• Nenhum resultado encontrado

Kler Robinson - Cudesne Misli

N/A
N/A
Protected

Academic year: 2021

Share "Kler Robinson - Cudesne Misli"

Copied!
85
0
0

Texto

(1)

~ 1 ~ Foxy

(2)

Kler Robinson

(3)

Telefon je uporno zvonio. Emili je izjurila iz kupatila da odgovori na poziv. Zapitala se ko bi mogao biti tako rano i to baš kad se spremala za posao.

- Emili!? - čuo se promukl glas. - Stižem večeras... - Frede, ti si!

- Ne raduješ se?! - Naprotiv, to je divno! - Čekaj me!

- Zar to nije moja sudbina...

- Nedostajala si mi - nagovestio je poverljivim tonom. - I ti meni! - nasmejala se pri pomisli da se stalno dovikuju.

- Rekao bih ti još mnogo toga, ali... - galama koja se čula u pozadini bila je dovoljno jasno opravdanje i bez tih reči.

- Znam! - viknula je umesto pozdrava i požurila na posao.

Na putu do Gradske biblioteke u kojoj je radila, Emili je svratila po svoj obrok kod Banua.

- Dobro jutro, Banu - uzvratila je osmeh i pozdrav sredovečnom Indijcu kojeg su svi jednostavno zvali imenom.

- Vaš osmeh ovog jutra govori da postoji mnogo razloga da ovaj dan bude lep - primetio je.

- Nadam se - rekla je gotovo poverljivo i nasmejala se. - Ali, i vaš osmeh ukazuje da i vi imate vanrednih razloga za radost.

- Da - klimnuo je. - Danas u luku uplovljava brod sa tovarom iz moje rodne Indije - izjavio je sa ponosom.

- Mislila sam da se takve stvari događaju redovno - promrmljala je pomalo zbunjeno.

- Tu ste u pravu, gospođice Parker, ali danas je na brodu sin moje sestre, Kabir. Nisam ga video godinama - dodao je sa setom.

- Dolazak nekog bliskog i dragog je zaista razlog za slavlje.

Malena čajna kuhinja i trpezarija, bile su svetle, prozračne i sa ukusom opremljene najsavremenijim aparatima. Par stolova,

~ 3 ~ Foxy

(4)

prekrivenih teget stolnjacima, bili su besprekorno uredni i čisti. Tiha muzika koja se čula sa radija, onemogućavala je da buka sa ulice dospe i u te prostorije Gradske biblioteke. Više od dvadeset zaposlenih te ustanove je često tu provodilo svoje pauze za ručak. Emili Parker je poput većine, najčešće naručivala hranu ih je donosila od kuće, i svoje pauze trošila baš tu. Ipak, tog popodneva joj obrok, a ni poslastica nisu bili po ukusu.

Potpuno nesvesna ambijenta i prisustva drugih., blago je nakrivila glavu i razočarano coknula jezikom.

Prigušen kikot vratio je u stvarnost. Podigla je pogled i susrela se sa parom radoznalih, plavih očiju. Emili je odmahula blago glavom i nasmešila se svojoj koleginici i prijateljici, Leksi, koja je sedela preko puta nje. Njih dve su zajedno radile u Gradskoj biblioteci skoro pet godina. Otprilike toliko, zahvaljujući Leksinoj neposrednosti, bile su i prijateljice.

- Emili, Emili... - devojka se široko, značajno osmehivala. - Odlutala si u mislima - konstatovala je plavokosa. - Pitam se, da li to ima neke veze sa Fredom?

- Valjda... - slegla je ramenima. - Ima... Kako si pogodila? - blago je izvila obrvu.

- Kad misliš o njemu uvek imaš taj pomalo mističan izraz. - Nisam primetila - slegla je ramenima.

- Verovatno zato što se nikada ne gledaš u ogledalo - negodovala je.

- Gledani se - pobunila se.

Leksi je odmahnula rukom, kao da se ne slaže sa tim i brzo otvorila svoju torbicu. Preturala je po njoj, gotovo zaboravljajući na sagovornicu. Emili je naslutila da traži ogledalce, koje je i inače često koristila. Po ko zna koji put pomislila je koliko se njih dve razlikuju.

Leksi je imala pune, rumene usne i često se osmehivala. Njena kosa boje meda savršeno se uklapala u crte lica koje su bile vrlo ženstvene. Emili se često šalila sa njom da bi, po izgledu, njena pojava više priličila profesiji foto modela, nego biblioteci u kojoj su obe provodile dane.

Leksi je prvo pažljivo osmotrila svoj odraz pa tek onda pružila ogledalce Emili i gotovo joj ga ugurala u ruke. Emili je znala da je suludo

(5)

da se suprotstavlja toj, nešto mlađoj, ali temperamentnoj koleginici. Nije imalo efekta da objašnjava da ona i bez ogledala dobro zna kako izgleda. Emili je imala ravnu, dugu kosu boje kestena. Oči su joj bile krupne i slične boje. Na licu, takođe, nije bilo ničeg upečatljivog. Blago izdignute jagodice, pravilan nos i malo naglašenija gornja usna. Po sopstvenom mišljenju je bila prosečna.

- Ja ne primećujem ništa specijalno - priznala je Emili i slegla ramenima.

- To je zato što si skromna.

Emili je slegla ramenima, nezainteresovana da produbljuje tu temu i pogledala na sat.

- Vreme je da se vratimo, pauza je završena - opazila je.

- Imamo još par minuta da završimo ovu temu i vratimo se na posao - taj komentar nagoveštavao je da nije zaboravila početak razgovora. - Nikada nisam sigurna da li si u tim danima srećna ili si samo zbunjena.

- Šta podrazumevaš pod tim danima? Leksi se nasmejala. - Mislim na dane kada Fred treba da dođe - nije okolišila. - Kada najavi svoj dolazak.

Emili je još jednom pogledala na sat i ustala. - Pauza je sada definitivno završena! - odahnula je i krenula ne komentarišući tvrdnje.

- Emili - otezala je plavokosa dok je pratila u stopu. - Nisi mi odgovorila na pitanje.

- Leksi, nije da neću, nego naprosto... - slegla je ramenima. - Odgovor ne znam ni sama. Ne znam da li sam više srećna ili zbunjena.

Sa svojih skoro trideset, Emili Parker još nije bila baš načisto sa sobom. Tačnije, ona je znala šta želi i šta je, izuzev posla, čini srećnom. Jedino njena emotivna veza nije bila u savršenom skladu sa svim tim. Razdor su pravili Fredova priroda i njegov način i viđenje života. Zato, o budućnosti gotovo da nikada nisu ni pričali.

Njena veza sa Fredom trajala je već skoro deset godina. Prvenstveno su bili samo poznanici sa studentskih predavanja, pa i prijatelji. Onda su otišli korak dalje i upustili se u emotivnu vezu. Emili nikada nije bila načisto kako i kada se to tačno desilo. Jer, na prvom mestu bili su potpuno različiti. Ona je bila odgovorna, smirena i tiha, a Fred temperamentan i pun energije. Ona je težila uobičajenim stvarima. Sigurnom poslu, mirnoj svakodnevici i, jednog dana, porodici. Za razliku

~ 5 ~ Foxy

(6)

od nje, on se još od studija bavio rok muzikom. Imao je svoj bend koji je probijao na top liste, a poslednjih pet godina, bio blizu vrha top lista i svog cilja. Fred je, sa svojim šestočlanim bendom stalno bio na turnejama, snimanjima spotova ili CDa, proputovanjima širom sveta. Nije joj se redovno javljao, ali nije ni propuštao priliku da bude sa njom uvek kada bi stigao sa nekog putovanja. Svaki put kada bi se vratio u Montreal on je provodio vreme sa njom. Praktično, doseljavao se u njenu kuću. Ti susreti su najčešće bih kratki, jedva jedan dan ili noć, ali ponekad su, između ostalih obaveza, trajali i po pet-šest dana.

Emili su se, kao munje iz vedrog neba, nametnula neka pitanja. Sva nalik jedno na drugo. Koliko je to čini srećnom? Koliko često prolazi kroz trenutke istinske sreće? Ona je, eto, očekivala sreću pasivno, kao poklon koji će dobiti kada dođe pravo vreme. Po ko zna koji put, slegla je ramenima i duboko udahnula poznati vazduh prepun mirisa knjiga.

Leksin lakat, gurnut u njena rebra, vratio je Emili u stvarnost. - Emili, čeka te profesor... - značajno je izdigla obrve.

Emili se poslovno osmehnula kada se približila svom pultu.

- Dobar dan, profesore Dejvis! Zauzvrat je dobila sličan osmeh jednog od redovnih posetilaca njihove biblioteke. Neprofesionalnost nije bila njen stil. Ona je uvek bila strogo poslovna i ozbiljna.

Ipak, pomisao da će Fred stići u Montreal je njenom raspoloženju i čitavom tom danu je davala drugačiju notu.

Što je već bio postavljen za dvoje. Emili se okrenula oko sebe. Sve je bilo u savršenom redu. Onako kako je navikla i planirala za to veče. Zvono iz rerne, najavilo je da je pečenje završeno. Navukla je tapacirane rukavice i požurila u kuhinju. Emili zamalo nije ispustila činiju iz ruku kada se zvono na vratima oglasilo. Uspela je bezbedno da spusti vatrostalnu posudu na pult i sa rukavicama na rukama je krenula prema vratima.

- Fred?! - mrmljala je, dok je lakim koracima koračala kroz kuću. Stigao je ranije nego što ga je očekivala i nije stigla da se istušira, presvuče i neutralise sve one mirise hrane iz kose i kože.

(7)

Čim je otključala vrata, ona su se, gotovo, provalila i širom otvorila. Trebalo je da predvidi Fredovo nestrpljenje, prekorela se sa zakašnjenjem. Pre nego što se snašla, već je bila u njegovom čvrstom zagrljaju. Nije joj preostajalo ništa drugo nego da se osmehuje i sa rukama u rukavicama krši prste na njegovim grudima.

- Emili! - stezao je. - Zašto ti je trebalo toliko vremena da otvoriš? - Mogao bi ponekad da koristiš svoj ključ - podsetila ga je između poljubaca.

