Vjenčanje

Iz Firence u Toskanu, okružena najplemenitijim Firentincima, izjahala je djevojčica slomljena srca. Još je bila ošamućena, zatečena grozotom koja ju je snašla. Trebala se radovati onome što su nazivali njezinom velikom srećom, ali mogla je samo plakati.

Njezin tetak, Fillipo Strozzi - udovac, jer je tetka Clarissa umrla ne doživjevši ono što bi zasigurno nazvala »velikim i sretnim događajem« - bio je na čelu povorke dok im se ne priključi papa. Na kraju svakog dana puta, pozvao bi nećakinju i razgovarao s njome, moleći je da pokaže bar nekakvo zanimanje za sreću koja ju je snašla, da sakrije sjetu, potisne budalastost i raduje se sa svojom obitelji. Ali ona je istaknula da se ne raduje baš cijela obitelj.

Doista, to je bila istina. A Filippo Strozzi bio je sklon mišljenju da je Njegova Svetost pogriješila uključivši Ippolita u povorku koja prati Caterinu u Francusku.

— To će okončati glasine — rekao je Klement. — Ne smije više biti ni riječi o takozvanim »zaljubljenim Medicijima«.

Filippo je slegnuo ramenima. Lako je to bilo Njegovoj Svetosti reći. Možda mu život kakav je vodio ne dopušta da shvati mlade i strastvene ljubavnike. Klement se, dakako, nije najstrože pridržavao celibata. To je dokazivalo ono izopačeno čudovište, Alessandro. Ali Njegova Svetost nikada nije dopustila da mu se strast nađe na putu častohleplja pa je, budući da nije imao mašte, pretpostavio da će se i njegovi mladi rođaci ponašati slično. Filippo je dobro poznavao život i kad bi prešao pogledom s tužnih, zažarenih Ippolitovih očiju na buntovne Caterinine, znao je da je uključenje tog mladića u pratnju bila pogreška.

Ippolito je bio prilično naočit i dovoljno romantičan da svakoj djevojci zavrti glavom. Bio je vrlo uspješan na zadatku u Turskoj i vratio se puno ranije negoli se očekivalo - ljubavnik, željan ponovna susreta sa svojom ljubljenom. A djevojčica je, premda joj je bilo tek četrnaest, vješto krila osjećaje, ali odavala ju je mekoća u ljupkim očima kad bi pogledala tog mladića. Filippo neće imati mira dok se ne ukrcaju na francuske galije kojima će otploviti u Nicu.

Dok je Filippo čeznuo ugledati obalu Toskane, Caterina se od nje ježila. Znala je da joj je sudbina zapečaćena čim napusti talijansko tlo. Tada više neće biti bijega, ali dok je sjedila na konju uz Ippolita, mogla je sanjati i nadati se da će se iz tog sna izroditi stvarnost.

Zašto ne bi odjahali zajedno?

Tijekom putovanja, povremeno bi uspjela razmijeniti nekoliko riječi s rođakom, a da ih ne čuju ljudi oko njih. Tada bi u očaju odbacila svu suzdržanost i preklinjala ga da ostvare svoje ljubavne planove.

— Ippolito, hajde da pobjegnemo. Hajde da odjašemo brzinom vjetra... bilo kamo, je li to uopće važno? Budimo zajedno.

Ippolito ju je tužno pogledao. Još je bila dijete. Ništa nije znala o svijetu. Kamo bi otišli? Kako bi živjeli? Bijeg nije bio moguć. Brzo bi ih odveli natrag papi.

— Bilo bi me baš briga za to. Imali bismo nekoliko zajedničkih mjeseci, tjedana, dana.

— Caterina, zar misliš da nisam razmišljao o tome? Kovao sam planove. Ali svaki završava u bijedi. Ne bih te mogao povesti tim putem. Gdje bismo živjeli? Među prosjacima? Među razbojnicima? Obećali bi nagrade za naše glave. Nigdje ne bismo bili

sigurni Caterina, odgajana si pod staklenim zvonom. Oh, znam da si se suočila s brojnim pogibeljima, ali nikada nisi upoznala gladovanje, ljubavi. Vjeruj mi, razmišljao sam o tome. Tražio sam izlaz kako nikada ništa u životu nisam tražio, ali ne nalazim ga jer ne postoji.

