Caroline Lamarche - Noc poslijepodne.pdf

Caroline Lamarche

Caroline Lamarche

NOĆ POSLIJEPODNE

NOĆ POSLIJEPODNE

Caroline Lamarche

Caroline Lamarche

NOĆ POSLIJEPODNE

NOĆ POSLIJEPODNE

NOĆ POSLIJEPODNE

» Želimo živjeti svoj san. Ali život ne vodi računa _o

snovima, ne postoji nijedna stvarna prepreka koju moraju pobijediti.«

Ne sjećam se djetinjstva. Ničega. Osim ovoga: sama sam u malenom krevetu, okrenula sam se naopačke, glava mi udara o dno kreveta, o kraj plahti, gušim se, više ne znam gdje je izlaz, vičem, gušim se, umirem, vičem. Dolje u velikom salonu je prijem, zveckanje čaša, galama, nitko me ne čuje. Ali hodnikom prolazi služavka. Začuje slabašnu buku, nekakvo cviljenje mačića, ulazi, ugleda izbočinu u dnu kreveta, žustro potegne pokrivače kao da otvara scenski zastor. Spašena sam.

I

Prije tri dana su se okotili mačići. I tri dana krvarim. U stvari četiri jer dan prije rođenja mačića, u toj sobi o kojoj moram govoriti, na krevetu tog hotela za ljubavne sastanke, kada sam ustala, ostala je kapljica krvi. Toliko lagana da je odmah bila suha, dospjevši sigurno s vrška jednog od onih instrumenata s kojima me probio.

- Ima malo krvi, rekla sam s čuđenjem kojemu nije

bilo kraja, kao da sam iznenada otkrila da sam izgubila nevinost.

Preklopila sam kraj plahte misleći na gazdaricu hotela. Nisam željela da ta još lijepa žena, divljeg i autoritarnog izgleda, primijeti krv; željela sam da grubo povuče plahtu, skupi je u loptu i baci u perilicu rublja s ostalima koje mirišu po spermi i znoju - sve su

sobe to poslijepodne bile zauzete, mi smo uzeli posljednju - i neka onda plahte stavi prokuhavati,

dugo, i zatim ih baci u užarenu sušilicu kako bi opet postale lagane i podatne, stvari stvorene za spavanje.

Kada su mačići izašli, nalazili su se u ljepljivoj vrećici, zatvoreni, zgrčeni. Mačka je poderala ovojnicu i skliznuli su vani, vlažni, slijepi. Mačka je, zovem je Mila, crna i bijela kao služavka iz mog djetinjstva. Služavka ima crnu haljinu, pregaču i bijele rukavice, sve su služavke iz djetinjstva crne i bijele, ništa ih drugo ne razlikuje, ne zna se koje godine nosi njihovo lice, što imaju ispod suknje, kakva su im stopala, ruke.

instinktivno, i ja sam ih tako zaboravila, kao što mačić zaboravlja svoju majku. I takvo bi trebalo biti majčinstvo: priča o služavkama i mladim gospodaricama, s radošću da jedni drugima ne pripadamo i da možemo podnositi poljupce ili udarce bez njihove težine, lagano, s radošću da dugujemo život anonimnoj ruci u bijeloj rukavici koju cijeli život ne moramo blagoslivljati ili gristi.

Muškarac je imao bijelu gumenu rukavicu. Vidjela sam je poslije dok sam gledala po podu tražeći odjeću, zato što su bila prošla dva sata. Kratka rukavica poput onih od nekadašnjih služavki. Bila je na podu, na tepihu upitne čistoće, i bilo je tu također dildoa boje kože, plastičnih kvačica za robu u boji i drugih stvari koje nisam željela proučavati. Nisam ni vidjela remen, morao je biti širok, širok kao pojas, možda je to bio opasač s kopčom, zbog jasnih ožiljaka koje imam lijevo od pupka i na desnoj dojci, poput ureza britvom. Kasnije mi je priznao:

- Uzeo sam nešto široko da ti ne ostanu jaki ožiljci,

zbog tvog ljubavnika.

Kada sam došla doma, bolno sam se pomokrila, jako me peklo. Bilo je krvi u zahodskoj školjci. Napunila sam kadu vrućom vodom usprkos dnevnoj sparini. Bilo mi je hladno. Oprala sam se. Oprala. Oprala.

Mačići se ne smiju dirati jedan ili dva dana. Ako ih se uzme u to vrijeme, majka ih odbija hraniti ili ih pojede. Oduvijek se to znalo za životinje. Ali za ljude se još uvijek ništa ne zna, ili tako malo, i to od

nije me tamo ostavio, još vlažnu od rođenja. Oprali su me, lijepo zamotali, stavili u kolijevku pored velikog kreveta, eto što su mi napravili.

Nemam nikakvog sjećanja iz djetinjstva. Nikakvog sjećanja o tijelima mog djetinjstva, ni o mom, ni o majčinom. Sama izgrađujem sjećanje pomoću tijela muškaraca, kasno se spašavam u tijelima muškaraca, u odrasloj dobi izmišljam djetinjstvo, vlažno od sperme koja me začela.

Došao je dan potpune prožetosti: nisam se mogla odlijepiti od onoga što se dogodilo. Kao da nisam napustila hotel za ljubavne sastanke, njegov bljutav miris, plahte zgužvane do cijepanja, ogoljeli madrac. Ništa nisam odagnala, u ništa nisam gledala. Ostala sam doma, zgrčena u krevetu, od jutra do večeri. S vremena na vrijeme malo mi je krvi teklo među nogama. Kada je došla večer, pogledala sam se gola u ogledalu.

Gilles je zazvonio dok sam se gledala u ogledalu. Nisam znala da će doći. Došao je iznenada, u onom neodlučnom trenutku kada se ne zna da li će se događaj ostvariti ili nestati. Kada se njegov pogled spustio na moje golo tijelo, ono što se bilo dogodilo je postalo stvarno. Voljela bih izvaditi srž tog pogleda, popiti ga u finim gutljajima ili ga staviti među grudi poput parfema, upiti što nikada neću posjedovati, to suzdržano držanje, neodgonetljivo u svojoj trijeznosti, koje ima upravo onu težinu koja zahtijeva trenutni odgovor, u milimetar iskren.

- Što se dogodilo?

I u mislima vidim svoje tijelo kakvo mi se pojavilo u ogledalu: modrice među nogama, velike crvene pruge na bedrima, stražnjici i na trbuhu također, na granici sa stidnim trokutom, i zatim ta dva jasna ureza, jedan na desnoj dojci, drugi lijevo od pupka.

Odgovorila sam:

- Nešto glupo.

I sjećanje je dobilo oznaku »nečeg glupog« za neko vrijeme, vrijeme dok se Gilles ne navikne. Onda se razodjenuo, sjeo na rub kreveta i počeo me milovati. Radio je to vrlo polako sve dok nisam svršila šireći ruke i noge, i vičući kao obično. Kada se sve opet smirilo, dotaknuo me na mjesto udaraca, lagano, kao da me pregledava slušanjem.

- Želiš pričati o tome?

I onda sam rekla, vrlo tihim glasom kojeg oslobađa orgazam, golim glasom bez obrane:

- Javila sam se na oglas.

U stvari, javila sam se na san. Jedne sam noći sanjala da me neznanac obljubio na silu, u mračnoj pomami, preciznim i živim kretnjama koje su mogle biti ubojičke kao i ljubavničke. Iznad naših dvaju tijela letjele su dvije ptice. Jedna je bila paun raširenog repa u spirali; letjela je kao što nijedan paun nikada nije letio, s ljupkošću labuda i snagom orla. Druga je bila žena-ptica okićena crvenim perjem boje krvi. Pala je

ispružena u svom grimiznom uresu. Prepoznala sam se u njoj, bila sam ta krilata žena, bilo je to moje lice okrenuto prema nebu dok mi se tijelo podavalo nasilnim igrama neznanca. Pored nas, u otvorenom kovčežiću nalazili su se različiti instrumenti: štipaljke, kliješta, skalpeli. Gledala sam ih s čuđenjem i znatiželjom kojoj nije bilo kraja: tko će me rastvoriti, i zašto? Drhtala sam od želje da budem na milosti tih alata koji raščepljuju meso i održavaju rane širom otvorenima.

Nikada ne čitam oglasnik, nikada ga ne kupujem. Čitam dnevne novine. Ne politiku, ne, čitam izvještaje o zločinima, silovanjima, osvrte na predstave, intervjue s glumcima. Smatram da su suci i redatelji vrijedni divljenja, smatram da su glumci, kao i zločinci i žrtve, vrijedni onog najblistavijeg i najbrutalnijeg u meni: opčinjenosti.

Gilles mi je dao oglasnik jer sam se brinula za sudbinu mačića koji su se trebali okotiti: nijednog nisam htjela ukloniti, htjela sam da svi žive. U tim novinama možete ponuditi mačiće na poklon, svi to rade. Ima više rubrika: kuće, stanovi, namještaj, automobili, životinje... Šteta što nema »bebe«, bebe na poklon, i da možete tako odabrati jednu, i odnijeti je doma u košari kupljenoj baš za to, s ružičastom pamučnom tkaninom, iznenađenje za muškarca kojeg volite, pa čak i ako nije vas muškarac i nikada to neće biti.

Obično nakon »životinja« slijede »osobni kontakti«. I tamo je bio oglas. Nije bio jedini, bilo ih je dobrih tridesetak, ali ja sam odmah vidjela samo taj,

zato što je pristajao uz san, na isti je način vibrirao, kao da se u njemu skrivao magnet, a moje su se oči pretvorile u željeznu piljevinu.

»Autoritarni muškarac traži mladu ženu podatljive naravi za prisno druženje...« Slijedio je broj sandučića i ime općine, moje, i mog posla, i mojih ljubavi, s crnim kanalom pod vedrim nebom i nepomičnim brodicama, općine u kojoj živim.

