RAZGOVORI
Umberto Eco: (I dio) Prostor ispod znaka
Autor: Lila Azam Zanganeh
prostor ispod znaka razgovori umerto eco
Objavljeno: 23.12.2014
Kada sam prvi put nazvao Umberta Eca sjedio je za radnim stolom u svom zamku iz sedamnaestog stoljeća u brdima pored Urbina, blizu talijanske Jadranske obale. Pjevao je ode o njegovom bellissimabazenu, ali je posumnjao da će mi biti problem da se snađem na vijugavim planinskim prolazima regije, pa smo se dogovorili da se, ipak, susretnemo u njegovom stanu u Milanu. Stigao sam tamo prošlog avgusta za vrijeme ferragoste, u jeku ljeta i na dan kada je katolička crkva slavila Uznesenje Djevice Marije. Milanske sive zgrade su se presijavale na vrućini i tanki sloj prašine se slegao po ulicama. Jedva da se mogao čuti zvuk motora. Zakoračivši u Ecovu zgradu ušao sam u lift sa kraja prošlog vijeka i čuo da su se odškrinula vrata na zadnjem spratu. Ecova impozantna figura se pojavila iza rešetki od lifta načinjenih od kovanog gvožđa. „Ahhh“ rekao je namrštivši se blago.
Stan mu je labirint hodnika natrpanih policama za knjige koje se protežu sve do jako visokog plafona – trideset hiljada primjeraka, rekao je Eco, i još dvadeset hiljada u njegovom zamku. Vidio sam Ptolomejeve naučne traktate i Calvinove romane,
kritičke studije Saussurea i Joycea, cijelu sekciju posvećenu srednjovjekovnoj historiji i mistične rukopise. Biblioteka se čini živa jer su mnoge knjige pohabane od česte upotrebe; Eco čita jako brzo i ima izvanredno pamćenje. U njegovoj radnoj sobi, labirint polica sadrži i Ecovo vlastito ukupno djelo u svim prijevodima (Arapski, Finski, Japanski… nakon trideset sam prestao brojati). Eco je pokazivao svoje knjige sa
zaljubljeničkom preciznošću, skrećući moju pažnju sa jedne na drugu, od njegovih ranih radova iz kritičke teorije, Otvoreno djelo, do njegovog zadnjeg djela, O ružnoći. Eco je počeo svoju karijeru u srednjovjekovnim studijima i semiotici. Onda je, 1980. sa četrdeset i osam godina objavio roman Ime ruže. Roman je postao
internacionalno izdavačko čudo prodavši se u više od deset miliona kopija. Profesor je metamorfozirao u književnu zvijezdu. Proganjan od strane novinara, tražen za svoje komentare o kulturi, poštovan zbog svoje opsežne erudicije, Eco je postao najvažniji živi talijanski pisac. U narednim godinama nastavio je da piše maštovite eseje, akademske tekstove i još četiri romana koji su bili bestselleri,
uključujući Fukoovo klatno (1988) i Tajanstveni plamen kraljice Loane(2004). Ecov nas stomak prevodi kroz stan, njegova stopala se vuku po podu i ulazimo u dnevnu sobu. Iza prozorskog stakla srednjovjekovni dvorac ocrtava ogromnu siluetu na milanskom nebu. Očekivao sam goblene i talijanske antikvitete, ali sam našao moderan namještaj, nekoliko staklenih vitrina sa morskim školjkama i rijetkim
stripovima, jednu lutnju, kolekciju uređaja za snimanje, kolaž kistova. „Ova, vidite, od Armana, je posvećena meni…“
Sjeo sam na veliki bijeli kauč: Eco se zavalio u nisku fotelju sa cigarom u ruci. Rekao mi je da je nekada pušio do šezdeset cigareta dnevno, ali sada samo nosa svoju nezapaljenu cigaru. Kada sam postavio prvo pitanje Ecove oči su se suzile u tamne linije, iznenada se otvarajući kada je progovorio. „Razvio sam strast prema Srednjem vijeku“ rekao je „na isti način na koji ljudi postanu strastveni prema kokosima“. U Italiji, on je dobro poznat po njegovim battude, komičnim ispadima, koje izbacuje na gotovo svim zaokretima njegovih zakukuljenih rečenica. Što je duže govorio postajao je sve glasniji. Uskoro, iznio je seriju teza kao da govori pred nakrcanom učionicom. „ Prvo: kada sam napisao Ime ruže nisam znao, naravno, pošto to niko ne zna, šta je napisano u zadnjem poglavlju Aristotelove Poetike, tom poznatom poglavlju o komediji. Ali nekako, kroz proces pisanja mog romana, ja sam to otkrio. Broj dva: detektivski roman postavlja centralno pitanje filozofije – ko je kriv?“ Kada je procijenio da je njegov ispitivač dovoljno inteligentan brzo je počeo sa profesorskim
komplimentima: „Da, bravo. Ali ja bih isto dodao…“
Nakon našeg dvosatnog intervjua došao je Mario Andreose, literarni urednik
Bompiania, Ecovog talijanskog izdavača, da nas odvede na večeru. Renate Ramge, Ecova supruga već četrdeset i pet godina, je sjela naprijed s Andreoseom, a Eco i ja smo sjeli pozadi. Eco, koji je samo nekoliko minuta ranije zračio dosjetljivošću i vitalnošću, sada je izgledao utučen i odsutan. Ali njegovo se raspoloženje popravilo
čim smo ušli u restoran i čim je korpa sa hljebom stavljena pred nas. Bacio je pogled na meni, oklijevao, i kako je konobar prišao, užurbano poručio calzone i viski. „Da, da, ne bih smio, ne bih smio…“. Usplahireni obožavatelj je prišao našem stolu „ Jeste li vi Umberto Eco?“. Profesor je podigao obrvu, nakezio se i rukovao. Onda smo konačno nastavili naš razgovor, i Eco se dao u uzbuđene solaže o Papi Bendiktu XVI, padu Perzijskog carstva i posljednjem filmu o Jamesu Bondu. „Da li ste znali“ rekao je dok je zabadao viljušku u svoj calzone „da sam jednom objavio strukturalnu analizu arhetipova sižea Iana Fleminga?“
PARIS REVIEW Gdje se rođeni?
UMBERTO ECO
U gradu Alessandrida. Poznat je po Borsalino šeširima.
PARIS REVIEW Iz kakve porodice potičete?
ECO
Moj otac je bio računovođa a njegov otac je bio tipograf. Moj otac je najstariji od trinaestoro djece. Ja sam prvi sin. Moj sin je moje prvo dijete. I njegovo prvo dijete je
sin. Tako da ako neko kojim slučajem otkrije da Eco porodica potiče od bizantijskog cara, moj unuk je kraljevske krvi!
Moj djed je imao posebno važan utjecaj na moj život, čak iako ga nisam često posjećivao, pošto je živio tri milje van grada, a umro je kada mi je bilo šest godina. Bio je izuzetno zainteresovan za svijet i čitao je mnogo knjiga. Čarobna je stvar što
je, kada se penzionisao, počeo da uvezuje knjige. Tako da je imao mnoštvo neuvezanih knjiga razbacanih na sve strane po svom stanu – starih, prelijepo ilustrovanih edicija popularnih romana Gautiera i Dumasa iz devetnaestog stoljeća.
To su bile prve knjige koje sam ikada vidio. Kada je umro 1938. mnogi vlasnici tih neuvezanih knjiga ih nisu tražili nazad, pa ih je porodica stavila u jednu veliku kutiju. Sasvim slučajno je ta kutija završila na tavanu mojih roditelja. Povremeno su me slali
na tavan da donesem uglja ili bocu vina, i jednog dana sam otvorio tu kutiju i pronašao skriveno blago knjiga. Od tada sam češće posjećivao tavan. Ispostavilo se
da je moj djed sakupljao i odlične magazine, Giornale illustrato dei viaggi e delle
avventure di terra e di mare – ilustrovani žurnal o putovanjima i avanturama na zemlji
i moru – posvećen čudnim i okrutnim pričama smještenim u egzotične zemlje. Bio je to moj prvi veliki pohod u zemlju priča. Nažalost, izgubio sam sve te knjige i magazine, ali tokom godina postepeno sam uspio pronaći njihove kopije u starim
knjižarama ili na buvljacima.
