HENRIK IBZEN
Ođgovorni urednik Dr LJUBOMIR CVIJETIC
Redakcioni odbor:
mr Mevlida Garić, dr Slavko Leovac,
HENRIK IBZENHENRIK IBZEN
DRAME
LUTKINA KUCA
SABLASTI
DIVLJA PATKA
»VESELIN MASLESA«, SARAJEVO — 1978.
pred sam Norin izlazak, Helmer otvara vrata dječje sobe, Nora zastaje, posmatra usnuiu djecu, a zavjesa pada. Međutim, poikazaće se da i ovakav neizvjestan »sretan završetak«, kao ni potpuni happy end, nisu više mogli da zadovolje publiku, koja, mada se protivila Norinom odlasku, više nije pristajala ni na njen »nasilni« ostanalk. Ibsen će 'us'koro definitivno odbaciti naknadnu varijantu, kao što će i pobunjena Hedviga Niman-Rabe, konačno pristati da igra, kako je to već učinila i njena koleginica Marija Ramle, »pravu« Noru, odnosno, onaj integralni i prvobitni dramsiki finale.
Osvajajući evropsike scene, Lutkina kuća je, u posljednjim decenij ama Xrx stoljeća, pa i docnije, pored Sablasti, drama o kojoj se najupornije i najžešće pole-misalo. Nora i gospođa Alving postaju prkosni simboli i dokazi ugroženog ženskog prava, vatreni argumenti u brojnim diskuisijama euforičnih feministkinja. Kolika je bila popularnost Lutkine kuće, ali i ddkaz da se o »slučaju Nore« neumorno raspravljalo, najbolje govori anegdota kojiu spominje Benedeto Kroče.* Naime, u nekim skandinavskim porodicama u to vrijeme, prilikom slanja poziva za večernja sijela, pri dnu pozivnice je obično stajalo i upozorenje: »Moli se da se ne disikutira o Lutkinoj kući.« Čak je Strindberg, koji se užasavao i bojao žena poput Nore, priznao da je, zahvaljujući Ibsenovoj drami, postalo jasno da brak nije nikakva >^božaruđka institucija«, i da je radkid između tih »nesipojivih stranaka«, na kraju, sasvim logičan i prirodan.*
I tako je, sticajem okolnosti, posljednja scena Lutkine
kuće, sukob, ili kako bi to rekao Fergason, agon između Nore i
Helmera, bacio u zasjenak cijelu dramu, sve njene prethodne itokove, izvlačeći u prvi plan ten-dencioznost, probleme moralne kazuistike, pitanja ženskog prava i emancipacije, poistovećujući Noru sa ženom uopšte a Helmera sa
m,uškarce7n uopšte. I upravo to
uap-' Benedeto Kroče, Književna kritika kao filozofija; Beograd, 1869, str. 328.
* Michael Meyer, op. cit, str. 476.
štavanje problema na osnovu slučaja Nore, potkrijepljeno »psihološkim i imoralizatorsikim ali amoralizatorskim di-s;kusijama«, učinili su, po mišljenju Kročea, ovu dramu »dosadnom i odbojnom«, a kako je vremenom i tendencija izg-ulbila na oštrini i svježini, a problemi »žensJkog prava« zatureni i modificirani, a možda i prevaziđeni, i Lutkina kuća je gulbila postepeno i poklonike i protivnike, ali i interes pozorišta. Nekaida, jedna od najprivlačnijih ženskih uloga, u kojoj su se ogledale mnoge čuvene evropske glumice (Dibvald, iSavina, Hemings, Rezana, Duže, Sorima, Borštnik, Podgonska, Mansvjetova i dr.), prestala je da privlači nove glumačke generacije, pa je izgleidalo kao da je Lutkina kuća neipovratno otišla sa repertoara zajedno s vremenom u kome je izazvala tolika kontro-verzna mišljenja.
Danas, sto godina od nastanlka Lutkine kuće, ostaje pitanje, uostalom relevantno za rtmoge Ibsenove drame: je li moguće da je taiko impresivan i osebujan dra:m®ki opus, jednog od najvećih dramatičara »modernog realizma«, tek idraga literarna ^uspomena, predmet interesantan više za isto rij u dramske ^književnosti nego živo i pulsiraj uče scensko štivo, efektan dokaz jedne specifične dramske tehnike, zanimljiv fcomipendijum za izučavanje dramaturgije, ili, u tom nizu drama, od prve, Katilina, do posljednje. Kad se mi mrtvi
probudimo, postoje, i za nas, u ovom itrenutku, bar u okvirima
jednog novog »čitanja«, ili rasterećenog čitanja, izvori za nove impulse i nove ideje. Jednostavno rečeno: da li je Ibsen i naš sa-vremenik?
Ali, vratimo se Nori.
Ibsenova dramsika tehnika, slikarski rečeno, ima nešto od
poentilizma, to je bezbroj sitnih idetaljantačkica, koje se
slijevaju i stapaju u određene tonove i nijanse, pomoću Ikojih on neprimjetno, ali strpljivo i sigurno, karniponuje ne samo pojedine scene već i oibrise likova i^ odnosa. U toj poentilistiokoj tehnici, on ništa ne prepušta slučaju, svalka riječ, gesta, indikacija i didaskalija, podređeni su svjesnom insistiranju na detaljima, koji tek na kraju, u svojoj' ukupnosti, omogućavaju kompletan
Naslovi autoriziranih njemaičkiih izdanja: EIN PUPPENHEIM GESPBNSTER DIE WILDENTE
Izbor, predgovori, bilješka o piscu, bibliografija JOSIP LESIC
Prevod
LUTKIINA KUCA
Proći iivot nije polje preči. Pasternak
Napisana i objavljena 1879. goidine, Lutkina kuća je na samom startu izazvala nesvakidašnji interes javnosti (tri izdanja za nepuna četiri imjeseca), a kada je 1880. započelo prikazivanje drame, najprije u Norveškoj i Njemačkoj, a zatim i u ostalim evropskim zemljama, bio je to, po pisanju Halvdana Kota, senzacionalni politički događaj, nalik na »eksplozdju bombe«.^ Publika i kritika, dijele se oštro i žučno: pro i contra, -mada su oni koji su smatrali da je Ibsen učinio »grubu umjetničku grešku« bili i brojniji i grlatiji, napadajući ga otvoreno za nemoral i perfidnoet, tvrdeći čaik da je Narin odlazaJk na kraju drame izazvao brojne porodične nesreće, jer je bio »nerazumni poziiv na dezertiraoije«, pa je »hiljade žena« 'Uzbuđeno sanjalo »samo o tome kako bi što prije napustilo svoje domove«." Negativna reakcija je došla i od strane nelkih vodećih pozorišnih .umjetnika toga vremena. Poznata njemačka glumica Hedviga Niman-Rabe, iako je priželjkivala da tuanači Noru, odbila je da igra finalnu scenu kako je napisana, patetično uzvikujući da ona »nikada ne bi mogla da napoisti svoju djecu«. Njemački po-zorišni producenti i direktori, osjećajući da je Lutkina kuća svojevrsni komercijalni izazov i unosan posao, samovoljno mijenjaju kraj komada, uvodeći »sretan završetak« i po^mirljivi rasplet drame. Želeći da spriječi »barbarski« odnos prema teksitu, a možda i poikoleban, Ibsen odstupa od prvobitnog tragičnog finala i piše dodatnu kompromisnu varijantu: u posljednjem tarenutku, tako reći
doživljaj. Ovome treba dodati i već ipoznatu konstataciju 0 Ibsenovoj analitiiSkoj tehnici drame, po kojoj se prošlost (sablasti) javlja kao pokretač drame u sadaSnjosti, uz jednu važnu dopuinu, da Ibsen, i pored zaista efektnog, goitovo trilerslkog odimotavanja kluipka prošlosti, vodi 1 dramu sadašnjosti i da se uipravo u iejgrađivanju itog dijela drame služi već spomenutom poentilističkom tehnikom, niizanjem detalj a-tačfcica.