Vidim se kako sjedim za kuhinjskim stolom i pišem, vidim se kako bacam pismo u najbliži sandučić, onaj na uglu s avenijom. Moralo je biti deset sati navečer, zrak je mirisao na vaniliju ili vjerojatnije na lipu u cvatu. Neonske su se svjetiljke restorana utapale u crnoj vodi kanala. Prolaznici su brbljali, i na terasi Mok' caféa gitarist je prosio. Izgledalo je da smo na jugu Francuske ili u nekoj zabačenoj uvalici grčke luke, tamo gdje brodovi ne ulaze, jedino besposličari koračaju obalom. Sjetila sam se klijenata iz agencije koji uvijek vrebaju originalne destinacije, a ja im nastojim udovoljiti, jer to je moje zanimanje. Meni je otputovati, javiti se na oglas. Tada noćni zrak počinje mirisati na vaniliju, i prljave i hladne vode kanala pokreću uspomene s praznika.

- Nisam mogla odoljeti... shvaćaš? - Ne, rekao je Gilles.

Zapalio je cigaretu i povukao dim nabravši kapke. Zatim sam mu opet ugledala oči, i zvjezdolike trepavice oko njih.

- Do toga je moralo doći. Jedan dan si mi morala

napraviti svinjariju.

Njegov nježan glas koji priznaje kataklizmu brzinom svjetlosti. Kada Gilles gubi, Gilles pobjeđuje.

Nasmijala sam se:

- Sve dok ti ne radim dijete iza leđa...

Gilles je naglo ustao ostavivši nas, krevet i mene, u velikom neredu. Ne radi se dijete muškarcu iza leđa, uz to i oženjenom i ocu, zadovoljite se mrvicama, rupama u rasporedu, improviziranim seksom na kraju dana, i svako jutro uzimate pilulu, kao velika, odgovorna djevojka.

Ja ponekad jednostavno želim imati bebu, i da sve ostalo nestane. Bebu u mom trbuhu, i zatim na mojim rukama, poput moje sestre: ona ima jednu, imat će ih još, ona je jedna od onih žena koje žive pomoću te utrobe, a ne one druge, one koju dajemo ljubavnicima.

Ubacivši pismo u sandučić, osjetila sam da se svijet trese. Brze i tanke napukline, mreškanja na mirnoj vodi. Od sutra će neznanac posjedovati moje ime, moju adresu, moj broj telefona, prijedlog sastanka u obližnjem kafiću, nekoliko podataka o meni - visinu,

težinu, boju kose, lako uočljiv odjevni detalj. Moći će potvrditi sastanak ili ne, doći ili ne doći, stati pod mojim prozorima, vidjeti me kako izlazim svako jutro, hodati za mnom prema putničkoj agenciji, ili baš suprotno, prići mi, gledati me kako se smiješim... Jer počela sam se smiješiti prolaznicima, kao da je svaki muškarac pored kojeg prolazim taj neznanac.

Smiješila sam se neodređeno, u dvosmislenom nabiranju usana i kapaka koje se moglo pripisati lijepom vremenu, ulici od flanela i pamuka, ili skrivenoj misli, poznatoj samo meni, zaljubljenoj misli. I zaista, postojao je san. Ništa nisam znala o čovjeku iz oglasa, ali san me zapalio žarom i strahom, kao nadomak obredu. Od tada pa do onog dana, bila sam sljedbenik koji se priprema, koji u mašti savija zatiljak ljubeći Gospodarevu ruku i atribute njegove službe: štipaljke, kliješta, skalpel.

Muškarac kakav mi se ukazao na dan sastanka

-nije ništa potvrdio, do kraja me držao u neizvjesnosti

-muškarac koji je ustao i hodao prema meni, u kafiću kojeg sam navela u pismu, taj mi se muškarac učinio ružan od silne bezličnosti. Nije mi stisnuo ruku, pustio je da po meni klizi neodgonetljiv pogled u kojem sam opazila trunkicu kivnosti, kao da je moja crvena marama - dogovorena boja - bila suvišna, moja šminka

umjetna, moj parfem napadan.

Sjeli smo na terasu. Naručio je kavu, a ja ledeni čaj. Počeo je pričati brišući čelo papirnatom maramicom. U jednom sam trenutku pomislila da vjeruje, kao u pripovijetkama, da je poslan od svog Gospodara, jer nijednom nisam naslutila da me smatra dobro građenom, niti je promatrao moje tijelo imajući u vidu osobnu upotrebu.

Činio se, naprotiv, nezainteresiran za mene, zadovoljavajući se neprestanim pričanjem, kao da ga je to smirivalo. Slušala sam ga, satrvena, proučavajući načine mog odbijanja, pripremajući ih, polirajući. Gledala sam njegova uska ramena, lagano pogrbljena

leđa, vrlo kratku kosu, plavu koja je prelazila u riđu, kožu osutu pjegama, vrlo bijelu na rukama, crvenu na licu zbog sunca toga dana, i njegove oči koje su žmirkale na svjetlu. Razmišljala sam što ću reći Gillesu, »znaš, javila sam se na oglas, iz znatiželje, ali kad sam vidjela tipa, shvatila sam...« i opisala bih mu čovjeka rugajući se, eto, još jedno malo krvoproliće među tisućama drugih na planetu, samo jedan komarac koji se zgnječi. Zatim bih pogladila gustu Gillesovu kosu, željeznosivu kosu, okrznula njegove duge trepavice koje dopiru sve do suznog kanala, i zamolila bih ga da me dira, lagano, između lopatica, na osjetljivo mjesto otkriveno slučajno tijekom naših igri, i zatim i drugdje, posvuda, dugim i mekim prstima koji me prolaze smjelošću i nježnošću lijepog izražavanja. Rekla sam tipu:

- Imam ljubavnika.

Nije me pogledao. Izgledalo je da se zabrinuo.

- To je nezgodno. Ne želim neprilike s vašim

ljubavnikom.

Popio je gutljaj kave, poderao vrećicu u kojoj je bio keks ostavljen na tanjuriću, dao mi ga je, i njegove su tanke usne ispustile pitanje:

- Što vi u stvari tražite? - Ne znam.

Popila sam čaj, zatim sam pojela keks rekavši poput školarke »puno hvala«. Sunce je peklo, terasa je bila krcata. Muškarac je, činilo mi se, ponavljao uvijek isto pitanje nakon kojeg su slijedile surove riječi izgovorene gotovo s medicinskom brigom:

- Što volite? Svaka žena ima svoje maštarije.

Felaciju? Sodomiju? Ima ih koje su za, druge su protiv...

Uhvatio me ogroman umor. Rekla sam:

- Nemam ništa protiv. Nemam ništa protiv ničega.

U tom sam se trenutku sjetila sna, i promrmljala sam lagano obamrla:

- Ako se sa mnom dominira, pristajem na sve.

Dogovorili smo sastanak za sljedeći tjedan. Sutradan i sljedećih dana, radila sam kao obično, jela, spavala, odlazila u kupovinu, brinula o svojim poslovima, vidjela Gillesa kada bi se pružila prilika. Ali cijelo to vrijeme sam čekala. Čekala sam spavajući, jedući, razgovarajući s kupcima u agenciji, ljubeći Gillesove usne, nježno. Bila sam hladna i mirna, žrtva tog stanja koje mi je toliko poznato, potpunog smrzavanja emocija. To je kronična bolest, nasljeđena iz djetinjstva, upisana u gene bogataških obitelji, gospodarica svojih dobara i svojih osjećaja. Ništa me u životu ne potiče da se izliječim od te slabosti, osim snova koji rade za moj spas istančanim spajanjem plamtećih slika. Vezujem se ili se odvezujem po njihovom nalogu.

Riđokosi je muškarac predložio da idemo vlakom. Hotel se nalazio u gradu, tamo gdje nikada ne nalazite mjesto za parkiranje. Stigla sam na kolodvor pet minuta prije polaska. Čekao me ispod sata, zabrinutog izgleda.

Tikanje je bilo novo. I zabrinutost. A ja sam se pitala zašto nije imao ni torbe ni kovčežića. Gdje je skrivao bičeve i lance? U nedostatku ljubavi prema Gospodaru s kojom sam se oprostila od prvog trenutka našeg sastanka, željela sam obred, simbolične predmete: povez za oči, vezice za ruke, bičeve različitih veličina, dildoe, remene, kožne ogrlice... Ta odsutnost pomagala me ljutila. Međutim, ničim to nisam pokazala, nisam postavila nijedno pitanje. Uzeli smo karte, uputili se prema peronu, i nastavila sam mu govoriti »vi«.

Prigradski je to kolodvor, miran, samo dvije pruge. Toga dana se na zidovima nalaze crvene ruže, i jedna crna mačka ulijeće u pothodnik gdje se mogu čitati bezazleni grafiti, grafiti seoskog predgrađa, naivni i surovi. Toga dana tu su također dvije crnkinje u žarkim haljinama koje se dozivaju s jednog perona na drugi. Prepričavaju priču koju ne razumijemo, i smiju se lakim smijehom, razuzdanim, afričkim smijehom. Riđokosi muškarac ima kožnu jaknu iz koje vadi poštu koju otpečaćuje čekajući vlak. Porno časopis, reklama za sajam erotizma, i jedno pismo. Proleti ga pogledom, i pruži mi ga.

- Čitaj.

- Pismo nije meni upućeno. - Čitaj.

Brzo čitam, u magli. Žena, poput mene, javlja se na njegov oglas. Gledala je sado-mazo snimke, sviđa joj

se, ali se boji: da li on to radi, bičevanje do krvi, vješanje o grudi, infibulaciju malih usana? Da li će biti

žigosana užarenim željezom, sodomizirana velikim i dugim predmetima, da li će je obljubiti više muškaraca? Podižem pogled. On me promatra.

- Ne odgovaram ženama koje se boje, kaže. - Ja se ne bojim.

- To sam rekla slijedeći mačku pogledom Mačka

hoda uz zid s crvenim ružama. U tišini se dvije crnkinje smiju. Sve bi moglo ostati takvo, zauvijek.

