pitanje 1 – Međunarodni standardi ekonomskih socijalnih i kulturnih prava
pitanje 2 – Različito tumačenje građanskih i političkih prava i socijalnih i ekonomskih prava pitanje 3 - Po velja EU o osnovnim pravima (2000. g.)
Ova Povelja reafirmiše, poštujući ovlašćenja i zadatke Zajednice i Unije i princip subsidijarnosti, prava koja proističu, naročito iz ustavnih tradicija i međunarodnih obaveza koje su zajedniške za države članice, iz Ugovora o Evropskoj Uniji, ugovora Zajednice, Evropske Konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, društvenih povelja koje je usvojila Zajednica i Savet Evrope i iz slučajeva iz sudske prakse Suda pravde Evropskih Zajednica i Evropskog suda za ljudska prava.
Uživanje tih prava povlači za sobom odgovornosti i obaveze u odnosu na druga lica, ljudsku zajednicu i buduće generacije. Zbog toga Unija priznaje prava, slobode i principe koji su zacrtani u ovom dokumentu
Povelja u okviru šest poglavlja - Dostojanstvo, Slobode, Jednakost, Solidarnost, Građanska prava i Pravda – u 54 člana izlaže osnovne vrijednosti EU kao i građanska, politička, ekonomska i socijalna prava građana EU.
Prvo poglavlje Dostojanstvo obuhvata pravo na ljudsko dostojanstvo koje je nepovredivo i koje se mora poštovati i štititi. Takođe i pravo na život što znači da svako ima pravo na život i ne smije biti osuđen na smrt ili pogubljen, pravo na poštovanje ličnog integriteta; zabranu mučenja, nehumanog ili ponižavajuće tretmana ili kažnjavanja; zabranu ropstva i prinudnog rada što podrazumijeva da se ni od koga se ne smije tražiti da vrši prisilni ili prinudni rad i da je trgovina ljudskim bićima je zabranjena.
Drugo poglavlje, Slobode, se sastoji od 14 članova. Pravo na ličnu slobodu i bezbijednost, pravo na zaštitu ličnih podataka koji se odnose na njega odnosno nju. A koji se moraju koristiti samo za određene, utvrđene svrhe i na bazi pristanka odnosnog lica ili na nekoj drugoj zakonom predviđenoj osnovi. Pravo da se poštuje njegov odnosno njen privatni i porodični život, dom I komuniciranje. Pravo na brak i pravo na zasnivanje porodice koje mora biti garantovano u skladu sa nacionalnim zakonima kojima se uređuje ostvarivanje tih prava. Pravo na slobodu mišljenja, savjesti i religije što uključuje slobodu promjene religije ili uvjerenja, i slobodu da pojedinačno ili u zajednici sa drugima, na javnom mjestu ili privatno, manifestuje svoju religiju ili uvjerenje kroz obožavanje, propovjedanje, vršenje službe i posmatranje. Pravo na slobodu izražavanja, što obuhvata slobodu zauzimanja stavova i pravo na primanje i davanje informacija i ideja bez ometanja od strane javnih vlasti i bez obzira na granice. Svako ima pravo na slobodu mirnog okupljanja i slobodu udruživanja na svim nivoima, narocito u političkim, sindikalnim i građanskim stvarima, sto podrazumijeva pravo svakoga da osniva sindikate i pridružuje im se radi zaštite njegovog odnosno njenih interesa. Umjetnost i naučna istraživanja biće oslobođena svih ograničenja. Poštovaće se akademske slobode. Pravo na obrazovanje i pravo na profesionalnu i trajnu obuku koje uključuje mogućnost besplatnog obaveznog obrazovanja i prava roditelja da svojoj djeci obezbijede takvo obrazovanje i školovanje koje će biti usaglašeno sa njihovim religioznim, filozofskim i pedagoškim ubjeđenjima, u skladu sa nacionalnim zakonima kojima se uređuje ostvarivanje te slobode i tog prava. Pravo na zaposlenje i na slobodno izabrano ili prihvaćeno zanimanje. Priznaje se pravo na vršenje poslovnih aktivnosti u skladu sa zakonima Zajednice, nacionalnim zakonima i nacionalnom praksom. Svako ima pravo da posjeduje, koristi, otuđuje i nasleđuje njegovu odnosno njenu zakonski stečenu imovinu. Niko ne smije biti lišen njegove odnosno njene imovine, izuzev u javnom interesu i u slučajevima i pod okolnostima koji su predviđeni zakonom, kada će za taj gubitak biti blagovremeno isplaćena pravična nadoknada. Korišćenje imovine može biti regulisano zakonima samo ukoliko je to neophodno zbog opšteg interesa. Intelektualna svojina će biti zaštićena. Pravo na azil će biti garantovano, uz puno poštovanje odredbi Ženevske Konvencije koje se odnose na status izbjeglica i u skladu sa ugovorom na osnovu kojeg je osnovana Evropska Zajednica. Zaštita u slučajevima preseljavanja, protjerivanja ili ekstradicije. Kolektivna protjerivanja su zabranjena. Niko ne smije da bude preseljen, protjeran ili ektradiran u državu u kojoj postoji ozbiljan rizik da će on ili ona biti podvrgnuti smrtnoj kazni, mučenju ili drugim nehumanim ili ponižavajucim tretmanima ili kaznama.
Treće poglavlje, Jednakost, sastoji se od 7 članova. Promoviše jednakost pred zakonom. Zabranu diskriminacije koja se zasniva na polu, rasi, boji kože, etničkom ili socijalnom porijeklu, genetskim osobinama, jeziku, religiji ili uvjerenju, političkom ili bilo kom drugom mišljenju, pripadnosti nacionalnoj manjini, imovini, rođenju, invaliditetu, životnom dobu ili seksualnoj orijentaciji. Poštovanje raznolikosti kultura, religija i jezika. Jednakost (polova) muškaraca i žena mora biti obezbijeđena na svim poljima, uključujući tu zapošljavanje, rad i platu. Princip jednakosti ne smije spriječiti održavanje ili usvajanje mjera koje predviđaju specifične prednosti u korist onog pola koji je nedovoljno zastupljen. Poveljom se promovišu i prava djeteta gdje se nalaže da djeca moraju imati pravo na zaštitu i brigu neophodnu za njihovu
dobrobit i da mogu slobodno da izražavaju svoje mišljenje.U svim postupcima koji se odnose na djecu, bilo da ih sprovode javne vlasti ili privatne ustanove, primarni značaj se mora pridati najvišim interesima djeteta.Svako dete mora imati pravo da redovno održava lični i direktni kontakt sa oba svoja roditelja, izuzev u slučaju kada se to protivi najvišim interesima djeteta. Pravo starih lica na dostojanstven i nezavisan život i na njihovo učešće u socijalnom i kulturnom životu i Pravo hendikepiranih lica na mjere kojima se obezbjeđuje njihova nezavisnost, socijalna i profesionalna integracija i njihovo učešće u životu zajednice.
Četvrto poglavlje, Solidarnost, sastoji se od 12 članova i spaja socijalna i ekonomska prava kao što su: Prava radnika na informisanost i konsultovanje u preduzetništvu u slučajevima i pod uslovima koji su predviđeni zakonima Zajednice i nacionalnim zakonima i praksom. Pravo kolektivnog ugovaranja i djelovanja u cilju zaštite svojih interesa, uključujuci tu i štrajk. Svako ima pravo na besplatne usluge traženja zaposlenja. Svaki radnik ima pravo na zaštitu protiv neopravdanog otkaza, u skladu sa zakonima Zajednice i nacionalnim zakonima i praksom. Svaki radnik ima pravo na radne uslove koji poštuju njegovo odnosno njeno zdravlje, bezbijednost i dostojanstvo i na ograničenje maksimalnog broja radnih sati, na dnevni i nedeljni odmor i na plaćeni godišnji odmor. Zabrana dječijeg rada i zaštita mladih na radu Zapošljavanje djece je zabranjeno a minimalna starost koja je dovoljna za zaposlenje ne može biti manja od minimalne starosti kada se završava školovanje. Omladina koja je zaposlena mora da ima radne uslove koji su odgovarajući njihovom životnom dobu i mora biti zaštićena od ekonomske eksploatacije i takve vrste rada koji bi mogao da naškodi njihovoj bezbijednosti, zdravlju, ili fizičkom, mentalnom i socijalnom razvoju, ili da ometa njihovo školovanje. Pravo na porodični i profesionalni život propisuje da porodica treba da ima pravnu, ekonomsku i socijalnu zaštitu. Da bi uskladio porodični i profesionalni život svako ima pravo na zaštitu od otkaza sa posla iz razloga koji su u vezi sa materinstvom i pravo na plaćeno porodiljsko odsustvo i roditeljsko odsustvo nakon rođenja ili usvojenja djeteta. Pravo na socijalno osiguranje i na socijalne servise koji obezbjeđuju zaštitu u slučajevima kao sto je materinstvo, bolest, nesreće na poslu, zavisnost od drugih ili starost, i u slučaju gubitka zaposlenja, u skladu sa zakonima Zajednice, nacionalnim zakonima i praksom. Svako ima pravo na preventivnu zdravstvenu zaštitu i pravo na medicinski tretman pod uslovima koji su regulisani nacionalnim zakonima i praksom. Smjernice Unije će obezbijediti visok nivo zaštite potrošača.
