Zakonitosti govora

Danas je u parteru teatra visio plakat:

GOVOR NA SCENI

Po običaju, Arkadije Nikolajevič nam je čestitao novu etapu programa i nastavio:

- Na prethodnom času sam vam objasnio da je neophodno shvatiti glasove, slogove i osjetiti im

dušu.

Danas nam je govoriti to isto o cijelim riječima i frazama. Ne očekujte da ću držati predavanje. To ćete dobiti na času specijalista. Ali ponešto što se odnosi na umjetnost govorenja na pozornici, a što sam stekao kroz praksu, reći ću vam sada da bih vas uveo u novi predmet posvećen zakonitostima

govora.

0 tome je napisano mnogo prekrasnih knjiga. Izučite ih brižljivo. Glumac je dužan poznavati svoj jezik savršeno. Čemu suptilnosti proživljavanja ako ih na sceni bude izražavao loš govor? Prvoklasan glumac ne smije svirati na neugođenu instrumentu. I u toj oblasti će nam biti neophodna nauka. Koristite je vješto i na vrijeme. Ne treba započeti onim što opterećuje glavu početnika a onda ga pustiti prvi put na pozornicu dok još nije savladao ni elementarno scensko znanje. Učenik će se zbuniti i zaboraviće na nauku ili će, naprotiv, misliti samo o njoj - zaboravivši na scenu. Nauka pomaže umjetnosti samo u onim slučajevima kad jedna drugu podržavaju i dopunjuju.

Za prvo vrijeme vam je neophodan dobar osnovni udžbenik, prilagođen našoj specijalnosti. Najprikladnijom smatram dobro razrađenu i za glumce prilagođenu knjigu Izražajna riječ S. M. Volkonskog, sastavljenu prema F. Delsarteu, dru Rushu, Guttmannu i Stebbinsu.14 _{Ta knjiga je}

prihvaćena za početnike u našoj školi. Ja ću se

14_{U predgovoru knjizi Izražajna riječ Volkonski napominje da se pri sastavljanju oslanjao na sljedeće radove: Dr Rush, Philosophy of}

the Human Voice: Oscar Guttmann, Gymnastics of the Voice; G. Stebbins, Dinamic Breathing and Harmonic Gymnastics. Volkonski je bio

vatreni pristalica pedagoškog sistema scenskog pokreta i govora F. Delsartea (1811-1871). Mišljenje Stanislavskog o radovima Volkonstog kasnije je evoluiralo u kritički pristup.

sve vrijeme na nju oslanjati, iz nje ću citirati primjere i odlomke u uvodnim besjedama o govoru na pozornici.

Razmislivši trenutak, Torcov je nastavio:

- Mnogo sam vas puta upozoravao da se svaki čovjek koji dolazi na pozornicu mora svemu ponovo učiti: gledati, hodati, djelati, komunicirati i, konačno, govoriti. Ogroman broj ljudi loše, vulgarno koristi govor u samom životu a da to i ne pri- mjećuju, jer su navikli na sebe i svoje nedostatke. Ne mislim da vi predstavljate izuzetak iz tog pravila. Stoga, prije no što pristupimo narednom poslu, morate spoznati nedostatke svoga govora, da biste se zasvagda odrekli među glumcima raširene navike da sve uspoređuju sa sobom i za primjer uzimaju svoj uobičajeni, nepravilan govor, da bi opravdali još lošiju, scensku maniru govorenja.

Na sceni se riječ i govor nalaze u još gorem stanju nego u životu. U teatru se u premoćnom broju slučajeva tekst komada pristojno ili nedovoljno dobro prenosi gledaocima. Pa i to se čini grubo, uslovno.

Razloga tome je mnogo a prvi se sastoji u sljedećem:

U životu skoro uvijek govorimo ono što je nužno, što želimo reći radi nekog cilja, zadatka,

potrebe, radi istinski produktivne i svrsishodne govorne radnje.15 _{Pa kada brbljaju riječi ne misleći o}

njima, rade to radi nečega: da bi prekratili vrijeme, odvojili pažnju i dr.

Ali na sceni mi govorimo tuđ tekst, zadat autorom. Često on nije taj koji nam je nužan i koji bismo htjeli reći.

Osim toga u životu govorimo o onome i pod uticajem onoga što realno ili u mislima vidimo oko sebe, o onome što istinski osjećamo, o čemu stvarno mislimo, što u zbilji postoji. Na sceni smo primorani govoriti ne o tome što sami vidimo, osjećamo i mislimo, nego o tome što doživljavaju, što vide, osjećaju i misle osobe koje prikazujemo.