Izlazimo iz vlaka, vruće je kao u pećnici. Rano je, soba je rezervirana za petnaest sati, ostaje još pola sata. Hodamo, ulazimo u kafić. U trenutku u kojem riđokosi muškarac gura vrata, nešto mu ispada. Plastična kvačica za robu žarke roza boje, odbija se o pločice uz lagani štropot. Muškarac se saginje, uzima kvačicu, gura je u džep. Odakle taj predmet, i zašto je važno pokupiti ga što prije? Zahvaljujući toj tajnovitosti u mojoj glavi dolazi do onog laganog raskoraka koji vas odašilje drugdje, i sva lica počinju nalikovati na portrete, stolovi i stolice na filmske kulise, i sve odjednom poprima oblik fikcije, život se preobrazi laganim udarcem roze kvačice za robu o pločice.

Naručujemo dvije kave. Mislim, Bog zna zašto, da čaša vina ne bi bila primjerena u ovom trenutku, i sav se moj nemir usredotočuje na taj sitni detalj. Ipak treba mi piće. Izgovaram to, sramežljivo, s osjećajem da psujem:

- Mislim da mi treba malo vina.

Muškarac ustaje, kreće prema šanku, mijenja moju narudžbu ne trepnuvši, vraća se prema meni, opet

sjeda. Ostajemo tihi dok kava i vino ne stignu. Konobarica je srednjih godina, krupna i preplanula, kosa joj je vezana u labavu punđu. Nosi bijelu pregaču iznad crne haljine, i taj je detalj, koji bi bio staromodan na bilo kojem drugom mjestu u gradu, ovdje pristojan, u ovoj četvrti ureda i ministarstava. Nedostaju joj samo bijele rukavice da nalikuje na nekadašnje kućne pomoćnice.

Riđokosi muškarac i ja započinjemo razgovor. Čini mi se da od prvog sastanka govorimo iste riječi. Ponavljam da je potrebno da se sa mnom dominira, da na sve pristajem ako me se dominira. Zatim mi pokazuje časopis koji je primio to jutro, i reklo bi se da se ispričava: to ne vrijedi bog zna što, to je komercijalno, zašto mu ga šalju, nije ga naručio. Listam. Fotografije golih žena izdepiliranog stidnog trokuta, sjedaju na boce ili masturbiraju prstima s ogromnim noktima. Ližu muška spolovila. Imaju igle na grudima, pseće ogrlice oko vrata, i bič u ruci. Neke su upregnute u kožu, stegnute u pripijen kombinezon koji im se penje do lica pretvarajući se u masku, i ostavlja samo prorez za oči i otvor za usta. U toj smiješnoj opravi stoje uspravno, kao osvajačice, ili leže, raširenih nogu, na ginekološkim stolicama prekrivenim kožom, sa stremenima za noge i remenima koji drže udove. Fotografije su nemaštovite, nesnosno otrcane. Kažem to, i dodajem da je to šteta, da bi jedan umjetnik kao Mapplethorpe na takvu temu napravio nešto predivno, i ponavljam »predivno« pomišljajući na Mapplethorpeove fotografije cvijeća, jer mrzim sve ostalo, sve što

Mapplethorpeova naga tijela mogu značiti za seksualne vježbače. Ali tulipani su, orhideje, ganutljivi do savršenstva, sprijeda ili iz profila, rastvoreni ili zatvoreni, predivni su, nema druge riječi. Muškarac klimne glavom s nekom vrstom nelagode. Možda ne poznaje Mapplethorpea.

Okrećem nekoliko stranica, i evo rubrike malih oglasa.

- Naravno, ima ih za sve ukuse, kaže smeteno kao

da je on osobno odgovoran za hirove oglašivača.

Odgonetam polako zbog kratica i stručnih termina, i pokušavam dobiti pojašnjenja o nekim praksama kao što su fetišizam, unajmljivanje sobarice na otmjenim zabavama, ili rastezanje malih usana do osam centimetara, prikačenima gumicama za bedra ispod minice.

- Glupo, kažem, i silim se na prostodušni smijeh

poput dobre paziteljice na igralištu s djecom.

On mrmlja da da, da je glupo, zbog toga tu nikad ne objavljuje oglase. Objavljuje ih u subotnjim novinama, i njegovi su oglasi diskretni, samo ono osnovno kako bi žena koja se za to zanima shvatila. Podižem oči, gledam u njegove blijede obrve, i izgovaram napamet, u iznenadnoj gorljivosti:

- »Autoritarni muškarac traži mladu ženu

podatljive naravi za prisno...«

Prekida me, bez zlih namjera, strpljivo mi objašnjava da bi prije dvije ili tri godine čak i takav bezazleni oglas bio cenzuriran i vraćen pošiljaocu. Danas se takve stvari napišu iz opreza. »Podatljiv«

zvuči bolje od »podčinjen«, na primjer, i uz to je »podatljiv« - oklijeva - »profinjenije«. Rekavši to,

pogleda me mračnim pogledom, gotovo osvetoljubivo. Pogledi nam se sretnu. Nastavljam makinalno listati časopis.

- Vrlo sam podatljiva, kažem oborivši oči. Mogu

rukama dotaknuti nožne prste.

- U ovoj se sredini, odgovori, rade manje pametne

stvari.

Nastaje nejasna tišina, za njega možda jasno ispunjena manje pametnim slikama. A ja razmišljam o toj rečenici, naslađujem se njenom ironijom. Taj me muškarac počinje zanimati budući da pribada poput pribadače, bez zloće, ono što nas razdvaja. Zajedno se izlažemo riziku velikog ismijavanja: toliko smo daleko jedan od drugog da se vidimo kao groteskne karikature. Dobra lutka i smiješan zločesti čovjek, svatko žmirka na svom nebu svjetlosnim godinama udaljen od onog drugog, ja sa snovima o pticama, on i njegova čudna pitanja. Na primjer, da li bih voljela da sa mnom dominira više muškaraca? Dovoljno je da kažem, pristalica neće nedostajati, glavna poteškoća je u tome da se nađe dan i sat koji bi svima odgovarali.

- Moraš shvatiti da život nije kao u knjigama gdje

se ljudi sreću po narudžbi u super uređenim dvorcima. U životu postoji posao od devet do pet, obitelj od pet do devet, i sve to u zgradama koje salijeću samo domaćice i bučna derišta, a u hotelsku sobu se ne možeš popeti s deset ljudi. U redu, ako želiš, mogu pokušati... Nećeš?

Smije se, ugašenim smijehom, koji me boli. Smiješim se. Tišina, dosta duga, nastanjena zvukom žlice koju povlači unutar svoje šalice.

- U svakom slučaju, što se higijene tiče, tu sam

manijak. Ne penetriram bez prezervativa.

- Naravno, kažem pomišljajući na muškarce s

kojima sam bila: nijedan nije podnosio taj predmet.

- U ovoj se četvrti, dodaje, u određene sate

kanalizacija začepi uslijed priljeva prezervativa. To lijepo dokazuje da svi to rade, odvjetnici, liječnici, činovnici, naročito europski činovnici, svi, svaki dan, u svako vrijeme, ali naročito poslijepodne, u privatnim kućama, malim hotelima, ovdje se samo to radi, ulice

su toga pune, ali nećeš ništa vidjeti, pročelja su

bezimena.

Slušam opčinjena. Grad je gigantski bordel.

-Predivno, kažem.

Ponavljam »predivno«. Tu riječ nosim od kuće, riječ je to velike tolerancije i velike dobrote: predivna obitelj, predivan prijem, predivan dobrotvorni rad, i školska je pohvalnica predivna, zlato moje, predivna.

Smiješi se ne gledajući me, izgleda odsutan. Vino mi udara u glavu, skoro je tri sata. Pitam ga o njegovoj obitelji, to treba pitati kako bi se ljudi osjećali ugodno kada razgovor utihne, naučili su me da to pitam kada sam posjećivala staru Margot u domu umirovljenika. Margot, posljednja preživjela iz generacija kućnih pomoćnica u crnoj haljini i bijeloj pregači, Margot rumena i izborana u svojoj odmakloj dobi, poput onih starih vrsta jabuka koje se više ne uzgajaju. Tada sam

imala petnaest godina blagostanja i odgoja, suknju naboranu iznad savršenih listova, mio osmijeh, u stvari potpuno iskren, koji je skrivao predivnu tugu, onu koja se dogodi bogataškoj djeci kada otkriju da ne postoji prijelaz između njihovog svijeta i svijeta najsiromašnijih, i da će čitav svemir ostati tako prepolovljen za vječna vremena. Na to suosjećanje dobrog djeteta Margot je voljko odgovarala, kao da razgovaramo s jedne obale na drugu promatrajući veličanstvenost rijeke, granicu neprijelaznu.

Riđokosi muškarac, on mi odgovara nevoljko, i odmah me pogađa ona nekadašnja slatka tuga. Njegova je priča zastrašujuća: ostavljen od roditelja od rođenja. Nepriznavanje očinstva, to postoji, čak je zapisano u općinskim registrima, svatko to može pročitati, treba samo zatražiti, kaže ustrajnim glasom kao da me želi nepovratno uvjeriti. Čini se da ga je činjenica da je to napisano tintom na nekoj stranici pogodila više od svega. Nastavak je sam po sebi razumljiv. Odgojen po ustanovama. U adolescentskoj dobije pobjegao od svukuda. Počeo raditi kao potrčkalo u gradu, zatim kao konobar u pivnici. Pa ovo ili ono, sve nekakvo posličarenje. Dvadeset godina posličarenja, kaže, na način kako bi se reklo: dvadeset godina ljubavi, dvadeset godina karijere. Sve u svemu, pravi jadan tip, ali dobar tip, krema siromašnih budući da se nije pridružio onima koji siluju ili ubijaju zbog nesretnog djetinjstva, i koji završe u novinama, na naslovnoj mojih omiljenih rubrika.

