Trygve Gulbranssen - I vječno pjevaju šume

TRYGVE GULBRANSSEN

I VJEČNO

PJEVAJU ŠUME

1760-1810 Prva knjiga S norveškoga preveo

Josip Tabak

Trilogija:

I vječno pjevaju šume Vjetar s planine Nema puta naokolo

Naslov izvornika: Og bakom synger skogene

Sadržaj

PRVI DIO

I

Vrletni grebeni nad Djevičanskom dolinom plavjeli i mekšim se obrisima zaodijevali u hladnom zraku jesenje večeri, a iza njih nebo u smiraje plamtjelo u zažari crvenoj poput krvi. Na krajnjem grebenu stajao medvjed, mrk kao samo brdo, i njušeći gledao u prostranu dolinu s naseljima, gdje se magla povijala po jezerima i potocima.

U medvjeda glava bila uglata i oštra, vrat dug i mršav, s tankim, čupavim rutama. Ovih posljednjih jeseni nekako kasno ide u zimovište. Ma koliko harao i u se trpao, malo je koristilo. Ona sigurna i sita nabijenost i punoća koju je prijašnjih godina s jeseni u tijelu ćutio, nikako da se vrati. A ove godine baš ga zlo snašlo. Negdje mu u utrobi bol zavrće, te mu više nikakvo meso ne prija kao nekoć. Životinje što bi ih klao ponajviše ostajahu nedirnute: pio bi samo toplu krv, žderao samo srca, još napol živa, i druge lakše komade, i bio bi sit.

Ne može više ni za losom kroza šume, tijelo mu se odrvenjelo, umor ga pritisnuo, a unutri bol grize i glođe. Možda je bol još odonda kad je od čovjeka došla ona strašna grmljavina i prasak, gore na sjeveru, u Björndalskoj šumi. Prasak mu se zabio u slabinu, te je krv curkom tekla, i dugo ga je još bolo i glodalo. No nije li više mogao losa progoniti, mogao je ovce razdirati, i mnogu je tako ovcu razderao i mnogu kravu zaklao.

Jesenas ljudi rano svitlali stoku, pa mu se dva-tri puta valjalo spustiti u dolinu, usudio se prišuljati kućama u večernjoj tami i udariti na stajska vrata, da dođe do krvi i mesa. Ljudi s vikom i povikom pojurili za njim, ali je on jednoga dohvatio šapom da se samo opružio po tlu, i više ga nisu progonili.

Drukčiji su ljudi i psi tu dolje, u širokoj dolini, negoli gore na sjeveru, u Björndalu — u Medvjeđoj dolini, gdje je pustošio u mladim godinama. Tamo na sjeveru imađahu pse što su nasrtali, kevtali i grizli da se upravo smeo, a ljudi nisu vikali ni halakali, nego su došli tako tiho da ih nije ni opazio dok se ne bijahu dobrano

približili. A onda se nešto prolomilo, prasnulo i sijevnulo kroz kost i mozak, i dugo ga poslije boljelo u tijelu. A u toj prostranoj dolini psi se bojažljivo šuljaju iza ljudi, te ima samo vike, ali nikakva praska. Tu će ostati i po mraku prodrijeti u koju staju čim se dolje svjetla ugase.

Dugo je stajao medvjed u mrkoj prilici prema nebu, što je sve više tamnjelo i prelazilo u krv i noć. Glava mu bila oštra, vrat isturen i dug, pokriven čupavim rutama, a tijelo golemo, no suho i mršavo, s lopaticama što su se izbočile pod krznom.

Bješe to stari medvjed, medvjed što razdire...

Te večeri župljani stizali u skupinama na župni dvor. Župnik, gospodin Diderich, očinski je vladao tom župom kad ne bijaše pukovnika na Borglandu, a ovoga sad nije bilo kod kuće.

Gospodin Diderich bijaše nov u tom kraju, ali je već pokazao kakva je kova. Znao je liječiti ljude i životinje, a za duhovnu dobrobit svoje pastve imao je snažan govornički dar, pa je trebalo da nađe lijeka i protiv medvjeda i svakovrsnih drugih nevolja.

U večernjoj zažari neba mnogi su vidjeli nekakav predznak — proricali krv i nesreću, a neki je čak tvrdio da je vidio ognjen i krvav mač na nebu, te su za njim i drugi govorili kako su i oni vidjeli taj znamen.

Sjedili su u dvorani na župnome dvoru i govorili o teškim vremenima: neman im pokolj među ovce unijela, krave im razdire.

Jesenas su stoku pod krov utjerali kudikamo prije vremena, a onda ih stiglo nešto nečuveno: vrata im na stajama bila razvaljena i u trijeske raznesena, blago poklano, a druge životinje tako

zastrašene da im se nije moglo prići.

Per Velt, sluga na Björklandu, dobio od grdosije jednu iza uha, te odonda bez svijesti leži u postelji.

Nije to bio običan medvjed, nikako! Bijaše to zvijer kakve još nitko nije vidio, snažna, mršava i uglata — zelenih, sjajnih očiju — i lisasta s jedne strane, dobro su vidjeli, a takav nije nijedan medvjed na svijetu.

Ljudi čekaju u dvorani dušobrižnikovoj.

Gospodin Diderich pustio ih da čekaju. Ta slutio je što žele, pa mu najprije valjalo razmisliti, da bi mogao pred njih kako treba i priliči.

U dvorani najposlije sve utihnulo. Blijedi i bespomoćni poglédahu jedan u drugoga. Nekima se misli zacijelo dohvaćahu krvavoga nebeskog mača i nesreće koja im se sprema — drugi možda mišljahu o tome kako će kući po toj tami, sve prebirući u sebi neće li zvijer odnekle na njih. Gdjekoji se opet ljutili na starca s Björklanda što ih je naputio da dođu ovamo u to doba.

Svakoga od njih mučila pomisao da je možda upravo tog časa neman prodrla u njegovu staju i da mu stoku obara i kolje.

I zašto su zapravo došli ovamo? Kakva im savjeta i kakve im pomoći može itko dati u njihovoj nevolji?

Župnik se prošle nedjelje s propovijedaonice molio Svevišnjem da ih poštedi kazne i nemani. Glas mu se orio crkvom kao

grmljavina, ali nuto jada: svega dva dana poslije toga upao medvjed u staju na Björklandu.

I što sada tu župnik može?

Podigli su hajku te sa psima i puškama pošli na medvjeda, no psi na smrt preplašeni, a puške zarđale, i nitko nije ni pomislio da opali kad je medvjed pred njih hrupio.

Baš bruka i sramota, svi stisli vatru tabanima i nàdali u dreku kad su vidjeli kako je medvjed šapom dohvatio Pera Velta i kako je ovaj u zemlju zagrizao.

Da je barem pukovnik s Borglanda bio kod kuće! Hrabar je to ratnik, ali se možda ni on ne bi htio dohvaćati s takvom nemani.

Na župniku je dakle da kaže svoju, mišljahu neki, kad je posrijedi neman koja nije od ovoga svijeta.

U dvoranu uđe gospodin Diderich.

Svi ustadoše puni poštovanja, a starac s Björklanda morade izići s onim što mu je na srcu.

Župnik ih pozva da posjedaju, a sam im stojeći poče govoriti Božje riječi o kaznama i o šibi, krotkoj i pobožnoj predanosti i strpljivosti u nevolji.

I posljednja mrva hrabrosti nestade u srcu većine pri pomisli na »nevolju« koja ih na po vratku može zaskočiti u tami.

Poslije župnikovih riječi samo se još škrtome starcu s Björklanda nije govor uzeo. Jedini je on prozborio i zatražio da se izvrši osveta nad onom nemani, osveta za ovce i za valjanu junicu koju mu je zvijer raznijela u pregratku u staji. I dođe na misao koju nitko od sakupljenih nije mogao iznijeti.

Kašljucnu i spusti i glavu što je mogao dublje, jer je znao kakav će dojam izazvati svojim prijedlogom: ako i Svevišnji zakrati te ih ne usliša, onda nema druge nego pokušati neće li đavo i njegovi pomoćnici na zemlji moći ono što drugi ne mogu.

Kašljucnu još jednom i pročisti grlo: nema li nikakva izlaza, onda im se valja propitati u Björndalu može li im odande tkogod priskočiti u pomoć.

Neki podigoše glavu, kušajući da se prikažu srditi, drugi se još više pognuše i poklopiše, kao da se ne usuđuju nikome u oči pogledati.

Kao težak teret tištio je taj čas ukočene šije sakupljenih seljaka. Zar da oni koji su u svemu veći i bolji negoli brđani u Björndalu — zar da oni koji su u svemu ispred njih, sada od te bagre mole pomoć?

No riječ je izrečena, te bijaše kao da sva prsa lakše dišu. Ono najgore preturilo se preko glave, sada kad se jednom izreklo. Nitko se nije usudio da štogod prigovori. Ali tko da krene na sjever?

Ne bijaše posrijedi to hoće li onamo poslati kakva slugu ili koga drugog, zato što ona čeljad previše diže nos. Da brđani napinju nos i da se prkonje, moglo se lako vidjeti kad bi se ta bagra prevezla cestom ili kad bi se, sasvim izrijetka, tkogod od nje pojavio na crkvenim vratima.

Šumovita, tamna gora dijelila naselja u ravnici od skupine majura u Björndalu — gora puna šume mrčave u koju se od pamtivijeka nije usudilo zaći nijedno kršteno čeljade iz ovoga kraja. Put u Björndal vodi upravo kroz tu šumu — a tko zna što je iza nje? Po svoj prilici opet šuma, a možda se i s medvjedom sukobiš nasred puta. A i ljudi što su tako oholi i ukočeni kad siđu u dolinu, možda su još i divljiji negoli sam medvjed, kad čovjek zađe na njihovo područje. Odvajkada su ljudi u dolini prezirno i ružno govorili o gorštacima na sjeveru, te se sada boje vlastitih riječi.

Nitko nije pomišljao da će baš on morati na put. Nitko se nije usudio da spomene čije ime. No — jednome je valjalo na put, nema tu druge.

Tada se gospodin Diderich iskazao kao pravi otac župe: je li tkogod hoćak da ga poveze, on je spreman da odmah sutra krene.

Ostade na onome koji je došao s prijedlogom, da on upregne, te starcu s Björklanda ne bijaše ni kud ni kamo — morade kazati da je sporazuman.