PARIS REVIEW
Ako niste vidjeli knjige sve dok niste posjetili djeda da li to znači da vaši roditelji nisu imali niti jednu?
ECO
To je čudno, moj otac je bio strastveni čitatelj kada je bio mlad. Pošto je moj djed imao trinaestoro djece, porodica je jedva sastavljala kraj s krajem, i otac nije mogao
sebi priuštiti da kupuje knjige. Pa je išao do kioska sa knjigama i stajao na ulici i čitao. Kada je vlasniku dosadilo da ga gleda kako se vrti okolo, otac bi prešao na
naredni kiosk i čitao naredni dio iste knjige, i tako dalje. To je slika koju čuvam. Uporna potraga za knjigama. Kao odrastao čovjek moj otac je imao slobodnog vremena samo uvečer i tada je mahom čitao novine i magazine. U našoj kući je bilo
svega nekoliko romana, ali nisu bili na polici, nego u ormaru. Ponekad sam vidio kako moj otac čita romane koje je posuđivao od prijatelja.
PARIS REVIEW
ECO
Pa, on je umro vrlo rano, 1962., ali ne prije nego što sam objavio nekoliko knjiga. Upravo su sve te akademske stvari bile zbunjujuće za mog oca, ali otkrio sam da bi
vrlo kasno navečer pokušavao da ih čita. Otvoreno djelo je objavljeno tačno tri mjeseca prije njegove smrti a kritiku za njega je u Corriere della Sera napisao veliki
pjesnik Eugenio Montale. Bilo je oprečnosti u toj kritici – zainteresovanosti, odobravanja i neprijatnosti – ali ipak to je bila kritika od Montalea i mislim da je za mog oca bilo nemoguće zamisliti išta veće od toga. U tom smislu, otplatio sam moj
dug, jer na kraju osjećam da sam ispunio sve njegove želje, iako mislim da bi on čitao moje romane sa puno više uživanja. Moja majka je živjela deset godina duže, tako da je znala da sam napisao i mnoge druge knjige i da sam pozivan da predajem
na stranim univerzitetima. Bila je jako bolesna, ali vrlo sretna, iako mislim da nije sasvim shvaćala šta se dešava. A znate majka je uvijek ponosna na svoj sina, čak i
kada je on sasvim glup.
PARIS REVIEW
Bili ste dijete kada je fašizam cvjetao u Italiji i kada je počeo rat? Kako ste tada na to gledali?
ECO
Bilo je to čudno vrijeme. Mussolini je bio vrlo karizmatičan i kao svaki drugi talijanski školarac u to vrijeme bio sam uključen u Pokret mladih fašista. Svi smo bili obavezni nositi vojne uniforme i prisustvovati mitinzima subotom, i bili smo sretni da to radimo.
To bi danas bilo kao obući američkog dječaka kao marinca – on bi mislio da je to zabavno. Za nas djecu je cijeli pokret bio nešto prirodno, kao snijeg zimi ili vrućina
ljeti. Nismo mogli zamisliti da postoji drugačiji način života. Pamtim taj period sa istom nježnošću sa kojom se svako sjeća svog djetinjstva. S nježnošću se sjećam
čak i bombardovanja i noći koje smo proveli u skloništima. Kada je sve završilo 1943., sa prvim kolapsom fašizma, otkrio sam u demokratskim novinama da postoje
različite političke partije i pogledi. Da bi pobjegli od bombardovanja od septembra 1943. do aprila 1945. – to su bile najtraumatičnije godine u historiji našeg naroda – moja majka, sestra i ja smo otišli živjeti na selo, u Monferrato, u Piedmontese regiji,
PARIS REVIEW Da li ste vidjeli borbu?
ECO
Sjećam se da sam vidio pucnjavu između fašista i partizana i da sam skoro želio da im se pridružim. Čak se sjećam da sam u jednom trenutku umalo izbjegao metak bacivši se na zemlju. I sjećam se da sam iz sela u kojem smo bili svake sedmice mogao vidjeti kako bombarduju Alessandriu, gdje je moj otac i dalje radio. Nebo je plamtjelo kao naranča. Telefoni nisu radili, tako da smo morali čekati do vikenda kada
bi dolazio da bismo saznali da je živ. Tokom tok perioda, na selu, mlad čovjek je bio prinuđen da nauči kako da preživi.
PARIS REVIEW
Da li je rat imao ikakvog utjecaja na vašu odluku da pišete?
ECO
Ne, nema tu direktne veze. Počeo sam pisati prije rata, neovisno o ratu. Kao adolescent sam pisao stripove jer sam ih mnogo čitao, kao i fantastične romane
smještene u Maleziju i Centralnu Afriku. Bio sam perfekcionist i htio sam da oni izgledaju kao da su odštampani, pa sam pisao velikim slovima i pravio naslovne strane, rezimee i ilustracije. To je bilo tako zamarajuće da nikada nisam završio niti jedan od njih. U to vrijeme sam bio veliki pisac nedovršenih remek-djela. Ipak, očito kada sam počeo da pišem romane, moja sjećanja iz rata su odigrala određenu ulogu.
Ali svaki čovjek je opsjednut sjećanjima na svoju mladost.
PARIS REVIEW
ECO
Moguće da su ih moji roditelji vidjeli dok sam radio na njima, ali ne mislim da sam ih davao ikome drugom. To je bio usamljenički porok.
PARIS REVIEW
Ranije ste govorili da ste u tom periodu pokušavali pisati poeziju. U eseju o pisanju, kažete: „moja poezija ima isto funkcionalno porijeklo i istu formalnu konfiguraciju kao
tinejdžerske akne“.
ECO
Mislim da je u određenom uzrastu, recimo sa petnaest ili šesnaest, poezija kao masturbacija. Ali kasnije u životu dobri pjesnici spale svoju ranu poeziju, a loši
pjesnici je objave. Srećom ja sam na vrijeme odustao.
PARIS REVIEW
Ko vas je ohrabrio u vašim književnim namjerama?
ECO
Moja baka s mamine strane – ona je bila kompulsivna čitateljica. Završila je samo pet razreda osnovne škole, ali bila je učlanjena u gradsku biblioteku, i svake sedmice mi
je donosila dvije ili tri knjige. Bilo je tu i jeftinih romana i Balzaka. Za nju, tu nije bilo mnogo razlike – svi su je oni fascinirali. Moja majka, s druge strane, se školovala za
buduću daktilografkinju. Učila je francuski i njemački, i iako je kao mlada mnogo čitala kasnije kao starija, upala je u neku lijenost i čitala je samo ljubavne romane i ženske magazine. Tako da nisam čitao ono što je ona čitala. Ali se lijepo izražavala,
sastavlja pisma. Imala je veliki osjećaj za jezik, iako je mlada napustila školu. Mislim da sam od nje naslijedio osjećaj za pisanje i moje prve elemente stila.
PARIS REVIEW
U kojoj mjeri su vaši romani autobiografski?
ECO
Na neki način svaki roman to jeste. Kada zamislite lik, posudite njemu ili njoj neke od svojih ličnih uspomena. Date jedan dio sebe jednom liku i drugi dio sebe drugom liku. U tom smislu ne pišem nikakvu vrstu autobiografije, ali romani su moja autobiografija.
Tu postoji razlika.
PARIS REVIEW
Da li ima mnogo slika koje ste direktno prenijeli? Mislim na Belba koji svira trubu na groblju u Fukoovom klatnu.