Rekao je još da ima vremena, preko dana, da se možemo vidjeti, ubuduće, u vrijeme koje mi najbolje odgovara.

»Ostavljen od rođenja«. Netko je to napisao, crno na bijelo. Ljudskom rukom. U registar posvećen izvještajima o smrti kao i o životu, i u širem smislu, o rođenjima moje vlastite obitelji - »sin toga i toga«,

»kćer toga i toga« - granajući poznato stablo, čvrsto,

obojano grbovima.

»Ubuduće«, još je rekao, i također »u vrijeme koje ti najbolje odgovara«. Muškarac koji ne izgleda zaposlen, koji me ne smjesta u uske rupe svog rasporeda, muškarac ostavljen od vremena. Oko nas, poslovni ljudi, nekoliko radnika širokih pleća, solidnog zanimanja, i zatim mi, ja i moja čaša s vinom, on nepodnošljivo na mom raspolaganju, koji pije svoju treću kavu puštajući da kasnimo.

- Evo, kažem, prošlo je tri sata, idemo li ili ne?

- Zašto? Više ne želiš? Kaže to ravnodušno. Hoćeš

da ostanemo ovdje i razgovaramo?

Osjećam da da, mogli bismo to napraviti. Ali više se ništa ne kaže i utjecaj se vina raspršava. Trebamo se smjesta razići ili neka tijela razgovaraju.

- Ako ostanemo, kažem, treba mi još vina. Ako

idemo, pođimo brzo.

Plaća račun. Ostavlja poveću napojnicu. Ja nikad ništa ne ostavljam. Zadovoljavam se uzimajući ostatak. Kavu plaćamo dovoljno skupo mada je možemo piti i doma.

- Mislila sam da se više ne ostavljaju napojnice... - Bio sam konobar, jednostavno kaže. Znam što

napojnica znači.

Nešto se novo, neprilično rađa u meni. Kao oduševljenje njime i njegovima, onima koje štiti izgovarajući »zadržite ostatak«. Posramljenost također što sam tako dugo vjerovala da je osmijeh dovoljan.

Izlazimo. Krećemo nekom ulicom među drugim ulicama. Proučavam pročelja koja sunce proždire.

- Ne trudi se. Ne vidi se ništa izvana.

Kuća ima pročelje iz XIX-og stoljeća, visoko i sivo.

Vrata su masivna. Ulazimo ne zvoneći. Evo, unutra smo, i uskoro će to završiti, to što će biti na sliku i priliku riđokosog muškarca: malo tužno, čudno, na margini svačijeg života. Iznenada mislim na Margot. Kada sam ulazila k njoj, također sam sebi govorila: uskoro će to završiti. Sat vremena u jednom drugom svijetu, i zatim povratak doma i odmah olakšanje. Sjećam se velikog kreveta s nogama, jednog jedinog, koji je zauzimao čitav zid i jedan kut prozora. Sjećam se jedne stolice, možda su bile dvije, ali kada sam dolazila, Margot bi uvijek sjedala na krevet, a ja na stolicu, dakle bila je jedna, to je sve. Negdje umivaonik, ne znam više gdje, ormar, ni njega se ne sjećam. Pitam se da li se s petnaest godina vide takve stvari. Pitam se što se vidi s petnaest godina. Vidi se tijelo ljudi, vrlo debele noge, kao nabrekle vodom, Margotine, čuje se njezino disanje nalik hropcu, pamti se riječ koja se često ponavljala: »emfizem«. Vidi se

žuta Margotina put, njen osmijeh djelomično bez zubi koji joj je davao izgled vještice, udiše se bljutav zrak, čuje se očajno tika-taka velike crvene budilice, ali

svejedno se dolazi, hrabro, svaki tjedan, jer na Margot počiva zdanje dobrih djela, ljubav i smisao života. Dolazi se da se čuje kako Margot priča o svom djetinjstvu, o svom poslu kućne pomoćnice u vašoj obitelji, i kako je u dane štrajka vlakova išla pješke na posao, dva sata hoda do tamo, dva sata hoda natrag, prateći prugu, jer ceste nije dobro poznavala, a posao je tada bio svetinja, nije se smjelo razočarati gospodare. Tada je imala dobre noge, ali sada teške noge, i emfizem. Dolazi se jer je Margot jednog dana pitala hoćete li se udati i imati djecu, i kada ste odgovorili da hoćete, sigurno, rekla je polutiho da nije bilo posla, i još gospodareve djece, i naročito »tebe, zlato moje, koju sam izvukla iz zamršenih plahti ni sama ne znam kako, inače bi bila umrla, ili se ugušila«, da svega toga nije bilo, ukratko tog nekog obiteljskog života, bila bi se udala. Da, prilika nije nedostajalo, ali najprije se trebalo brinuti za bližnje, za najbližnje

-one koji vas zapošljavaju i koje zavolite, s vremenom

-jer kako god okrenuli muškarci se uvijek snađu, čak i sa srcem u krhotinama. Dolazi se jer Margot šapuće takve stvari gledajući kroz polovinu prozora kojeg nije sakrio krevet. Dolazi se jer postoji jedno srce u krhotinama, trbuh suh poput mahune iznad predebelih nogu, i jer je očaravajuće da se Margot može smijati, usprkos svemu, i voljeti vas do te mjere da vam jednog dana pokloni svoju narukvicu od lažnih bisera i lažnog kamenja, optočenu lažnim zlatom. Za

nju se ide u kupovinu, pamučna vata, aspirin, žarulja za lampu, nosi se cvijeće iz maminog vrta, cvijeće koje je vrtlar uzgojio, cvijeće koje ništa ne košta. Nosi se kolač kojeg sam sama napravila, nadarena sam za kolače i samo za to, jer za ostalo je kuharica, što objašnjava da ne znam napraviti kavu ni ispeći jaje na oko, ali kolače znam, pozivaju se prijateljice kako bi se subotom poslijepodne pravili kolači, a u nedjelju, poslije mise, ide se Margot u posjet i jede se kolač uz šalicu kave. I zatim, kad sam se upisala na sveučilište, dovoljno daleko da se ne mogu vraćati svaki tjedan, kaže se Margot doviđenja za godinu dana, i Margot, nakon dva mjeseca, umire, i kasnije se poštom primi paket njenog posljednjeg blaga, crvena budilica, kipić Gospe iz Lourdesa, krunica od šimširovine, s porukom bilježnika u kojoj kaže da je ona izrazila želju, napismeno, da vama pripadnu ovi predmeti. Sve je ovo zastrašujuće tužno i dokazuje korisnost ljubavi, jer baš je ona, tijekom posjeta, produžila život staroj služavki. I možda bi se trebalo isto tako predati riđokosom muškarcu, ali ovdje postoji ismijavanje, veliko ismijavanje zbog nogu u zraku u hotelu za ljubavne sastanke, veliko gađenje koje će uslijediti, jer ovdje nema ljubavi, i svakako nema smrti.

Malo predvorje. Stubište. Lijevo od stubišta pazikućina sobica čija su staklena vrata zatvorena. Cedulja je obješena o kvaku. »U dućanu sam. Označite sobu koju ćete uzeti i sat u koji ste došli.« Slijede brojevi soba, od jedan do deset, s malim krugovima koje treba ispuniti. Svi su ispunjeni, osim sedam.

- Idem pogledati sobu, reče riđokosi muškarac.

Brzo se penje stubištem. Ostajem sama, leđima naslonjena na ulazna vrata. I zatim se vrata otvaraju, guraju me uz zid. Gazdarica hotela je tu i odmjerava me. Bila je lijepa, možda je to još uvijek. Ne uspijevam suditi o toj vrsti ljepote, umornoj i pomalo nehajnoj. Riđokosi muškarac silazi.

- Otišao sam pogledati sobu sedam. Mislim da je ta

jedina slobodna.

Žena pogleda papir s ispunjenim krugovima.

- Sedmica, da, možete je uzeti. Zahvaljujem

smiješeći se, bez sramežljivosti: potrebno je da ona vidi da dolazim ovdje kao što se ide bilo gdje, u kafić, na predstavu, ovo je mjesto poput bilo kojeg drugog, građanska kuća, a ja sam umorna putnica, gošća kojoj pokazuju sobu za podnevni počinak.

- Dva sata, to je za dva sata, reče žena, ili ćete

nadoplatiti.

Penjemo se, soba je na prvom katu. Tu su i druga vrata, zatvorena. Tišina vlada kao da su sve te sobe prazne ili kao da se tu tijela susreću kako bi odspavala ili slušala u tišini što se drugdje događa, što će se dogoditi u sobi sedam u koju me riđokosi muškarac odmičući se na stranu pušta ući.

Velika soba, veliki krevet prekriven grimiznim prekrivačem, visoki prozori, neprozirne i zatvorene zavjese koje ne puštaju ni mrvicu sunca koje se prosulo po gradu, i u jednom kutu, zastori koji skrivaju umivaonik i bide. Gledam oko sebe njišući ruke:

- Soba je u redu. - Misliš?

Čini mi se da će opet početi govoriti, u nedogled. Zato vrlo brzo odgovaram:

- Da, uopće nije loša.

I šetam se uokolo pretvarajući se da me zanimaju rezbarije koje predstavljuju lijepe, gole žene u klonulim pozama. U biti, misli mi tumaraju: govorit će bez kraja, trebat ću ga opustiti, samljet će me neuvjerljivo, bit će ružno, ružno do boli.

- Što ćemo? - Skini se.

Ne mičem se. Čekam da govori, da počne odmotavati krunicu neodređenih riječi, prepričanih riječi, izjalovljenih opravdanja, da nastavi sa svojom umornom litanijom.

Ništa ne kaže.

