Kći snijega
Naziv originala: A Daughter of the Snows
Prijevod djela: Zlatko Skenderović
Nakladnik: Nova knjiga Rast
Za nakladnika: Biserka Rast
Urednik: Zlatko Skenderović
Grafička priprema: Mihaly Kanzel
JACK LONDON
KĆI SNIJEGA
Zagreb, listopad, 2010.
Scan i obrada: WbravetheheartW
BalkanDownload.org
SADRŽAJ:
PREDGOVOR... 8 KĆI SNIJEGA... 10 I... 10 II... 17 III... 19 IV... 25 V... 29 VI... 32 VII... 37 VIII... 40 IX... 44 X... 52 XI... 57 XII... 61 XIII... 64 XIV... 68 XV... 71 XVI... 73 XVII... 76 XVIII... 79 XIX... 80 XX... 85 XXI... 95 XXII... 99 XXIII... 101 XXIV... 108 XXV... 114 XXVI... 118 XXVII... 121 XXVIII... 124 XXIX... 126 KRAJ... 127 JACK LONDON... 132PREDGOVOR
Dragi čitatelji!
Pred vama nalazi se jedinstveno štivo o udaljenim predjelima, nepreglednim teritorijama, beskonačnim prostranstvima šuma i goleti, visokim snježnim planinama gdje hladnoća ledi dah, krv i pokrete. Štivo o velikim, brzim planinskim rijekama, okovanih ledom, koje tek nakratko dopuštaju prolaz plovilima, kad okovi leda i studeni popuste a strašna zima odahne tek toliko da uzme novi zamah. Ovo je štivo o velikoj zemlji i beskrajnom nebu, gdje noć donosi nemir a svanuće nadu... O uskim, teško prohodnim stazama kroz gomile snijega, leda i opasnosti svake vrste.
Ovo je štivo o ljudima, nadnaravnoj upornosti, hrabrosti, snazi duha i tijela. O ljudima koji ne žaleći sebe (niti druge), osvajaju nova, neistražena područja dalekog, zastrašujućeg, nepoznatog Sjevera. Štivo o pojedincima koji pomiču granice vlastite opstojnosti u neprispodobivom prirodnom okolišu gdje svaki pokret, djelo, misao, osjećaj ili nezgoda može značiti život ili smrt.
Štivo o ljudima koji odlučno kreću na izazov, vođeni nadom, no isto tako štivo o kukavištvu, podlosti, zavisti, gramzljivosti, prijetvornosti, laži, zloći i sebičnosti. Roman o nemilosrdnom okolišu i nemilosrdnim ljudima, o hordama najrazličitijih ljudi koji su u stotinama tisuća pohrlili u potpuno nepoznate predjele na ALJASKU!
Zlato, pronađeno je ZLATO!!!
* * *
Radnja romana „Kći snijega“, događa se na Aljasci, pred kraj XIX. Stoljeća, na području velike rijeke Yukon, između gradova Dawson i Fairbanks, u vrijeme dok je Aljaska bila teritorij gdje su društveni zakoni civilizacije bili tek u povojima. Teritorij na kome su do tada obitavali starosjedioci Indijanci i tek pokoji doseljenik.
„Bijelci“ su donosili svoje nove običaje, svoju hranu, svoj način života, novo poimanje časti, poštenja i trgovine. Rasap starosjedilačkog načina života bio je brz i bezobziran. Bijeli ljudi donijeli su alkohol, kocku i bezobzirnu sebičnost. Nerijetko, doseljenici su sami krojili vlastite zakone i pravila...
* * *
Nalazišta zlatne rude na Aljasci prvi su puta zamijećene 1870. godine. Potpuno slučajno, dok je stanovita gospođa ,,Y“ pecala ribu na nekoj rijeci. Uočivši neobično svjetlucanje kamenja, povjerila se svom prijatelju...
Tako je započela „Zlatna groznica“, jedna od najvećih, najhrabrijih, najnesigurnijih, najneizvjesnijih, najopasnijih i najdramatičnijih ekonomskih migracija u povijesti. Vijest o bajoslovnim nalazištima zlatne rude na Aljasci, obišla je svijet tada nepojmljivom i nevjerojatnom brzinom.
Već 1872. prvi su istraživači-kopači zaboli svoje lopate u tvrdo aljaško tlo. Tijekom slijedećih 40-tak godina, stotine tisuća ljudi sa svih strana svijeta, ostavljali su svoje domove, žene, djecu (rijetko skupa s njima), i puni nade, hrabro, no bez ikakve garancije u uspjeh, pohrlili u nepoznato, vođeni isključivo nadom i oboružani samo vlastitim rukama i
zadnjom novčanom crkavicom. No poneki od njih i razumom i trgovačkim duhom. San o bogatstvu postao je krvava stvarnost. Zlato, zlato... bilo je u mislima tisuća i tisuća ljudi... Tijekom „Zlatne groznice“ na Aljasci iskopano je oko 390 tona zlata.
KĆI SNIJEGA
I
»Sve je spremno, Miss1 Welse, premda žalim što vam ne mogu dati čamac s parobroda.«
Frona Welse ustane žustro i pristupi k prvom časniku.
»Imamo toliko posla«, objasni joj on, »a kopači zlata su roba koja se lako kvari, osim -« »Razumijem«, prekine ga ona, »i ja se žurim kao da ću se pokvariti ako se odmah ne iskrcam. I vrlo mi je žao što vam zadajem toliko posla, ali - ali...« Ona se brzo okrene i pokaže prema obali.
»Vidite li onu veliku drvenu kolibu? Između skupine borova i rijeke? Tamo sam se rodila.« »Mislim da bih se i ja onda žurio«, promrmlja časnik prijazno, krčeći joj put među mnoštvom na palubi.
Svatko je bio svakome na putu i svatko je to naglašavao što je bolje mogao. Tisuću kopača zlata vikalo je u isti mah da im se iskrcaju stvari. Sve su oduške na palubi bile širom otvorene, a dizalice su iz unutrašnjosti parobroda, škripeći, podizale prema nebu izmiješanu prtljagu. Sa svake strane primao je cijeli red čamaca taj teret i u svakome od tih čamaca znojni su se ljudi mučili oko užeta, sanduka, zamotaka, u luđačkoj žurbi. Ljudi su kao divlji mahali tovarnim listićima i vikali prema brodu. Dvojica ili trojica ustvrdili bi za jednu stvar da je njihova, pa bi nastala prava bitka. Natezanje bez kraja i konca pratilo je svaki komad željeznog oruđa, a za svaku pilu javljalo se odmah desetak vlasnika.
»Blagajnik tvrdi da će poludjeti«, reče prvi časnik dok je pomagao Froni Welse pri silaženju, »a skladištari su izdali robu putnicima i ostavili posao. No ipak smo još uvijek sretniji nego ‘Zvijezda Betlehemska’«, obodri je on pokazujući jedan parobrod koji je bio usidren na četvrt milje udaljenosti. »Polovica njezinih putnika ima teretne konje za Skaguay i White Pass, a druga polovica putuje za Chilcoot. Tako su se pobunili i jedni i drugi, pa miruju oboji.«
»Hej, vi tamo!« poviče on na jednoga koji je diskretno lebdio na rubu te ploveće konfuzije. Lagani čamac koji se junački protiskivao za jednom velikom barkom pokuša prodrijeti kroz barikadu. No lađar udari oštro po njegovoj provi i čamac stane.
»Pazite!« vikne prvi časnik.
Dva kanua2 od sedamdeset stopa3, natovarena prtljagom, kopačima zlata i Indijancima,
dolazile su sa suprotne strane.
Jedan je od njih naglo zaokrenuo prema pristaništu, dok drugi udari o barku. Lađar je još dospio na vrijeme izvući vesla, ali je njegova barčica zajecala pod pritiskom i umalo se nije razbila. Nakon toga on skoči na noge i kratkim, ali energičnim riječima pošalje sve veslače kanua i kapetana lađe u vječnu propast. Jedan se čovjek nagne preko ograde broda i obaspe ga
1Miss (engl.) - gospođica 2kanu - vrsta indijanske barke 3Stopa - mjera za dužinu (30,48 cm)
sočnim kletvama da je sve orilo, a bijeli i crveni veslači u kanuima stanu se podrugljivo smijati.
»Pih, bjelokošče!« poviče jedan od ovih posljednjih, »zašto ne naučiš veslati?«
Nije pravo ni dorekao, a lađareva se šaka zaustavi na njegovu licu i obori ga omamljena na hrpu robe u kanuu. Potpuno nezadovoljan takvim načinom objašnjavanja, spremao se lađar da se svojom šakom razmaše malo i po drugoj lađici. No kopač koji mu je stajao najbliže povuče žestoko za držak revolvera, koji je bio zapeo u kožnom toku. Njegovi su se drugovi smijali i radoznalo čekali kako će se stvar svršiti. No kanu je već imalo slobodan put, pa se indijanski kormilar vrhom svoga vesla potisne o lađarova prsa tako da se ovaj srušio na dno svoga čamca.
Kad je bujica psovki i kletvi bila u najvećem razmahu, a smrt se činila neizbježnom, prvi je časnik kriomice pogledao sa strane na djevojku. Mislio je da će ugledati preplašene i povrijeđene djevojčine oči, a nije nikako bio pripravan na rumenilo i izraz živa interesa što ga je pročitao na njezinu licu.
»Vrlo mi je žao«, počne on.
No ona mu upadne u riječ kao da je smeta njegovo prekidanje: »Ne, ne, nikako. Mene u ovoj stvari zanima svaka sitnica. Premda mi je drago da je revolver zapeo. Da nije ...«
»Da nije, stigli bismo malo kasnije na obalu.« Prvi se časnik nasmije, čime je pokazao mnogo uljudnosti.
»Taj je čovjek razbojnik i gulikoža«, nastavi onda i pokaže na lađara, koji je međutim opet spustio vesla u vodu i veslao duž lađe. »Pristao je da vas vozi na obalu za dvadeset dolara. Da ste muškarac, zatražio bi dvadeset i pet. To vam je gusar, zapamtite što vam kažem, taj će svršiti na vješalima. Dvadeset dolara za posao od pola sata! Zamislite!«
»Lagano, samo lagano!« javi se čovjek o kome je bio govor. S tim riječima pristane on nespretno uz lađu, a jedno mu veslo padne u vodu. »Nije vaš posao da nadijevate drugim ljudima imena«, doda izazovno izažimajući rukav košulje što ga je bio smočio vadeći veslo iz vode.