Peto poglavlje, Građanska prava, obuhvata građanske dužnosti: Pravo glasa i pravo kandidovanja za Evropski Parlament; Pravo glasa i kandidovanja na opštinskim izborima; Pravo na dobru administraciju što obuhvata: pravo svakog lica da bude saslušano prije nego što se bilo koja pojedinačna mjera protiv njega odnosno nje preduzme, pravo na uvid u njegov odnosno njen dosije i obavezu administracije da obrazloži svoje odluke, pravo na naknadu svake štete koju prouzrokuju institucije Zajednice, ili njeni službenici u sprovođenju svojih dužnosti, u skladu sa opštim principima koji su zajednički zakonima država članica. Svako fizičko ili pravno lice koje ima prebivalište ili službeno sjedište u nekoj državi članici, ima pravo pristupa dokumentima Evropskog Parlamenta, Saveta i Komisije. Svaki građanin Unije ima pravo da se slobodno kreće i nastanjuje unutar teritorije država članica. Svaki građanin Unije će, na teritoriji treće države u kojoj država članica čiji je on odnosno ona državljanin nema predstavništvo, dobiti zaštitu diplomatskih ili konzularnih organa bilo koje druge države članice pod istim uslovima kao i državljanin te države članice.
Šesto poglavlje, Pravda, se sastoji od 4 člana: Pravo na efikasan pravni lijek i na pravično suđenje kaže da svako ima pravo na efikasnu pravnu zaštitu pred sudovima u skladu sa uslovima koji su predviđeni u ovom članu. Svakom treba pružiti mogućnost da bude savjetovan, branjen i zastupan a nima koji nemaju dovoljno sredstava, mora se učiniti dostupnom pravna pomoć u tolikoj meri koja je neophodna da bi im se obezbijedio efikasan pristup pravdi. Svaki optuženi će se smatrati nevinim dok se u skladu sa zakonom ne dokaže da je kriv. Svakom optuženom mora biti garantovano pravo na odbranu. Principi zakonitosti i proporcionalnosti krivicnih djela i kazne nalaže da se niko ne smije smatrati krivim za krivično djelo zbog činjenja ili nečinjenja koje, u vrijeme kada je učinjeno, po nacionalnom ili međunarodnom pravu nije predstavljalo krivično djelo. Ne smije se primjeniti teža kazna od one koja je bila predviđena u vrijeme kada je krivično djelo učinjeno. Ukoliko, nakon izvršenja krivičnog djela, zakon za njega predvidi manju kaznu, primijeniće se ta kazna.Visina kazne ne smije biti neproporcionalna krivičnom djelu. Pravo da se za isto krivično djelo u krivičnom postupku ne bude suđen ili kažnjavan dva puta podrazumijeva da niko ne smije biti ponovo suđen ili kažnjen u krivičnom postupku za djelo za koje je, na teritoriji Unije, on ili ona već bio konačno oslobođen ili osuđen u skladu sa zakonima.
Četiri poslednja člana tiču se oblasti primjene; oblasti garantovanih prava; nivoa zaštite; zabrane zloupotrebe prava. Što se tiče oblasti primjene, odredbe ovog poglavlja se odnose na institucije i organe Unije, poštujuci pritom principe subsidijarnosti, kao i na države članice, samo kada oni primjenjuju propise Unije. Zbog toga oni treba da poštuju prava i da se drže principa iz ovog poglavlja i da podstiču njihovu primjenu shodno svojim konkretnim ovlašćenjima.
Oblast garantovanih prava propisuje da svako ograničavanje primjene onih prava i sloboda koje priznaje ova Povelja mora biti zasnovano na zakonu i mora poštovati suštinu tih prava i sloboda. Na osnovu principa proporcionalnosti, do ograničenja može doći samo ukoliko su ona neophodna i ukoliko ispunjavaju ciljeve od opšteg interesa koje priznaje Unija ili ukoliko postoji potreba zaštite prava i sloboda drugih. Prava koje priznaje ova Povelja a koja se zasnivaju na ugovorima Zajednice ili na ugovoru o Evropskoj Uniji, ostvarivace se pod uslovima i u granicama koje odredjuju navedeni ugovori.
Nivo zaštite nalaže da se nijedna odredba ove Povelje ne smije se tumačiti tako da ograničava ili da na negativan način utiče na ljudska prava i osnovne slobode onako kako ih, u odgovarajućim oblastima primjene, priznaju zakoni Unije, međunarodni zakoni i međunarodni ugovori u kojima učestvuju države članice ili Zajednica, uključujuci tu Evropsku konvenciju o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda, i kako ih priznaju ustavu država članica.
Zabrana zloupotrebe prava se odnosi na to da se nijedna odredba ove Povelje ne sme se tumačiti tako da daje pravo na angažovanje u djelatnosti ili da izvrši djelo čiji je cilj uništenje prava i sloboda koja priznaje ova Povelja, ili na njihovom ograničavanju u većem stepenu nego što ova Povelja predviđa.
pitanje 4 – Karakteristike otvorenog metoda koordinacije
Otvoreni metod koordinacije je eksperimentalni pristup upravljanja EU na osnovu nacionalnog napretka kroz zajedničke evropske ciljeve i organizovano zajedničko učenje. Glavne institucionalne komponente OMK su zajedničke smjernice, nacionalni akcijski planovi, ujednačeni pregledi i zajednički evaluacijski izvještaji i preporuke. Nijedan od ovih instrumenata nema obavezujući karakter.
Socijalna uključenost se pojavljuje u oblasti OMK od 2001.godine.
OMK obuhvata postavljanje zajedničkih ciljeva na evropskom nivou, definisanje odgovarajućih nacionalnih politika u postizanju tih ciljeva, te izvještavanje o razvoju i rezultatima nacionalnih politika. OMK je zamišljen kao pomoć državama članicama da razviju vlastitu politiku, koja će odražavati situaciju u njihovoj državi, da dijele svoje iskustvo, te nadgledaju rezultate na transparentan i uporediv način. Nema određene najbolje prakse: postoje različiti načini da se postigne izvrsnost.
Na Lisabonskom zasijedanju je odlučeno da se OMK primijeni u borbi protiv socijalne isključenosti u skladu sa načelima Komisije. Ovaj predlog je od zemalja članica zahtijevao prezentaciju nacionalnih akcijskih planova, sprovođenje Akcijskog programa Zajednice u svrhu podrške ovoj akciji.
Na zasijedanju u Nici, Evropsko vijeće je utvrdilo ciljeve u borbi protiv siromaštva i socijalne isključenosti: Olakšati svima zapošljavanje, pristup resursima, pravima, robama i uslugama
Spriječiti rizik od isključenosti Pomoći najosjetljivijima
Pokrenuti sva relevantna tijelaEvropske članice su pozvane da donesu dvogodišnje nacionalne planove i definišu smjernice i mehanizme praćenja napretka. Ova četiri cilja su formulisana uopšteno kako bi ih zemlje članice mogle tumačiti na razne načine i tako prilagoditi svoju heterogenost rješavanja pitanja na domaći način u ovom osjetljivom području.
Primjena OMK u borbi protiv siromaštva i socijalne isključenosti se sastoji od dva dijela:
1) Procesa koji uključuje prihvatanje nacionalnih planova socijalne uključenosti od strane zemalja članica i njihove ocjene od strane Komisije i Odbora za socijalnu zaštitu;
2) Višegodišnjeg akcijskog programa definisanog tako da podstiče saradnju između zemalja članica u borbi protiv socijalne isključenosti.
Program je prihvaćen 2001. godine i usmjeren na unaprijeđivanje efikasnosti politika zemalja članica u unapređivanju socijalne inkluzije, i to na način da se kreatori politike, socijalni partneri, nevladine organizacije, naučnici i same isključene osobe podstaknu na međusobnu saradnju.
Kako bi pomogla zemljama članicama u formulisanju njihovih Nacionalnih planova socijalne uključenosti, Komisija je održala bilateralne sastanke sa svakom od zemalja članica i sročila Nacionalne planove prema zajedničkom obrascu. Kako bi se definisao zajednički modalitet kojim bi se uporedio i ocijenio napredak zemalja članica u ovoj oblasti, Evropski savjet je 2001. godine u Laekenu definisao indikatore. Jedan od osnovnih ciljeva Laeken indikatora jeste procjena napretka zemalja članica EU ka sveobuhvatnim ciljevima – a naročito da se utvrde veze između socijalne zaštite sa jedne strane, i ekonomskog rasta i zaposlenosti sa druge – kao dio napora EU ka većoj socijalnoj koheziji u okviru postepenog širenja EU. Osnovni skup zajedničkih Laeken indikatora otvoren je za preispitivanje i usavršavanje, a podaci o društvenoj uključenosti prikupljaju se SILC anketom (Statistsics on Income and Living Conditions) standardizovanom
za sve članice EU. Zajednički indikatori su podijeljeni u 5 grupa: dohodak, zaposlenost, obrazovanje, zdravlje i stanovanje. Oni predstavljaju i primarne pokazatelje, sekundarni pokazatelji dopunjuju primarne i detaljno ih razrađuju, a što se tiče nacionalnih pokazatelja, države ih same dodaju u svoje Nacionalne akcione planove o socijalnoj uključenosti zbog specifičnosti pojedinih oblasti
Na temelju 15 nacionalnih planova socijalne uključenosti i kruga bilateralnih sastanaka sa zemljama članicama, Komisija je usvojila Nacrt zajedničkog izvještaja o socijalnoj uključenosti. 2001. godine taj Nacrt je usvojen kao Zajednički izvještaj o socijalnoj uključenosti.