Uzmimo, za primjer, sam početak Lutkine kuće. Već u uvodnoj sceni, pretrpana mnoštvom paketa i »zadovoiljno pjevuckajući«, Nora ipolkazuje prve znakove rasipnosti i infantilnosti. N'osač, koji je donio jelku i korfpu, traži za svoju uslugu pedeset era, a ona mu galantno daje krunu. Cim ostane sama, vadi iz tašne kesicu sa slatkišima i krišom iih jede, a zatim na prstima prilazi vratima Helmerove sobe, bojeći se da je ovaj ne iznenadi u »nedozvoljenom« postupiku. Kad začuje njegov glas, kao dijete uhvaćeno u krađi, brzo briše uista od mrvica i sakriva slatkiše. Nasuprot Nore, Torvald Helmer se prvi put ipojavljoije na sceni oabiljno, radimo, »sa perom u ruci« i očito je da, mada je Badnje veče, on radi i da je njegov interes usmjeren u drugom pravcu. Iz njegovog tepanja Nori (»cvrkuće ševa«, »skakuće vjeverica«, »lakouimni če-šljuigar«), kroz smijeh i razidraganost, uz »povlačenje za nos«, saznajemo, više usput, i tu je Ibsen imajstor, da je »lakoumni češljugar opet izlazio i profućkao novac«; detalj-taflkica, koju pisac još jednom podvlači u direktnom pitanju: »Zar te opet spopala lakomislenost?« Uvrijeđena zbog Helmerova prijekora, Nora se »duri«, »»mala ševa je ObjeBiiila krila«. Međutim, njeno ponašanje je sistem, provjerena i lukava igra s mužem, napad na njegove slabosti. I zaista, da bi je razgalio i odobrovoljio, Torvald vadi novčanik, i pokušava da je tako raspoloži. Ona ga i nehotice prisiljava na infantilan postupak, na dječju igru. Sakrivajuai novčanik, Helmer je golica pitanjem: »Noro, šta li ja to imam?« Nora se »brzo okrene« i radosno uzvikne: »Novac!« Odjednom više nije ljuta. Pohlepno zgrabi novac i bnzo ga, s radošću, prebrojava. Ponovno cvi^feuće i pokazuje poklone. Znači, ova igra između nje
i Helmera igra se često i ima već jedan ustaljeni red: prijekor muža zbog rasipnosti — »durenje« i ljutnja povrijeđene žene — popuštanje muža i izonirenje, ali sa otvorenim novčanikom. I ne samo to. Koristeći slabost Helmera, »imala rasipnica« i »lakoumni češljugar«, ide i dalje, umjesto božićnjeg poklona, traži od muža da joj poMoni novac, s moitivadiijom da će kasnije kupiti nešto za sebe. Istina, mi ćemo saznati zašto je Nori novac potreban, ali ostaje činjenica da ona, s jedne strane, ima razrađen čitav sistem izvlačenja novaca, a, s druge, da jedan dio tog novca ipak rasipa, i to s radošću, jednostavno ga »profućka« na »razne beakorisne stvari«. Helmer ovu »slaibost« svoje vjeverice prtima kao naslijeđenu karakternu osobinu: »Ti si čudno malo stvorenje. Sasvim kao i tvoj otac. Trudiš se na sve načine da dobiješ novac u rulke, a čim ga imaš, prospe ti se između prstiju; ti nikad ne znaš kud je otišao. Da, ali moram te uzeti takvu kakva jesi. To ti je u krvi. Da, da, da, Noro, takve stvari se nasljeđuju.« Jasno je, Norina lakomislenost i opsjednutost novcem i trošenjem nije novijeg datuma, i nije se javila tek kao posljedica potrebe da se isplati krivotvorena mjenica, već je konstantni dio njenog karaktera, nešto što je postojalo i prije udaje za Helmera. Ibsen to, malo docnije, u razgovoru iizmeđu Nore i Kristine Linde, namjerno podvlači, ubacujući novi detalj-taokicu, saop-štavajući nam direktno, kroz smiješaik Linde, da se Nora »još nije opametila« i da je i u »školi bila velika rasipnica«.
Završavajući temu rasipnosti i lakomislenosti, Ibsen nastavlja sa slikanjem Nore i Torvalda, uključujući ponovno u igru onaj početni detalj sa slatkišima. Naime, Helmeru je njegova »draga, mala, raspjevana ševa« sumnjiva, i on traži da ga »pogleda pravo u oči«, i pita je, prijeteći prstom: »Da li je slatka njušk&ca i danas nešto grickala u gradu?« Nora se brani poput nestašnog djeteta, ali i pomalo ženski koketno, laže imu u oči i ljupko ga uvjerava da nije jela slatkiše. Helmerova zabrana, očito, ima višestrulko značenje, nije samo zbog toga da Nora bombonima »ne pokvari zube« već je i to dio
hove bračne igre, odinos koji su oba partnera ne samo prihvaitila nego ga gotovo ritualno održavaju, mada će Nora, u kriznom trenutku, ovu »zabranu«, ialko je više nego očigledno da Torvailld zna da je ona kriomice krši, doživjeti i proglasiti ikao pitanje neislobode i ugrožavanja njene ličnosti.
Prateći pažljivo Norine postupke i nehoitice iskrsava pitanje Norinih godina. Po njenom ponašanju, kad ne bismo znali da je udata već osam godina i da je majka troje djece, pomislili bismo da se radli o virginalnoj i nedozreloj djevojci, a ne o ženi ikoja se nalazi na pragu srednjih godina (između 26. i 30). Ovaj nesklad između (psihološkog i fizičkog, ponašanja i godina, temeljna je ikarafcte-ristika Norinog lika, njena specifičnost i izuzetnost, osnovni uzrok mnogih nesporazuma, izvor svih njenih postupaka, od krivotvorenja potpisa do napuštanja muža i djece.
U Tbsenovoj oisrtavštini ostala su zalbilježena njegova razmišljanja o izgraidnji dramskog lika, u kojima on kaže da prije nego napiše ijedan redak, mora »u glavi imati karakter sikroz-na^roz«, mora »prodrijeti do posljednjeg nabora njegove duše«. I upravo ovaj metod detaljnog poniranja, najpotpunije idolazi do izražaja upravo u kom-ponovanju Nore. Već druga scena, dijalog između nje i Kristine Linde, ima trositruiku ulogu, ona nastavlja sa oitkrivanjem »nalbora« Norine duše, otvara jedan lik bitan za radinju, ali, fetovremeno, služi i za suprotstavljanje dva različita načina i shvatanja života, sreće i nesreće, lijepog i ružnog sna. Jer doik je Nora proživjela sa imužem »posljednjih osam godina« kao »sretno vrijeme«, Lindin život je bio lanac nesreća i nevolja. Zbog tešlko bolesne majke, osiuđena da se brine o mlađoj braći, u materijalnoj osikudici, Linde je prisiljena da napusti čovjeka koga je voljela (Krogstad), i da se uda za bogataša. Poslije deset godina, na kraju, ostaje sama, u potrazi za poslom. Majka joj je umrla, braća se osamostalila i razišla, bogati muž, koji se bavio nesigUirnim poslovima, talkođe je umro, ne ostavivši joj nikakvih sredstava za život, tako da je Kristina primorana da se sama probija kroz život.
»Po-12
sljednje tri godine —■ kaže ona Nori — bile su kao jedan jedini dugi i nemirni radni dan.« Dvije ženske sudbine stoje jedna prema drugoj: ogorčena i ostarjela Kristina, i vedra i »sretna« Nora. Jedna je prošla »kalvariju« života, a druiga, sa izuzetkom slučaja sa mjenicom, relativno bezbrižan i bezibjedan život.
I Krogstad, slično Kristini Linde, nije samo pokretač radnje i zapleta već služi i kao kontraipunlkt Totrvaldu i Nori, neka vrsta tamne pozadine na kojoj se potpunije i oštrije odražava »porodična sreća« bračnog para Heilmer. Uz pomoć Krogstada mi saznajemo i nekoliko značajnih podataka iz Torvaldove -mladosti, jer kao što je Kristina bila Norina školska drugarica, tako se i njih dvoje poznaju »još iz studentskih dana«, u kojima Helmer nije ispoljavao »«mušlku hrabrost«, i već je bio na izvjestan način frustriran konvencijama građanske pristojnosti i eti-kecije, ne usuđujući se »ni da pisne«, samo da bi zadržao položaj i ugled u društvu. Ponovno se suprotstavljaju dva antipodna životna puta, dvije kontrasne Ijudđke sudbine: Helmer je uspio, a Krogstad je izgubio »čvrsto tlo pod nogama i sada je kao brodolomndk na svojoj olupini«. Saznanje da je Torvald postavljen za šefa Akcionarsike banke u kojoj je on ništavni činovnik, i da ga upravo Torvald hoće da otpusti, pokreće u Krogstadu zatomljene sablasti prošlosti, njegovu povrijeđenu sujetu, i on, ne birajući sredstva, i ne želeći da »ponovno doispije u blato«, ucjenjuje Noru, jer »hoće gore«, hoće da »istane na noge«. Njegove ruike su prljave, on se bavi »svakakvim poslovima«, Rank ga naeiva »karakter pokvaren do srži«, on čak piše razne paskvile za »najprljavije novine«, on je »^moralni Lazaruis«, ali, istovremeno, za Krogstada je »uapjeh« Heimera, meikušca bez talenta i vrijednosrti, kakvog lon zna iz studentsikih dana, svojevrsna društvena neipravda, gotovo kao neka duboika lična uvreda. Slično Nori, i Krogstad je svojevremeno krivotvorio potpis i zbog toga je »iizopćen« iz društva, i »sva su imu vrata bila zatvorena«. On se prema Nori ponaša kao prema »finoj, razmaženoj dami«. Ibsen namjerno istvara scenu Norine igre sa djecom, u kojoj ona ciči, pleše, smije se, skriva
pod stolom, da bi je u takvom »neoizJbiljnom« i infantilnom stanju zatekao Krogstad, opterećen problemima ugrožene egzistencije, poisrćući pod teretom zle sudbine: neostvarena ljubav preima Kristini, neuspjeli brak, izopćenje iz društva, brige o podizanju djece, prijetnja otkazom, jednom rječju: promiašen i ugrožen živoit.
Suprotstavlijajuća ova dva para, Ihsen, u završnici Lutkine
kuće, izvodi dvostrulki obrt: Krogstad i Kristina Linde iako
pred zidom života, gotovo poraženi i pomireni sa sudbinom, doživljavaju »ičaojdo«, nošeni nadom da sve još nije izgubljeno; dok Helmer i Nora, suočeni sa stvarnošću, probuđeni iz jednog lijepog ali lažnog sna o sreći, doživljavaju brodolom, ostaju bez nade i bez vjere da se može desiti »čudo«.