Okrećem mu leđa, počinjem, skidam haljinu. Sada mora vidjeti da sam obukla svoje najljepše rublje, čipkasti komplet granatne boje, tanak i sjajan poput svile, s podstavom koja nadima grudi, neće odoljeti, sam će me skinuti, kao što to radi Gilles, polako ili grozničavo, ovisi o danima, njegove će me ruke milovati pod tkaninom, doći po mene, već ispod ruku, oko grudi, puštajući da naramenice s rupicama skliznu.

Ništa. On šuti. Ne kaže da je lijepo to što sam obukla. Ne kaže ništa ni kada sam konačno gola, i njegov pogled na mojim leđima nije pun želje, ništa ne vibrira na mojim leđima, ništa, pogled je to konjskog

trgovca ili liječnika, pogled koji ocjenjuje, mjeri, procjenjuje, hladno, površinu, madež, liniju slabina.

- Klekni!

Spuštam se na koljena ispred kreveta. Klečala sam ispred svog dječjeg kreveta kako bi molila. Margot je klečala na svojim nabreklim koljenima. Ona me naučila molitve. Hvala. Oprosti.

Čovjek me hvata za šiju, prisiljava me da gornji dio tijela spustim na krevet. Zatim me pušta. Sada se njegove ruke stavljaju na moje guzove, mijese ih kao što sam ja mijesila tijesto za kolače, one voćne kekse koje je Margot toliko voljela, i na taj način riđokosi muškarac uzima mjeru mojeg tijela, brzo, punih ruku, zatim me njegovi prsti živo penetriraju i pomišljam na kuhara koji gura suhe grožđice ili trešnje duboko u tijesto, ili figuricu u kolač za Tri Kralja, točno u sredinu.

Uspravljam se na krevetu, liježem na trbuh.

- Raširi noge.

Naredbe se redaju, kratke.

- Još.

Hvata me za bedra, sam me raščepljuje, pušta me kad me namjesti.

Čujem šuškanje papira kojeg bjesomučno gužva, i taj me grčeviti šum, u tišini sobe, usred mog čekanja, sablažnjuje. Muškarčeve ruke klize podamnom, u susret mojim grudima. Mijese ih, ostavljaju ih. Vraćaju se, na njih stavljaju kvačice. Živa bol me prolazi od bradavica do pazuha. Grizem šaku kako ne bih vikala,

podižem se na laktove susprežući disanje. Muškarac me priljepljuje o krevet gnječeći mi prsa o kvačice, dvije roze plastične kvačice za robu identične onoj koja je pala na pločice u kafiću nekoliko trenutaka prije toga. San o metalnim kukama o kojima visi lanac, utezi, sve vrste teškog nakita, taj se san urušava: žena sam s kvačicama za robu.

Nanovo brujanje papira kojeg gužva. To me šuškanje koje pokušavam identificirati izluđuje. Mora tu negdje biti papirnata vrećica koju je skrivao u svom sakou i iz koje se sada sprema nešto izvući.

Vezuje mi maramu oko očiju, živim, spretnim pokretima. Zatim se čuje zujanje, i iznenada je ta stvar u meni, čini mi se dovoljno bezazlene veličine, ali muškarac je gura duboko, onda je izvlači, šuškanje papira, nešto drugo u meni, ovoga puta veće, oživljeno življim pokretom, i čak zuji. Dišem snažno, noge mi se batrgaju, hvataju za plahte, traže uporište. Napušta me ta stvar, škripanje papira, zatim je muškarac na meni, rukama drži moje ručne zglobove, svija ih trima zavojima konopa, brzim pokretima, preciznim. Na ulazu vagine, ovoga puta inertan predmet, i nečujan, kojeg gura nimalo me ne štedeći, koji me rasteže, nadima se u meni, mekan a ipak krut, duboko, još dublje, puknut ću, uspravljam gornji dio tijela, obezumljena, ali muškarac nastavlja, kao pomahnitao me probija bez prestanka, utroba mi je zvono o koje udara čudovišno klatno, vaginu sada osjećam uz abdominalnu stijenku, kao da će mi ta stvar, taj upravljivi aerostat probiti kožu u razini pupka, nisam vjerovala da je to moguće, ići tako duboko, tako

visoko, u nepoznatom smjeru, stvar napreduje ustrajnošću automatskog oružja, sada vičem, bez srama, vičem da se bojim, bojim se, bojim, utrobu mi je zahvatila vatra, sluzokoža mi gori, u meni se u letu ujedinjuju klatno i zvono, u zvonjenju na uzbunu, uskoro će biti prekasno, čitava će država izgorjeti, moja zemlja opustošiti. Tada, u refleksu surovog preživljavanja, razmjerno s boli, iscrpljenosti, mišići mi se počinju buniti, koljena mi se uspravljaju, leđa mi se uvijaju, umačem poput jegulje, stvar ispada iz mene, klizi mi po bedru tresući se beskorisnim grčevima.

Tišina nastaje desetinku stotinke. Vječnost u ritmu probadanja u grudima i vatre u utrobi. Šuškanje papira se nastavlja, glava mi odzvanja uslijed bučenja koje kao da izlazi iz zidova, plafona, pretvarajući sobu u ogromnu zvučnu kutiju. Marama se u borbi pomakla, nazirem komad zida prekrivenog uzorkom u pozlaćenom filigranu, zatim muškarca koji skače, gol, po krevetu. Vidim mu uska i znojava prsa, ne znam u kojem se trenutku i u kojem uzbuđenju skinuo, ali zadržao je čarape, sive vunene čarape kakve su služavke nekada plele, i to mi je odvratno, zamišljam kako mora imati bradavice, ili iskrivljena stopala. Munjevito pomišljam na svoju bradavicu, bjelkastu točkicu, zaraslu sada, koju dugujem odlascima na bazen. Stavila sam nagrizajuće sredstvo koje su mi dali u ljekarni, dan za danom sam palila taj nedostatak, promatrala kako koža bijeli, otvrdnjuje, postaje bolna. U jednom sam trenutku mislila da više neću moći hodati, da je infekcija pustila korijenje po

cijelom stopalu. Strugati, brusiti pomoću turpijice, opet staviti kiselinu, tjednima tako. I voditi s Gillesom ljubav stopalima zalijepljenima za krevet kako ne bi ništa primjetio. Smiješno. Smiješno što je ljubav okaljana takvim refleksima, što uvijek negdje ima neka bradavica, uvijek, u najdivnijem krajoliku, mastan papir koji se vuče, uvijek, ispred Mona Lise, japanski turisti. Samo djevičanska ljubav nije smiješna, ljubav služavki, Margot, gdje li si, vidiš li kamo ide svijet i kamo idu moje misli: mislim o svojoj bradavici gledajući sive čarape muškarca koji me muči.

Zatvaram oči, zadržat ću ih zatvorenima. Bol se u grudima ublažava, kvačice su još na njima ali ih sada ništa ne gnječi, i evo razvezuje mi ručne zglobove i širi mi ruke, jako, na krevetu. Remen se obara na moj trbuh, na bedra. Koža mi se zapaljuje u prstenovima do granice sa stidnim trokutom, i u tome osjećam da je muškarac vrlo jak, vrlo spretan, kad je tako opkolio krhku zonu, omeđio je na neki način, ostavljajući je netaknutom ali udarajući točno o rub: moje je spolovilo zvrk kojeg on sve brže okreće udarcima biča. Muškarac me udara metodičnim divljaštvom, ne izgovarajući ni riječ, a ja ne vičem, poskačem, u velikim poskocima živog mesa, a misao u tome ne učestvuje, strah se u to ne miješa, ni ljutnja. Nijedan osjećaj me ne nastanjuje, puštam da se tijelo samo snalazi, uvija se, savija se. Ruke, glava, koljena dolaze o moja prsa, kao da želim ući u sebe, postati fetus sebe

same, ali ništa ne želim, to tijelo želi, tijelo još samo nudi leđa, kao puž svoju kućicu. Ne uzbuđujući se

zbog promjene mog položaja, muškarac me nevidljivim remenom udara po leđima. On sam je nevidljiv, to je postao samim mojim mišljenjem: slika bez oblika koju sam sačuvala o njemu, prije nego što me je gurnuo na krevet, u ničemu se ne slaže s opažanjem kojeg imam o onome koji me savija pod pljuštanjem biča. Ništa mi ne omogućava vjerovati da se radi o istom tipu; raskorak je preveliki, nepojmljiv za normalno ustrojen razum. Ovaj bi me muškarac ovdje mogao ubiti.

Viče: »Otvori se!« Ali ne uspijevam, cijelo se moje tijelo tome odupire. Muškarac tada prestaje udarati, razmotava me polako, širi mi noge i ruke s toliko autoriteta da ostajem tako, raspeta na križu. Pomišljam da će me ubiti, i čekam da stavi ruku na moje grlo. Ali druga stvar dolazi, okrznjuje mi usne.

- Puši mi! Puši! viče, i pušim, prazne glave, njegovo

spolovilo prekriveno lateksom dok njegova ruka položena na moju glavu diktira kretanje naprijed

-natrag koje njiše moju glavu prema njemu, glavu lutke usađenu na pokretljiv vrat. Njegovo zaštićeno spolovilo još je jedan predmet više, dira me samo pomoću predmeta. Želim dotaknuti njegovu golu kožu, pokušavam, hvatam mu zglob, stiskam ga, jako, kao da ću ga slomiti. A on će, pogrešno razumjevši:

- Voliš to, jel da? Reklo bi se da si to radila cijeli

život!

Ispuštam spolovilo, dolazi mi muka, vičem:

Ta riječ, bacam je pred sebe, štit, koplje, ratni povik. Moj ljubavnik, moje blago, moja rana koja je pustila korijenje, zbog koje šepam, koja mi grize petu, tvrdokorna bradavica koju gazim dok vodim ljubav, koju zločesto palim, dan za danom, stvarajući štetu, krvoproliće. Trebat će vremena da ti se koža obnovi, anđele. Nositi vatru u rani. Paliti zlo ljubavi u korijenju.

- Reći ću mu, hladno odgovori muškarac, reći ću

mu da si najljepša drolja koju sam ikad izjebao, najkurvaskija kurva.