Od davnine je ravni kraj bio obrađena zemlja sa stalnim žiteljstvom.

Šume su sve dalje i dalje potiskivane na istok i zapad. Najprije bi se u šumu utisnuli proplanci s ispašom i branjevinom, zatim majuri, a najposlije bi zaredala široka polja.

Samo uz potoke i duž ograda, što su odvajale majur od majura, stajalo lisnato drveće i podsjećalo da se tu nekoć šuma prostirala.

Ali šuma — prava, golema šuma što bruji i pjeva — ta se pružala u daljini, mogao si je samo nazrijeti iza svih polja na istoku i na zapadu. Površine u dalekoj šumi što su pripadale pojedinim imanjima bijahu samo za kućne potrebe, za malo građe, moradne li se gdjegod zamijeniti koja greda ili brvno, i za ogrjev.

U staro doba te šume u unutrašnjosti, daleko od mora, nisu imale nikakve vrijednosti. U prostranoj zaravni živjeli seljaci te obrađivali svoja polja, kosili livade i uzgajali stoku. Nije im bilo u glavi da švrljaju po šumama, nisu se brinuli za lov, nego su obarali i krčili, i tako se obrađena zemlja protezala preko šumskoga tla na istok i zapad, a prema jugu redalo se naselje za naseljem.

No, ima još jedan smjer, a to je sjever. Ravnici na sjeveru šuma je kanda postojala od iskona. Tamna i golema pjevala je svoju staru pjesmu povrh gorskih vrhunaca i kosina u beskraj prema sjeveru.

Šumskih divova i vila i svakojakih duhova bijaše u njoj, ondje su oni nastan imali. Ljudima u ravnici ta je šuma na sjeveru služila da njome djecu plaše. Nije stoga nikakvo čudo što su djeca rasla u vjerovanju da se sve zlo ovoga svijeta sleglo u onu šumu i da odande vreba. Nešto je istine bilo u tome strašenju, ne bijaše šuma prazno plašilo. Je li medvjed stigao u krvav pohod naseljima, znalo se da se spustio iz šuma na sjeveru. Jesu li se naokolo pojavili vukovi u čoporima što lutaju, kako je to bivalo u staro vrijeme, znalo se da su se doklatili iz šuma i gora. Je li orao zakružio nad pašom i ugrabio janje ili drugo blašče sitnog zuba, bilo je jasno da je doletio sa sjevera. Je li se jastreb krvožedno ustremio na perad, mogao si biti siguran da je odande došao. Je li se došuljala lisica da ukrade najdeblju gusku, i njezin je trag upućivao na sjever. Kad bi s jeseni uždio vjetar i zimi zahuktao brijući nad putovima i golim poljima, bio bi to onaj najgori — sjevernjak. Svako je zlo dolazilo sa sjevera, iz šuma.

Ljudi različiti, pa ako se seljani iz doline nisu usuđivali u šumu, ipak čovjek kroči posvuda, pa je tako bilo stanovnika i u šumama na sjeveru. Možda su došli daleko sa sjevera, možda s istoka ili zapada — nitko to u ravnici nije znao, a niti je itko umio reći kada se to zlo zbilo. Zacijelo je odonda prošlo mnogo i mnogo ljudskih vjekova.

Prolazila vremena, a gore na sjeveru nikla skupina majura, i brđani se pokazivali na cestama u ravnici. Između ljudi iz šuma i župljana iz ravnoga kraja nije bilo dodira, nisu se jedni drugima približavali. Nikad jedni s drugima nisu riječi izmijenili. Ponosno su seljani s ravnice, pripoljci, prolazili pokraj »šumske čeljadi«, kad bi se susreli, nazivali ih grmaljima i malne ološem, i nisu voljeli da se noću na njih namjere.

Kako su godine odmicale, seljacima se valjalo privikavati na to da na svojim putovima sve češće susreću ljude sa sjevera. Nekoć su ovi, sva je prilika, imali put zapadno kroza šume, prema drugim naseljima, ali je taj zaboravljen kad se načinio bolji, prema jugu. Dolazili su sa svojom robom, s kožom i s ostalim što su na jugu prodavali. Događalo se da su trgovali u južnijim naseljima, ali nikad u tima najbližim, u ravnici. Plaćali su u gotovu, i nikad nije bilo nikakve nevolje ni zla. Među njima bijaše stasitih i oholih, što su s visoka gledali na seljake, pa su onda i ovi njih mjerili prijekim okom.

Silazili brđani u dolinu, i što su, malo-pomalo, dolazili sve više u dodir sa žiteljima u ravnici, to se među seljacima saznavalo sad ovo, sad ono o životu gore na sjeveru. I premda ih seljaci nisu više nazivali grmaljima, ipak su ih i dalje prezirali. Bijahu brđani »svijet iz šume«, čeljad koja se malo cijenila, baš kô i sama šuma. Jedva da su ih smatrali kršćanima, a pripisivahu im čarolije, divljaštvo i krvave tučnjave.

II

Sutradan poslije sastanka u župnome dvoru, putem se kraj Borglanda provezoše dvojica ljudi u kolima u koja bijaše upregnut jedan konj. Prođoše onuda i zaokrenuše na sjeverozapad oko strašnog ponora u Djevičanskoj dolini, ispod crnih vrleti, pa usmjeriše put šuma što okružuju majure u Björndalu.

Starac s Björklanda ljuto se pokajao i od srca se ponadao da će se i župnik predomisliti. Ali u župni dvor u sam osvit stigao glas iz Böa, župi na istoku, da je medvjed preko noći ondje pustošio. Župnik se baš ražestio i samo navaljivao da im valja tjerati što god konj može brže. Bijaše on skorašnji u toj župi, pa iako je dobrano znao kakvo je mišljenje o Björndalu i ondješnjim ljudima, nije strah njime ovladao kao što je ušao u kosti njegovim župljanima. No za sve vožnje nisu njih dvojica, župnik i starac s Björklanda, izmijenili ni jedne riječi, a kad su prolazili ispod vrleti duž Djevičanske doline, bijahu, štono riječ, uvukli dušu u se.

Dolje u dubini imahu nastan zamamne djevice što propast donose, i za tamnih večeri dopirahu odande zvuci kao da su sa struna i kao da se nekakav poj čuje. Ljudi koji su se uvečer usudili na onaj put, nikad se poslije nisu vidjeli. Na vrletima s druge strane puta boravile vile i gorski duhovi, i sablasno je bučilo ondje u noćno doba. Šumoviti greben prema Björndalu bio mračan, s golemim drvećem što je šumjelo prigušeno i nekako prijeteći. Tamo gdje se svijetljelo u šumi i kuda se nesmetano moglo gledati na björndalske majure, ondje gdje se put preko brijega počinje strmo spuštati, zaustaviše konja.

Župnik uzvi obrvama, a isto ih tako podiže i starac s Björklanda: blijedo jesenje sunce prosulo svoju svjetlost po tako lijepu selu da je istog časa iščezlo sve zlo i sav mrak što se pripisivao ljudima odande.

Župnik se nakašlja, dok je starac iza njega šutio.

Povezoše se dalje, nizbrdo, i zaokrenuše na prvi seoski dvor u naselju — na Hamarrbö.

Svima je starijim sinovima na tom posjedu od pamtivjeka bilo ime Örnulf, ali su ih zvali samo Örn, to jest Orao.

Uvijek ih bijahu dvojica s tim imenom, ponekad i trojica, a bivalo je već da su se i četvorica zvala Örn u isto vrijeme.

Dvojica ljudi što su se dovezli s juga vidješe na dvorištu govedaricu, i ova u kuću odnese glas o njihovu dolasku.

Dok su čekali, župnik se i starac ogledaše po majuru. Promatrahu tamne brvnare kojima krovovi bijahu obrasli obilnom travom, gledahu na šumu iza njih i na vrletne grebene što se u svojoj modrini divlje propinju prema nebu, u teškoj prijetnji, kao da će jednom pod sobom smrviti sav seoski dvor i sav život na njemu.

Najstariji Örn iziđe u pristrešje i zastade — bješe to starac što se poštapao.

Župnik mu mahne da priđe bliže, ali starina Örn na Hamarrböu ustobočio se u svome pristrešju, i ne maknu ni štapom ni nogom, nego samo istisnu:

— Gle, gle, župnik se dovezao.

Župnik malko nabra čelo, ali odmah kaza zašto dolazi. — Ah, tako, lovac medvjeda — dočeka kratko starina i pokaza preko selišta, ravno prema sjeveru: — Stari Björndal.

Župnik pogleda onamo kamo je starac upro štapom. Onamo na sjeveru, šumi na okrajku, visoko nad zaseokom, uzdizali se dvori s mnogim velikim zgradama, tamnim kao i sama šuma, a na njima tek tu i tamo odblijesak sunčane zrake na prozorskim staklima.

Župnik i starac s Björklanda već su čuli o tim dvorima što se zovu Stari Björndal, i slutili su da je tu nešto neobično posrijedi.

Odande su dolazili kršni, stasiti ljudi što su s visoka gledali svakoga; ondje su u kola uprezali crne, vatrene konje, koji su sve druge prestizali putem.

Nešto je izvanredno bilo u njima, nešto veličajno što su žitelji u ravnici mislili da pristaje samo najvećima među njihovim ljudima — a nikako »svijetu iz šume«.

Glasovi što su se pronosili o ubijanju, o krvavim tučnjavama i nasiljima, zahvaćali su i ljude s Björndala: i o njima se tako kazivalo.

No sve je to začudo splasnulo sada kad su vidjeli kako gore stoje dvori, čvrsti i sigurni kao nikoji drugi što ih znaju. Možda je

njima dvojici prošlo glavom kako ljudi ozgor mogu imati i pravo da se onako drže.

Župniku i njegovu pratiocu u isti se čas objasni kako je zapravo neznatan taj njihov posao oko medvjeda, i obojica se postidješe zbog klevetanja koje su slušali i dalje pronosili.

I upravo zato što se osjetio postiđenim, župnik se opet obrati starini Örnu te ga upita ima li gdjegod na drugoj strani kakav lovac medvjeda.

— E — otegnu starac — stranci treba da se obrate gore. Dvoje je župnik uočio u tom odgovoru: prvo — njega, župnika, naziva strancem, a drugo — to mu je onda kao neki zakon da se strancima valja pokazati na Starom Björndalu.