U ponašanju Nore prema Kristini primjećuje se i jedna vidljiva doza bezosjećajnosti, ili, lažne osjećajnosti, ona vrsta odnosa koju sretni ljudi pokazuju prema nesretnima. U prvi mah Nora ne prepoznaje Kristinu. Vge-rovatno da su deset godina odsustva i promjene na Kristini doprinijele tom neprepoznavanju nekada intimne školske dnugairice, ali, isto talko, ostaje činjenica, Ibsen to registruje, da Nora, ikad je saznala za simrt Kristininog muža, nije našla za potrebno da joj izjavi saučešće, jer se »uvijek nešto ispriječilo«. Taj egoizam
sreće, potkrijepljen saznanjem da je Torvald unaprijeđen i da je
ipalk »divno imati puno, puno novaca i nikakvih briga«, pri-sutan je i u Norinoj brbljivositi, u njenom lalkoraislenom cvi^kutanju, sikakutanju, pljesikanju rukama, u infantilnom ponašanju, koje primorava gospođu Linde da zaikljiuči da je Nora »još uvijek dijete«. I sad dolazi do preloma. Želeći da dokaže da nije dijete, da je odrasla, da je »sposobna za nešto ozbiljno«, ona Kristini ispriča dio svoje velike tajne: ona je sipasila život svome mužu. Opet jedna lakomislena i hvalisava crta u Norinom karaikteru, jer tajnu ikoju je tako ljubomorno čuvala i sakrivala, ona odjednom, samo da bi pdkazala da nije dijete, ispriča, gotovo izbriblja, ženi koju nije vidjela punih deset godina, i koju prije d^etak minuta nije čak ni prepoznala. Koliika je Norina lakomisilenost i infantilnost, najbolje
pakaEuje njeno petljanje oko pitanja kako je došla do novaca za Torvaldovo liječenje. U jednom trenuitku, »pjevuckajući i smijješeći se tajanstveno«, ona kaže: »Mogla sam ga (novac) do'taiti od nekog obožavaoca. Kad neko ovako 'fegleda kao ja...« Nora zaista ima bujnu maštu i »dječju dušu«, pa nije ni čudno što je ozbiljna Kristina odmah nakon toga prisiljena da konstatuje da je ona »šašava«, osjećajući da se u cjelokupnoj priči o »sipaša-vanju muža« krije neka Norina »neprom^išljenost«. Ali, istovremeno, spominjući svoj izgled i obožavaoca, Nora to ne čini baš potpuno napamet, ona to iskustveno zna iz odnosa sa Helmer om, a ponešto naslućuje, vidjećemo docnije, i iz odnosa sa doktorom Rankom. Nora je svjesna svoga tijela i svoje senzualnosti.
I sad dolazimo do Norine tajne, ikoja je osnovni pokretač radnje, jer kompletna tenzija u drami i nije ništa drugo nego odlaganje saznanja, prolongiranje objelodanjivanja istine, kao što je i odlazalk Nore na krajiu, reakcija na Helmerov stav prema tajni, odnosno prema istini. U čemu je Norina tajna? »Ona je krivotvorila« — piše Ihsen u Bilješkama o modernoj tragediji — »i ponosi se time, jer je to učinila iz ljubavi prema mužu, da bi spasla njegov život.« Ibsen je tako sam definisao temu Lutkine kuće. Kao što će odmah zatim izreći i ideju: »Ali taj muž sa svojim preovlađujućim principima o časti stavlja se na stranu zakona i na to gleda s muškog stanovišta.«^ Međutim, sama priča o načinu i razlozima krivotvorenja ne izgleda nam ubjedljiva i logična. Ibsen, koji će u sljedećoj drami. Sablasti, upravo matematička tačno voditi priču prošlosti kroz sadašnjost gospode Alving i Osvalda, u slučaju
Lutkine kuće, ne pokazuje dovoljno ni preciznosti ni
uvjerljiivosti.
Torvald je, nakon ženidbe, napustio državnu službu, jer nije imao nikakvih izgleda za napredovanje. Prisiljen je da radi danonoćno i tako se »smrtno razbolio«. Ljekari su to saopštili Nori, jer Helmer »nije smio da zna kako je loše njegovo stanje«, da nau je život u opasnosti i da
ga samo boravak na jugu može spasiti. Ibsen ne spominje o kakvoj se bolesti radi, mada je izvjesno da je riječ o tuberkulozi, kako zbog promjene klime tako i zbog mjesta boravka u Italiji (Kapri). Teško je povjerovati, bez obzira na vrstu bolesti, da Torvald nije znao, ili bar osjećao, da je smrtno bolestan, kao što je imalo vjerovatno da su ljekari u saopštavanju dijagnoze pretpostavili lakomislenu i djetinjastu Noru, ozibiljnom i pedantnom Helmeru. Osnova priče je zaista bez ubjedljivosti, tako da je i kompletan Norin podvig doveden u pitanje. Pokušavajiuoi da ubijedi imuža da krenu na jug, a kako nije smjela da spominje njegovu bolest, Nora je »plakala i prelklinjala«, govoreći »kaiko bi joj se svidjelo da može kao i druge mlade žene da oitputuje u inostranstvo«. Pošto nisu iimali novaca, (nagovara ga da uzme zajam, ali je Torvald to odbio, tvrdeći da je ona lakomislena i da mu je dužnost da ne popiišta njenim »imušicama i kapricima«. Vidjevši da neće uspjeti da nagovori muža, Nora uziima zajam od Krogstada, (krivotvori mjenicu, a Torvalidu slaže da joj je novac poslao njen otac koji je bio na samrti, ibsen, želeći po svaku čijemu da ositvari ideju o Norinom spašavanju muža, ponovno prenebregava iogdiku i činjenice. Potpuno neuvjerljivo djeluje da je racionalni Helmer, koji danonoćno radi da bi se održao, u materijalnoj oskudici, pristao, naravno ukoliko na izvjestan način nije 23nao da se radi o njegovoj bolesti, da spiska 4.800 kruna, makar to bio i novac Norinog oca, da bi zadovoljio njene »mušice i kaprice«. Napokon, to »preikrasno putovanje«, kako ga je nazvala Nora, koje je Helmeru spasilo život, nije ibilo »ikratak izlet« u inostranstvo, već boravak dug godinu dana. I na kraju ispada da se Helimer liječio od »sanrtoe bolesti«, a da to nije ni znao, trošeći prHičaii novac (u trenutku kada su kiače teško živjeli), samo zato da bi Nora kao i »ostale mlade žene« mogla da živi u inostranstvu. Priča o spašavanju teško bolesnog muža odista je nevjerovatna i nelogična. Sto se tiče uzimanja zajma od Krogstada i krivotvorenja imjenice, naročito sa unošenjem pogrešnog datuima, ostvareno je zaista dosljedno u stilu već poznaite Norine nepromišljenosti.
Po-slije svega što je uonila, započevši svoju veliku igru, Nora kaže da se »osjećala s!koiro kao muškarac«, mada bi, čini nam se, istinitije bilo da je rekla da se osjećala skoro kao odrasla.
Vraitivši se sa Kaprija, Nora je prisiljena da redovno isplaćuje zajam. Kako to ona čini? Najvećim dijelom igrajući već poznatu igru sa mužem, tako da je Torvald, indirektno, i ne znajući, isplaćivao dug. A kako to nije uvijek bilo dovoljno, ona je noću, krasom, uz^iimala posao za prepisivanje {I'bsen ne kaže ni kakav, ni od koga), a u trenucima kad nije znala kako da dođe do novaca, zamišljala je — još jedan simptomatičan detalj-tačlkica u Norinom karakteru — kako se u nju zaljubio neki stari, bogati gospodin, i kako je on umro i ostavio joj novac u nasljedstvo. Očifto je da Nora ovdje podsvjesno ^misli na doktora Ranka, za koga zna da je u nju zaljubljen, i koji je zaista star i bogat. Uostalom, Kristina, kad prvi put ugleda Ranka, intuitivno ga dovodi u vezu sa Norom, prepoznaje u njemu čovjeka iz Nordne imaste, i savjetuje je da »okonča tu stvar« sa doktorom.