— Uvijek postoji izlaz, Ippolito — protivila se u suzama. — Uvijek postoji način. Ali on je samo odmahnuo glavom.

— Ne, najdraža rođakinjo. Mi ne značimo ništa, ti i ja. Tvoji osjećaji? Moji osjećaji? Od kakvog su oni značaja? Nije nam suđena ljubav. Suđeno nam je da stupimo u brak i pravimo potomke... ili se zavjetujemo na celibat u Crkvi. Prema tebi, ljubavi, život nije tako okrutan kao prema meni. Još si dijete i, što god sada govorila, čeka te blistava budućnost. Ali mene... čeka samo život kakav ne želim.

— Zar misliš da ja želim život bez tebe?

— Oh, Caterina, ljubavi moja, još si tako mlada. Možda ćeš zavoljeti svojega muža. Tvoje je dobi. Zašto i ne bi? Čeka te sreća, Caterina, jednom kad me zaboraviš.

— Nikada te neću zaboraviti! — silovito je povikala, povrijeđena i smetenija no ikad. »Mene ne bi bilo briga što se događa s nama, dok god smo zajedno«, pomislila je. »Ne ljubi me koliko i ja njega. Meni je na umu on, a njemu udobnost, sigurnost, budućnost«.

Ali nije prestala sanjati. Vjerovala je da će joj jednoga dana doći šapnuti plan za bijeg. Ali nije, tako da je Filippo s velikim olakšanjem gledao kako se ukrcavaju na brodove i napuštaju toskanske obale, dok je Caterina, s očajem u srcu, napinjala oči ne bi li posljednji put vidjela zemlju koju se nadala nikada ne napustiti.

Dok su plovili prema Nici, Filippo ni na trenutak nije napuštao Caterinu.

— Dijete moje — kumio ju je — što li će Francuzi misliti o tebi kad vide tako smrknutu nevjestu? Što li će pomisliti mladi mladoženja? Primiri se. Budi razumna.

— Razumna! — bjesnila je. — Napuštam sve što volim da bih živjela među strancima. Zar je to razlog za veselje?

— Ideš među ljude koji će te cijeniti. Istina je da ja, Njegova Svetost i Ippolito, koji smo tvoje krvi, ne možemo ostati s tobom, ali oko tebe će biti mnogo naših zemljaka i zemljakinja. Pa, uza te će biti mladi astrolozi Ruggieri, koje ti je Njegova Svetost dopustila povesti, a tu je i Madalenna, koja ti je draga, i mladi Sebastiano di Montecuculi. Mogao bih ih nabrojati tucet. Nećeš biti osamljena u tuđini dok si okružena s toliko prijatelja iz Italije.

Nije mu rekla: »Baš me briga tko je uz mene ako nema Ippolita.« Ali razumio ju je. I bio je blag i dobar prema njoj kao nikada prije.

Gledala je pompu koja prati papin dolazak i shvatila da je Ippolito za nju izgubljen, premda je još u njezinoj blizini. Bio je to uzbudljiv prizor - šezdeset brodova pod njihovom zastavom pozdravljalo je Svetoga Oca dok je ulazio na svoju galiju, raskošno ukrašenu zlatnim brokatom, da bi zatim cijela flota zaplovila prema Marseillesu u velikoj povorci iza broda koji je nosio Svetu Euharistiju. Za Caterinu u tome nije bilo uzbuđenja, već samo boli zbog gubitka.

Drugog tjedna u listopadu ljeta 1533., promatrači na Chateau d'If i na velikoj utvrdi Notre Dame de la Garde ugledali su prve brodove u konvoju i dali znak nestrpljivom narodu u Marseillesu da je dugo očekivana flota koja dovodi nevjestu sinu njihova kralja, nadomak odredištu.

Pred ulazom u grad utaborio se mali mladoženja s ocem i dvoranima, gdje su iščekivali dolazak povorke s nevjestom, jer je etiketa nalagala da kralj ne uđe u vlastiti grad prije Svetoga Oca Pape.

Zvonila su zvona i tutnjava stotina topova odjekivala je ulicama. Ljudi su nestrpljivo čekali vidjeti malu, talijansku nevjestu.

U brodu koji ju je doveo do francuske obale, Caterina je čekala da vidi što će se sljedeće dogoditi. Zabrinutost je potisnula jad. Počela je shvaćati značaj te silne pompe i ceremonije. Možda u uzbuđenju predstojećih događaja zaboravi na tugu.