ECO
Ta scena je sasvim autobiografska. Nisam Belbo, ali se dogodila meni i to je toliko važno da ću vam sada otkriti nešto što nikada nisam nikome. Prije tri mjeseca sam
kupio jako kvalitetnu trubu u vrijednosti od oko dvije hiljade dolara. Da biste svirali trubu morate dugo trenirati svoje usne. Kada mi je bilo dvanaest ili trinaest svirao sam dobro, ali sam izgubio to umijeće i sada sviram jako loše. Ali ipak to radim svaki dan. Razlog je taj što želim da se vratim u djetinjstvo. Za mene je truba dokaz onoga
kakav sam dječak bio. Ne osjećam ništa prema violini, ali kada pogledam trubu osjetim kako se svijet komeša u mojim venama.
Možete li svirati melodije koje ste znali u djetinjstvu?
ECO
Što više sviram bolje se prisjećam tih melodija. Definitivno postoje dijelovi koji su previsoki, preteški. Ponovim ih nekoliko puta, pokušam, ali znam da moje usne
jednostavno ne reaguju na pravi način.
PARIS REVIEW
Da li je isto sa vašim pamćenjem?
ECO
Čudno je to, što sam stariji, više se sjećam. Dat ću vam primjer: moj materinji dijalekt je alesandrinski, to je kopile piedmonteskog s elementima lombardskog, emilijanskog
i geneoveškog. Nisam govorio tim dijalektom jer je moja porodica bila sitna buržoazija i moj otac je mislio da moja sestra i ja trebamo govoriti samo talijanski. A ipak roditelji su međusobno govorili dijalektom. Tako da sam ga savršeno razumio, ali
nisam ga znao govoriti. Pola stoljeća kasnije, iznenada, iz dubine mog stomaka ili iz mog nesvjesnog, dijalekt je počeo rasti i kada sam sreo moje stare prijatelje iz Alessandrie mogao sam ga govoriti! Tako, kako je moj život protjecao ne samo da sam se mogao sjetiti stvari koje sam zaboravio nego i stvari za koje sam vjerovao da
ih nikada nisam bio ni naučio.
PARIS REVIEW
Zašto ste se odlučili da studirate srednjovjekovnu filozofiju?
Imao sam katoličko obrazovanje i tokom univerzitetskih godina sam vodio jednu od nacionalnih katoličkih studentskih organizacija. Bio sam jako fasciniran srednjovjekovnim učenjima rane kršćanske teologije. Započeo sam rad na tezi o filozofiji Tome Akvinskog, ali malo prije nego što sam završio moja vjera je doživjela
traumu. Bila je to komplikovana politička afera. Pripadao sam progresivnijoj strani studentske organizacije, što znači da sam bio zainteresovan za socijalne probleme, socijalnu pravdu. Desno krilo je bilo pod zaštitom Pape Piusa XII. Jednog dana moje
krilo organizacije je bilo optuženo za herezu i komunizam. Čak nas je i vatikanska oficijelna štampa napala. Taj događaj je pokrenuo filozofsku reviziju moje vjere. Ali
nastavio sam da proučavam Srednji vijek i srednjovjekovnu filozofiju sa velikim poštovanjem, a da i ne spominjem mog ljubljenog Akvinskog.
PARIS REVIEW
U pogovoru za Ime ruže ste napisali „Vidim taj period svuda, dok transparentno prekriva moje dnevne brige, koje ne izgledaju srednjovjekovno, iako to jesu“. Kako su
to vaše dnevne brige srednjovjekovne?
ECO
Cijelog života imao sam nebrojna iskustva potpunog uronjavanja u Srednji vijek. Naprimjer, tokom rada na mojoj tezi dva puta sam otišao na jednomjesečno putovanje u Pariz, gdje sam radio istraživanja u Nacionalnoj biblioteci. Odlučio sam
da ta dva mjeseca živim samo u Srednjem vijeku. Ako reducirate mapu Pariza, odabirući samo određene ulice, zaista možete živjeti u Srednjem vijeku. Onda počnete da mislite i da se osjećate kao čovjek Srednjeg vijeka. Sjećam se, naprimjer,
da me je moja žena, koja je jako dobra u vrtlarskim poslovima i koja zna imena gotovo svih biljaka i cvjetova na svijetu, prije objavljivanjaImena ruže optuživala da ne gledam ispravno na prirodu. Jednom, na selu, zapalili smo logorsku vatru a ona je
rekla: Gledaj kako iskre lete među drvećem. Naravno nisam obratio pažnju. Kasnije, kada je pročitala posljednje poglavlje Imena ruže, u kojem opisujem sličnu vatru,
rekla je: Znači, gledao si u iskre! Rekao sam: Nisam, ali znam kako bi srednjovjekovni redovnik gledao u iskre.
PARIS REVIEW
Da li mislite da biste uživali da ste živjeli u Srednjem vijeku?
ECO
Pa da jesam, u mojim godinama, već bi bio mrtav. Vjerujem da bi, da sam zaista živio u Srednjem vijeku, moji osjećaji prema tom periodu bili dramatično drugačiji. Radije
bih da ga samo zamišljam.
PARIS REVIEW
Za laika Srednji vijek je prekriven velom misterije i zadrtosti. Šta je ono što vas privlači tom periodu?
ECO
Teško je to reći. Zašto se zaljubljujemo? Da to moram objasniti rekao bih da je to zato što je taj period sasvim suprotan od onoga kakvim ga ljudi zamišljaju. Za mene
to nije bilo mračno doba. To je bilo svijetlo vrijeme, plodno tlo iz kojeg se rodila renesansa. Period haotične i uzburkane tranzicije – rođenje modernog grada, bankarskog sistema, univerziteta, naše moderne ideje Evrope, sa svojim jezicima,
nacijama i kulturama.
PARIS REVIEW
Rekli ste da u svojim knjigama nikada svjesno ne praviti paralele između Srednjeg vijeka i modernog vremena, ali čini se da je to upravo ono što vas privlači tom
periodu.
Jeste, ali sa analogijama se mora postupati izuzetno pažljivo. Jednom sam napisao esej u kojem sam napravio neke paralele između Srednjeg vijeka i našeg vremena.
Ali ako mi date pedeset dolara napisat ću vam esej o paralelama između našeg vremena i vremena neandertalaca. Uvijek je lako naći paralele. Ali mislim da ako se
želite baviti historijom morate praviti paralele koje su potkrepljenje ozbiljnim dokazima. Priznajem da sam užasno staromodan, i još uvijek, kao Ciceron,
vjerujem historia magistra vitae: historija je učiteljica života.
PARIS REVIEW
Zašto ste kao mladi izučavatelj Srednjeg vijeka najednom počeli studirati jezik?
ECO
Od kako pamtim bio sam zainteresovan za iznalaženje smisla u komunikaciji. U estetici, pitanje je: Šta je umjetničko djelo, i kako umjetničko djelo komunicira sa nama? Ja sam se posebno zainteresovao za to kako. Čak više, mi se prepoznajemo
kao ljudska bića jer smo sposobni proizvoditi jezik. Desilo se da sam odmah po završetku studija počeo raditi na talijanskog državnoj televiziji. To je bilo 1954., samo
nekoliko mjeseci nakon što je televizija započela sa emitovanjem. To je bio početak ere masovne vizuelne komunikacije u Italiji. Pa sam se počeo pitati da li ja imam
neku čudnu vrstu podijeljene ličnosti. S jedne strane sam bio zainteresovan za najnaprednije funkcije jezika u eksperimentalnoj literaturi i umjetnosti. S druge strane
sam obožavao televiziju, stripove i detektivske priče. Naravno pitao sam se kako je moguće da su moja interesovanja tako različita.
Okrenuo sam se semiotici jer sam želio da sjedinim različite nivoe kulture. Shvatio sam da sve što se proizvede kroz masovne medije može također biti i objekt kulturalne analize.
PARIS REVIEW
Jednom ste rekli da je semiotika teorija laganja.
Umjesto „laganja“ trebao sam reći „govorenja suprotnog od istine“. Ljudska bića mogu govoriti bajke, izmišljati nove svjetove, praviti greške – i možemo lagati. Jezik
je otvoren za sve te mogućnosti.