- A ti bi mogla da prestaneš da se ponašaš prema meni kao da sam dete - sočno je spustio usne na njene.

- A ti bi onda trebalo da prestaneš tako da se ponašaš.

- Divno mirišeš. Kakav sam ja srećnik! - još jednom je ostrašćeno poljubio.

Uhvatio je za ramena i odmakao od sebe. Njegove plave oči bile su ispunjene divljenjem. Emili mu je uzvratila jedan ispitivački pogled. Njegova duga, blago ukovrdžana kosa, delovala joj je još duže i zamršenije nego što se sećala. Brada još zapušteni]a. Osmehnula se. Zbog rokerske garderobe, snažnih mišića i čitavog tog imidža, Fred je na prvi pogled delovao divlje i neobuzdano. Ali, ona je znala da je u suštini pravi dečak. Sa njom je bio takav. Postajao je željan brige i pažnje. Ona nije imala ništa protiv toga da mu ugodi.

- Uvek se pitam čime sam te zaslužio - ponovo je privukao uz sebe i čvrsto stegao. - Ti si savršena žena za mene!

- Jesam?! - začudila se i zatvorila vrata za njim.

- Ali, nećemo dozvoliti komšijama da to vide - prokomentarisao je njen gest izvijenih obrva.

- Ovo je fin i tih kraj - osmehnula se pokajnički. - Mislim da nikome nije potrebno da gleda jednog razmaženog rokera...

- Drugi se ne bi složili sa tobom. Rekli bi da sam divlji, neobuzdan, otkačen, agresivan...

- Ja bih im rekla da si samoljubiv i detinjast. Mogla bih tu informaciju dobro da prodam - počešala se po bradi dok su koračali ka unutrašnjosti kuće.

- Nisi taj tip. - Kako znaš?

~ 7 ~ Foxy

(8)

- Da jesi, ne bi zatvorila vrata da me zaštitiš od uvek prisutnih i svuda skrivenih paparaca - izgovorio je kao najstrašniju stvar. - Mogli bi da me snime u mnogim kompromitujućim položajima.

- Imam utisak da te to baš i ne brine mnogo - pogledala ga je iskosa i sela na trosed.

- Na taj način se skuplje prodaju atraktivne fotografije - zaključio je uz uzdah. - Eto šta sve čovek mora da trpi zbog slave - žalio se.

- Kada smo kod slave, otkud ti u Montrealu? - interesovala se. - Devojko, uvek kažeš da čitaš sve što ti padne pod ruku, a sada... Zar ti ne čitaš prave novine?

- Pretplaćena sam na „Štampu” u kojoj imaju sve informacije o dešavanjima, ali...

- Ne možeš da se setiš da si čitala o našem koncertu?! - razrogačio je svoje plave oči.

- Imate koncert?!

- Čitav grad bruji o našem koncertu u subotu.

- U subotu?! - gledala ga je iznenađeno. - To je za tri dana...

- Ti si opasan udarac za muški ego - odmahivao je glavom u neverici. - A sve to nije poza. Nije isfolirano.

- Žao mi je ako sam te razočarala.

- Nisi, naprotiv! - privio je uz sebe. - Obožavam te i imam tri dana da ti to pokažem.

- A konferencije za štampu, probe? - Emili je bila praktična.

- Sve je ugovoreno u vreme, kada si ti, svakako, na poslu - podsetio je. - Žao mi je, ali ti si važnija - slegao je ramenima. - Ih mi nije žao?

- Jeste ih nije?

- Reći ću ti kasnije... - obećao je unoseći joj se u lice. - Postaješ neverovatno tajanstven! - zadirkivala ga je.

- Samo ti si tako iskrena i iskonski jednostavna - poslao joj je pogled pun obožavanja.

Sa tim mišljenjem se u potpunosti složila. To i jeste bila definicija njenog karaktera. Oboje su to dobro znali.

- Tako si prefinjena i posebna. - Sada preteruješ! - upozorila ga je.

(9)

- Ne - to priznanje je zapečatila jednim strasnim poljupcem, posle kojeg je brzo ustala. - Moram da se... - slegla je ramenima. - Istuširam...

- Moja praktična curica - nasmesio se. - Šta misliš o tome da ti se pridružim? Koliko se sećam, kada je prilično prostrana i kao stvorena za... Manevrisanje?

Nasmejala se na njegov pokušaj da ne bude prost, ali i da joj ugodi. - U tom slučaju, predlažem da prvo večeramo.

Prasnuo je u smeh. - Kada si ti u pitanju, moje srednje ime je strpljenje.

- Ili govoriš istinu, ih znaš nešto što ja još ne znam. - Mudrice.

- Da li ima neke veze sa tvojim boravkom u Montrealu? Koliko ostaj eš? - radoznalo je raširila oči.

- Rekao sam ti, tri dana.

- Ali?! - podsticala ga je osećajući da se tu krije još nešto.

- Čitaš me kao knjigu! - negodovao je. - Ostajem tri, vraćam se za pet i ostajem još tri - rekao je sa izuzetnim zadovoljstvom.

Nasmešila se. Pa, zaista nije bilo razloga da se požuruju, zaključila je. Odavno nisu imali priliku da toliko dugo budu zajedno u tako kratkom periodu. U proseku su se viđali skoro svakog meseca, a to nije bilo ni malo za život kakav je Fred vodio.

- Gospodine strpljivi - zadirkivala ga je. - Možete preći u trpezariju. - Emili, ti si još uvek jedina osoba koja mi ukazuje da realnost i stvarnost postoje i da nisu mrski.'

- Da li si ti to umoran od svega? - Da - priznao je.

Ćutke ga je gledala. Zaista je delovao iscrpljeno i umorno. Kao da je iz njega nestalo one želje za dokazivanjem, ushićenja, zanosa.

- Ali, sada, kada smo samo na korak do vrha... - u pogledu mu je zaigrao tračak oduševljenja. - Nije vreme da predahnem i skrasim se. Da izneverim svoje kolege i prijatelje i bacim pod noge protekle godine.

- Nije - složila se sa njim samo zbog onog traga razdraganosti u njegovim očima.

- Možeš da me razumeš?

~ 9 ~ Foxy

(10)

- Da - poslala mu je osmeh pun podrške. - Hoćemo li sada da večeramo?

- Znao sam da na tebe mogu da računam - u prolazu je čvrsto stegao za vitki struk i privukao uz sebe.

Fredova cigareta je dogorevala u pepeljari. Emili je na prstima prišla stolu i ugasila je.

Posmatrala ga je kako spava u poluležećem položaju sa daljinskim upravljačem u ruci. Delovao je opušteno i kao da mu je taj predah preko potreban. Polako je izvukla daljinski iz njegove ruke i prekrila ga laganim ćebetom. Vratila se da završi raspremanje posuđa i kuhinje. Radila je to tiho, bez žurbe, kao uostalom i sve drugo u svom životu.

Posle toga je dugo sedela u fotelji preko puta njega i posmatrala ga. Znala je svaki detalj na njegovom preplanulom licu. Ispod bradice od tri dana bio je lep muškarac nežnih crta lica. Baš zbog toga, nju je i dalje čudila njegova potreba da deluje surovo i grubo. Delićem svesti, Emili je primetila kako i nju lagano hvata san. Da se ne bi zatekla u sličnom, neudobnom položaju kao i Fred, polako je ustala. Dok je prolazila pored njega, zastala je i pomilovala ga po kosi. Nije ni primetio njen dodir i ona je na kraju odlučila da ga još malo ostavi tu, da spava.

Napunila je kadu toplom vodom i obilato nasula penu. Njena kada je zaista bila prostrana i kao stvorena za uživanja i manevrisanja, nesvesno se nasmejala. Sklopljenih očiju prepustila se opuštanju i pokušaju da suzbije želju i potrebu za nežnostima.

- Tu se kriješ? - Fredov glas je trgao iz dremeža.

- Ne krijem se - trepnula je pred prizorom koji joj se pojavio u gro planu.

Fredovo telo je zaista bilo snažno. Bio je zgodan i svestan svog izgleda. Ali, ni ona nije bila stidljivica. Gledala ga je kako u žurbi skida poslednje komade odeće.

- Pridruži mi se - pozvala ga je. Pena se izlila iz kade kada je gotovo uskočio u nju. Ne gubeći više ni čas obrušio se usnama na njene. Njegovi dlanovi klizili su po njenoj baršunastoj koži. Pena i voda su se obilato izlivali od pokreta njihovih tela.

(11)

Pre nego što se budilnik oglasio, Emili je bila budna. Fredova ruka je bila teška na njenom struku i u tome je pronašla razlog svog buđenja. Polako se izvila i isključila budilnik. Proračunala je da ima nepun sat da uživa u njegovom prisustvu. Pa ipak, nije bila sigurna da je pametno da ga budi.

Još jednom je pogledala na sat. Pre nego što se polako izvukla iz njegovog zagrljaja, spustila je jedan lak poljubac na njegove usne. Fred je spavao dubokim, mirnim snom čoveka kojem je san preko potreban.

Odevena u svoju radnu uniformu, Emiri je zastala na vratima. Bilo je glupo da ode bez pozdrava, prisetila se. Osim toga nije ništa precizno znala o njegovim obavezama, a ni o planovima za njih dvoje. Vratila se do sobe i kreveta u kojem je još spavao. Zatekla ga. je u istom položaju okrenutog na bok. Samo, umesto njenog struka grlio je jastuk. Surovi, divlji roker, zakikotala se pri pomisli koliko njegovih fanova bi bilo razočarano da ga sada vidi. Nagnula se do njegovog uha i pomilovala ga nadlanicom po licu.

- Frede... - pozvala ga je tiho, ali odlučno.

- Mmmm - dok se mrštio i tako u snu, Fredovo lice poprimalo je onaj njoj strani, scenski izraz.

- Moram da idem na posao... - zapomagala je. - Frede, probudi se, molim te.

- Emili? - Ne sanjaš.

- Ako ne sanjam... - mumlao je. - Zašto onda ličiš na učiteljicu? Najednom je bio budan. Pre nego što se snašla, zgrabio je za ramena i povukao ka sebi. Nije to očekivala i gotovo se preturila na njega. Svojim telom prekrila je njegovo, a usnama uzvraćala njegove poljupce.