U životu mi umijemo pravilno slušati zato što nas to interesuje ili nam je neophodno. Na sceni se većinom samo pravimo pažljivi, pretvaramo se da slušamo. Tamo nemamo praktičnu potrebu da prodiremo u tuđe misli ili da prihvatamo tuđe riječi partnera i uloge. Moramo se natjerati da to radimo. Često, dakako, takvo nasilje završava pretvaranjem, zanatom i šablonama.

Radi se o tome što se govorni tekst, često ponavljan na probama i brojnim predstavama

zabrblja, i tad iz riječi nestane njihov unutarnji sadržaj te ostane samo mehanika. Da biste stekli

pravo stati na pozornicu, potrebno je nešto na sceni raditi. Među sredstvima koja popunjavaju unutarnje praznine uloge važno mjesto zauzima mehaničko brbljanje riječi.

Zahvaljujući tome glumci se privikavaju na mehanički govor na sceni, to jest na besmisleno brbljanje nabubanih riječi uloge, bez ikakve brige za njihovu unutarnju bit. Što više prostora toj navici, to izoštrenije mehaničko pamćenje, a što je ono oštrije, to upornija postaje navika brbljanja na pozornici.

Tako se postupno stvara specifičan zanatski, teatralan govor.

Reći ćete da i u realnom životu srećemo mehaničko izgovaranje riječi, na primjer: "Dobar dan, kako ste?" - "Nije loše, hvala bogu." - "Zbogom, ostajte zdravo!"

15 _{Stanislavski je na margini zabilježio: To više nisu zakonitosti govora nego gluma. Ja mislim da zakonitostima govora pripada i}

Mehanika govora naročito se snažno očituje u molitvama. Tako, na primjer, moj dobar poznanik tek je u zrelim godinama shvatio da "bogorodice, djevoradujse" nisu dvije nego četiri riječi.

O čemu razmišlja čovjek, što on osjeća, dok mehanički izgovara riječi? Niti misli niti osjeća nešto što bi se ticalo njihove biti. One nam se otimaju same po sebi, dok smo zaokupljeni drugim proživljavanjem ili mislima. Isto se dešava i s crkvenjakom u crkvi. Dok jezik mehanički izgovara tekst akatista, on se u mislima bavi kućnim poslovima. To se da vidjeti i u školi: dok učenik odgovara nabubanu lekciju, on u sebi razmišlja kakvu li će mu ocjenu upisati učitelj. Tu pojavu znamo i u teatru: dok glumac brblja riječi uloge, on misli o drugim stvarima i govori bez zastoja da bi popunio prazna, neproživljena mjesta uloge i nečim zaokupio pažnju gledalaca kojima bi moglo postati dosadno. U tim momentima glumci govore da bi govorili i ne zaus- tavljaju se, ne brinući pritom ni o zvučenju ni o unutarnjem smislu riječi, nego samo da proces govorenja obave živahno i vatreno.

Takvim glumcima su osjećanja i ideje uloge - posinci, a njihova prava djeca su - riječi teksta. U početku, prilikom prvog čitanja komada, njihove riječi i riječi partnera izgledaju interesantne, nove, neophodne. Ali pošto ih se naslušaju i pošto ih iznose na probama, riječi gube svoju bit, smisao i ne ostaju u svijesti, ne ostaju u srcu onoga ko ih izgovara, nego samo u mišićima govornog aparata. Od tog trena nije važno to što govori sam glumac ili oni drugi. Važno je brbljati tekst uloge tako da se nijednom ne zaustavite.

Kako je besmisleno kad glumac na sceni, i ne doslušavši ono što mu govore ili ono što ga pitaju, ili ne dopustivši drugome da izgovori do kraja najvažniju misao, već žuri da prekine partnera s kojim govori. Dešava se i da se najvažnija riječ cijele replike "zgužva" i ne dopre do slušalaca, zbog čega misao gubi smisao i stoga nemate na što odgovoriti. Htjeli biste priupitati glumca, ali to je bez svrhe jer ni on sam ne razumije ono o čemu pita. Sve te neistine stvaraju uslovnost, šablonu a to ubija vjeru u izgovoreno i samo proživljavanje. Još gore je kad glumci riječima uloge svjesno pridaju pogrešno značenje. Svi znaju da mnogi od nas koriste tekst da bi slušaocima pokazali kvalitetu svog glasovnog materijala, dikciju, maniru govorenja stihova i tehniku govomog aparata. Takvi glumci jedva da imaju veze s umjetnošću (...).

.. .. 19.. g. Današnji čas bio je posvećen podtekstu.

