Jean Plaidy - Zena Zmija

Žena Zmija

Jean Plaidy

Mladoženja Henrik

U Amboiseu, francuski dvor je slavio. To je najčešće i činio, budući da je sam kralj rekao kako Francuzima, želi li živjeti s njima miru i zadržati njihovu privrženost, mora dva dana u tjednu priuštiti slavlje, jer će u protivnom pronaći opasniju zabavu.

Dvorac Amboise kralju je bio najdraži. Činilo se da sa svog visokog položaja na stijeni bahato i pozorno motri valovit krajolik i srebren tok rijeke Loire koja ga je natapala. Debele zidine, veliki potpornji, kružne kule i visoki prozori činili su ga više utvrdom nego dvorcem. Izvana je doista djelovao snažno i zastrašujuće, ali iznutra je, s knjižnicama, velikim gozbenim dvoranama, stropovima ukrašenim heraldičkim ljiljanima ili salamanderima u plamenu, bio veličanstveno sjedište najveličanstvenijeg europskog kralja.

Dvor je slavio, a u velikoj gozbenoj dvorani ukrašenoj najdragocjenijim tapiserijama i zlatom protkanim zavjesama, kraljeva sestra i omiljena priležnica priredile su mu zabavu. Bit će duhovita jer su one bile najduhovitije žene na duhovitome dvoru. Možda ga čak uspiju prenuti iz dubokih misli u koje je utonuo.

Zavalio se u kićenoj stolici, veličanstven u podstavljenome ruhu načičkanom biserjem i draguljima, divotnom sobolovom krznu. Na grudima i prstima svjetlucali su mu dijamanti i rubini, a oko njega se širio miris ruskih kožnatih kovčega u kojima su se čuvala njegova fina flandrijska sukna.

U Amboiseu je bio tek četiri dana i već je razmišljao o sljedećem odredištu. Rijetko se igdje zadržavao duže od tjedna ili dva u komadu - čak ga ni njegov ljubljeni Fontainebleau nije mogao zadržati duže od jednog mjeseca; nakon toga bi započinjala velika pomutnja seobe dvora, prenošenje u novu palaču njegove postelje i svih umjetničkih i pomno izabranih ukrasa iz njegovih odaja, bez kojih nije mogao živjeti. Zlobno je uživao gledajući te selidbe - tako nezgodne za sve osim za njega. On bi sjedio u svojoj stolici prekriženih nogu, dobacujući zavodljive osmijehe zgodnim djevojkama, duhovite primjedbe ili prijateljske prijekore. Obično je bio dobrohotan, uvijek zahtjevan, često zajedljiv. Bio je najistaknutiji i najšarmantniji muškarac u Francuskoj, rođen za divljenje i lasku, koje je prihvaćao zdravo za gotovo; bio je uman, pripravan na dobra djela ako ne traže prevelik napor; uvijek spreman na pustolovinu, bilo ljubavnu ili ratnu; zabavan, željan zabave, obožavao je umjetnike koliko i žene, bio je predmet divljenja, odan raskoši, tetošen kralj Francuske.

Bio je previše pametan da ne bi znao što s njim nije u redu. Opraštao se od sjajnoga doba mladosti kad mu je sve što je zaželio - do one velike katastrofe - padalo s neba. Otkako je doživio taj ponižavajući poraz, više nije bio onaj stari; do tada se činilo da je miljenik Fortune, baš kao i svih drugih žena u Francuskoj. Nikada neće zaboraviti bitku kod Pavije, kad su ga zarobili Španjolci; život je sačuvao samo zahvaljujući sestri Margareti, svom najdragocjenijem biseru, koja je prkosila smrti i pogibeljima na opasnom putovanju kroz Francusku do Španjolske, gdje ga je spasila nježnom skrbi.

I tako je sada u sjajnoj dvorani ljubljenog Amboisea, umjesto blistavih očiju vlastitih sunarodnjakinja, vidio oči Španjolki koje su izašle na ulice Madrida da vide zarobljenika kojega je njihov kralj doveo iz rata. Došle su se podrugivati, ali su umjesto toga zaplakale. Njegove draži bile su tolike da su ga čak i ojađena, poražena i ponižena, te žene zavoljele čim su ga ugledale.

To je bila prošlost, ali zbog toga je sada imao Španjolku za ženu. S blagim gađenjem bacio je pogled na teško, Eleonorino lice. Bila je suviše bogobojazna da bi mu bila mila. Uz to, već je gotovo deset godina bio zaljubljen u Anne d'Heilly. Stotine su žena nakratko znale pobuditi njegovo zanimanje, ali Anne je ostao vjeran - na svoj način. Rado je gledao kako se kupaju u njegovu bazenu; dao je postaviti zrcala kako bi ih mogao vidjeti iz svih kutova. Bio je umjetnik.

— Ona sitna riđokosa nam se sviđa — rekao bi. — Dražesna je. Pamtim jednu sličnu s bojnog pohoda u Provansi.

Tada bi se s tom sitnom, riđokosom djevojkom pokušao vratiti u Provansu svoje mladosti. Ali, čemu to? Stari. Bio je čovjek koji se zna smijati i sebi, kao i drugima; i znao je da je došlo vrijeme za smijeh na vlastiti račun. Nekoć je bio kao faun, tako veseo, tako zgodan; sada je vjerojatno više nalik na satira. Kraljevi ne bi smjeli starjeti. Kraljevi bi trebali ostati zauvijek mladi. A tada se sjetio nestrpljivog mladića koji je čeznuo da staroga kralja snađe smrt. »Znači, do toga je došlo!«, pomislio je. »Ja, Franjo, uskoro ću biti isti kao stari Luj - sliniti za mladim ženama, kupovati njihovu naklonost pokojim draguljem, umjetninom.« Nije čudo što se radosni kralj snuždio.

Ali tada je započela predstava. Da, bila je zabavna. Smijao se, a dvor je čekao njegov smijeh. No, nije bio posve usredotočen. Ona tamnokosa je bila dražesna, tako oskudno odjevena; bila bi još dražesnija na plahtama od crnog satena. Dođi, dođi! Ali zapravo nije bio zainteresiran. Pokušao se natjerati na ljubavni žar. Kakav li je samo muškarac bio u svoje vrijeme! Najveći ljubavnik u zemlji koja idealizira ljubav. Najveći ljubavnik i - jesu li mu to šaputali iza leđa? - najgori ratnik.

Sada se počeo pitati hoće li za tu palaču osmisliti neke novine. Bio je zaljubljenik u arhitekturu i bilo mu je zadovoljstvo pozivati umjetnike na dvor da mu opčine uši i oči dok on vabi žene da mu opčine druga osjetila. Sjetio se starih prijatelja – što je siguran znak starosti! Leonardo da Vinci! Siroti Leonardo! »Počastio sam ga svojim prijateljstvom«, pomislio je Franjo, »ali budući će naraštaji možda reći da je on mene počastio svojim. Volio sam tog čovjeka. Ja mogu načiniti kralja. Načinio sam sina Franju koji će jednoga dana biti kralj. Ali samo Bog može načiniti umjetnika.«

To je shvaćao. Stoga je cijenio umjetnike. Piscima, slikarima, kiparima, kamenoklesarima - svima je želio dati do znanja kako im francuski kralj nudi pokroviteljstvo, pa čak i prijateljstvo. Mnogi od dvorana koji su ga sada okruživali bili su zgađeni djelima Françoisa Rabelaisa i nije im bilo jasno zašto je taj dosjetljivi redovnik kra-lju toliko mio, jer taj čovjek doista nije pokazivao ništa više poštovanja prema krakra-lju nego prema dvoranima. Ali kralj je odgovarao kako je zabavno gledati ruganje drugima, čak i ako taj užitak moraš platiti povremeno trpeći malo uvijene poruge na vlastiti račun.

A sada, kad je uvidio da je starost pred vratima, zaželio se vratiti u blistavu mladost. Podsjetio se da mu još nije ni četrdeset, ali nije više bio isti onaj raspojasani dječak koji je bika i tri lava nahuškao na borbu u opkopu Amboisea; nije više bio mladić koji se sam samcat uhvatio u koštac s veprom i odbio pomoć svite, dok je njegova majka prestrašeno kršila ruke, istodobno blistajući od ponosa svojim ljubljenim, svojim kraljem, svojim »Cezarom«.

E pa, još je bio kralj, a kad nije bio tako mrzovoljan kao toga dana, bio je najvedriji muškarac na dvoru. Žalio je što nije sličniji svom starom prijatelju i neprijatelju, kralju Engleske. To je bio čovjek obdaren dragocjenom sposobnošću da sebe vidi onakvim kakvim se želi vidjeti. »Velikog li i sjajnog dara!«, uzdahnuo je Francis. U mladosti poticaj, u starosti utjeha.

Prijezirno se nasmijao, razmišljajući o Henriku i njegovoj ljupkoj novoj supruzi Anne te zlobnom starom Klementu koji ih je u pravednome gnjevu oboje izopćio iz Crkve.

Misli o Henriku i Klementu podsjetile su ga na nešto što ga je u zadnje vrijeme nemalo razdraživalo i uznemirivalo. Bio je to dječak - izvor njegova nezadovoljstva - koji je, posve očekivano, sjedio mrk i sam u kutu. Kakav šmokljan! Nezgrapne li seljačine! Franjo je razmišljao o tome da mjesto komornika ponudi onome tko uspije naglas nasmijati mladoga Henrika. »Odakle meni takav?«, pitao se. »Ali neću više trpjeti njegovo mrgođenje i neotesane navike.«

Podigao je pogled i mahnuo da mu priđu dvije osobe koje je na cijelome dvoru najviše volio i cijenio - Anne, njegova ljubavnica, i Margareta, kraljica od Navarre, njegova sestra i ljubljena prijateljica iz djetinjstva. Divna li para! Kad ih čovjek vidi, ispuni ga ponos Francuskom koja ih je obje iznjedrila. Doista, koja bi ih druga zemlja mogla iznjedriti? Obje su bile lijepe, svaka na svoj način, Margareta duhovna, Anne putena; obje su imale onaj dar koji je Franjo tražio, uz ljepotu lica i tijela, u svim ženama kojima je volio biti okružen. Bile su umne kao on, a vjerovao je da su možda i umnije; s njima je mogao raspravljati o državničkim brigama; imale su pameti da ga savjetuju i duhovitosti da ga zabave. Priležnica je imao napretek, ali Anne je ostala njegovom ljubavlju; a s Margaretom ga je, pak, vezala vatrena odanost još otkako je stasao dovoljno da progovori. Priležnice dolaze i odlaze, ali vezu između brata i sestre može raskinuti samo smrt.