- Izgužvačeš mi uniformu...- mrmljala je dok se izvlačila iz njegovog naručja.

- Znači, to je tvoja uniforma. Vrlo je seksi... - Misliš?!

~ 11 ~ Foxy

(12)

- Dokazao bih to mišljenje, ali bi zakasnila na posao. - Žurim - prekinula ga je.

- Pa, mislim da sam naučio lekciju - mrmljao je. - Da je krajnje vreme da i ja počnem da brinem o nekim stvarima.

- Frede?! Da li ti to pokušavaš da mi kažeš da želiš da odrasteš? Nasmejao se. - Ne pomažeš mi da držim situaciju pod kontrolom, čak ni kada me zadirkuješ.

- Mislila sam da pomažem... - ne obraćajući pažnju na njega popravila je nabore na svom kostimu i krenula.

- Ne budi uverena u to! Ali, nećeš me se lako resiti! - dobacio je. - Jer, to i ne želim - doviknula je. - Emili?!

Bila je već na vratima. Ako ne požuri, zakasniće na posao, primetila je.

- Da li bi mogla da uzmeš neki slobodan dan?!

Brzo je razmišljala, što nije bio njen običaj. Emili je uvek sve unapred planirala. Činjenica, odmor nije planirala, a ni koristila odavno, ali nije bila praksa da tako odjednom, iznenada traži slobodne dane.

- Pokušaću! - obećala je.

- To je moja devojka! - urliknuo je divlje.

U vreme pauze za ručak, Emili se prisetila da tog jutra nije stigla da svrati kod Banua i kupi sebi obrok. Potpuno zbunjena, stajala je pred otvorenim frižiderom u koji je obično ostavljala svoju branu.

- Problemi?! - Leksi je gotovo odgurala i izvadila svoj voćni jogurt. - Zaboravila sam da kupim doručak. - Improvizuj.

- Ja... - nasmejala se i na samu tu pomisao. - Hoćeš da naručimo jednu ogromnu picu i... - Misliš da imamo vremena?

- Ne sarađuješ - upozorila je. - To mi i Fred kaže - požalila se.

(13)

- Fred! Taj razgovor zahteva... - značajno je izvila svoje tanane obrve. - U stvari, mogle bismo da odemo u piceriju, tu iza ćoška - Leksi je već vukla za rukav i ona je brzo shvatila njenu nameru.

- Tu je intimnija atmosfera za razgovor, ali... - Emili je užurbano koračala za prijateljicom.

- Vidiš kako možeš da budeš pronicljiva - pohvalila je.

- Od mene nećeš izvući nikakve detalje i pikanterije - završila je misao kao da je Leksi nije prekinula ukazujući koliko je odlučna.

- Emili, ja jesam radoznala, ali ne i... - Znam, Leksi. Zato i jesi moja prijateljica.

- Devojke! - Roj Kostner, njihov kolega ih je zaustavio na vratima. Primate društvo?

- Da - Emili nije imala ništa protiv. Leksi se ovoga puta nije složila, što je bilo neuobičajeno. Jer, kao najmlađi zaposleni, njih troje su se najčešće družili. Poslovno i privatno, provodili su dosta vremena zajedno. Retko koji vikend bi prošao bez neke sedeljke ih bar izlaska. Vremenom, upoznali su prijatelje ovih drugih i ti susreti su se često pretvarali u prave zabave.

- Prokletstvo?! - tamnokosi mladić je bio je zbunjen.

- Šalila sam se. Naravno da možeš sa nama - Leksi ga je drugarski potapšala po ramenu. - Roj nam neće smetati?! - ipak je proveravala.

- Nemam da kažem ništa što i on ne može da čuje.

Dobro raspoloženi, stigli su u piceriju. Uprkos gužvi, koja je uobičajeno vladala u pauzama za ručak, Leksi se uz pomoć svog šarma izborila za jedan sto. Emili je u neverici gledala kako koketira, ali i dolazi do cilja. Ipak, bila je zadovoljna kada je sela za sto u uglu i iznela svoju narudžbinu.

- Znači, Fred je konačno stigao - Roj je gledao radoznalo. - Baš kao što se priča... - dovršio je tiše.

- Jeste! - osmehnula se. - Gde se priča?

- Na muzičkom kanalu je najavljena njihova konferencija za štampu. Uživo!

- Sve radio-stanice bruje o tome - dodala je Leksi.

- Kada sam sama, ne gledam takve TV stanice i ne slušam radio – napomenula je. - Tada uživaš samo u klasicima. Ali, kada se pojavi Fred...

~ 13 ~ Foxy

(14)

- Uživam samo u njegovom društvu - završila je njenu misao. - Znači koncert nije otkazan, kako se šuškalo - zaključivao je Roj. - Vidim da raspolažete sa više podataka od mene.

- Ja primećujem da ti nisi stigla da se ispričaš sa Fredom - Leksi je izvela zaključak. - Pitam se šta ste radili...

- Ja... Fred... On je bio umoran - Emili je bilo neprijatno.

- Baš šteta što su sve karte rasprodate - negodovao je Roj u svom uglu.

- Išao bi na koncert? - rado je prihvatila promenu teme. - Naravno! Ti ne bi?! - Ne.

Leksi je prasnula u smeh i, naravno, skrenula pažnju na njihov sto. - Leksi, svi nas gledaju - upozorila je. - Pobogu, zašto se smeješ? - Tvoja veza sa famoznim Fredom je prava misterija - Leksi je odmahivala glavom. - Priznajem, dok vas nisam videla zajedno, bila sam ubeđena, da je to samo plod tvoje bujne mašte.

- Ako si zaboravila, moja veza sa Fredom, počela je pre nego što je bio poznat.

- Sada to znam, ali pre... - nasmejala se. - Zaista sam bila ubeđena da umišljaš. U stvari, ti si ga samo krila i štitila.

- Naravno! Između ostalog, uradila sam to i iz vrlo sebičnih razloga, koji tebi nisu jasni. Zamisli, kako bi izgledalo da Fred dođe po mene u biblioteku ih da izađemo na najobičniju večeru. Ih šetnju? Misliš da bi to prošlo bez buke, gužve, traženja autograma...

- Potpuno je jasno da je to gotovo nemoguće.

- Takvi pokušaji su ravni ludilu. Pretvorili bi se u pakao.

- Naročito za nekog ko nije zainteresovan za publicitet, kao ti - Leksi se u svemu složila sa njom.

- Ne bih imala mira ni kada sam sa njim, a ni kada on nije tu - namrštila se. - To zaista ne želim.

Emili je imala takvih pokušaja još dok Fredov bend nije postao poznat i popularan. I nije joj se dopalo. Posle koncerata se vraćala ugruvana, iznurena od jurnjave i sa glavoboljama. Posle se danima oporavljala. Drugi su uživali u tome, ali njenom senzibilitetu i karakteru to nije pristajalo.

(15)

Emili je znala da bi druge devojke, da su na njenom mestu, mislile i radile drugačije, ali ona nije mogla tako.

Rojev poziv je vratio u stvarnost. - Emili, skrenuli smo sa teme. Šta misliš, da li bi mogla da nara nabaviš neke karte, preko veze?

- Da! - i Leksi je bila zainteresovana.

- Stvarao ste... - nju je ta želja zaista čudila. - Hoćete da idete? - Ne hoćete, nego hoćemo - ispravila je.

- Stvarno mislite da je to... Uzbudljivo? - Da - složili su se uglas.

- Pobogu, Emili! Starija si od mene tek neku godinu, a... - vrtela je Leksi glavom negodujući. - Nemaš ni trideset, a ponašaš se kao usedelica. A svi znamo da to baš i nisi. Umeš da se opustiš i...

- Emili, nemoj nas više držati u neizvesnosti - zavapio je Roj. - Hoćemo li da idemo?!

- Sa vama u društvu to iskustvo možda i bude zanimljivo. Verovatno ću uživati, bar dok gledam vaše face izbezumljene od buke i...

- Hoćeš - obećali su kroz smeh.

- Pretpostavljam da karte neće biti problem - slegla je ramenima. Nikada nije imala takvih zahteva, mada je Fred po tom pitanju uvek bio servilan. Kada je malo razmislila o toj ideji, shvatila je da to i nije tako loše. Uostalom, mogla je da iznenadi Freda i pokaže mu koliko joj je stalo do njega.

- Šta mislite o tome... - zamislila se. - Da ne idemo samo nas troje? - Da pozovemo i društvo?! - ta ideja je Roja i Leksi šokirala i oduševila istovremeno.

- Da - nasmejala se njihovoj reakciji.

- To bi bilo fantastično! Vidiš kako si dobra u improvizacijama - pohvalila je.

- Da napravimo spisak pre nego što razgovaraš sa Fredom ih posle - Roj je bio praktičan.

- Svejedno.

Tako ti zavidim! - Leksi je pljesnula dlanom od dlan. - Ti? Meni?! Na čemu?

- Na samouverenosti.

~ 15 ~ Foxy

(16)

- Leksi... - osmehnula joj se kao da je dete. - To nema veze sa samouverenošću, nego sa realnošću. Dobro znam šta i koliko od koga mogu da očekujem, naročito od Freda.

- A on ti je dužan?! - Leksi je zadirkivala.

- Ne, ja sam njemu dužna - nasmejala se na sopstveni račun. - Još malopre sam te prozvala matorom usedelicom, a vidi je sada. - Ta opaska je zaista bila na mestu. Jer, u suštini sam konzervativna i pomalo prevaziđenih shvatanja i načela. Oduvek sam sanjala o princu na belom konju, a sudbina mi je namenila rokera uzdahnula je.

Emili je ponekad zaista želela da su stvari drugačije. Suštinski je bila romantik. Potajno se nadala da će Fredu dosaditi avanture, da će je zaprositi i da će živeti srećno do kraja života, kao u bajkama.

Ali, sudbina je osudila na čekanje. Srećom, ona je bila strpljiva osoba.

Na ulasku u kuću gotovo se sudarila sa Fredom. - Gde si do sada?!

Zbunila se. - Radim do pet. Šta ti radiš navratima?