- Što je to podtekst? - upitao nas je Arkadije Nikolajevič i, ne čekajući, odgovorio:

- To nije javni nego unutarnji osjećaj "života ljudskog duha" uloge, koji ne- prekidno teče pod

riječima teksta, sve vrijeme ih pravda i oživljava. Podtekst sadrži mnogobrojne, raznovrsne unutarnje

linije uloge i komada, spletene od magičnih i drugih "kad bi", od raznih zamisli mašte, od datih okolnosti i unutarnjih radnji, od objekata pažnje, od malih i velikih istina i vjere u njih, od prilagođenja i drugih elemenata. To je ono što nas tjera da izgovaramo riječi uloge.

Sve te linije, složeno su spletene kao pojedini pramenovi pletenice. U tom vidu one se provlače kroz cijeli komad, u pravcu krajnjeg glavnog zadatka.

Čim samo cijelu liniju podteksta prožme osjećanje, poput podvodnog toka, stvara se osnovna radnja komada i uloge. Ona se ostvaruje ne samo fizičkim kretanjem nego i govorom: može se djelati ne samo tijelom, nego i zvukom, riječju.

Treba li objašnjavati da riječ, neispunjena iznutra i uzeta odvojeno, sama po sebi, predstavlja običan zvuk, etiketu - govorio je Arkadije Nikolajevič.

Tekst uloge koji se sastoji od takvih etiketa - niz je praznih zvukova.

Evo, na primjer, riječ "ljublju".16 _{Ona može samo zasmijati stranca neobičnošću svog zvučnog}

sklopa. Za njega je ona prazna jer se ne vezuje za lijepe unutarnje predodžbe koje oplemenjuju dušu. I samo misao, osjećanje ili mašta oživljavaju prazne zvukove, stvaraju drugi odnos prema njima, kao prema sadržajnoj riječi. Tada ti isti zvuci, "ljublju", postaju sposobni da raspale strast u čovjeku i promijene njegov život. Riječ "naprijed", oživljena iznutra patriotskim osjećanjem, kadra je da pošalje u sigurnu smrt cijele pukove. Najobičnije riječi koje prenose složene misli mijenjaju cijelo naše poimanje svijeta. Nije slučajno upravo riječ najkonkretniji izraz ljudske misli.

Riječ može uzbuditi svih pet naših čula. U stvari, treba spomenuti naziv muzičkog djela, ime slikara, naziv jela, omiljen miris i vi ćete se sjetiti auditivnih i vizuelnih slika, mirisa, okusa ili opipnih osjeta onoga očemu govori riječ.

Ona može čak pobuditi i oćute bola. Tako, na primjer, u knjizi Moj život umjetnosti navodi se slučaj kad je zbog priče o zubobolji slušaoce zabolio zub.

Na pozornici ne bi smjelo bili bezdušnih, bezosjećajnih riječi. Tamo su nepotrebne besmislene, kao i neaktivne riječi.

Na sceni je riječ dužna da u glumcu, njegovim partnerima a preko njih i u gledaocima, budi sva moguća osjećanja, htijenja, misli, unutarnje težnje, unutarnje slike mašte, vizualne, auditivne i druge osjete naših pet čula.

Sve to samo govori da riječ, tekst uloge nisu vrijedni sami po sebi i za sebe, po unutarnjem sadržaju ili podtekstu koji je u njih uložen. Često zaboravljamo na to kad izlazimo na scenu.

Ne zaboravimo ni to da otisnut komad još nije završeno djelo, dok ga ostvare glumci i ožive svojim ljudskim živim osjećanjima, upravo kao što ni pisana muzička partitura još nije simfonija, dok je ne odsvira orkestar muzičara na koncertu.

Samo ljudi - tumači simfonije ili komada - oživljavaju svojim proživljavanjem podtekst djela koje tumače, u njemu se kao i u samom glumcu otkrivaju duhovna skrovišta, unutarnja bit radi kojih je nastajalo stvaralaitvo. Smisao stvaralaštva je u podtekstu. Bez njega riječ nema što tražiti na sceni. U trenutku stvaranja riječi su od pjesnika - podtekst je glumčev. Kad bi bilo drukčije, gledalac ne bi dolazio u pozorište da gleda glumca, sjedio bi doma i čitao komad.

Samo na pozornici se može shvatiti scensko djelo u svoj njegovoj punoći i biti. Samo na predstavi se može osjetiti istinski oživjela duša djela u njegovom podtekstu, koji stvara i izražava glumac svaki put, na svakoj predstavi.