Laganje je specifično ljudska sposobnost. Pas, prateći trag, slijedi miris. Ni pas ni miris „ne lažu“, da tako kažem. Ali ja mogu lagati vama i reći vam da idete u tom pravcu, što nije pravac za koji ste pitali, ali ipak vi mi vjerujete i idete u pogrešnom smjeru. Razlog iz kojeg je to moguće je taj što mi zavisimo od znakova.
PARIS REVIEW
Neki od protivnika ideje da je semiotika naučno polje tvrde da semiotika u konačnosti vodi do nestanka realnosti.
ECO
To je pozicija takozvanih dekonstrukcionista. Oni, ne samo da pretpostavljaju da je sve tekst – čak i ovaj stol ovdje – i da se svaki tekst može beskrajno interpretirati, nego isto slijede i ideju koja dolazi od Ničea, koji je rekao da ne postoje činjenice,
samo interpretacije. Suprotno tome, ja slijedim Charlesa Sanders Piercea, nesumnjivo najvećeg američkog filozofa i oca semiotike i teorije interpretacije. On je rekao da kroz znakove interpretiramo činjenice. Da nema činjenica i da imamo samo
interpretacije, šta bi onda ostalo za interpretirati? O tome raspravljam u Granicama
tumačenja.
PARIS REVIEW
U Fukoovom klatnu ste napisali: „Što je simbol neuhvatljiviji i dvosmisleniji, to više dobiva na značenju i moći“.
ECO
Tajna je moćna kad je prazna. Ljudi često spominju „tajnu masona“. Šta je pobogu tajna masona? Niko ne zna. Sve dok ona ostaje prazna može biti ispunjena bilo
PARIS REVIEW
Da bi ste rekli da je vaš rad kao semiotičara sasvim odvojen od vašeg rada kao romanopisca?
ECO
Možda će zvučati nevjerovatno, ali nikada ne razmišljam o semiotici kada pišem romane. Prepustim drugima da to rade kasnije. I uvijek budem iznenađen njihovim
rezultatima.
PARIS REVIEW
Da li ste još uvijek opsjednuti televizijom?
ECO
Sumnjam da postoji ozbiljan naučnik koji ne voli gledati televiziju. Ja sam samo jedini koji to priznaje. A onda pokušavam da to koristim kao materijal u mom radu. Ali nisam
proždrljivac koji guta sve. Ne uživam u svakoj vrsti televizije. Volim dramske serije ali ne volim šund emisije.
PARIS REVIEW
Ima li nekih emisija koje posebno volite?
ECO
PARIS REVIEW
Ta serija više ne postoji. To je iz sedamdesetih.
ECO
Znam, ali rečeno mi je da je kompletna serija upravo izdana na DVD-u, tako da mislim da ću to nabaviti. Pored toga volim CSI, Miami Vice, ER, i više od
svega Columbo.
PARIS REVIEW
Jeste li čitali Da Vinčijev kod?
ECO
Jesam, kriv sam i za to.
PARIS REVIEW
Taj roman izgleda kao bizarni mali ogranak Fukoovog klatna.
ECO
Autor, Dan Brown, je lik iz Fukoovog klatna! Ja sam ga izmislio. On dijeli fascinacije mojih likova – svjetska urota Ružokrižara, masona i jezuita. Uloga kralja templara. Hermetička tajna. Princip da je sve povezano. Sumnjam da Dan Brown možda i ne
postoji.
PARIS REVIEW
Čini se da je ta ideja da se fikcionalna premisa uzme ozbiljno prisutna u mnogim vašim romanima. Fickija nekako zadobije materijalnost i istinitost.
ECO
Da, fikcija može proizvesti realnost. Baudolino, moj četvrti roman, govori upravo o tome. Baudolino je mali prevarant koji živi na dvoru Frederica Barbarosse, svetog Rimskog cara. Taj dječak izmišlja svakakve lude stvari – od legende o Svetom gralu
do legitimizacije Barbarossine vlasti od strane Bolonjskih sudaca. Radeći to on proizvodi faktualne posljedice. Prevare ili greške mogu proizvesti stvarne historijske
događaje. Upravo kao pismo Prezvitera Jovana: bilo je lažno – a u romanu sam stavio da ga je izmislio niko drugi neko Baudolino lično – ali je zaista podražavalo srednjovjekovna istraživanja Azije jer je opisivalo fantastično kršćansko carstvo kako cvijeta negdje na misterioznom Orijentu. Ili uzmite Kristofera Kolumba. Njegova vizija svijeta bila je sasvim pogrešna. Znao je poput svih ljudi u staro vrijeme, uključujući i
njegove suparnike, da je zemlja okrugla. Ali je vjerovao da je puno manja. Vođen pogrešnom idejom otkrio je Ameriku. Drugi slavni primjer su Protokoli zionskih
mudraca. Bili su lažni, ali su potkrijepili nacističku ideologiju i u izvjesnom smislu
popločali put za Holokaust, jer je Hitler koristio ovaj dokument da bi opravdao uništavanje Jevreja. Možda je znao da su lažni, ali za njega su oni opisivali Jevreje
tačno onakve kakvim ih je on želio vidjeti, i zato ih je uzeo za autentične.
PARIS REVIEW
Baudolino na kraju tvrdi „Prezviterovo kraljevstvo je stvarno jer smo ja i moja družina potrošili dve trećine svojih života u potrazi za njim“.
ECO
Baudolino falcifikuje dokumente, izmišlja utopije, konstruiše imaginarne šeme budućnosti. Njegove laži postaju stvarne kada mu se njegovi prijatelji pridruže na
stvarnom putu za legendarni Istok. Ali to je samo jedna strana narativnog posla. Druga je da koristite stvarne činjenice koje, u okviru romana, izgledaju nevjerovatno i
apsolutno fikcionalno. U mojim romanima koristio sam bezbrojne stvarne priče i situacije, jer ih nalazim puno romantičnijim, ili čak romanesknijim, od bilo čega što sam ikada pročitao u takozvanoj fikciji. U Ostrvu dana pređašnjeg, na primjer, postoji
dio kada Otac Caspar izumi čudni instrument da bi posmatrao Jupiterove satelite i rezultat toga je čista komedija mima. Taj instrument je opisan u Galileovim pismima.
Jednostavno sam zamislio šta bi se desilo da je Galiliov instrument kojim slučajem zaista napravljen. Ali moji čitaoci gledaju na sve to kao na komičnu izmišljotinu.
PARIS REVIEW
Šta vas je nagnalo da pišete romane zasnovane na historijskim događajima?
ECO
Historijski roman za mene nije toliko fikcionalizirana verzija stvarnih događaja koliko fikcija koja će nam zaista omogućiti da bolje razumijemo stvarnu historiju. Isto volim
da kombinujem historijski roman sa elementima bildungsromana. U svim mojim romanima uvijek postoji mladi lik koji odrasta, uči i muči se kroz mnoštvo događaja.
PARIS REVIEW
Zašto niste počeli pisati romane prije svoje četrdeset i osme godine?
ECO
To i nije bio toliki iskorak kako se to svima čini, jer čak i u mom doktorskom radu, čak i u mom teoretisanju, uvijek sam stvarao narative. Oduvijek sam mislio da većina filozofskih knjiga ustvari u svojoj suštini govori priču istraživanja koja su joj prethodila, kao što naučnici objašnjavaju kako su došli do svojih velikih otkrića. Tako da osjećam
da cijelo vrijeme pripovijedam, samo na malo drugačiji način.
PARIS REVIEW
Ali šta vas je natjeralo da osjetite da morate napisati roman?
Jednoga dana 1978., prijateljica mi je rekla da želi da uredi publikaciju niza kratkih detektivskih priča pisaca amatera. Rekao sam joj da ja ne mogu napisati detektivsku
priču, ali ako ikada napišem jednu ona će biti petsto stranica duga i imat će srednjovjekovne sveštenike za glavne likove. Tog dana, vraćajući se kući, počeo sam
da pravim listu imena fikcionalnih srednjovjekovnih sveštenika. Kasnije se slika otrovanog sveštenika iznenada pojavila. I sve je počelo odatle, iz te jedne slike. I
postalo je poriv koji se ne da odagnati.