- Virim - priznao je uz poljubac. Tako opremljen, kao za nastup, nju sigurno nije čekao. - Zašto?

- Poslali su po mene neupadljiv auto - naglasio je da brine o svemu. - Imamo konferenciju za štampu. Uživo na muzičkom kanalu - obavestio je brzo i ponovo provirio. - Zadržaću se najviše dva sata. Čekaćeš me?

- Ne, odseliću se - zadirkivala ga je. - Gledaćeš me? - umiljavao se. - Da.

- Onda ću pred svima izjaviti ljubav mojoj devojci iz Montreala. - Mogle bi se uvrediti tvoje devojke iz drugih gradova.

- Opa! Da te ne poznajem, pomislio bih da je to konačno neki napad ljubomore.

(17)

- Ne - odmahnuo je glavom. - Emili, iskušaj me. Traži od mene šta god želiš i videćeš... - ponovo je provirio kroz vrata.

Da li je bio spreman da sve napusti zbog nje? I, da li je uopšte ona imala prava da zahteva ih želi tako nešto? I kada bi bila sigurna da je to ispravno i osmelila se, da li bi mogli da budu srećni?

- Kada si već spomenuo... Da li je kasno da te pitam... - Ne budi stidljiva.

- Volela bih da, sa nekim svojim prijateljima budem na tvom koncertu.

Gledao je iznenađeno. - Zaista?! - dobila je jedan strastan poljubac. - Da! - potvrdila je ubedljivo.

- Koliko karata?

- Najviše petnaest, najmanje tri - predočila mu je pravu situaciju. - Nabaviću ti propusnica koliko god želiš - obećao je. - Nema problema. Mada... Imam bolju i malo sebičniju ideju.

- Da, na šta misliš?

- Šta misliš o tome da budeš, odnosno da budete - korigovao se. - Sa nama u bek stejdžu?

- Svi?! Zar ne bi bila gužva?

- Gužva? - nasmejao se. - Vidi se da odavno nisi bila sa mnom u takvim prilikama. Emili, nekada nas je i preko stotinu u bek stejdžu. Petnaest ljudi se neće ni primetiti.

- Hvala ti!

- Na čemu? Tvoje želje su tako skromne. - To je istina - razmišljala je naglas.

- Valjda je to razlog što... Da li sam ti već rekao da si za mene jedinstvena - uneo joj se u lice.

- Da.

- Nenadmašna? - nastavio je uz poljubac.

Fred je provirio kroz vrata i uzdahnuo. - Izgleda da su stigli po mene - brzo je poljubio. - Ne mrdaj odatle dok ne dođem! - naredio je. - Nemoj ništa da radiš, prenos počinje za sat vremena. Gledaj program i odmaraj. Dolazim brzo i donosim hranu. Kineska, italijanska - nabrajao je.

~ 17 ~ Foxy

(18)

- Italijanska - odlučila je na brzinu kada se sirena automobila ispred kuće oglasila.

- Emili, da li si uspela da dobiješ slobodne dane? - Da - gurala ga je kroz vrata.

- Obožavam te!

- Ali to nećeš javno saopštiti?!

- Tvoje želje su za mene zapovest. Imala je pola sata do početka prenosa konferencije za štampu i dovoljno vremena da ode do Banuove radnje.

Prisetila se poslastica koje su ona i Fred voleli. Fred je obećao večeru, ali nije verovala da će se setiti slatkiša. Pošla je po urme punjene indijskim orahom sa slatkim sirupom.

- Dobro veče, gospođice Parker - pozdravio je vlasnik pomalo iznenađen što je vidi u večernjim satima. Emili je obično svraćala ujutru pre posla.

- Dobro veče, Banu - ljubazno ga je pozdravila.

Njih dvoje su bili stari znanci. Suvonjavi, tamnoputi Indijac u besprekomo beloj tradicionalnoj odori, sa crvenim turbanom na glavi je skoro uvek bio prisutan u radnji. Pored njega radili su tu i mnogobrojni članovi njegove porodice. Ipak, on je, po tradiciji, brinuo o svemu i vodio glavnu reč. Bio je vredan, uslužan, ljubazan, neposredan, ali ne i nametljiv.

Emili je to umela da ceni i stoga je retko kupovala bilo gde drugde. Osim toga, ponuda proizvoda i začina sa njihovog podneblja, kao i proizvodnja slatkiša po starim, oprobanim receptima bila je fantastična.

- Želite li nešto specijalno?

- Punjene urme... - rekla je uz osmeh. - Ali bojim se da ih nisam videla u radnji - još jednom se okrenula oko sebe i potražila ih na uobičajenom mestu.

- Mislim da ih imamo u radionici. Ako imate par minuta poslaću nekog... - ponudio se.

Toliko vremena je imala. - Učinili biste mi to?

Pre nego što je završila rečenicu, jedno od Banuove dece je već dobilo zadatak i nestalo iza paravana.

- Zadovoljstvo mi je kada mogu da izađem u susret svojim mušterijama - rekao je skromno na njeno zahvaljivanje.

(19)

- Zato je vašim mušterijama pravo zadovoljstvo da kupuju kod vas. Bar meni.

Paketići sa ukusnim poslasticama su već bili tu. Emili je izvadila novac i platila.

- Izvolite i izvinite što ste čekali - uzdahnuo je Banu. - Danas još nisam stigao da... - odmahnuo je rukom kao da to više nije važno.

- Nešto nije u redu? - nije joj promakao njegov uzdah. - Da li je vaša porodica... - pitala je zabrinuto.

- Nije to u pitanju - ponovo je teskobno uzdahnuo. - Svi su dobro, hvala što brinete - usiljeno se osmehnuo.

- Problemi?

- Da - potvrdio je. - Moj sestrić, Kabir... - naglo je zaćutao, kao da se prisetio da njihov razgovor prelazi okvire nepisanih pravila.

Prisetila se njihovog razgovora od juče. - Nije doplovio?

- Jeste... - klimnuo je pomalo odsutan duhom. - Nadam se da nije ništa što se ne može resiti.

- Ako nekako mogu da pomognem... - ponudila se.

- Sudbina uvek pronađe neko rešenje - izrekao je ne baš uverljivo i osmehnuo se; - Gospođice Parker, vi ste divna devojka i pravo je čudo što još niste postali gospođa.

Nije se tu radilo ni o kakvom čudu, dodala je ona u sebi. Naprosto, Fred još nije bio spreman za taj korak.

- Valjda nije pravo vreme - nasmešila se, zbunjena tim komentarom.

Emili je u prolazu uključila televizor i pošla da ostavi poslastice u frižider. Na pultu, između trpezarije i kuhinje je primetila somotsku kutijicu za žigom renomirane firme. Nesvesno se osmehnula. Fred nije voleo formalnosti oko davanja poklona, jer nameću zahvaljivanje. Pre nego što je otvorila poklopac, zagledala je paketić sa svih strana. Divan, ženstven sat ukazivao je koliko je upoznat sa njenim ukusom i njihovim razlikama, zaključila je stavljajući sat na ruku.

~ 19 ~ Foxy

(20)

Sa malim zakašnjenjem na početku, Emili je netremice odgledala konferenciju za štampu. Posle završetka prenosa, razmišljala je o Fredu i onome što je zapazila na njegovom licu i stavu. Zaista je bio sasvim drugačiji u javnosti. Delovao je divlje i neobuzdano, čak, prost i vulgaran. Gestikulirao je rukama, mrštio se, ali uprkos tome, publika, kamere, pa i novinari su ga voleli i izdvajali od ostalih članova benda.

Pomalo razočarana, rezignirano je primetila, da Fred još uvek ima onaj žar u pogledu. Strasnu želju da udovolji sebi, a istovremeno zadovolji masu i medije. Očito, predstojalo joj je dugo čekanje, do ostvarenja njenih snova. Iznenada se setila Banua i njegovog komentara. Nasmejala se na sopstveni račun. Ko zna koliko dugo će još biti gospođica Parker? Kakvo je spasonosno rešenje sudbina njoj namenila? Kada je, nešto kasnije, čula da se vrata otključavaju i nestrpljivo otvaraju, nesvesno je odmahnula rukom, svesna besmisla svojih razmišljanja.

- Stigao sam! - Fred je ušetao sa paketom hrane u rukama. - Više ti nema bežanja!

- Frede! - ućutkala ga je. - Ohladiće nam se večera. - Nadam se da voliš hladne špagete.

- Ne volim... - njene reci presekao je njegov poljubac. - Zavolećeš - obećao je dok je podizao u naručje.

Nešto kasnije, jedino što je imala na sebi bio je sat koji je dobila od njega na poklon.

Dva dana u Fredovom društvu prošla su vrtoglavo brzo. Par sati uoči početka koncerta, on je najednom postao stranac. Šetao je kroz kuću kao lav u kavezu. Gunđao je, psovao, mahao rukama ih se razmetao svojim mišićima pri vežbama i gegovima za nastup.

- Bojim se da je moj tepih u opasnosti da se izliže - oglasila se smirenim glasom, ali već i sama na ivici da izgubi strpljenje.

Sočno je opsovao. - Ne mogu da se obuzdam!

(21)

- Svi naši nastupi su veliki, mala moja... - izjavio je sa ponosom i zamislio se. - Ali, ne znam ni sam kako se ponašam... Obično je gužva...

- Frede, možda je bolja ideja da se pridružiš svom bendu - predložila je. - Da radiš onako kako si navikao.

- Ne bi ti smetalo?! Naravno da ne bi - odgovorio je umesto nje. - Tako si puna razumevanja.

Za utehu, bar nije rekao da je dosadna, primetila je delićem svesti dok ga je pratila. Dobar deo svog života provela je naporno pokušavajući da usreći Freda, ali ponekad je bilo očito da je propadala u tom pokušaju. Nije joj bilo jasno gde je greška i zašto ono što su postigli nije kompletno.

Nije imala ni približan odgovor na takva pitanja ni par sati kasnije, kada se sa svojim prijateljima obrela u bek stejdžu. Imala je osećaj da je tu zalutala. Dok se ona osećala kao Alisa u zemlji čuda, svi su se dobro zabavljali.

- Emili, nije moguće da ti ovo ne smeta! - Leksi je vikala uz njeno uho.