Nema tu više što da se govori. Župnik i njegov pratilac pozdraviše se sa starcem te krenuše dalje nizbrdo.

U zaravni bijaše više majura nego što mišljahu. Bijahu doduše maleni, ali se imanje redalo za imanjem, s kućama, stokom i ljudma, što su začuđeno gledali u župnika i njegova pratioca.

Tu dakle po putovima ne švrljaju medvjedi, i nije naselje samo pusta tamna šuma. Ima tu oranica i livada između svijetlih brezika, a drveće, puno brsta, ubavo se uzdiže oko kuća.

I župniku se misao zavrže u glavi.

Prisjeti se kako je čuo da je neki svećenik, jedan od njegovih prethodnika, korio ljude iz šume i govorio im kako ne priliči kršćaninu da nosi oružje u hram Gospodnji, te odonda brđani nisu ni dolazili u crkvu, osim kad posrijedi bijaše krštenje, ukop ili

vjenčanje.

No brzo mu se stiša gnjev u srcu. Gle, zamjera ljudima što nose oružje, a sam eto ide da u njih moli oružanu pomoć. Kad je upravo mislio da gore na dvorima može uzeti zapovjedničko držanje, eto osjeća kako mu izmiče tlo ispod nogu.

Put kroza zaselak bijaše dulji nego što su mislili — a mučan uspon uza stranu kamo su namjerili.

Obojica se čudila kad bijahu poviše i kad prolažahu između oranica i livada. Ljetina je doduše davno bila spremljena pod krov, ali su im strništa pokazivala gdje je stajalo žito i lan i gdje su se livade talasale za ljetnih dana.

Došli su dakle među ratare i kršćane.

Možda su se najviše začudili kad je konj stao na dvorištu, na kraju njihova puta. Dvorište nije bilo veliko i prostrano kao u

kasnija vremena, ali ipak veće od običnog u ono doba, a mnoge čvrste zgrade sa širokim zidovima bacahu po njem svoje goleme sjene.

Tišina vladala na majuru, sve bilo nekako neobično, pusto i tiho. Zacijelo je družina sjedila za objedom, pa stoga nigdje nikoga na nogama.

No i tihi dvori imaju oči koje vide, i tako u pristrešje iziđe neki mladić. Bješe to sasvim plava pojava, s plavom kosom što je na suncu sva izblijedjela, i s lijepim svijetlim licem; oči mu pak neobično plave i oštre.

Gospodin Diderich pogleda iznenađen.

Mnogo je on putovao, u mnogim krajevima bio i mnoge je i različite ljude vidio na svome putu.

Taj mladić s gipkim, mekim hodom, vitkim stasom i lijepom uzdignutom glavom podsjećao je župnika na ugledne ljude s kojima se susretao — na vrlo ugledne ljude.

Oči ga nisu varale, u prostaka nije takav izgled.

Momak ga gledao nekako plašljivo, ispitivački. Župnik mu mahne da priđe. Uvijek je tako činio. Nikad nije silazio kad se vozio između majura, osim gdje je smrt u kući. Ljudi prilažahu tamo gdje on sjedi, i stajahu puni poštovanja. Samo na velikom Borglandu, starome gospodskom sijelu u ravnici, koračao je ponizno i smiješeći se.

Mladić priđe, a župnik mu reče kako želi govoriti s njegovim ocem.

— Zacijelo si gospodarev sin? — dometnu župnik. Momak kaza da jest, te se vrati u kuću da zovne oca. Ubrzo eto ga opet, ali dođe sam: otac veli da gospodin izvoli unutra.

Gospodin Diderich pocrvenje od ljutine:

— Ja sam župnik i želim govoriti s tvojim ocem, ako mu hoćeš poručiti — dočeka župnik. — I kaži mu da mi se žuri.

Momak i opet uđe u kuću, ali ponovno iziđe sam: otac poručuje da je župnik dobro došao, neka samo uđe. Bijaše uboda u tim riječima.

Župnik visoko uzvi obrvama, a kutovi mu se usana zategnuše kad je sišao i kad je velikim koracima za momkom prešao preko dvorišta te ušao u kuću. Starac s Björklanda, začuđen, krenu za njim.

III

Župnik i njegov pratilac uđoše u tamno predsoblje s vratima na obje strane. Momak prođe kroz prostoriju iza desnih vrata te uđe u sobu do nje, a župnik i starac za njim.

Tu se župniku promijeni izraz na licu. Ne bijaše baš malena soba u koju su ušli. Jaki su stupovi nosili niski strop, a i zidne grede bijahu pogoleme. Na dugom zidu prema jugu bio širok, onizak prozor s malim, mutnim oknima, kroz koja je baš upadalo nešto zlaćana sunčanog sjaja. Na zabatnom zidu na zapad, a u sjevernom kutu, izbočio se vjetrobran pred jednim vratima, dok je u južnom kutu bio isti onakav prozor kao na zidu u pramčioku. Taj prozor na zapad bijaše otvoren, te je danje svjetlo koso padalo po stolu što je ondje stajao. Na stolu ležala biblija i neka druga knjiga, s

tintarnicom i sa zašiljenim perima.

Župnik još jednom morade u sebi priznati kako nije došao među grmalje. U ono doba još nije bilo mnogo seoskih dvorova gdje se čitala biblija i gdje su znali pisati.

Sve pokuće u sobi čvrsto i teško, i majstorski izrađeno. Po zidovima, gore u polutami ispod tavaničkih greda, i na samom stropu, hladno se svjetlucalo oružje.

Župnik i björklandski starac samo se nijemo pogledaše. Otvoriše se vrata, i neki čovjek uđe u sobu. Koliko su vidjeli po momku i mogli prosuditi, taj mu čovjek očito bijaše otac. No nije bio onako svijetle puti i kose, a lice u njega kruto, kao da je od željeza. Ono kao da se kroz mnogo pokoljenja vježbalo da ne pokazuje nikakva čuvstva — ni tuge ni radosti.

Stroge riječi što župniku bijahu navrh jezika kad je ovamo došao, ostadoše neizgovorene.

— Tu su sjedala — kratko će čovjek, te sjedne uza zid, kamo ga sunce s prozora nije dosezalo.

Župnik nije mislio da će mu posao biti tako težak. Sve mu misli zastadoše pred tim čovjekom što sjedi uza zid, sve mu riječi zapeše u grlu.

Oblak zasjeni sunce, soba potamnje. Župnikova zadaća ne postade time ništa lakša. Tu, u toj velikoj polumračnoj sobi, bijaše mu kao da je negdje u tuđini. No, valjalo je jednom progovoriti, pa kad se malo snašao, riječi mu lijepo potekoše sustižuči jedna drugu, te se sastaviše u izvješće o tome što se zbilo u ravnici, a ne izostade ni posjet na Hamarrböu ni to kako ih je starac odande uputio ovamo.

Sada se eto uzdaju u njega i u žitelje tu na sjeveru, mole da im se priskoči u pomoć protiv strašne nemani što hara i pustoši.

Torgeir se zvao čovjek na Björndalu koji je sjedio tako nijemo uza zid pred župnikom — nijemo, jer velečasnom na sve njegove riječi ne uzvrati ni bijele ni crne.

Tako župniku ne bi druge nego proslijediti gdje je stao: kazivaše kako kršćanin mora pomoći kršćaninu u nevolji i kako se može dogoditi da im se ljudi iz ravnice oduže kad pritisne

zlogodina, ili pak u kojoj drugoj prilici.

Tada Torgeir Björndal polako podiže pogled prema župniku: — Ne treba da me opominjete na kršćansku dužnost, a mi odavde još nismo od ljudi u ravnici tražili pomoć ni u zlogodini niti ikojom drugom prilikom. Mi ćemo se i dalje snalazit kako znamo i umijemo i kako nam je ljudska i muška dužnost.

Župnik ustade i čovjeku kaza da će dobiti nagradu za svoj trud, ako dođe. Župnik sâm bijaše škrt u svemu što je od vrijednosti, a takvi bijahu i svi drugi u ravnici. Zato je to u njegovim očima bila zamamna ponuda.

Ustade i Torgeir Björndal te priđe prozoru, kao da će pogledati van; ali staklo mutno i debelo, samo svjetlost propušta, a ne možeš kroza nj gledati.

Nato se sasvim okrene župniku te će odmjereno:

— I sami imamo medvjeda s kojima nam se valja biti, ovdje na sjeveru, pa nam ne treba dolje na jug za njima.

Župnik sad odbaci uznositost i dostojanstvenost te udari ravno i pošteno — zamoli pomoć u Božje ime.

I uze bez ikakva dometanja kazivati kako su sami pokušali da ubiju onu neman, ali nisu uspjeli, nego im se po zlu okrenulo; ne zaboravi spomenuti kako je to snažan i krvoločan medvjed, sa

zelenim sjajem u očima a lisast s jedne strane — tako golema i strašna zvijer da su ljudi naprosto izludjeli od straha.

Torgeir se bijaše opet zagledao prema prozoru, ali kad je župnik spomenuo kako je medvjed lisast s jedne strane, odjednom se okrenu te uprije oči u župnika.

Gospodin Diderich ustuknu za dobar korak, jer onaj pogled bijaše kô udarac modrim čelikom.

Dugo je Torgeir Björndal stajao tako, a onda svrnu pogled preko župnika na sjeverni zid. Ondje je visjela puška za lov na medvjede, duga i opasna — rđi na njoj ni traga. Najposlije se tiho okrene te se dugo zagleda kroz otvoreni prozor na zapadnoj strani.

Sunce prosjalo po padini blijedim jesenskim sjajem.

Nestade oštrine u domaćinovu pogledu, lice mu opet postade željezno — nikakva na njemu znaka što bi odavao misli. Torgeir Björndal ponovno sjede kraj južnog prozora, gdje se sunce i opet zlatilo na staklima, uprije se laktima o koljena pa se podnimi objema, položivši podbradak na šake.

Sjede i župnik. Nije se usuđivao dalje govoriti, samo se čudio i u mislima pretitravao nije li štogod izrekao što bi domaćina moglo ozlojediti.

Torgeir Björndal još se nije maknuo, ali mu se micahu vilice i usta, te najposlije prozbori. Bijaše kao da samome sebi govori slažući misli i riječi. Glas mu bio dubok i hrapav:

— Moj djed, očev mi otac, promijenio svijetom...

Toliko domaćin, pa stade, a župnik ga u čudu pogleda, dok je starac s Björklanda iskosio oči prema vratima, da vidi jesu li mu leđa slobodna.

