas prijeko gledali. Bilo bi mudrije kad biste nam naložili da joj čuvamo život umjesto da je uklonimo.
Zurila je preda se.
— Razumijem... u pravu ste, dragi moji, mudri prijatelji. Razgovarajmo o budućnosti moje kćeri.
Braći je pao velik kamen sa srca. Znali su kakvi sve osjećaji bjesne pod mirnom vanjštinom njihove gospodarice. Često su strahovali da će im izdati lakoumnu zapovjed. U vrijeme smrt prestolonasljednika Franje umirali su u neizvjesnosti, očekujući da će biti uhićeni i stavljeni na muke. Prestolonasljednica bi bila luda da pokuša ukloniti Sénéchale.
— Dakle — rekla je Katarina. - Recite mi hoće li mi se kći dobro udati?
Ali kako da se zanima za kćerinu budućnost? Najvažniji su joj bili ona i njezin muž. Henrikova mržnja bila bi nepopustljiva da se Diane išta dogodi i on bi je prvi okrivio.
Kakva li je ludost ljubav koja ne donosi ništa doli žalosti i ljubomore! Kad bi barem mogla obuzdati osjećaje koje gaji prema tom tihom kraljeviću, svojem mužu. Kako li je okrutno što ona, Katarina Medici, tako pametna i uspješna na tolikim poljima, na tom polju može biti takva budala!
Nije slušala braću. Željela je viknuti: »Baš me briga. Muža volim toliko da mi je malo ljubavi preostalo za druge... pa čak i za vlastitu djecu.«
Naložila im je da odu, kad već nisu željeli razgovarati o načinima da se riješi Diane. Zatvorila se u svoju ložnicu i pokušala odmoriti.
Donijela je odluke. U budućnosti, pokušat će vidjeti Henrikove nedostatke. Pokušat će na ravnodušnost uzvratiti ravnodušnošću. Što ako uzme ljubavnika? Nasmijala se. Kakvo bi samo divljenje dobila... i strahopoštovanje. Ali ljubav? Je li je itko ikada ljubio? Ippolito? Nesumnjivo je vjerovao da su par Medicija koji bi dobro trčao u istoj zaprezi. Nitko je nije volio. Bila je sama. Čak je i najniža sluškinja imala ljubavnika. Čak i one koji žive u potleušicama pokraj rijeke netko voli. Ali buduća francuska kraljica mora ostati nevoljena, a čak je njezinu djetetu druga žena bila milija od nje.
U čemu griješim? — pitala se gledajući kako na prozore padaju večernje sjene.
Kako li je samo bila osamljena! Dvorkinje su je navečer ostavile samu, a Henrik neće doći. Gorko se nasmijala. Kad je jedno dijete staro tek nekoliko tjedana, prerano je za pravljenje novog.
Besano je ležala, slušajući kako se dvor priprema za počinak. Čula je glasove u vrtu. Šapuću li to tamo neki ljubavnici? Tih korak na hodniku. Susret ljubavnika? Zatvaranje vrata, škripa podnice. Ljubavnici su posvuda u palači. Kralj i madame d'Etamps. Dvorske dame. Komornici... svi plemenitaši i plemenitašice kraljevskoga dvora. Možda čak i Madalenna. Nešto je tajnih susreta, a nešto zakonitih. Prestolonasljednik i Diane. Ta njihov je odnos bio tako trajan i tako diskretan da je podsjećao na brak.
Ogorčeno se nasmijala i ustala. Umotala se u raskošnu, baršunastu haljinu i zabacila dugu, svijetlu kosu.
»Ne izgledam loše«, pomislila je. »Imam više od dvadeset godina manje nego što ona priznaje da ima! Zašto, oh, zašto sam ovako napuštena?«
Dianine odaje u palači bile su točno ispod njezinih. Oduševila se kad je to čula i obećala si ostvarenje stare želje.
Netom uoči Elizabetina rođenja, dovela je talijanskog majstora, slugu braće Ruggieri, i naložila mu da izbuši rupu u podu njezine sobe i stropu Dianine. Taj je posao obavljen dok
je dvor bio u Les Tournelles i to tako uredno, da špijunku između dvaju katova nije mogao uočiti onaj tko je ne traži. Taj je majstor na svoj način bio umjetnik, pa je otvor u stropu bio dio prelijepe cvjetne rezbarije, tako da se na prvi pogled činilo kako je dio ukrasa. Na Katarininu podu, bio je brižno prekriven tepihom na kojemu je držala pisaći stol. Taj je stol sama mogla pomaknuti, nakon čega je samo morala podići tepih, približiti oko otvoru i vidjela bi većinu onoga što se događa u sobi ispod nje.
Kad je dvor bio u Saint-Germainu, a Diane također tamo, tobože u kraljičinoj sviti, Katarina bi zaključala vrata, odmaknula stol, sklonila tepih i gledala kroz špijunku.
Gledati muža s ljubavnicom bilo je mučno, ali i čarobno. Znala je da su zajedno i nije mogla odoljeti tome da ih gleda.
Kroz špijunku je vidjela novog Henrika i novu Diane. Katkad bi se nasmijala pri pomisli da dijeli njihove najprisnije tajne, ali češće je plakala. Znala je da bi bila sretnija žena kad bi pozvala talijanskog majstora i naložila mu da zatvori otvor.
Ali uvijek se vraćala istoj muci.
Te noći bili su zajedno - njezin muž, taman i vitak, i Diane mliječnobijele kože i vrane kose.
Katarina je gorko plakala dok je, zgrčena i ukočena, stražarila pred špijunkom dok su oni spavali.
Katarina nije vidjela bijega od svoje neprijateljice. Vjerovala je da će Henrik biti vjeran Diane do smrti. Kad bi bar Anne d'Etamps uspjela nagovoriti kralja da progna Diane s dvora!
Napetost između kralja i prestolonasljednika je rasla. Rat između Francuske i Španjolske zaustavljen je sporazumom u Crepyju, a dvije dvorske stranke - reformirana i katolička - sporile su se oko tog mirovnog ugovora. Kralj je pristao na njega, ali mu se pre- stolonasljednik protivio. Henrik je vjerovao da bi njegova vojska, da joj je bilo dopušteno boriti se dalje, nadvladala španjolske snage. Ali Franjo je, zajedno s Anne i mladim Karlom Orleanskim, bio oduševljen sporazumom koji je mladom kraljeviću osigurao mogućnost izbora između dvije nevjeste - kćeri Karla V., infante Marije, i njegove nećakinje, kćeri Ferdinanda Austrijskog. Imao je četiri mjeseca za donošenje odluke. S infantom je dolazila Nizozemska, ali tek nakon smrti Karla V. Karlova nećakinja donosila je Milano, ali tek kad mladi par dobije nasljednika.
Henrik je istaknuo kako su to isti uvijeti kao prije. Pitao se što su dobili za sve što su žrtvovali u tom dugotrajnom ratu. Franjo je morao priznati da je mladić u pravu, ali bilo mu je dosta ratovanja. Želio je da se mladi Karlo skrasi, a Anne je neumorno isticala kako se prestolonasljednik protivi sporazumu samo zato što ne želi da mu brat stekne previše moći.
Henrikove odaje, kao i Dianine, postale su sjedištem katoličke stranke na dvoru i jedne