»U vas su dobre uši, prijatelju«, reče prvi časnik. »I dobra šaka«, upadne mu lađar u riječ.
»I brz jezik.«
»Sve je potrebno u mome poslu. Drukčije ne bih izdržao među vama, morskim psima. Gusar? Ja? A vi koji ugurate po tisuću putnika kao sardelice? Računate im dvostruku cijenu drugog razreda, hranite ih otpatcima, a trpate ih zajedno kao svinje! Gusar, a? Zar ja?«
Jedan čovjek crvena lica pomoli glavu iznad gornje ograde i počne glasno i od srca kleti: »Dajte istovarite moje stvari! Ovamo, Mr.4 Thurston! Hajde! Amo! Pedeset mojih konja
poodgrizat će jedan drugome glave u ovoj vašoj psetarnici ako ih smjesta ne izvezete na obalu. Gubim tisuću dolara svaki dan i neću dulje to trpjeti. Čujete li? Neću to dulje trpjeti! Gulili ste me lijevo i desno otkako smo krenuli iz Seattlea, a tako mi vrata paklenih, neću da me ijedan čas više globite! Uništit ću vam poduzeće, ne bio ja Thad Fergusson! Jeste li dobro razumjeli moje ime? Ja sam Thad Fergusson. Pa makar se kako požurili da me sustignete, još ćete uvijek prekasno stići za svoje zdravlje! Jeste li čuli?«
»Gusar? Ja?« govorio je još uvijek sam sa sobom lađar. »Tko? Zar ja?«
Mr. Thurston umiri kretnjom ruke razjarena putnika pa se okrene prema djevojci.
»Ja bih vas rado otpratio do obale, pa i do skladišta, ali, evo gledajte koliki nas posao čeka. Zbogom i sretan vam put! Dat ću vam nekoliko ljudi da odnesu vašu prtljagu. Sutra u zoru imat ćete sve kod skladišta.«
Ona mu lako stisne ruku i stupi u čamac. Pod njezinom težinom lađica se jako zaljulja, a voda na njenu dnu poleti preko dasaka i zagrgoće oko njenih nogu, no ona to primi vrlo mimo, sjede na krmu i podvuče noge poda se.
»Stojte!« poviče časnik. »To neće nikako biti dobro, Miss Welse. Vratite se, ja ću spustiti jedan naš čamac čim budem imao vremena.«
»Do viđenja na nebu!« zavikne lađar i odgurne čamac od broda. »Pustite me!«
Mr. Thurston uhvatio je rub lađice, a kao nagradu za svoju kavalirštinu dobije veslom po prstima. Od bola zaboravi na sebe i na Miss Welse, pa stane kleti da je sve zvonilo.
»Mislila sam da će naš rastanak biti dostojanstveniji«, povikne mu ona, dok joj je smijeh zalepršao preko namreškanih valova.
»Tako mi Jupitera!« promrmlja on za sebe skidajući galantno kapu. - »To je ž e n a!« I spopadne ga neobična želja i čežnja da se njegovo lice uvijek zrcali u očima Frone Welse. On nije bio tankoćutan pa nije znao ni zašto ga ona toliko privlači, ali je osjećao da bi s njom pošao i na kraj svijeta. Osjeti gađenje nad svojim zvanjem i želju da ostavi svoju službu i pođe u Klondike, kamo je odlazila ona. Ali u taj mah zapne o crveno lice Thada Fergussona i zaboravi na sanak što ga je na trenutak snivao.
Pljus! Pregršt vode s lađareva vesla koje je krepko udaralo, zapljusne joj lice.
»Nadam se da se ne ljutite, Miss«, ispriča se on. »Nastojim raditi kako najbolje znam, a to baš nije previše.«
»Čini se da je tako«, prihvati ona dobroćudno.
»Ne volim more«, produži on ogorčeno, »no trebalo mi je da na pošten način sakupim nekoliko dolara, pa mi se to činilo najzgodnijim načinom. Trebao sam sada biti u Klondikeu i bio bih tamo da sam imao sreće. Da vam kažem kako je bilo... Izgubio sam svoju opremu na Windy Armu, na pola puta u unutrašnjost, pošto sam sretno sve bio spremio preko Sedla...«
Cssssss! Pljus! Ona je tresla glavom da bi oslobodila oči od vode i pri tom se trzala kad bi joj koja kap stala miljeti niz vruća leđa.
»Vi ćete dobro proći«, hrabrio ju je on. »Vi ste žena od ‘pravog materijala’ za ovaj kraj. Odlazite li sasvim u unutrašnjost?«
Ona veselo kimne glavom.
»Onda ćete izdržati. Nego, što sam ono htio reći? Kad sam izgubio sav svoj alat, vratio sam se opet na obalu da skucam za novi. To je uzrok zašto imam malko veće cijene. Nadam se da nećete žaliti za onim što ste mi morali platiti. Ja nisam gori od drugih, zaista nisam, gospođice. Morao sam za svoj čamac namaknuti sto dolara, dok u Državama5 ne vrijedi više
od deset. Svagdje su cijene jednake. Preko, na Skaguay Trailu vrijedi vam čavao za potkovu četvrt dolara. Dođete u krčmu i zatražite whiskey6. Whiskey stoji pola dolara. Ispijem
whiskey, bacim dva čavla i račun je podmiren. Nitko tamo nema ništa protiv čavala. Oni se njima služe umjesto sitniša.«
»Vi mora da ste čovjek ‘od akcije’ kad poslije takva iskustva želite ponovo u unutrašnjost ovoga kraja. Ne biste li mi kazali svoje ime? Možda ćemo se gdjegod sresti.« »Tko? Zar ja? Pa ime mi je Del Bishop, kopač zlata. Ako se ikada namjerimo jedno na drugo, zapamtite: dat ću vam i posljednju svoju košulju, to jest, moje posljednje polje7 je vaše.«
»Hvala vam«, prihvati ona uz umiljat osmijeh, jer je bila žena pa je voljela riječi koje su dolazile ravno iz srca.
5 u Državama - u Sjedinjenim Američkim Državama (SAD)
6 whiskey [viski] (engl.) - alkoholno piće od ječma, raži ili kukuruza, rašireno u Engleskoj i SAD 7 polje, tj. zemljište na kojem on ima pravo tražiti zlato
On načas prestane veslati, dok u vodi oko njezinih nogu nije našao praznu konzervu. »Ne bi škodilo da malo izbacujete vodu iz čamca«, reče on i utisne joj konzervu u ruke. »Kako su mi čamac maločas prignječili, počeo je jače propuštati vodu.« Frona se u sebi nasmije, podsuče suknju i baci se na posao.
Na svaki njezin prigib, dizale su se i padale na obali ledenjacima načičkane planine poput velikih valova. Gdjekad bi se uspravila da odmori leđa, pa bi uprla pogled na zapjenjeni žal prema kojem su veslali. Zatim bi se obazrela na kopnom opkoljeni morski rukavac, u kojemu je bilo usidreno nekoliko desetaka velikih parobroda. Između svakoga od tih parobroda i kopna vrzlo se neprekidno mnoštvo čamaca, barki, kanua i drugih prijevoznih naprava.
»Eto čovjeka, neumornog i nepobjedivog radnika u borbi s neprijateljskim elementom!« pomisli ona vraćajući se u sjećanju velikanima čijim se znanjem koristila u knjižnici, provodeći noći nad njihovim knjigama. Frona je bila zrelo dijete svoga doba, shvaćala je dobro fizički svijet ljudi i njihov rad, pa je voljela taj svijet i duboko ga poštovala.
Jedno je vrijeme Del Bishop razbijao tišinu samo pljuskanjem svojih vesala, no onda mu padne na pamet jedna misao.
»Vi mi niste rekli svoje ime«, usudi se on s prijatnom delikatnošću. »Moje je ime Welse«, odgovori ona. »Frona Welse.«
Na njegovu se licu ukaže strah koji brzo prijeđe u zaprepaštenje.
»Vi ste zar... Frona... Welse?« progovorio je on polagano. »Valjda vam nije Jakob Welse otac?«
»Jest, molim lijepo, ja sam kći Jakoba Welsea.«
On naškubi usnice u tih otegnuti fićuk pokazujući tako svoje razumijevanje, pa prestane veslati.
»Smjesta da ste sjeli opet na krmu i izišli iz te lokve vode!« zapovijedi on. »A konzervu dodajte meni!«
»Zar nisam dobro izbacivala vodu?« upita ona uvrijeđeno. »Vrlo dobro, ali... ali, vi ste...«
»Sasvim je svejedno što sam bila prije nego ste saznali tko sam. Sad samo lijepo veslajte dalje. To je vaš dio posla. Ja ću se pobrinuti da izvršim svoj.«
»O, vi ćete uspjeti!« povikne on oduševljeno i baci se opet na vesla. »Aa, Jakob Welse je dakle vaš otac? Trebao sam to odmah znati!«
Kad su stigli do pruda, koji je bio natrpan najrazličitijom robom i užurbanim ljudima, zastala je ona da stisne ruku svome veslaču. I premda je takav gest od njegovih ženskih klijenata bio vrlo neobičan, Del Bishopu nije bilo ništa neobično što je to učinila kći Jakoba Welsea.
»Ne zaboravite, posljednji pedalj moga polja vaš je«, reče on držeći je još uvijek za ruku. »I vaša posljednja košulja, ne zaboravite!«
»Well8, vi ste... vi ste... vragolanka!« izbaci on i posljednji joj put čvrsto stisne ruku.
»Sigurno!«
Kratka suknja nije joj smetala u hodanju i ona s veselim iznenađenjem razabra da joj se izgubilo kratko, nestašno cupkanje po gradskom pločniku. Noge su same od sebe preuzele opet onaj dugi, lagani, promišljeni korak kojim čovjek kao da kliže prostorom, a koji se postiže samo trajnim radom i životom na gorskim puteljcima. Mnogi je već kopač zlata znatiželjno pogledao u njezine gležnjeve i listove u sivim dokoljenicama i potvrdio u sebi sud Del Bishopov. Mnogi ju je već pogledao u lice i jedanput i dvaput, jer je njezin pogled bio slobodan, pun iskrenosti i prijateljstva. U njezinim je očima neprestano svjetlucao smiješak trepćući i dršćući kao na rubu trepavica i kao da će se sad ugasiti. Ali on se nije gasio, jer ako joj se nasmijao prolaznik, njezine su oči odgovorile smiješkom. A svjetlo se njezina smiješka
neprestano mijenjalo kao mnogoliki Protej9. Čas je bilo ljupko, čas sućutno, onda opet
vragolasto veselo, pa nestašno, a uvijek se dopunjavalo sa smiješkom kojim ju je netko pozdravio. Gdjekad bi se to svjetlo prelijevalo cijelim njezinim licem, dokle god bi trajao njezin smijeh. No uvijek se u njemu razabirala iskrenost i otvoreno prijateljstvo.