— ...poginuo od medvjeda — nastavi Torgeir.

Župnik poče razabirati i napeto uprije pogled u domaćina. I starac s Björklanda naže se naprijed i uze slušati otvorenih usta.

— I otac mi je tako umro, medvjed ga ubio — proslijedi domaćin.

Starcu s Björklanda ote se dubok uzdah, a župnik uvuče dušu u se.

— Imao sam brata — opet će Torgeir. — I on je nastradao od medvjeda i poslije umro.

Tu je Torgeir dugo šutio. Župnik sjedio kao skamenjen, a starac iza njega rasklopio usta te izvalio oči, široko otvorene i tako

Torgeir nastavi još tišim glasom:

— Imao sam tri sina. Sad ih imam dvojicu. Najstariji mi lani pošao na medvjeda. Bijaše još mlađahan, i ja mu rekoh ne idi, ali on navro te otišao, i evo se još nije vratio, nema ga.

Domaćin govorio na opočinke, duge stanke bijahu među tim riječima, a posljednje mu dvije bile poput daška. To što je domaćin pripovijedao zvučalo župniku i njegovu pratiocu kao kakva bajka, iz dalekoga nekog vremena, iz dalekoga nekog svijeta.

Malo se uspravi čovjek koji je sjedio pred njima dvojicom, te i opet okrenu lice prema otvorenom prozoru:

— Moj ih je djed — produži — ubio sedamnaest; s posljednjim je i on otišao.

Dugo je šutio, a onda će polako:

— Tome je medvjedu bila svijetla šara sa strane, baš kô u lisasta konja...

Župnik visoko uzvi obrvama, ruke mu malo zadrhtaše. Starac za njim ovjesio donju usnu i zaslinio u bradu; koljena mu se lako tresla.

Torgeir nastavi, ali tako tiho da mu se glas jedva čuo: — I moj ih je otac ubio sedamnaest. Posljednji je njega usmrtio, a imaše taj svijetlu prugu na boku, baš kô lisast konj.

Zapucketa sjedalo pod starcem s Björklanda, a župnik gotovo zaboravio disati.

— Imamo ovdje dvije takve medvjeđe kože: i na jednoj i na drugoj nosili smo mrtva tijela kući.

Sunce zađe upravo kad je domaćin izrekao posljednje riječi. Tama ispuni prostor jezom.

Torgeir ustade i pogleda prema prozoru. Riječi mu sad bijahu tvrde:

— Ja sam ih šesnaest ubio. Nisam kanio više loviti. No ako je taj vaš lisast sa strane, onda je od onih što su mi ubili oca i djeda, pa mi stoga nije druge, valja mi na nj. Na izmaku je s medvjedima, dolje u vas, sve mi se čini, a možda je i meni kraj...

Tu je župnik htio progovoriti, ali nije smogao ni jedne riječi. Nije bio spreman za takvo što, nije mislio da će razgovor tako krenuti.

Torgeir im kaza da mogu kući. On će, veli, za njima. Ako im je s voljom da štogod prezalogaje prije polaska, neka samo izvole, ima jela.

No župnik i starac ustadoše i tiho iziđoše. Poslije onoga što su čuli nisu na jelo pomišljali. Krenuše natrag i ni riječi putem ne izmijeniše.

Sutradan eto ti rano nekog čovjeka sa sjevera u župni dvor. Poput kakve jake životinje išao je mekim, sigurnim korakom, dugonog kô sjeverni jelen. Pleća mu široka, držanje uspravno, glava uzdignuta, a na njoj tijesno ustaknuta kapa, sa zaslonom protiv sunca. Kaput mu kratak i uzak, a pod njim prsnik od učinjene kože. Hlače mu odmah ispod koljena stegnute do listova, na kojima su kožni ovijači pritegnuti remenjem, a cipele mu meko uz nogu priljubljene. O jednom mu ramenu visi torba na kaišu, o drugome puška. S desne za pojas kratak, širok nož u koricama, a na uzici vodi dva sivkasta psa.

Sve na njemu na lovačku, sve kao saliveno, ali na svemu tragovi od mnogog obilaženja šumama i vrletima. Ne bijaše baš za svečane zgode ta odjeća, ali mu se zato na zapešćima i na vratu sjala košulja tako bijela kako je samo sunce može obijeliti, a puceta, sprijeda na prsniku, poput srebra.

Bješe to Torgeir Björndal.

Župnik se silno začudi te upita dolazi li to sam.

— Nisam sam — odgovori Torgeir. — Imam sa sobom pušku i pse.

Lice mu bilo željezno, a glas takav da župnik više nije smogao riječi.

Torgeir htjede samo znati je li župnik još štogod čuo o medvjedu poslije preksinoćne pohare u Böu. No župnik nije ništa više znao.

Utom Torgeir krenu, a župnik ostade gledajući za njim. Dugo ga je još pratio pogledom.

Poslije one mòre i silnog straha župljani odahnuše, osjetiše neku sigurnost. Od majura do majura pronese se župom vijest o lovcu koji je krenuo na medvjeda. Ona dvojica koja su išla po njega nisu ništa pripovijedali o tome što su čuli i vidjeli. Ipak je starcu s Björklanda prešlo preko usta toliko da je narod razabrao kako su s tim medvjedom đavolji prsti posrijedi. Što je strijelac sam krenuo, bijaše hrabrost koje nitko nije poimao, pa su stoga uzimali da je i tu nekakva čarolija.

Stare žene u suknjama i stare žene što ih nazivaju muškarcima, nadugo i naširoko raspredahu po sobama i zakucima, sve domećući riječ na riječ. Preklapahu o sinoćnoj zažari na nebu i o krvavome maču, o zelenom sjaju što medvjedu u očima sijeva — a zelene su mu oči od otrova i čarolija — pripovijedahu o tome kako je neman lisa sa strane, a ta joj opet biljega odonda kad je đavo u nju ušao, zucahu o lovcu koji je sam krenuo u lov zato što u torbi ima neku čaroliju i što gađa nekakvom vražjom puškom nabijajući je posvećenim srebrom.

IV

Dobrano na istok od Böa protežu se šume što pripadaju drugim općinama, a golema su to prostranstva s divljim raslinstvom.

Daleko iza uzvisina i grebena ruši se strmenita padina prema rijeci što se pjeni u onoj dubini brzajući u nedogled. Stara, tršava šuma čvrsto se ukorijenila u rasjekline i pukotine, te svojim čupavim brstom skriva pogledu rijeku i ponor.

Onoga dana kad je Torgeir Björndal krenuo na medvjeda, nije šuma tamo na istoku, na padini, bila drukčija nego u sve ostale dane. Teški tetrebovi bezbrižno gazili vrištinom i zobali plodove ljeta, borovke, brusnice i crne borovnice — bobe modre, crvene i crne. Oštri papci teških sjevernih jelena urezali duboke tragove u mahovini. Visoko gore, na blijedom jesenskom nebu, kružio orao ploveći raširenih krila, a po svim šumama sunce razlilo svoje meko, bijelo svjetlo.

Nije li to negdje šišarica pala s jele?

Zalepetaše krila, šušnu tetrijeb uzdigavši se, pa ko strijela sunu nad ponorom i nestade.

Nije li to negdje zapucketala suha grana?

Tamo nad vrisištem i mahovinom kliznu uglata sjena što se tromo pomicala prema klisurama nad ponorom. Za sjenom se teško gegala neka golema, tamna zvijer i tiho se valjala naprijed, sve stajući tamo gdje bi sjena odmakla. Bješe to medvjed, zvijer golema, ali ukočena od starosti i mršavosti. Glava mu klimala na tanku, čupavu vratu, čeljusti mu napol razjapljene, njuška njuši naprijed isturena, a uši osluškuju huku s rijeke. Ide i gnječi bobe, gazi grmlje vrijeska i za teškim šapama ostavlja široke tragove.

Je li gdjegod vjeverica skočila s grane na granu?

U snažnu zamahu medvjed se okrenu, osluhnu spuštene glave, a sitne oči, što se iskre, uprije onamo kuda bijaše došao.

Lako tapkanje životinja što brijegom jure, usopljeno dahtanje, a zatim bijesan škamut i štektanje: lavež pasa prolomi tišinu.

Odakle tu taj stari medvjed, odakle ta bijesna zvijer što se propela sred proplanka te udara oko sebe? Šape mu se okreću poput

mlinskog kola Pod slapom što huči. Psi štekću i laju, odskaču daleko nazad i opet navaljuju, kostriješe se i bijesno reže, a sve nadglašava promuklo mumljanje iz zapjenjenih medvjeđih ralja.

Je li to grom prasnuo?

Jedan od pasa uspje da zarije zube duboko medvjedu u bedro, ali ga smjeri teška šapa. Poput grančice proletje pas zrakom i ostade ležeći nekoliko hvati odande, u šumi iz koje bijaše došao: tijelo mu bilo razdrto, crijeva pokuljala iz utrobe.

Drugi pas, kad ostade sam, načas zasta zbunjen, a medvjed se povuče dva-tri koraka prema padini. No pas opet udari u štektanje. Sad medvjedu kretnje postadoše mirnije. Vrebajući upilji zvijer pogled u svoga bijesnog neprijatelja, i svaki put kada bi se pas usudio prikučiti na dohvat, zamahnula bi tako snažno da bi tim udarcem i vola ubila; no pas bi izmaknuo munjevito brzo.

Tako se ponavljalo korak za korakom prema padini, a onda se opet razliježe prasak poput groma.

Medvjed ponovno zamahnu, ali mu šapa ne pogodi psa po sredini tijela, nego samo strugnu po dužini, i to bijaše dosta: u visoku luku prozuja pas zrakom prema ponoru.

Medvjed se začuđeno obazre oko sebe. Je li gotovo s tom mukom? Ne, nije, dobro pamti iz mladih dana. Jednom prije namjerio se na takve pse. Bijaše to onda kad mu je prasak bolno zasvrdlao u slabini. Sada mu valja dočekati najopasniju od svih životinja — čovjeka sa sjevera, ozgo s Björndala.

Gipko poput risa šćućuri se medvjed i kliznu prema padini. Ne, provalija vodi samo na zaravan dolje, odakle nema nikakva puta, te on uspuza na rub nad njom, prebaci se preko bora što ga vjetar bijaše izvalio, pa se stisnu u neku uvalicu iza njega. Istog časa ukoči se poput štapa. Samo mu oči bijahu u pokretu, vrebajući: u

mješavini ludog straha i đavolske mržnje vrebahu i sijevaju ispod suhog borova stabla onamo odakle su psi došli.