Zajednički izvještaj o socijalnoj uključenosti je dokument od 250 stranica podijeljen na tri dijela: prvi dio pokriva EU kao cjelinu, drugi dio je usredsređen na svaki nacionalni plan socijalne uključenosti pojedinačno, a treći daje popis korišćenih pokazatelja i primjera dobre prakse navedene u planovima. Izvještaj se sastoji od pet glavnih poglavlja koji se odnose na: glavne trendove i izazove, strategije pristupa i mjere, utvrđivanje dobre prakse i inovativnih pristupa, ocjenjivanje kako se tretira ravnopravnost polova u planovima i na korištenje pokazatelja u nacionalnim planovima.
Zajednički memorandum o socijalnoj uključenosti se sklapa sa državom kandidatom za članstvo i prethodi donošenju Nacionalnog Akcionog plana o socijalnoj uključenosti. On oslikava situaciju i političke prioritete u ovim zemljama prije njihovog punopravnog članstva.
Zajedničko saopštenje o socijalnoj uključenosti predstavlja odgovor institucija EU na Nacionalne akcione planove o socijalnoj uključenosti. Prvo zajedničko saopštenje je podnijeto 2001. g. a drugo mnogo detaljnije 2004.godine.
Crna Gora i OMC
Crna Gora je usvojila niz Strategija kojima se pokušava poboljšati trenutna loša socijalna situacija. Strategija za suzbijanje siromaštva i socijalne isključenosti navodi kao cilj smanjenje stope ekonomske ugroženosti stanovništva i obezbjeđenje socijalne stabilnosti. Druge konkretne politike bave se potrebama i okolnostima karakterističnim za ciljne ugrožene grupe, kao što su izbjeglice i interno raseljena lica, RAE populacija, djeca i socijalno ugroženi, osobe sa invaliditetom i stari. Iako su mnogi od tih dokumenata usvojeni prije više od tri godine, još ne daju vidljivije rezultate. Prema Izvještaju UNDP-a, Crna Gora ima izraženu i sve veću nejednakost između prosječne potrošnje bogatih i siromašnih.
pitanje 5 - Zajednički memorandumi o socijalnoj uključenosti
Zajednički memorandum o socijalnoj uključenosti (JIM) nastaje uslijed potrebe pripremanja zemalja kandidata i njohovog usmjeravanja ka Otvorenom metodu koordinacije (pitanje br. 4) i procesima socijalnog uključivanja na nivou Unije. Naime, prije nego pristupi Uniji, svaka zemlja kandidat, u saradnji sa Evropskom komisijom izrađuje ovakav memorandum gdje procjenjuje svoje glavne zadatke u borbi protiv siromaštva i socijalne isključenosti. Uz to, u memorandumu se oslikavaju i političke mjere preduzete na nacionalnom nivou u okviru zajedničkih ciljeva Unije iz domena socijalnog uključivanja iz čega se jasno mogu primjetiti svi problemi koji će biti predmet monitoringa i kolegijalnog uvida.
Zajednički memorandumi o socijalnoj uključenosti su dodatni socijalni preduslov Unije tokom pregovora sa zemljama kandidatima i insistira se na njihovom detaljnom sprovođenju u skladu sa evropskim ciljevima, takođe memorandumi igraju i bitnu ulogu u pripremi zemalja kandidata prilikom kreiranja prvih programa o korišćenju Evropskog-socijalnog fonda.
Evropska Komisija smatra da su ovi memorandumi korisni za zemlje kandidate iz više razloga, a to su:
- inkorporiraju ciljeve socijalne uključenosti u nacionalne budžetske odluke i samim tim omogućavaju da se strukturalni fondovi Unije koriste na najbolji način;
- ojačavaju koordinaciju i sprovođenje politike ze socijalno uključivanje između više vladinih ministarstava; - pripremaju strategiju za uključivanje socijalnih partnera i nevladinih organizacija u procesima implementiranja i monitoringa politike za socijalno uključivanje;
- omogućavaju povezanost između nacionalnih, regionalnih i lokalnih vlasti; -ojačavaju statističku osnovu za mjerenje stanja koja su povezana sa siromaštvom.
S druge strane Evropska mreža za borbu protiv siromaštva ističe nekoliko nedoslednosti u primjeni ovog instrumenta, a to su:
- nedovoljna uključenost nvo-a u proces kreiranja ovih memoranduma; - nedostatak aktivnih mehanizama za primjenu predloženih politika; - dominaciju usluga kojima se ublažava ali ne iskorjenjuje siromaštvo;
U svakom slučaju, nesporno je da ovi memorandumi predstavljaju važan instrument za približavanje nacionalnih socijalnih strategija onima na nivou Unije.
Dodatak: Nacionalna socijalna strategija (plan) predstavlja operacionalizovanu nacionalnu agendu preko koje zemlje članice približavaju svoju politiku ciljevima EU. Izrađuju se u domenu zapošljavanja i socijalne uključenosti. Nacionalni akcioni planovi za socijalnu uključenost (NAP) predstavljaju detaljnu razradu Zajedničkih memoranduma o socijalnoj uključenosti. Oni razmatraju osam ključnih oblasti kao što su:
o promovisanje zapošljavanja kao prava i prilike za sve, o garantovanje adekvatnog dohotka za život dostojan čovjeku, o borba protiv nedostatka obrazovanja,
o očuvanje porodične solidarnosti i prava djeteta, o obezbjeđivanje dobrih uslova smještaja za sve, o garantovanje jedankog pristupa kvalitetnim uslugama, o poboljšanje pružanja usluga.
o obnavljanje područja višestruke depriviranosti.
Evropska Komisija je zadužena za njihovu evaluaciju na osnovu čega se dalje izrađuju Zajednički izvještaji o socijalnoj uključenosti.
Zajednički izvještaji o socijalnoj uključenosti – je dokument koji je Komisija usvojila 2001. godine i podijeljen je na tri dijela: prvi dio pokriva EU kao cjelinu, drugi dio se tiče svakog nacionalnog plana o socijalnoj uključenosti pojedinačno, a treći dio daje popis korištenih pokazatelja i primjera dobre prakse navedenih u planovima. Izvještaj ima pet glavnih poglavlja a to su
o Glavni izazovi;
o
Strateški pristup i glavni ciljevi; o Mjere politke;o Pokazatelji; o Dobra praksa.
pitanje 6 - Evropsko radno i socijalno zakonodavstvo
Pravna zaštita radnih odnosa i socijalne sigurnosti obezbjeđuje se na osnovu domaćeg radnog i socijalnog prava. Ove grane izražavaju način na koji je jedno društvo organizovano kao i nivo zaštite koje ono nastoji da obezbijedi svojim članovima u vezi sa obavljanjem rada u okviru radnog odnosa i u vezi sa zaštitom od socijalnih rizika. Zaštita radnih odnosa i socijalne sigurnosti ne obezbjeđuje se samo na nacionalnom nivou. Proces internacionalizacije prometa roba, usluga i kapitala sa jedne strane i želja da se socijalni napredak, mir i pravda učine univerzalnim vrijednostima sa druge strane, uticali su na razvoj međunarodne dimenzije pravne zaštite radnih odnosa i socijalne sigurnosti. S tim u vezi izvori radnog i soijalnog prava se mogu klasifikovati na unutrašnje i međunarodne.
Unutrašnji izvori radnog i socijalnog prava nastaju kao rezultat normativne djelatnosti nadležnih državnih organa, dok međunarodni izvori nastaju na međunarodnom nivou sa ciljem da se spriječi nelojalna konkurencija na međunarodnom tržištu i da se obezbijedi minimum zaštite za sve radnike, uključujući posebnu zaštitu radnika migranata.
Takođe izvore zavisno od teritorijalne pripadnosti država čiji predstavnici učestvuju u njihovom donošenju možemo svrstati u univerzalne ili regionalne.
Svojstvo univerzalnih međunarodnih izvora radnog i socijalnog prava imaju akti oragnizacije UN i njenih specijalizovanih agencija. S druge strane, u pojedinim dijelovima međunarodne zajednice razvija se regionalno međunarodno radno i socijalno pravo. Tako je na teritoriji evropskog kontinenta nastalo evropsko radno i socijalno pravo koje uključuje nekomunitarno i komunitarno radno i socijalno pravo.
Evropsko nekomunitarno radno i socijalno pravo razvijano je pod okriljem Savjeta Evrope u sklopu aktivnosti koje ova organizacija preduzima u vezi sa ostvarivanjem vrijednosti demokratije, poštovanja ljudskih prava i vladavine prava. Evropsko komunitarno radno i socijalno pravo razvijano je pod okriljem Evropskih zajednica (Evropske zajednice za ugalj i čelik, Evropske ekonomske zajednice i Evropske zajednice za atomsku energiju) koje su u svom razvoju prošle kroz nekoliko faza, zaključno sa uspostavljanjem EU. U okviru zajednice postoji specifičan pravni sistem, komunitarno pravo, a kao njegova posebna grana razvijeno je radno i socijalno pravo.
Osnovni cilj Evropskih zajednica je uspostavljanje zajedničkog tržišta čije će funkcionisanje doprinijeti privrednom razvoju država članica i poboljšanju uslova života i rada njihovih građana. Ovo se ostvaruje kroz četiri velike slobode – kretanja roba, ljudi, usluga i kapitala, kao i vođenjem zajedničkih politika u koje spada i socijalna politika.