— Ljubila sam te i dok još nisi bio rođen — jednom mu je rekla Margareta. — Ljubav prema mužu i djetetu ništavna je u usporedbi s onom koju gajim prema tebi.

Ozbiljno je to mislila. Zamrzila je muža kad joj je napustio brata u Paviji; napustila je dom i prkosila smrti kako bi stigla do njega u Madrid. U tom trenutku osjetila je njegovo raspoloženje brže nego Anne, jer su njih dvoje bili poput blizanaca - nikada posve zadovoljni ako nisu bili jedno uz drugoga, smjesta naslućujući tuđu tugu, uvijek spremni podijeliti radost.

Nasmiješeno mu se obratila:

— Najdraži, zašto si danas sjetan?

Objema im je dao znak neka mu sjednu svaka s jedne strane, pa se nagnuo prema Margareti, primio njezinu ruku i prinio je usnama. Svaka njegova kretnja bila je otmjena i puna draži.

— Sjetan? Ne! — rekao je. — Ali razmišljam o tom talijanskom braku.

— Meni se to ne sviđa — rekla je Anne. — Tko je ta obitelj? Tko su ti trgovci Medici da bi se priženili u francusku vladarsku kuću?

— Ljubavi — rekao je kralj — ponavljaš riječi mojih savjetnika. Nažalost, ponavljanje može biti zamorno, čak i iz tvojih slatkih usana. — Dao je znak glazbenicima. — Svirajte! Svirajte! — naredio je, jer nije želio da previše ljudi čuje što govore.

— Papa je hulja, gospodaru — ustrajala je Anne. — A ako je istina dosadna, dosada se mora trpjeti.

— Hulja! — povikala je Margareta. — Gori je od hulje, budala je.

— Drage moje dame. Reći ću vam kakav sam savjet dobio od dječakova kuma. Smatra kako je tužno kada se sin kraljevske kuće mora oženiti trgovačkom kćeri. S tudorskom domišljatošću, dodaje da bi kralj takav prijedlog trebao razmotriti samo ako bi od njega mogao imati velike koristi, ali da osjeća kako bi Bog blagoslovio takvo sjedinjenje, kad bi korist bila dovoljno velika.

Nasmijale su se.

— Zar nisi rekao da je to mišljenje kuma mladog Henrika? — rekla je Margareta. — Trebala sam znati da su to riječi engleskog Henrika VIII.

— Neka ga sveci štite! — podrugljivo je rekao Franjo. — I neka uz ljupku novu ženicu dobije što zaslužuje. To sam mu i napisao u čestitci.

— Zahvalit će ti iz dubine srca — rekla je Margareta. — »Jer što ja to zaslužujem?«, reći će. Što drugo ovakav svetac kao što sam ja zaslužuje doli blaga, moći, uspjeha i zadovoljstva? Jer ako je itko ikad zaslužio takve stvari, onda je to Henrik Engleski!« Neće prepoznati tvoje primisli.

— Kad bi bar siroti Franjo mogao francuskome kralju ponuditi bar desetinu odanosti koju Henrik Tudor polaže pred noge engleskome kralju! — uzdahnuo je Franjo. — Ja ljubim francuskoga kralja, razumije se - nitko ga ne ljubi više od mene - ali zbog njegovih nedostataka, dok Henrik Tudor kralja Engleske ljubi zbog njegovih vrlina. Prava je ljubav slijepa.

— Ali u pravu je kad kaže da bi u tome trebalo biti koristi — primijetila je Anne. —Je li ta korist dovoljno velika?

— Ti Medicijevi su bogati. Napunit će nam riznicu koju si ti, Anne, avaj, pomogla isprazniti. Stoga se raduj sa mnom. Uz to, mala Medicijeva donijet će nam tri vrlo blistava dragulja. Genovu, Milano i Napulj.

— Što jamči papino obećanje! — reče Margareta.

— Mila, ne vrijeđaj Svetoga Oca.

— Svetoga Oca s nimalo svetom navikom magarčenja svoje suviše lakovjerne dječice!

— Klementa prepusti meni, ljubavi. I dosta o politici. Bio sam uznemiren i želio olakšati dušu pred vama umnim gospama. Taj me dječak muči sam po sebi. Vjere mi, da mu majka nije najkreposnija žena u Francuskoj, zakleo bih se da nije moj.

— Možda ste malo suviše strogi prema malenome vojvodi, kralju — rekla je Anne. — Još je dječak.

— Četrnaest mu je godina. Kad sam ja bio njegove dobi...

— Ne uspoređuje se svijeća sa suncem, mili — rekla je Margaret.

— Ljubavi, zar djeca sunca ne bi trebala pokazati bar malo sjaja? Mrzim mrzovoljnu, glupu djecu, a čini se da sam u njemu dobio najmrzovoljnije i najgluplje koje sam ikada vidio.

— To je zato što je sin vaše blistavosti, gosparu, pa previše od njega očekujete. Dajte mu priliku jer, kao što vaša milostiva sestra kaže, još je mlad.

— Vi, žene, previše ste popustljive prema njemu. Sve bih dao da mogu utuviti bar jednu iskricu pameti u tu tupu tikvu.

— Čini mi se, Franjo — rekla je Margareta — da je dječak malo manje glup kad ti nisi u blizini. Što ti misliš, Anne?

— Slažem se. Zapodjeneš li s njime razgovor o lovu, ljubavi, njegovo lice postaje slika i prilika vaše živahne pojave.

— Lov! Zdrav jest, istina. Da je bar prestolonasljednik takav.

— Ne krivi svoje dječake, Franjo. Već španjolskoga kralja.

— Ili — opušteno je dometnula Anne — samoga sebe.

Oči su mu se na trenutak zažarile kad ju je pogledao, ali ona je smiono izdržala njegov pogled. Bila je izazovna, vrlo sigurna u sebe, zamamna, a on je i nakon deset godina još bio zaljubljen u nju. Koješta si je dopuštala, ali njemu su se sviđale žene koje si mnogo dopuštaju. Nije bio njezin bog, kao Margareti. Nasmijao se, jer nije mogao zanemariti svoju sposobnost da sam sebe suviše jasno vidi. Imala je pravo. Bio je loš ratnik, suviše nepromišljen. I što je iz toga proizašlo - Pavia! Sam je bio kriv i nikoga drugoga nije mogao kriviti za to što su mladi Henrik i njegov stariji brat prestolonasljednik morali zauzeti očevo mjesto u španjolskome zatvoru kao jamstvo da će se otac držati zadane riječi.

— Previše si dopuštaš, draga — rekao je, pokušavajući biti hladan.

— Avaj! Ljubavi, bojim se da govorim istinu — drsko je odvratila. — Ali ja vas ljubim zbog vaših vrlina, kao i zbog nedostataka. Zbog toga ne drhtim kad vam govorim istinu.

Margareta brzo dometne:

— Bila je to loša sudbina. Kralj se morao vratiti, a kraljevići zauzeti njegovo mjesto. Ali posvetimo se radije pravom pitanju. Dječaci su se vratili iz Španjolske...

— Gdje je mladi Henrik zaboravio materinski jezik! — povikao je Franjo. — Zar bih ja, Francuz, koliko god proveo u izgnanstvu iz domovine, počeo baljezgati na poganskome jeziku?

— Kad se vratio, govorio je španjolski, gospodaru — primijetila je Anne. — I to tečno, koliko čujem.

— I više nego tečno. Izgleda, razmišlja i ponaša se kao Španjolac. Više je neprijateljev nego moj sin.

— Istina je da je mrzovoljno dijete — rekla je Anne. — Pitam se što će talijanska djevojčica misliti o mladoženji.

— Zahvalno će ga prihvatiti — rekla je Margareta. — Zar nije sin francuskoga kralja? — Baš me zanima — vragolasto nastavi Anne — hoće li joj se činiti da je taj mrzovoljan dječak vrijedan ona tri blistava dragulja: Genove, Milana i Napulja.

— Hoće — odvratila je Margareta. — Jer čovjek se ne cjenka kad trguje tuđim novcem. — Pogotovo kad račun možda nikada i neće platiti!

— Dosta! — reče Franjo, s tračkom gorčine u glasu. — Klement je premazan svim mastima, ali mogu ga držati za riječ.

— Kako će dijete stići? — upita Anne.

— Sigurno ne bez velike pompe i obilja bogatih darova te sa Svetim Ocem glavom i bradom. Neće je samo dopratiti, već će i ostati na vjenčanju.

— Što? — povika Anne. — Zar nam ne vjeruje da ćemo od nje učiniti poštenu ženu? — Nedvojbeno misli — dobaci Margareta — da će joj naš Henrik oduzeti djevičanstvo i poslati je natrag.

— Nakon što joj mazne dragulje i miraz! Franjo se nasmija.

— Ne poznaje on našeg Henrika. On može oduzeti svako veselje gozbi, ali ne i djevi djevičanstvo. Sveta Majko! Da bar taj dječak ima malo više žara u sebi. Gotovo žalim što ne sliči više svome kumu s druge strane kanala, usprkos njegovoj razmetljivosti i podmuklosti.