PARIS REVIEW
Čini se da se većina vaših romana oslanja na vrlo osmišljene koncepte. Da li je to prirodan put kojim premošćujete jaz između teorijskog rada i pisanja romana? Jednom ste rekli da „ stvari koje ne možemo teoretizirati, moramo pripovijedati“.
ECO
To je dosjetka koja je aluzija na Wittgensteinovu rečenicu. Istina je, napisao sam bezbrojne eseje na temu semiotike, ali mislim da sam svoje ideje bolje izrazio
u Fukoovom klatnu nego u esejima. Ideja koju imate ne mora biti originalna – Aristotel je na to sigurno pomislio prije vas. Ali stvarajući roman iz ideje, vi je možete
učiniti originalnom. Muškarci vole žene. To nije originalna ideja. Ali ako nekako uspijete napisati odličan roman o tome, onda, prema literarnim standardima, to postaje apsolutno originalno. Na koncu ja jednostavno vjerujem da je priča uvijek bogatija – to je ideja oblikovana u događaj, prenijeta likom i rasplamsana umijećem jezika. Pa prirodno, kada je ideja transformisana u živ organizam, ona postaje nešto
sasvim drugačije i ,vjerovatno, mnogo ekspresivnije.
S druge strane, kontradikcija može biti osnova romana. Ubijanje starih žena je interesantno. S tom idejom biste dobili jedan na testu iz etike. U romanu to postaje Zločin i kazna, prozno remek-djelo u kojem lik nije u stanju reći da li je ubijanje starih žena dobro ili loše, i u kojem njegova ambivalentnost – kontradikcija naše izjave – postaje poetično i izazovno pitanje.
(Kraj prvog dijela) (Ljeto 2008.)
Umberto Eco: (II dio) Prostor ispod znaka
Autor: Lila Azam Zanganeh
prostor ispod znaka razgovor umberto eco
Objavljeno: 24.12.2014
PARIS REVIEW
Kako započinjete istraživanja za vaše romane?
ECO
Za Ime ruže sam, pošto sam već bio zainteresovan za Srednji vijek, imao stotine dokumenata pri ruci, i uzelo mi je samo dvije godine da ga napišem. Fukoovo
klatno mi je uzelo osam godina za istraživanje i pisanje! A pošto nikome ne govorim
šta radim, shvatio sam da sam živio u svom zasebnom svijetu skoro deceniju. Izašao bih na ulicu, vidio neko auto ili drvo i pomislio: Ah, ovo se može uvezati u moju priču.
Tako da je moja priča iz dana u dan sve više rasla, i sve što sam radio, svaki sitni komadić života, svaka konverzacija mi je davala ideje. Onda sam posjetio nekoliko mjesta o kojima pišem – sve te oblasti Francuske i Portugala gdje su Templari živjeli. To je postalo kao video igra u kojoj mogu preuzeti indentitet ratnika i ući u neku vrstu
magičnog kraljevstva. Osim što sa video igrom postajete sasvim opijeni, dok u pisanju uvijek zadržavate kritički momenat u kojem iskačete iz lokomotive, da biste
se naredno jutro opet na nju popeli.
PARIS REVIEW Da li radite metodično?
ECO
Ne, ne uopće. Jedna ideja momentalno priziva drugu. Jedna slučajna knjiga me tjera da želim pročitati drugu. Ponekad se dogodi da čitam neki sasvim beskoristan dokument, i onda iznenada dobijem pravu ideju da nastavim priču. Ili da umetnem
PARIS REVIEW
Rekli ste da kada pišete roman prvo morate stvoriti svijet a onda „riječi jednostavno same dođu“. Da li time kažete da je stil romana uvijek određen temom?
ECO
Da, za mene je glavno pitanje da počnem stvarati svijet – crkva iz četrnaestog stoljeća sa otrovanim redovnicima, mladić svira trubu na groblju, prevarant bačen u središte pljačke Konstantinopola. Istraživanje onda znači postavljanje granica oko tih
svjetova: Koliko je stepenica u spiralnom stepeništu? Koliko je stvari bilo na listi za pranje? Koliko je drugova bilo u misiji? Riječi će se obaviti oko tih ograničenja. U književnom kontekstu mislim da često pravimo grešku što vjerujemo da je stil vezan
jedino za sintaksu i leksiku. Postoji i narativni stil koji diktira način na koji slažemo dijelove i gradimo situaciju. Uzmite ubačene scene događaja iz prošlosti. To je strukturalni element stila, ali nema nikakve veze sa jezikom. Tako da je stil mnogo
kompleksiji od pukog pisanja. Za mene on više funkcioniše kao montaža u filmu.
PARIS REVIEW
Koliko naporno morate raditi da biste postigli ton kakav tačno želite?
ECO
Neke stranice prepravljam desetinama puta. Ponekad volim glasno čitati pasuse. Užasno sam osjetljiv na ton moga pisanja.
PARIS REVIEW
ECO
Ne, to mi nije teško. Prepravljam rečenice po nekoliko puta, ali sada sa kompjuterom, moj proces rada se promijenio. Ime ruže sam napisao rukom a moja sekretarica ga je
prekucala na mašini. Kada jednu rečenicu prepišete deset puta, to postane vrlo teško. Postojao je originalni rukopis, ali radili smo i sa makazama i ljepilom. Sa kompjuterom je vrlo lako prelaziti stranicu deset ili dvadeset puta u jednom danu, ispravljajući i ponovo pišući. Mislim da mi, po svojoj prirodi, nikada nismo zadovoljni sa onim što smo uradili. Ali sada je lako, možda prelako, to prepraviti. Zbog toga smo
u izvjesnom smislu postali još zahtjevniji.
PARIS REVIEW
Bildungsroman obično uključuje jedan stepen sentimentalnog, i seksualnog, obrazovanja. U svim vašim romanima opisujete samo dvije seksualne scene – jednu
u Ime ruže i drugu u Baudolinu. Postoji li neki razlog za to?
ECO
Mislim da samo preferiram da imam seks nego da pišem od njemu.
PARIS REVIEW
Zašto Adso citira Pjesmu nad pjesmama kada ima seks sa seljankom u Ime ruže?
ECO
To je bila stilska doskočica, jer nisam bio toliko zainteresovan za sam seksualni čin koliko za opisivanje kako bi mladi redovnik kroz svoj kulturni senzibilitet doživio seks.
Tako da sam napravio kolaž od barem pedeset različitih tekstova o misticima koju opisuju svoje ekstaze, zajedno sa odlomcima iz Pjesme nad pjesmama. U cijele dvije
stranice koje opisuju seksualni čin, jedva da ima ijedna moja riječ. Adso može razumjeti seks samo kroz prizmu kulture kojoj pripada. To je primjer stila kako ga ja
PARIS REVIEW U kojem dijelu dana pišete?
ECO
Nema pravila. Za mene bi bilo nemoguće imati raspored. Može se desiti da počnem pisati u sedam ujutro i završim u tri u noći, praveći pauze samo da pojedem sendvič.
Ponekad uopće nemam potrebu da pišem.
PARIS REVIEW
Kada pišete, koliko dnevno vremena provodite pišući? Da li ni za to nema pravila?
ECO
Nikakvog. Slušajte, pisanje nije nužno stavljanje riječi na papir. Možete napisati poglavlje dok šetate ili jedete.
PARIS REVIEW
Dakle, za vas je svaki dan različit?
ECO
Ako sam u mojoj kući na selu, na vrhu brda Montefeltro, onda imam određenu rutinu. Upalim kompjuter, pregledam e-mail i onda nešto započnem i pišem do popodneva.