Rečeno joj je da će se na brod ubrzo popeti vrhovni zapovjednik francuskih kraljevskih snaga da porazgovara s njom. Nestrpljivo je čekala dok se primicao čamac na vesla s tim velikim čovjekom. Uplašila se kad ga je ugledala okružena pratnjom. Imao je žestoka usta i okrutne oči.

Imao je žensko ime Anne de Montmorency i rekao joj kako je učinjeno sve da joj boravak u Marseillesu bude što ugodniji. Osobno je to nadzirao. To što se takav čovjek toliko potrudio radi nje, dalo joj je osjećaj važnosti. Rekao joj je da će njoj i njezinoj pratnji na raspolaganju biti jedna od najboljih palača u gradu. Slična kuća pronađena je i za Njegovu Svetost, sve biskupe, kardinale i druge crkvene dostojanstvenike u pratnji Svetoga Oca. Druga palača namijenjena je francuskoj sviti. Anne de Montmorency želio da mala vojvotkinja zna kako je Francuska počašćena što može primiti nju i njezinog uvaženog rođaka. Caterina je odgovorila na savršenom francuskom ono što se od nje i očekivalo, za što je nagrađena odobravanjem tog mrkog čovjeka.

Ispričao se i ostavio je da čeka trenutak kada će izaći na francusko tlo i zaputiti se u Marseilles. Ali prije toga onamo mora ući papa u svečanoj povorci, a nakon njega kralj. Tek će tada doći red na nju.

Napokon je došao i taj trenutak. Sjedeći na Šarcu prekrivenom brokatom, Caterina je ujahala u Francusku. Iza nje i ispred nje jahalo je talijansko plemstvo. Nije bilo važno što je među njima i Ippolito, jer je on za nju bio zauvijek izgubljen. Nije se usuđivala pogledati prema njemu, nije se usuđivala dojahati pred mladoženju kao uplakana nevjesta.

Jašući, postala je svjesna da su u nju uprte sve oči gomile s obje strane ulice. Oči nisu bile nasmiješene. Znači li to da im se ne sviđa? Zar ih je razočarala?

Uplašila se, ponovno shvativši da nije izgubila samo svojeg dragog već i dom.

Ponosno je držala glavu. Ti tuđinci ne smiju znati da su je prestrašili. Pokazat će hrabrost - istu hrabrost kao kad je jahala kroz firentinsku svjetinu. Trebat će joj.

»Ippolito, o moj Ippolito«, mislila je. »Znači li ovo da je prekasno? Ne bismo li još i sada mogli odjahati zajedno?«

Ali Ippolito se, jašući ispred nje, tako naočit da su se za njim okretale glave, pomirio s gubitkom. To će morati i ona.

Počela je razmišljati o svom mladom mužu i pitati se kakav je.

Obred vjenčanja predvodio je sam papa. Caterina i Henrik stajali su pred njim jedno uz drugo, ponavljajući svečane riječi. Oko njih je bilo blistavo plemstvo Francuske i Italije.

Caterina gotovo i nije čula riječi obreda. Bila je samo nejasno svjesna prekrcane crkve. Zanimao ju je samo dječak koji je stajao uz nju.

Vidjela je da je visok i dobro građen. Otkrila je da su mu mišići ojačali od mačevanja, konjaničkih turnira i, naravno, lova. Bio je tamnoput, a budući da je u njezinim mislima bio zvijer, čudovište koje je podsjećalo na Alessandra, sada joj se učinio naočitim u velebnu, draguljima optočenu ruhu. Ali djelovao je snuždeno, možda čak mrko, pa se pobojala da mu se možda nije svidjela. Začudilo ju je što joj je do toga stalo, s obzirom na to da ljubi Ippolita, ali bilo joj je stalo. To što ga je razočarala, povrijedilo joj je ponos. Izbjegavao je njezin pogled. Željela mu se nasmiješiti, dati mu do znanja kako nju sve to plaši koliko i njega. Željela mu je reći da se grozila toga braka, da je trpjela strašan jad, ali

da joj je malo lakše sad kad ga je vidjela. Ljubila je i izgubila, pa je što se nje ticalo nada za sreću bila izgubljena, ali mladoženja joj nije bio odbojan, a mogla si je i umisliti da pomalo podsjeća na Ippolita, jer je bio tamnoput, visok i naočit. Ali dječak je nije čak ni okrznuo pogledom.