— Koliko čujem — primijeti Anne — njegovo englesko veličanstvo bilo je stasit muškarac. I još uvijek jest, premda se bliži srednjoj dobi.

— Vršnjaci smo — zareži Franjo.

— Ali — bockala ga je Anne — vi ste bog, ljubavi. Bogovi ne stare.

— Razmišljam o dječaku — rekla je Margareta. — Sad kad će postati mladoženja, nešto bi trebalo poduzeti. Trebao bi imati prijatelja, dobrog prijatelja, koji će mu pokazati kako da se prestane bojati nas svih, a ponajviše rođena oca; nekoga tko će mu objasniti da je nespretan uglavnom zato što mu manjka samopouzdanja, nekoga tko će mu reći da će posljedice nesretnih godina u Španjolskoj izbrisati tako što će ih odagnati iz misli, a ne neprestano njima razbijati glavu.

— U pravu si kao uvijek, mila — reče Franjo. — Prijatelj: neodoljiv mladić pun šarma i ljepote, vedar mlad čovjek okružen mnoštvom dobro raspoloženih prijatelja.

— Mili, nisam baš to imala na umu. Na dvoru nema nikoga tako istančana pristupa kakav je potreban. Španjolska je ostavila traga u dječakovu umu - koliko je dubok, nitko

od nas ne zna, ali bojim se da je vrlo dubok. Potrebna je blaga ruka da izbriše te ružne uspomene. Mora zaliječiti dostojanstvo pod istančanim, blagim utjecajem.

— Znači, treba mu žena! — reče Anne.

— Pametna žena — reče Margareta. — Ne neko mlado i nepostojano stvorenje njegove dobi. Žena - mudra, lijepa i, prije svega, suosjećajna.

— Ti! — uzvikne Franjo. Margareta odmahnu glavom.

— Rado bih izvela to čudo...

— To bi i bilo čudo! — smrknuto se složi Franjo. — Preobraziti tog budalaša zadojena španjolskom sumornošću u vedra francuskog dvoranina! Da - čudo!

— Ja to ne bih mogla — priznala je Margareta. — Ne bi mi to dopustio, jer sam svjedočila njegovim poniženjima. Bila sam nazočna, Franjo, kad si ga korio. Vidjela sam mrzovoljno rumenilo u njegovim obrazima i gnjevni sjaj u njegovome oku. Vidjela sam kako ona njegova stisnuta, tanka usta pokušavaju izgovoriti riječi koje bi se po dosjetljivosti mogle mjeriti s tvojima. Siroti dječak ne razumije da dosjetljivost izvire iz mozga da bi stigla do usana. Ne! Nikada se ne bi otvorio mojim nastojanjima. Ja mogu samo skovati plan; drugi ga moraju provesti u djelo.

— Onda Anne...

— Moj ljubljeni gospodaru, vi toliko tražite od mene da ne bih mogla služiti nikome drugome; a i moja revnost u vašoj službi tolika je da mi za tuđe poslove preostaje samo bezvoljna ravnodušnost.

Nasmijali su se, a Margareta brzo rekla:

— Prepustite to meni. Ja ću pronaći pravu ženu. Franjo im objema prebaci ruku preko ramena.

— Drage moje — reče pa poljubi prvo Margaretu, zatim Anne — što bih ja bez vas? Onaj moj sin mi je poput kamička u cipeli, trajna smetnja... prolazi i vraća se. Neka vas Djevica obje blagoslovi. A sada, plešimo. Radujmo se. Glazbenici! Dajte nam najbolje što imate.

Kralj je poveo Anne na ples, oduševljen što su ga priležnica i sestra naposljetku ipak uspjele oraspoložiti; dvorani i dame slijedili su njega i Anne na ples. Ali u jednom kutu, grbio se mladi kraljević Henrik pokušavajući se sakriti iza zavjesa, pitajući se kada će uspjeti klisnuti natrag u mir svojih odaja - gnušajući se svega toga, smijeha, veselja, dvorana i žena; ali više od svega mrzeći oca.

Kralj je raspustio svitu, jer je želio ostati posve sam s Diane, lijepom udovicom majordoma Normandije. Dok budu izlazili, ostali će im se smijuljiti iza leđa. Ha! Znači, sada je na red došla La Grande Sénéchale? Kakav kralj! Kakav muškarac! Ali što će na to reći ljupka Anne d'Heilly? Kakva li je igra ta ljubav! I kako li je samo vješto i neumorno igra naš vladar!

Kralj je pozvao udovicu da ustane. Stisnutim očima odmjerio je svaku pojedinost njezine vanjštine, sa znalačkim divljenjem. Bio je ponosan na žene kao što je Diane de Poitiers. »Tako mi svega, mi u Francuskoj doista znamo uzgojiti ženu«, pomislio je.

Bojala ga se, ali to nije pokazivala. Obrazi su joj bili rumeni, a oči blistave. Razumljivo! Zasigurno je uzbuđena zbog kraljeva poziva. Govorio si je da se gotovo i nije promijenila od njihova zadnjeg susreta. Kada je to ono bilo? Pa prije gotovo deset godina! Koža joj je još bila lijepa kao u djevojke. Bilo mu je teško povjerovati da su joj već trideset tri. Crte lica bile su joj pravilne, vrana kosa bujna, tamne oči blistave, a stas savršen! Oduševljavala ga

je, i to upravo tom hladnoćom, ravnodušnošću prema njegovu divljenju i čudesnim tjelesnim dražima.

A bila je i pametna. Zabavljao se puštajući je da nagađa zašto ju je pozvao ili, bolje rečeno, da izvlači zaključke od kojih joj srce zasigurno neugodno treperi pod savršenim, ali čednim grudima.

Francuski kralj izgledao je kao satir dok je promatrao ženu pred sobom.

Vidio ju je s kraljicom i pomislio: »Ah, to je žena. Ona bi od mojega Henrika mogla učiniti muškarca. Ona će ga poučiti umijećima i čarima koje ona ima u tom svom zgodnom malom prstu. Poučit će ga svemu što će mu koristiti i ničemu što bi mu moglo naškoditi. Poučit će ga da ljubi njezine vrline i mrzi očeve poroke; a onda ću se ja posavjetovati s tom dražesnom ženom i zajedno ćemo mu pronaći ljubavnicu, neku mladu, dragu djevojku, osim u slučaju da – što je vrlo moguće, jer vjerujem da je Henrik spreman na svaku osrednjost - odluči ostati vjeran svojoj talijanskoj nevjesti.«

— Želim vas zamoliti uslugu — rekao je milujući je toplim pogledom.

Ustala je. Visoko je podigla glavu i prosvjed joj se čitao u svakoj crti lijepe glave i ramena.

No, on ne bi bio on kada bi se mogao oprijeti porivu da je malo draži.

— Molim vas da sjednete. Ne bismo željeli da budete tako službeni. Dođite, priđite... meni.

— Gosparu, ukazujete mi veliku milost.

— Spreman sam vam ukazati još i veću, draga gospo, kada bih samo uspio dobiti vaš ljubazan pristanak. Često se sjetim onog našeg davnog susreta. Je li moguće da je prošlo već deset godina, Diane? Pa vi ste ista djevojka kao onda. Kažu da je to čarolija. Kažu da ste otkrili tajnu vječne mladosti, a kad vas vidim ovakvu, dao bih časnu, plemićku riječ da su u pravu.

— Ne znam čarati, gosparu — odgovorila je. — A ako ste poslali po mene da vam govorim o čarolijama, iskreno vam kažem da sam žalosna, jer ne govore istinu. Nema tu čarolije, gosparu. Da je ima, podijelila bih je s vama.

— Ah, ali čarolija je u vašoj ljepoti, lijepa Diane. I upravo bih tu čaroliju želio da podijelite sa mnom.

— Gosparu, na dvoru je mnogo lijepih žena koje uzdišu za vašom pozornošću...

— Venerine draži me ne privlače. Krjeposna Diana je ona ko ju tražim.

»Ne«, pomislio je. »Doista se nije promijenila. Prije deset godina nije bila udovica. Bila je dvadesettrogodišnja ljepotica udana za jednog od najbogatijih i najružnijih ljudi u Francuskoj. Sramota! Dati ljupku, petnaestogodišnju djevojku sredovječnom udovcu! Ali Jean de Poitiers, koji je morao udati tri kćeri, smatrao je da je Grande Sénéchale Normandije dobar muž za mladu Diane. Bila je krotka i trpjela starca - imaju dvije djevojčice, zar ne?« Vjerovao je da je tako. U to ga je vrijeme zanimala. Zanimala ga je sva-ka zgodna žena u njegovu kraljevstvu - i nije mu bilo važno je li vojvotkinja, La Grande Sénéchale ili vinarova kći! Bio je spreman svaku pripustiti u svoj krevet - i gotovo ga nijedna nije mogla odbiti! Ali Diane je odbila.

Gledajući njezino mirno lice i osjećajući prikriven strah od onoga što je smatrala obnovljenim nasrtajem na njezinu čednost, ponovno ju je vidio kao uplašenu ženu koja se bacila pred njega na koljena, preklinjući ga da poštedi život njezinome ocu. Stara budala uplela se u urotu zapovjednika Bourbona pa je trenutačno bio u tamnici u Lochesu, čekajući pogubljenje. Diane je došla moliti za njegov život vladara koji je oduvijek bio slab na molbe lijepih žena. Plakala je, ali zadržala prisebnost i slutio je da je razumjela dvoboj riječima koji je uslijedio. Kralj se, posve nelogično kao uvijek, zaljubio u moliteljicu; rekao

je da će joj morati ispuniti molbu budući da će mu postati vrlo bliska prijateljica, jer ni u čemu ne uživa više nego u usrećivanju svojih najbližih.