- Smeta mi! - jedva je dočekala da se požali.

Emili je smetala buka koju je proizvodila predgrupa koja je upravo završavala nastup. Kada se Fred sa svojim bendom pojavio na bini, nastala je prava euforija i erupcija tonova i zvukova.

Ona nije bila prava publika za takvu muziku, i zabavu, zaključila je u očajanju. Naredna tri sata je Emili sputavala želju da pobegne glavom bez obzira. Bila je sigurna da niko ne bi primetio njen izostanak. Na kraju, umesto da ostane nasamo sa Fredom i ukrade još par trenutaka intime, dobila je ukradeni poljubac i obaveštenje da odmah nastavljaju dalje, da imaju obaveze i da se vraća za pet dana.

Trebalo joj je dva dana da se oporavi od Fredove posete, a na prvom mestu koncerta. Obećala je sebi da to poslednje iskustvo nikada više neće ponoviti, ma šta Fred o tome mislio. Osim za predah, Emili je iskoristila svoj odmor da sredi zaostale obaveze. Vreme joj je brzo prolazilo, pa i ona nova tri dana kada se Fred vratio, prošla su još brže.

~ 21 ~ Foxy

(22)

Na rastanku je pokazala svoju, iznenada otkrivenu, čeličnu volju. Odbila je svaki njegov zahtev i molbu da ga isprati do konvoja teretnih kamiona sa muzičkom opremom i rasvetom koji je bio sastavni deo benda.

- Frede, ne vidim ni jedan razlog da idem tamo.

- Emili, nećemo se videti najmanje tri meseca - napomenuo je. - Najmanje? - zapanjeno ga je pogledala. To je zaista bio dug period, čak i za nju.

- Bojim se da me nekada ne slušaš pažljivo - negodovao je. - Rekao sam ti da ću biti posvećen samo tome da ostvarim ciljeve, a da nam je ova turneja po Sjedinjenim Državama od velikog značaja - ispravio se u karakterističnu pozu za rok zvezdu.

- Taj deo sam shvatila, ali... Tri meseca?! Najmanje - nadovezala je pomalo ironično.

- Sada ti se to čini... - odmahnuo je rukom kao da je to nevažno. - Znam da to nije prepreka za nas! - dodao je ubedljivo. - Emili, znaš li koliko mi znači i sama pomisao da me čekaš - Fred je uvek bio jasan i precizan po pitanju sopstvenih potreba. - Ti si moja baza, moja mirna luka...

Ali ne i bračna luka, izgovorila je u sebi. Prvi put je istinski poželela da je ponese impuls i da naglas izrazi svoju želju da je učini srećnom.

Ipak, spadala je u kategoriju kukavica i slabića. Onih koji se teško bore, čak, i sa svakodnevnim problemima. Njen život je oduvek tekao kao mirna reka, planski, ali ne i proračunato. Zbog toga je, sasvim smireno ispratila Freda u nove avanture i obećala da će biti dobra.

To, da bude dobra, sigurno nije podrazumevalo da pošteno razmisli o njihovoj vezi, na prvom mestu o sebi, a baš to je nameravala.

Ponedeljak. Emili je volela početak nedelje i inače, a naročito tog jutra kada se vraćala sa odmora. Na putu do posla, po navici, svratila je kod Banua.

(23)

- Ne baš tako divno, gospođice Parker - pozdravio je vlasnik.

Začudio je izostanak uobičajene razdraganosti i entuzijazma. Prisetila se mogućeg razloga njegovog neraspoloženja i priče o sudbini kojom se proteklih dana prilično bavila.

- Sudbina vam još nije donela rešenje za vaš problem? - Ne - očajavao je. - A vreme neumoljivo brzo prolazi. - Primetila sam - promrmljala je više za sebe.

Proteklih dana je puno razmišljala i analizirala svoj život. Od pitanja, šta je to što je muči, ili zašto ipak nije kompletno srećna i zadovoljna, dobila je samo jedan odgovor. Da možda samo ona treba malo da se menja. Da ne može da sedi skrštenih ruku ili zatvorenih očiju i čeka da je sreća lupi po glavi. Da sreća nije bila nešto izvan njene kontrole! ,

Ipak, samo je odlučila da ne brine o stvarima koje nema, ili ne može da ima i da nastavi da uživa u onome što joj je bilo dostupno. Svom poslu, prijateljima, njihovoj ljubavi i podršci, čak i razgovorima sa poznanicima poput Banua.

- Ako nekako mogu da vam pomognem... - ponudila je Emili. - Stojim vam na raspolaganju.

- Ne verujem, gospođice... - naglo je zaćutao i odmerio je njeno lice kao da je prvi put vidi. - U stvari, možda biste i mogli da mi pomognete.

- Da? - sada je ona bila iznenađena. - Da li ste još uvek gospođica?

- Naravno! - nasmejala se. - To stanje se nije promenilo za proteklih par dana koliko se nismo videli - nažalost dodala je u sebi.

- Imate li malo vremena?

Emili je pogledala na sat koji je dobila na poklon od Freda i umesto na vreme, pomislila na darodavca. Neće valjda svaki put kada pogleda na sat misliti na njega i očajavati, pomislila je iritirano.

- Imam malo vremena - rekla je naglas.

- Sećate se da sam vam pričao o svom sestriću? - Kabini?

- Eto, sudbina! - pljesnuo je. - I ime ste mu zapamtili.

- Pa, pominjali ste ga par puta. Mislim da se udaljavamo od teme - prisetila se.

~ 23 ~ Foxy

(24)

- Vidite, Kabir je planirao da se nastani u Montrealu i započne biznis - izjavio je sa neskrivenim ponosom.

- Šta ga sprečava? Garancije?

- Garancije bih lako mogao da mu dam, ali... Državljanstvo! - očajnički je raširio ruke i podigao pogled uvis.

- Hitno mu je potrebno kanadsko državljanstvo. - Ne znam nikoga ko bi...

- Najlakše bi bilo da se oženi nekom Kanađankom - Banu nije gubio vreme, govorio je brzo i gledao je značajno.

- Da?

- Možda imate neku prijateljicu koja bi... To bi naravno bio samo formalan brak i Kabir je spreman da plati uobičajenu tarifu.

- Uobičajenu tarifu?!

- Da - taj podatak je izgovorio polako dajući mu veliki značaj. - Zaista ne znam nikoga ko bi se upustio u takvu... - reč avantura skoro da nije mogla ni da izgovori.

- Da li sam vam napomenuo da bi to bilo samo formalno, papira radi.

- Mogu da se raspitam - zamislila se. - Koliko vam je to hitno?

- Urgentno! Da li sam vam rekao da bi Kabir platio?

- Da - nasmejala se. - Da li je taj vaš Kabir, uopšte, punoletan? - Naravno - sada se i Banu nasmejao i naklonio se. - I spreman je... - Da plati, to znam - i dalje se osmehivala. Ta priča je zabavljala. Potraga za takvom osobom, činila joj se zanimljivom. Ideja koja će prekratiti vreme. Emili nije bila sklona avanturama, a najveći izazov i avantura u njenom životu bila je veza sa Fredom.

- Imamo još par sati da Kabini pronađemo suprugu. U protivnom, večeras će ponovo morati da se ukrca i isplovi istim brodom.

- Mogao bi da ostane kod vas i...

- On nije nepošten! Kabir ne planira da se krije, a ako to ne uradi... Odmah bi bio deportovan. Ako se ne oženi, moraće da se vrati za Indiju - blago je klimao glavom kao da je to najveća kazna.

- Ne očajavajte, Banu. Ima još vremena... - pokušala je da ga umiri ubedljivim glasom. - Smislićemo nešto.

(25)

- Poznajete nekog ko bi to mogao da nam učini?! - gledao je tamnim očima.

- Možda i poznajem, ali sada ne mogu da se setim - zamišljeno se počešala po bradi.

Ona je bila slobodna i imala je vremena na pretek. Ko zna koliko će još morati da bude strpljiva da se njena veza sa Fredom kruniše brakom, na način koji je nju trebalo da usreći. Da postane supruga, majka, gospođa. Dok čeka, mogla je da učini dobro delo, usreći nekog drugog...

- Ako ne nađete nikoga, stojim vam na raspolaganju - ispalila je ne prepoznajući sopstveni glas, ni samu sebe.

- Vi?! - Banu je zapanjeno pogledao.

- Ne odgovaram, kao rezervna varijanta? - još se i šalila.

Banu je mrmljao nešto brzo i nerazgovetno na svom maternjem jeziku. Emili je razumela njegovu zbunjenost, olakšanje i zahvalnost koje su se smenjivale na njegovom suvonjavom licu.

- Odgovarate savršeno! - sklopio je ruke kao u molitvi. Stvarno biste to učinili za... - zamucao je.

- Terate me da se predomislim - upozorila ga je. - Gospođice Parker...

- Ako se ne budete snašli... Oko jedan imam pauzu od sat vremena i raspoložena sam da postanem gospođa! - brzo je rekla. Nije bib vremena za razmišljanje, žurila je na posao.

- Ćekaćemo vas ovde...

- Možda je bolje ispred matičarskog ureda - predložila je praktično. - U svakom slučaju... Ako ne budem mlada, mogu da budem svedok na venčanju.

Emili je bila zahvalna sudbini što je biblioteka bila blizu i uspela je da stigne na vreme. Čim je stala za svoj pult, nestalo je njenog lošeg raspoloženja i sumnji koje su je proteklih dana obuzimale. Najednom nije videla ni jedan razlog što je spopalo nestrpljenje.

~ 25 ~ Foxy

(26)

Ona je zaista imala sreće u životu. Sudbina joj je uvek išla na ruku, čak i u trenucima koji su tražili velike odluke, bili teški ih tužni. Sa setnim osmehom setila se svoje bake i kako je pre oko trinaest godina od nje dobila pismo kojim je pozivala da se bolje upoznaju i zbliže. Tada je, poput svih tinejdžera, maštala o tome da postane što pre nezavisna, a bakin poziv da se preseli u Montreal, iskoristila je kao šansu da se što pre osamostali. Neočekivano je napustila roditeljski dom u Otavi i doselila se kod bake.