Kasnije idem u selo, gdje popijem piće u kafani i čitam novine. Vratim se kući i gledam TV ili DVD do jedanaest uvečer, a onda još malo radim, do jedan ili dva poslije ponoći. Tamo imam određenu rutinu jer me niko ne prekida. Kada sam u
Milanu ili na univerzitetu, onda ne raspolažem mojim vremenom – uvijek neko drugi odlučuje šta trebam raditi.
PARIS REVIEW
Kakvu vrstu stresa osjećate kada sjednete da pišete?
ECO
Ne osjećam stres.
PARIS REVIEW
Ne osjećate stres. Onda ste samo jako uzbuđeni?
ECO
Prije nego sjednem da pišem ja sam jako sretan.
PARIS REVIEW
Koja je tajna takve plodne produkcije? Napisali ste veliku količinu naučnih radova, a vaših pet romana i nisu baš kratki.
ECO
Uvijek kažem da sam u stanju koristiti se međuprostorom. Ima mnogo prostora između atoma i atoma, elektrona i elektrona, i ako reduciramo materiju univerzuma
eliminiranjem svog tog međuprostora, cijeli univerzum bi se mogao sažeti u loptu. Naši životi su puni međuprostora. Jutros vi ste pozvonili, ali onda se morali čekati lift,
sekundi, čekajući na vas, mislio sam na novi tekst koji pišem. Mogu pisati u toaletu, u vozu. Dok plivam stvorim puno stvari, pogotovo kada plivam u moru. Manje u kadi, ali
i tu.
PARIS REVIEW
Postoji li vrijeme kada ne radite?
ECO
Ne, to se ne dešava. Oh, pa ima, bio je taj period od dva dana kada sam imao operaciju.
PARIS REVIEW
Šta su vaša najveća zadovoljstva danas?
ECO
Čitanje romana navečer. Ponekad se pitam da li ja kao odmetnuti katolik još uvijek u svojoj glavi imam taj glas što poput flaute šapuće da su romani preveliko zadovoljstvo da bi se čitali danju. Zato je dan obično za eseje i teški rad.
PARIS REVIEW
Šta je sa grešnim zadovoljstvima?
ECO
Nisam na ispovijesti! OK: viski. Pušenje je bilo grešno zadovoljstvo dok nisam prestao prije tri godine. Znao sam popušiti i šezdeset cigareta dnevno. Ali prije toga
sam pušio lulu tako da je moja navika bila da otpuhujem dim dok pišem. Nisam toliko uvlačio.
PARIS REVIEW
Kritikovani ste zbog erudicije koju ispoljavate u svom radu. Jedan kritičar je otišao tako daleko da je rekao da je za neukog čitatelja glavna privlačnost vašeg rada poniženje koje on osjeća zbog vlastitog neznanja, što se prevodi kao naivno divljenje
vašoj pirotehnici.
ECO
Jesam li ja sadista? Ne znam. Egzibicionist? Možda. Šalim se. Naravno da nisam! Nisam toliko radio cijeli moj život da bih samo nabacivao znanje pred moje čitatelje. Moje znanje gotovo doslovno nosi zamršenu konstrukciju mojih romana. Dalje je na
čitateljima da odgonetnu ono što mogu.
PARIS REVIEW
Da li mislite da su neobični uspjeh i popularnost vas kao romanopisca promijenili vašu percepciju uloge čitatelja?
ECO
Nakon što sam toliko dugo bio akademik pisanje romana je bilo kao da sam bio teatarski kritičar a onda iznenada stao pod svjetla pozornice dok moje kolege –
kritičari – bulje u mene. Ispočetka je to bilo prilično zbunjujuće.
PARIS REVIEW
Ali, da li je pisanje romana promijenilo vaše mišljenje o tome koliko vi kao autor možete utjecati na čitatelja?
ECO
Ja uvijek polazim od pretpostavke da je knjiga pametnija od autora. Ona može reći stvari kojih pisac nije svjestan.
PARIS REVIEW
Da li mislite da je vaš status pisca bestselera umanjio vašu reputaciju ozbiljnog mislioca u svijetu?
ECO
Od izdavanja mojih romana dobio sam trideset i dvije počasne diplome od univerziteta diljem svijeta. Zbog te činjenice zaključujem da bi odgovor na vaše
pitanje morao biti ne. U univerzitetskom okruženju, profesori su bili privučeni oscilacijama između naracije i teorije. Često su nalazili veze između ta dva aspekta mog rada, čak više nego što sam ja vjerovao da postoje. Ako želite pokazat ću vam
cijeli zid naučnih publikacija o meni.
Pored toga, nastavljam da pišem teoretske eseje. Nastavljam da živim kao profesor koji piše romane vikendom, umjesto da živim kao pisac koji i predaje na univerzitetu. Češće prisustvujem naučnim kolokvijima nego PEN konferencijama. Ustvari, moglo bi se reći suprotno: možda moj akademski rad ometa da me se u popularnoj štampi doživljava kao pisaca.
PARIS REVIEW
Katolička crkva vas je zaista namučila. Vatikanske novine su opisale Fukoovo
klatno kao „puno profanosti, blasfemije, apsurda i prljavštine, koje okuplja mješavina
arogancije i cinizma“.
Čudno je da sam upravo dobio počasne diplome sa dva katolička univerziteta, Leuvena i Loyole.
PARIS REVIEW Vjerujete li u Boga?
ECO
Zašto neko jednoga dana voli jednu osobu a sutra otkrije da je ljubav nestala? Osjećaji, teško nama, nestaju bez opravdanja, i često i bez traga.
PARIS REVIEW
Ako ne vjerujete u Boga, zašto ste onda toliko pisali o religiji?
ECO
Jer vjerujem u religiju. Ljudska bića su religiozne životinje, a tako karakteristična osobina ljudskog ponašanja ne može biti ignorisana ili odbačena.
PARIS REVIEW
Dodatno teoretičaru i romanopiscu postoji i treća persona koja se unutar vas bori za poziciju – prevodilac. Vi ste naširoko prevođen prevodilac koji je nadugo pisao o
slatkim mukama prevođenja.
ECO
Uređivao sam bezbrojne prijevode, a i sam preveo dva rada, i moji su romani prevedeni na desetine jezika. Shvatio sam da je svaki prijevod stvar pregovora. Ako
mi nešto prodate i ja to kupim, mi pregovaramo – vi ćete nešto izgubiti, ja ću nešto izgubiti, ali na kraju ćemo obojica biti više ili manje zadovoljni. U prijevodima, stil nije
toliko leksički, što se može lako prevesti na web stranici Altavista, nego je to pitanje ritma. Istraživači su radili testove o frekventnosti riječi u Manzonijevim Zaručnicima, remek-djelu talijanske književnosti iz devetnaestog vijeka. Manzoni je imao apsolutno
siromašan vokabular, bez inovativnih metafora, i zastrašujuće je mnogo koristio pridjeve. Ali njegov stil je izvanredan, čist i jednostavan. Da biste ga preveli trebate,
kao i u svim velikim prijevodima, da izvučete duh njegovog svijeta, njegov dah, njegov precizni tempo.
PARIS REVIEW
Koliko ste uključeni u prijevode vaših radova?
ECO
Čitam prijevode na svim jezicima koje mogu pratiti. Obično sam zadovoljan jer prevoditelj i ja radimo zajedno, i imao sam sreću da cijeli život imam iste prevodioce. Sada sarađujemo sa nekom vrstom međusobnog razumijevanja. Isto ponekad radim i sa prevodiocima koji prevode na jezike koje ne znam – kao što je japanski, ruski i
mađarski – jer su oni toliko inteligentni da su u stanju da objasne šta je stvarni problem na njihovom jeziku, tako da možemo o njemu razgovarati i riješiti ga.
PARIS REVIEW
Da li dobar prevoditelj ikada ponudi prijedlog koji otvara mogućnosti koje niste vidjeli u originalnom tekstu?
ECO
Da, dešava se. Ponovo, tekst je pametniji od njegovog autora. Ponekad tekst može sugerisati ideje koje autor nije imao u vidu. Prevoditelj, stavljajući tekst u drugi jezik,
PARIS REVIEW
Da li imate vremena da čitate romane vaših savremenika?