Poslije, kad je starčev život pošteđen, a kralj očekivao zahvalnost na svojoj velikodušnosti, njezine su se krupne, tamne oči užasnuto razrogačile, a obraze meke poput damaska oblilo je rumenilo; što je još gore, zaplakala je. Rekla je da se boji kako je bila glupa i da ne razumije kralja. Zar želi reći da je poštedio očev život u zamjenu za čast njegove kćeri?

Te gorke suze! To smjerno gnušanje! To joj je bilo vrlo pametno, dakako; a on se kod žena, nakon ljepote, najviše divio upravo pameti. Što mu je preostalo? Pobijedila je. Nasamarila ga je. Naložio joj je neka ide.

— Vaša me ljepota opčinila, draga moja Diane — rekao je tada ali vaša me pamet razoružala. Vratite se mužu. Nadam se da vas dovoljno cijeni.

Nije bio kivan na nju; malo je kivnosti bilo u njegovoj prirodi; povremeno ju je viđao, jer je bila jedna od dvorskih dama njegove kraljice; bila je tako dolična u crno-bijelom žalobnom ruhu koje je uvijek nosila od muževe smrti.

Ali kako da se odupre veselju da je malo draži? Navest će je da očekuje ono najgore -ili najbolje. Francuski kralj će kao satir obljubiti krjeposnu Diane! A onda će je naglo pustiti, tako da će se naljutiti usprkos tome što će joj laknuti.

— Nisam prestao razmišljati o vama od onoga dana kad ste ocu otišli reći da mu je život pošteđen. Sjećate li se?

— Da, gospodaru, sjećam se.

— Kako li ste samo radosno otišli! Jeste li rekli ocu da ste njegov život kupili... krivotvorenim novcem?

Jasno je odgovorila:

— Otac to ne bi razumio da sam mu rekla. Gotovo je izgubio razum zatočen u mračnoj tamnici u Lochesu. Četiri kamena zida i jedini izvor svjetla prozorčić kroz koji su mu dodavali hranu. A onda... na gubilištu... doznaje da je mu je život pošteđen, ali da će ga provesti u tamnici. Mislila sam da ste obećali »pomilovanje«. Nisam shvatila da to znači »utamničenje«.

— Toliko toga nismo shvatili... vi o meni, kao ni ja o vama, čedna moja Diane.

— I tako je ostao u tamnici, gospodaru, prerano ostario čovjek.

— Izdajicama nije dopušteno živjeti kao odanim ljudima — hladno je odvratio Franjo - čak i kad imaju lijepe kćeri. A kad je ta kći krjeposna koliko i lijepa, izdajici se loše piše.

Šutjela je, ali vidio je da je vrlo uplašena.

— A što je sada s vašim ocem? — upitao je.

— Milostivo ćete se sjetiti da je nedavno pušten, gospodaru.

— To me raduje. Ublažio bih vašu zabrinutost da ste mi dopustili. Jesam vladar Francuske, ali sam rob ženske ljepote.

— Gospodaru, o vašoj dobroti zna cijela Francuska.

— Sada se razumijemo. Želim nešto od vas. — Uzmaknula je, a njemu odjednom dojadilo zadirkivanje. Brzo je nastavio: — Želim razgovarati s vama o vojvodi Orleanskom.

— O malenome vojvodi!

— Ah, nije tako malen, nije tako malen! Uskoro će biti muž. Što mislite o dječaku?

— Pa, gospodaru, ne znam. Vidjela sam ga tek jednom ili dvaput.

— Slobodno govorite. Recite da je glupan i prostak, više nalik na španjolskog seljaka nego na kraljeva sina. Neću poreći.

Kralj se nasmija.

— Je li moguće, Sénéchale, da te vaše blistave oči ne vide jednako dobro kako čaraju? Kažem vam kako nema potrebe da obzirno birate riječi.

Nasmiješila se.

— Onda dobro, gospodaru, malenoga vojvodu doživljavam kao stidljiva dječaka nespretna vladanja.

— Drugim riječima, kao glupana.

— Još je mlad.

— Vječan povik žena! Tako je mlad... još. A budući da je tako mlad... još, u ženama budi nježne osjećaje. Brzo kroči u mušku dob, a ne poprima muškog vladanja.

— Čula sam da je vrlo često na čelu hajke.

— Kao i psi! Dakle, razmišljao sam kako najbolje odnjegovati tog svog sina i izabrao vas za njegovu njegovateljicu.

— Gospodaru!

Kralj se podrugljivo smiješio.

— Ne tražim ništa što bi moglo uvrijediti čednu Diane. Već samo ovo: moja sestra i mademoiselle d'Heilly imaju osjećaj da dječaka treba žaliti, a ne kriviti. Misle da bi mu nježna ženska ruka mogla pomoći da svuče ružnu, španjolsku košulju od prstenja i navuče oklop Francuza. Za taj sam zadatak izabrao vašu ruku. Ni moja sestra, ni mademoiselle d'Heilly još ne znaju za moj izbor. Dovoljno ste pametni da naslutite zašto. Vi ste, Sénéchale, moj izbor. — Izražajno je slegnuo ramenima. — Mademoiselle d'Heilly mogla bi biti malo ljubomorna, razumijete? Putena ruža može katkad uzdisati za ljupkošću ljiljana, Venera može pozavidjeti Diani. Zna kako mi se oči ozare na spomen vašega imena i kako obožavam žensku krjepost, premda mi katkad daje razloga za žaljenje. A... moja sestra. Vi ste predana katolkinja, a moj najdragocjeniji biser očijuka s novom vjerom. Ali ja, vaš kralj, biram vas. Biram vas zbog vaše krjeposti, iskrenosti, dostojanstva i umnosti; i zbog toga što ste Francuskinja na koju Francuska može biti ponosna. Stoga vas biram za učiteljicu svojega sina. Želim da ga poučite otmjenom dvorskom vladanju. Molite ga neka oponaša očeve vrline, ako on u vašim bistrim očima uopće ima vrlina, ali najvažnije je da ga poučite izbjegavati očeve nedostatke.

Diane se tada već smiješila.

— Mislim da vas razumijem, gospodaru. Bit ću mu prijateljica. Siroti dječak! Prijatelji su mu potrebni. Načinit ću iz njega pravog gospodina. Počašćena sam što me moj milostivi kralj smatra dostojnom tog zadatka. Nikada nisam imala sina. Čeznula sam za sinom.

— Ah! — reče kralj. — Svi mi čeznemo za sinovima, ni ne sanjajući da bi mogli nalikovati na Henrika Orleanskog. Vjerujem da ćete svoj zadatak dobro obaviti.

Razgovor je bio završen. Naklonila se i napustila kralja, koji je s blagim žaljenjem nastavio razmišljati o njoj i kad je otišla.

Mladi Henrik ležao je u jednom od obzidanih vrtova gledajući kako se oblaci tjeraju ljetnim nebom. Tamo se osjećao sigurnim. Želio je biti sam; uvijek je želio biti sam.

U Amboiseu mu je bilo ljepše nego u Parizu. Mrzio je Les Tournelles, staru palaču nedaleko Bastille, jer je u Henrikovim očima zatvor bacao sjenu za dvor, neprestano ga podsjećajući na mračne dane njegova djetinjstva. Otac je odbijao živjeti u Louvreu, smatrajući ga suviše sumornim, mračnim i staromodnim; kovao je velike planove za njegovu obnovu. Vječno je planirao velebne obnove. Gradio je Fontainebleau, koji će stvarno biti lijep, ali tamo zato nije bilo mira. Otac je vječno raspravljao o tome što treba

učiniti i kome će to dati u zadatak, pokazujući koliko je pametan, dok su mu se svi drugi divili zato što je kralj.

Henrik je mrzio tog briljantnog muškarca koji mu je bio otac, a ta mržnja bila je posebno duboka zato što bi Henrik, da je mogao birati kome bi želio sličiti, na cijelome svijetu spremno izabrao baš kralja Francuske, svojega oca.

Kako li samo govori! Kako li se samo uspije sjetiti tih silnih, domišljatih izjava? Kako to da zna sve što zna, a svejedno mu preostaje vremena za lov, pisanje, pjevanje i lijeganje sa ženama? Henriku to nije bilo jasno. Znao je samo da je taj čaroban muškarac prevarant i lažac te da je otac kriv za najstrašnije razdoblje u njegovom životu i životu njegova brata, prestolonasljednika Franje.

Poslani su u Španjolsku - ah, samo nakratko, rečeno im je. Bit će taoci zato što je njihova oca u boju porazio španjolski kralj, zbog čega je morao obećati da će se, između mnogo toga ostalog, oženiti sestrom španjolskoga kralja, Eleonorom. Kako bi bilo sigurno da će održati zadanu riječ, mali kraljevići morali su zamijeniti oca u španjolskom uzništvu. Samo nakratko! Ali čim se otac domogao slobode, zaboravio je obećanje, zaboravio je sinove.

Prešli su Pirineje i ušli u Španjolsku te četiri godine ostali u toj mrskoj zemlji - kao zatočenici očeva neprijatelja.

Mladi Henrik otrgnuo je vlat trave i ljutito je zagrizao. Oči su mu se zamaglile od suza. Bilo mu je užasno tamo. Isprva nije bilo tako strašno jer je Eleonora brinula za njih; voljela ih je i rekla im da će im postati novom majkom. Kako li je samo ljubazna bila, odlučna u tome da ih učiniti dobrim katolicima, želeći da je vole kao da su doista njezini sinčići.

Ali tada je španjolskome kralju počelo svitati da je francuski kralj lažac, pa su dva dječaka oduzeta ljubaznoj gospi koja će im postati pomajkom i izručeni podlim grubijanima koji su im se rugali zato što im je otac prevarant.

Henrik je bio duboko ponižen, a njegov brat Franjo često bolestan. Henrik je strašno patio u strahu da će njegov brat umrijeti i ostaviti ga sama u Španjolskoj.