Emili je srednju školu i studije završila živeći sa tom dragom staricom, u njenoj kući u mirnom i tipski uređenom delu grada. Nakon smrti bake, koja je bila mudra i otresita žena, kuća je po testamentu pripala Emili. Kako je bila na kraju studija i smešilo joj se stalno zaposlenje u gradskoj biblioteci, izbor da i dalje tu ostane je bio lak.

Ona zaista nikada nije ni o čemu brinula. U njenom životu sve se uklapalo kao delići slagalice.

Nakon takvog razmišljanja, Emilino raspoloženje se stabilizovalo. - Emili, molim te potraži mi u kompjuteru, gde da nađem ovu knjigu - Leksi je banula pred nju i poturila joj pod nos papirić.

- Leksi... - pogledala je prijateljicu ispod oka dok je ukucavala podatke.

- Da?! - plavokosa se laktovima naslonila na pult i pogledala je radoznalo.

- Da li si čula da za dogovorene brakove sa kanadskim državljanima postoji uobičajena tarifa? - poslednje reći izgovorila je sa neskrivenim čuđenjem.

- Bože, Emili, ti kao da ne živiš ovde!

- Izgleda - promrmljala je sebi u bradu i glasnije dodala. - Znači, čula si?

- Naravno da sam čula! Ali, kakve to veze ima sa Fredom? - Nikakve.

- Kako nikakve?! Sve tvoje priče o braku su vezane za njega. - Ova nije! - nasmejala se na sopstveni račun.

- Ne znam kako da shvatim ovaj razgovor - otezala je zamišljeno. - Hipotetički - blago je nakrivila glavu. - Da li bi se ti udala za nekog da bi mu obezbedila državljanstvo?

(27)

- Mene bi na takvu akciju inspirisao neki Kubanac... - nasmejala se vragolasto. - Sve zavisi. O kome je reč?

- To je nebitno. Suština je da mu treba državljanstvo, a samo tako može da ga dobije.

- Nemaš šta da izgubiš, ako je uobičajena tarifa - rekla je brzo i slegla ramenima.

- Kolika je ta uobičajena tarifa?! - Deset do dvadeset hiljada dolara.

- Bože! - zavapila je Emili od iznenađenja.

- Emili, koliko ja vidim, samo ti živiš na nekoj drugoj, imaginarnoj planeti.

- U pravu si! - složila se sa ubeđenjem i uzdahnula. - Volim sve da idealizujem, da se držim pravila...

- Emili, stvarno ne znam šta te danas spopalo, ali ne ličiš na sebe. - Nisam sada ja važna. Vratimo se na temu. Leksi, da li bi uradila tako nešto, udala se za nekog nepoznatog, stranog državljanina? - ispalila je.

- Nisam razmišljala, ali... Hipotetički... Lak način da se dođe do novca.

- I jedini da se dođe do državljanstva promrmljala je za sebe i pogledala na sat. Ukoro će pauza.

Hočeš da razradimo tu temu za vreme pauze?

Laksi, da li bi se udala za nekog potpuno nepoznatog i...- začutala je.

- Emili život je serija izazova koje treba isprobati... - U pravu si, Leksi! I znaš... Ne mogu sa tobom na pauzu.

Na putu do matičarskog ureda, Emili se osmehivala. Udaće se, možda... Ali, to neće promeniti njen život. Sve će biti kao i pre. Nastaviće da se ponaša po starom, kao da se ništa nije dogodilo. U hodu je popravila ivice svoje uniforme. Pomislila je kako to sigurno nije odeća u kojoj je planirala da, jednog dana, ode na sopstveno venčanje. Ni

~ 27 ~ Foxy

(28)

venčanje nije bilo ni nalik onom iz njenih snova. Kako je uopšte izgledao njen mladoženja!?

Kabir, prisetila se njegovog imena i mogla se zakleti da prezime nije čula. Taj podatak, kao i mnoge druge Banu joj nije dao. Na primer čime se bavio na tom brodu kojim je doputovao, ili koliko je imao godina... Pokušala je da ga zamisli. Istog časa je pomislila na niskog, mršavog i neuglednog mladića, sa belom odorom i crvenim turbanom. Nekog nalik Banuu. Ko zna zašto, ta pomisao je prouzrokovala osmeh na njenom licu i ohrabrila je da pođe dalje.

Emili je osetila kako joj se osmeh zaledio na usnama. Sve je očekivala, ali to sigurno ne. Muškarac koji je stajao pored Banua je sigurno bio Kabir. Nije bio ni mršav, ni nizak, a najmanje neugledan. Naprotiv! Bio je izrazito visok, zgodan, i mišićav, a to je jasno videla ispod košulje od gotovo prozirnog, indijskog platna. Besprekorno bela boja, naglašavala je glatkoću i ten njegove kože. Materijal široke, neznatno raskopčane košulje je jedino što je bilo tradicionalno na njemu. Izgledao je arogantno, moćno, kao neko ko voli da se razmeće. Nije ostavljao utisak čoveka koji je u problemu, a još manje nekog sa sumnjivim brojem godina za brak. Imao je možda nešto više od trideset. Bio je zreo muškarac.

Emili je ostala da stoji skoro u mestu, na bezbednoj udaljenosti. Nagonski se približila obližnjem stubu i sklonila se iza njega. Njena ideja i želja za avanturom najednom joj se nije činila najboljom. Pa šta ako je bila predvidljiva i ako je volela sve da planira?! U tome nije bilo ničeg lošeg. To nije ugrožavalo nikoga, a njoj je olakšavalo svakodnevicu.

Leksi je zaista po svemu više odgovarala ulozi koju je ona zadržala za sebe, prekorevala se. Trebalo je da ponudi prijateljici taj poslić. Ona bi u tome videla i zabavu.

- Banu, ta tvoja gospođica Parker kasni... - negodovao je muškarac. Kao iz velike daljine, do nje je dopirao njegov promukli bariton i odličan akcenat. Uprkos, po njega lošoj situaciji, zvučao je samouvereno. Provirila je iza stuba i pogledala ga još jednom. Usne su mu bile pune, a zubi pravilni i biserno beli. Provlačio je duge, koščate prste kroz gustu, nešto dužu crnu kosu, a mišići na rukama su se zatezali u svojoj punoj lepoti i snazi.

Mora da je u pitanju neka zabuna. Takav primerak, kako bi rekla Leksi, mogao je da se oženi sa kojom god je hteo. Svaka njegova sunarodnica, koja ima kanadsko državljanstvo, oberučke bi prihvatila

(29)

tog predstavnika svoje nacije. Ali, to je nosilo obavezu, dosetila se. Kabir nije delovao kao neko ko želi da se nosi sa tim, već sa biznisom u Montrealu. Već ga je, u mislima, videla kao uspešnog biznismena, ma čime se bavio.

- Banu, nadam se da nisi zaboravio da spomeneš svotu novca koju sam spreman da dam. I da je naš brak samo formalan!

Mora da je imao loša iskustva sa ženama, zaključila je zlurado i stegla pesnice.

- Stići će svakog časa - Banu se uprkos umirujućem tonu hvatao za glavu. - Gospođica Parker je jedna odgovorna i poštena devojka. Milosrdna.

- Samarićanka? - podsmehnuo se. - Banu, takve žene nisam sreo ni u jednoj svetskoj luci - nasmejao se. - A obišao sam celu planetu...

- Gospođica Parker je vrlo čovekoljubiva - Banu je uzeo u zaštitu. - I fino vaspitana!

Muškarac, koji je nesumnjivo bio Kabir, ga je prekinuo smehom. - Slobodno reci dosadna! - okrenuo se i dao joj priliku da posmatra njegova široka, snažna ramena i leđa.

Dosadna? Emili je opsovala u sebi, što nikako nije bio njen običaj. Pa dobro, tome nije mogla da se opire, bila je dosadna, ali je pre samo par minuta bila ubeđena da će to kod sebe da promeni. Prkosno je izdigla bradu i izašla iz svog skrovišta, spremna da se okrene i vrati na posao. Ipak, pre nego što je svoj plan sprovela u delo, bila je primećena.

- Gospođice Parker - Banuu se oteo tih, prigušen uzdah olakšanja koji Kabir očito nije razumeo, jer je taj uzdah prokomentarisao na svoj način.

- Banu, gospođica Parker valjda ima ime - negodovao je na ivici strpljenja. - I zaista se nadam se da će ipak doći...

- Izvinjavam se što kasnim - izveštačeno, samouvereno se osmehnula, dok su joj kolena klecala.

Kabir se, ponovo, žustro okrenuo i odmerio je jednim brzim pogledom. Delovao je zadovoljno, a taj zaključak Emili nimalo nije godio, naprotiv, prilično je iziritirao.

- Izvolite vašu kovertu - Kabir nije gubio vreme na upoznavanje. - Ne, hvala - odbila je.

- U pravu ste. Prvo posao, pa zadovoljstvo, gospođice Parker. ~ 29 ~

(30)

- Predložila bih vam da me zovete Emili, ali mislim da nećemo imati prilike za tim. O zadovoljstvu ovde neće biti ni reči! - nervi su je na kraju malo izdali.

Kabir se nije zbunio. Nasmejao se. - Banu, trebalo je da me upozoriš da su i Kanađanke koje poznaješ temperamentne, vatrene i duhovite.

- Hajdemo da to obavimo - presekla ga je. - Ako nam ne nedostaje još jedan svedok i niste se predomislili - gledala ga je izazovno.

Izazov je izazov, a Kabir je to takođe bio. I, ona mu je podlegla, pravdala se nešto kasnije. Potpuno zbunjena zbog vrtoglave brzine svega što se odvijalo i njegovog kratkog poljupca, postala je gospođa, ko zna kako.

- Sa... Sa... - prisećala se na izlasku, nesvesna da šapuće.

- Sahib... - Kabir je završio kao da joj čita misli i široko se osmehnuo. - Što znači domaćin, gospodar ih prijatelj.

- Nadam se da ne očekuješ da učim vaš jezik - izletelo joj je.

- Ne, naravno - nasmejao se od srca. - Ali, drago mi je da si duhovita.

- Srećom, sa mojom duhovitošću ti nećeš imati ništa - nije odolela da mu se ne suprotstavi i ostavi ga u zabludi da je duhovita. Sa zakašnjenjem je primetila da se obraćaju jedno drugom previše prisno i neformalno.