Za razliku od pravila da oblast socijalne poltike ulazi u isključivu nadležnost država i da se na međunarodnom nivou ne utvrđuju opšta pravila kojima bi se ograničavala suverenost država u ovoj oblasti, nadležnost za sprovođenje zakonodavnih i drugih aktivnosti u oblasti socijlane politike podijeljena je između Unije i njenih članica.
U skladu sa načelom specijalnosti EU djeluje u okvirima nadležnosti koje su joj dodijeljene Ugovorom o osnivanju kao i prema ciljevima koje utvrđuju izvori komunitarnog prava. Nadležnost je po načelu supsidijalrnosti podijeljena između Unije i članica, a izuzetke predstavljaju određena pitanja koja su u isključivoj nadležnosti jedne ili druge strane.
Komunitarnim radnim i socijalnim pravom nije regulisana cjelina individualnih i kolektivnih radnih odnosa niti cjelina odnosa socijalne sigurnosti, zbog čega se radno i socijalno pravo EU odlikuje fregmentiranošću i nekoherentnošću. Iz nadležnosti EU potpuno su isključena pitanja slobode udruživanja, prava na štrajk i prava na lock-out kao i pitanja zarada.1
Primjena načela supsidijarnosti suspendovana je u pogledu pitanja koja su u isključivoj nadležnosti EU, a to su: realizacija osnovnih komunitarnih sloboda, odnosno opštih pravila konkurencije i funkcionisanja zajedničkog tržišta (ukidanje prepreka za slobodno kretanje lica i usklađivanje nacionalnih zakonodavstava u mjeri u kojoj je to neophodno za funkcionisanje zajedničkog tržišta) kao i pitanje djelovanja Evropskog socijalnog fonda.
Države članice su prevashodno nadležne za ostvarivanje ciljeva socijalne politike i za obezbjeđivanje uslova da odluke u oblasti socijalne politike donose vlasti koje su najbliže građanima.
Sudska praksa Suda pravde EU sugeriše da je krug pitanja nadležnosti EU dinamičan i promjenjiljiv.Odredbama Ugovora o EZ određene su oblasti za koje je neophodna komunitarna aktivnost i koje podrazumijevaju ususpendovanje načela supsidijarnosti. No, komunitarne institucije mogu doći u situaciju da zauzmu oblasti koje izvorno nisu bile u isključivoj nadležnosti EU. Ta promjena karaktera nadležnosti dobija oblik supsidijarnosti u inverziji, tj. da pitanja koja su se ranije nalazila u supsidijarnoj nadležnosti prelaze u prevashodnu nadležnost EU, a nadležnost država članica postaje sekundarna. Načelu supsidijarnosti komplemantarno je načelo srazmjernosti (proprcionalnosti), a to znači da su u obalsti socijalne politike dopuštene samo one aktivnosti EU koje su srazmjerne ciljevima iz osnivačkih ugovora.
Najvažniji socijalni cilj organizacije od samog osnivanja bio je podizanje nivoa životnog standarda stanovnika država članica. Preciziranju socijalnih ciljeva doprinose i uvodne odredbe poglavlja „Socijalna politika, obrazovanje, stručno osposobljavanje i mladi“ prema kojem je cilj i – podsticanje zaposlenosti, poboljšanje uslova života i rada radnika, uz odgovarajuću socijalnu zaštitu, dijalog između socijalnih partnera i razvoj ljudskih resursa u svrhu postizanja visoke trajne stope zaposlenosti i borbe protiv socijalne isključenosti.
Predmetni cilj usklađivanje radnog i socijalnog zakonodavstva država članica sa komunitarnim pravom u nekim oblastima može da se obavi tako da se propisi članica zamijene uniformnim pravilima iz legislative EU i to je potpuno usklađivanje prava, no takođe može biti i djelimično npr. u oblasti radnih odnosa i socijlane sigurnosti u kojima se daje prednost poštovanju nacionalnih razlika uz minimalno usklađivanje domaćeg zakonodavstva sa pravom EU i uz koordinaciju nacionalnih sistema socijalne sigurnosti.
Pored slobodnog kretanja radnika i drugih lica unutar Unije značajan uticaj na ove grane prava imala je i konkurencija na unutrašnjem tržištu. Kako povoljniji položaj na tržištu mogu ostvariti subjekti čija je proizvodnja jeftinija tako je potreba da se spriječi socijalni damping uslovila usvajanje niza komunitarnih propisa o usklađivanju uslova rada i zaštite od socijalnih rizika u državama članicama. Odgovarajuća normativna intervenicija bila je neophodna i zato što su države sa jeftinijom radnom snagom bile konkurentnije na tržištu i atraktivnije za investitore što je remetilo funkcionisanje unutrašnjeg tržišta.
Dodatak: Instrumenti Evropske socijalne politike: koliko je čvrsta ili meka legislativa EU?
Da bi postigla ciljeve Evropska socijalna poltika koristi kombinaciju čvrste (obavezujuće) i meke (neobavezujuće) regulative, kao i pojedinačne procese preko kojih sprovodi pretežno meke instrumente. Ne čudi manjak čvrste legislative jer sagledavanjem efekata uspostavljene Evropske socijalne politike vidljivo je da taj metod (čvrste legislative) doprinosi većem blokiranju nego proširenju iste. Dok, s druge strane, porast meke legislative, kada se od zemalja traži veće usaglašavanje ciljeva u socijalnoj politici a ne direktna harmonizacija pokazuje porast tenedencije zemalja članica da ga prihvate i primjenjuju. Ovakav nenametljiv pristup meke socijalne legislative doprinosi njenom efektu trojanskog konja. 1 Prava zarada su ipak posebno uređena u komunitarnom pravu. Budući da na nacionalne
mehanizme određivanja zarada u državama članicama mogu uticati odredbe komunitarnog prava kojima se potvrđuje načelo jednakog nagrađivanja muškaraca i žena za isti rad, zabrana diskriminacije radnika iz drugih država članica u pogledu zapošlajvanja, nagrađivanja i drugih uslova rada, odredbe o organizaciji radnog vremena i sl.
Naime, njen prodor u zakonsku legislativu i praksu pristiže u vidu ekspertske i finansijske pomoći da bi zatim postao neraskidivi, sastavni dio nacionalnog instrumentarijuma socijalne politike. Tako meka legislativa postiže čvrste efekte na održivi način.
Socijalni aqui označava uspostavljanje minimuma standarda u socijalnom domenu, da bi njihovo sprovođenje kod zemalja kandidata doprinijelo približavanju zajedničkim socijalnim ciljevima i standardima uspostavljenim na nivou EU. Ako komparativno posmatramo poslednja proširenja primjećujemo njegovu promjenljivu strukturu, tj. distribuciju na više poglavlja npr. Slobodno kretanje zaposlenih, socijalnu politiku i zapošljavanje, potrošače i zdravstvenu zaštitu...
pitanje 7 – Razlike u ekonomsko – socijalnim modelima
Uvođenje pojma „evropski socijalni model“ u politički vokabular EU vezuje se za ime bivšeg predsjednika Komisije Žaka Delora koji je sredinom 90tih godina njime označio razliku između ekonomskog i socijalnog sistema EU i SAD.
Socijalni model se prema mišljenju Hartmunda Kaelblea pojavljuje u tri značenja. Prvo, najšire značenje, podrazumijeva današnje društvene posebnosti Evrope, naročiti put EZ u moderno doba. Ovo široko shvatanje evropskog socijalnog modela obuhvata kako evrop porodicu tako i evrop rad, evrop potrošnju kao i evrop vrijednosti, evrop državu blagostanja, kao i evrop kulturu menadžmenta, evrop grad i evrop obrazovanje. Drugo, evropski socijalni model se u užem smislu odnosi na evropsku politiku stvaranja radnih mjesta, socijalnu sigurnost, socijalne preraspodjele, politike koja je posvećena principima socijalne pravde. Treće, pod evropskim socijalnim modelom se u najužem smislu podrazumijevaju posebnosti evropske države blagostanja koja pruža socijalnu sigurnost u slučaju bolesti, siromaštva u starosti, invalidnosti i nezaposlenosti, kao i osnove sigurnosti u stanovanju i obrazovanju. U procesu napretka evropske integracije od ekonomske preko političke, socijalna dimenzija dobija na značaju, i pored toga što je prvobitno bila samo dodatak privrednim ciljevima i politici. Specifični elementi evrop države blagostanja su: državni sistem koji se bazira na demokratskoj osnovi (parlamentarna demokratija); privredni sistem zasnovan na privatnom vlasništvu sredstava proizvodnje koji je usmjeren na tržište (tržišna privreda); široka lepeza uslužnih djelatnosti i pomoći koje su privatne i neformalne,jer se sprovode u porodicama i tradocionalno, to su porodične i neformalne vrste blagostanja; široko polje društveno-političkih aktivnosti koje služe smanjenju diskriminacije, podsticanju jednakih šansi i stvaranju mogućnosti razvoja za svakoga; državni ciljevi koji su usmjereni na dobrobiti građana (socijalno blagostanje); razgranat sistem socijalne sigurnosti, odnosno, preciznije rečeno socijalne zaštite; pravni sistem koji ne samo da daje pravni okvir nego propisuje u učešće građana u socijalnim mjerama i doprinosima na osnovu prava, što je mjerodavno individualnim pravnim zahtjevima (vladavina prava).