Kad je obred završio, Caterina je zaboravila na mladoženju, jer joj je najsjajnija, najblistavija osoba koju je ikada vidjela prišla i primila je za ruku. Podigavši pogled, zagledala se u blistave oči koje su joj se smiješile s visoka. Bile su to dobrodušne oči, premda su djelovale umorno i imale tamne kolobare. Bile su to oči razvrata, ali ne i opačine. Bile su razgaljene, ali ne i podrugljive. Činilo se da govore: »Sve ovo djeluje kao prava muka, zar ne? Ali proći će to i otkrit ćeš da je u tome bilo štošta smiješnog. Takav je život.«

— Povest ću mladenku u svoju palaču — objavio je — gdje je čeka gozba.

Taj drag i šarmantan muškarac nije bio nitko drugi, znala je, doli Franjo, kralj Francuske. Zarumenjela se mrmljajući riječi zahvale. Nije si mogla pomoći. Bila je očarana i srce bi joj zatreperilo od uzbuđenja kad bi bio uz nju. Takva otmjenost, takva srdačnost, takav sjaj neizbježno su zasjenili sjećanje na Ippolita.

Jednom su se već susreli. Poljubio ju je da joj zaželi dobrodošlicu u Francusku, nazvao ju je »kćeri« i donio bogate darove. Znala je da je Italija donijela u Francusku bogatije darove - i obećala ih još mnogo - ali nikada joj darovi nisu djelovali dragocjeniji od tih, uručenih s kraljevskim šarmom. A nije joj zaboravio došapnuti ni kompliment na izgledu, što mu nisu nalagala pravila ceremonije, već je to rekao iz dobrote, kako bi se osjetila sretnom i dobrodošlom. Sad kad ju je primio za ruku, shvatila je da je upravo on zaslužan za to što je njezin jad malo popustio i što joj se proteklih nekoliko dana život bez Ippolita učinio malo manje sivim.

Sada, na obredu vjenčanja, izgledao je još sjajnije nego na prvom susretu. Bio je odjeven u bijeli saten, a plašt optočen biserjem i dragim kamenjem bio je od sukna protkana zlatnim nitima. I sama je bila veličanstvena u haljini od bijela satena, gornjeg dijela obrubljena hermelinom te optočena biserjem i draguljima, ali uz njega se osjećala beznačajno.

Kako li mu je narod samo klicao! Kako li su ga obožavali! Kako i ne bi? Bio je kralj koji je izgledao kao kralj.

— Dakle, mala moja kćeri — rekao joj je ispod glasa - obred je gotov. Sada ćeš doista biti naša kći.

— Gospodaru — odgovorila je — učinili ste da se tako već osjećam. Zauvijek ću pamtiti da me u Francuskoj najsrdačnije dočekao upravo njezin kralj.

Nasmiješeno ju je pogledao i pomislio kako je šteta što je udana za njegova mutavog sina kad je očito u stanju spretno odgovarati ono što se od nje očekuje.

— Mila moja Caterino — rekao je — sada si Francuskinja. Nisi više talijanska Caterina, već Katarina iz francuske vladarske kuće. Tako da ovo nije bilo samo vjenčanje, već i krštenje. Kako ti se sviđa promjena?

— Zvuči vrlo ugodno... kad vi to izgovorite.

— Vidim da su te dobro uvježbah diplomaciji. Uvjeravam te da je to umijeće neophodno među dvorskim damama i gospodom.

— Neophodno je u svakom društvu, gospodaru.

— Ah, mudra djevojčica. Reci mi... u povjerenju, ako može. Kako te se dojmio muž?

— Sviđa mi se kako izgleda.

— A njegova šutljivost?

— Dobro, dobro, mala Katarino. Bračne drugove združuje nebo, znaš.

— Neke — spremno je odgovorila. — Ali nas je, gospodaru, združio Rim. Nasmijao se.

— I Francuska, mila moja. Dobro smo proučili tvoj portret i rekao sam: »Dražesnog li djeteta!« Već sam tada pomislio kako ću voljeti svoju novu kćer.

— A sad kad ste me vidjeli uživo, gospodaru?

— Sada više ne mislim da će tako biti, već znam.

— Volite s lakoćom, gospodaru.

Oštro ju je pogledao. Djelovala je smjerno. Pitao se jesu li do nje doprle glasine o ljubavničkim pothvatima francuskoga kralja.