A povoda za smijeh imala je dosta kad se žurno gurala kroz mnoštvo na pješčanoj obali prema kolibi što ju je bila pokazala M. Thurstonu.
Kao da se vrijeme vratilo natrag, umjesto naprijed; putovanje i prevoženje postalo je opet primitivno. Ljudi koji su u svom životu nosili samo gdjekada pokoji zamotak prenosili su sada na leđima čitave tovare. Nisu više stupali uspravno u sunčanu svjetlu, nego su ispružili tijelo naprijed, a glavu sagibali k zemlji. Svaka su leđa postajala samarom10 i na
njima su se već počeli javljati žuljevi... Ljudi su se ljuljali od neobična napora, a noge su im kao pijane teturale od umora u svim smjerovima, dok se sunce ne bi priklonilo k zapadu. Onda bi u sumrak i nosač i teret pali pokraj puta... Drugi su u potaji, veseli zbog svoje domišljatosti, natovarili sve svoje u kolica na dva kotača, koja su veselo gurali pred sobom do prvog mjesta gdje je put bio zakrčen velikim kamenjem. Tu bi se obično vraćali aljaskanskom načinu putovanja. Rastavili bi kolica ili bi ih skotrljali natrag na obalu i prodali ih za fantastične svote najnovijim došljacima. Razmaženi gospodski sinovi s nekih deset funti Coltovih revolvera, metaka i lovačkih noževa, u širokim ćemerima11,
zaletjeli bi se junački uzbrdo, no vraćali bi se polagano natrag sijući oko sebe revolvere, noževe i metke... Tako su sinovi Adamovi stenjući i gorko se znojeći okajavali Adamov grijeh.
Fronu je nekako neodređeno zbunila ta velika i bučna gomila ljudi, ludih za zlatom, pa joj se pričinilo kao da su i stari izgled čitava kraja sasvim promijenili. Sam joj se kraj učinio nekako tuđ. Bio je isti kao što ga je nekoć ostavila, a opet - nije bio isti. Evo, ovdje, na travnatoj ravnici gdje se ona kao dijete igrala i plašila jeke svoga glasa koji je odzvanjao od ledenjaka do ledenjaka, prolazilo je bez prestanka deset tisuća ljudi amo-tamo. Njihove su noge smijesile nježnu travu u jednolično blato, a buka njihova glasa rugala se kamenoj tišini pećina. Uza sam gorski put penjalo se deset tisuća ljudi, a prijeko, s druge strane Chilcoota, bilo ih je još deset tisuća. A tamo su se straga, niz aljaskansku otocima posutu obalu, sletjeli sa svih krajeva svijeta. Rijeka Dyea rušila se, kao i prije, s velikom bukom prema oceanu, no njezine su obale bile izgažene nogama mnogih ljudi. Ti su se ljudi mučili vukući za jaku, napetu užad na kojima su ih po rijeci slijedili teško natovareni čamci, dok su oni s mukom krčili put uzbrdo. Ljudska se volja borila s voljom vode, no ljudi su se smijali staroj Dyeji i dublje gazili njezine obale za ljude koji će doći poslije njih.
Vrata skladišta kroz koja je Frona nekada neprestano trčkarala van i unutra i s kojih je znala sa strahom pogledavati neobične figure trapera12 ili trgovaca krznom, sada je zakrčila
bučna gomila ljudi. Tamo gdje je nekoć pismo koje čeka adresata bilo najveće čudo, sada je kroz prozor opazila gomilu pošte, naslaganu od poda do stropa. I baš su zbog te pošte ljudi najviše bučali. Pred skladištem, kraj kantara13 bila je druga hrpa. Jedan Indijanac bacio
9 Protej - u grčkoj mitologiji morsko božanstvo kojemu se pripisivala sposobnost da prima lik različitih životinja i čudovišta
10 samar - vrsta sedla (drveno); podloga na kojoj nosači nose teret 11 ćemer - pojas u kojemu se nose novci ili neko oružje
12traper - lovac na krznaše u Sjevernoj Americi 13kantar - sprava za mjerenje na oke; vrsta vage
je svoju prtljagu na kantar, bijeli vlasnik pribilježio težinu u nekakvu bilježnicu, i novi se prtljag donosio. Svi su omoti već bili u remenju koje je spremno čekalo na nosačeva leđa i mučno putovanje preko Chilcoota.
Frona pristupi bliže. Nju su interesirale cijene. Sjećala se iz svojih djetinjskih dana kako bi rijetkom putniku ili trgovcu pošlo za rukom da svoj prtljag dade prenijeti na drugu stranu za šest centi14, tj. stotinu i dvadeset dolara po toni.
‘Mekušac’15 koji je vagao svoju robu pogleda u svoj vodič.
»Osam centi«, reče Indijancima, našto se svi oni prezirno nasmiju i u zboru zaurlaju: »Četrdeset centi!«
Crte se na njegovu licu bolno zategnu i on se strašljivo ogleda oko sebe. Sukobi se s prijaznim pogledom Froninih očiju, pa se pažljivo zagleda u nju. U sebi je brzo računao koliko će ga stajati prijenos prtljage od tri tone uz cijenu od četrdeset dolara za stotinu kilograma.
»Dvije tisuće četiri stotine dolara za trideset milja!« povikne onda očajno. »Gospode Bože, što da učinim?«
Frona slegne ramenima.
»Bit će najbolje da im platite tih četrdeset centi«, dade mu ona savjet, »jer će vam inače ostaviti robu na tlu.«
Čovjek joj zahvali, no umjesto da se požuri, nastavi s cjenkanjem. Jedan Indijanac poče odvezivati užad na svojoj prtljagi. Gospodičić zadršće, no upravo kad je htio pristati, podignu nosači cijenu na četrdeset i pet centi. On se bolno nasmiješi i kimne glavom u znak da se predaje. No skupini se priključi drugi Indijanac i poče šaputati ostalima uz vrlo živahne geste. Podigne se graja, i prije nego što je naš čovjek mogao shvatiti što se dogodilo, razvezali su oni svoju užad i razletjeli se kao jato vrana kriješteći uz put da je prenosnina do Lindermanova jezera pedeset centi.
Najednom se gomila pred skladištem vidljivo uskomeša. Jedan je drugome počeo uzrujano na nešto obraćati pažnju, a oči svih bile su uprte u tri čovjeka koji su se približavali puteljkom. Ta su trojica bila sasvim priproste vanjštine, slabo obučeni, gotovo odrpani. U drugom, uređenijem društvu na prvom bi ih koraku pozornik smjesta zaustavio i odveo u zatvor kao skitnice.
»Francuz Louis«, prošapće ‘mekušac’ i riječ prhne po gomili od jednoga do drugoga. »Ima tri Eldorado-prava16 na okupu«, šapne Froni povjerljivo čovjek što je stajao do nje.
»Vrijede u najmanju ruku deset milijuna dolara.«
Za Francuza Louisa, koji je išao malo ispred one druge dvojice, ne bi to čovjek nikada rekao. Negdje uz put mora da se rastao sa svojim šeširom pa je oko glave nemamo omotao nekakav izderani svileni rubac. Unatoč svojih deset milijuna nosio je prtljagu na vlastitim širokim leđima.
»Onaj tamo s bradom, ono je Swiftwater Bill, također jedan od eldoradskih kraljeva.« »Odakle vi to znate?« upita Frona sumnjičavo.
»Odakle znam!« poviče čovjek. »Odakle znam! Pa njegova je slika bila u svim novinama posljednjih šest tjedana. Evo gledajte!« On razvije jedne novine. »I to je sasvim dobra slika. Ja sam je toliko gledao da bih njegovu njušku prepoznao između tisuće drugih.«
»A tko je onaj treći?« zapita ona dalje, priznajući ga šutke autoritetom.
14cent - stoti dio dolara (novčane jedinice u SAD i Kanadi)
15mekušac - podrugljiv naziv za novajliju među traperima i kopačima
16 tri Eldorado-prava - tri nalazišta zlata na Eldoradu (Eldorado - bajoslovna zemlja zlata koju su u Americi tražili prvi španjolski osvajači; u prenesenom smislu: zemlja bogatstva)
Njezin se informator i sam podigne na prste da bolje vidi.
»Ne znam«, prizna on turobno i potapša po ramenu čovjeka koji je stajao pored njega. »Tko je onaj vitki, glatko obrijani? Onaj što ima modru košulju i zakrpu na koljenu?« Ali upravo u taj čas usklikne Frona veselo i pojuri naprijed.
»Matt!« poviče. »Matt McCarthy!«
Čovjek sa zakrpom na koljenu srdačno joj stisne ruku, premda je nije prepoznao, a oči su mu bile pune sumnje.
»Gle, vi me se ne sjećate!« zažubori ona. »A ne usuđujete se to priznati! Da ne gledaju toliki ljudi, ja bih vas zagrlila, stari medvjede!«
“I tako se veliki Medvjed vratio kući k Medvjedićima”, stane ona svečano deklamirati. “A mali su Medvjedi bili jako gladni. I veliki Medvjed reče: Pogodite što sam ulovio, djeco moja. A jedan mali Medvjed reče: jagode, drugi: lososa, a jedan štoviše reče: ježa. No veliki se Medvjed samo smijao: Vuf, vuf, vuf i napokon je rekao: Donio sam jednog lijepog, velikog, debelog čovjeka!”
Dok je on slušao, sjećanje mu obasja lice, a kad je svršila, zažmirka da mu je očiju gotovo nestalo pod naborima i nasmije se posebnim smijehom koji je slušaoca također navodio na smijeh.
»Bogami, sad vas poznajem«, reče. »Ali da me na mjestu ubijete, ne bih mogao reći tko ste.«
Ona pokaže na skladište i stane ga radoznalo gledati.
»O, sad mi je sinulo!« On se okrene i premjeri je od glave do pete, dok mu se izraz lica promijenio u razočaranje.
»Nije moguće. Krivo sam vas razumio. Nije moguće da ste ikada živjeli ovdje«, i palcem pokaza prema skladištu.
Frona živo zaklima glavom.