Evropski socijalni model opisuje ukupnost državnih i civilno-društvenih akcija, koje su usmjerene na to da svim građankama i građanima obezbijedi zadovoljenje osnovnih materijalnih potreba, društveno učešće i socijalni sklad. U poređenju sa drugim zemljama evidentne su evropske specifičnosti koje se tiču duge tradicije u razvoju javnog sistema socijalnog osiguranja. Nasuprot tome, u SAD-u su socijalne reforme otpočele tek 30tih i 40tih godina prošlog vijeka. Državno socijalno osiguranje u Evropi je veoma razvijeno i pokriva četiri glavna individualna rizika: siromaštvo u starosti, bolest, invalidnost i nezaposlenost. Razvoju evrop države blagostanja doprinjelo je i to što su socijalna prava garantovana ustavima.
Što se tiče SAD-a, one zastupaju liberalni model. Liberalizam i neoliberalizam teže izgradnji sistema u kome individualne i građanske slobode predstavljaju branu mogućoj tiraniji države. Ovakav sistem seuspostavlja na sl načine: 1) minimalizovanjem države (minimalna država); 2) autonomijom društva (poredak civilnog društva); i 3) proceduralnom legitimnošću. Država koja se u klasičnoj liberalnoj teoriji zvala zvala„ noćni čuvar“, Nozik naziva ultreminimalnom državom. Ljudska prava su po istom autoru, ugrožena ukoliko je država obimnija od minimalne, a u minimalnoj državi ne možemo govoriti o preraspodjeli dobara.
pitanje 8 – Socijalni problemi u državama tranzicije tokom devedesetih godina
Kada govorimo o postkomunizmu, jasno nam je, kako sama riječ kaže, da je riječ o periodu koji nastaje nakon pada komunizma, zato i jeste post. Takođe riječ tranzicija se vrlo često koristi kao sinonim za postkomunističke zemlje. Tranzicija, a ponekad i transformacija, govori o intezivnom prelazu iz komunističkog u novo društveno razdoblje. To novo je najčešće definisano na ekonomskom i političkom planu. Na ekonomskom planu riječ je o prelazu iz planske centralizovane državno-vlasničke u pluračističko-vlasničku ekonomiju. Dok se na političkom planu to ogledalo u prelasku iz jednostranačkog, nedemokratskog u višestranački, demokratski sistem.
Pod teretom istorijskog nasljeđa
Sadašnjost i budućnost postkomunističkih zemalja u velikoj mjeri je određena prošlošću i to burnom prošlošću poslednjih 150 godina. Najveći broj država koje se danas ubrajaju u postkomunističke počeo je sticati nezavisnost krajem 19. I početkom 20. Vijeka, nakon raspada četiri velika carstva. Berlinskim kongresom 1878.godine nastaje novi politički poredak koji traje sve do početka I svjetskog rata. Nakon I svj.rata dolazi do formiranja novih nezavisnih drzava, a ubrzo i osnivanje SSSR-a. Nakon II svjetskog rata dolazi do malih teritorijalnih promjena. Najvažnija promjena bila je podjela Njemačke na 4 okupacione zone. Kasnije SSSR preuzima kontrolu nad istočnim evropskim zemljama, što biva krunisano osnivanjem Varšavskog pakta, a kao odgovor na formiranje NATO-a. Odnos između bivših saveznika, prerastao je u tzv. Hladni rat. Vrhunac političkog i ekonomskog sukoba simbolički je predstavljen izgradnjom Berlinskog zida 1961., a koji je srušen 1989.godine i tako označio kraj komunizma i nastanak postkomunističkog perioda. Četrdesetak godina , a u Rusiji čak sedamdeset godina komunizma predstavljali su period intezivnih društvenih promjena, na šta je posebno uticala činjenica da su to bila pretežno nerazvijena društva. Pod snažnom državno-partijskom kontrolom, industrijski je razvoj bio vrlo snažan, 50-tih i 60-tih godina. Nakon što je iscrpila sve izvore industrijalizacije, vlast nije mogla reformisati plansku ekonomiju, jer je ona zahtijevala radikalnu promjenu političkog konteksta na šta vlasti nisu bile spremne.
Socijalna politika konunizma
Snažan industrijski razvoj bio je jedan od glavnih faktora implementacije niza programa socijalne sigurnosti. Zapravo komunistički period predstavlja razdoblje socijalnih prava i temeljne socijalne sigurnosti. Može se reći da su za dugovječnost komunističkog režima dijelom zaslužna i široka socijalna prava. Upravo zbog socijalne zaštite koja im je bila nuđena (sigurnost radnog mjesta, soc osiguranje itd), radnici su pristajali na ograničenje drugih svojih prava, najčešće političkih. Počeci socijalne sigurnosti sežu iz perioda kraja 19 i početka 20.vijeka. Zemlje koje su se u tom periodu brže industrijski razvijale, prva iskustva s implementacijom socijalnih programa bilježe upravo tada. U Austriji, odnosno zemljama pod njenom vlašću (Češka i Slovenija) zakon o socijalnom osiguranju iz 1888.god uspostavlja sistem zdravstvenog osiguranja prema Bizmarkovom modelu. Na našim prostorima, nakon osnivanja Kraljevine Srba, Hrvata i Sovenaca donosi se Zakon o socijalnom osiguranju radnika 1922. Koji je pokrivao sve rizike osim rizika nezaposlenosti. U Rusiji sve do kraja I svj rata nije bilo nikakvih programa osiguranja radnika, tek nakon 1912 naglašavaju važnost da osiguranje pokriva sve rizike. Socijalno osiguranje je bilo namijenjeno radnicima i službenicima, dakle onima koji su bili zaposleni u državnom sektoru. Ali nova socijalna prava bila su presudna u privlačenju radne snage koja je dolazila sa sela. Socijalna politika komunizma- prednosti i mane
Prednosti: sigurnost radnog mjesta za mnoge, niske dohodovne i društvene razlike, besplatna zdravstvena zaštita za sve, subvencionalani vrtići i jaslice, mogućnost porodiljskog odsustva, bolovanje zbog njege djece, visokosubvencionalni državni stanovi, kontrola nad penzijskim i zdravstvenim sistemom, državno/partijski paternalizam nad radom.
Nedostaci: neadekvatna zaštita nezaposlenih, skrivene privilegije partijsko/državne birokratije, nejednaki pristup zdravstvenim uslugama, nizak zdravstveni standard, ekonomska nužnost zapošljavanja žena, nedostatak stambenog prostora, slaba veza između uplaćenih naknada i prava, neautonomnost (penzijskog i zdravstvenog) sistema i neusklađenost s ekonomskim mogućnostima, potpuno odsustvo prava na artikulaciju autonomnih socijanih potreba. Tranzicija i njene socijalne posljedice
Ekonomski poremećaji prvi su došli do izražaja. Oni govore o ekonomskom restrukturisanju, odnosno o posljedicama tog restrukturisanja: smanjivanju industrijskog sektora i/ili njegova modernizacija u dijelu zemalja, rastu sektora usluga, povećanju udjela privatnog sektora u BDP-u, ekonomskoj recesiji itd. Politički kriterijumi isto dolaze do izražaja, naročito procesi pridruživanja EU. EU je zauzela stnovište da toj organizaciji mogu prići sve bivše postkomunističke zemlje, ali da pritom moraju zadovoljiti određene ekonomske i političke kriterijume. Riječ je o tri opšta kopenhagenska kriterijuma: stabilnost institucija koje jamče demokratiju, vladavinu prava, ljudska prava i zaštitu manjina; poštovanje tržišne ekonomije; sposobnost preuzimanja obaveza članstva u Uniji. U Madridu dodat je i 4.kriterijum, prilagođavanje administrativnih i pravosudnih struktura normama EU. Nakon toga pristupilo se procesu uključivanja postkomunističkih zemalja. Tako su se 2004.godine EU pridružile: Češka, Estonija, Litvanija, Letonija, Mađarska, Poljska, Slovačka, Slovenija.
Rad, zaposlenost, nezaposlenost
Najočiglednija promjena u tranzicijskom razdoblju došla je do izražaja u području rada i zaposlenosti. Struktura nezaposlenosti pokazuje nekoliko karakteristika. Prvo, velike su regionalne razlike među pojedinim zemljama, tako da i zemlje sa niskom nezaposlenošću bilježe visoke stope u pojedinim svojim najslabije razvijenim regijama. Drugo, nezaposlenost je uvijek prisutna i u mnogim zemljama je veliki udio duge nezaposlenosti (duže od god dana). Treće, grupe koje su najviše izložene nezaposlenosti jesu: mladi bez obrazovanja i iskustva, stariji radnici, invalidne osobe i one sa zdravstvenim teškoćama, a u nekim državama etničke manjine. Četvrto, u nekim zemljma jaka je povezanost između nezaposlenosti i siromaštva. Iako je nezaposlenost najvidljivija posljedica tranzicije ne treba zaboraviti velike promjene u strukturi rada i zaposlenosti. Najveći gubitak poslova zabilježen je u industrijskom sektoru. Najviše su bile pogođene indust. grane sa visokko dodanom vrijedonšću, kao što su tekstilna, kožna, metalna, drvna i sl industrije. Uporedo s tim
dolazi o porasta uslužnog sektora.nova radna mjesta najviše su bila kreirana u finansijskom, trgovinskom, turističkom i uopšte uslužno-potrošačkom sektoru. Fleksibilizacija i liberalizacija rada je zajednička svim zemljama, ali je ponovo moguće uočiti razlike među pojedinim grupama. Imamo rad u neformalnom sektoru u cilju pukog preživljavanja i obavljanje više poslova istovremeno. U prvoj grupi pored porodičnih pomagača nalaze se i oni koji rade iz potrebe pukog preživljavanja a ne izbjegavanja plaćanja poreza, kao i oni koji rade različite poslove takođe u cilju obezbjeđivanja osnovnih sredstvaa za život. Ova grupa najzastupljenija je u bivšim zemljama Sovjetskog saveza.