Gledao je radoznalim, inteligentnim pogledom. - Baš tako - odgovorio joj je ljubazno. - Emili, drago mi je što smo se upoznali. Tvoj sam dužnik... - ponovo je posegao za kovertom iz zadnjeg džepa.

Odlučnim pokretom ruke je zaustavila njegov pokret. Delićem svesti je primetila koliko mu je koža, fina i glatka, a dlan mek i nežan, gotovo kao njegove usne koje je osetila nakon venčanja. Uprkos mišićima, koji su ukazivali na težak fizički rad, nije delovao kao neko ko se na brodu iscrpljivao. Kabir je više izgledao kao neko ko je te mišiće dobio zahvaljujući redovnim posetama teretanama. Bila je ubeđena da bi sa takvim telom i licem glatko mogao da zagospodari modnim pistama. Nesvesno je uzdahnula i povukla svoju ruku unazad.

- Mislim da sam po pitanju novca bila jasna. Ne, hvala... - njen glas nije trpeo pogovor.

(31)

Bila joj je dovoljna satisfakcija to što je delovao zbunjeno. - Zato što sam htela da... - odmahnula je rukom kao da to nije važno.

Bio je to impuls, instinkt za avanturom koju je htela da okusi. Začudo, ni sada se nije kajala,

- Moj rođak Banu mi je napomenuo da si dama. Trebalo je da mu verujem... - rekao je nekako više za sebe.

To je, valjda, bio kompliment, pomislila je i slegla ramenima. - Žao mi je... - izvinjenja su mu teško prelazila preko usana. - Što si pomislio da sam dosadna?

- Prisluškivala si - konstatovao je umesto da pokuša da porekne. - Sada mi je još neprijatnije!

- Nema razloga, bio si u pravu.

- Ne bib rekao. Samim tim draže mi je što nisi pobegla glavom bez obzira - osmehnuo joj se saučesnički i sumnjičavo suzio pogled. - Rekla si da sam bio u pravu... Da li to znači, da si htela to da promeniš?

- Neke osobine čovek nikada ne može da promeni, sve i da hoće - promrmljala je za sebe i dodala da njemu baš ništa ne može da promakne. Čak ni lapsus.

- Možda zato što i ne treba.

Taj razgovor se otrgao kontroli, primetila je i odlučila da ćuti dok im se putevi ne razdvoje. Okrenula se iza sebe. Banu je u pratnji drugog svedoka, prilično zaostajao za njima. Dakle, na njihovo prisustvo nije mogla da računa.

- Znaš, to što sam upravo rekao je u potpunoj suprotnosti sa mojim životnim geslom - čudio se. - Uvek sam mislio da život znači promene. Da su promene život. Ne menjati se, znači da umireš. U tom trenutku, to joj je zvučalo previše konfuzno.

- Možda je to tvoj moto, ali ne i moj - slegla je ramenima. - Zaista moram da požurim, imam još dovoljno vremena da se na vreme vratim na svoje radno mesto.

- U tom slučaju... - pružio joj je ruku u znak pozdrava.

Uzvratila mu je čvrst, siguran stisak, ali umesto zbogom, dobila je jedan šarmantan osmeh.

- Ipak, ne smem da zaboravim da sam ti oduzeo pauzu za ručak i da sam tvoj veliki dužnik. Da li si raspoložena da kasnije negde ručamo? Ih večeramo?

~ 31 ~ Foxy

(32)

- I proslavimo? - nasmejala se i ubrzala hod. - Da.

Bilo je nečeg zanimljivog i prisnog u tom strancu. Pitala se da U je taj kratki, šarmantni nastup njegov već oproban način za zavođenje devojaka. Ali, brzo se prisetila da nema razloga za tim. Ona je bila prosečna, nezanimljiva i dosadna devojka. Osim toga, njih dvoje su bili u braku. Nesvesno se nasmejala na tu pomisao.

- Ne znam kakav je tvoj običaj, ni životni moto po tom pitanju, ali ja ne vidim nikakav razlog za slavlje - rekla je tek da skrene misli.

- Ja ga zaista vidim...

Naglo je zastala i okrenula se ka njemu. Uputila je jedan otvoren pogled njegovim tamnim, krupnim očima.

- Kabire... Od srca ti želim uspeh i sreću u ovoj državi, ali naši putevi se ovde razilaze.

- Ipak bih voleo bar da te ispratim.

- Nema potrebe za tim - odmahnula je glavom i nastavila svojim putem.

- Ima! - pratio je u stopu.

Bože, zavapila je u sebi. Kako se glupo ponela! To zaista nije ličilo na nju. Kabir je mogao biti nekakav manijak, psihopata ih ko zna šta, a ona mu je još maločas dala šansu da se nastani u njenom gradu. Ali, verovala je svom instinktu, koji je, uprkos svemu govorio da nije pogrešila. Da je bezbedna. Osim njenog osećaja, on je ostavljao utisak nekoga kome može da se veruje. Bio je privlačan muškarac, a ne neko ko na silu treba da privlači pažnju.

- Ako insistiraš - ničeg pametnog nije mogla da se seti. - Insistiram.

Ipak, sve do biblioteke je išla skoro ćutke. Nije htela da se upušta u razgovor sa njim. Na njegova pitanja ih opaske je odgovarala kratko. U sebi je priznala da su mu opažanja i komentari iznenađujuće pronicljivi, duhoviti i na mestu.

- Stigli smo! - gotovo je odahnula. - Radiš u biblioteci - zaključio je.

- Da - pogledala ga je uvređena njegovim tonom. Šta je mislio, gde radi, nervozno je odmahnula glavom,

(33)

Ne nasmejala se uprkos situaciji. U tom slučaju... Emili, hvala ti. Zaboravi! naredila je i ignorisala njegovu ispruženu ruku.

- Bez obzira, ako ti nešto zatreba i ako nekako mogu da ti uzvratim, možeš me naći preko Banua.

Nadala da joj taj podatak nikada neće zatrebati. - Znam - nije imala volje i vremena da mu se suprotstavlja.

Ne gubeći više ni čas, ušla je u biblioteku. Na ulazu se gotovo sudarila sa Leksi.

- Emili, šta je „ono” bilo? Šta sam propustila? Ko je primerak? - Primerak je... Kabir Sahib! Sahib znači nešto kao domaćin gospodar, ih prijatelj...

- Prijateljstvo mi je najmanje palo na pamet kada sam ga videla. Ko je indijski prijatelj?

- Moj suprug - zakikotala se. - Emili?!

- Da - taj podatak je, začudo, izuzetno zabavljao.

- Ne mogu da verujem - gledala je razrogačenih očiju. - Emili, trebalo je da me upoznaš sa...

- Nema razloga, ne verujem da ćemo se više videti.

- Da li to ima neke veze sa onim razgovorom koji smo jutros vodile?

- Da.

- Trebalo je da mi kažeš?! Rado bih izašla u susret... - Da U bi pristala da ne znaš kako izgleda?

- Ne verujem, ali taj podatak je...

- Nisam znala kako izgleda - pojasnila je. - A ipak si... - zanemela je.

- Da - odvratila je mirno.

- Šta će reći Fred kada čuje i vidi ovo?

- Fred?! - ponovila je kao da prvi put čuje to ime.

- Ne sumnjam da si ga zaboravila... - potapšala je po ramenu sa razumevanjem. - Samo ne znam da li je to trajno ili privremeno stanje.

- Nisam zaboravila na Freda, a i nema šta da kaže. On me dobro poznaje i zna da nikada ne bih ugrozila našu vezu.

~ 33 ~ Foxy

(34)

- Nisam tako sigurna. Muškarci, kao i mi žene, osećaju od koga im preti opasnost. A taj tvoj Kabir je...

- Na dovoljno bezbednoj udaljenosti. - Kao i Fred...

- Leksi! - ućutkala je. - Ne puštaj mašti na volju.

- Emili, ti si sjajna devojka - rekla je ostrašćeno. - Ili je trebalo da kažem žena - zakikotala se.

- Molim te da to ostane naša mala tajna. - Ne muči me - zavapila je.

- Moram, zato što sam sjajna - i ona se šalila. - Jesam li to zaslužila zato što sam sada udata žena?

- Ne, nego... Stvarno si...

- Molim te, danas mi je dosta epiteta koji idu uz moju Ličnost - zavapila je.

- Šta... Kabir ti je nešto rekao? - Da sam dama.

- Pametan momak!

- Ali, prethodno je rekao da sam dosadna. - To je bilo dok te nije upoznao.

- Nije me ni sada upoznao, niti će...

Tri meseca Fredovog odsustva su se topila. Sve to vreme je živela po uobičajenim pravilima i navikama. Čekala je. Ipak, uvek kada bi svratila kod Banua, prisetila bi se jednog svog dana u kojem se ponašala krajnje neobično, dana za koji je često mislila da ga je umislila ili sanjala. Još uvek nije pronašla objašnjenje za taj svoj postupak.

Za Kabira nije ni pitala, a verovatno ni on za nju. Baš zbog toga je bila zbunjena, kada je posle dva meseca dobila pozivnicu za otvaranje njegovog butika par blokova dalje. Pohvalila je u mislima njegov potez i u sebi mu požela sreću, ali pomisao da prisustvuje otvaranju je odbacila kao bespotrebnu. Mogla je da razume njegovu zahvalnost, jer je

(35)

zahvaljujući njoj imao priliku da se oproba i okuša sreću u Montrealu. Ali, tu se njihova priča završavala.

Iako se sa Fredom čula s vremena na vreme, uz uobičajeno dovikivanje, nije nijednom dobila priliku da ga obavesti o promeni svog bračnog statusa. Smatrala je da to nije bitno i pratila je sve informacije o Fredovim koncertima i uspesima koji su se nizali po američkim državama.

Negde oko Božića, on je trebalo da se vrati u Montreal, da bar za praznike budu zajedno. Planirali su da te dane provedu u miru i samoći. Sami njih dvoje, Emili se posvetila planiranju vremena koje će imati sa Fredom. Da bi prekratila vreme do njegovog dolaska pošla je na vreme u nabavku poklona za svoje roditelje i prijatelje.