A onda se pojavi čovjek. Ne s bukom i vikom kao oni sa zapada, iz ravnice. Ne! Pojavio se on sagnut i vrebajući kô lisica u česti i ris na grani: oči budne i napete, uši osluškuju, nos hvata miris.

Najopasnija životinja na svijetu.

Čovjek je zacijelo našao svoga psa tamo u šumi. Očima prelazi po tlu, široki tragovi medvjeđih šapa kazuju mu da je na pravom putu.

Dugo se zadržao na onome mjestu gdje je bješnjela borba sa psima, u ruci mu spremna duga i opasna cijev iz koje se prasak razliježe.

Medvjedu vatra gorjela u tijelu. Pasji ugriz u bedro počeo mu zavrtati u mesu, boli ga, te jedva mirno leži, a staro žiganje u slabini sve ga više glođe i peče. Medvjed se baš razbjesnio. Što hoće taj čovjek tu što sa sobom donosi sve nevolje i sav jad? Oh, kako ga unutri žeže i ujeda i kako ga pasji ugriz pali!

Čovjek prilazio sve bliže i bliže, budan i napet, bez ijednog glaska i šušnja. Eno promače dolje u prosjelinu gdje je medvjed najprije ostavio tragove, eno sad kliznu na zaravan, upravo podno mjesta gdje medvjed leži.

Bol u utrobi peče medvjeda kô živa vatra, sve više zavrće i steže, a pasji ugriz u bedru bridi i siječe kao da su još zubi u mesu — krv mu u tijelu udara, navire u mlazovima u glavu i šumi, i svijest mu oduzima. Bijesna mržnja jedini mu je nagon — u jednome jedinom divljem zamahu baca se dolje, skače na čovjeka što je na zaravni pod njim.

Torgeir Björndal stoji i gleda u dubinu pred sobom: nije li možda medvjed gdjegod dolje. Kao da ga je slutnja pokrenula, opazi gdje se medvjeđe tijelo ruši padinom, te u posljednji čas hitrom kretnjom uzmaknu za korak i to ga spasi — izmaknu, te se

medvjedova težina ne obori na nj. Ali gle nevolje: puška mu omače u ponor — gotov je...

Ne, još nije, jer je čovjek sa sjevera, ozgo s Björndala, možda opasan i bez puške.

A tako je i bilo: Torgeir Björndal, brži od medvjeda, malko se skupi te glavom sunu medvjedu u prsa, snažno pod grlo, i upevši ramena i leđa u čvrsto klupko snage, uprije lakte naprijed, a uto se oko njega sklopsiše medvjeđe šape.

Sve se zbilo u jednome jedinom dahu.

Nad glavom mu se prolomi strašna medvjeđa rika, a goleme pandže razdirahu mu leđa. Odjeća, meso i krv, sve se miješalo pod užasnim šapama. Torgeir međuto svinu ruku niz bok medvjedu, maši se noža, malo se oduprije zvijeri o prsa, privuče nož do visine gdje bi joj trebalo da bude srce, pa utisnu posjeklicu u trupinu i još njome zavrnu. Grčevit trzaj prođe tjelesinom, pandže se još dublje zarinuše Torgeiru u leđa, a onda izduši snaga strašne zvijeri, te medvjed i lovac padoše na tlo.

Kad se Torgeir probudio, razabra gdje leži s jednom rukom grčevito stisnutom nožu oko drška, a s drugom zarinutom medvjedu u rutavi vrat.

Oprezno pogleda u stranu, uz padinu. Je li još na životu ili se to budi poslije smrti?

Ipak — živ je, vidi gdje se povija zvečac, a sitni zvončići u pukotinama stoje onako kako ih je za života gledao, i njišu svoja svilena modra zvonca.

Živ je dakle, a medvjed mrtav leži.

Trpak mu smiješak prijeđe licem. Nije eto zaostao za ocem i djedom, valjan je kô i oni što bijahu. No odjednom ga podiđoše ledeni trnci: a je li to pravi medvjed?

Upe snagu, da ustane, ali mu leđa kao prebijena, a nepojmljiva mu hladnoća sve tijelo prožela. Ipak uspje da se malko okrene, tako te mogaše medvjedu zagledati bok. Ne, nije lisast. Zvjezdice mu sjevnuše pred očima.

Pokuša maknuti glavu, da zagleda s druge strane. Dugo još ostade ležeći te oćutje kako mu tijelo drhti od studeni i napetosti — dugo osta tako prije nego što se usudio da medvjedu pogleda drugu stranu.

Polako podiže glavu i sklopljenih vjeđa počeka časak, a onda pruži vrat i pažljivo otvori oči. Gledao je ne trepćući. Tu na boku bijaše na krznu lisa, baš kô u lisasta konja.

Steže ga u leđima od boli i hladnoće, sve mu tijelo kao od leda, a ipak upire pogled medvjeda u lisasti bok. Opori smiješak opet mu zaigra na ustima. Zatim sve prijeđe u rumen, u vatreno crvenilo i sjaj, a onda zapasa tama, noć mrknu...

Došepesa pas na tri noge — četvrta mu, prebijena, mlohava visi. Zlo se jadnik proveo u onom letu zrakom, ali je toliko njuškao i naokolo tragao padinom, dok nije pogodio kamo je htio. Najprije malo zalaja na medvjeđu tjelesinu, a onda udari u radostan škamut prema gospodara. No niti se miče medvjed niti gospodar.

Cvileći, kevćući i mašući repom šepao pas i obilazio u krugu, te se najposlije umiri i malo zastade, kao začuđen, a potom okrenu tužno zavijati — u šumu i u vječnost.

Sutradan u prosvit jadan pas šepao preko široke ravnice i, nestao gore prema sjeveru, na putu u Björndal.

Još istog dana dovezoše se sa sjevera dvojica sa psom; u kola bijaše upregnut crn konj. Pošto su se raspitali na župnom dvoru, krenuše put Böa. Onda utjeraše kola na dvorište.

Obojica na kolima bijahu još mladi momci — jedan tanak i suhonjav, svijetao kao ljetni dan, a drugi stariji, krupniji i tamniji u licu — obojica visoki i stasiti, obojica odvažni.

Ostaviše konje i kola na Böu, pa sa psom zađoše u šumu.

Kad se k večeru usutonilo, čeljad na Böu vidje gdje se momci vraćaju preko dalekih livada, odande s ispaše. Idu jedan za drugim i nešto teško nose. Najposlije eto ih na dvorište, oprezno spuštaju teret. Domaćin na Böu prilazi sav u strahu.

Na tlu leži medvjeđa koža, kroz šape provučena joj dva duga štapa za nošenje. Koža oskudno obrasla dlakom, kao da je od stara medvjeda, a na jednoj joj strani neobična, blijeda pjega. Na koži mrtvo tijelo lovca što je jučer iz Böa krenuo na medvjeda. Desnica mu zgrčena oko drška na kratku, široku nožu. I šaka i sječivo crni od krvi. Iz stisnute ljevice vire čuperci s medvjeđeg krzna. Na mrtvacu lice poput željeza, na ustima mu opor smiješak.

— U zao čas bijaše taj put — protisnu domaćin, tek da nešto kaže.

Momci ne uzvratiše ni jedne, samo oboriše pogled k zemlji pa u stranu. Domaćin im ponudi da jedu, a oni samo odmahnuše glavom.

Potom natovariše nosiljku na kola i, otklonivši svaku pomoć, krenuše put sjevera.

Jesu li župljani u ravnici poslije toga događaja drugim očima gledali ljude sa sjevera? Moglo bi se pomisliti da je tako, no ljudi nisu takvi — svakako ne u ravnici. Bijaše za njih sramota što je jedan jedini čovjek odande sa sjevera bio toliko hrabar i što je čak dao život da ubije tu neman u koju je đavo ušao.

Njegova hrabrost bijaše bruka po njih, a u jadnim i sitnim dušama postiđenost urađa mržnjom, pa su tako župljani u ravnici brzo zaboravili hrabrost te pustili da im u postiđenosti naviru iz usta pogrde i svako zlo, kojim se nabacivahu na one ljude i na sve što bijaše sa sjevera.

U novim naraštajima išla priča o tome i o drugim događajima iz Björndala i hrabre brđane pretvarala u opasne lovce i — ubojice.

V

Dani se nizali u godine, i mnogo je vremena minulo od onog događaja, u ravnici više nikakvih medvjeda ni pustošenja. Događalo se doduše ponekog ljeta da bi nestala ovca s paše, te bi se otkrio medvjeđi trag, no to je bivalo sasvim izrijetka, a sve rjeđe što su godine odmicale.

Tákalo se vrijeme i protjecalo, a ljudi sa sjevera sve se češće viđali po putovima u ravnici.

Bivalo je da bi i poneki župljanin s juga otišao gore na sjever, za službom, pa se od takvih saznavalo u ravnici štogod pouzdano o životu i ljudima u Björndalu. Tako su na jugu naučili da razlikuju s kojega su majura neki konji, a s kojega seoskog dvora pojedini ljudi.

Je li konj bio dorat zlatogrivac, znalo se da je s Hamarrböa; je li bio vatren vranac, crn kô gavran, župljanin pripoljac suspregnuo bi dah i širom rastvorio oči, jer je znao da je to zaprega sa Starog Björndala, a baš su crni konji bili najčešći.

Po svemu se razabiralo da stari Björndal neprestano ide unapredak i postaje sve bogatiji posjed. I to već bijaše razlogom da ljudi budu nazubni na one gore. Zavist je stara riječ, i dobro uspijeva u ljudi.

Čili vranci sve se češće viđali, jaki i teški kasali na jug i sjever putem kroz naselja u ravnici, i sigurno su išli sve do grada, jer bi prošlo po nekoliko dana prije nego što bi se vratili.

S tovarom su odlazili, a često se s tovarom i vraćali. Marljivi i posleni bijahu naočice ljudi u naseljima gore na sjeveru.

Župljani u ravnici čudili se što li to oni ozgo u grad voze, ali nisu mnogo saznali.

U ono vrijeme kad su se počele i kad su učestale vožnje u grad, na Starom Björndalu upravljala dva mlada momka — ona dvojica što su išli da traže oca u šumi na istok od Böa.

