Danas je u gledalištu školskog teatra visio plakat:
UNUTARNJI I VANJSKI TEMPO-RITAM28
To je značilo da prelazimo na novu etapu našeg programa.
- Trebalo je da govorim o unutarnjem tempo-ritmu mnogo ranije, prilikom izučavanja procesa stvaranja scenskog samoosjećanja, jer je unutarnji tempo-ritam jedan od njegovih važnih elemenata, - objasnio je danas Arkadije Nikolajevič.
Kasnimo zbog toga što sam želio olakšati vam rad do kojeg smo stigli tek danas.
Neuporedivo je ugodnije, a što je glavno i očiglednije, govoriti o unutarnjem tempo-ritmu istovremeno s vanjskim, to jest, u vrijeme kad se on očigledno iskazuje u fizičkim kretanjima. U tom trenutku tempo-ritam se da vidjeti, ne samo osjetiti, kao prilikom unutarnjeg proživljavanja koje se odvija nevidljivo za naše oči. Eto zašto sam ranije, dok je tempo-ritam bio nedostupan vidu, šutio i progovorio o njemu tek danas, s velikim zakašnjenjem, kad se povela riječ o vanjskom tempo-ritmu, oku vidljivom.
"Tempo je brzina smjenjivanja uslovnih jedinica istih trajanja u nekom taktu."
"Ritam je količinski odnos efikasnih trajanja (pokreta, zvuka) prema trajanju uslovnih jedinica u određenom tempu i taktu."
"Takt je ponovljena (ili pretpostavka ponovljene) suma istih trajanja, uslovno uzetih za jedinicu i označenih naporom jedne jedinice (trajanje pokreta, zvuka)", - čitao je Arkadije Nikolajevič zapis koji mu je dodao Ivan Platonovič.
- Jeste li razumjeli? - pitao nas je kad je pročitao.
Mi smo s velikom zbunjenošću priznali da ništa nismo razumjeli.
- Nipošto ne kritizirajući naučne formulacije, - nastavio je Torcov, - ja ipak smatram da vam u ovom trenutku, kad vi još niste vlastitim iskustvom doživjeli značaj i utjecaj tempo-ritma na pozornici, naučne formulacije ne mogu donijeti praktične koristi.
One će otežati pristup tempo-ritmu i smetaće vam da lako, slobodno i bezbrižno uživate u njemu na sceni, da se poigravate njime kao igračkom. A poželjan je upravo takav odnos prema njemu, pogotovo u prvo vrijeme.
Bilo bi loše kad biste počeli izvlačiti ritam iz sebe, ili njegove složene kombinacije rješavati odbrojavanjem, mršteći obrve kao da radite neki naporni matematički zadatak.
28 Na naslovnoj strani ovog teksta tipkanog mašinom stoji "Nica, maj, 1934 godina" i dodatak Stanislavskog "Ponovo pročitavao 1937.
g., ožujak (poslije Barvihe)." Među pripremljenim materijalima i rukopisima posvećenim tempo-ritmu, ovaj je najpotpuniji i najkasniji, mada Stanislavski ni ovaj rad nije smatrao završenim.
Stoga dajte da se umjesto naučnih formulacija naprosto poigramo s ritmom.
Evo vidite već vam donose igračke. Ustupam svoje mjesto Ivanu Platonoviču. To je njegov posao!
Arkadije Nikolajevič otišao je sa svojim sekretarom u dno gledališta, a Ivan Platonovič počeo je postavljati na pozornicu metronome koje je čuvar donio. Najveći je postavio na sredinu okruglog stola a pored njega, na nekoliko manjih stolčića, smjestio je tri takva aparata, samo manjih razmjera. Veliki metronom, pušten u rad, stao je otkucavati jasne udare.
- Slušajte, dragi moji! - obratio nam se Ivan Platonovič - Evo, ovaj veliki metronom će sada kucati sporo. Evo, kako sporo radi: jedan... jedan... jedan... andante andantissimo! - objasnio je Rahmanov.