— Ljubav je — pjesnički je rekao — najdivniji od svih darova što nam ga bogovi daše. Zaljubljujem se otkako sam bio tvoje dobi, dijete. Stoga mi to pada lako i prirodno. Urođena je to vještina.

Gotovo je bila sretna što je s tim čarobnim muškarcem u tako prijateljskim odnosima. Zatekla se kako se smije, premda je mislila da se nikada više neće smijati.

— Ah, da — nastavio je kralj, sada ozbiljno. — Bit ćemo prijatelji, mala moja Katarino. Ali reci mi. Nisi baš dugo u našoj zemlji, ali što ti se za sada najviše svidjelo?

Odgovorila mu je odmah, iskreno ga gledajući:

— Njezin kralj, gospodaru.

Bio je oduševljen, jer je na kraju krajeva bilo doista pravo zadovoljstvo biti u društvu te šarmantne male diplomatkinje od - koliko? - četrnaest godina. Bio je ugodno iznenađen svojom snahom. Bio se spreman zakleti da je već više Francuskinja nego Talijanka.

Kralj je zahtijevao da njegova mala Katarina sjedi do njega na gozbi. Ah da, znao je on da joj je mjesto pokraj njezina novog muža, ali, Foy de gentilhomme, dječak će je imati uza se do kraja života. Zar će uskratiti ocu njezino društvo na njezinoj prvoj francuskoj gozbi? Kad bi kralj progovorio, svi bi ušutjeli da čuju svaku riječ. Primijetili su koliko je nježan prema djevojčici. Ona je bila njegova najdraža kćerkica Katarina - a ne više Caterina, objavio je. Bila je njegova Katarina, mala francuska Catherine. Dobio je njezin milostiv pristanak da je prekrsti.

— Mala Katarina osvojila je kralja! — govorili su neki, a ostali to mislili. Naravno, nijednoj mladoj ženi nije bilo teško očarati kralja, ali o ovoj se koješta govorkalo, jer se činilo da kralj prezire dječaka za kojeg su je udali.

Za prvim od tri velika stola, s kraljem, njezinim novim mužem i kraljevićima koji su joj postali šogori, sjedila je Katarina čak je i sama sebe počela tako nazivati. Caterina je bila djevojčica koja je mislila da će nov život biti zauvijek siv i sumoran zato što je izgubila dragog. Katarina u to nije bila toliko uvjerena. Još je ljubila svojega rođaka, još je vjerovala da do groba neće ljubiti ni kog drugog, ali uz tog šarmantnog kralja otkrila je da se ponovno može smijati i biti sretna, makar na koji trenutak.

Bilo joj je drago što papa nije za istim stolom. On je sjedio za susjednim stolom, na počasnome mjestu do kraljice. Oduševilo ju je što sjedi među ljudima čija je imena čitala u knjigama iz kojih je učila. Ta kraljica bila je gospa koju je kralj bio prisiljen oženiti nakon sramotnog poraza i zatočeništva. Nije čudo što je uopće ne gleda. Imala je milo i dobrodušno lice, ali u usporedbi s ostalim damama djelovala je uštogljeno. Katarina ih je sada bolje promotrila. Sjedile su za trećim stolom, a među njima je bila i prelijepa čarobna mademoiselle d'Heilly, kraljeva priležnica, koja mu ostala miljenicom dok su druge žene dolazile i odlazile. Katarini je bilo jasno zašto. Bila je divna s tom svojom svijetlom, sjajnom kovrčavom kosom i inteligentnim licem. Sada je govorila, a svi oko nje razdragano su se smijali.

Za damskim stolom, Katarini je u oči upala još jedna žena. Bila je to visoka i lijepa dama, tamna koliko je mademoiselle d'Heilly bila svijetla, i gotovo jednako ljupka. Odskakala je zato što je posred te palete jarkih boja i blještavih dragulja nosila crno-bijelu korotu. Kako li je samo dojmljivo izgledala! Isticala se među svima upravo zbog svoje jednostavne strogoće.

Katarina je odlučila što prije otkriti tko je tamna gospa u crno-bijeloj koroti.

Među svim ljudima oko sebe, samo je jednu osobu gledala s velikim zanimanjem i strepnjom. Svojega muža! Srce joj je treperilo dok ga je ocjenjivala. Bila je zatečena