Glumac je dužan stvarati muziku svog osjećanja na tekst komada i naučiti pjevati tu muziku osjećanja riječima uloge. Kada začujemo melodiju žive duše, tek tad u punoj mjeri možemo ocijeniti po zasluzi i ljepotu teksta i ono što on u sebi skriva.

Vi već znate iz prve godine što je to unutarnja linija uloge s njezinom osnovnom radnjom,

glavnim zadatkom, sve što stvara proživljavanje. Vi, takođe, već znate kako uskladiti u sebi sve

unutarnje linije i kako pomoću psihotehnike izazvati proživljavanje, ako se ono ne rodi samo po sebi, intuitivno.

Cio taj proces ostaje obavezan i u oblasti riječi i govora. Ali, postoji jedna dopuna. Tome ćemo posvetiti nekoliko časova. Do sljedećeg puta!

.. .. 19..g. - Oblak... rat... jastreb... jorgovan...- izgovarao je ravnodušno Arkadije Nikolajevič, odvajajući svaku riječ dugom pauzom. Tako je započeo današnji čas.

- Što se dešava u vama kad začujete te zvuke? Uzmimo za primjer oblak. Čega se sjetite, osjetite, što vidite kad ja izgovorim tu riječ?

Ja sam zamislio jednu veliku pepeljasto-sivu pjegu posred jasnog ljetnjeg neba. Maloljetkova je ugledala dug, preko cijelog neba protegnut, bijeli veo.

- Sad da vidimo kako u vama odzvanja fraza koju primate uhom: "Hajdemo na stanicu!"

Ja sam u mislima izašao iz kuće, iznajmio kočijaša, provezao se Dmitrovkom, bulevarima do Mjasnicke, uličicama stigao do Sadove, skoro dospio na stanicu. Puščin se vidio kako šeta peronom; što se tiče Veljaminove, ona je u mislima već uspjela da ode do Krima i svrati na Jaltu, Alupku i u Gurzuf. Pošto je svaki od nas ispričao Torcovu svoja unutarnja viđenja, Arkadije Nikolajevič nam se ponovo obratio:

- Tako, eto, nisam još uspio ni da izgovorim nekoliko riječi a vi ste već u mislima ostvarili ono o čemu one govore. I kako ste mi brižljivo pričali o tome što je u vama izazvala izgovorena fraza!

Kako ste zvukom i intonacijom ispisivali vizualne slike koje ste željeli da i mi vidimo vašim očima! S kakvim trudom ste birali riječi i raspoređivali boje! Kako ste željeli plastično oblikovati fraze!

Koliko ste brinuli o tome da slika koju prenosite bude nalik originalu, to jest onim viđenjima koja je u vama izazvao zamišljeni odlazak na stanicu.

Kad biste na sceni uvijek obavljali taj normalni proces s takvom ljubavlju i izgovarali riječi uloge s takvim pronicanjem u njihovu bit, vi biste brzo postali veliki glumci.

Poslije stanovite pauze Arkadije Nikolajevič je počeo na razne načine ponavljati riječ oblak i pitao nas o kakvom oblaku on govori. Mi smo manje ili više uspješno pogađali. Oblak nam se činio pritom čas kao laki dim, čas kao čudno priviđenje, čas kao strašni olujni oblak, itd.

Kako, čime je izražavao Arkadije Nikolajevič te razne slike? Intonacijom? Mimikom? Vlastitim odnosom prema slici koju slika? Očima koje su tražile, promatrale na stropu nepostojeće slike?

- I time i svim drugim! - rekao je Torcov. - Upitajte prirodu, podsvijest, intuiciju kako i čime oni prenose drugima svoja viđenja. Ne volim i bojim se odveć precizirati pitanja za koja nisam kompetentan. Stoga ne smetajmo radu podsvijesti, bolje naučimo privući u stvaranje svoju duševnu organsku prirodu i učinimo tan- koćutnim i suosjećajnim naš govorni, glasovni i druge aparate otjelovljenja, pomoću kojih možemo prenijeti svoja unutarnja osjećanja, misli, viđenja i drugo.

Ali nije teško riječima prenijeti drugima više ili manje određene predodžbe, poput jastreba, jorgovana, oblaka. Mnogo je leže to učniti riječima koje prenose apstraktne pojmove, poput: pravednost ili pravda. Zanimljivo je promatrati unutarnji rad prili- kom izgovaranja tih riječi.

Ja sam počeo misliti o tim riječima i silio sam sebe da prodrem u osjećaje koje one u meni izazivaju.