Penzijska reforma
Državni nadzor nad penzijskim sistemom doveo je do potiskivanja elemenata kao što su autonomsnost sistema, uloga socijalnih partnera u njegovom definisanju, a umjesto toga ojačani element državne kontrole. Državni nadzor nad ovim sistemom doveo je do toga da su penzijska prava bila slabo usklađena sa ekonomskim mogućnostima: zakonska obaveza za penzionisanje za muškarce je bila 60,a za žene 55 godina, veza između doprinosa i penzijskih naknada je bila vrlo slaba. Razvoj penzijskog sistema nakon 1990. Može se podijeliti u tri grupe: reaktivno, adaptacijsko, i transformacijsko. U prvom periodu preduzimaju se sl mjere: uvođenje/promjena indeksacijskog mehanizma(kao odgovor na visoku inflaciju, odnosno tžišnu ekonomiju), uvođenje penzijskih prava za samozaposlene, djelimično ukidanje privilegija u penzijskom sistemu, uvođenje prakse ranijeg penzionisanja. U drugom periodu sl mjere: uključivanje elemenata minimalne zaštite, jačanje veze između doprinosa i penzijskih isplata, jačanje organizacijske strukture sistema, uvođenje dobrovoljnog penzijskog sistema. Treće razdoblje ne slijedi nakon drugog već se odvija paralelno sa njim. Riječ je o djelimičnoj privatizaciji penzijskog sistema, a što je bilo propraćeno nizom drugih promjena. Korjenita transformacija penzijskog sistema bazirala se na čileanskom modelu (njazastupljeniji u postkomunističkim zemljama), odnosno na argentinskom modelu. Čileanski je povezan sa reformom iz 1981.kada je tadašnji javni sistem tekuće raspodjele u potpunosti zamijenjen tzv.individualnom shemom kojom su upravljali privatni penzijski fondovi. Argentinski model počinje početkom 90tih godina i predstavlja kombinaciju javnog sistema i nove sheme privatno finansiranog sistema.
pitanje 9 - Budućnost socijalne države
Izazov s kojim se suocavaju evropski sistemi socijalne zastite zaista su veliki, jer promjene u području zaposlenosti, kao i promjene u porodicnoj strukturi, otvaraju nove mogućnosti, ali i donose nove socijalne rizike i nove potrebe. Tehnoloske promjene, intenzifikacija globalizacije, kao i naša sposobnost prilagodjavanja, sredisnja su pitanja kada se radi o kom-petitivnosti, a tercijarni će sektor biti odlučujući za zapošljavanje. Premda se očiglednom čini tendencija da će na tižiŠtu rada dominirati usluge visokog nivoa, nove porodicne potrebe i trend ka punoj zaposlenosti čine nužnim razvoj zaposlenosti niskog nivoa produktivnosti, posebno kada se radi o socijalnim i licnim uslugama. Bice, dakJe, teško izbjeći nove dualizme »Ekonomija znanja« (knowledge econoim), dovest će do novih podjela zavisno od kompetencjja, a to će dovesti do novih polarizacija. Jedan od glavnih problema bice kako pronaći načine zbrinjavanja gubitnika.
»Ekonomija znanja« nameće ne samo kompetitivnost proizvođača nego i potrošaca..Dakle,ako Evropa ne uspije ojačati kompetencije i resurse građana,jedan od budućih scenarija može biti pojava otoka znanja, s dobro plaćenim zaposlenicima, u moru marginaliziranih ili iz društva iskljucenih pojedinaca. Dakle, prvorazredan je izazov - kako demokratizirati znanje odnosno kompetenciju. To nas dovodi do drugog izazova koji se sastoji u tome kako redefinirari socijalnu politiku. Najuporniji zagovornici »trećega puta« podržavaju tezu da je moguće, zahvaljujući obrazovanju, prilagodili stanovništvo tržisnoj ekonomiji i tako riješiti socijalne probleme. No to je opasno uvjerenje. U stvari, niti obrazovanje, niti strucno osposobljavanje, kao ni učenje tokom cijelog života n i s u dostatni. Ekonomija utemenjena na kornpetencijama može dovesti do novih nejednakosti, a ekonomija pune tercijarne uposlenosti samo ih može ojačati.
Nove porodicne strukture i novi tipovi životnih karijera na dnevni red postavljaju drugi, isto tako težak problem. Ti novi rizici i nove potrebe najteže pogađaju mlade i porodice s djecom. Zadatak je, dakle, redefinirati socijalnu politiku na način da se favoriziniju vitalne i stabilne por odi c e, a istovremeno stite građani koji su najviše izloženi rizicima.
Većina evropskih sistema socijalne zastite uspostavljena je u vrijeme kada su se raspodjela i intenzitet rizika i potreba bitno razlikovali od sadašnje situacije.S izuzetkom Skandinavije (i Velike Britanije), podjela socijalnih odgovornosti između države, tržišta i porodice neznatno se promijenila posljednjih pedeset godina.
Nezaposlenosi i nesigurnost koncentrisani su unutar mlade i slabo kvalifikovane populacije (naročito kod muškaraca). Udjel »porodice bez. zaposlenosti« ponekad dostiže alarmantne razmjere i simptom je nove polarizacije. Homogamija znači da nezaposlenost, nesigurnost i siromaštvo »dolaze u paru-<. Mladi vrlo cesto imaju teškoće da »krenu u život«, da jednostavno obave prijelaz škola-karijera ili da osnuju vlastitu porodicu. U juznoj Evropi mladi mogu očekivati da će tri godine biti nezaposleni, a to je jedan od glavnih uzroka pada fertiiiteta. Uticaj nesigurnosti kod mladih ipak varira, zavisno o socijalnih politika.
Participacija i zaposlenost:
Stopa aktivnosti u Europi u velikoj mjeri varira: stopa aktivnosti žena (udio zaposlenih u konringentu 15-64 godine - op. prev.) kreće se od 70% i vise u Skandinaviji, do 40% u Irskoj, Italiji i Spanjolskoj. Ova se razlika osjetno smanjuje među mlađim skupinama ženama, ali je među njima stopa nezaposlenosri znatno iznad prosjeka. Ako kao cilj izaberemo stopu aktivnosti žena od 60%, šest država-ČIanica Unije ispod je te grani-ce. Vrlo niska stopa zaposlenosti žena cesto koincidira s osjetnim padom stope zaposlenosti starijih muškaraca. Među državama-članicama Unije, njih sedam bilježi stopu aktivnosti muskaraca između 55 i 64 godine nižu od 40%. Takođe, postoji ogroman raskorak između Portugala, Švedske i Velike Britanije, s jedne.i SAD, koje imaju stopu jednaku ili višu od 60%, s druge strane. Jedina uvjerljiva politika koja jamči održivost socijalne države je povećanje stope aktivnosti.
Veza sa trzistem rada:
Novi prioriteti u stvari se sabiru u te meljnom pitanju: trebaju li socijalne politike maksimimizirati proizvodne resurse i sanse svih gradjana. Bitno je pretpostaviti da svaka politika koja favorizira rad (work-Jriendly policy) treba
uvažavati
dina-miku ekonomije orijeniirane na tercijarni sektor. Ekonomija usluga ima dualisticku tendenciju; ona povezuje visoku razinu kompetitivnog profe sionalizma i tehnike s korištenjem usluga niske razine (low-endpolicy). S malom dodanom vrijednošću i intenzivnim koriŠtenjem radne snage.
Javna pomoć i l i neposredna ponuda javnih usluga predstavijaju prvi uslov svake reforme. Uprsvo na tome pociva logika promjene prioriteta u socijalnoj zaštiti u korist porodicnih usluga. Svaka investicija koja favorizira rad žena istovremeno je investicija u porodicnu politiku ili politiku zaposlenosti.Budući da tradicionalna socijalna država glavni c i l j definira kao održavanje dohodaka onih koji nisu sposobni raditi: socijalna se zaštita shvaća kao »neprodiiktivna« potrošnja,koja je onda obifjeŽena kao sporna redistribucija.Ta politika »odrzanja dohotka« u velikoj je mjeri nastavljena kako bi riješila današnje socija|ne probleme.
Potrebno je razviti strategiju win-win sto znaci dobitnu za sve.Dva nacela:
1.vise klasicno pareto- optimalizacija sistema socijalne zastite,kojom se postize najveci dobit,a pritom niko nista ne gubi.Primer:deregulacija plata koje ce sasvim izvjesno povecati nejednakost dohotka. Međutim, ako se na taj naČin kreira zaposlenost, mnogi će od toga imati koristi, a ako istovremeno slabije plaćeni dobiju kompenzacijsku pomoć,njihov realni dohodak neće pasti.
2. ambicioznija opcija je sadržana u nacelu ravlsovske pravde koje insistira na tome da nijedan dobitak nije opravdan ako ga istovremeno ne prate prednosti za siromašne i slabije.