Iznenada zaviče:

- Traži oprost, droljo!

Sada. Sada će me ubiti. Nisam prava drolja. Nikada ni neću uspjeti biti usprkos svim svojim naporima. Predaleko je to od mene, nedohvatljivo isto kao što je Margotina čista duša. To zaslužuje smrt. Vičem oprost, oprost što nisam drolja, što nikada nisam bila sposobna ići do kraja, do kraja ničega, što sam jednako daleko od gnusnosti kao i od ljepote. Tražim oprost, vičem da je smiješno, da sam ja smiješna, i previjam se, pokošena rafalom suza kao automatskim oružjem, raspadnuta lutka, uskoro na naslovnoj novina, nova žrtva riđokosog muškarca, riđokosi muškarac je opet ubio...

Ne ubija me. Ostaje neko vrijeme tih, ne mičući se, kao izbačen iz sedla. Koristim to da skupim noge, povučem koljena prema sebi. Ne želim više ništa na grudima, više ništa u vagini, štitim se poput životinje, potpuno sam iscrpljena. Muškarac kaže:

- Smiri se.

Polako olabavljam šake i noge mi postaju mlohave. Ostaje mu da me razmota, ispruži, skine mi kvačice, to i radi. U istom trenutku, počevši od tog oslobođenog dijela, i ostatak se tijela opušta i beskrajno uživa u odsutnosti boli. Muškarac onda klekne i počinje mi masirati grudi, zatim trbuh, živim i blagim pokretima. Nema ljubavi u tom činu, nema čak ni sažaljenja, jednostavno, kao što se popravlja oruđe koje je služilo, vraća me u prvotno stanje. Radi to neko vrijeme, zatim legne pored mene. Dišem nečujno, obamrlost me hvata, začujem, iz vrlo daleka, posljednju naredbu:

- Nemoj zaspati!

Glas mu je osoran. Možda će me ubiti ako zaspem. Možda koristi svoj autoritet da ne dođe do toga: do njegovih ruku na mom vratu koje će potegnuti maramu da se vrlo jako stisne. Ližem mu slabine, poput zvijeri. Koža mu je glatka i nevjerojatno meka, okupana znojem. Jezik mi se miče, čini posao prestravljene životinje, kako bi ganula, kako bi preživjela. Muškarac ne prigovara. Dakle nastavljam, zatvorenih očiju, ližem više, bradavice, zatim niže, prepone, pubis. Otvaram oči, i vidim njegove svijetle dlake, dolje, uz spolovilo, jedem njegove svijetle dlake, puna su mi ih usta, i ližem njegovo spolovilo. On skida prezervativ i prepušta se, kao mačić svojoj majci. Ližem ga kao što mačka liže svoje mlado, pomno. Sada je slab, mogao je biti rođen iz mene, možda se i rađa iz mene baš u ovom trenutku. Ne zna to, još ne, i izgovori bezizražajnim glasom:

Jednim potezom, bez oklijevanja, poput naredbe, kao što je dao sve svoje naredbe, kaže to. A ja odgovorim ustima uz njegovo spolovilo:

- Nema veze. Mogu ovo raditi satima. Mislim, i

provodim to u djelo. Cijelo moje biće se tome posvećuje: njegov orgazam, neizvjestan. A to sažaljenje, ili što god da je, nije moje. Gilles me tome naučio, on mi je tako govorio, brižan prema mom užitku, zaboravljajući sebe pred njim, spreman dati se do kraja kako bi ja svršila. U ovom trenutku riđokosom muškarcu prenosim vještinu koja nije moja. Ali možda je uvijek tako: sluga smo, služavka, svom ljubavniku, svojoj ljubavnici, i ne treba ništa očekivati zauzvrat, osim izvjesnosti da će se talenat nastaviti drugdje, prema nekom drugom, drugom djetetu, muževnom ili nemoćnom.

Riđokosi muškarac ne govori da mu se to sviđa. Možda ništa ne osjeća. Dotiče rukom moju kosu. Na taj dodir poput daška vjetra osjećam da više ne naređuje, da se njegovo tijelo odvaja od njegove volje i predaje se u tom podrhtavanju prstiju, u toj kretnji bez smjera, izgubljenoj u nježnosti bez imena. Treba dugo da svrši, vrlo dugo, i kada osjeti da se tome približava

- njegovo se spolovilo, u mojim ustima, počinje tresti

autonomnim životom koji me, čudno, uzbudi

-muškarac se otme od mene, ostavi me praznu, uspravi se. Otvaram oči, ispred je na koljenima, odsutnog lica, krutog, i niže, mehanički rukom drka spolovilo, sa zloćom bez cilja.

I to radi. Kao što se piša, ravno, na travu, kao što se gleda kako se trava grči i žuti, ranjena kiselom vodom, tako svršava po meni, i osjećam kako dolaze tople kapi, klize mojim licem, lijepe mi kapke svojom ljepljivom mješavinom.

- Ne vidim ništa!

Uzima rub plahte i briše mi oči.

- Reci hvala!

Kažem hvala, ponavljam to, iscrpljenim glasom, poput voljene riječi. Ta mi je riječ olakšanje, zamjena za krik, mučninu, i želju da se ubije.

Hvala. Kažem to danas. Ili prije, sve to govori za mene. Jer sam došla. Nisam se sakrila. Toliko ljudi ne dođe. Došla sam, i čitav mi svemir odašilje svoju zahvalnost. Podne je, vraćam se iz putničke agencije, pješke, uz šetalište. Prije četiri dana su se okotili mačići, pet dana krvarim, i čini mi se da me, po prvi put u životu, svjetlost, sjena, svježina drveća i blagost zraka konačno dotiču usred mesa. Do ovog trenutka, sve se zaustavljalo pred mojim pogledom. Sada je cijelo moje tijelo otvoreno, prožeto mirnim valovima. Smiješim se prolaznicima, mislim, ili lebdim hodajući, jer me više njih pogledalo s dobrotom ili sretnom zapanjenošću. Toliko nježnosti, zajedno s istančanošću mojih osjeta, daju mi želju umrijeti. Sve je u svemu, drveća u meni i ja u vedroj fizionomiji prolaznika, a u njoj, zagonetnijoj, golubovi, psi ili djeca; profinjena koreografija uređuje najsitnije detalje, svaki, barem jednom, na svom je mjestu i

pleše svoje korake umjesto da divljački zadire u susjedove. Čak i automobili klize po zračnoj podlozi, kočenja i zvuci trube izgledaju odaslani u zvučni prostor kao kiša karamela na nečiji rođendan. Neobičan val podiže sve stvari, i hodam napuhana njime, tijela označenog udarcima, nabrekla kao mladi pupoljak. Nosim život, nezasitan, na mjestu gdje su me udarili - po trbuhu, po obrazima -, i muškarci me

gledaju kao da imam dvadeset godina, i drveća me pozdravljaju velikim usrdnim znacima, i vjetar me zaokružuje poput jedra, idem kao što ide brod u velikoj lijepoj oluji.

Vraćam se u stan gdje nalazim Milu kako doji svoje mlade. Gledam je. Dugo. Zatim Gilles nazove, i njegov glas prelazi ne samo moje uho i dio mog mozga, već i tajanstveno mjesto između lopatica, trokut s finim vibracijama.

- Bok, anđele. Kako si?

Dolazi mi da poljubim slušalicu, da pojedem zvuk tog glasa koji me nikada neće ostaviti, koji će se uvijek vraćati vidjeti kako su moje grudi, moj trbuh, moja krv.

- Dobro.

- Reci mi, s tim tipom, što si točno htjela? Pitanje

me iznenađuje. Brzinski odgovaram:

- Da me rasplače. Samo to: plač. - I jesi se

rasplakala?

- Ne... Nisam svršila, i nisam se rasplakala. Ništa. - Ništa? odgovori Gilles. Ništa?

Njegov smijeh, pobjedonosni, koji uništava moju blesavu zahvalnost.

- Uspjela si se samo isprljati, i ispasti glupa.

Odlično, otkrio je toplu vodu, kažem u sebi - i osjećam

kako mi se odjednom meso komada i pretvara u oštre sante leda -, nema dosta gluparija među nama, anđele,

a ni ničeg prljavog. Ima ljepote, te bijedne ljepote ljubavi, nešto poput osmijeha Mona Lise zaštićenog staklom odbojnim za metke, ispražnjenog blicevima foto aparata, ta svinjarija nametnute vizije, vidjela si to, sve si vidjela, ni ne znaš više što si htjela.

- Dobro. Bilo je prljavo i glupo. U svakom slučaju,

Gilles, slušaj me dobro: to sam napravila jednom, i sad je gotovo.

Zaista tako mislim. To sam mislila cijelo vrijeme dok sam se vraćala, u vlaku. Gledala sam krajolik, oštećenu pozadinu zgrada u predgrađu, obronke zahvaćene bujnom travom i šibljikom koji se nigdje drugdje ne može vidjeti, divljim, zapuštenim, nenormalno snažnim. Sjećam se ogromnih biljaka, s bjelkastim vjenčićima, koje sam nazvala »cvoline«. »Velike štitarice«, ispravio me riđokosi muškarac. Onda mi je pričao o svom povrtnjaku, rabarbarama koje u njemu bujaju - ako želim, ubrat će mi nekoliko

stabljika - i o životinjama koje čuva kada susjedi odu

na praznike: tri psa, zec, kanarinac. Rekla sam mu da je Mila okotila, tri lijepa mačića, želi li jednog? Nasmijao se, kratko, ne pogledavši me, i rekao je da su

mu susjedovi psi dovoljni, i kanarinac koji ponekad slobodno leti u dnevnom boravku.