»Onda ste, na kraju krajeva, ipak vi. Maleno zlato bez majke, sa zlatnom kosicom u kojoj sam ja toliko puta pročešljavao uzlove? Mala vještica koja je bosonoga ovuda trčala?«
»Jesam, jesam«, potvrdi ona veselo.
»Mali vražićak koji je jednoć ukrao zapregu pasa i pošao za ciče zime gore na Sedlo da vidi gdje se svršava svijet, samo zato da joj stari Matt McCarthy pripovijeda lijepe pripovijetke?«
»O, Matt, dragi stari Matt! Sjećate li se vremena kad sam ja plivala zajedno s djevojkama iz indijanskog tabora?«
»I kad sam vas ja za kosu izvukao iz vode?«
»I pri tom ste izgubili jednu svoju novu gumenu čizmu.«
»Bogami, jesam. Bila je to vrlo tužna priča! A čizme su, u vašeg oca bile na cijeni od deset dolara.«
»Onda ste otišli preko Sedla, u unutrašnjost, i nikad više nismo čuli za vas. Svi su mislili da ste umrli.«
»Well, sjećam se onog dana. Vi ste plakali u mom naručju i niste htjeli za posljednje zbogom poljubiti svog starog Matta. Ali ste ga napokon ipak poljubili«, poviče on trijumfirajući, »kad ste vidjeli da vas uistinu ostavljam. Kako ste onda bili slabašno stvorenje!«
»Bilo mi je tek osam godina.«
»A odonda je prošlo dvanaest. Dvanaest sam godina dakle čamio u unutrašnjosti ne izlazeći ni jedan jedini put. Vama sad mora biti dvadeset?«
»Jest, i gotovo sam tako velika kao vi«, potvrdi Frona.
»Krasna je žena postala od vas: visoka i lijepa.« On je opet promjeri kritičkim pogledom. »Ah, da imate malo više mesa, ne bi vam škodilo.«
»Ne, ne«, odupre se ona. »Ne sa dvadeset godina, Matt, ne sa dvadeset! Opipajte moju ruku, pa ćete vidjeti.« I ona stegne ruku da joj je iskočila mišica.
»To je mišica!« prizna on prelazeći rukom preko nabrekle mišice. »Kao da ste se sami prehranjivali svojim rukama.«
»O, umijem ja vitlati motikom, boksati se i mačevati«, klikne Frona zauzimajući po redu karakteristične stavove, »i plivati, roniti, vježbati na prečki i ... i hodati na rukama. Eto.«
»Zar je to sve što ste tamo radili? A ja sam mislio da ste išli učiti iz knjiga«, odgovori on suho.
»No sada se uči po novim metodama, Matt. Sad vas ne otpuštaju iz škole nakljukane glave...«
»I vretenastih nogu koje sve to ne mogu ni nositi. Well, opraštam vam vašu mišicu.«
»A kako je s vama, Matt?« upita Frona. »Kako je vama služila sreća ovih dvanaest godina?«
»Slušajte!« On se raskorači, zabaci glavu i izboči prsa.
»Vi sad slušate gospodina Matthewa McCarthy]a, kralja iz plemenite dinastije Eldorado, po snazi njegove rođene desnice. Moj je posjed bezgraničan. Dobivam više zlatne prašine u jednoj minuti nego što sam prije vidio u cijelom svom životu. Uzrok mome putu u Države bio je samo taj da potražim svoje pređe. Tvrdo sam uvjeren da su oni jednom postojali. U Klondikeu možete naći zlatnih grudica, ali nikada dobroga whiskeyja. Zato je ujedno moja namjera da se barem još jednom napijem zdrave tekućine prije nego što umrem. Poslije toga, moja je čvrsta namjera da se vratim i da pregledam svoje posjede u Klondikeu jer sam uistinu eldoradski kralj, pa ako vam ikada bude trebalo štogod za posudbu, ja ću vam prvi posuditi.«
»Uvijek isti stari, stari Matt koji nikada ne stari«, nasmije se Frona.
»A vi ste ista, prava Welse, uza sve vaše mačevalačke mišice i filozofski mozak. Nego da pođemo unutra za Louisom i Swiftwaterom. Kažu mi da je skladište ostalo uvijek jednako, pa da vidimo jesam li i ja ostao na kojoj stranici njegovih uspomena.«
»Idem i ja.« Frona ga uhvati za ruku. Bio je naime njezin običaj da hvata za ruku one koje voli. »Deset je godina otkako sam otišla odavde.«
Irac je krčio put kroz gomilu kao splav, a Frona ga je slijedila. ‘Mekušac’ je gledao u njih s poštovanjem jer su oni za njega bili božanstva Sjevera. Buka razgovora opet ojača.
»Tko je ta djevojka?« upita netko.
I upravo kad je ulazila na vrata, uhvati Frona početak odgovora:
»Kći Jakoba Welsea. Zar nikada niste čuli za Jakoba Welsea? Pa gdje ste vi onda živjeli?«
II
Izišla je iz šume blistavih breza i s prvim tracima jutarnjeg sunca u zlatu svoje kose, trčala je lagano rosnom livadom. Zemlja joj se činila masna od prevelike vlage i mekana pod nogama, dok su je mokre biljke udarale po koljenima prosipajući svaki put kišu dijamantskih kapljica. Jutarnje se rumenilo razlijevalo na njenim obrazima, a sjaj u očima, i ona je sva žarila od mladosti i ljubavi. Ona se naime othranila na grudima zemlje, jer nije imala majke, pa je strastvenom ljubavlju voljela staro drveće i zelenilo pod nogama. Njezino je uho rado slušalo pritajeni žamor života koji se budi, dok je miris vlažne zemlje prijatno draškao njene nosnice.
Tamo gdje se gornji kraj livade završavao u tamnoj i uskoj šumici, namjerila se djevojka na grmečak velikih aljaskanskih ljubica. Ispružila se koliko je bila dugačka i zagnjurila glavu u mirisavu hladnoću, dok je rukama pritiskivala purpurne glavice oko svoje glave poput sjajne aureole. I nije se toga stidjela. Otišla je u veliki svijet i prolazila njegovim puteljcima, pokraj njegova kala, i vratila se čista, skromna, netaknuta. I tome se ona radovala dok je tako ležala vraćajući se u sjećanju do onih starih dana, kada je za nju svemir počinjao i završavao linijom obzorja, kada je pješačila gore na Sedlo da vidi Bezdan.
Primitivan je bio život njezine mladosti, s malo obaveza i dužnosti, no one su bile ozbiljne. Čovjek bi ih mogao ukratko okrstiti kako je to ona kasnije negdje pročitala: ‘Vjerom hrane i postelje’. Tu je vjeru ispovijedao njezin otac, mislila je ona sjećajući se da se njegovo ime mnogo poštovalo među ljudima, - vjera koju je ponijela sa sobom kroz Bezdan i u svijet, gdje su se ljudi odvojili od stare istine, stvorili sebične dogme i izmislili kazuistiku17 najprepredenije vrste. Vjera koju je natrag sa sobom donijela bila je još uvijek
svježa, mlada i vesela. I sve je za nju bilo tako jednostavno. Zašto njihova vjera ne bi bila kao i njezina - vjera hrane i postelje? Vjera gorskih putova i lovačkih tabora? Vjera kojom su jaki muževi gledali u oči nenadanoj pogibelji i neočekivanoj smrti? Zašto ne? Vjera Jakoba Welsea? Matta McCarthyja? Indijanskih dječaka s kojima se ona igrala? Ili indijanskih djevojčica koje je ona vodila u amazonski boj? Štoviše, čak i vjera vučnih pasa koji se trzaju u svom remenu i jure s njom preko snježnih poljana? Taje vjera istinska, dobra - mislila je ona i bila je radosna.
Veseo glas palčića pozdravi je iz brezove šumice i vrati je opet u realni svijet. Duboko u šumi oglašavala se prepelica, a jedna je vjeverica okretno skakala nad njezinom glavom s grane na granu, s drveta na drvo, pokazujući se graciozno cijelo vrijeme.
Od sakrivene rijeke dopirali su povici zaposlenih pustolova koji su već stresli sa sebe san i žurili se prema Polu.
Frona ustane, zabaci kosu i pođe instinktivno starim putem između drveća prema taboru poglavice plemena Georgea i Dyea. Namjeri se na dječaka u hlačama, bosonoga kao crveni drveni idol. Sabirao je suharke i smjelo je pogledao preko svog brončanog ramena. Ona mu veselo nazove dobro jutro na njegovu narječju. No on protrese glavom i prestane načas raditi dobacujući za njom pogrdne riječi i smijući se bestidno. Ona to nije shvaćala, jer to nije bilo kao prije i kad je prošla mimo jednog visokog mladića, stisla je čvrsto zube i nije rekla ništa. Na rubu šume iznenadio ju je pogled na tabor. To nije bio stari kamp od pedesetak potleušica, stisnutih jedna uz drugu bez reda, nego veliko taborište. Počinjalo je odmah kod same šume, skupljalo se oko panjeva porušena drveća i prostiralo se sve do obale rijeke na kojoj su se ljuljali kanui, u redovima po deset ili dvanaest. Bio je to toliki skup najrazličitijih plemena kao nikada prije. Sve su to bili strani Indijanci, navrli s tisuću milja daljine, sa ženama, stvarima i psima. Ramenom su je se doticali muškarci iz plemena Juneau i s Wranglerove zemlje, a svaki bi je čas gurnuo pokoji od divljookih Stiksa koji su došli odozgo sa Sedla, ili ponosnih Chilcoota, ili otočana sa Zemlje kraljice Charlotte. Pogledi koji su je pratili bili su mrki i neprijateljski, osim onih koji su - a to je bilo još strašnije - veselije zagledavali u njezino lice hihoćući pri tom uz riječi koje se ne mogu ponoviti.
Nju ta bestidnost nije prestrašila, nego razljutila, jer ju je smetala, kvareći joj ugodan povratak kući. Ipak je brzo shvatila da je stari, patrijarhalni život iz vremena njezina oca nestao netragom, sažgao ga je val civilizacije koji je zapljusnuo i taj narod. Brzim pogledom kroz otvorena vrata jednoga šatora ugledala je mladiće mršavih lica kako u gomili sjede na zemlji. Hrpa razbijenih boca do vrata svjedočila je da se cijelu noć nije spavalo. Jedan bijeli čovjek, podla lica i sav smežuran, dijelio je naokolo karte, a zlatni i srebrni novac
17 kazuistika - razmatranje pojedinih primjera sudskih rasprava; u prenesenom značenju: dokazivanje lažnih i sumnjivih teza; izvrtanje u sporu pomoću doskočica
skakao je u okladama koje su sve više rasle na rubu prostrtog prekrivača. Malo dalje čula je posebni zvižduk ‘kola sreće’ i vidjela Indijance kako svoju krvavo stečenu zaradu stavljaju na kocku u ime trenutnog igračkog zadovoljstva. A iz šatora i koliba dopirali su neskladni i glupi zvukovi jeftinih, primitivnih automata za zabavu.