Obojica bijahu ozbiljni i valjani momci što su mladački zdušno i srčano prilazili svemu čega bi se poduhvatili.

Tore, stariji, mogaše doduše bolje posavjetovati i zapòvjediti ali ni mlađi mu brat, onaj lijepi i svjetlokosi mladić, koji se zvao Dag, nije za njim zaostajao u odlučnosti i pouzdanosti, otkako se sasvim zamomčio.

Tore bijaše visok i plećat momak — snažan kao da je od stijene odvaljen. Bio je on tamnoput i tamnije kose nego Dag, a oštra pogleda. »Živa slika očeva, puki otac« — kazivali ljudi.

I Dag bio čvrst i snažan, premda ne onako plećat, a k tomu još i gibak poput mačke i brz u svakome pokretu tijela. Bila u njega svijetla koža i kosa, a sasvim modre oči, u kojima se neprestano radost zrcalila.

Tako se lijep momak još nije vidio u ovom kraju, govorili starci i tvrdili da je najviše nalik na svog djeda.

Istina bila u glasovima što su doprli u ravnicu. Stari Björndal bijaše već u ono doba velik i znatan seoski dvor, pa s

gospodarenjem i s upravom dvojice mladića ne bi baš najbolje išlo da im nije bilo Örna na Hamarrböu, komu se za savjet obraćahu.

Uz njegovu su pomoć sretno prebrodili prve teške godine, a poslije se i sami snašli.

Odavno je bilo u običaju da se u grad dovezu poneka kola s finim kožama i drugom robom koja se dobro plaćala. Ostale proizvode od manje vrijednosti, iz šuma i s majura, slali su u bliža naselja, gdje je cijena bila niža, ali kamo je put bio kraći.

U gradu su s vremenom došli u vezu s velikom trgovačkom kućom koja se zvala Holder, a koja je trgovala i s gradovima u inozemstvu i mogla im platiti najvišu cijenu za sve što imahu dobro i valjano. Seljaci iz Björndala i dalje su trgovali s tom kućom, i nikad nisu bili prevareni.

Išlo tako godine i godine. A onda im rekoše u gradu da i drugo mogu prodavati ako im je s voljom, i da su dobro došli sa svime što žele u novac pretvoriti, a isto žele li kupiti što im treba.

I tako su odonda vozili u grad sve što imađahu za prodaju, a odande se vraćali s robom koja je njima trebala. Od onog je vremena sva trgovina iz Björndala išla onamo.

Jednoj velikoj trgovačkoj kući onih dana trebalo je mnogo šta od ljudi iz daleke unutrašnjosti, a i ona je njih mogla u mnogo čemu opskrbiti. Mogla je kupiti svega i svačega i dobro platiti, a od

vremena do vremena kazalo bi se seljacima što joj treba iz njihovih šuma i majura.

Björndalski su seljaci tako zarana znali mnogo i mnogo toga pretvoriti u lijep novac, prodati mnoge proizvode na koje drugi nisu pazili.

Jednog se dana Toreu Björndalu na putu u grad slomio kotač na kolima. Dogodilo se to u blizini majura Gistada, u drugoj općini, južno od župe u ravnici. Lijepo su ondje dočekali Torea, dali mu alat i pomogli da namjesti kotač, i tom je prilikom Tore zašao malo u razgovor s ljudima na onom posjedu. Od onog se vremena Tore često navraćao na Gistad kad bi onuda prolazio. Poslije nije nikad propuštao da se na putu u grad malo odmori na Gistadu. Navraćajući onamo sprijateljio se s jednom između kćeri na onom imanju pa se još iste zime njome i oženio. Proslavili su svadbu na Gistadu, slavlje potrajala nekoliko dana, kako bijaše red i običaj.

Kasnije tazbini s Gistada valjade na sjever, u Björndal, da roditelji vide kako je njihovoj kćeri. Poslije njihova posjeta zetu i kćeri pojačaše se glasovi što su po selima kružili o blagostanju na Björndalu. Roditelji nisu imali razloge da kriju kako im se kći dobro udala i usrećila.

Nakon nekog vremena dogodilo se da su braća s Björndala postali svojta nekim župljanima u ravnici, jer se druga kći s Gistada udala za nekog momka na posjed Böhle u onoj župi. I opet se slavila svadba na Gistadu, ali na slavlje nije došao nitko s Björndala. Svadba te kćeri slavila se u zimu poslije svadbe prve kćeri, a ova je u to doba upravo očekivala dijete, pa nije mogla putovati, i tako su svi na Björndalu ostali kod kuće.

Bijaše ta svadba o Božiću, a poslije su na Böhleu slavili doček mladenaca i svatova. Na tu je svečanost valjalo Dagu putovati, jer su iz mladoženjine kuće poručili na Björndal da svakako tkogod od svojte dođe na slavlje, a i mlada je nevjesta zamolila da ne izostanu sasvim sa te svečanosti što se priređuje njoj u čast.

Tako su Björndalci prvi put pozvani u kuću u onoj župi, i tako se Dag odvezao onamo. No, kasnije se ljuto pokajao, a imao je i zašto.

VI

Sve što bijaše od ugleda u župi, našlo se na svečanosti u Böhleu. Nije bilo vremešnih ljudi, nego sve odreda mladost, jer je svečanost i priređena za mladi svijet, s plesom i sviračima obilju bilo jela i pila, kako i jest u božićno doba, pa kad se ples započeo, momci već razvezali jezike, a pilo se i dalje, za plesa.

Uvelike se unoćalo kad se zbilo ono što je Dag kasnije požalio. Nikad nije plesao do svadbe na Gistadu, no nije mu trebalo mnogo da nauči. Lako je učio, imao dobar sluh, a bio gibak — riječju, kao stvoren za ples.

Na Böhleu je te večeri često plesao, igrao s mnogim djevojkama, pa se ubrzo pokazao kao jedan od najspretnijih. Nije svima bilo po ćudi što su djevojke tako često i rado plesale s tim šumskim momkom sa sjevera — čak su na nj bacale oko i onda kad bi plesale s drugima, a to je uspirilo zavist i raspretalo staru mržnju. Dogodilo se te je Dag otišao po neku djevojku što je sjedila sa svojim zaručnikom. Već je prije s njom igrao te večeri, ali je sada zaručnik rekao svojoj zaručnici da više ne pleše s Dagom, pa kad je ovaj prišao, djevojka ga odbila. Opazili to drugi koji bijahu u blizini, pa se nasmijali, a jedan između njih napomenu nešto kako djevojke hoće da plešu s mladićima koji se ne spotiču o vlastitu noge.

Dag je uzeo da se time smjera na nezgodu što se dogodila njegovu bratu na svadbi: kako Tore nije znao plesati, to mu se za plesa na Gistadu jednon omakla noga, te je pao.

Mnogi se nasmijaše kad je momak ono napomenuo, i Dag po tome razabra da su često spominjali nezgodu njegova brata te se izrugivali.

Nikad nije bio tako ukosit, tako bijesan kao u taj čas. I nije se toliko žestio zbog toga što je sam na nišanu, nego mu bijaše žao brata, i zato je u njemu sve uskipjelo: da su zbog onakve sitne nezgode čitavu godinu dana uzimali njegova brata na jezik — e, to ga je dovelo do bjesnila.

Dag prezirno omjeri momka koji je ono priklopio, te mu kaza kako ne smije da bude tako hitar na jeziku onaj koji se i sam trese na nogama.

Dagu glas žestoko drhtao, a oči mu zaiskrile kao da čelik sijeva.

Nitko se iz ravnice nije usudio još rječkati poslije toga. Razabrali su da se Dag ražestio, a strah od ljudi iz Björndala bijaše im se u kosti uvukao. Ono što se pričalo i što su sami pronosili o ljudima iz onog kraja, nije ih moglo nimalo osokoliti.

No pokraj mladića što je izrekao onu drskost sjedio neki momak iz druge općine, koji je došao u goste. Bješe to krupan jakota, momak snažan i silno plećat, sa šakama poput medvjeđih šapa.

Taj ustade tromo i važno te dobaci Dagu da se požuri, ako mu je želja otići zdrav i čitav.

Dag kratko uzvrati kako on sam odlučuje o tome hoće li otići ili ostati.

Bijaše očito da je strani momak navikao da odlučuje ondje odakle je došao. Lice mu pocrvenje od bijesa te golemom šakom zamahnu na udarac, kojim bi i vola oborio.

Dag izmače udarcu spretno poput vretice, te u isti mah zamahnu pesnicom i sad on udari.

Sve poustajalo te se sastavilo u krug — na pristojnu udaljenost, kako to strah određuje.

Prvi put eto vide rođenim očima: doista su srčani ti ljudi ozgo iz Björndala, a znaju se boriti. U krvi im je da se za život bore protiv nevremena, protiv zvijeri i ljudi. Borili su se tako kroz mnoga pokoljenja, pa naučili. Samo blijesak okom, i već uoče svaku opasnost, samo časak, i već je odluka tu — ne treba im vremena, brzi su poput munje.

Dag Björndal bijaše kô i sav njegov rod. Svom širinom leđa, svom duljinom ruke i svom snagom mladoga, divlje jakog tijela zamahnu na udarac, kojim tako brzo i žestoko smjeri stranca u podbradak da se izvrnuo na pod.

Ne bijaše slabić taj momak, nikako: brzo skoči na noge, ali tek što se osovio, već ga pogodi drugi udarac i obori opet na tlo — ali se sad momak opruži koliko je dug i širok, i tako ostade.

Oni što su stajali naokolo, ni glaska da puste od sebe. No kad vidješe da čovjek ne ustaje, a Dag kreće prema vratima, odjednom se trgoše. Kô bučna kakva bujica što se ruši i pada, provali i suknu sva mržnja na Björndalce što je u njima tinjala. Pogrde »Grmalj!«

»Ubojica!« prolomiše se zrakom, a udarci šakama i nogama zapljuštiše po Dagu.

Sve se to tako iznenada oborilo na nj da se malne srušio. A onda mu sijevnu nož pred očima i žestoko ga žignu sjeknuvši između čela i uha.