I Rank, sa svojom bolešću i slutnjama smrti, sa svojim patnjama i svojom usamljenošću, nije samo, kako to misli Helmer, »oblačna pozadina na njihovoj sunčanoj sreći«, već je, slično Kristini i KrogBtadu, svojevrsni kontrapunkt, na kome se poitpunije i kompiefcsnije osvjetljavaju karakteri Nore i Helmera, njihova egoistična »sunčana sreća«. Tu, pored njih, umire čovjek, prijatelj, a oni su gotovo bezosjećajini, kao da je riječ o strancu. Helmer čak konstatuje »da je tako imožda bolje«, a malo zatim, još uvijek uspaljen od iNorinog senzualnog plesa, poziva svoju »voljenu ženu« u krevet. Nora to, istina, iodlbija, jer nije u stanju da spava sa mužem, misleći »na smrt«, mada je ovo odbijanje bračne postelje vezano i sa krajnjom napetošću zbog Krogistadovog pisma koje Helmer konačno ima u rukama. Prijateljstvo porodice Helmer, naročito Torvalda, prema dofatoru Ranku, više je formalno, kurtoazno, gotovo verbalno, bez pravih i dubokih osjećanja. Sto se tiče Nore, upravo prelko njenog odnosa prema Ranku, Ibsen slika onu »žensku«, kdketnu i senzualnu
stranu njenog karaiktera, njenu ipotrebu da se igra sa mu-škarcima, da ih zavodi, da uživa u njihovim pogledisma, pažnjama i mailim nježnostima. Ona jednostavno voli da se svi dive njenoj ljepoti. Ranik je zaljubljen u Noru, zbog nje je postao kućni prijatelj porodice, zbog nje svakodnevno dolazi. Njegova ljubav je platonska, čista, ću-teća, on ništa ne traži sem prostog fizičkog prisustva. Nora je, ženski inituiitivno, osjetila ovu Rankovu.. »slaibost«, ona zna da je on voli, i ona se tim njegovim pritajenim osjećanjem koristi za svoju igru. Spremajući se za ples, u drugom činu, poikazuje mu svoje svilene čarape u »boji kože«, dozvoljava mu da sutra na kostimiranom badu može pomisliti da ona pleše samo za njega, a zatiim se nonšalantno ispravlja, »naravno, i za Torvalda«. Suitra će moći da vidi njeno stopalo, pa čaik, što se nje tiče i gornji dio noge, a zatim ga kdketino i mazno udari čarapom lako po uhu. Ona se ženski neodgovorno titra s njim, a da i nije svjesna šta čini. I kada Rank ovakve njene pomalo slobodne postupke pogrešno shvati i odluči da joj kaže da je vbli i da samo zaito svalkodnevno dolazi, Nora se odmah naljuti, povlači, odustaje od igre, čak ga preikorava zbog izgovorene istine, jer je to »odista odvratno od nge-ga«. Svojim ponašanjem, koketnošću i pritajenim golicanjem mašte, Nora je Ranku davala nadu, držeći odškrinuta vrata moigućnosti, ali, onog časa, kad ova igra prestaje da bude »igra«, i kada se pretvaira u realnost, ona se »duri« poput djeteta kome je oduzeita omiljena igračka i uskraćena zaibava, i Ijutito zakljiičuje: »A sve je bilo tako lijepo!« Ona, koja će na kraju drame optužiti muža da je bila samo njegova lutka, voljela je, i te kako, da od drugih ljudi pravi svoje lutke.
I taiko se ponovno vraćamo na temu Norine »ženstve-nosti«, njene seiksualnosti i njenog odnosa prema muškarcima. Svjesna ili ne, ona osjeća da u njenom tijelu postoji ndka privlačna imoć, neka tajna sila koja djejsrtvuje i ona to, ma koliko nam izgledala djetinjasta i nepromišljena, zna da iskoristi. U trenutku kada kod Helmera pokušava da interveniše u korist Krogstadovog zaposlenja, ona se služi upravo tim golicanjem Helmerove seksualne mašte,
obećavajući mu »igiru«, slutnju tijela: jplesaće samo za njega, »kao vila na mjesečini«. Ova Norina potre^ba da izaziva senzualne želje, još je potpunije izražena u Hel-merovom opisu njene raiziJizdane tarantele u stanu konzula Stenbopga. Iako je za svoju igru dobila buran aplaiiz, Torvald kaže da je njeno »izvođenje bilo malo suviše naturalističko, — malo naituralističkije nego što to strogo lOizevši odgovara zahtjevima umjetnosti«. Gledajući je kako »zavodljivo« pleše tarantelu, sjetimo se da je Ranku obećala razgolićenu nogu, Helmer je osjetio intenzivnu sdteualnu želju, »uzavrela mu je krv«, i odmah je, jer više nije smogao da izdrži, uzeo svoju »dražesnu malu djevojku sa K^prija — svoju kapricioznu djevojčicu sa Kaprija... pod ruke« i poveo je kući, s namjerom da je što prije dovede do bračne postelje. Ustreptao od želje, inače imimi i racionalni Helmer, požudno tepa svojog »za-vodljivoj, dražesnoj ženici«: »imoja tajna ljubavnica«, »imoja tajna mlada nevjesta«, »:mioja usitreptala ljepotica«; govori o njenim »nježnim mladalačkim ramenima«, o »idivnom zatiljku«, ističe da se nalaza u dobroj muškoj formi i sjeća se
prve bračne noći i prvog odnosa, ili, tač-nije Norinog
virginiteta. Posljedice ovakvog erotskog odnosa Helmera prema Nori, koji se koncentriše na trenutak izgubljene nevinosti, na neiku vratu virginomanije, Ispoljavaju se u njegovom doživljaju Nore kao »djeteta«, »ptičice«, »malog stvorenja«, »djevojčice«, u konstantnom nastojanju da već odraslu osobu drži na nivou adolescent-nosti. Istovremeno, i Nora, koja je raino ostala bez majke, mažena od lakomislenog oca (»očeva lutka«), u odnosu na Helmera pokazuje neku vrstu edipovog kompleksa: potrebu da se, i u realnosti i u mašti (odnos iprema Ranku, »bogati starac«), potčini stariijem muiškaircu, koja nije ništa drugo nego strah od života, zamjena za vrijeme dje-tiaijstva u tome se, pored oca, osjećala sigurnom i zaštićenom, i nesvjesnu želju da to bezbjedno adolescentno doba što duže traje. Ovaj Norin psihološki infantilizam pomiješan je s njenim tjelesni<m sazrijevanjem, tako da je stvorena jedna čudesna smjesa najkontraverzniijih stanja, koja se često ispoljavaju alogično, u oscilacijama i
konvulzivno plesanje ipomamne tarantele na kraju drugog čina, »ikao da se radi o životu«, potreba da kaže nešto ružno, igra sa djecom, protest sa bombonima, polkušaj da ukosnicoim otvori poštansko sanduče, kostimiranje za maskenbal, itd.).
U drugom činu, ddktor Ranlk u jednom trenutku kaže da »nad svakom porodicom lelbdi nelka vrsta temeljite odmazde«. Nairavno, on to misli u prvom redu na sebe i na svoja ispaštanja zbog raakalašnih poručničkih dana njegovog oca. Ali d na Noru. Anticipirajući sa Rankom dramu Sablasti, Ibsen ovim sporadičnim likom, koiji je od rođenja stigmatiziran nasljednim sifilisom, uvodi u Lutkinu kuću temu pra-grijeha, one »bijele konje« iz RosmersholTna, koja bi, kako reče Ivo Andrić, povodom Ćorovićeve drame Kao vihor, mogla »isažeti u staru reč: očevi su grožđe jeli, a deci zulbi utrnuli«. Jer, nije samo Rank taj koji »siušenjem kičme« ispašta, ni kriv ni dužan, zbog raspusnog života svoga oca, već i ostali sudionici ove drame, sa izuizetikom, možda, »čistog« Hđlmera, takođe su žigosani, i nad njima prijeteći lebde sablasti njihove prošlosti. Vidjeli smo, Kristina Linde, žrtvujući se za bližnje i odričući se zbog toga ljubavi voljenog čovjeka, nije uspjela da ostvari sreću. Nora je žigosana očevim karakterom, njegovom lakomislenošću. Krogstada je jedan ne-prom'išljen postuipak, krivotvorenje potpisa. Obilježio trajnim izopćenjem iz društva. Pa čak i nad -dadiljom, koju je u mladosti jedan miušlkarac »unesrećio« i ostavio, lebdi temeljita odmazda, jer je prisiljena da se umjesto o svojoj brine o tuđoj djeci. Na izvjestan način i Helmer, koji svojom »finom prirodom osjeća prema svemu što je ružno izrazitu odvratnost«, kao da isipašta što je u prošlosti, kao sudac-istražitelj, zjbog ljubavi prema Nori, »progledao kroz prste« na financijsike malverzacije njenog oca i taiko ga spasio zatvora. Ove salblaisti prošlosti priltiskaju poput more Ibsenove junake u sadašnjosti i onemoguća-vajiu ih da ostvare sreću, one postaju nešto sudbinsko, iataiističko, i vremenom, umjesto da se smanjuju i nestaju, rastu i razaraju, pretvairajući se u kaznu, koja vodi ili u smrt (Sablasti, Mali Ejolf,
Rosm,ersholm, Heda
Gab-20
ler, Graditelj Solnes, Divlja patka, Jon Gabrijel Bork-man), ili
u beznađe (Lutkina kuća).