Kad su prerasli odjeću, zamijenili su je pohabanim, prašnim baršunom.

— Pogledajte male kraljeviće! — podrugivali su se stražari. — Sinove lažljivog francuskog kralja!

I to na španjolskom! Odbijali su odgovoriti i na jedno pitanje ako ga dječaci nisu postavili na španjolskom. Henrik nikada nije brzo učio, ali španjolski je pohvatao. Morao je. A to je bio jedan od razloga zašto ga je otac toliko prezirao. Do povratka kući, zaboravio je materinski francuski.

Kako li su samo on i Franjo bili oduševljeni kad su čuli da se napokon vraćaju kući. Kući... nakon četiri godine! Henriku je bilo pet kad je napustio Francusku; vratio se s devet. Vjerovao je da će mu život sada postati divan. Ali krupan, blistav muškarac u ruhu optočenom draguljima, kojega su svi obožavali i koji je sve nasmijavao tako da su voljeli biti u njegovome društvu, zgroženo je pogledao sinove, rekao im nešto što Henrik nije razumio, a Franjo djelomice. Zatim ih je nazvao trezvenim španjolskim gospodičićima. Svi su se nasmijali. Henrik je mrzio smijeh. Sam se nikada nije smijao; ali njegova tragedija bila je u tome što se želio smijati.

Mladome Franji bilo je lakše. Na kraju krajeva, bio je prestolonasljednik pa su mu se ljudi ulagivali zato što će jednoga dana biti kralj. Mladi, tugaljivi Henrik bio je prepušten sam sebi. Njegov otac slijegao je ramenima i rijetko uopće pogledavao prema njemu. Henrik uopće nije imao prijatelja.

Dok je ležao u travi udubljen u svoje jade, netko je ušao u vrt. Bila je to gospa odjevena u bijelo i crno. Brže-bolje je skočio na noge. Mrzio ju je zato što joj se morao pokloniti, a to

mu nikako nije išlo. Ljudi su se smijali njegovu naklonu - nije se klanjao na otmjen, francuski način, već na nespretan, španjolski, seljački - primjereniji seljaku nego vojvodi!

Nasmiješila mu se, a on primijetio da je lijepa. Smjesta je prepoznao i iskrenost njezina smiješka; činilo se da zrači prijateljstvom, a ne oholim prijezirom. Ali kad je bolje razmislio, nije mogao povjerovati da je doista tako pa je ostao sumnjičav.

— Nadam se da ćete mi oprostiti što vas ometam u samoći — rekla je.

— Ja ću... idem i prepuštam vrt vama.

— Oh, molim vas, nemojte. — Odmicao je od nje; kad bi se domogao prolaza u živici, dao bi se u trk. — Molim vas, sjednite — svesrdno ga je molila. — Tamo gdje ste i bili... na travi. Inače ću biti sigurna da sam vas otjerala, što će me jako ražalostiti. A ne želite me valjda ražalostiti, zar ne?

— Ja... ja... ne vidim da moja nazočnost ovdje...

— Objasnit ću. Ugledala sam vas iz palače. Rekla sam sama sebi; »Ah! Pa tamo je Monsieur le Duc d' Orléans, koga želim pitati za savjet. Sada imam priliku!«

U lice mu je navrla vruća krv.

— Moj savjet? — rekao je.

Sjela je na travu do njega, što se nije baš priličilo tako velikoj gospi.

— Želim kupiti konje i znam da se vi odlično razumijete u njih. Pitala sam se biste li bili tako ljubazni da mi date koji savjet?

Zurio je u nju, još jednako sumnjičav, ali srce mu je počelo snažnije tući. U jednom trenutku obuzeo bi ga ushit, ali u sljedećem opet sumnja. Draži li ga to ona ili ga bocka? Hoće li mu ubrzo pokazati da ne zna ništa ni o toj jednoj temi koju je vjerovao da razumije?

— Siguran sam da ćete pronaći... ljude koji... koji...

Spremao se ustati. Pokušat će se nakloniti i pobjeći iz vrta. Ali ona mu je položila ruku na rukav.

— Mogla bih pronaći ljude koji govore i djeluju mudro, u to ne sumnjam; ali meni treba netko čijem sudu vjerujem.

Usne su mu se mrko stisnule; ipak mu se izruguje. Brzo je nastavila:

— Gledala sam kad ste dojahali iz lova. Vidjela sam vas na riđoj kobili... krasna životinja.

Kutovi usana jedva primjetno su mu se izvili prema gore. Nitko nije mogao ismijavati njegovu kobilu jer je doista bila savršena.

— Voljela bih imati takvu kobilu ako je se, dakako, uopće moguće domoći. Sumnjam da bih mogla pronaći jednako savršenu.

— Bilo bi teško — rekao je i počeo govoriti, bez zamuckivanja, o toj divnoj životinji -njezinoj dobi, uspjesima, navikama.

Gospa ga je opčinjeno slušala. Nikada ni sa kim nije vodio tako dug razgovor, ali čim je shvatio koliko govori, opet je progutao jezik i poželio pobjeći.

— Nastavite — rekla je. — Vidim da sam bila mudra kad sam upravo vas došla zamoliti za pomoć.

I tako se našao gdje joj opisuje zasluge svojih drugih konja.

Ona mu je zauzvrat pripovijedala o svome domu, dvorcu Anet u ljupkoj dolini Eure, i o šumama kojima je okružen. Rekla je da je to savršen kraj za lov i dodala kako bi ga malo pravog znanja moglo dodatno poboljšati. Toliko je toga trebalo učiniti.

On je dometnuo kako je potrebno sjeći stabla i saditi mlada. O lovištima joj je imao štošta reći.

Ona je izrazila želju da i on vidi taj kraj.

— Priznajem da bih uživala nakratko pobjeći s dvora — rekla je. On ju je tada upitao tko je ona.

— Ne mislim da sam vas ikada prije vidio.

Bio je siguran da nije, jer je u protivnom zasigurno ne bi zaboravio.

— U kraljičinoj sam sviti. Jako je volim, ali katkad sam osamljena. Vidite, udovica sam. Prošle su dvije godine od smrti mojega muža, ali kad je čovjek bio sretan, to se ne zaboravlja lako. — Otmjenim, bijelim rukama zagladila je bogate nabore bijele i crne haljine. Dječaku se činilo da izgleda poput kipa, kipa neke prelijepe svetice. — Bojim se da se ne uklapam na ovaj razigran dvor — dodala je.

— Ni ja! — gorko se složio. Sada više nije želio pobjeći, štoviše, želio je nastaviti sjediti u razgovoru s njom; bojao se da će netko drugi ući u vrt i odvući joj pozornost, što bi ga podsjetilo da je stidljiv, nespretan i nezanimljiv dječak.

— Vi se uklapate! — rekla mu je. — Kraljev ste sin. Ja sam tek osamljena udovica.

— Moj otac me... mrzi! — vatreno je rekao. Nije se usudio reći da mrzi oca, ali to mu se osjećalo u glasu.

— Nikako. Vas nitko ne bi mogao mrziti. A ponajmanje otac. Imam dvije djevojčice. Znam o čemu govorim. Roditelji ne mogu mrziti rođenu djecu.

— Moj otac može. Voli mog malog brata Karla. Voli moje sestre Magdalenu i Margaretu. Mislim da voli i prestolonasljednika, premda se često ljuti na njega. Ali mene... nikako. Ja ga najviše ljutim.

— Ne, ne!

— Uvjeravam vas da je tako. To mi govore njegovi pogledi i riječi. Poglede je moguće pogrešno shvatiti, ali riječi ne. Franjo je prestolonasljednik i jednoga će dana biti kralj, što otac nikada ne zaboravlja. Ali i njemu se podsmjehuje. Kaže da je previše ukočen, da se odijeva kao Španjolac i da mu je voda draža od vina. Franjo je pametniji od mene i brže usvaja francuske običaje. Ali mali Karlo očev je miljenik. Sretni Karlo! Bio je premalen da bi ga poslali u Španjolsku.

— Mogli biste osvojiti očevu naklonost jednako lako kao Franjo.

— Kako? — dječak je bio patetično gorljiv.

— Potrajalo bi. Vaš se otac okružio ljudima koji se šale i smiju. Ne smeta mu čak ni kad je šala upućena na njegov račun, samo da je smiješna. Uspijete li nasmijati oca, na pola ste puta do njegova srca.

— Smije se on... ali mojim slabostima.

— A želi se smijati duhovitostima. Molim lijepo, vrlo je britka uma i nije ga lako nasmijati.

— Moj ga brat zna nasmijati.

— Oh, monsieur Karlo bit će isti kralj. Moj gosparu vojvodo, da se manje bojite uvrijediti oca, vrijeđali biste ga manje.

— Da — revno je potvrdio dječak — to je to. Uvijek se pitam kako bih mu trebao odgovoriti, čak i prije nego što mi se obrati.

— Onda je to prvo što morate naučiti; nema razloga za strah. A kad se naklonite i poljubite dami ruku, ne bi vas trebalo brinuti činite li to nedovoljno otmjeno. Trebalo bi vam biti svejedno. Treba li biste hodati uspravno, podignuta čela. Ljudima ste draži kada im se ne trudite udovoljiti. Morate mi oprostiti. Previše govorim.

— Drago mi je ako vam nisam dosađivala, jer ću si dopustiti jednu drskost. Dopustit ću si da vas pitam biste li biti toliko dobri da obiđete moj dom i pogledate te moje konjušnice... možda čak izjašete i savjetujete me o zemlji.

Lice mu se ozarilo.

— Ne znam što bi mi bilo draže. — Lice mu se snuždi. — Ali neće mi dopustiti da napustim dvor. — Namrštio se, zamišljajući razgovor s ocem. »Znači, poželio si posjetiti damu! Dragi moj Henriče, ljubavni podvizi moraju biti izvedeni s bar malo doličnosti... čak i ovdje u Francuskoj«. Rekao bi nešto slično i tako uglađeno izrečenom prostotom okaljao čast ove prelijepe dame. Henrik je znao da to ne bi podnio.