Ako spustimo uteg na njihalu dobićemo naprosto andante. To je već malo brže nego andantissimo.
Brže udara velim, čujete li: jedan... jedan... jedan... A ako uteg spustimo još niže, evo kako će proraditi: jenjenjen... To je još brže, allegro!
A ovo je već presto! A još - presto prestissimo!
Sve su to nazivi za brzine. Koliko ima brojeva na metronomu toliko je različitih brzina. Kako je to mudro napravljeno!
Poslije toga Rahmanov je počeo udarati u ručno zvono označujući njime svaka dva, zatim svaka tri, pa svaka četiri, pet, šest, udara metronoma.
- Jedan...dva...zvono.
- Jedan...dva...zvono, - demonstrirao je Rahmanov dvodjelni takt. - Ili: jedan...dva...tri...zvono. To vam je trodijelni takt. Ili: jedan...dva...tri...četiri....zvono. To vam je četverodjelni takt, - objašnjavao je, zanesen Ivan Platonovič.
Poslije toga pustio je u rad prvi od malih metronoma i prisilio ga da udara dvaput brže nego veliki. Dok bi veliki otkucao jedan udar, mali bi uspijevao dva.
Drugi mali metronom bio je pušten četiri, a treći osam puta brže od velikog. Oni su udarali po četiri i po osam udaraca dok bi veliki otkucao samo jedan.
- Šteta što nemamo i četvrti i peti aparat! Ja bi ih podesio na šesnaestine i tridesetdvojke! To bi bilo nešto! - žalio je Ivan Platonovič.
Ali ubrzo se utješio, jer se vratio Arkadije Nikolajevič i počeo sa Šustovom udarati ključevima po stolu nedostajuće šesnaestine i tridesetdvojke.
Udari svih metronoma i udari po stolu uklapali su se s velikim metronomom upravo u trenutku kad je zvono označavalo početak svakog takta. U ostalo vrijeme svi udari kao da su se izmiješali u neredu i rasuli na razne strane da bi se ponovo skupili na tren i postrojili u red prije svakog udara zvona.
Dobili smo cijeli orkestar udara. Teško se bilo snaći u tom šarenilu nesklada od kojeg se vrtjelo u glavi.
Ali zato je podudaranje otkucaja stvaralo sklad na trenutak, u opštoj zbrci udara, što je donosilo zadovoljstvo.
Nesklad se još povećao kad su se pomiješali parni s neparnim taktovima dvo-četvero i osmodjelni s tro-šesto-devetodijelnim. Od takve kombinacije razlomci takta su se još više usitnjavali i zbunjivali jedan drugog. Dobili smo nezamisliv haos koji je Arkadija Nikolajeviča oduševio.
- Poslušajte kakva je to zbrka i istovremeno kakav red, sklad u tom organizovanom haosu! - kliknuo je Torcov - Stvara nam ga čudotvorni tempo-ritam. Razmotrimo onda tu čudesnu pojavu. Razmotrimo svaki njegov sastavni dio napose.
Evo tempa, - Arkadije Nikolajevič pokazao je veliki metronom - Tu se rad odvija u skoro, rekli bismo, mehaničkoj i pedantnoj ravnomjernosti.
Tempo je brzina ili sporost. Tempo skraćuje ili produžava radnje, ubrzava ili usporava govor. Obaviti radnju, izgovoriti govor - to traži vremena.
Ubrzati tempo - znači odrediti manje vremena za radnju i tako se prisiliti da djelate i govorite brže.
Usporiti tempo - osloboditi više vremena za radnju i govor i dati više mogućnosti da se još bolje dovrši i dorekne ono što je važno.
Evo takta! - Arkadije Nikolajevič pokazao je na zvono u koje je udarao Ivan Platonovič - Ono radi svoj posao u punom skladu s velikim metronom i to radi s istom mehaničkom tačnošću.
Takt je mjerilo vremena. Ali ima raznovrsnih taktova. Njihovo trajanje zavisi od tempa, od
brzine. A ako je to tako, znači da su i naše mjere vremena različite.