Uzmuti se Dagu krv i pogled, sve mu pocrvenje pred očima, kao da je sve očas ognjem planulo. Munjevito se brzo okrenu oko sebe i odbi gomilu, a rukama, kô čeličnim kliještima, uhvati prvoga koji mu bijaše na dohvatu, podiže ga uvis te njime pokosi sve što mu se ispriječilo na putu. Naposljetku ga kao kakvu vreću baci na pod i onda uzdignute glave čvrsto koraknu prema vratima. Sve se pred njim ugnulo ustranu.

Kad se našao vani, potraži konja te ga opremi, upreže ga u saonice i krenu. Nitko se više nije usudio da mu priđe.

Još se nije jutro zapoznalo kad je Dag po mraku doteturao u tamno predsoblje i spustio se na klupu kraj peći.

Tore se probudio na zveket praporaca te sa svijećom u ruci izišao u samoj košulji. Bijaše radoznao, hotijaše štogod čuti o svečanosti. No kad smotri brata gdje onakav sjedi, podiže svijeću i zagleda. A kad mu Dag okrenu lice, valjade mu brže stisnuti šaku, da mu posvjet ne ispadne iz ruke. Dagu lice osuto blijedim prošarama između krvavih mrlja, ruke mu cme od krvi, odjeća sva razdrta, sva u krpama.

Što se to zbilo?

Priđe bliže i stavi svijeću na rub zemljane peći. Prože ga drhtavica, njega, Torea, koji bijaše kao da je od brda Odvaljen: spopala ga tresavica, nešto — od studeni, a najviše od napetosti.

— Jesi li se to izvrnuo na putu? — upita napokon. Dag ustade. I on je drhtao.

Okrenu lice od svjetla i kaza da se izvrnuo. Vozio se, reče, tako žestoko te se noćas obistinilo, u jednoj se jedinoj noći zauvijek potvrdilo sve ono zlo koje se o njima pripovijeda dolje u nizini.

Toreu se stijesni oko srca. Dag onda iziđe s istinom nasrijedu te izniza bratu što je i kako je bilo.

Dok je pripovijedao, Tore mu se sasvim primaknuo. Teško se trzahu snažna ramena, pucketahu stisnute šake, rutave noge stajahu na podu, kao da su konjske noge ondje stale, zategle se na njima žile i tetive, titrali mišići kô u konja što ga ludo tjeraju.

— Nato pograbih jednoga između njih koji mi bijaše na dohvatu — naposljetku će Dag — pa njime očistih sve oko sebe. A onda iziđoh te krenuh kući.

Za posljednjih riječi Tore se odjednom umirio, nestalo napetosti, samo ga nešto prože, njime kanda prođe nešto kao zavist prema bratu.

Kad se jednom eto nàdâla zgoda da se zavrgne tučnjava i da se najposlije odmasti onima dolje za sve zlo kojim se na njih

nabacivahu, on je, gle, ležao kod kuće i hrkao, a na plavome, ljepuškastom bratu eto je ostalo da sam izvrši ono što su on i otac, i prije njih toliki drugi u rodu, od srca priželjkivali.

No sad — što je, tu je, a ruku na srce: obavljeno je valjano, te nije potrebe da se išta više i temeljitije uradi.

Opor smiješak javi se Toreu na ustima, zaiskriše mu se oči u kutovima. Brat brata pogleda zadovoljno.

— I nitko nije pojurio za tobom kad si izišao? — upita Tore. — Nitko! — odgovori Dag.

— A dosta je vremena prošlo dok si se spremio i krenuo? — priupita Tore.

— Pa, koliko je već trebalo — uzvrati Dag.

— I nitko se nije usudio da iziđe na pozdrav grmalju? — opet će Tore.

Daga odavno minuo bijes. Razbor opet proradio, misli se namátale, ali nimalo vedre. Nije mario za bratove dosjetke.

— Možda sam koga isprebijao na mrtvo ime — mrko će Dag. — Što je tko udrobio, to će i pokusati — dočeka Tore.

— Možda sam koga i ubio — nastavi Dag. — Strani se momak srušio kô klada i ostao opružen, a ni onaj kojim sam zavitlao i najposlije ga bacio na pod, nije više ustao.

— Tko vjetar sije, oluju žanje — odvrati Tore, ali mu posljednje Dagove riječi bijahu manje po volji.

— Zlo je to — produži Dag. — Ni dosad nije valjalo je li čovjek odavde sa sjevera, odsad će biti još i gore. A sve samo zato što čovjek ne može da se suzdrži.

Tore sad ode predaleko, glas mu bijaše opor u odgovoru: — Ti kao da nisi pri sebi! Ta od pamtivijeka ne slušamo drugo doli pogrde kojima se na nas nabacuju. Samo nas kleveću i ocrnjuju. Noćas su ti najposlije u svojoj zlobi sasuli otrov u lice, a ti da, im ne odgovoriš? I što misliš: što bih ja na to, što bi otac i svi preci? No

zacijelo su dobro dobili po njuški, da neće lako zaboraviti. Za ono što se zbilo odgovornost je na njima.

Tore pođe k vratima, ali se još jednom napol okrenu i pogleda brata. Nitko na Toreu nikad nije vidio slabosti ili suzá, no sad mu se oči caklile, a glas mu podrhtavao:

— I ti, brate, tako...

I u tim riječima obuhvati brata toplim pogledom. Nikad mu se nije učinio tako lijep kao sada, dok tu stoji krvav i razderan.

Osvetoljubivost se duboko ukorijenila u Björndalcima, a Tore bijaše pravi sin svoga plemena. Bješe njemu nešto veličajno što je Dag noćas iskalio prastaru mržnju na župljane iz ravnice i što im je odmastio za svu porugu i prezir. Dag je osvetio svoj rod, osvetio ga tako da su se župljani iz nizine naprosto prestravili.

Tore se oporo smješkao dok je odlazio. Dagu pri duši bijaše drukčije. I on je u osveti bio tvrd i neumoljiv kô i brat mu, ali je u svemu mislio dalje nego Tore, i njega su, Daga, svu noć salijetale svakakve misli.

Dolje se po selima nadugo i naširoko raspredalo o događaju na Böhleu. Stranog momka i onoga drugog što ga je Dag tresnuo o pod, položili su u postelju, gdje su svu noć ležali bez svijesti. Kad je objutrilo, stranac opet bijaše zdrav i čio, ali mu grdno otekao podbradak i oči mu strašno podbuhle, pa takav nije mogao među svijet. Drugi je gore prošao. I on je doduše došao k svijesti, ali mu leđa bijahu povrijeđena, razbolio se i ostao u postelji. Bijaše kao da će svijetom promijeniti.

Pripovijedalo se kako je Dag isukao nož i kako je to ubojica od koga te samo bog može obraniti. Domaćin na Böhleu svojim je rođenim očima vidio tučnjavu — jedini je on od starijih ondje bio. On je kazao da Dag nije potegao noža, te priklopio da je to najhrabriji momak što ga je ikad vidio. No nitko nije mario za to, nego su se o noćnom događaju pronosili glasovi što su dolazili iz zakutaka po kojima su se ljudi uvečer okupljali i naklapali koješta bruseći jezike.

Kazivali su i pronosili da je Dag potegao nož i da se poslužio čarolijom, jer je vragu dušu zapisao: ta kako bi drukčije ijedno kršteno čeljade moglo samo samcato izići nakraj s tolikim ljudima.

Dvadesetak dana poslije Božića eto ti kotarskog suca gore u Björndal: doveze se u kočiji, s pandurom i s lisičinama, ali mu valjade nazad praznih šaka. Dag bio u šumi, a sudac svoje gradio samo na onome rekla-kazala, na pustom brbljanju dolje po selima, pa je zlo prošao kad je ustvrdio da je Dag potegao nož. Za tu ga je tvrdnju Tore tako ispratio da i sudac i pandur bijahu sretni kad se opet nađoše u kolima.

Momak kojim je Dag tresnuo o pod oporavio se i prizdravio, tako te nije bilo tužbe zbog ubojstva, no po selima dolje u župi govorkalo se i pronosilo kako su ljudi iz Björndala još i gori od ubojica. Kazivalo se kako su se pobunili protiv kralja i vlasti i kako se ne boje ni Boga ni vraga.

VII

Od slavlja na Böhleu Dagu ostali duboki i neizlječivi tragovi što će ih nositi cijeloga svoga vijeka: na čelu brazgotina što ju je nož zarezao, a u duši teška uspomena.

Spočetka, dok još bijaše u strahu zbog momka o kome se govorilo da će umrijeti, toliko je strepio i toliko bio potišten da nikoga nije htio vidjeti. Da, nepojmljive li strahote: ljudi će ga s pravom nazivati ubojicom! A kad je doznao da je povrijeđenome bolje, njemu kao da se kamen sa srca svalio, ispunio se radošću kakve nikad prije nije osjetio. Tamna sjena sučeva posjeta prođe stoga kao nešto nevažno isprva, a kasnije bijaše drukčije.

Jednog dana pripe skije i dugo ostade u šumi.

U ono su vrijeme krvožedni vuci pustošili björndalskim šumama, i u zimsko se doba nitko nije usuđivao na šumske putove i staze, daleko od kućâ i ljudi. No s Dagom nije bilo tako. On je u šumi bio najopasnija životinja, a najradije je sa sobom nosio sjekiru. Puška u cijevi ima samo jednu smrt kad naiđe vučji čopor. A sjekira ruši svakim udarcem, pa ako joj Dagova šaka obuhvaća šapište, smrt samo praska oko oštrice.

Sâm je glavom bio u kovačnici kad se sjekira kovala. Trebala je biti upravo onako uska, duga i lagana kako je on htio, a željezo da bude baš onako teško kako je naumio. Sam je izdjeljao držak, rezuckao ga i sjeckao, sve dok i oblikom, i duljinom, i debljinom nije bio po njegovoj želji. Imali su na Björndalu nekoliko zarđalih bojnih sjekira iz prastarih dana, i po njima je načinjena Dagova. Odavno je zasijecala u medvjeđe glavurde i u vučje hrpte, i često je bila crna od krvi — po dršku i sječivu.

No nije se Dag u šumi oslanjao samo na svoju sjekiru. Imao je on i skije na nogama. I njih je sam načinio, lake i kratke, kakve i trebaju u onim šumama, za one grebene i kosine, usjeline i jaruge. Nitko nije bio tako spretan sa skijama na nogama kao Dag, nitko se tu nije mogao s njime mjeriti.

Samo ptice u zraku prolijeću brže — kazivahu oni koji su ga vidjeli.