Kada smo izašli iz vlaka, sunce je već napustilo zid sa crvenim ružama. Peron je bio pust, crna mačka nevidljiva. Primijetila sam dvije bijele crte koje prate tračnice na obje strane, kao neprekinute oznake koje je netko strpljivo povukao do grada. Nije mi palo na pamet da su te crte nacrtane kako bi putnik jasno razlikovao granicu perona. Pomislila sam da su tu da me natjeraju da ih slijedim, da je njihovo bježanje prema naprijed stvaralo hipnozu potrebnu za polazak, i da im se i vlak pokoravao, njima, njihovoj bjelini, a ne tračnicama koje su hvatale kotače. Sjetila sam se Margote koja je slijedila bijele crte pješke, u dane štrajka.

Ispred kolodvora me muškarac pitao da li ga želim opet vidjeti. Nisam znala.

- Imam ljubavnika, ponovila sam neodlučna. U

stvari sam mislila na krv, mjereći koliko me peče među nogama. Govorila sam sebi: vidjet ćemo što će krv reći. Hoće li teći. Hoće li prestati. Ili će se rana inficirati. Rekla sam:

- Bilo je dobro. Zaista. Ali ne znam da li to želim

ponoviti.

Opet je imao lice bez izraza, oboren pogled, umoran osmijeh. Dodala sam:

- Javite se drugim ženama. Ne računajte više na

mene.

- Ne želim se više javljati drugim ženama. Pomislila

sam da je to normalno. Da sam ja u stvari drugačija od drugih žena koje se javljaju na oglase. Ja nisam ništa htjela. Jednostavno sam usnula san, i slučaj mi je dao priviđenje da je san ostvarljiv. Što se ostalog tiče, nije mi trebao nitko. Ljepotu, zdravlje, obrazovanje, ljubav, dobila sam više od većine žena. Ali otuda želja za ispunjavanjem maštarija svih muškaraca ostavljenih od rođenja...

- Nazovite u ponedjeljak.

Mislim da je lakše odbiti muškarca preko telefona. Sutradan je Gilles došao dok sam se gledala u ogledalo. Već sam rekla: vidio je tragove udaraca i ljubio me.

Dodajem da je kasnije, dok sam ga pratila do auta, zaplakao. Moralo je biti jedanaest sati, ponoć možda, zrak je mirisao po kanalu, ulicom su prolazili samo prazni autobusi. Rukom na vratima od auta, žalostan, promrljao je:

- Mogla si me izgubiti.

Imao je, kunem se, suze u očima, u svakom slučaju u glasu, nešto što ne mrzim kod muškarca, ali što mi se, ovom prilikom, činilo potpuno neumjesnim.

Nasmijala sam se:

- Izgubiti te? Zašto?

Tada me Gilles udario, posred lica. Nisam jauknula. Rekla sam tiho »hvala« i zavukla sam glavu u njegovo rame. Silno me želio, rekao mi je to sa strahom, ali nismo mogli voditi ljubav nasred ulice, ni u taj kasni sat, trebao se vratiti kući, svojoj ženi i djeci, a i krv je

među mojim nogama bila prepreka, privremena. Onda sam mu rekla da ga volim, tihim i neutralnim glasom kako ne bi pokvarila nadu, nadu da će me opet udariti, da će zamijeniti riđokosog muškarca, sa svojim predivnim očima, dugim trepavicama, visokom građom tijela, i spolovilom koje se uspravlja čim ga lagano dotaknem.

II

Krv je prestala. Oči mačića se napola otvaraju. Slijepljene još u kutevima. Pomišljam na spermu riđokosog muškarca.

Nazvao je. Rekla sam:

- Gotovo je. A on:

- Samo da znam da postojiš, da znam da s vremena

na vrijeme mogu otići s tobom na piće, meni je to dovoljno.

- Jedno piće, odgovorila sam, može jedno piće.

Krv mi nedostaje. Bila je žarka, vrlo čista, definitivno ne menstrualna. Krv koja se vidi na starim slikama, Krista na križu, Gospe od sedam žalosti.

Piće, pijemo ga na terasi. Sunčano je, nebo je očišćeno za sva vremena. Mislim kako vise neću ići u hotele za ljubavne sastanke, jer dolazi ljeto i jer volim sunce. Ne želim žrtvovati nijedno poslijepodne dok je vrijeme lijepo. Želim ujutro raditi u agenciji, savjetovati ljude koji vjeruju da je otputovati malo oživjeti, i zatim poslije podne, biti sama, u šumi. Znam da mi se Gilles voli pridružiti u šumi. Mislim da će mi sunce pomoći da kažem ne.

Kažem da. Naći ćemo se još jednom. Drugdje. U nekom drugom hotelu. Tako ćeš postati sigurna, kaže muškarac. Rekla sam da. Moje gađenje je veće. Utoliko bolje. Tijelo će ga izbaciti pouzdanije od volje. Jednom za uvijek.

Doma promatram Milu. Otkad su mačići otvorili oči, na duže izlazi u vrt, vraća se odrijemati na mom krevetu. Od potčinjene se pretvara u dominantnu: vidjela sam je kako izaziva mačka lutalicu, riđog mužjaka koji ulazi sve do u moju sobu kada je prozor otvoren i besramno se izležava na krevetu kojeg ostavljam u neredu. Ispružen, gleda kako se Mila približava. Odmjeravaju se. Misli da će se ona povući. Ona puše, baca se na njega. On bježi. Gleda ga kako trči, začuđena.

Zatim primjećuje nered koji je njihova borba ostavila među plahtama, i liježe, prestravljena mekim naborom, neuobičajenim, koji čudno nadima njeno mjesto za odmor.

Odijevam se vrlo kratko, odijevam se pripijeno. Prošla sam godine za to, ali to je u prirodi stvari. Stvari koje završavaju, koje se piju do taloga, iako ih ne razumijemo.

Gilles dolazi. Kaže da sam lijepa. Da moram skinuti sve što nosim ispod, biti gola ispod haljine.

Gilles me vodi u šumu. Imamo dva sata pred sobom. Hodamo polako, pričamo. O svemu osim o riđokosom muškarcu. Nitko ne želi o njemu pričati. Nema smisla.

Gilles puši hodajući. Gledati ga kako puši me opčinjava. U tom trenutku lagano zatvori oči, blag i strog istovremeno, i drugdje je, daleko od mene. Udaljava se pušeći, udišući, kroz dim, čitav svijet iz kojeg sam ja privremeno isključena. Odmara se od

mene. Na taj ga način posjedujem, u toj vrlo istančanoj nostalgiji povezanoj s ljepotom i udaljenošću koju je stvorila cigareta. Ima duge ruke, njegovane nokte. Kada mislim o njegovim prstima, odmah vidim dugu i tanku cigaretu, i moju stidnicu, nabreklu.

Hoda, puši, pričamo. Jedan sat prolazi. Čudim se što me već nije polegao u travu. Zagonetnog izgleda, kreće prema natrag.

- Ne želiš mi ništa raditi? Osjećam se laganom,

ravnodušnom.

- Želim, odgovori, sve.

Trbuh mi postaje teškim, koljena mi klecaju. Hodamo još malo. Gilles mi pokazuje stablo različite vrste, kesten među bukvama. Naslanjam se na njega. Gilles podiže moju haljinu, prolazi me prstima s beskrajnom nježnošću.

- Nabrekla ti je poput voća, kaže s divljenjem koje

posvećuje toj vrsti prirodnih pojava.

Ja osjećam kako to voće zrije, napaja se sokovima vrtoglavom brzinom, postaje ogromno i poplavljeno, kakvu neobičnu moć ima ruka ljubavnika kad tako rastvara prazno voće, suho voće, i u trenutku ga ispunjava toplom tekućinom i željom da ga se ubere ili da se raspukne pod nježnim pritiskom prstiju. Pucam, koljena mi se savijaju uz deblo, glava mi pada prema natrag i kora debla mi se hvata za kosu, povlači je poput ruke.

- Sprinterico... kaže Gilles.

Dah mi se produžuje, razvlači, oslobađa, sve do stopala. Uspravljam se, uspravna sam sada,

rastopljena uz kesten svojim rastaljenim mesom, puna njegovog autoriteta stabla različitog od drugih, snažna od tog sjedinjenja i od mog krika koji se popeo deblom, sve gore visoko, do tankih oblaka izbrazdanih granama vrha krošnje. Otvaram Gillesov prorez na hlačama, uvlačim ruku ispod njegovih gaćica, vadim mu spolovilo, već tvrdo. Gillesu se diže čim me dotakne, ponekad kad samo pomisli na mene, a ja budem daleko. Tada bi plakao, rekao mi je, znam to. Sada se prepušta poput djeteta. Pušta moje ruke da se same kreću naprijed natrag, i osjećam vrlo brzo da će svršiti, i tada raskopčavam dugmad koja čini ljestvicu na prednjoj strani moje haljine, trbuh je niže, gol, napuhnut, Gilles svršava po mojoj koži uzdišući. Gledam svijetli žele koji prekriva tamnu dlaku mog stidnog trokuta i smijem se, mlak je i čist, mliječan iznutra, podrhtava na svaki moj pokret. Dok me Gilles briše travom, toliko je smolast da ni on ne dolazi sebi, poput gela je kojeg vam stave na trbuh prije ultrazvuka, sjećam se, išla sam sa sestrom u bolnicu, bila je u osmom mjesecu trudnoće, koža joj je bila nategnuta kao da će puknuti dok joj je bolničar stavljao gel, zatim sondu, glatku kuglu koja klizi okrećući se. Vidim obrise bebe koja pliva na ekranu, istežući se poput ektoplazme: trebalo je razlikovati sitna čudesa, shvatiti da je ovdje ruka, noga, spolovilo malog dječaka, srce koje kuca u pravilnim otkucajima, ali ja nisam ništa razumjela, vidjela sam samo pokretne oblike života, manje precizne od snova, od svih mojih snova o majčinstvu, oceanske oblike, neodgonetljive, zbog kojih bismo mogli plakati.

Spore trava se lijepe za moj trbuh poput zlatne Spore trava se lijepe za moj trbuh poput zlatne prašine, i Gilles mi govori da sam najljepša žena na prašine, i Gilles mi govori da sam najljepša žena na svijetu.

svijetu.