— Mogli biste povesti pratnju. Zašto ne?

— Bojim se da mi to otac ne bi dopustio.

— Monsieur le Duc, imam li vaše dopuštenje da zamolim vašeg plemenitog oca za dopuštenje da povedem malo društvo, koje bi uključivalo vas, u kratak posjet svojemu domu?

Ona je to izrekla tako da je zvučalo malo manje nedostižno. Bilo je takvih ljudi. Onih koji su se u stanju izraziti s lakoćom; on je bio tako nespretan.

— To bi mi pričinilo veliko zadovoljstvo — rekao je. — Ali bojim se da ćete me ubrzo poželjeti poslati kući.

Nasmijala se.

— Oprostite mi ako vam kažem da se morate odreći takve skromnosti. Nikada ne zaboravite da ste vojvoda Orleanski, sin samoga kralja. Zaboravite nesretne godine u Španjolskoj. One su prošle i ne mogu se vratiti. Nadam se da vama neće biti dosadno u mojem dvorcu. Učinit ću se u svojoj moći da vam pružim dobrodošlicu dostojnu kraljeva sina. A sada, imam li vaše dopuštenje, dragi prijatelju, da podnesem kralju svoju molbu? Molim vas, pristanite.

— Bit ću očajan ako ne budem smio ići jer čeznem za time da vidim vaš dvorac, vaše konje i vašu zemlju.

Pružila mu je ruku, a on je prihvatio, zažarenih i rumenih obraza. Ona primakne glavu njegovoj.

— Nikada nemojte zaboraviti da ste sin francuskoga kralja.

Imala je pravo. Bio je kraljev sin. Nikada prije nije si tako jasno osvijestio vlastitu važnost.

Zurio je za njom dok je izlazila iz vrta. Odmičući, dobacila mu je smiješak preko ramena.

»Tako je lijepa«, pomislio je, »poput božice, a opet tako ljubazna.«

Ljetni mjeseci bili su najsretniji u Henrikovu životu. Nekim čudom, gospa je dobila kraljev pristanak da odu u taj divan posjet. Nije bio isti dječak kad je objedovao, razgovarao i jahao s Madame le Grande Sénéchale od Normandije.

— Zvat ću vas Henrik, a vi mene Diane — rekla je — jer smo prijatelji, nismo li? Prijatelji do groba?

Promucao je nešto o tome kako se nada uvijek biti dostojan njezina prijateljstva. Jahali su zajedno, ali ne onoliko koliko bi inače jahao. Diane hajka nije bila toliko draga kao njemu i nije željela riskirati da ozlijedi to svoje lijepo tijelo. Zadatak koji joj je kralj dao odlično je obavljala. U njezinome društvu, dječak kao da je zaboravljao na nespretnost; bila je prava šteta što se nespretnost vraćala čim bi drugi bili oko njih.

Prirastao joj je srcu. Nije bio posve lišen draži; a i laskala joj je njegova predanost. Bila je tako nesebična; bila je navikla na divljenje, ali taj dječak razlikovao se od svega što je

ikada doživjela. Duboko ga je žalila. Prema njemu se tako loše postupalo da nije ni bilo čudo što je bio tako zahvalan na malo ljubaznosti.

Ubrzo nakon njihovog prvog susreta, Henriku se počelo činiti da mu nema sreće kad nije u blizini Diane. U njegovim očima bila je savršena, božica istine; i od nje nije tražio ništa drugo nego da mu dopusti da joj služi. Tražio je što bi mogao učiniti za nju, ali činilo se da joj ništa nije potrebno. Čeznuo je da pod njezinim barjakom sudjeluje u turnirima; ali toliki su muškarci nosili njezine boje, i to samo da osvoje njezinu naklonost. Henrik nije želio da itko pogrešno shvati njegovu predanost. Nije želio naklonost u smislu u kojem su je ostali shvaćali. Njemu je dovoljan znak naklonosti bilo to što smije sjediti u njezinoj blizini, gledati njezino prelijepo lice, slušati mudrost koju izgovaraju savršeno oblikovane usne, kupati se u ljubaznosti koju mu je jedino ona ukazivala.

Kad je kupila konje koje joj je pomogao izabrati, darovala mu je jednog. Pitala ga je koji je po njegovom mišljenju najbolji, a kad joj je odgovorio - ne sluteći što joj je na umu - rekla je da je taj odsada njegov. Usprotivio se suznih očiju. Nije želio darova; samo joj je želio služiti. Ali ona se nasmijala i rekla:

— Što su darovi među prijateljima?

— Bit će mi to najmilije što imam — iskreno joj je rekao.

Sve što je činila bilo je uzvišeno; ništa nije bilo obično. Čak i kad je govorila o njegovoj odjeći, kad ga je učila kako se odijevati, klanjati, pozdravljati muškarce i žene, činila je to s toliko uglađenosti i šarma da nije imao dojam da ga poučava. Ali jedno ga nije mogla poučiti, a to je da se smiješi drugima. Sve osmijehe čuvao je za nju.

Kad je čuo da se mora oženiti Talijankom, jako se uplašio i smjesta otišao Diane da joj to ispriča.

Bila je draga i suosjećajna kao nikad. Držala mu je ruke u svojima kao da je doista njezin sin; i ispričala mu da je ona s petnaest godina, otprilike u njegovoj dobi, udana za starijeg muškarca. Ispričala mu je čega se ona bojala.

— Ali, Henriče, brzo sam shvatila da se nemam čega bojati. On je bio starac, a ova Talijanka djevojka je vaše dobi. Nećete se valjda bojati djevojčice.

— Neću, Diane — rekao je. — Nemam se zašto bojati, zar ne? Ali volio bih da se ne moram oženiti. Ne želim brak.

— Ali, dragi moj mali prijatelju, oni visokoga roda moraju se ženiti.

— Onda bih volio da sam mogu izabrati mladenku. — Podigao je oči prema njezinome licu. — Ali ona koju bih izabrao, bila bi mi nedostižna.

Diane je ostala zatečena. Što li se to dogodilo dječaku? Opušteno se nasmijala.

— Hajde, gospodaru, tko je suviše uzvišen za vojvodu od Orléana? Kad je zamucao da nešto kaže, brzo je promijenila temu.

»Sva sreća što će se uskoro oženiti«, mislila je. Nadala se da će mala Talijanka biti dovoljno lijepa da ga zaokupi.

Henrik je s velikim oduševljenjem doznao da će Diane biti u njegovoj pratnji kad krene u Marseilles, gdje će upoznati i oženiti malu Medicijevu.

Nevjesta Caterina

U dolini je ležao najplemenitiji grad u cijeloj Europi. Njegove kupole i tornjevi, koji su blistali u zraku neonečišćenom dimom, kao da su prkosili spokojnim brdima što su se zaustavila pred njegovim vratima. Srebrnastosiva rijeka svjetlucala je u daljini vijugajući na zapad kroz dolinu Arno, Toskanu i Pisu do mora. Kraj je bio plodan, bogat vinogradima i maslinicima. Grad je bio još bogatiji; takvim su ga učinili njegovi bankari i trgovci vunom, ali on je sa svijetom mogao podijeliti i veća blaga no što mu ga oni mogu pružiti. Uljepšali su ga Leonardo da Vinci i Botticelli, Dante i Donatello, a Michelangelo, još razmjerno mlad čovjek, tog je ljetnoga dana radio unutar njegovih zidina. Njegove palače i crkve bile su riznice blaga, ali u tome gradu nešto se cijenilo čak i više od umjetnosti i učenosti. Bila je to sloboda. Građani su od svoje vladarske obitelji očekivali da ne zaboravi na firentinski ponos i firentinsku neovisnost.

Snažno je sunce obasjavalo Via Larga, pržeći debele, kamene zidove palače Medici. Bila je to prva renesansna palača u Firenci i djelovala je dovoljno otporno da izdrži svaki napad, jer to nije bila samo palača već i utvrda. Bila je izgrađena da izdrži prženje talijanskog sunca i stvarala ljupku igru svjetla i sjene, s dojmljivim, tmurnim donjim katom koji je gotovo podsjećao na zatvor i kićenim gornjim katovima. Bilo je to jedno od najdojmljivijih zdanja u gradu prepunom divota.

U jednoj od gornjih soba u palači, mala Caterina sjedila je za školskim zadatkom. Glava ju je boljela, oči su joj bile umorne, ali to ničime nije smjela pokazati; nikada nije smjela odati tjelesnu slabost niti ikada zaboraviti na dostojanstvo; zapravo, nikada nije smjela zaboraviti da je pripadnica firentinske vladarske kuće. To su joj usadili kardinal Passerini, koji je prema papinom nalogu vladao gradom u ime svoga gospodara i istodobno nadzirao njezino školovanje, i njezina tetka Clarissa, koja je nadzirala njezino vladanje zajedno sa Svetim Ocem, kojega je rjeđe susretala. Bila je važna, jer su sve njihove nade počivale na njoj.

— Ne zaboravi, Caterina Maria Romola Medici — govorila bi joj Clarissa Strozzi, jer tetka Clarissa uvijek ju je oslovljavala svim imenima kako bi naglasila potrebu čuvanja dostojanstva — ne zaboravi da si kći kuće Medici. Dužnost ti je uvijek pokazati dosto-janstvo, hrabrost i učenost, a strast i glupost nikad.