Toga dana Dag zastao na Elgkollenu, šumovitu obronku na zapadu. Naslonio se lako na smučarsku palicu, kapu drži u ruci, kosa mu se zlatna kovrča na crvenom i hladnom zimskom suncu. Pod zavojem na čelu žestoko bije u brazgotini. Dah mu se na studeni bijelo ovija oko lica, a njemu vruće po tome ciču.

Jurio je preko strmeni i padina, strelovito klizio niz obronke, vješto zaobilazio stabla i mladice, spretno se saginjao ispod granja, sav se naklanjao naprijed, protiv vjetra, gdje bi se put naglo spuštao, prigibao koljena da održi ravnotežu u jarugama, munjevito se uklanjao kamenju i panjevima, skakao preko izvaljenog drveća i za sobom ostavljao trag u bijelom snijegu, između svih drugih tragova što su ostajali iza zvijeri, divljači i ptica. Klizio je i promicao brdom i dolinom, ne misleći kamo hita. Misli mu se namátahu oko nečega drugog, nešto je drugo u sebi prebirao.

Dugo je gledao dolje preko šume, upro pogled u krvavorumeno sunce u zimskoj izmaglici. Dugo je gledao, ali mu oči nisu ništa vidjele: bijaše on slijep od pustih mračnih misli. Ta bio je tako blizu nepojmljivom: umalo što nije postao ubojica, umalo što mu na ruke ne metnuše teške lisičine.

Odsad mu se valja u pamet uzeti, svom silom mora svladati vrelu krv i zahvaliti Bogu što ga je ovaj put izbavio. Nije njegova zasluga što je dobro prošao.

Valja mu se čuvati i paziti da ne pusti maha svome bijesu i da svoju snagu ne okrene protiv ljudi, jer nisu svi od istog kova, da izdrže, pogotovu ne oni u nizini, koji su očito slabi.

I zavrže mu se u glavi druga misao, javi se uspomena na burnu noć. Znao je što sve govore i kakvim se blatom župljani iz ravnice nabacuju na Björndal i na njegove žitelje. No ipak je sa svim drukčije kad ti uvredu istresu baš u lice i kad te povrhu ospu udarcima šakom i nogom i ubodima nožem.

Kô ružan i strahovit neki krik oćutje neprimirljivu mržnju i zavist onih odozdo.

Ona noć nalila mu je otrova u srce, te je i opet mrzio u žestoku gnjevu, iz dna duše, a u toj mu mržnji lice postalo poput željeza.

On koji bijaše tako svijetao, tako plav i uvijek tako djetinjski vedar, s očima što se neprestano smiju i sjaju od radosti - pretvorio je lice u željezo i postao krut i zatvoren toga jedinog dana, unatoč suncu i plamenom nebu.

Poslali su za njim suca s pandurom i lisičinama. Žele ga vidjeti na stratištu. A udariti ih ne smije — slabašni su, ne mogu izdržati, leđa im pucaju, oči otiču, vilice im mekušne, ne mogu ni kaše žvakati.

Pa što bi onda čovjek s njima?

Odjednom se uspravi i nekako uporno zagleda u sunčanu rumen.

Jest, zavidni su im župljani iz ravnice, zavidni na blagostanju na Björndalu, zavidni im na konjima što u grad voze bogate terete — znake tog blagostanja — zavidni im na lijepim naseljima u šumi, što bi ih oni, pripoljci, najradije vidjeli jadna i kukavna.

Da, posjed i bogatstvo jedino je u glavi onima dolje, samo im se oko toga misli vrzu — i oko njihove prastare nadutosti što su imali svoja polja i njive, blago u stajama i talire u kovčezima, i što su od svoga dobrog žita, maslaca i mesa mogli živjeti kô bubreg u loju, živjeti u milju i obilju svakoga Božjeg dara, dok se ovdje gore, u šumi, u brašno miješala kora s drveća, štedjelo se meso, a maslac se vidio samo na velike blagdane.

Sad mu je jasna sva njihova mržnja, zavist i zloba. Zavide im na zalogaju u ustima, zavide im na ono malo ruha na tijelu, zavide im na konju upregnutu u saone. Da, najradije bi oni da svi Björndalci uže omaste.

A eto, ne možeš im ništa. Ne možeš ogledati snagu svoje šake na onim kukaveljima, ne možeš upotrijebiti mišicâ protiv njih, ali možeš upeti sve sile i svu pamet da povećaš blagostanje na Björndalu, tako da ih spopane bijes i muka kad ga vide.

Sunce obavi snažan lik zlatnorumenim sjajem. Nikad nije Dag osjetio toliko snage u plećima kao sada kad je kapu stavio u džep, pritegao sjekiru za pojasom, opipao brazgotinu pod ovojem na čelu, nagnuo se naprijed te sunuo niza snježni obronak i nestao u šumskoj čestini, na putu kući — i odmazdi.

Ide govor od usta do usta, kazuje čovjek čovjeku, pripovijeda žena ženi, riječi svoje tkaju, žive i lebde, dok ne pogode onamo gdje zlo donose. Tako se govorkanje iz župe u ravnici prenijelo na Hamarrbö, a odande na Björndal — govorkanje što je nastalo poslije sučeva posjeta. Stigla brbljarija Toreu do ušiju upravo onog dana kad je Dag bio u šumi.

Nikada Dag nije vidio brata tako ražešćena. Jedva je Tore mogao govoriti, koliko bijaše bijesom uskipio.

— Mislim — zausti Tore naposljetku — valja nam upregnuti pa dolje u župu!

— Što ćeš ondje? — dočeka Dag, premda je naslućivao što je brat namjerio.

Tore mrko pogleda, oči mu samo sijevnuše od srdžbe: — Što ću ondje? — Zaći ću od majura do majura te svakoj živoj duši istjerati šarene buhe iz kožuha! Što veliš, a?

— Velim da nam se valja čuvati — odmjereno će Dag. — Čuvati se? — gnjevno će Tore. — A ja velim, od njihovih podvala i laži slabo ćemo se očuvati, ostanemo li ovdje u zapećku. Dag razabra da tu prijeti pogibao. U takvu raspoloženju mogao bi brat odjuriti dolje u selo i ondje bjesomučno pustošiti. Zna Dag još iz dječačkih dana da Toreu ne možeš jarost utoliti kad ga jednom spopadne. Valja mu dakle izići s nečim čime će bratove misli svrnuti na drugo.

— Zaboravljaš da se ovaj put poklapa s istinom to što nazivaš lažju — izusti Dag.

Tore široko upe oči u brata.

— Zar je ubojica onaj koji se šakama brani kad na nj navali čopor gori od vukova? I zar je pobuna protiv vlasti kad čovjek suca upozori da se ne oslanja na brbljanje?

Dag je šutio časak, a onda odgovori:

— Možda je tako kako veliš, ali ja na to gledam nešto drukčije. Što danas nisam ubojica, Tore, nije moja zasluga, jer da je onaj momak slučajno umro, ne bi sudac samo onako otišao. A misliš li da bih pošao s njime i da bih stavio ruke u lisice? Nikada, Tore! Učinio bih ono što o nama pripovijedaju, pobunio bih se protiv vlasti, i kralja, i svega, te bih umakao u šumu i zašao stazama po kojima bi se dobro čuvali da me slijede. Eto, takvi smo!

Ustade, a oči mu zaiskriše kad proslijedi:

— Bijasmo ovaj put blizu nesreće, i samo se za dlaku

razminulo te se nismo upropastili. Valja nam se zato uzeti u pamet, dobro otvoriti oči i držati se podalje od ljudi. Ali ne treba opet da s uma smetnemo uzrok nesreće koja nam umalo na vrat ne pade, a taj je uzrok pakost onih ozdo, pakost iz puke zavisti. Zavidni su nam i mrze nas što nismo sitni i bojažljivi, kako bi pristajalo ljudima iz šumske zabiti. Dugo sam se danas bavio vani, jer sam o svemu tome razmišljao. I mislim, valja da iz njih iščupamo tu pakost ili pak da je

u njih tako duboko utjeramo da popljesnivi. No ne može to biti u jedan dan, nego polako, ali zato uspješnije.

Torea se silno dojmilo to što je brat o svemu razmišljao. Već i prije bijaše navikao da mlađi brat svojim savjetom priskoči u pomoć kad bi se u tijesnu zavrnuli. Zato je šutio i Daga pustio da sa svojim naumom iziđe nasrijedu.

— Pokazat ćemo im da smo vlasni i da imamo pravo raditi kako radimo i držati se kako se držimo — nastavi Dag. — Proširit ćemo svoje oranice, šume pretvoriti u livade, umnožiti stoku. Nećemo se zadovoljiti onim što je i kako je oko nas, nećemo zastati na onom što je i kako je ostalo iza oca, nego ćemo pokazati da smo stali na svoje noge. To je isto tako muški govor kao što je i šaka slabićima pod nos. Malko nekog izdevetaš, pa što? To ti bude pa i prođe, zaboravi se. Nego, mi ćemo sada nešto drugo, što će dugo bridjeti i peći, pakosne će ćudi sa svakom godinom biti na sve većoj muci.

Tore kanda ne bijaše baš sasvim zadovoljan kad je Dag dovršio besjedu.

— Misliš nekako drukčije od drugih — preuze Tore. — Nadugo smjeraš i nadaleko nišaniš, ali sve mi se čini, neće biti baš lako povećati imutak i toliko krenuti unapredak da bude onako kako si naumio. Naši su se stari svojski borili i mnogo muke vidjeli dok su dotjerali do ovog i stvorili što imamo, i mislim, nitko nema prava da nas smatra sirotinjom.

Dag ukosi pogled nekako pokraj njega. Bijaše već navikao da Tore sve tjera po starom i da zazire od svega što bi bilo nalik na kakvu novinu. No Dag je toliko o tome prebirao i razmišljao te je tvrdo nakanio da dokraja provede naum.

— Sutra ću na put — odveza Dag.

— Što? Kako? — u čudu će Tore, uprvši pogled u brata. — Što si naumio?

— Naumio sam otići u grad i... ondje ostati.

Tore brzo maknu pogled s bratova lica što je neobično poblijedjelo. Ledeni mu trnci prođoše tijelom.

Dag je kanda sve ono što se zbilo uzimao teže nego što je Tore pomišljao, i sad je možda ljut što ne nailazi na oslonac koji je očekivao. I zato je valjda naumio da ide u grad i da ondje ostane...