ECO
Ne toliko. Pošto sam postao romanopisac otkrio sam da sam pristrasan. Mislim da je novi roman ili gori od mog, pa mi se ne sviđa, ili sumnjam da je bolji od mog pa mi se
zato ne sviđa.
PARIS REVIEW
Šta mislite o stanju talijanske književnosti danas? Da li ima velikih pisaca u Italiji za koje tek treba da čujemo u Americi?
ECO
Ne znam da li ima velikih pisaca, ali imamo sve bolje autore srednjeg nivoa. Snaga američke književnosti, vidite, nije samo u tome što imate Faulknera ili Hemingwaya ili
Bellowa, nego i zato što imate cijelu armiju pisaca srednjeg nivoa koji proizvode pristojnu komercijalnu literaturu. Ta literatura zahtijeva vladanje umijećem, posebno u
plodnom polju detektivskog romana, koji je za mene barometar književne produkcije svake zemlje. Armija prosječnih pisaca također znači da Amerika može proizvoditi dovoljno materijala da zadovolji potrebe američkog čitatelja. Zato oni malo prevode.
U Italiji je ta vrsta književnosti bila dugo odsutna, ali sada konačno postoji grupa mladih pisaca koji proizvode takve knjige. Nisam intelektualni snob, ne mislim da
jesam, i uviđam da je ova vrsta književnosti dio književne kulture jedne zemlje.
PARIS REVIEW
Ali zašto ne čujemo o talijanskim piscima? Vi ste trenutno vjerovatno jedini talijanski pisac kojeg se čita internacionalno, barem na velikoj skali.
ECO
Prijevod je problem. U Italiji, više od dvadeset procenata knjiga na tržištu su prijevodi. U Americi je to dva procenta.
PARIS REVIEW
Nabokov je jednom rekao: „Književnost dijelim u dvije kategorije, knjige koje bih želio da sam napisao i knjige koje sam napisao“.
ECO
Pa, u redu, u prvu kategoriju bih stavio knjige od Kurta Vonneguta, Dona DeLilloa, Philipa Rotha i Paula Austera. Generalno, ipak, mnogo više volim savremene Amerikance od Francuza, iako je moja kultura u osnovi, iz geografskih razloga, francuska. Rođen sam blizu granice, i francuski je prvi jezik koji sam učio. Možda čak
francusku književnost poznajem bolje od talijanske.
PARIS REVIEW
A ako biste morali navesti one koji su uticali na vas?
ECO
Obično, da bih intervju održao mirnim, kažem Joyce i Borges, mada to nije sasvim istina. Skoro svako je uticao na mene. Joyce i Borges svakako, ali isto i Aristotel,
Toma Akvinski, John Locke – svi po redu.
Vaša biblioteka ovdje u Milanu je legenda sama po sebi. Kakve knjige volite sakupljati?
ECO
Posjedujem ukupno oko pedeset hiljada knjiga. Ali kao kolekcionar rijetkih knjiga fasciniran sam ljudskom sklonošću zastranjujućim mislima. Tako da sakupljam knjige
o temama u koje ne vjerujem, kao kabala, alhemija, magija, izmišljeni jezici. Knjige koje lažu, iako neduhovito. Imam Ptolomeja, ali nemam Galilea jer je Galileo govorio
istinu. Draža mi je nauka ludaka.
PARIS REVIEW
Sa toliko knjiga, kada priđete polici, kako odlučite koju ćete uzeti i čitati?
ECO
Ne idem do police da bih uzeo knjigu da čitam. Idem do police da uzmem knjigu za koju znam da mi u tom trenutku treba. To je sasvim drugačije. Na primjer, ako me pitate o savremenim autorima pogledat ću u moju kolekciju Rotha ili DeLilloa da se sjetim šta sam tačno volio. Ja sam naučnik. Na neki način trebao bih reći da nikada
ne pravim slobodan izbor. Pratim potrebe posla koji radim u datom trenutku.
PARIS REVIEW
Da li poklanjate neke od tih knjiga?
ECO
Svaki dan dobivam nevjerovatne količine knjiga – romane, nove edicije knjiga koje već posjedujem – tako da svake sedmice napunim nekoliko kutija i pošaljem ih na
PARIS REVIEW
Vi ste jedan od najslavnijih javnih intelektualaca na svijetu. Kako definišete termin intelektualac? Da li on još uvijek ima određeno značenje?
ECO
Ako pod intelektualac mislite na nekoga ko u radu koristi samo glavu ali ne i ruke, onda je bankarski činovnik intelektualac a Michelangelo nije. Danas, sa
kompjuterima, svako je intelektualac. Tako da ne mislim da to ima ikakve povezanosti sa nečijom profesijom ili socijalnom klasom. Po meni, intelektualac je svako ko
kreativno stvara novo znanje. Seljak koji shvaća da nova vrsta izdanka može proizvesti novu vrstu jabuka je u tom trenutku proizveo intelektualnu aktivnost. Dok
profesora filozofije koji cijeli život ponavlja istu lekciju o Heideggeru to ne čini intelektualcem. Kritička kreativnost – kritikovanje onoga što radimo ili iznalaženje
boljih putova da se to uradi – je jedina istinska oznaka intelektualne funkcije.
PARIS REVIEW
Da li su intelektualci danas još uvijek priklonjeni ideji političke dužnosti, kao što su to bili u vrijeme Sartrea i Foucaulta?
ECO
Ne vjerujem da, da bi bio politički predan, intelektualac mora djelovati kao član partije ili, još gore, pisati ekskluzivno o savremenim socijalnim problemima. Intelektualci trebaju biti politički angažirati koliko i bilo koji drugi građanin. Najviše što intelektualac
može uraditi je iskoristiti svoju reputaciju da podrži neki cilj. Ako, na primjer, postoji manifest o ekološkim pitanjima moj potpis može pomoći, pa ću iskoristiti moju reputaciju za taj slučaj općeg angažmana. Problem leži u tome što je intelektualac
zaista koristan samo po pitanju budućnosti, ne sadašnjosti. Ako ste u pozorištu i izbije požar, pjesnik se ne smije popeti na stolicu i recitovati pjesmu. On mora pozvati
pažnju na to pozorište jer je staro i opasno! Tako da njegova riječ može imati proročku funkciju upozorenja. Funkcija intelektualca je da kaže: Mi trebamo to uraditi,
a ne: Mi moramo to uraditi sada! – to je posao političara. Da se utopija Thomasa Mana ikada ostvarila, nemam sumnje da bi to bilo staljinističko društvo.
PARIS REVIEW
Koje ste koristi u svom životu imali od znanja i kulture?
ECO
Neobrazovana osoba koja umre, recimo u mojim godinama, je proživjela jedan život, dok sam ja proživio živote Napoleona, Cezara, D’Artagnana. Zato uvijek podstičem
mlade ljude da čitaju knjige, jer je to idealan način da razviju odlično pamćenje i proždrljive mnogostruke ličnosti. I onda ste na kraju vašeg života proživjeli bezbrojne
živote, što je nevjerovatna privilegija.
PARIS REVIEW
Ali ogromno pamćenje isto može biti i ogroman teret. Kao sjećanje Funesa, jednog od Borgesovih omiljenih likova, u priči Funes ili Pamćenje.
ECO
Sviđa mi se ideja tvrdoglave neradoznalosti. Da bi se tvrdoglava neradoznalost njegovala, morate se limitirati na određena polja znanja. Ne možete biti potpuno pohlepni. Morate se obavezati da nećete sve naučiti. Inače nećete ništa naučiti. U tom smislu kultura je znati kako zaboraviti. U suprotnom zaista se postaje kao Funes,
koji se sjeća svakog lista na drvetu koje je vidio prije trideset godina. Diskriminiranje onoga što želimo naučiti i zapamtiti je nužno sa spoznajne tačke gledišta.
Ali zar sama kultura, u širem smislu, nije sama po sebi taj filter?