Prvo sam se izgubio, ne znajući kuda usmjeriti svoju pažnju, za što da se uhvatim. Zahvaljujući tome, misao, osjećanje, mašta i svi drugi unutarnji elementi ustumarali su se u potrazi za nečim.

Razum se trudio razmišljati na tu temu koju je zadala riječ, zadržati na njoj pažnju i dublje prodrijeti u njenu bit. Pričinjavalo se nešto veliko, važno, svijetlo, plemenito. Ali ni ti epiteti nisu imali jasnih obrisa. Zatim sam se sjetio nekoliko formula i opšte usvojenih definicija tih pojmova. Ali suvoparna formula nije zadovoljavala, nije uzbuđivala. Zasvjetlucala su u duši neka osjećanja i odmah iščezla. Lovio sam ih, ali ih nisam mogao uhvatiti.

Bilo je potrebno nešto opipljivije, što bi moglo fiksirati taj apstraktni pojam. U kritičnom trenu unutarnjih traganja i tumaranja, prije svih drugih elemenata, mojoj duši se odazvala mašta i počela mi predočavati vizualne slike.

Ali kako predstaviti sebi pravdu ili pravednost? Pomoću simbola, alegorija, znakova? Pamćenje je prebiralo sve šablonizirane predstave tih pojmova, obavezne da oliče ideju pravde i pravednosti.

Čas sam zamišljao lik žene s vagom u rukama, čas otvoren zakonik s prstom koji pokazuje neki paragraf.

Ali ni to nije zadovoljavalo ni razum ni osjećanje. Tada je mašta požurila stvoriti nove vizualne predodžbe. Ona je zamislila život izgrađen na osnovama pravednosti i pravde. Takav san je lakše zamisliti nego li bestjelesnu apstrakciju. Snovi o realnom životu su konkretniji, dostupniji i lakše uhvatljivi. Njih je lakše sagledati, a sagledavši osjetiti. Oni nas brže uzbude i prirodnije dovode do proživljavanja.

Sjetio sam se slučaja iz vlastitog života, srodnog onome koji je slikala mašta, i pojam pravednosti je stekao određen izraz. Kad sam ispričao Torcovu o obavljenim samoposmatranjima, on je iz njih izveo ovakav zaključak:

- Priroda je udesila tako da mi prilikom govorne komunikacije s drugima, s počelka vidimo ono o čemu je riječ, a tek onda govorimo o viđenom. A kada mi slušamo druge, onda u početku prihvatamo uhom ono što nam kazuju a zatim vidimo okom ono što smo čuli.

Slušati na našem jeziku znači vidjeti ono o čemu govore, a govoriti - znači slikati vizualne slike.

Riječ za glumca nije naprosto zvuk nego izazivač slika. Stoga, prilikom govornog odnosa na sceni, ne govorite toliko uhu koliko oku.

Tako ste na današnjem času saznali da nam nije potreban običan, nego ilustrovani podtekst

uloge.

Kako ga stvoriti u sebi? O tome sljedećeg puta!

.. .. 19.. g. Na današnjem času Arkadije Nikolajevič prozvao je Šustova i rekao mu da ispripovijeda nešto. Ali Paša ne tezgari i nema repertoara.

- U tom slučaju idite na scenu i izgovorite ove fraze ili čak cijelu pripovijest:

"Bio sam u Ivana Ivanoviča. On je u užasnom stanju: pobjegla mu je žena. Morao sam otići Petru Petroviču, ispričati što se desilo i zatražili njegovu pomoć da umirimo jadnika."

Paša je izgovorio frazu, ali neuspješno, i Torcov mu je rekao:

- Nisam povjerovao nijednoj Vašoj riječi i nisam osjetio da morate i hoćete kazati te tuđe riječi. Nije ni čudo. Zar ih je moguće izgovoriti iskreno bez zamišljenih predodžbi stvorenih maštom, magičnim "kad bi" i datim okolnostima? Nužno je znati i vidjeti svojim unutarnjim vidom. A Vi sada ne znate i ne vidite ono što je pobudilo

zadane Vam riječi o Ivanu Ivanoviču i Petru Petroviču. Smislite tu zamisao mašte, magično "kad bi" i dale okolnosti, koje će Vam dati pravo da izgovorite te riječi. I ne to, ne samo da znate, nego se i potrudite jasno ugledati sve ono što Vam slikovito vizualno naslika Vaša zamisao mašte.

I kada sve to ostvarite, tada će tuđe, zadane Vam riječi postati Vaše vlastite, potrebne, neophodne; tada ćete saznati ko je taj Ivan Ivanovič, ko je odbjegla žena, ko je Petar Petrovič, gdje i