U Bilješkama o modernoj tragediji (1878), Ibsen govori 0 idvije vrste »duhovnih zakona, o dvije vrste savjesti, jedna u muškarcu, druga, sasvim idmkčija, u ženi«. Među njima je latentno prisutan nesporseum i nerazumijevanje, jer se u svakodnevnom životu »žena procjenjuje po m'Uiškom zakonu, kao da i nije žena već muškarac«. U isključivo »muškom društvu«, sa zakonima koji su stvorili imuškarci i sa »pravnim sistemom koji o ženskom ponašanju suidi sa muiakog stanovišta«, žena--majka je sasvim nalik na ženku nekih inselkata, koja odlazi i ugine kad ispuni svoju dužnost. U završnoj sceni Lutkine kuće, Ibsen oštro sukobljava ove dvije vrste duhovnih zakona; imeđutim, ni Helmer ni Nora, saznali smo to iz njihovih postupaka i ponašanja u drami, nisu idealni nosioci muškog i ženskog stanovišta, naročito u odnosu na Krogstaida i Krisitinu Linde, tako da njihov agon djeluje pomalo neubjedljivo i nategnuto. Osjeća se tendencija koju je pisac nasilno ubrizgao u likove, ali ne kao zadatak već kao funkciju. Istini za volju, potrebno je reći, u toj spornoj i izvikanoj sceni, sadržane su mo-guonoisti i drugačijeg sagledan ja ovog sulkoba iTjmeđu »dvije vrste savjesti«. Uostalom, i sam Ibsen je zapisao, u već spomenutim Bilješkama, da žena u drami završava »nemajući pojma o tome šta je dobro ili loše, potpuno je pometena s jedne strane prirodnim osjećanjima a s druge vjerovanjem u autoritet«. I zato, upiikos prisutne simbo-like o rađanju novog čovjeka, ili tačnije nove žene {Lutkina
kuća se dešava na Badnjak i Božić), znači jedne nove Nore,
koja je odjedno>m progledala i shvatila svoju ugroženu žensku sudbinu u prevashoidno imuškom društvu, moguće je Lutkinu
kuću, u konteikstu svega onoga što je završnoj sceni
iprethodilo, analizirati i izvan teze o »ženskom i muiškom pravu«. Konačno, u govoru održanom deset godina doonije u »Savezu za odbranu ženskog prava«, Ibsen je priznao da ne razumije šta je to — »žensko pravo«, lističući samo jedno »čovjelkovo pravo«, u koone žena 4gra značajnu ulogu u biiđenju težnje za kulturom
i oisjećanja za idisci)plinoim, ali ograničenu na »dječju soboi«, znači, na ulogu žeme^majike.
Nora je od Torvalda očekivala »čudo«, da u trenutku objelodanjivanja tajne, ipreuzme krivicu i ddgovornoist na sebe, a zatim bi ga ona, altruisitički, ali i egzaltirano, spriječila u spašavanju i taiko oslobodila i^aštanja. Još jedina nepromišljenost i naivnost Nore, jer je Ibsen kroz cijelu dramu talko precizno vodio lilk Helmera, da je potpuno nerealno od njega očekivati »čudo«. Norine patetične izjave o žrtvi i ljubavi za njega su »ikomedija«, nasljeđe »lakomislenih principa«, čista lakrdija, obične »fraze« koje je u prošlosti, -uhvaćen u krivici, izdašno upotrebljavao i Norin otac. Za Helmera se, dakle, događaji samo sablasno ponavljaju. Uplašen za svoj 'ugled 4 položaj u društvu, upravo je naimenovan za idirektora Akcionarske banike, Torvald je iznerviran, prenapet, zibunjen i nelkon-trolisan. Norin ipostupak može odjednom da ugrozi čitavu njegovu egzistenciju, pa samim time i Norinu i dječju, i on ošamućen saznanjem, u paničnom strahu, a inače frustriran, prijeti Nori da joj neće dozvoliti vaspitavanje djece i da će ubuduće njihov brak biti samo »zvaničan«, odnosno fonmalan. Međutim, kad dobije pismo od Krog-stada sa imjenicama, on se odjednom mijeaija, zaboravlja sve što je još -maločas u žestini izrdkao, oprašta Nori, čak je moli da i ona njemu oprosti za »grube riječi« koje je izgovorio u strahu, u trenutku kada je pomislio da će se sve srušiti na njega. Torvald se ponaša dosljedno, istina kao kukavica, ali dosljedno. Očeikivati od njega »čudo« može samo »nerazuimno dijete«, »zaslijepljeno neiskusno stvorenje«, jednom riječju: naivna Nora.
Shvativši najzad da Helmer nije sposoban za »čudo«, razočarana i uvrijeđena Nora, prelazi u napad. Skidajtići kostim i masku kapriciozne djevojčice sa Kaprija, Ibsen i simbolično označava otkrivanje jedne nove Nore, koja iz pasivnog stanja prelazi u aktivno, optužujiući »muSko društvo« (i oca i 'muža), za egoizam i diskriminaciju. »Ovo je obračun, Torvalde!« — uzvikuje Nora, tvrdeći da za osam godina bralka njih dvoje nisu »razmijenili ni jednu oiabiljnu riječ o ozibiljnim stvarima«. Još dok je živjela
sa ocem, ona je bila potpuno zavisna od njegovih nazora, ddk je svoje, »ako 4h je nekada i imala«, imorala da krije. »On me je zvao svojom lutkom i igrao se sa mnom, kao što sam se ja igrala sa svojim lutkama.« Prelazeći iz očevih ruku u Helmerove, sem nametanja novog »ukusa«, ništa se nije promijenilo, kuća je i dalje ostala kao neka soba za igranje. »Ovdje sam ja bila tvoja žena— luika, kao što sam <u tatinoj kući bila kćeiika — lutka. A naša djeca, ona su bila moje lutke. Kad bi me ti luzeo da se igraš sa mnom, imeni je bilo upravo takvo zadovoljstvo kakvo je bilo djeci kad bih ja njih uzela i igrala se s njima. To je bio naš brak, Torvalde.«
Optužujući oca i muža da su na izvjestan način ugušili i uništili njenu ličnost i njen integritet, namećući joj svoje nazore i svoj nkus, pretvarajući je u loiltfcu za dokono muško igranje, Nora očito zaboravlja da u tom procesu deikrustiranja njene ličnosti, dobar dio krivice snosi ona sama, jer je upravo njoj takav pokroviteljsiki i za-štitnički odnos najviše pogodovao, oslobađajući je nesnosnog tereta obaveza i odgovornosti. Svijet igre i lutaka, taj udobni i bezbjedni kavez za pticu-pjevačicu, potpuno je i^ljučio iz Norine svijesti osjećanje dužnosti, i prema sebi i prema drujgitma. Pretvorena u igračku za odrasle muškarce, ona je istovremeno i njih pretvarala u svoje igračke, prenoseći taj neobavezni i neodgovorni odnos i na djecu, pa i na poznanike (ponašanje u školi, odnos prema Ptanku, ples kod konzula Stenbonga, itd.). Biti lutka i imati tretman djeteta kome je sve dozvoljeno i sve onu se prašta, bila je posebna Norina privilegija, koju je ona nametnula, i vidjeli smo, sistematsiki izgrađivala. I zato rađanje nove Nore — kojoj se odjedanput, samo zato što se nije desilo »čudo«, prošli život otvorio kao promašen i od idrugih nametnut — djeluje namješteno i nedovoljno m-otivisano, potpimo u službi Ibsenove teze o »ipK>buni ljudskog duha« i »žensikom pravu«. Međutim, sagledan u kontekstu razvojne linije Mika, na osnovu brojnih detalja-tačkica, o kojima smo govorili, ovaj konačni
»abraoun« sa mužem, odnosno sa »imuSkim zakonima«, m'oiguće je protumačiti i kao još jedan Norm neiprotmi-šljeni i idjetinjasti gest, kao novu igru »nerazumnog djeteta«, 'ksbo ponovni bijeg od stvarnositi, pa prema tome i od odgovornosti. U svojoj poibuni, ili, tačnije, u igri pobune, ona egzaltirano odlazi u krajnosti, odbacujući i bralk, i zakone, i religiigu, i »moralni osjećaj«, i dužnosti prema mužu i djeci, izidvajajući jednu jedinu svetu »dužnost prema saimoj sebi«. I na kraju, dosljedna u svojoj predstavi, Nora čak odbi|ja da vidi djecu, ali ne zaboravlja da odigra scenu vraćanja prstena (»Taiko — evo vraćam ti tvoj prsten. Daj i ti meni 'moj!«), koja treba da simbolizira oslobađanje od ikoinvencionalnih bračnih obaveza (za Noru izgleda i od obaveza majke). Svi ovi postupci karaikteristični su 'upravo za adolescentnu psihologiju po-vrajedenog djeteta koje bježi od kuće, ostavljajući »nepra-vedne« rdditelje da pate i ispaštaju, podrazumijevajući i ome poznate dječje svađe, Ikad se durovito d uvrijeđeno uzvikuje: »Vrati mi imoje knpice, neću više s tobom da se igram«. Ostavljajući sve za sobom, u potrazi za svojom istiinoim, Nora ne ispoljava samo egoizam već i u punoj mjeri pokazuje nesposobnost da se sa probleimdma života uihvalti u koštac, jer njen odlazak je li bijeg od stvarnosti, paničan strah da je igra
prestala i da započinje »zrelo doba« odgovornosti i dužnosti. I
kao što se nije ostvarilo Torvaldovo »čudo«, nema nade ni za ostvarivanje Norinog »čuida«.