Takt je uslovan pojam, relativan. To nije isto što i metar kojim se mjeri prostor.
Metar je uvijek isti. Ne možete ga izmijeniti. A takt koji mjeri vrijeme jest nešto sasvim drugo. Takt nije stvar kao metar. Takt je takođe vrijeme. Vrijeme se mjeri vremenom.
Što predstavljaju svi ostali mali metronomi te Šustov i ja koji ručno udaramo nedostatne taktove?
To je ono što stvara ritam.
Pomoću malog metronoma dijelimo odjeljke vremena omeđene taktom na najraznovrsnije sitne dijelove različitih vrijednosti.
Od njih kombinujemo nebrojene spojeve koji stvaraju beskonačnu količinu svih mogućih ritmova, uz istu metarsku vrijednost takta.
To isto se dešava i u našem glumačkom poslu. Naše radnje i govor traju u vremenu. U procesu radnje valja ispuniti tekuće vrijeme momentima najraznovrsnijih pokreta koji se smjenjuju s predasima. U procesu, pak govora tekuće je vrijeme ispunjeno trenucima izgovora zvukova najrazličitijih trajanja, s prekidima između njih.
Evo nekoliko najjednostavnijih formula, kombinacija koje čine jedan takt: 1/4 + 2/8 + 4/16 + 8/32 = 1 takt u 4/4
Ili druga kombinacija u trodijelnom taktu, u 3/4: 4/16 +1/4+2/8=1 takt u 3/4
Na taj način ritam se kombinuje od pojedinih momenata svih mogućih trajanja koja dijele vrijeme takta na najraznovrsnije dijelove. Od njih se stvaraju nebrojene kombinacije i grupe. Oslušnete li pažljivo haos tih ritmova i udara metronoma, onda ćete vjerovatno otkriti među njima sve vama neophodne dijelove takta za ritmičke kombinacije i grupe, za raznovrsne i složene formule.
U kolektivnoj scenskoj radnji, govoru, usred opšteg haosa tempo-ritmova moraćete nalaziti, izdvajati, grupisati, voditi svoje samostalne, individualne linije brzine i ritmiziranja govora, pokreta, proživljavanja uloge koju tumačite.
Navikavajte se analizirati i na pozornici pronalaziti svoj ritam u opštem organizovanom haosu brzine i ritmova.
.. .. 19.. g. - I danas ćemo se igrati u tempo-ritmu, - najavio je Arkadije Nikolajevič, ulazeći u učionicu. - Hajde da kao djeca plješćemo dlanom o dlan. Vidjećete kako to može biti veselo i za odrasle.
Arkadije Nikolajevič počeo je brojati uz vrlo spore otkucaje metronoma. - Jedan...dva...tri...četiri. I opet:
Jedan...dva...tri...četiri. I opet:
Jedan...dva...tri...četiri. I tako u beskraj.
Minutu ili dvije trajalo je udaranje takta. Mi smo u koru odbrojavali svako "jedan" glasnim lupanjem ruku.
Ipak, ta igra nije baš ispala vesela nego vrlo uspavljujuća. Stvorila je dosadno, monotono, lijeno raspoloženje ritamskih udara. U početku su oni bili energični i glasni, ali kad se osjetilo opšte opušteno stanje, oni su postajali tiši, a naša lica sve su više odavala dosadu.
- Jedan...dva...tri...četiri. I još: Jedan...dva...tri...četiri. I opet: Jedan...dva...tri...četiri.
Mamio nas jesan.
- Vidim da vam i nije suviše veselo i samo što se ne razlegne opšte hrkanje! - primijetio je Arkadije Nikolajevič i požurio da unese promjenu u započetu igru.
- Da bih vas rasanio, unijeću dva akcenta u svakom taktu pri istom sporom tempu, - objavio je. - Lupajte u dlanove svi zajedno ne samo na "jedan" nego i na "tri"! Evo ovako:
Jedan...dva...tri...četiri. I opet: Jedan...dva...tri...četiri. I još:
Jedan...dva...tri...četiri. I opet do beskonačnosti. Postalo je malo življe, ali još daleko od
veselja.