Zima je bila ledeno hladna. Pahulje su neumorno udarale o prozore. Božićni praznici su započeli u uobičajenom raspoloženju. Ulice su bile okićene, izlozi svih radnji adekvatno i tematski ukrašeni, a svuda unaokolo su se mogli sresti patuljci i Deda Mrazovi. Emili je lagano obuzelo praznično raspoloženje. Nabavila je božićno drvce i ukrasila ga, poredala je poklone ispod njega, okitila svoju kuću iznutra i spolja bleštavim lampionima.

Ali, njeno raspoloženje je naglo splasnulo kada se, samo veče uoči Badnje večeri, javio Fred. Obavestio je da će ostati u toploj Kaliforniji, jer je njihova popularnost neplanirano porasla. Bili su angažovani da održe Novogodišnji koncert.

- Emili, možda ne bi bilo loše da ti dođeš! - dosetio se Fred u trenucima njene zanemelosti.

U svesti su joj se nagomilale sekvence sa poslednjeg koncerta na kojem je bila. Ona svoju novogodišnju proslavu sigurno nije tako zamišljala.

- Frede, tebi je sve tako jednostavno. - Pa i jeste. Dolaziš?! - Sve i da hoću... .

To je bilo pravo pitanje. Da li je htela da bude sa Fredom i, praktično sa njegovim bendom, u toj najluđoj noći. Da mu bude blizu, ali ne sa njim. Sećanje na prethodni koncert, koji se sada činio jako daleko, je davalo jasan otpor za tu ideju. Nesvesno se namrštila.

- Emili, hoćeš U?! - ponovio je pitanje.

- Da li ti je palo na pamet da ne mogu da nađem avionske karte?! - O tome nisam razmišljao - priznao je Fred.

~ 35 ~ Foxy

(36)

Nadalje, njihovo skoro viđenje je još bilo neizvesno. - Emili, budi strpljiva...

- Biću strpljiva... - uzdahnula je. - Ne preostaje mi ništa drugo - nije ni bila svesna da govori naglas.

- Divna si! - nasmejao se. - Nije ti ni palo na pamet da potražiš nekog drugog - pohvalio je. - Nekog ko te je dostojan!

Nije ga slušala. Razmišljala je o tome kako će provesti praznike potpuno sama. Bilo joj je potpuno bezvezno da se sada nameće svojim prijateljima u nekoj od zabava i planova. Zvono na vratima je iznenadilo najavom posetioca. Nikog nije očekivala. Ih jeste, pogledala je na sat. Leksi i Roj je trebalo da dođu, ali malo kasnije.

- To je odlična ideja! - prkosila mu je dok je lagano koračala kroz kuću.

- Emili, to sam se samo šalio...

- Frede, ovaj razgovor ne vodi ničemu! Neko mi je pred vratima - obavestila ga je, jer nije imala volje da nastavljaju razgovor, a i zvono se ponovo oglasilo ukazujući na nestrpljenje.

- Da se nisi usudila da padneš u naručje prvom koji naiđe... - doviknuo je pre nego što je prekinuo vezu.

Nije ona spadala u kategoriju devojaka koje je on susretao, pomislila je iritirano. Da li je ona ličila na devojku koja bi pala u zagrljaj prvom koji naiđe?! Besnela je u sebi. Ipak, baš ta pomisao joj je bila na pameti kada je otvorila vrata.

- Kabire?! - odmerila ga je u neverici. Bio je još zgodniji nego što se sećala, ako je to uopšte i bilo moguće. Dugi, savršeno skrojeni kaput od kamilje dlake, savršeno mu je pristajao. Odavao je utisak nekog sa dobrim ukusom, sa stilom. Bio je fascinantan i mističan.

- Emili... - široko se osmehnuo i delovao kao neko ko se zaista raduje tom susretu. - Već sam se uplašio da nisi kod kuće...

- A ti baš ne spadaš u kategoriju plašljivaca - nešto u njemu je teralo da bude provokativna. Ili je to bilo od raspoloženja zbog razgovora sa Fredom?

- Ne! - nasmejao se. Verovala mu je.

- A ti si j oš uvek duhovita... - odmahivao je glavom kao u neverici. - Nisi se promenila...

(37)

- Zapamtila si moj moto?! - rekao je oduševljeno i pružio joj paket. - Zaslužila si Božični poklon koji sam birao specijalno za tebe.

- Hvala - promucala je zbunjeno i umesto da otvori paket zbunjeno ga je okretala u rukama.

- Nećeš da otvoriš... - Čudio se. Zvučao je ozbiljno, kao da je došao samo da joj preda poklon i da je to važno, ali naslutila je da to nije pravi razlog. Ipak, drugog nije mogla da se seti. Podigla je pogled, i pretražila njegovo lice kao da tu leži odgovor.

Kabir je skrenuo pogled i pogledao oko sebe. - Dopada mi se ovaj kvart i tvoja kuća.

- Ako pogledaš malo bolje, primetićeš da u ovom kvartu postoje dva tipa kuća... Sve su nalik jedna na drugu.

- Ali, nijedna nema ovoliko lampiona.

- Nema. Malo sam se zanela... - priznala je pokajnički i sumnjičavo ga pogledala. - Sabire, da ne planiraš da se doseliš u ovaj kvart?

- Tačnije, planirao sam da se uselim - izvio je obrve. - Ako me primaš.

Prasnula je u smeh. - Tvoj smisao za humor je daleko bolji od mog... - stresla se od hladnoće.

- Hladno ti je! - spremno je otkopčao kaput, skinuo ga i pošao da je ogrne.

- Možda je bolje da uđemo? - ponudila je pomalo kolebljivo.

- Mislio sam da se nikad nećeš setiti - hitro se provukao pored nje i sačekao da zatvori vrata.

Koračalaje ispred njegai osetilanjegov pogled na leđima, koji kao da je pekao. Ali nije brinula zbog njegovog prisustva i blizine. Imala je neobjašnjiv osećaj u njegovom prisustvu, i on je govorio da je Kabir neće ni dodirnuti. Pored njega se, ko zna zašto, osetila uznemireno, ali i potpuno bezbedno.

Dok se smeštao, ih dok ih je posluživala, pratio je pogledom. Ponašali su se i komunicirali kao stari znanci, a ne stranci.

- Emili, zar nimalo nisi radoznala?! - Po kom pitanju?

- Poklona! - brecnuo se gotovo uvređeno.

- Jesam - nasmejala se. Dohvatila je paket koji je maločas nemamo spustila na ivicu svoje fotelje. Hitro je rastvorila papir u koji je bio

~ 37 ~ Foxy

(38)

upakovan poklon. Diskretno, ali sa istančanim ukusom dekorisana tkanina je ostavljala fin osećaj pod prstima.

- Sari! - zaključila je oduševljeno.

- Iznenađena si? - čudio se. - Zar nije bilo logično da ti poklonim nešto iz Indije.

- Možda je bilo logično, ali... - slegla je ramenima, još uvek ne shvatajući taj gest pažnje.

- Emili, zašto nisi došla na otvaranje mog butika? - upitao je iznenada i time naglasio kako mu je to bilo važno.

- Mislila sam da je moje prisustvo bespotrebno i...

- Naprotiv, bilo je potrebno - rekao je ubedljivo. - Bilo je... Za mene je bilo važno, jer ti si mi omogućila da započnem novi život.

- Nadam se da se nisi razočarao njime.

- Ja?! Ne... - odmahnuo je glavom. - Uprkos birokratiji, sve što mi se događa, prevazilazi moje najluđe snove i očekivanja - izjavio je sa ponosom i radošću koja je zacaklila u njegovim tamnim očima.

- Drago mi je ako imaš uspeha i ako se isplatilo. - Budi uverena da jeste!

- Onda sam zaista zaslužila ovaj poklon - osmehnula mu se. - Znam da ovo nije moj stil, ali oduvek sam htela da imam sari, ako bih se slučajno osmelila da ga obučem - prigrlila je sari uz sebe i poslala mu je jedan pogled pun zahvalnosti. - Dezen je fantastičan.

- Znao sam da će ti te boje lepo pristajati. Zato sam ga specijalno naručio da mi pošalju iz Indije.

- Ti si se time baš bavio? - gledala ga je u neverici.

- Naravno - bio je zadovoljan, ali nije ni pridavao važnost tom svom potezu. -

Ja se bavim svim onim do čega mi je stalo, ali ponekad... Zbog svega toga sam čekao tako dugo da te posetim.

- Hvala ti.

- Možda ipak jednom poželiš da ga obučeš?

- Sada kada ga imam, nemam dovoljno izgovora da to jednom ne uradim.

- Pretpostavljam da će ti savršeno pristajati.

Referências

Documentos relacionados

este artigo teve por objectivo analisar a contribuição do paraquato no contexto geral das intoxicações agudas no nosso país, no período de 2004 a 2006, com base em casos e óbitos

Souza e Lamounier (2006) ao analisarem as propostas de mudança da Comissão Especial de Reforma Política da Câmara dos Deputados no que diz respeito à mudança

b) As liberações previstas neste parágrafo deverão ser previamente negociadas caso a caso, entre a Empresa e a FENADADOS, de acordo com o cronograma das

12:16:02 Para THOMAS GREG & SONS GRAFICA E SERVICOS, INDUSTRIA E COME - Favor enviar a Planilha da Proposta com o valor atualizado conforme a fase de lances, como consta no

Modos de funcionamento: M-O + Ar quente plus Temperatura: 160–170 °C Potência: 150 W Temperatura interior: 75 °C Booster: Desligado Pré-aquecer: Desligado Crisp function:

ácidos graxos em tecidos de camarão-d’água- doce (Macrobrachium rosenbergii). As pós-larvas foram distribuídas em dois grupos e mantidas em diferentes tanques polyfit

Com relação ao colágeno total e do tipo I, observou-se aumento significante entre os subgrupos dos dois grupos, caracterizando o avançar do processo cicatricial, enquanto que

Quanto à vida-de-prateleira, as normas bac- teriológit:;as para produtos salgados não foram ainda estabelecidas internacionalmente, porém, no Brasil, a COMISSÃO NACIONAL GE