Jedna stara Indijanka koja je na otvorenim vratima gulila vrbov prut podigne glavu i, ugledavši Fronu, zavapi kreštavim glasom.
»Hi-hi! Tenas Hi-hi!« promumlja ona, koliko su joj se htjela pokoriti njezina krezuba usta. Frona se strese na taj povik. Tenas Hi-hi! ... Njezin nadimak iz davno prošlih indijanskih dana! Ona se okrene i pođe preko puta k staroj ženi.
»Zar si tako brzo zaboravila, Tenas Hi-hi?« mrmljala je starica dalje. »A ipak su tvoje oči još mlade i oštre! Ali Nipusa ne zaboravlja tako brzo.«
»Zar si ti to, Nipusa?« poviče Frona, a jezik je gotovo izda.
»Aj, jest, Nipusa je to, Nipusa«, odgovori starica i povuče je za sobom u šator, iz kojega je odmah poslala s nekakvim nalogom jednoga brzonogog dječaka. Sjednu zajedno na zemlju i starica stane ljubazno tapšati Fronu po ruci gledajući je pri tom u lice svojim suznim, mutnim očima.
»Aj, aj, Nipusa je to; ostarjela brzo, kao i druge naše žene. Nipusa koja te je na rukama njihala dok si bila još maleno dijete. Nipusa, koja ti je dala ime: Tenas Hi-hi. Borila se za te sa smrću kad si bila bolesna, brala bilje u šumi i travu sa zemlje, pravila od toga čaj koji ti je davala da piješ. Ali na tebi ne opažam velike promjene, jer sam te odmah prepoznala. Sama tvoja sjena na zemlji upozorila me da podignem glavu. Malo si se promijenila, zaista. Visoka si i vitka kao vrbov prut, a sunce je jače poljubilo tvoje jagodice nego godine, ali kosa je ista, koja se divlje vijori oko tvoje glave kao smeđe alge što plivaju na morskoj površini za plime, a ista su ti i na smijeh brza usta. I oči su ti istinite i jasne kao u doba kad te je Nipusa korila za pogreške, a ti nisi htjela uzeti lažne riječi na svoj jezik. Oj, oj! Nisu kao ti one druge žene što sada dolaze u zemlju!«
»A zašto sada bijelu ženu kod vas ništa ne poštuju?« upita Frona. »Vaši su mi muževi dobacivali ružne stvari dok sam išla kroz tabor, a dječaci čak i u šumi. Nije takve sramote bilo prije, u vrijeme dok sam se još igrala s njima.«
»Aj, aj!« odgovori Nipusa. »Tako je. Ali ne ljuti se na njih. Ne sipaj svoj gnjev na njihove glave. Jer je krivnja na ženama koje sada dolaze u zemlju. One ne mogu ni za jednog muškarca kazati: To je moj muž. A nije dobro da su žene takve. One gledaju na svakog muškarca, smjelo i besramno. Jezik je njihov pogan, a srca pokvarena, pa zbog toga te žene sada nemaju časti kod nas. Što se dječaka tiče, ta oni i jesu samo dječaci. A muškarci kako da vide razliku?«
Krilo se šatora odgrne i uđe star čovjek. Promumlja nešto prema Froni i sjedne na zemlju. Samo izvjesni nervozni nemir odavao je na njemu veselje zbog njezina dolaska.
»Tako se dakle Tenas Hi-hi vratila kući u ovo rđavo vrijeme«, udostoji se starac napokon progovoriti kreštavim, drhtavim glasom.
»Zašto kažeš: u rđavo vrijeme, Muskime?« upita Frona. »Ne nose li vaše žene sada šarenije haljine? Nisu li vaši želuci sada puniji bijelim kruhom, slaninom i hranom bijeloga čovjeka? Ne stječu li vaši mladi ljudi bogatstvo svojim nosačkim remenjem i svojim veslima? A zar se i tebe ne sjećaju još uvijek darujući ti mesa, ribe i pokrivača? Zašto dakle rđavo vrijeme, Muskime?«
»Istina«! odgovori on svojim otmjenim, svećeničkim načinom, a u očima mu zasja trag nekadašnje vatre. »Sve je to istina. Žene sada nose šareniju odjeću. No one su našle milost u očima bijelih ljudi pa više i ne gledaju na mladiće svoje krvi. I zato se naše pleme ne množi, niti nam se hrpe male djece hvataju za noge. Tako je to. Želuci su puniji hrane bijeloga čovjeka, ali su puniji i njegova whiskeyja. I s bogatstvom naših mladića ne može biti drukčije. Oni cijele noći sjede kockajući, i njihovo bogatstvo bježi od njih. Ružne riječi govore oni
jedan drugome, tuku se među sobom i zla je krv među njima. A što se tiče Muškima, malo ga se tko danas sjeća žrtvom mesa, ribe i pokrivača. Mladi su ljudi sada sišli sa staroga puta, mladi se naraštaj više ne brine za stare idole i stara božanstva. I zato su sada rđavi dani, Tenas Hi-hi, koji gledaju kako stari Muškim ide grobu pun žalosti.«
»Aj, aj! Tako je!« jadikovala je Nipusa.
»Jer od ludosti tvojih ljudi postao je i moj narod lud«, nastavi Muškim. »Tvoji ljudi dolaze preko slanog jezera kao valovi i odlaze - ali tko bi znao kamo?«
»Aj! Tko bi znao kamo?« vajkala se dalje Nipusa ljuljajući se svejednako naprijed i natrag. »Uvijek idu prema zimi i ledu, i uvijek dolaze novi, sve više i više svijeta, val za valom!« »Aj, aj! Prema zimi i ledu idu! Dug je to put, mračan i studen!« Starica se strese, a onda iznenada položi svoju ruku na Froninu. »A ti, ideš li i ti onamo?
Frona kimne glavom.
»I Tenas Hi-hi ide! Aj! Aj! Aj!«
Krilo se od šatora odgrne i Matt McCarthy zaviri unutra.
»Jeste li vi to, Frona? Zajutrak vas čeka već pola sata, a stara se Andy ljuti i puše kao što već rade stare žene.
Dobro jutro, Nipusa!« obrati se on Froninu društvu, »i tebi, Muskime, premda mi se čini da se slabo sjećate moga lica«.
Stari par promumlja pozdrav i ostane u tupoj šutnji.
»A vi se požurite!« okrene se on opet Froni. »Moj parobrod polazi oko podne, pa ću vas u najboljem slučaju gledati još vrlo malo. A bojim se da će prekipjeti i doručak i stara Andy.«
III
Frona domahne rukom staroj Andy, pa iziđe na gorski put. Na leđima je nosila naprtnjaču, a umjesto alpinističkog štapa držala je u ruci Nipusin vrbov prut. Odijelo joj je bilo turističko, s kratkom suknjom, prostrano, dozvoljavajući najveću slobodu kretanja.
Njezina je prtljaga, na leđima nekoliko Indijanaca i pod nadzorom Del Bishopovim, otišla na put već prije nekoliko sati. Jučer, kad se vratila s Mattom McCarthyjem iz sumornog logorišta, našla je Del Bishopa kako je čeka kod skladišta. Njegov je posao bio brzo dogovoren, jer je prijedlog što ga je nudio bio jednostavan i promišljen. Ona je polazila u unutrašnjost zemlje, a i on je kanio poći onamo. Ona će svakako trebati nekoga. Ako nije još nikoga uzela, on je, eto, čovjek kakva ona upravo treba. On joj je onoga dana kad ju je prevozio na obalu zaboravio kazati da je bio u unutrašnjosti prije više godina i da mu je ondje sve dobro poznato. Doduše, mrzio je vodu, a put je uglavnom bio po vodi; no toga se nije bojao. On se uopće nije nikoga i ničega bojao. Za nju bi se borio do posljednje kapi krvi. A što se tiče plaće, ona će, kad dođu u Dawson, reći dobru riječ za njega svome ocu, pa će Del Bishop dobiti opremu za jednu godinu. On će platiti svoju opremu kasnije, kad mu se torba napuni zlatnom prašinom... No svakako bi trebalo znati što ona o tome misli.
Ona je o tome dobro promislila, pa je prije nego što je dovršila doručak, on već tražio nosače za nju.
Frona je s veseljem opazila da odmiče brže nego većina njezinih suputnika, koji su nosili teške tovare pa su se morali odmarati svakih stotinu metara. Ipak joj je bilo teško držati korak sa skupinom Skandinavaca koji su išli pred njom. Bili su veliki, plavokosi orijaši koji su grabili dugim koracima noseći svaki na leđima stotinu funti18, i osim toga svi su vukli kolica
na kojima je bilo još najmanje šest stotina funti. Njihova su lica bila nasmijana, pa je radost života sijevala iz njih. Napor je za njih bio igračka. Zbijali su šale među sobom i s ljudima koji su prolazili. Omašna njihova prsa smijala su se smijehom koji je dolazio kao jeka iz gudure.
Ljudi su im se uklanjali s puta i puštali ih naprijed gledajući zavidno za njima. Oni su naime jurili uzbrdo i trčali nizbrdo da je orio štropot željezom okovanih kotača koji su odskakivali po kamenju. Zašavši u sjenu crne šume, izlazili su na drugoj strani kod prijelaza preko rijeke. Jedan je utopljenik ležao na pijesku zureći nepomično u nebo. Neki je čovjek uzrujanim i srditim glasom pitao neprestano, jedno za drugim: »Gdje mu je pratitelj? Zar nije imao pratitelja?« Dva druga čovjeka skinula su sa sebe svoje tovare i stala hladnokrvno sastavljati inventar19 utopljenikove imovine. Jedan je po imenu brojao
različite predmete, a drugi ih bilježio na komadiću zgužvana i blatna papira. Na pijesku su ležali razbacani listovi i razne potvrde, razmočene i blatne. Nekoliko zlatnika bilo je nemamo bačeno na bijeli rubac. Drugi ljudi nisu se na utopljenika ni osvrtali.
Skandinavci bace pogled na cijeli prizor i lica im se načas uozbilje.