- Ako to ne pomaže, onda naglasite sva četiri udara u istom sporom tempu, - odlučio je Arkadije Nikolajevič.
Jedan...dva...tri....četiri.
Mi smo se malo razbudili i, mada se nismo razveselili, ipak je postalo življe.
- Sad, - objavio je Torcov, - dajte mi po dvije osmine umjesto svake jedne četvrtine, s naglaskom na prvoj osmini svakog para, evo ovako:
Jedan-jedan, dva-dva, tri-tri, četiri-četiri.
Svi smo živnuli, udari su postali jasniji i glasniji, lica energičnija, oči veselije. Lupali smo tako nekoliko minuta.
Kada je takvim redom Torcov došao do šesnaestina i tridesetdvojke, s naglascima na prvom broju u svakoj četvrtini takta, vratila nam se energija.
Ali Arkadije Nikolajevič se nije zaustavio na tome. On je postupno ubrzavao tempo metronoma.
Mi ga već odavno nismo stizali i zaostajali smo. To nas je uznemiravalo.
Htjeli smo se podudariti u tempu i ritmu s brojanjem. Probijao nas je znoj, zarumenjeli smo se, bridili su nam dlanovi, pomagali smo se i nogama, tijelom, ustima, stenjanjem. Grč je vodio umorne mišiće ruku. A u duši je bilo vedro i zapravo čak veselo.
- Što je? Razigrali ste se, razveselili? - smijao se Torcov. - Eto, vidite kakav sam ja mađioničar! Vladam ne samo vašim mišićima nego i osjećanjem i raspoloženjem! Mogu vas po volji uspavati ili vas razigrati do posljednje kapi znoja! - šalio se Arkadije Nikolajevič.
Ali nisam mađioničar ja, već tempo-ritam posjeduje tu čudotvornu moć.
- Ja smatram da je zaključak izveden iz ovog pokusa rezultat nesporazuma, - usprotivio se Govorkov. - Oprostite, molim vas, mi smo sad živnuli lupajući dlanovima uopšte ne zbog tempo- ritma nego zbog brzog pokreta koji od nas zahtijeva udesetorostručenu energiju. Noćni čuvar na ciči zimi, koji lapka u mjestu i udara se rukama po bokovima, ne zagrijava se tempo-ritmom nego naprosto pojačanim kretnjama.
Arkadije Nikolajevič nije proturječio, nego je predložio da izvedemo drugi pokus. Rekao je: - Daću vam takt u 4/4 u kome je jedna polunota, jednaka 2/4, zatim jedna četvrtinska pauza, i, najzad jedna četvrtina, što zajedno čini 4/4, to jest cijeli takt.
Otplješćite ga s naglaskom na prvoj polunoti.
Jen-dva, hm, četiri. Jen-dva, hm, četiri. Jen-dva, hm, četiri.
Sa "hm" izražavam četvrtinsku pauzu. Posljednja četvrtina se ne udara ubrzano, nego uzdržano. Pljeskali smo dugo i zatim priznali da se stvorilo prilično svečano i mirno raspoloženje koje je odjeknulo u našoj nutrini.
Zatim jeTorcov ponovio taj isti pokus, ali zamjenjujući posljednju četvrtinu takta pauzom i 1/8. Evo kako:
Jen-dva (polunota), hm (četvrtinska pauza), hm (osminska pauza) i 1/8. Jen-dva, hm, hm, 1/8. Jen-dva, hm, hm, 1/8.
Osjećate li da posljednja nota kanda kasni i skoro ulazi u sljedeći takt? Ona kao da plaši svojom silovitošću sljedeću iza nje, mirnu, solidnu polunotu koja se svaki čas trza kao nervozna dama.