Živeći pod staklenim zvonom, ove ptice-ipjevačice čim napuste svoj bezbjedni i udobni malograđainskl kavez, osuđene su na propast. Zatvoreni i izolovani, neotporni na život, bez interesa za druge ljude (Nora nekoliko puta u draimi ponavlja da se nje »drugi ne tiču«), navikli da sve pretvaraju u igru-obmanu i šarenu lažu, bez osjećanja za realnost, suočeni sa stvarnošću, Nora i Helmer su, očito, potpuno nesposobni za borbu, pa nam na kraju izgledaju kao' dva brodolo>mnika, izložena ojpasnostima i bespuću, nemoćna da shvate i seibe i svijet koji ih okružuje. Norin
odlazak, iprema tome, nije samo i jedino »pobuna Ijutfekog duha« protiv ugroženog »ženskog prava«, nisu to samo dvije savjesti i dvije vrste duhovnih zakona, muški i ženski, već je to i poraz jednog shvatanja da je moguće ostvariti vlastitu egoističnu sreću, izvan života, u udobnim zidovima građanskog salona, izolovano i ,po sebi, bez obzira na druge. I Helmer i Nora ne shvat^u da, kako to kaže Pasternaik: »Proći život —
PRVI CIN
Lica:
HELMER, advokat NORA, njegova žena DOKTOR RANK GOSPOĐA LINDE KROGSTAD, pravnik Troje male Helmerove djece
ANAHMARIJA, dadilja kod Helmerovih
Služavka kod Helmerovih Nosa^
Radnja se odvija u Helmerovom stanu
Prijatno i ukusno, ali ne luksuzno namještena soba. Desno u pozadini jedna vrata vode u predsoblje; druga vrata u pozadini lijevo vode u Helmerovu radnu sobu. Između ova dvoja vrata je mali klavir. Lijevo u sredini zida vrata, a dalje prema naprijed prozor. Blizu, uz prozor, okrugli sto sa naslonjačama i malom sofom. Desno uza zid sa strane dalje vrata, a uz isti zid prema naprijed zidana peć, pred kojom stoji nekoliko naslonjača i jedna stolica za ljuljanje. Između peći i vrata sa strane mali sto. Na zidovima bakrorezi. Polica sa porcelanom i drugim umjetničkim ukrasima; mali ormar za knjige sa knjigama u raskošnim povezima; tepih preko cijele sohe. U peči vatra. Zimski dan.
U predsoblju zvoni; odmah potom čuje se otvaranje vrata. Nora ulazi u sohu pjevuckajući zadovoljno. Ona je u šeširu i kaputu i nosi mnoštvo paketa koje stavlja desno na sto. Iza sebe ostavlja otvorena vrata prema predsoblju i otuda se vidi n o s a č koji nosi jelku i korpu; on to predaje s l u z a v ci koja im je otvorila.
NORA: Dobro sakrijte jelku, Helena. Djeca je smiju vidjeti tek večeras, kad bude oikićena. (Nosaču, vadeći novčanik) Koliiko —?
NOSAČ: Pedeset era.
NORA: Evo jedne krune. Ne — ostaltalk zadržite. (Nosač
zahvaljuje i odlazi. Nora zatvara vrata. Ona se i dalje zadovoljno smijucka za sebe, dok skida šešir i kaput. Izvadi iz tašne kesicu sa slatkišima i pojede nekoliko; onda oprezno priđe vratima svoga muža i oslušne.)
m
Da, on je kod kuće. (Opet tiho pjevucka za sebe dok
prilazi stolu desno.)
HELMER (u svojoj sobi): Je li to tamo cvrkuće ševa? NORA (otvarajući pakete): Da, cvrkuće!
HELMER: Je li to skakuće vjeverica? NORA: Da.
HELMER: A kad je vjeverica idošla kući?
NORA: Ovog trena. (Stavlja kesicu sa slatkišima u tašnu i
hriše usta.) Dođi, Torvalde, da vidiš šta sam sve (kuipila.
HELMER: Ne smetati! (Uskoro potom, s perom u ruci, otvara
vrata i pogleda unutra.) Sta si sve kupila, kažeš? Ovako
mnogo stvari? Je li to mali lakoumni češlj'Ugar opet Metio i profućkao novac?
NORA: Ali, Torvalde, ove godine zaista smijemio i malo više potrošiti. Pa ovo nam je prvi Božić kad ne 'moramo da štedimo.
HELMER: E, pa slušaj, ne smijemo baš preći u luiksuz.
NORA: Naprotiv, Torvalde, sad već sanijemo sebi dozvoliti i malo lukB:Uza. Zar ne? Onalko sasvim, sasvim malo. Pa ti sad dobiivaš veliku platu i zarađivaćeš m.'nogo, mnogo novaca.
HELMER: Da, od Nove godine. Ali onda treba da prođu čitava tri mjeseca dok nova plaita dođe.
NORA: Eh, do tada možemo i posuditi.
HELMER: Noro! (Prilazi joj i šaleći se vuče je za uho.) Zar te opet spopada lakomiislenost? Zamisli da ja danas posudim hiljadu kruna, ti ih potrošiš u ovoj božičnoj sedmici, a meni na Silvestrovo padne cigla na glavu i ja ležim tu — NORA (zapuši mu usta): Fuj, ne govori tako ružno!
HELMER: Da, pretpostavi da se taiko nešto dogodi — šfta Oinda?
NORA: Kad bi se tako nešto groano dogodilo, bilo bi mi sasvim svejedno imam li dugova ili ine.
HELMER: A Ijuidi od kojih sam posudio novac?
NORA: Oni? Koga je još za njih briga? Pa to su tuđi ljudi. HELMER: Noro, Noro, ti si prava žena! Ali ozibiljno Noro: ti
znaš šta ja o tome mislim. Nikakvih dugova!
Ni-kaikvog posuđivanja! Nešto nelijepo i neslobodno padne na kućanstvo koje se zasniva na dtigovima. Do damas smo
oboje hrabro izdržali i tako ćemo činiti ■još i ovo kratko
vrijeme, koliko je potrebno.
NORA (odlazi do peći): No da, kad ti želiš, TorvaMe.
HELMER (ide za njom): E, aii ne smije zato sada mala ševa da objesi krila. Kalko? Zar da vjeverica tako stoji i da se duri? — (Vadi novčanik.) Noro, šta li ja to imam ovdje? NORA (hrzo se okrene): Novac!
HELMER: Evo, uzmi! (Daje joj nekoliko novčanica.) Dragi bože, znam ja da za Božić toliko toga treba u kući.
NORA (broji); Deset, dvadesett, trideset, četrdeset. Najljepša hvala, Torvalde, lijepa hvala; s ovim ču se duže pomoći. HELMER: Da, a talko i moraš!
NORA: Da, da, i hoću. A sad hodi da vidiš šta sam sve kupila. I to jeftino kupila. Gledaj ovamo — novo odijelo za Ivora — i 'UZ to još sablja. Evo konja i truibe za Boba, evo lutke sa kolijevkom za Emi. Ovo za nju je sasvim jedn-ostavno, ali ona i onako sve polomi. A evo materijal za haljinu i maramice za služavku. Majčica Ana-^Mari bi zaipravo morala i mnogo više dobiti!
HELMER: A šta je u onom paiketu tamo?
NORA (viknu): Ostavi, Torvailde! To ćeš moći da vidiš tek uveče!
TORVALD: Ah, tako! — Ali sad mi kaži, ti mala rasip-mice, da li si se nečim i sebe sjetila?
NORA: Ma hajde — ja sebe? Ja stvarno ne bih ni znala šta — HELMER: Ali moraš! Reci mi nešto pametno štO' bi ti
ipričindlo posebnu radost.
NORA: Ja stvarno ne bih znala. — Ijpak, Torvalde, slušaj — HELMER: No?
NORA (spuštenog pogleda igra se s njegovim dugmetom): Ako baš hoćeš da mi napraviš poklon, onda bi mogao, ovaj, mogao bi —
HELMER: No, dakle — reci!
NORA (hrzo): Mogao bi mi pokloniti novac, TorvaMe. Samo onolilko Ikoliko misliš da možeš odvojiti. Onda bih moigla u melkoj prilici kasnije da nešto kupim.
HELMER: Ali, Noro, —
NORA: Ah, da, uradi tako, dragi Torvalide, lijjepo te molim. Zamotaču omda novac u lijepi zlatni papir i objesiti ga na božično drvce. Zar ito ne bi bilo divno?
HELMER: A kalko se zove ona ptičica koja profućka sav novac?
NORA: Da, da, lakoumni češljugar — znam već. Ali ura-dićemo ovalko kako sam rekla, Torvalde, onda ću imaiti vremena da razmislim šta mi je najpotrebnije. Zar to nije vrlo pametno, Torvalde, zar nije?
HELMER (smiješeći se): E, naravno, to jest, ako bi ti taj novac koji ti dam, stvarno, mogla sačuvati i setbi nešto kupiti. Ali ako ode u domaćinistvo i u razne beskorisne stvari, onda opet ja moram da izvlačim.
NORA: Nipošto, Torvalde —
HELMER: To se ne da poreci, moja mala draga Nora! (Stavlja
ruku oko njenog struka.) Moj lakoumani če-šlj.uigar je
dražeistan, ali njemu treba teška gomila novaca. Ne bi se vjerovalo koliko čovjetka staje takva jedina ptičica.
NORA: Ali ne! Kako samo možeš da kažeš tako nešto? Ja zaista štedim, gdjegod mogu.
HELMER (smije se): To je prava riječ. Gdjegod možeš. Ali ti to apsolutno ne možeš.
IfORA (pjevucka i smiješi se zadovoljno): Hm! Kad bi ti samo znao kolike iizdatke imamo imi ševe i vjeverice, Torvalde. HELMER: Ti si čudno malo stvorenje. Sasvim kao i tvoj otac.
Trudiš se na sve načine da dobiješ novac u ruke, a čim ga imaš, prospe ti se između prstiju; ti nikad ne znaš kud je otišao. Da, ali moraim te uzeti takvu kaikva jeisi. To ti je u krvi. Da, da, da, Noro, takve stvari se nasljeđuju.
NORA: Pa, ja bih voOgela da saim od tate naslijedila više osobina.