»Gdje mu je pratitelj? Zar nije imao pratitelja?« pitao ih je uzbuđeni čovjek. Oni protresu glavama. Nisu razumjeli engleski. Zagazili su u vodu i pošli dalje. Netko im je s druge obale doviknuo da se čuvaju. Oni zastanu i posavjetuju se među sobom. Onda iznova pođu naprijed. Ona dva čovjeka koji su sastavljali inventar okrenu se da pogledaju. Struja im je dopirala jedva do bokova, no bila je brza i oni su se morali upirati, dok im je kolica svaki čas zanosila. No ipak su najteže preturili i Frona je odahnula. Voda je prvoj dvojici dopirala jedva do koljena, kad onome koji je bio najbliži kolicima pukne remen, a teret na leđima odmah ga zanese na stranu tako da je pao. U isti čas oklizne se i onaj pred njim i obojica potonu. Odmah se sruše i druga dvojica pred njima, a kolica se prevrnu i otplove dubokom strujom. Prva dvojica, koja su bila gotovo već na suhom, okrenu se i s najvećom snagom potegnu užad. Napor je bio ogroman, i premda su ljudi bili pravi divovi, bio je i za njih prevelik. Pedalj za pedljem morali su popuštati i struja ih je vukla niz vodu.
Njihove pune naprtnjače potezale su ih na dno, osim onoga kojemu je bilo puklo uže. Taj jedini zapliva, ali ne na obalu, nego niz vodu nastojeći da ostane u istoj visini sa svojim prijateljima. Nekoliko stotina metara niže rušila se brzica preko nazubljena kamenog grebenja. Čas kasnije našli su se pred grebenjem. Kolica, još uvijek s tovarom, izronila su prva. Jedan se kotač razletjeo na komade, kolica se nekoliko puta okrenula i stropoštala opet u struj u, nekoliko metara niže. Ljudi su pošli za kolicima, zbagljani20 u bijedno klupko. Struja
je njima udarala u podvodno kamenje i gonila ih dalje, sve osim jednoga. Frona je iz jednog kanua (desetak kanua već je jurilo za njima) vidjela kako se krvavim prstima hvata za tvrdu stijenu. Vidjela je njegovo blijedo lice i agoniju borbe. Napokon ga sile izdadoše, ruke mu popustiše i brzica ga baci naprijed upravo u času kad ga je onaj slobodni sudrug plivajući kao mahnit, htio dohvatiti. Načas se izgube u drugom slapu, našto ih ugledaju na dnu, još uvijek u naprezanju i borbi.
18 funta - mjera za težinu; 1 funta = 0,4536 kg.
19 inventar - točan opis imovine, osobito pokretne 20 zbagljan u klupko - svezan u svežanj poput sijena
Jedan kanu izvuče na suho onoga koji je plivao, a drugo sve iščezne u struji brze, duboke vode. Četvrt sata krstarili su kanui uzalud po rijeci, dok napokon nisu našli mrtva tjelesa smireno položena u mirnoj plićini. Brzo posudiše čvrsto uže sa čamca koji je išao uz vodu i par konja od jednog tovarnog podvoza na obali, pa izvukoše sablasne utopljenike na suho. Frona pogleda petoricu mladih divova koji su ležali ispruženi na mulju, izlomljenih kostiju, beskrvnih lica, bešćutni. Još su bili upregnuti u kolica, a na leđima im još visjele naprtnjače s teretom koji sad već nije imao nikakva smisla ni vrijednosti. Šesti je sjeo među njih i tupo se zagledao u zemlju, suhih očiju.
Nekoliko stopa dalje jurio je svojim tokom život ne brinući se ni za što. Frona se baci u struju toga života i pođe naprijed.
***
Jelama osjenjeni obronci gora stisnuli su se bliže jedan drugome u kanjonu Dyeje, a ljudske su noge gazile zemlju, na koju nije nikada zasjalo sunce: u blatu i mulju. Ljudi su tražili nove putove, tako da je tih putova napokon bio velik broj. Na takvom jednom puteljku naiđe Frona na čovjeka koji je bezbrižno ležao u blatu. Ležao je postrance, razbačenih nogu, jedna mu je ruka bila pod tijelom, a velik tovar pritezao ga k zemlji. Lice mu je mimo počivalo u blatu i na njemu se razabirao izraz potpunog zadovoljstva. To se lice obradovalo kad je ugledalo Fronu i oči su veselo stale žmirkati
»Bilo je već vrijeme da stignete«, pozdravi je on. »Čekam vas već čitav sat.« Kad se Frona nadnijela nada nj, produži on:
»Samo mi razriješite taj prokleti remen! Cijelo vrijeme nisam ga mogao dohvatiti rukom.« »Jeste li se ozlijedili?« upita ona.
On se spretno izvuče iz remenja, malo se protrese i opipa prignječenu ruku.
»Nadam se da nisam. Zdrav sam kao dabar, hvala na pitanju. Nisam se ni udario.« On ispruži ruke i otare blato s njih sa niskim granama jedne vitke jele.
»Prava je sreća za mene što vas je put ovuda nanio. Inače sam se barem dobro odmorio, pa zašto da se zbog toga čovjek uzrujava? Vidite izdanak ovoga korijena tamo! Na nj sam se okliznuo: pljus - i bio sam na zemlji, a kopču na ramenu nikako da dosegnem. Tako sam ovdje preležao cijeli jedan božji sat, jer su svi ljudi kao usprkos išli donjim putem.«
»Pa zašto niste koga pozvali.«
»Da se penje k meni ovamo na brežuljak? Kad svaki ima i svoga posla! Ne bih ni za živu glavu! Nije bila tako ozbiljna stvar. Da je mene tko drugi dozvao ovamo samo zato jer se okliznuo i pao, ja bih ga lijepo izvukao iz blata, a onda bih ga opet bacio natrag i tako nekoliko puta. Uostalom, ja sam znao da će prije ili kasnije netko poslije mene poći istim putem.«
»O, vi ćete u ovom kraju dobro proći!« klikne ona, usvajajući Del Bishopovu frazu. »Vi ste dobri za ovaj kraj!«
»Jest«, odvrati joj on jednakim usklikom, prebaci naprtnjaču na leđa i zagrabi dugačkim korakom. »U svakom slučaju, dobro sam se odmorio.«
Put se naglo spuštao kroz močvaru do obale rijeke. Vitko deblo jele, umjesto mosta, bilo je prebačeno preko zasjenjene brzice koja je u sredini zapljuskivala taj vratolomni prijelaz. Drvo se ritmički treslo, a nebrojene noge putnika ugladile su njegovu površinu. Dvadeset i pet metara bio je dugačak taj jezoviti, nesigurni prijelaz. Frona stupi na nj, osjeti kako joj se izmiče pod nogama, ugleda divlju bujicu pod sobom kako joj bjesni oko nogu, prestraši se i ustuknu natrag. Stade razvezivati vez jedne cipele i pričini se kao da ga opet osobito pomno veže, dok je u isto vrijeme odozgo iz šume, kroz močvaru dolazila grupa Indijanaca. Četiri ili pet mladića išlo je na čelu povorke, a za njima koračale žene, pognute pod težinom tereta.
Otraga su trčkarala djeca, svako sa prtljagom prema svojoj dobi. Povorku su završavali psi, od kojih su neki također bili natovareni. Duboko su plazili jezike i s teškom mukom hodali.
Ljudi su nju postrance promatrali prolazeći mimo nje, a jedan je ispod glasa i nešto kazao. Frona nije mogla čuti što je rekao, no hihotanje koje se poslije toga čulo potjeralo joj je krv u lice i kazalo joj više nego i najjasnije riječi. Lice joj je zaplamtjelo; bila je posramljena u svojim vlastitim očima, ali nije to htjela pokazati. Vođa Indijanaca stane na stranu, a ostali pođu, jedan po jedan, preko opasne brvi. U sredini prijelaza svijalo se drvo pod njihovom težinom ispod razine rijeke i oni su morali, do gležanja u brzoj i ledenoj vodi, tražiti nogama kuda će stati. A ipak su i najmanja djeca prelazila bez oklijevanja. Psi su zavijali i nevoljko stupali na brv, no muškarci su ih tjerali, i oni su prešli. Kad je i posljednji Indijanac prešao, okrene se Froni i povikne:
»Tamo je konjski put«, reče i pokaže uz brdo.
»Bit će mnogo bolje ako pođete onim putem. Dalji je, ali je bolji.«
No ona je samo odmahnula glavom i počekala dok on prijeđe na drugu stranu, jer je dobro osjetila izazov koji je bio namijenjen ne samo njezinu ponosu nego i ponosu njezine rase. I zato odlučno stupi nogom na brvno i pođe - dok su oči druge rase bile uprte u nju u susret vrtlogu zapjenjenom bijelom pjenom.
***
Pred njom je na putu sjedio čovjek i plakao. Njegova prtljaga, nespretno povezana, ležala je do njega na zemlji. Jednu je cipelu bio izuo pa mu se vidjela gola noga, otečena i posuta mjehurićima.
»Što je?« upita ga ona stavši pred njim.
On podigne pogled prema njoj a onda ga opet obori dolje gdje je u dubini srebrni trak Dyeje presijecao tamu. Na oči su mu bez prestanka navirale suze, i on je uzdisao.
»Što se dogodilo?« ponovi ona svoje pitanje. »Mogu li vam čime pomoći?«
»Ne«, odgovori on. »Kako da mi pomognete? Moje su noge izranjene, leđa su mi gotovo izlomljena, sav sam kao prebijen. Možete li vi tu pomoći?«
»Well«, poče ona mudro, »uvjerena sam da bi vam moglo biti i gore. Pomislite na one koji su se čas prije iskrcali na obali. Ni za deset, pa ni za četrdeset dana neće oni na svojim leđima prenijeti prtljagu dovde dokle ste vi došli!«
»Ali mene su ostavili moji drugovi i otišli naprijed«, uzdisao je on plačljivo, dok mu je u glasu podrhtavala molba za sućut. »Ostavio sam obitelj dolje u Državama. Oh, da me mogu sada vidjeti! Ne mogu ni natrag k njima, ni naprijed. To je previše za mene. Ne mogu izdržati ovaj konjski napor. Umrijet ću, siguran sam da ću umrijeti ako pođem dalje. Oh, što da radim? Što da radim?«
»A zašto su vas ostavili drugovi?«
»Jer nisam bio jak kao oni, jer nisam mogao nositi toliki teret ili tako daleko ići kao oni. Zato su mi se izrugivali i napokon me ostavili.«
»Jeste li se vi ikada s nečim borili ili oskudijevali?« upita ga Frona. »Nikada.«
»Izgledate dobro građeni i jaki. Teški ste zacijelo sto šezdeset i pet funti?« »Sto i sedamdeset«, ispravi je on.