Čak ni Govorkov nije osporavao da se ovaj put mirno, uzvišeno raspoloženje zamijenilo, ako ne nemirom, onda njegovim predosjećanjem. To smo osjetili u sebi. Zatim je polunota bila zamijenjena dvjema četvrtinama a dalje su četvrtine zamijenjene osminama s pauzama, zatim šesnaestinama, zbog čega je postupno sve više nestajalo mirnoće, zamjenjivalo ju je brižno raspoloženje i stalno trzanje.
Isto to smo obavili i sa sinkopama koje su samo pojačale nemir.
Zatim smo sjedinili nekoliko udaraca, poput duola, triola, kvadriola. To je stvaralo sve veću i veću uznemirenost. Ti isti pokusi bili su ponovljeni u brzom i konačno, u najbržem tempu. Pritom stvarala su se nova i nova raspoloženja i odgovarajući odjeci u nama.
Mi smo svakojako mijenjali načine, snagu i kakvoću naglasaka: čas smo to radili sočno, gusto, čas suho, odsječno, čas lako, čas teško, čas glasno, čas tiho.
Te varijacije stvarale su, uz razni tempo i ritam, najraznovrsnija raspoloženja: andante maestoso ili andante largo, allegro vivo, allegretto, allegro vivace.
Ne mogu se nabrojati svi obavljeni pokusi koji su nas na kraju krajeva prisilili povjerovati kako je pomoću ritma moguće dovesti sebe ako ne do uznemirenosti i panike, a onda barem steći emocionalnu predodžbu o njima.
Pošto smo uradili sve te pokuse, Arkadije Nikolajevič se obratio Govorkovu:
- Nadam se da nas nećete usporediti s noćnim čuvarima koji se zagrijavaju na zimi i da priznajete kako ne samo radnja nego upravo tempo-ritam može imali direktan i neposredan utjecaj.
Govorkov je prešutio odgovor, ali zato smo mi svi uglas potvrdili riječi Arkadija Nikolajeviča. - Meni ostaje samo da vam čestitam veliko i vrlo važno "otkriće" svima poznate istine koju glumci redovno zaboravljaju, istine da pravilna ritmičnost slogova, riječi u govoru, pokreta u radnji, njihov odsječan ritam imaju velik značaj za pravilno proživljavanje.
Ali pritom ne treba zaboravljati ni to da je tempo-ritam štap s dva kraja. On može u istoj mjeri da šteti koliko i koristi.
Ako se tempo-ritam upotrijebi tačno, onda se pravilno osjećanje i proživljavanje stvaraju prirodno, sami po sebi. Ali zato, ako je tempo-ritam netačan, onda će se potpuno isto, na istom mjestu u ulozi roditi za nas pogrešno osjećanje i proživljavanje koje nećemo moći ispraviti bez promjene pogrešnog tempo-ritma.
.. .. 19.. g. Danas je Arkadije Nikolajevič smislio novu igru u tempo-ritmu.
- Jeste li služili vojsku? - neočekivano je upitao Šustova. - Da, - odgovorio je on.
- I odslužili i stekli vojničko držanje? - Naravno.
- Osjećate to u sebi? - Vjerovatno.
- Uskrsnite u sebi te osjete. - Treba da ih se sjetim.
Arkadije Nikolajevič je počeo sjedeći da udara nogama takt, oponašajući vojničko mariširanje. Puščin mu se pridružio, Vjuncov, Maloljetkova i svi učenici pregli su da im pomažu. Oko nas su počele zveckati stvari po taktu marša.
Činilo se da cijeli puk prolazi kroz sobu. Radi veće iluzije Arkadije Nikolajevič je počeo otkucavati na stolu ritmičke udare poput silnog brzog bubnjanja.
Mi smo mu pomogli. Dobili smo cijeli orkestar. Odsječeni, suhi udari nogu i ruku natjerali su nas da se ispravimo i steknemo osjećaj vojničkog držanja.
Tako je Torcov u jednom mahu postigao svoj cilj uz pomoć tempo-ritma. Poslije stanovite pauze Arkadije Nikolajevič nam je objavio:
- Sada ću odbubnjati, ali ne marš nego nešto svečano: Tuk-tuk, tuk-tuk, tuktuktuk, tuk-tuk, tuk, tuktuk.