HELMER: A ja ne bih htio da mi budeš drugačija nego što jesi, moja draga, mala, raspjevana ševo. Ali — nešto imi pada na pamet. Danas mi izgledaš tako — tako — kako da kažem? — tako sumnjivo.
NORA: Ja?
HELMER: Svakako. Pogledaj me pravo u oči. NORA (gleda ga): No?
HELMER (prijeti prstom): Je li slatka njušikica i danas nešto gricikaila u gradu?
NORA: Ali ne, odakle ti to?
HELMER: Zar slatka njuškica nikaiko nije svratila u sla-stičarnu?
NORA: Ne, Torvalde, uvjeravam te — HELMER: Nije se nimalo osladila? NORA: Ne, zaista nije.
HELMER: Nije ni probala koji slatkiš od badema? NORA: Ne, Torvalde, stvarno te uvjeravam —
HELMER: No, no, no, — ja se, naravno, samo šalim —
NORA: Ne bi mi nikad palo na paimet da postupim pro-itiv tvoje volje.
HELMER: Da, to ja dobro anam. — Pa dala si mi časnu riječ. — (Prilazi joj) Eto, zadrži za sebe svoja mala božična iznenađenja, srce moje. Večeras, kad se drvce ujpali, i ona će već doći na vidjelo, uto sam ubijeđen.
NORA: Da niisi zaboravio da pozoveš Ranka?
HELMER: Ne. Ali to nije ni potrebno. Razumije se samo po sebi da će večerati s nama. Uostalom, pozvaću ga kad jutros navrati. Već sam poručio dobrog vina. 'Noro, ti i ne znaš koliko se radujem današnjoj večeri.
NORA: I ja. A kako će se tek djeca veseliti, Torvalde!
HELMER: Ah, zaista je divna pomisao da imam siguran položao i izdašan dohodak. Zar ne? Sama ta pomisao je pravo zadovoljstvo!
NORA: Ah, to je divino!
HELMER: Sjećaš li se prošlih Božića? Po tri drage, duge sedmice unaprijed ti si se svake večeri zakljuičavala do duboko u noć da bi naipravila cvijeće za drvce
i razne druge lijepe stvari, da nas iznenadiš. Uh, to je bilo najdosadnije vrijeme u mom životu.
NORA: Ja se pri tom uopšte nisam dasađivala.
HELMER (smiješeći se): Ali rezultat je ipak bio dosta siromašan, Noro!
NORA: Opet me time zadirkuješ! Sta sam ja tu mogla :k3d se uvtiikla mačka i sve mi poikvarila.
HELMER: Ne, ne, jadna moja Notrice, nisi, naravno, mogla baš ništa. Imala si najbolju vdju da nas usrećiš i to je glavno. Ali ipalk je dobre) što su ta oiđkudna vre-imena prošla.
NORA: Da, to je stvarno divno!
HELMER: Sad ne moram tu da sjedim sam i da se dosađujem. A ni ti ne moraš tvoje drage oči i drage, nježne ruioice naprezati — NORA (plješće rukama): Ne, zar ne, Torvalde, da više sad ne
moramo!? O, kako je to divno čuti. (Uzima ga za ruku) Sad slušaj, Torvalde, kako sam zamislila naš ibudući namještarj. Cim Božić prođe — (Zvono u predsoblju) — Ah, evo zvoni! (Brzo
malo pospremi po sohi) Sigurno neko dolazi. Baš glujpo!
HELMER: Za posjete nisam kod kuće, ne zaboravi to!
SLUŽAVKA (na vratima predsoblja): Milostiva gospođo, neka netpoznata gospođa —
NORA: Molim.
SLUŽAVKA (Helmeru): I gospodin doktor je tu. HELMER: On je sigurno već ušao kod mene? SLUŽAVKA: Da, tamo je.
(Helmer odlazi u svoju sohu; služavka uvodi u sobu gospodu Linde, koja je u putnom, kostimu, i zatvara vrata iza nje.)
GOSPOĐA LINDE (plašljivo i oklijevajući): Dobar dan, Noro. NORA (nesigurno): Dobar dan —
GOSPOĐA LINDE: Ti kao da me više ne poznaješ? NORA: Ne, ja ne znam — iip>ak, da, ja mislim — (Klikne)
Kaiko — Kristina! Jesi li to zaista ti?! GOSPOĐA LINDE: Da, ja sam to.
NORA: Kristina! A ja te nisam prepoznala! Ali i kako 'bih — (Tiše) Kako si se ti promijenila, Kristina!
GOSPOĐA LINDE: Svakako. Za devet^deset dugih go-idina — NORA: Tako dugo se nismo vidjele? Zaista, ida! Ah, posljednjih
osam godina bile su sretno vrijeme! — To mi možeš vjerovati. A ti si sad došla u grad? Krenula si na dalek put usred zime? To je hrabro.
GOSPOĐA LINDE: Stigla sam jutrois rano parobrodoim.
NORA: Naravno, da sebi priuštiš božićnje zadovoljstvo. Kalko je to lijepo! Mi ćemo se talkođe dobro proveseliti. Ali ostavi svoje stvari. Da ti nije hladno? (Pomaže joj) Tako — sad ćemo lijepo sjesti kraj peći. Ne, ovamo u naslonjaču! A ja ću sjesti u stolicu za ljuljanje. (Hvata je za ruke) Da, to je ono staro, poznato lice; samo u prvom trenutku —. Naravno, postala si nelkako bljeđa, Kristina, i možda nešto mršavija.
GOSPOĐA LINDE: I mnogo, mnogo starija, Noro.
NORA: No, da, imožda i malo starija, ali samo sasvim, sasvim malo, ne vrijedi ni pominjati. (Iznenada se prekine; ozbiljno) Kakva sam ja bezobzirna osoba! Sjedim tu i brbljam. Najdraža, jedina moja Kristina, možeš li imi oprostiti?
GOSPOĐA LINDE: Sta to, Noro?
NORA (tiho): Jadna Kristina, ipa ti si ostala udovica. GOSPOĐA LINDE: Da, još prije tri godine.
NORA: Bože, pa ja sam to znala, pročitala sam u novinama. Ah, Kristina, moraš mi vjerovati, u to vrijeme sam stalno htjela da ti pišem. Ali svaki put sam opet odložila; uvijek me nešto spriječilo.
GOSPOĐA LINDE: Draga Noro, ja to dobro shvatam.
NORA: Ne, Kristina, to je bilo ružno 'Od mene! Ah, jadnice moja, šta si sve morala proći! — A on ti nije ništa ostavio za život? GOSPOĐA LINDE: Ništa!
NORA: Ni djece? GOSPOĐA LINDE: Ne! 32
NORA: Daikle, baš ništa.
GOSPOĐA LINDE: Čak ni brige ili boli, da iz njih nešto crpim.
NORA (gleda je ne vjerujući): Ali, Kristina, kako je to moguće?
GOSPOĐA LINDE (smiješi se turobno i gladi svoju kosu):
Ah, i to se ponekad događa, Noro.
NORA: Tako si sasvim saana! Kako to mora biti teško i strašno za tebe. Ja imam troje dražesne djece. Trenutno ti ih ne mogu predstaviti, izašli su sa dadiljom. Ali sad imi moraš sve ispričati —
GOSPOĐA LINDE: Ah, ne! Radije pričaj ti meni!
NORA: Ne, ti moraš početi. Danas neću da budem sebična. Danas hoću da mislim samo na tvoje stvari. Aid samo j e d n o ti ipak moram reći. Da li si čiila kakva nas je velika sreća zadesila ovih dana?
GOSPOĐA LINDE: Ne, a šta to?
NORA: Zamisli, moj muž je postao direktor Akcionarske banke.
GOSPOĐA LINDE: Tvoj muž? O, kakva sreća —!
NORA: Da, ogromna sreća. Advokatski hljeb je tako ne-siguran, naročito ako advokat hoće da se bavi samo finim i pristojnim poslovima. A Torvald je, naravno, uvijđk to htio; i u tome se s njim potpuno slažem. Vjeruj mi, toliko se radujemo! On stupa u banku već za Novu godinu, a onda će dobiti veliku platu i mnogo procenata. Od sada možemo da živimo sasvim drugačije nego do sada — sasvim kako md želimo. Ah, Elrdstina, kalko se osjećam lako i sretno! Da, ipak je divno imati ipuno, ptino novaca i nikakvih briga. Zar ne?
GOSPOĐA LINDE: Svakako mora da je lijepo imati ono što je ipotrebno.
NORA: Ne, ne samo što je potrebno — nego puno, puno novaca. GOSPOĐA LINDE (smiješi se): Noro, Noro! Zar se još
nisi opametila? U školi si bMa velika rasipnica.
NORA (smiješi se): Da, to Torvald tvrdi još i danas. fPri-jeti
prstom) Ali »Nora, Nora« nije tako glupa kao što vi
mislite. — A nije nam ni išlo tako, da bih mogla -rasipati. Oboje smo imorali da radimo.
GOSPOĐA LINDE: Zar i ti?
NORA: Da, sitnice — ručne radove, kukičanje, pletenje i slično — (Tiho i polako) — i još neke druge stvari. Ti znaš da je Torvald istupio iz državne službe kad snao se mi vjenčali? U njegovom odjeljenju nije bilo nikakvih izgleda za napredovanje, a morao je da zarađuje više novaca nego ranije. U prvoj godini se strašno premorio radoan. Bio je, kao što možeš i za-msliti, upućen na svakakve sporedne službe i morao da radi od jutra do mraka. To nije mogao da podnese i taiko se smrtno razbolio. Ljekari su rekli da je neophodno da ode na jug.