Nova šema sovijalne drzave prema Ravlovskom:
-maksimalno favorizirati mogućnost da majke usklade brigu o
djeci i zaposlenost,
-obrabrivati najstarije radnike da odgode odlazak u penziju,
-socijalizovati troškove djece, prije svega daju prednost investi-cijama u djecu i mlade,
-redefinisati distribuciju zaposlenost/slobodno vrijeme tokom
cijelog životnog ciklusa,
-redefinisati pojmove jednakosti i temeljnih socijalnih prava,polazeci od nacela jednakosti sansa tokom citavog zivotnog vijeka;
Ka dobrome društvu:
Većina istorijskih transformacija socijalnih režima imala je jednu zajedničku crtu: intenzifikaciju ideoloske borbe između razlicitih vizija toga šta bi trebalo predstavljati Dobro društvo.
U nekim državama. pogotovo u SAD-u, ali sve više i u Ujedinjenom Kraljevstvu - UK, kompromis je favorizirao individualizam i tržiste,dok je u socijalnojdržavi ostavljena minimalna i rezidualna uloga.U Skandinaviji je kompromis preferirao socijalnu demokratiju, univerzalizani, egalitarizam i sveobuhvatna prava gradjana.Treci je model u kontinentalnoj,narocito juznoj Evropi spojio socijalno osiguranje s tradicijama korporativizma,a cesto i katolickog socijalnog nacela supsidijarnosti.
Živimo u doba u kojemu ideološki suprotstavljene strane još jednom renoviranju vlastite nacrte za »Dobro društvo«. Usred smo vremena demografskih promjena i revolucije u orga-nizaciji porodicnog zivota, predvođenih ženskim preuzimanjem licne nezavisnosti i radnih karijera.
Dalje, nalazimo se usred ekonomskog preobražaja, pojave vrlo
drugačijeg globalnog ekonomskog poretka nego što je bio poredak koji je
prevladavao u vrijeme naših djedova. Tehnološke tansformacije i veliki
rast zaposlenosti u uslužnim djelatnostima izazvali su velike promjene u
strukturi socijalnih rizika, što je stvorilo potpuno nove tipove društvenih
dobitnika i gubitnika. Tipični industrijski radnici I nisko obrazovane osobe u eri socijalnog kapitalizma većinom su mogli računati na solidno plaćene i sigurne poslove. U dvadeset i prvom stoljeću fo najvjerojatnije neće biti slučaj. Pretpostavke potrebne kako bi se mogao osigurati kvalitetan i siguran život istodobno se mijenjaju i rastu. Oni s nedovoljnim vještinaina, kulturnim ili drustvenim resursima mogli bi lako otklizati u život obilježen niskom platom, nezaposlenoŠću te lošim i nesiguniim. poslovima.
Društvo usluga, čijem nastanku svjedočimo, po svojoj je prirodi tencijalno dualističko. U ukupnoj strukturi zaposlenosti prevladava pomak u smjeru stručnih i visokokvalificiranih poslova, no postoji ozbiljna mogućnost nastajanja i pozamasnog tržišta rada za nekvalificirane, rutinske usluge.
Trend bracne homogamije (ulazak u brak s partnerom slicnih socioekonomskih osobina) definitivno nije u opadanju, tako daje vrlo vjerojatno da će i postindustrijski dobitnici i postindustrijski gubitnici formirati porodice unutar vlastite grupe.
Zivotne će sanse ponajprije zavisiti o sposobnosti pojedinca da uči te od visine ljudskog kapitala. Kao što je potvrđeno mnogim istraživanjima, utjecaj roditeljskog drustvenog nasledja i danas je jak kao i u proslosti,pogotovo sto se tice kognitivnog razvoja i obrazovnih postignuca.
Potreba za metodom:
Izazov pred nama je nista manje nego izgradnja novog socijalnog modela za dvadeset i prvo stoljeće. U tu svrhu potrebna nam je metoda koja zadovoljava tri kriterija: da nam omogućava informirani »pogled« u budućnost, da povezuje fragmente u cjelinu (na kraju krajeva, nas zanima Čitavo socijalno zdanje, a ne tek neki prozor ili stepenica), te da uzima u obzir dinamiku životnih šansi građana.
G lavni izazov s kojim sm o suočeni jest sprijcčiti da socijaln e nedaće postanu permanentne; da građani postanu zarobljeni u isključenosti ili inferiornim prilikama na način koji utječe na njihove cjelokupne životne šanse.
Tri stuba socijalne sigurnosti:
Osnovno pitanje pred svakim ambiciomijim avhitektom socijalnih sustava glasi: kako raspodijeliti proizvodnju socijalnih dobara. To znači, odlučiti o raspodjeli i nadležnosti između tržisia,porodice i države.Tržista su glavni izvor blagostanja za vecinu odraslih građana tijekom najvedeg dijeia njihovih života.S jedne strane, većinu svojih prihoda građani ostvaruju iz zaposlenosti, dok s druge strane većinu roba i usluga kojima ostvaruju blagostanje takođe kupuju na tržistu. Reciprocitet srodstva kakav nalazimo u obitelji tradicionnlno je važan izvor blagostanja i sigurnosti, pogotovo što se tiče usluga skrbi ali i obiteljskog objedinjavanja prihoda. Obiteljska proizvodnja blagostiinja i dalje je prilično prisutna, pogotovo u južnoj Evropi. Uloga države u proizvodnji blagostanja naravno nije zasnovana niti na kupovini niti na reciprocitetu, već na redisiributivnom »drustvenom ugovoru« koji odražava određeni oblik kolektivne solidarnosti. Ova su tri stupa biagostanja međuzavisna; obitelj, baš kao i drzava, u teoriji
može kompezovati neuspjeh trzista,slicno,trziste ili(drzava) mogu kompezovati neuspjeh porodice u postizanju blagostanja.Kada nijedan stub nije u stanju ispraviti nefunkcionisanje druga dva,tada se susrecemo sa aktuelnim deficitom blagostanja,odnosno krizom.
Slicnost izazova pred razliciti socijalnim rezimima:
U pravilu, sve evropske zemlje suocene su sa sličnim rizicima, potrebama i kompromisima. Svugdje je djelovanjem tržišta došlo do povećanja nejednakosti, uz pojavu slicnih obrazaca demografskih promjena. Međutim, jednako je tačno i da se ta sličnost postindustrijskih izazova susreće s vrlo razlicitim nacionalnim sistemima socijalne politike. Sposobnost tih sistema da učinkovito reaguju na nove rizike nužno će biti različita zbog njihovih karakterističnih snaga i slabosti - koje pak proizlaze iz načina na koji supostavljena tri stuba socijalne sigurnosti, ali i iz institucionalnih osobina programa socijalne države.
Ciljevi za buducnost socijalne drzave:
1.
ocrtati nekoliko elemenata koji su nužni za sve obuhvatniji prestroj sistema,2.
upozoriti na opasnosti koje izviru iz nekih, u savremenoj reformskoj raspravi tipicnih, sveobuhvatnih formula za socijalnu politiku. Na primjeru penzijske politike: odgađanje penzije je suvisao cilj, ali je li on ostvariv za sve zaposlene? I l i , politike socijalnog uključivanja: aktivacija izgleda kao puno privlačnija alternativa pasivnoj dahodovnoj potpori, ali može li ona adekvatno zamijeniti osnovna socijalnim jemstvima?3.
u svjetlu raznolikosti nacionalnih socijalnih sistema, posebno je besplodno domišljati se jedinstvenom dizajnu za sve države, ia ko se one doista susreću s prilično sličnim problemima. Jednako kao što niti jedna drzava članica EU najvjerojatnije neće privatizirati svoju socijalnu drzavu, tako se ne može ocekivati niti radikalna promjena socijalnog rezima.Uspostavljanje opstih ciljeva javnih politika bez obraćanja pažnje na njihovu praktičnu političku relevantnost i implementaciju u n u t a r raznolikih evropskih socijalnih modela lako bi moglo završiti kao puka besplodna akademska rasprava.Iz tog razloga nam je potebna analiza uslova koji cine reformu i nuznom i izvodljivom,kako unutar drzava tako i na nivou EU. Od Finske do Grcke, izazovi mogu biti vrlo sl i č ni , ali svaka država članica ima vlasiito nasljeđe socijalne politike, razlicit sastav interesnih organizacija i demokratskih aktera. Srvarne, konkretne reforme sistema socijalne politike odvijaju se unutar izuzetno raznolikih okruženja.
Potrebno je ponovno promisliii granice javne politike, te posebno dihotomije javnog i privatnog socijalnog sektora. 1. da se socijalna politika ne može voditi zasebno od politike zapošijavaiija. Na primjer, učinkovita strategija za suzbijanje siromaštva mora kombinirati zaposlenost žena.
2. naša referentna tačka, što se tiče izvedivosti i efikasnosti programa u odnosu na njihove troškove, ne bi smjeli biti državni prihodi i rashodi već ukupan udio BDP-a izdvojen na određeno područje. Smanjivanje javnih troškova u zdravstvu, penzijskom sistemu i l i socijalnoj skrbi vjerojatno neće dovesti ni do kakvih stvarnih ušteda jer će domacinstva morati kompenzirati nedostatak kroz kupovinu na tržištu ili angažovanje porodice.Ukoliko socijalni sektor bude prebačen natrziste, to neće rezultirati bitno nižim novčanim izdacima od strane domacinstva. Međutim, to hoće rezultirati snažnijim društvenim nejednakostima. Ukoliko se socijalni sektor intermalizira unutar porodice,to će vjerojatno rezultirati s više neplaćenog porodicnog te manje plaćenog rada-ili drugim riječima, nizim BDP-om (i manjim poreznim prihodima). Nadalje, poslednje bi se rješenje pokazalo kontraproduktivno za ravnopravnost polova te bi ozbiijno umanjilo nasu sposobnost za stvaranje novih radnih mjesta. Drugim nječima, kada raspravljamo o tome što država bi - ili ne bi - trebala činiti, moramo istodobno imati u vidu i posljedice po tržište i porodicu.