»Ne bi vam čovjek rekao da ste ikada bili bolesni.« »Nikada.«
»A vaši drugovi? Jamačno su bili rudari?«
»Nikada u svom životu. Radili su isti posao kao i ja. To i jest ono što me tako ogorčuje, vidite! Poznavali smo se godine i godine! A sada ovako odlaze i ostavljaju me jedino zato što ne mogu držati korak s njima!«
»Prijatelju moj«, reče Frona, »prijatelju moj, vi ste jaki kao i oni pa možete raditi kao i oni i nositi koliko i oni. Ali je u vas slabo srce. A ovo nije zemlja za ljude slaba srca. Ne možete raditi kao konj, jer nećete. Zato vas ova zemlja i ne treba. Sjever treba ljude snažne duhom, a ne tijelom. Tijelo ovdje ne pomaže. I zato se lijepo vratite natrag u Države. Ovdje vas ne trebamo. Ako ostanete, poginut ćete, a što će onda biti s vašom ženom i djecom? Prodajte svoje stvari i pođite natrag. Za tri tjedna bit ćete kod kuće. Zbogom!«
***
Prolazila je Ovčjim poljem. Negdje gore, razbio se uz gromoran trijesak, pod pritiskom podzemnih nakupina vode, veliki ledenjak, pa je na stotine tisuća tona vode i leda pohrlilo nizbrdo u gorski klanac. Put je bio još i sada klizak od mulja i vode, a ljudi su tužno prekopavali i tražili stvari među ruševinama prevaljenih šatora. No tu i tamo već se nervozno radilo, a ukočene lešine pokraj puta svjedočile su nijemo o prirodi njihova posla. Nekoliko stotina metara dalje nesmetano se nastavljala jurnjava života. Ljudi su se odmarali naslanjajući svoje terete o kamenje koje je stršilo iz ruševina i mijenjali položaj nogu, dok ne bi opet malo došli do daha, a onda produžavali svoje putovanje.
Zrake podnevnog sunca žarile su kamenje zvano ‘ljuske’. Šuma je ovdje napustila borbu i omamljiva se vrućina odbijala od čistoga kamenja. Sa svake strane izbijala su ledom razrovana rebra zemlje, gola i junačna u svojoj golotinji. Iznad njih carevao je olujni Chilcoot. Po njegovu navoranu, ispucanu čelu puzila je tanka vrpca! Dolazila je ozdo, iz posljednjeg vijenca kržljave crnogorice, obilježavala crnu crtu preko sjajne pruge leda i prolazila pokraj Frone, koja je upravo pored puta doručkovala. Tekla je traka ljudi dalje, uza strmi obronak vrha, postajući sve užom i tanahnijom, dok se najzad nije kao procesija mrava u zavojima gubila preko sedla iza vrha.
*
I sada, dok ga je gledala, bio je Chilcoot umotan u oblake magle, a na kolonu u pokretu oborila se oluja solike i vjetra. Danjeg je svjetla nestalo i zavladala je duboka tama. Frona je znala da se tu negdje, mučeći se, verući i vječno radeći, još uvijek miče uvis, prema nebu, procesija neumornih mrava. Potciknula je na pomisao o staroj čovjekovoj ljubavi za gospodarstvo, pa je stupila u red mravaca koji su izlazili iz bure iza nje i nestajali u oluji pred njom.
*
Kroz jedan ‘prozor’ sedla zašla je u vijavicu magle, držeći se čvrsto rukama i nogama vulkanskih ruševina Chilcootova ‘oca’, stojeći na pustoj obali jezera koje ispunjava nekadanji krater vulkana. Jezero je bilo razigrano, pokriveno bjelogrivim valovima. Premda je na stotine tovara čekalo na obali, nijedan se čamac nije pojavio da ih preveze. Lomni kostur od kolaca, pokriven starim povoštenim platnom, bio je prislonjen uz kameni zid. Frona potraži vlasnika, mladića širokog, jasnog lica i izbočene čeljusti. Da, on je splavar, ali je za danas već svršio posao. Za prevoženje bilo je jezero previše uzburkano. Tražio je dvadeset i pet dolara po osobi, ali danas više ne prevozi nikoga. Zar nije već rekao da je previše burno vrijeme? To je razlog, eto.
»Ali mene ćete svakako prevesti, zar ne?« upita ga ona. On protrese glavom i pogleda preko jezera.
»Dalje na pučini još je mnogo jače uzburkano nego što možete odavde vidjeti. Ni za velike, drvene čamce nije ovo vrijeme. Posljednju splav koja je pokušala prijeći, a bila je puna
putnika, bacila je bura na zapadnu obalu. Mi smo ih jasno vidjeli. A kako odande nema puta, morat će se smjestiti u šatorima dok nevrijeme ne prođe.«
»Ali onda svakako stoje bolje nego ja. Moja je oprema za kampiranje na Polju sreće, pa ja ne mogu ovako ovdje ostati.« Frona se zavodljivo nasmiješi, no u njezinu smijehu nije bilo molbe. U njemu nije bilo ni ženske bespomoćnosti koja računa i pada na teret muške kavalirštine.
»Promislite još jednom i prevezite me prijeko.« »Neću.«
»Dat ću vam pedeset.« »Neću, kad vam velim.« »Ali ja se ne bojim, znajte.«
Mladićeve oči bijesno zaplamsaju. On se okrene k njoj, ali ipak ne izusti riječi koje su mu već bile na jeziku. Ona je odmah razabrala kakvu mu je uvredu i nehotice nanijela i već je htjela objasniti. No onda i ona zašuti, jer ga je prozrela i shvatila da je to možda jedini način da ga pridobije za svoju nakanu. Tako su oboje stajali, tijelom nagnuti protiv bure kao mornari na oblom krovu lađe, gledajući izazovno jedno drugome u oči. Njegova se kosa u vlažnim uvojcima lijepila za čelo, a njezina je u divljim plamenovima vijorila oko njena lica.
»Onda dođite!« On ljutitom kretnjom gume čamčić u vodu i izvuče vesla. »Uđite! Prevest ću vas, ali nipošto radi vaših pedeset dolara. Platit ćete naprosto koliko i drugi i stvar je uređena.«
Udarac bure i silan val povuče lagani čamac pobočke nekih pedeset metara od obale. Kiša je neprestano pljuštala u čamac, tako da je Frona odmah počela izbacivati vodu.
»Nadam se da nas neće baciti na obalu«, poviče on naginjući se na vesla. »Bilo bi malo neprilično - za vas...« On joj divlje pogleda u lice.
»Ne«, ispravi ga ona, »nego bi bilo neprilično za nas oboje, noć bez šatora, pokrivača i vatre. Uostalom, mi se nećemo nasukati.«
*
Frona skoči na skliski kamen i pomogne mu izvući čamac i izliti vodu iz njega. S obje strane dizali su se mokri, goli zidovi stijenja. Teška je kiša neprestano padala, tako da se kroz nju jedva vidjelo nekoliko šatora u tmini koja je postajala sve gušća.
»Bilo bi dobro da se požurite«, reče on zahvaljujući joj se za pomoć i gurajući čamac natrag u vodu. »Ima dva dobra sata odavde do Polja sreće. Šume nema sve donde, pa će zato biti najbolje da odmah krenete. Zbogom.«
Frona mu pruži ruku i reče: »Vi ste hrabar čovjek.«
»Pa, ne znam.« On joj svesrdno vrati stisak ruke, dok mu se u pogledu zrcalilo divljenje. *
Nekih desetak šatora strašno se trzalo na svojim kolčićima upravo na rubu šume uz Polje sreće. Umorna od puta, pošla je Frona od šatora do šatora. Mokro odijelo visilo je na njoj kao olovo, a vjetar ju je nemilice šibao. U jedan je mah kroz platneni zid čula neki glas kako viče na nekog čovjeka. Bila je uvjerena da je to glas Del Bishopa. No jedan pogled u unutrašnjost šatora pokazao joj je kako se prevarila. Tako je bez uspjeha tumarala od šatora do šatora dok nije došla do posljednjega. Razriješi krilo i pogleda unutra. U prštavom svjetlu vlažne svijeće ugleda stanovnika šatora, čovjeka koji je klečao na koljenima i veselo puhao u malu peć tako da je šator bio pun dima.
IV
Ona sasvim razriješi šatorsko krilo i uđe. Čovjek je još uvijek puhao u peć i nije primijetio da je dobio gosta. Frona zakašlje, a on okrene k njoj oči koje su bile crvene od dima.
»Naravno«, reče on dosta nemamo. »Pričvrstite šatorska krila i smjestite se kako najbolje znate.« Nato produži svoj posao.
»U najmanju ruku gostoljubiv čovjek, to mu se mora priznati«, komentirala je Frona u sebi čineći kako joj je rekao i prilazeći peći.
Hrpa zakržljale jelovine, mokre i iscijepane prema dužini peći, ležala je po strani. Frona je dobro poznavala tu stabljiku koja puzi po zemlji, uvija se između kamenja, sasvim protivno od svoje rođakinje među drvećima jer se rijetko kad izdiže više od jedne stope iznad zemlje. Ona pogleda u peć, nađe da je prazna i natrpa je mokrim drvima. Čovjek ustane kašljući od dima kojega su mu bila puna pluća i kimne glavom u znak odobravanja.
Kad je opet došao do daha, reče:
»Sjednite i osušite odjeću. Ja ću dotle pripraviti večeru.«
On pristavi na peć lonac za kavu, izlije u nj vodu iz kante i pođe iz šatora po drugu vodu. Jedva što je izišao, dohvati Frona svoju naprtnjaču i, kad se čovjek vratio bila je ona u suhoj haljini, mokru je upravo izažimala. Dok je on po svom sanduku tražio tanjure i jedaći pribor, privezala je ona između šatorskih kolaca komadić užeta i objesila svoju haljinu da se osuši. Tanjuri su bili prljavi, i dok je on sagnut prao, pošlo je njoj za rukom da brzo promijeni čarape. Još od djetinjstva znala je što za gorsko putovanje znači dobro njegovana noga. Mokre cipele postavila je na kup drva iza peći da se suše, a na noge je natakla par tankih i mekanih indijanskih mokasina. Vatra se bila već razgorjela i Frona je zadovoljno prepuštala toplini da joj osuši rublje na tijelu.