Kada se opet nalazim s riđokosim muškarcem, Kada se opet nalazim s riđokosim muškarcem, kada smo u vlaku koji vozi prema gradu prateći bijele kada smo u vlaku koji vozi prema gradu prateći bijele crte, on me promatra malo, u mojoj vrlo kratkoj crte, on me promatra malo, u mojoj vrlo kratkoj haljini. Kaže da je želio izaći s »dobrim komadom« haljini. Kaže da je želio izaći s »dobrim komadom« kako bi se ljudi okretali za njim i zavidjeli mu, ali da kako bi se ljudi okretali za njim i zavidjeli mu, ali da ima ljepota koje su nikakve u krevetu, i drugih, koje su ima ljepota koje su nikakve u krevetu, i drugih, koje su naprotiv... Nimalo se ne ljutim na te riječi. naprotiv... Nimalo se ne ljutim na te riječi. Jednostavno se čudim što me Gilles smatra toliko Jednostavno se čudim što me Gilles smatra toliko lijepom. Možda ovaj muškarac ima pravo, možda je lijepom. Možda ovaj muškarac ima pravo, možda je vrijeme da to doznam: nikada n

vrijeme da to doznam: nikada neću biti dobar komad.eću biti dobar komad. Vrijeme je prekrasno. Na obroncima uz tračnice, Vrijeme je prekrasno. Na obroncima uz tračnice, velike štitarice njišu svoje vjenčiće boje slonovače. velike štitarice njišu svoje vjenčiće boje slonovače. Pitam se zašto ću se još jednom zatvoriti u sobu s Pitam se zašto ću se još jednom zatvoriti u sobu s povučenim zastorima, s tim muškarcem. Znam da će povučenim zastorima, s tim muškarcem. Znam da će uskoro to završiti, i ta me pomisao malo tješi. Ali uskoro to završiti, i ta me pomisao malo tješi. Ali osjećam se nevjernom. Suncu, šumi, slobodnom osjećam se nevjernom. Suncu, šumi, slobodnom vremenu koje samo Gilles smije ispuniti. Pokvarit ću vremenu koje samo Gilles smije ispuniti. Pokvarit ću svoj život tijekom dva sata.

svoj život tijekom dva sata.

Rupa, mrlja koja će ukaljati drveća, nebo, i sve što Rupa, mrlja koja će ukaljati drveća, nebo, i sve što sam ikada naučila i što ću još naučiti od ljubavi.

sam ikada naučila i što ću još naučiti od ljubavi.

Riđokosi muškarac govori ne gledajući me, očima Riđokosi muškarac govori ne gledajući me, očima uperenima prema stoliću na koji sam naslonila lakat. uperenima prema stoliću na koji sam naslonila lakat.

-- Bio bih zahvalan da dobijem ono što ne daješBio bih zahvalan da dobijem ono što ne daješ

svom ljubavniku. svom ljubavniku.

Ne razmišljajući, protivim mu se da nije tako. Ne razmišljajući, protivim mu se da nije tako. Svako je biće jedinstveno, govorila je Margot, treba za Svako je biće jedinstveno, govorila je Margot, treba za

svakoga imati misao u večernjoj molitvi, i ponavljam svakoga imati misao u večernjoj molitvi, i ponavljam da je svatko jedinstven i da mi on daje ono što mi da je svatko jedinstven i da mi on daje ono što mi Gilles ne može dati: udarce, nasilje bez ustručavanja, Gilles ne može dati: udarce, nasilje bez ustručavanja, bez ljubavi, naročito to, bez ljubavi. Da samo znate bez ljubavi, naročito to, bez ljubavi. Da samo znate koliko je odmarajuće ne voljeti, znate to, zar ne?

koliko je odmarajuće ne voljeti, znate to, zar ne?

Zatim zašutim, zanijemivši, jer je podigao pogled Zatim zašutim, zanijemivši, jer je podigao pogled prema meni i jer ga konačno vidim: žestoki pas, prema meni i jer ga konačno vidim: žestoki pas, pomiren sa sudbinom, kojeg će se opet ostaviti. Ta me pomiren sa sudbinom, kojeg će se opet ostaviti. Ta me tuga u čistom stanju zaslijepljuje: ona sama me tuga u čistom stanju zaslijepljuje: ona sama me rastvara bolje od skalpela, pretvara me u snop živaca rastvara bolje od skalpela, pretvara me u snop živaca iščupanih iz svojih korica, u živu

iščupanih iz svojih korica, u živu utrobu usred kojeutrobu usred koje moje spolovilo kuca, crveno, drhtavo, širom otvorenih moje spolovilo kuca, crveno, drhtavo, širom otvorenih ustiju koje udarci održavaju otvorenima jer vičem. ustiju koje udarci održavaju otvorenima jer vičem. Mislim da bi riđokosi muškarac mogao biti naš pas, Mislim da bi riđokosi muškarac mogao biti naš pas, Gillesov i moj, onaj

Gillesov i moj, onaj koji skuplja ostatke ispod stola.koji skuplja ostatke ispod stola.

-- Kada stižemo?Kada stižemo?

Moj glas lagano podrhtava. Moj glas lagano podrhtava.

Približavamo se, odgovori, vlak se više neće Približavamo se, odgovori, vlak se više neće zaustavljati. U tom trenutku, podamnom, otvara se zaustavljati. U tom trenutku, podamnom, otvara se velika rupa, vibriranje me kotača polako probija, velika rupa, vibriranje me kotača polako probija, ujednačeno, u skladu s otkucajima moga spolovila. ujednačeno, u skladu s otkucajima moga spolovila. Tijelo se priprema. Sjećam se da sam se noć prij Tijelo se priprema. Sjećam se da sam se noć prijee

probudila dosta prije zore, jer me prolazilo to probudila dosta prije zore, jer me prolazilo to grozničavo uzbuđenje koje osjećamo pri samoj grozničavo uzbuđenje koje osjećamo pri samoj pomisli da ćemo uživati. Ali bez njega, bez nade da ću pomisli da ćemo uživati. Ali bez njega, bez nade da ću uživati. U iščekivanju jedino boli koja mora doći, uživati. U iščekivanju jedino boli koja mora doći, poput velike otrovne štitarice posađene slučajno na poput velike otrovne štitarice posađene slučajno na nasipu. Promatrala sam bjelinu svog tijela, udove koji nasipu. Promatrala sam bjelinu svog tijela, udove koji su se rastezali usprkos meni, i to spolovilo koje se su se rastezali usprkos meni, i to spolovilo koje se nisam usuđivala pomilovati, ne posve sama, kao da nisam usuđivala pomilovati, ne posve sama, kao da

Stižemo. Ovo je drugi hotel, manji. Kuća u Stižemo. Ovo je drugi hotel, manji. Kuća u predgrađu, skromna, od crvenih cigli, na jedan kat. Na predgrađu, skromna, od crvenih cigli, na jedan kat. Na susjedovom terenu, visok i snažan muškarac, sjedeći susjedovom terenu, visok i snažan muškarac, sjedeći na prečki ljestava, pištoljem za varenje pili staro na prečki ljestava, pištoljem za varenje pili staro željezo. Zaustavlja se na trenutak, licem okrenutim željezo. Zaustavlja se na trenutak, licem okrenutim prema nama. Gleda nas sve dok ne uđemo, kroz prema nama. Gleda nas sve dok ne uđemo, kroz stražnja vrata crvene kuće, i njegove me oči prate, oči stražnja vrata crvene kuće, i njegove me oči prate, oči muškarca koji pili željezo, koji drži vatru u ruci, muškarca koji pili željezo, koji drži vatru u ruci, zaslijepljujuću vatru koja vas prisiljava da spustite zaslijepljujuću vatru koja vas prisiljava da spustite kapke. Promatram tlo, progonjena tim pogledom koji kapke. Promatram tlo, progonjena tim pogledom koji me oslijepljuje, koji točno zna zašto nosim kratku me oslijepljuje, koji točno zna zašto nosim kratku haljinu i za koliko ću vremena izaći.

haljinu i za koliko ću vremena izaći. Osjećam se vrloOsjećam se vrlo slabom, iznenada, mekana kovina koju savijaju i slabom, iznenada, mekana kovina koju savijaju i oblikuju.

oblikuju.

Riđokosi muškarac zvoni na vratima. Neki psić Riđokosi muškarac zvoni na vratima. Neki psić laje. Vrata nam otvara debela žena. Uvodi nas u laje. Vrata nam otvara debela žena. Uvodi nas u starinsku kuhinju. Odložila je peglu, rublje je na dasci, starinsku kuhinju. Odložila je peglu, rublje je na dasci, pas mi njuši listove.

pas mi njuši listove.

-- ImateImate pravo na jedno piće, kaže debela žena.pravo na jedno piće, kaže debela žena.

Nosi kričavo zelenu suknju i bluzu na točkice. Ne Nosi kričavo zelenu suknju i bluzu na točkice. Ne želimo ništa piti. Penjemo se. Stubište je usko, mračno želimo ništa piti. Penjemo se. Stubište je usko, mračno i zvučno. Soba je malena, gotovo

i zvučno. Soba je malena, gotovo u potkrovlju, su potkrovlju, s madracem na podu prekrivenim tamnocrvenim madracem na podu prekrivenim tamnocrvenim jorganom, i tapetama koje se odlijepljuju od zida, na jorganom, i tapetama koje se odlijepljuju od zida, na zlatne cvjetove.

zlatne cvjetove.

-- Skini se. Lezi.Skini se. Lezi.

Ove naredbe su mi već poznate, stvorena sam za Ove naredbe su mi već poznate, stvorena sam za njih. Liježem. Jorgan je sačuvao miris drugih ljudi, njih. Liježem. Jorgan je sačuvao miris drugih ljudi, neodredivu mješavinu različitih izlučina. Ustajem, neodredivu mješavinu različitih izlučina. Ustajem,