Kad završi s ovim školskim zadatcima, čekaju je sljedeći - pravilno držanje, ples, jahanje i razgovor s kardinalom, tetkom Clarissom i možda Filippom Strozzijem, tetkinim mužem bankarom. Osim jezika, morala je učiti povijest svoje obitelji i vladarskih kuća u drugim zemljama. Tetka Clarissa zahtjevalaje da zna svaki slavan događaj u životu svojega pradjeda Lorenza Veličanstvenog; on je bio junak tetke Clarisse i često ga je uspoređivala s Guiliom Medicijem kojije tada, kao papa Klement VII., bio glava obitelji. Caterinaje bila zatečena čuvši s kako se malo poštovanja govori o Svetome Ocu, ali najvažnija lekcija koju je usvojila bila je ta da mora kriti osjećaje; stoga je Caterina slušala i nije pokazivala znakove iznenađenja.

Sada je zabacila dugu, svijetlu kosu s tankog lišca i baš se nakanila vratiti knjigama kad je začula struganje na vratima i, na trenutak zaboravivši dostojanstvo, skočila na noge da pusti unutra Guida, španijela smeđih oči punih ljubavi. Imala je dva - Feda i Guida - i to su

bila jedina dva živa bića koja su je poznavala kao djevojčicu što povremeno voli biti nestašna i smijati se glasnije no što bi bilo dolično, kad bi je čuo itko osim njih.

Guido je bio uplašen. Privio se uz nju i polizao joj ruku. Držao se kao pas koji je upravo izbjegao strašnu sudbinu, ali zna da je njegov bijeg možda samo privremen. Odmah je pogodila da je njegov progonitelj Alessandro - dječak koji se nazivao njezinim bratom, ali ga je ona zvala Maurom. Ništa mu nije bilo draže od zlostavljanja pasa i malih slugu i služavki, koje je mogao mučiti nekažnjeno. Slutila je da će se jednoga dana poželjeti na isti način zabavljati s odraslim ljudima.

Spustila je ruku na psa i podragala mu svilenkasto krzno. Najradije bi kleknula na pod i zagrlila ga. Ali sama pomisao da bi se Caterina Medici spustila podragati psa tamo gdje bi je netko mogao pritom zateći, morala je smjesta biti odbačena.

Imala je pravo. Alessandro je bio taj koji je progonio psa jer je sada gurnuo vrata i ušao. Zatvorio je vrata i oslonio se o njih, gledajući Caterinu dok se pas pokušavao sakriti iza gospodaričinih nogu, a Caterina je, ne odajući koliko joj divlje srce lupa, podigla oči prema Alessandrovima.

Njega nazivaju Medicijem! Caterina se vatreno pitala zašto, o zašto je njezin plemeniti otac morao sijati svoje sjeme po svijetu na tako nedostojno tlo! Kako je mogao ljubiti tu bijednu berbersku ropkinju kakva je morala biti Alessandrova majka? Ali očito jest, bar nakratko, jer je Alessandro stanovao u palači s njom - njezin polubrat. Papa je zahtjevao da on živi tamo premda bi ga tetka Clarissa najradije izbacila na ulicu. Kakva sreća što je bar kopile; što bi bilo da joj je zakonit brat? Ali ne! Plemenita krv nikada ne bi mogla stvoriti to nisko čelo s tamnom kosom koja počinje gotovo odmah iznad obrva, taj kratak, tup nos, ta pakosna usna, te pohotljive, izbuljene oči. Caterina bi umirala od straha pred Alessandrom da nije znala kako je zaštićena od njegove zlobe. Nije joj se usuđivao nauditi, ali ju je svejedno mrzio. Ona je bila zakonita kći, a on nezakonit sin, ali Sveti Otac, koliko god volio tog dječaka, nikada ne bi dopustio da i na koji način naudi djevojčici koja je nada njegove kuće.

Alessandro je polako ušao. Tada mu je bilo četrnaest godina bio je osam godina stariji od Caterine i već mnogim znakovima pokazivao u kakvog će se muškarca pretvoriti.

Pas je zacvilio.

— Tišina, Guido — rekla je Caterina ne mičući pogleda s bratova lica.

— Gad mi je pobjegao! — rekao je Alessandro.

— Drago mi je što to čujem — odvratila je Caterina.

— To pseto ne zna što je dobro za njega. Želio sam ga nahraniti. — Alessandro se nasmija i pokaže zube nalik na štakorovske. — Pripremio sam mu poslasticu... samo za njega.

— Nećeš nauditi mome psu — rekla je Caterina.

— Nauditi mu? Kažem ti da sam gada želio nahraniti.

— Ti bi mu mogao dati samo hranu koja će mu naštetiti! — Oči su joj sijevnule, jer je zaboravljala na dostojanstvo kad bi se našla nasamo sa Alessandrom; nije se smiješila dok ju je boljelo; na njegovo podbadanje odgovarala je istom mjerom. — Ubijanje nazivaš zaba-vom — rekla je. — A što je ubijanje okrutnije, to je za tebe zabavnije.

Nije joj odgovorio. Samo je pokazao zube psu i rekao ispod glasa:

— Dođi, mali Guido, dragi mali Guido. Želio bih te nahraniti, mali Guido.

Caterina se spustila na koljena, a obično žućkasti obrazi su joj se zarumenjeli jer se pobojala da bi mogla izgubiti španijela, jednog od svojih najboljih prijatelja.

— Da me ugrize — rekao je Alessandro — rasjekao bih ga u komadiće. A možda bih ga stavio u kotao i pustio da polako zavre. Ne dopuštam psima da grizu Alessandra Medicija, duchessina.

— Moje ćeš pse ostaviti na miru — dostojanstveno je rekla, ustajući i gledajući ga ravno u oči. — Idi zabavljaj se s drugima ako moraš, ali moje pse ostavi na miru.

— Kad vidim Svetoga Oca — rekao je Alessandro — reći ću mu da je duchessina postala muškarača koja trati vrijeme u nestašlucima sa psima. Onda će ti biti oduzeti. Možda zamolim da ih daju meni.

Drhtala je. Sveti Otac ne bi valjda povjerovao Alessandru! Kako li je samo bilo čudno što je taj velik čovjek, kojemu je toliko stalo do moći, a tako malo do šestogodišnje djevojčice koju pristojno naziva svojom nećakinjom, toliko naklonjen tom ružnom kopiletu, njezinom polubratu.

— Onda ću ja — otpovrnula je — reći da sam čula jednu služavku kako vrišti u tvojim odajama i pobrinut ću se da ništa ne prešuti kad je budu ispitivali.

— Zaboravljaš kako imam načina natjerati ljude na šutnju. Toj djevojci ne bi bilo drago ostati bez jezika.

— Mrzim te! — vatreno je rekla Caterina. — I tužit ću te tetki Clarissi.

— Čak i da ti povjeruje, ne bi smatrala da sam zaslužio kaznu.

— Onda ću reći kardinalu.

— On ne bi povjerovao išta loše o onome kojega njegov gospodar ljubi kao što Sveti Otac ljubi mene.

Usprkos svoj obuci, Caterina je osjetila poriv da se zatrči u njega, udara ga, grebe i grize. To bi možda i učinila, jer joj je sve veći strah za psa nagrizao nadzor nad sobom, da se u tom trenutku nisu otvorila vrata i ušao Ippolito.

Kakva li je samo suprotnost bio pakosnoj Alessandrovoj vanjštini! Ippolito je bio najljepši mladić u Firenci; naslijedio je sve najbolje od obitelji Medici, a ništa od njezine podmukle slabosti i prepredene okrutnosti. Bilo mu je tek šesnaest, ali Firentinci su ga već voljeli i, premda je bio nezakonito dijete, u njemu vidjeli budućeg vladara. U njemu su vidjeli njegova dičnog pretka Lorenza Veličanstvenog, kao i njegova plemenita oca vojvodu od Nemoursa. Već kao dječak pokazao se prirodno smjelim i odvažnim, ali dobrohotnim i ljubiteljem umjetnosti. Imao je sve vrline koje Firentinci traže u svog vladara i svi su se nadali da će taj mladić uskoro preuzeti uzde iz Passerinijevih ruku, koji je vladao u ime pape Klementa, čija je prevrtljiva europska politika unijela nemir u Italiju.

Caterina se radovala što vidi Ippolita. Divila mu se; nikada nije bio neljubazan prema njoj, premda se moralo priznati da nema mnogo vremena koje bi posvetio tako maloj djevojčici. Znala je da se Alessandro boji Ippolita i da Ippolito tog Maura prezire iz dna duše.

Caterina je brzo rekla:

— Ippolito, Alessandro prijeti povrijediti mojega psa.

— Ne valjda! — rekao je Ippolito hodajući prema njima i dobacujući Alessandru prijezirne poglede. — Zar nema vlastitih pasa kojima bi podvaljivao tako gnusne smicalice?

— Bio bih ti zahvalan da ne zaboraviš kome se obraćaš! — povikao je Alessandro.

— Ne zaboravljam — odvratio je Ippolito.

Sad kad se Caterina slomila, nije se više mogla suzdržavati, pa je, ohrabrena nazočnošću Ippolita, koji je uvijek zauzimao stranu slabih u sukobu sa snažnima, povikala:

Alessandrovo se lice smračilo i zakoračio je prema djevojčici. Bio bi je udario da se Ippolito nije brzo ispriječio između njih.

— Miči se! — zarežao je Alessandro, a tamne obrve spustile su mu se nad oči iz kojih je sijevalo. Glas mu je prerastao u krik: — Makni se ili ću te ubiti. Iskopat ću ti oči. Iščupat ću ti jezik iz usta. Učinit ću...

— Zaboravljaš — reče Ippolito — da se ne obraćaš onim svojim nesretnim robovima.

— Reći ću o ovome Njegovoj Svetosti kad me sljedeći put pozove sebi.

— Da, reci mu da si pokušao udariti malenu djevojčicu. Reci mu da si je dražio i plašio je prijeteći njezinome psu.

— Ubit ću te! — povikao je Alessandro.