- Znam, znam! Pogodio sam! - na sav glas je povikao Vjuncov. - To je igra! Postoji takva igra: jedan udara motiv a drugi - pogađa. Ali, promašio sam fotu!
Mi smo pogodili ne samo motiv koji je otkucavao Torcov nego njegovo opšte raspoloženje: prvi put je udarao vojnički marš, a drugi put nešto svečano (poslije smo saznali da je to bio hor hodočasnika iz Tannhäusera). Poslije toga Torcov je prešao na sljedeći redovni pokus.
Ovoga puta nismo mogli dokučiti što on to udara. Bilo je to nešto razdražljivo, spleteno, silovito. I odista, Arkadije Nikolajevič imitirao je kloparanje brzog voza.
Pored mene je Vjuncov udarao Maloljetkovoj nešto sentimentalno, a onda nešto burno. - Što ja udaram? Evo: Tra-tata, tratata-ta-ta!
- Bravo! Vidi ga! Bravo!
- Ne razumijem! Ništa, mili moji, ne razumijem. Zalud lupate.
-A ja znam! Časna riječ! Otkucao sam ljubav i ljubomoru! Tra-ta-tuu! Evo fote! Izvolite.
Za to vrijeme ja sam otkucavao svoje stanje prilikom povratka kući. Jasno sam vidio kako ulazim u sobu, kako perem ruke, skidam sako, liježem na divan i razmišljam o tempu i ritmu. Zatim dolazi mačak i pruži se pored mene. Tišina, odmor.
Meni se činilo da prenosim u ritam i tempo moju domaću elegiju. Ali drugi nisu ništa razumjeli. Puščin je rekao: vječni mir, Šustov - osjećaj dosade, Veselovskom se učinilo da je to melodija iz
Malbruk se u pohod sprema.
Ne mogu nabrojati što smo sve još udarali. Tu su bili i: bura na moru, u planinama, s vjetrom, gradom, gromom i munjom. Bio je i večernji zvon i zvonjava na uzbunu, i požar na selu, krici pataka, česma koja kaplje, i miš koji grebe, i glavobolja i zubobolja, i tuga, i ekstaza. Lupali su svi, sa svih strana, kao kad se lupaju odresci u kuhinji. Kad bi neko nepozvan banuo, smatrao bi da smo ili pijani ili ludi.
Neki od učenika su podbili prste i stoga su počeli prenositi svoja proživljavanja i viđenja dirigujući poput kapelmajstora u orkestru. To se pokazalo pogodnijim i ubrzo su svi prešli na dirigovanje. Od tog vremena dirigovanje je steklo u nas pravo građanstva.
Valja konstatovati da niko nijednom nije pogodio o čemu su govorili otkucaji. Jasno je bilo da je tempo-ritam Torcova pretrpio fijasko.
- I što, jeste li se uvjerili u moć utjecaja tempo-ritma? - pobjedonosno nas je upitao Arkadije Nikolajevič.
To pitanje nas je potpuno zbunilo jer smo se upravo spremali da mu kažemo nešto sasvim drugo, odnosno:
- Što je s vašim hvaljenim tempo-ritmom? Lupali mi ne lupali, niko ništa ne shvata. Blažim izrazima mi smo Torcovu saopštili našu nedoumicu, na što nam je on odgovorio:
- Zar ste vi lupali za druge a ne za sebe same?! Ja sam vam tu vježbu otkucavanja dao ne radi onih koji slušaju, nego radi vas koji udarate! Meni je prije svega potrebno da vi sami sebe zarazite tempo-ritmom pomoću udaranja i tako pomognete uzbuditi vaše vlastito emocionalno pamćenje i zaraziti osjećanje. Zaražavajući druge, sam se zaražavaš. Što se tiče slušalaca, oni dobivaju najopštije raspoloženje od tuđeg ritma i to već nešto znači za utjecaj na druge.
Ali Govorkov jest protestvovao.
- Ne tempo ritam, nego date okolnosti su danas utjecale, - protivio se on.