ECO
Jeste, naša privatna kultura je sekundarna operacija, da tako kažem, jer u općem smislu kultura već diskriminira. Na neki način, kultura je mehanizam kojim nam zajednica predlaže šta treba biti upamćeno i šta treba biti zaboravljeno. Kultura je odlučila, na primjer – pogledajte u bilo koju enciklopediju – da je ono što se desilo Calpurniji nakon smrti njenog muža, Julija Cezara, irelevantno. Najvjerovatnije da joj
se nije desilo ništa interesantno. Dok je Clara Schumann postala važnija nakon Schumannove smrti. Govorkalo se da je ljubavnica Brahmsa, a i sama je postala poznata pijanistkinja. I sve ovo ostaje istinito do trenutka kada neki historičar pronađe
neki nepoznati dokument koji će pokazati da je nešto što smo zanemarili ustvari bilo relevantno.
Da kultura ne filtrira, bilo bi besmisleno – besmisleno kao bezoblični, bezgranični Internet sam po sebi. A da svi posjedujemo bezgranično znanje weba, bili bismo idioti! Kultura je instrument pravljenja sistema hijerarhije intelektualnog rada. Za vas i za mene je dovoljno znati da je Einstein razvio teoriju relativiteta. Ali apsolutno
razumijevanje teorije mi ostavljamo stručnjacima. Stvarni problem leži u tome što ima previše onih kojima je dano pravo da postanu stručnjaci.
PARIS REVIEW
Šta mislite o onima koji proglašavaju smrt romana, smrt knjige, smrt čitanja?
ECO
Vjerovati u kraj nečega je tipičan kulturološki stav. Od Grka i Latina ustrajavamo u vjerovanju da su naši preci bili bolji od nas. Uvijek me zabavlja i interesuje ova vrsta
sporta, koju masovni mediji praktikuju sa sve većom žestinom. Svake se sezone pojavi članak o kraju romana, kraju književnosti, kraju pismenosti u Americi. Ljudi više ne čitaju! Tinejdžeri samo igraju video igre! Činjenica je da po cijelom svijetu postoje hiljade prodavnica punih knjiga i mladih ljudi. Nikada u historiji čovječanstva
nije bilo toliko knjiga, toliko mjesta gdje se knjige prodaju, toliko mladih ljudi koji posjećuju ta mjesta i kupuju knjige.
PARIS REVIEW
Šta biste vi rekli tim zastrašivačima?
ECO
Kultura se kontinuirano adaptira na nove situacije. Vjerovatno će se stvoriti nova kultura, ali će kulture biti. Nakon pada Rimskog carstva došla su stoljeća dubokih
promjena – lingvističkih, političkih, religioznih, kulturnih. Takve promjene se sada dešavaju deset puta brže. Ali uzbudljive nove forme će nastaviti da izranjaju i
književnost će preživjeti.
PARIS REVIEW
U prošlosti ste rekli da biste više voljeli da budete zapamćeni kao akademik nego romanopisac. Da li zaista to mislite?
ECO
Ne sjećam se da sam to rekao jer to je vrsta osjećanja koje se mijenja u odnosu na kontekst u kojem mi je pitanje postavljeno. Ali u ovom trenutku iskustvo mi govori da rad akademika preživljava jako teško jer se teorije mijenjaju. Aristotel preživljava, ali bezbrojni tekstovi akademika od prije samo jednog stoljeća se više ne objavljuju. Dok
se mnogi romani stalno ponovo objavljuju. Tako da su, tehnički govoreći, veće šanse za preživjeti kao pisac nego akademik, i ja uzimam ove dokaze neovisno od mojih
vlastitih želja.
PARIS REVIEW
ECO
Ne vjerujem da čovjek piše za sebe. Mislim da je pisanje čin ljubavi – pišete da biste nekome nešto dali. Da nešto komunicirate. Da drugi ljudi podijele vašu emociju. Problem koliko će vas vaš rad nadživjeti je fundamentalni problem za svakog pisca,
ne samo romanopisca ili pjesnika. Istina je da filozof piše svoje knjige da bi uvjerio mnoge ljude u svoje teorije, i on se nada da će u naredne tri hiljade godina ljudi i dalje čitati tu knjigu. To je isto kao što se nadate da će vas vaša djeca nadživjeti, i ako imate unuče da će ono nadživjeti vašu djecu. Čovjek žudi osjećaju kontinuiteta.
Kada pisac kaže: nisam zainteresovan za sudbinu moje knjige, on je jednostavno lažov. On to govori da bi ugodio onome koji ga intervjuiše.
PARIS REVIEW
Da li u ovom trenutku svog života imate ikakvih žaljenja?
ECO
Za svim žalim, jer sam počinio mnogo, mnogo grešaka u svim sferama života. Ali da moram ponovo, iskreno mislim da bih napravio iste greške. Ozbiljan sam. Proveo sam život preispitujući moje ponašanje i moje ideje i kritikujući sam sebe. Tako sam
strog da vam nikada ne bih rekao koja je moja najgora samokritika, ni za milion dolara.
PARIS REVIEW
Da li postoji knjiga koju nikada niste napisali ali čeznete da jeste?
ECO
Da, samo jedna. Do pedesete godine i kroz cijelu moju mladost, sanjao sam da ću napisati knjigu o teoriji komedije. Zašto? Zato što je svaka knjiga na tu temu bila neuspješna, barem one koje sam ja čitao. Svaki teoretičar komedije, od Freuda do
kompleksan da nijedna teorija nije, ili nije do sada, bila u stanju da ga u potpunosti objasni. Zato sam mislio da bih želio napisati pravu teoriju komedije. Ali onda se taj zadatak pokazao očajno težak. Da sam znao zašto je toliko težak imao bih odgovor i
bio bih u stanju napisati knjigu.
PARIS REVIEW
Ali napisali ste knjige o ljepoti i, nedavno, o ružnoći. Zar i ti pojmovi nisu jednako neuhvatljivi?
ECO
U poređenju sa ljepotom i ružnoćom komedija je zastrašujuća. Ali, vidite, ja ne govorim o smijehu. Ne, postoji jedna tajanstvena sentimentalnost komičnog, koja je toliko kompleksna da – ja to ne mogu objasniti. I to je, avaj, razlog zbog kojeg nisam
napisao tu knjigu.
PARIS REVIEW
Da li je komedija specifično ljudska invencija, kao što ste rekli za laganje?
ECO
Da, pošto se čini da je životinjama humor uskraćen. Znamo da one imaju osjećaj za igru, osjećaju žaljenje, tužne su, pate. Imamo dokaz da su sretne, kada se igraju sa
nama, ali nema tog osjećaja za komediju. To je tipično ljudsko iskustvo, koje se sastoji od – ne, ne znam tačno reći.
PARIS REVIEW Zašto ne?
ECO
OK, u redu. Sumnjam da je to povezano sa činjenicom da smo mi jedine životinje koje znaju da moraju umrijeti. Druge životinje to ne znaju. One to shvate odjednom, u
trenutku kada umiru. Nisu sposobne da artikuliraju ništa slično izjavi: Svi ljudi su smrtni. Mi smo to u stanju i to je vjerovatno razlog zbog kojeg postoje religije, rituali i šta god već tu ima. Mislim da je komedija najčistija ljudska reakcija na strah od smrti.
Ako me pitate više, ne znam vam reći. Ali možda ću stvoriti praznu tajnu sada i natjerati ljude da misle da radim na teoriji komedije, pa će kada umrem potrošiti puno
vremena tražeći moju tajnu knjigu.
Istina je da je ono što se zaista desilo sa mojom željom da napišem knjigu o komediji to da sam umjesto nje napisao Ime ruže. To je jedan od onih slučajeva u kojima, kada niste u stanju da napravite teorije, ispričate priču. I vjerujem da sam u Ime
ruže u narativnoj formi ispisao određenu teoriju komičnog. Komičnog kao kritičkog
načina u podsijecanju fanatizma. Dijabolične nijanse sumnje iza svake proklamacije istine.