Odjednom se okrenu, jer se pobojao vlastita gnjeva i onoga što je bio u iskušenju učiniti Ippolitu ili Caterini, a bio bi u ozbiljnoj nevolji da naudi nekome iz svoje obitelji. Postupit će mudro. Pobrinut će se da zbog ovog poteče krv, samo što to ne smije biti krv Medicija. Dat će bičevati neke od svojih slugu. Smislit će za njih nova mučenja. Istrčao je iz prostorije.

Ippolito se nasmija, a Caterina s njim. Zatim stidljivo podigne oči prema mladićevu licu. Nikada joj se nije činio toliko zgodnim kao u tom trenutku, kad je pametnim riječima istjerao Alessandra iz sobe. Bio je vrlo naočit u raskošnom baršunu boje duda koja je pristajala njegovoj maslinastoj puti, plavocrnoj kosi i sjajnim, medicijevskim očima koje su sličile njezinima. Osjećala je da bi mogla štovati Ippolita kao jednog od svetaca.

Vrlo joj se nježno nasmiješio.

— Ne smiješ dopustiti da te straši, Caterina.

— Mrzim ga! — povikala je. — Maursko kopile! Da bar ne treba biti ovdje. Ne vjerujem da mi je polubrat. — Takla je baršun njegova rukava. — Ippolito, ne idi još. Ostani malo razgovarati sa mnom. Bojim se da će se Alessandro vratiti.

— Bez brige! Sad gleda kako bičuju nekog od njegovih robova. Nikada se ne može odlijepiti od prizora krvoprolića.

— Mrziš li ga, Ippolito?

— Prezirem ga.

Utješilo ju je što prema Alessandru osjećaju isto.

— Štošta bih dala za vijest da mi on nije polubrat — rekla je. — Avaj! Imam toliko braće i sestara u Firenci, Rimu i svakom drugom talijanskom gradu u kojemu je otac boravio. A i u Francuskoj, koliko čujem.

Ippolito je pogleda i vragolasto se nasmiješi. Bila je prilično šarmantna djevojčica kad nije bila suzdržana i tiha; dok nije vidio kako je Maur dovodi do ludila, nije mislio da može biti toliko bijesna i toliko neodoljivo srdačna. Želio joj je udovoljiti da vidi kako te ljupke oči radosno blistaju.

— Postoje neki, Caterina — rekao joj je tiho i povjerljivo — koji kažu da ti Alessandro nije polubrat.

— Ali, da nije, zašto bi živio ovdje?

— Caterina, možeš li čuvati tajnu?

— Naravno.

Bila je oduševljena što će dijeliti nešto s tim naočitim mladićem.

— Papi je Alessandro miliji od tebe i mene. Zbog toga se govorka da ti nije brat, Caterina.

Oči su joj se raširile od uzbuđenja.

— Papa tebe naziva nećakinjom, ali niste u tako bliskom srodstvu. Govorka se da su papa i Alessandro u najbližem mogućem srodstvu.

— Ne misliš valjda...?

Ippolito se nasmija i položi joj ruke na ramena. Primakavši lice njezinome, šapne:

— Crnjo je sin Svetoga Oca!

— A majka? — šapne Caterina.

— Neka bijedna služavka.

— Ali, zar sam papa!

— I pape su ljudi.

— Ali trebali bi biti sveti. Ippolito se razdragano nasmija.

— Ti i ja znamo kako doista stoje stvari, ne?

Caterina je bila toliko sretna da je posve odbacila godinama usvajanu suzdržanost. Bile su to divne vijesti i donio ih joj je najdivniji čovjek na svijetu. Zaplesala je po sobi, pa klonula na stolicu. Guido joj je skočio u krilo i počeo joj lizati lice.

Ippolito se naglas nasmijao tom prizoru. Znači, to je bila njegova mala rođakinja koju je do tada uvijek viđao neupadljivu i smjernu. Bio je oduševljen što je ta mala glasina dovela do takve preobrazbe.

Caterina se zaputila u tajanstvenu odaju u kojoj je astrolog Bartolo provodio veći dio noći i dana. Trčala je brzo i nečujno velikim stubištem. Bojala se da će je netko sresti i zatražiti da objasni što radi u tom dijelu palače.

U to doba dana, Bartolo je protezao noge u dvorištu. Hodao je sam u crnoj halji koja je skladno padala, dok mu je bijela kosa lepršala ispod okrugle kape. Na kapi su bili izvezeni znakovi zodijaka. Čarobnjak je nosio miris odaje za čaranje - trava i životinjske krvi, mošusa, zelene patine, civetka i sastojaka od kojih je miješao parfeme i pomade, napitke i otrove. Malo tko se usuđivao pristupiti Bartolou. Kad bi ga koji sluga i služavka ugledali kako šeće dvorištem, brzo bi svrnuli pogled i pokušali zaboraviti da su ga vidjeli.

Ali u to doba dana, Caterina je vjerovala da joj ne prijeti opasnost. Bartolo nije bio u odaji za čaranje, već netko drugi. Bila su to njezina dva mlađa brata, Cosmo i Lorenzo Ruggieri, koje je Bartolo učio da postanu vidovnjaci i astrolozi kao on. Dječaci su tamo među kartama, kotlovima, kosturima različitih životinja, miomirisima, bočicama i prahom. Čekaju dolazak svoje male vojvotkinje i imaju spremno ono što ih je zamolila da joj izrade.

Stubište se sužavalo i vijugalo. Našla se u kamenom hodniku u kojem se već osjećao težak i slatkast miris čarobnjakovih odaja. Stigla je do vrata koja vode u prolaz, na čijem kraju su još jedna vrata koja se otvaraju u samu prostoriju. Pokucala je.

— Uđi!—doviknuo je Cosmo Ruggieri svojim prodornim glasom.

Ušla je u nadsvođenu prostoriju na čijim su zidovima visjeli pergamenti ispisani tajanstvenim znakovima. Bacila je pogled na veliku kartu neba, kotlove koji su stajali na rogozom posutom podu i kostur mačke na klupi.

Mladi Ruggieri duboko su joj se naklonili. Bili su odani sluge svoje male vojvotkinje. Često su joj davali talismane da je zaštite od tetkine srdžbe i kardinalove tuge - a sve to bez Bartoloova znanja. Caterina, kojoj je poštovanje prema okultnome bilo jedan od najdubljih osjećaja u životu, divila se tim dvama dječacima koji su izučavali magiju.

— Imate ga? — upitala je. Cosmo odgovori:

— Imamo. Daj ga, Lorenzo.

Lorenzo je iz džepa svoje nabrane halje izvadio voštanu lutkicu. Bilo je posve očito koga predstavlja. Braća su vješto dočarala Alessandrovo ružno lice i zdepasto tijelo.

— I umrijet će u tri dana? — pitala je Caterina.

— Da, duchessina, probodeš li srce točno u ponoć i kažeš: »Umri, Alessandro, umri!« Ljupke tamne oči užasnuto su se razrogačile.

— Cosmo... Lorenzo... zlo je to. Bojim se.

— U ovoj palači, gospo vojvotkinjo — rekao je Cosmo — ima mnogo onih koji bi rekli da je to dobro.

— Ubit će mi psa. Znam da hoće... ako ja prvo ne ubijem njega.

— Nema sumnje da će umrijeti probodeš li srce ove voštane figure — rekao je Lorenzo.

— I to ne bi bilo zlo od mene? — Pogledavala je jednog pa drugog.

— Ne bi bilo zlo — odgovorili su uglas.

— Onda ću to učiniti.

Uzela je figuricu i, omotavši je u rupčić, spremila u džep.

— Duchessina — reče Lorenzo — ako itko pronađe figuricu, preklinjem te da ne priznaš odakle ti.

Siroti Lorenzo! Nije mogao sakriti misli. Ružni Maur tjerao mu je strah u kosti. Zamišljao je što bi snašlo njega i njegova brata kad bi Alessandro otkrio da su oni izradili figuricu.

No, Cosmo je bio odvažniji.

— Neće biti pronađena — rekao je.

— Kunem se da nikome neću reći odakle mi — uvjerila ih je Caterina. — Moram ići — nastavila je. — Nikada neću zaboraviti koliko vam obojici dugujem.

Žurno se zaputila na gornje katove palače.

U svojim odajama, izvadila je figuricu iz džepa i proučila je. Bilo je to kao da drži malenoga Alessandra u dlanu.

Mora to učiniti. Odustane li, siroti Guido zasigurno će stradati - i to otrovan, u agoniji. Ippolito joj je bio drag prijatelj, ali ni on nije uvijek mogao biti uz nju da je zaštiti od okrutnog Maura, baš kao što ona nije uvijek mogla biti uz Guida. Činilo joj se da je jedini način da spasi psa - i pritom olakša život sirotih Alessandrovih slugu - uklanjanje Alessandra s ovoga svijeta.

Nije u tome bilo ništa zla, samo dobra.

Caterina je bila uplašena. U ponoć, kad je prišla ladici u koju je pomno sakrila figuricu, ondje je više nije bilo. Alessandro je posvuda imao uhode. Slušali su ga zato što bi u protivnom bili podvrgnuti groznim mukama koje je vječno smišljao.

Sada je čekala Alessandrovu odmazdu. Znala je da će biti strašna, jer će Maur znati zašto je nabavila figuricu. Znat će točno što je kanila.

Ostala je zatečena kad je služavka ušla u sobu da joj kaže kako je želi vidjeti rođak Ippolito.

Caterina je bila iznenađena, jer je mislila da je Ippolito u lovu. Očito se vratio ranije nego obično. Bilo joj je drago. Sada će reći rođaku što je učinila i zatražiti njegov savjet i zaštitu.

Kad je pokucala na njegova vrata, nije bilo odgovora, pa je ušla. Na stolu je bilo knjiga, ali Ippolitu ni traga. Bila je sigurna da će uskoro doći pa je bila mirna. Nije se morala bojati Alessandra dok je Ippolito u palači.