Za cijelo to vrijeme nijedno od njih nije progovorilo ni riječi. On ne samo da sam nije ništa govorio nego je s takvom predanošću radio svoj posao da se Froni činilo kao da uopće ne bi ni slušao njezino objašnjavanje. Po njegovu se vladanju razabiralo, da je najnormalnija stvar pod kapom nebeskom da u njegov šator bane po noći i oluji mlada žena i da uživa njegovo gostoprimstvo. S jedne je strane njoj to bilo milo, no takvo ponašanje nije shvaćala i to ju je uzrujavalo. Jedan ili dva puta već je bila navlažila usnice da progovori, no on je, naoko, tako zaboravio na njezinu prisutnost da se predomislila.
On sjekirom otvori konzervu goveđeg mesa i stavi u tavu pet-šest debelih komada slanine, onda odmakne tavu i pristavi kavu. Iz sanduka izvadi polovicu hladnog, teškog crnog kruha. Stane ga sumnjičavo ogledavati, a onda baci brz pogled na Fronu. Nato zavitla kruhom kroz vrata, pa istrese sadržinu torbice s dvopekom na komad platna. Mornarski dvopek bio je sav razdrobljen u mrvice, koje je kiša velikodušno opet slijepila, tako da je sve skupa bilo mokra gljivasta masa, blatnobijele boje.
»To je sve što bismo imali u obliku kruha«, promrmlja on, »nego, sjednite pa ćemo pokušati probrati najbolje.«
»Samo čas.« I prije nego što se on mogao oduprijeti, ona je sasula dvopek na tavu da je zaplivao na masti otopljene slanine. Dodala je još nekoliko čaša vode i živo stala miješati nad vatrom. Kad se počelo pušiti i vreti, pomiješala je meso iz konzerve i dodala obilno soli i papra. Ugodna mirisna para stala se dizati iz kaše.
»Mora se priznati da je to vanredna stvar!« reče on balansirajući na koljenu tanjur iz kojega je naglo nestajalo jela. »Kako vi to nazivate?«
Frona mu natoči kave promatrajući ga pažljivo. Njegovo lice ne samo da nije bilo ružno nego je odavalo i snagu. Više snagu znanja nego fizičkog rada. “Čovjek od knjige”, dodala je u sebi, jer je vidjela mnogo studentskih očiju u svom životu i poznavala trag što ga za dugo vremena iza sebe ostavlja noćni rad. Taj se trag razabirao u njegovim očima, koje su bile smeđe i lijepe, kako muške oči mogu biti. No kad mu je po drugi put dodavala jelo, s iznenađenjem je opazila da te oči nisu tamnosmeđe kao druge, nego svijetle kao boja zrelog lješnjaka. Na danjem svjetlu - bila je uvjerena - te su oči morale biti sive, a u časovima najboljeg raspoloženja gotovo plave kao nebo. Ona je to dobro znala. Jedna njena dobra prijateljica imala je takve oči.
Muškarčeva je kosa bila kestenjasta, a na svjetlu svijeće prelijevala se zlatom. Inače mu je lice bilo glatko obrijano i muževno. Isprva joj se nisu svidjele jamice ispod jabučica, no kad je odmjerila cijeli vitki, lijepo građeni, mišićavi lik, nađe da ni jamice nisu smetnja, jer ni na koji način nisu potjecale od izgladnjelosti. To je svjedočilo cijelo njegovo tijelo, a da nije ni previše jeo, to su potvrđivale baš same jamice. Visina mu je bila pet stopa i dvadeset palaca21,
računala je ona još po svom iskustvu u tjelovježbi. Dob, - nekako između dvadesetpet i trideset, ali svakako bliže ovoj posljednjoj brojci.
»Nemamo dosta pokrivača«, reče on iznenada i prestane brisati čašu, koju je postavio na jedan sanduk. »Moji Indijanci neće s Lindermanova jezera stići prije zore, a ugursuzi22 su
spremili sve osim nekoliko vreća brašna i najpotrebnijih stvari za kampiranje. Nego imam dva teška ulstera koji će nam dobro poslužiti kao pokrivači.«
On se okrene, kao da i ne očekuje odgovora, i razveže svežanj koji je bio umotan u nepromočivo platno. Onda iz vreće s odjećom izvuče ona dva ulstera23 i rasprostre ih na ležaj.
»Umjetnica na putovanju, ako se ne varam?«
On je to zapitao onako, bez osobitog interesa, kao da je za odgovor već unaprijed bio siguran, ali je pitao tek toliko da ne zapne razgovor. No za Fronu je to pitanje bilo kao udarac u lice. Sjetila se Nipusine filipike24 protiv žena koje dolaze u ovu zemlju, pa joj je odmah
postala jasnom dvojbenost njezina položaja i način kako ga on tumači. No on produži i prije nego što je ona mogla i progovoriti.
»Prošle sam noći imao u gostima dvije kazališne dame, a pretprošle tri. Samo što je onda bilo više prostora za spavanje. Nezgodno je, zar ne, kako one umiju izgubiti svu svoju prtljagu. Aja na cijelom svom putu nisam nigdje uspio pronaći nikakvu izgubljenu prtljagu. A one su sve zvijezde, čini se barem. Ništa manje nego baš zvijezde. Držim da ste i vi zvijezda, zar ne?«
Njoj previše krvi jurne u obraze, što ju je još više razljutilo, jer koliko je u sebi bila sigurna i mirna, njezino je crveno lice svjedočilo o nelagodi, koju zapravo nije osjećala.
»Ne«, odgovori ona hladno. »Nisam nikakva orfeumska artistica25.«
On odgura nekoliko vreća brašna s jedne strane peći, ne odgovarajući joj ništa, i napravi od njih podlogu za ležaj. S preostalim vrećama ponovi to isto s druge strane peći.
21 palac - manja mjera za dužinu (dio stope)
22 ugursuz - nitkov, rđav čovjek; šaljivdžija 23 ulster - širok i dug muški ogrtač bez podstave
24 filipika - oštri politički govor starogrčkog govornika Demostena protiv kralja Filipa; u prenesenom značenju: oštri govor protiv nekoga
»Ali ste svakako neke vrste artistica, pa bilo koje«, nastavi on kad je svršio s krevetima, naglašavajući riječ ‘artistica’ s očitim prezirom.
»Žalim, ali nisam uopće nikakva artistica.«
On spusti prekrivače koje je kanio prostrijeti, pa se uspravi. Dosad ju je samo površno gledao, no sad je stade pažljivo ispitivati pogledom, centimetar po centimetar, od glave do pete i natrag, kroj njezine odjeće i način kako je plela kosu. A nije se ništa žurio sa svojim promatranjem.
»Onda molim za oproštenje«, izrazi on svoj sud i opet se zagleda u nju.
»Onda ste vrlo luda žena koja sanja o bogatstvu, a zatvara oči pred opasnostima putovanja. Samo dvije vrste žena dolaze u ovu zemlju. Jedne, koje moramo poštivati zbog njihove ženstvenosti, i druge, koje ne poštujemo... Kazališnim zvijezdama i artistkinjama nazivaju one same sebe iz pristojnosti, ali mi im to dopuštamo i zovemo ih tako iz uljudnosti. Da, žene koje dolaze ovamo moraju biti jedno ili drugo. Sredine tu nema, a koja pokuša ići sredinom, mora pasti. Zato ste vrlo, vrlo luda djevojka i bolje bi vam bilo da se vratite dok je još vrijeme. Ako hoćete primiti zajam od stranca, ja ću vam rado uzajmiti za put natrag u Države i dat ću vam jednog Indijanca koji će vas sutra ujutro odvesti do Dyeje.«
Jedanput ili dvaput pokušala ga je Frona prekinuti, no on je zapovjedno mahnuo rukom da šuti.
»Mnogo vam zahvaljujem«, počne ona, no on joj upadne u riječ: »Ne, nemojte!«
»Mnogo vam zahvaljujem«, ponovi ona, »no vi se slučajno malo... malo... varate. Ja sam gorskim putem upravo stigla od Dyeje i čekam svoju pratnju s prtljagom, s kojom bih se morala sresti upravo ovdje na Polju sreće. Oni su otišli nekoliko sati prije mene, pa ne razumijem kako su mogli toliko zaostati. Ili, čekajte! Sad se sjećam. Jedan je čamac bura danas poslije podne bacila na desnu obalu kraterskog jezera. To su morali biti oni. Ondje sam ih ja pretekla. A što se tiče moga povratka natrag, vrlo cijenim vaš savjet, no u Dawsonu je moj otac, kojega nisam vidjela već tri godine. Osim toga, danas sam prevalila cijeli put od Dyeje dovde, te sam malo umorna i htjela bih otpočinuti. Zato, ako mi ne mislite odreći svoje gostoprimstvo, ja ću leći!«
»Nemoguće!« On baci prekrivače u kut, sjedne na vreće s brašnom i ponovo se zagleda u nju.
»Ima li... ima li u drugim šatorima žena?« upita ona nesigurno. »Ja doduše nisam vidjela nijednu, no možda sam ih previdjela.«
»Bio je jedan čovjek sa svojom ženom, ali su jutros otputovali. Ovdje nema drugih žena osim... osim dvije ili tri u jednom šatoru, ali... one nisu kao vi.«
»Mislite li da se bojim njihove gostoljubivosti?« upita ona žestoko. »Kako ste rekli - one su žene?«
»Ali sam rekao i to da nisu kao vi«, odgovori on duhom odsutan, gledajući u napeto platno i osluškujući urlanje bure. »Za ovakva vremena čovjek bi poginuo vani.«
»Drugi su šatori puni do vrha«, progovori on više sam za sebe. »Svu su prtljagu strpali unutra zbog kiše, pa se ne mogu ni okrenuti. Osim toga, priključilo im se desetak stranaca zbog bure. Dvojica ili trojica molili su me da svoje ležaje mogu prostrijeti ovdje, ako ne nađu mjesta nigdje drugdje. Zacijelo su našli, ali po tome čovjek ne smije zaključivati da još ima prostora. A na svaki način...«
Sav zbunjen, on prestane. Neprijatnost situacije kojoj se nije dalo izbjeći neprestano je rasla.
»Mogu li još noćas do Dubokoga jezera?« upita Frona, zaboravljajući načas situaciju u kojoj se nalazi; onda se sjeti što je rekla i prasne u smijeh.
»Pa nećete valjda noću gaziti preko rijeke?« On se namršti zbog njene lakoumnosti. »Osim toga, donde nema nikakva logora.«