Svrha ekonomske aktivnosti jeste povećanje blagostanja pojedinaca, a ekonomske strukture koje to mogu postići, poželjnije su od onih koje to ne mogu.
Vecem djelu svjetskoga stanovništva posao, tj. zaposlenost je važna. Pojedincima koji izgube posao nije važan samo gubitak prihoda nego i individualnog poimanja sebstva. Nezaposlenost je povezana s nizom problema i patologija, od više stope razvoda, više stope samoubistva do veće učestalosti alkoholizma. Ta veza nije samo korelacija: postoji i uzrocna povezanost.
Prvi dio pokazuje kako politike koje se temelje na neoklasičnom pogledu na tržište rada na kraju slabe polozaj radnika u pregovaranju zbog sveprisutnih trzisnih propusta. Sljedeća dva dijela kritički raspravljaju o socijalnim implikacijama i implikacijama po zaposlenost sireg skupa politickih mjera od liberalizacije trzista kapitala do prociklicnog fiskalnog i novcanog upravljanja,koje se slijede na temelju teoretske pretpostavke da se ucinkovitoscu i distribucijom moze baviti posebno.Cetvrti dio zagovara da se rad razmatra kao cilj sam sebi,a ne kao sredstvo proizvodnje,a razvitak kao transformacija drustva.Peti dio razmatra ulogu medjunarodne zajednice u postavljanju ciljeva socioekonomskog razvoja.
1 Rad i neoklasicna ekonomija:
Jedan od velikih uvida(neki bi mogli reci trikova) neoklasicne
ekonomije jeste tretirati rad kao svaki drugi faktor proizvodnje. Količina proizvedenoga tretira se kao funkcija uloženog – npr.celika, masina i rada.
Pojedinci odlucuju koliko će napomo raditi i s kojom pažnjom. Okruženje utiče na njihovo ponašanje,uključujući i podsticaje s kojima su suočeni. U standardnoj teoriji, pojedinci se ugovorno obvezuju za obavljanje određenog posla i plaćeni su samo ukoliko taj posao dovrše.Pretpostavlja se da je provođenje ugovora besplatno, djelomično zbog pretpostavke da postoji informacija o tome je li zadatak dovrsen. Ipak, nesavršenosti informacija brojne su u ekonomiji, i one uvijek imaju značajan utjecaj na način na koji se ekonomija ponasa.Tri implikacije naesavrsenosti informacija
-
Prvo, nesavršena informacija vodi do nesavršene konkurencije,-
Drugo, nesavrŠena informacija vodi do nezaposlenosti,-
Treće, ekonornija informacija izazvala je tradicionalnu ekonomsku teoriju koja tvrdi da su tržišta autoregulacijska i učinkovita, te da priroda ravnoteže ne zavisi ni od distribucije ni od institucija.Sindikati su popravili neravnotežu pregovaračke moći koja je postojala ranije, i iskorislili svoju moć da bi progurali pretjeranu zaštitu svojih članova na uštrb drugih radnika.
2 Politicke mjere sklone trzistu:na ciji rizik?
Postoji niz drugih političkih mjera koje se ponekad čine prilično udaljenima od tržištarada,a koje utječu na rezultat procesa pregovaranja.Liberalizacija tržista kapitala jača pregovaracku moć kapitala: ona daje»kapilalu« pravo da'objavi da će napustiti zemlju ukoliko je nerazmjerno oporezivan ili ukoliko se usvoje druge nepovoljne mjere. To povećava mogućnost prijetnje kapitala i stoga pomiče rezultat u njegovu korist. U krajnjem slučaju, to znači da se kapital uopće ne može oporezivati.
Zagovornici doktrina sklonih tržistu (kapitala) tvrdili su da su monetarne institucije važne. Zagovarali su monelarne institucije kojejoš viŠe naginju ravnotežu moći, zahtijevajući nezavisne, nereprezentativne banke. čiji bi mandat isključivo bio stabilnost cijena.
No oni su pobrkali ciljeve sa sredstvima - bas kao što čitavo poduzetnistvo, koje radnu snagu gleda iskljucivo kao faktor proizvodnje, miješa ciljeve sa sredstvima. Inflacija je bitna samo do mjere u kojcj vodi do gorih realnih rezukata, kao naprimjer nižeg rasta, većeg siromaštva i veće nejednakosti
3 Visina zaposlenosti:
Ideja da tržišta ne uspijevaju osigurati socijalno učinkovite (i poželjne) rezultate, poznata je odavno. Keynes ukazuje na postojanje trajne nezaposlenosti. No mađioničarskim trikom, onoga sto se kasnije pocelo nazivati neoklasičnom sintezom (Samuelson, 1997.) tvrdilo se da, kada ispravimo tržisni neuspjeh masovne nezaposlenosti,
tržišta djeluju učinkovito. Stoga - sa svojim implikacijama učinkovitosti - prevladava standardni neoklasični model. Neoklasična sinteza bila je jednostavno zahtjev, nada, pokušaj onih odanih tržišnom modelu da ograniče opseg potencijalne vladine intervencije.
Vlada ima važnu ulogu u olaksavanju stvaranja radnih mjesta i održavanja ekonomije u stanju pune zaposlenosti. Bez obzira koliko dobro upravljamo ekonomijom, uvjek će biti cikličnih recesija, a s njima i nezaposlenosti. U oblikovanju makroekonomske politike moramo biti usmjereni krajnjim ciljevima, a ne posrednim varijablama, tj. na zaposlenosti, rastu i životnom standardu. a ne kamatnim stopama, stopama inflacije ili tečaju valute.
4 Rad kao sredstvo nasuprot cilja te razvoj kao transformacija drustva:
Veći dio neoliberalne doktrine posmatra rad samo kao unos u proizvodnju, poput svakoga drugog unosa. No ukoliko je poboljšavanje životnog standarda cilj ekonomije, onda povećanje blagostanja radnika postaje samo po sebi c i l j . Samo ukoliko se vjeruje da tržište vodi do učinkovitih rezultaia, s pouzdanjem se ne mora obraćati pažnja na blagostanje radnika, u uvjerenju da će tržište samo učiniti sve pravilne odabire.
5Uloga medjunarodne zajednice:
Međunarodne ekonomske institucije zagovaraju financijske p o l i t i k e koje su zamijenile automatske stabilizatore s automatskim destabilizatorima. Kako ekonomije odlaze u recesiju, nedjelotvorni zajmovi se povećavaju, a strogo provođenje standarda prikladnosti kapitala tjera banke na smanjivanje kredita, što automatski ubrzava pad. Zagovara se privatizacija starosnih penzija, sto izlaže starije osobe rizicima od kojih su inace mogli biti zastićeni, i nameće im se troškove transakcija koji znatno smanjuju naknade koje stariji primaju. a obogaćuju pruzatelje financijskih uskiga. Ne samo da se zagovaraju politike poput liberalizacije tržista kapitala koje izlažu zemlje golemim rizicima, kojima ne mogu dobro upravljati, nego se zagovara i »fleksibilncsi tržišta rada«, zbog koje radnici još više podnose glavni teret nepovoljnih posljedica takve politike. Stručnjaci za tržiste rada moraju proučavati stanje. Krajnje je vrijerne I da prihvatimo cinjenicu da u ekonomskim politikama postoje kompromisi i da ne postoji jedinstvena, Pareto-dominantna politika. Isto tako, tiebali, bismo prhvatiti da postoji znatna nesigurnost u pogledu posljedica eko-nomskih politika i da, možda iznenađujuće, postoji I povezanost između onih s određenim perspektivama interesima i trenutno dominantnih stavova o ekonomiji. Predstavnici financijske zajednice bili su najgotljiviji zagovornici liberalizacije tržišta kapitala, i prelazili su preko nedotatka uvjerljivih empirijskih i teoretskih dokaza da ona povećava rast, ali i preko prisustva uvjerljivih dokaza da ona povećava i nestabilnost. Unutar ekonomske profesije, ekonomisti rada bili su najskepticniji prema tvrdnjama da čak i umjerene minimalne plate rezultiraju značajnom nezaposlenošću.
pitanje 11 – Socijalna dimenzija procesa evropskih integracije
Zajednički izazovi s kojima se suočavaju Evropske zemlje obavezuju na konvergenciju soc. modela. T ri su velika izazova: nezaposlenost, borba protiv siromaštva i kriza penzijskog sistema. Socijalno pol.instrumenti koji karakterišu državu blagostanja nakon II sv. rata mogu se podijeliti u dvije kategorije:
1. Sistemi soc. sigurnosti s ciljem da na soc. prihvatljiv način ublaže individualne razlike (bolest, nezaposlenost, siromaštvo)
2. Individualna i kolektivna prava zaposlenih.
∼ Ugovori iz Rima (1957) = mali br. nadležnosti u oblasti soc. politike, najvažnijih nadležnosti zajednice ticala se slobode kretanja radnika, ravnopravnog tretmana žena i muškaraca (načelo jednakih zarada) i rimski su ugovori predvidjeli još programe soc.pol. izdataka osnivanjem Ev. Soc. fonda.