GOSPOĐA LINDE: Ah, da, pa bili ste dijelu godinu u Italiji. NORA: Da, jesmo. Vjeruj mi, nije bilo lako otići. Ivar je telk
bio rođen. Ali morali smo otići na svaki način. Ah, bilo je to prekrasno putovanje, a Torvaldu je spasilo život. Ali je i koštalo teških para, Kristina.
GOSPOĐA LINDE: Mogu misliti.
NORA: Hiljadu i dvjesta talira je koštalo — četiri hiljade i osamsto kruna. Znaš, to je mmogo novaca.
GOSPOĐA LINDE: Ali u t^voj situaciji je svakaiko velika sreća ako ih imaš.
NORA: Pa, da ti kažean, doibili smo ih od tate.
GOSPOĐA LINDE: Ah, tako. Upravo u to vrijeme je umro tvoj otac.
NORA: Da, Kristina, iipravo tada. I zamisli samo, ja nisam mogla da odem njemu i da ga njegujem. Svakodnevno sam očekivala rođenje mog malog Ivara. A morala sam da njegujem i mog jadnog smrtno bolesnog Torvalda. Dragi, ddbri tata! Nisam ga više vidjela, Kristina. Ah! to je najteže što sam doživjela poslije svoje udaje.
GOSPOĐA LINDE: Znam da si ga mnogo voljela. I taiko ste, dakle, otišli u Italiju?
NORA: Da, tako smo imali novaca, a Ijekari su navaljivali. Otputovali smo mjesec dana kasnije.
GOSPOĐA LINDE: A tvoj muž se vratio posve izliječen? NORA: Cio kao riba u vodi.
GOSPOĐA LINDE: A — doktor? NORA: Kaiko?
GOSPOĐA LINDE: Čini mi se da je djevojka rekla da je gospodin što je ušao sa mno'm — doktor.
NORA: To je bio doktor Rank. Ali on nam ne dolazi kao ljekar. To je naš najbolji prijatelj i možeš ga ovdje kod nas barem jedanput dnevno vidjeti. Ne, Torvald nije više bio ni časa bolestan. I djeca su čila i zdrava, ja taJkođe. (Skoči i plješče rukama) Bože, o bože, Kristina, ipaik je divno živjeti i biiti sretan! — Ah, ali > ovo je "talko ružno od imene — saimo govorim o svojim stvarima. (Sjeda
uz nju na stoličicu i stavlja ruke na krilo gospođe Linde) Ah,
nemioj se ljutiti na mene! — Reci, da li je stvarno istina da ti nisi voljela svoga muža? Zašto si se onda udala za njega?
GOSPOĐA LINDE: Moja majka je još bila živa i ležala bolesna i bez sredstava. A morala sam da se brinem i za svoja dva mlađa brata. Izgledalo mi je neodgovorno da odbijem njegovu ponudu. NORA: Da, da, to je saisvim pravo. On je, dalkle, tada bio bogat? GOSPOĐA LINDE: Mislim da je bio vrlo imućan. Ali to su bili
nesigurni poslovi, Noro. Kad je umro, došlo je do sloma i ništa nije ositalo.
NORA: I onda —?
GOSPOĐA LINDE: Onda sam se morala probijati kroz život s malom sitničarslkom radnjom, s :maloim školom i svačim drugim. Posljednje tri godine su mi bile kao jedan jedini dugi i nemirni radni dan. A sad je on završen, Noro. Moja jadna majika me više ne .treba —ona je umrla. Mladići taikođe ne — oni imaju sada svoja namještenja i -mogu se sami brinuiti o sebi.
NORA: Kako mora da ti je laknulo —
GOSPOĐA LINDE: Ne, vidiš, saimo mi je tako neizrecivo prazno. Neima više nikoga za koga mogu da živim. (Ustaje nemirno) Zato više ne mogu da izdržim tamo u onom zabačenom gnijezdu. Ovdje će se sigurno lakše moći da nađe nešto što čovjeka zaokuplja i ispunjava mu 'misli. Ako mi sam.o uspije da nađem ndko sigurno zaposlenje, neiki >mali kancelarijski posao -—
NORA: Ali, Kristina, pa to je užasno naporno, a ti i bez toga izgledaš tako iscrpljeno. Bilo bi ti mnogo bolje kad bi imogla da otputuješ u neiku banju!
GOSPOĐA LINDE (ode do prozora): Ali ja nemam oca koji bi mi dao novac za put, Noro!
NORA (ustaje): Ah, ne ljuti se na mene!
GOSPOĐA LINDE (prilazi joj): Draga Noro, ne ljuti se ti na mene. To je ono najgore u prilikama kakve Bu moje, što čovjek postaje taiko ogorčen. Nemaš za koga da radiš, a ipak stalno moraš raditi. Ipak se mora živjeti i tako postaješ egoist. Kad si mi ispričala o sretnim promjenama u vašem životu — vjeruj mi —■ ja se nisam toliko obradovala zbog tebe, koliko zbog sebe. NORA: Kako to? Ah, da, razumijem te. Ti misliš da bi Torvald
mogao nešto učiniti za tebe. GOSPOĐA LINDE: Da, to sam mislila.
NORA: Pa i hoće, Kristina. Prepuidti ti to samo meni; ja ću to već tako fino izvesti, tako fino — već ču ja znati da nešto fino izmislim, čime ću ga pridobiti. Ah, tako bih strašno željela da ti pomognem!
GOSPOĐA LINDE: Kako je, Noro, lijepo od tebe što se tako zauzimaš za moje stvari — utoliko ljepše što ti saana nisi nikad upoznala teret i nevolje u životu.
NORA: Ja —? Ja da nisam —?
GOSPODA LINDE (smiješeći se): Dragi bože, to malo ručnog rada i slično — ti si još dijete, Noro.
NORA (zahaci glavu i hoda po sohi): To nisi smjela reći s takvom uvjerenošću.
rip
GOSPOĐA LINDE: Taiko?
NORA: Ti si kao i drugi. Svi vi mislite da ja nisam sposobna za nešto ozbiljno —
GOSPOĐA LINDE: No, no —
NORA: da ja mišta nisam uradila u ovom teškom životu.
GOSPOĐA LINDE: Draga Noro, pa ti si mi sama uipravo ipričala o svom životu.
NORA: Ah, šta, — o beznačajnostima! — (Tiho) A ono značajno, ito ti inisam ispričala.
GOSPOĐA LINDE: Značajno? Šta tiime misliš?
NORA: Ti me sasvim ipotcjenjuješ, Kristina; ali to ne bi smjela da činiš. Ti si ponosna na to što si tako dugo i teško radila za svoju majku. GOSPOĐA LINDE: Ja nikog ne potcjenjujem. Ali jedno je istina: ja sam
ponosna i sretna pri pomisli da sam imala priliku da svojoj majci u izvjesnoj mjeri olakšam njene posljednje dane.
NORA: I takođe si ponosna pri poimis'li što si učinila za svoju braću. GOSPOĐA LINDE: Mislim ida imam pravo na to.
NORA: To i ja mislim. Ali sad treba nešto da saiznaš, Kristina. I ja itmam nešto što me čini ponosnom i sretnom.
GOSPOĐA LINDE: U to ne sumnjam. Ali kako to misliš?
NORA: Govori tiho. Zamisli kad bi Torvald čuo! Ni po koju čijemu ne smije on — nilko ne smije to da sazna, niko osim tdbe, Kristina. GOSPOĐA LINDE: Ali šta to?
NORA: Hodi ovamo. (Povuče je do sehe na sofu) Da, slušaj. — I ja imam nešto šito me čini ponosnom i sretnom; j a sam Torvaldu spasila život.
GOSPOĐA LINDE: Spasila? Kako to — spasila?
NORA: Pričala sam ti o iputu u Italiju. Da Torvald nije tamo otišao, ipropao bi.
GOSPOĐA LINDE: No da, i tvoj otac vam je dao potrebna sredstva —
NORA (smiješi se): Da, u to vjeruje Torvald, u to vjeruju i svi drugi, ali —
GOSPOĐA LINDE: Ali —?
NORA: Tata nam nije dao ni helera. J a sam pribavila taj novac. GOSPOĐA LINDE; Ti? Tako veliku svotu?
NORA: Hiljadu dvjesta talira. Četiri hiljade i osam stotina ikruna. Sta kažeš sada?
GOSPOĐA LINDE: Da, ali Noro, kako ti je to bilo moguće? Jesi li dobila ma lutriji?
NORA (prezrivo): Na lutriji? (S potcjenjivanjem) Kakva bi to onda bila vještina?
GOSPOĐA LINDE: Pa kako si ih dobila?
NORA (pjevucka i smiješi se tajanstveno): Hm, —- tra-4a-la! GOSPOĐA LINDE: Nisi ih valjda mogla posuditi?
NORA: Tako? A zašto ne?
GOSPOĐA LINDE: Ne, žena ne množe uzeti zajaim bez saglasnosti svoga muža.
NORA (zabaci glavu): Tako? — A ako je to žena koja ima nekog smisla za poslove — žena koja se zna mudro ponašati — onda —
GOSPOĐA LINDE: Ali, Noro, ja ne razumijem ni riječi —
NORA: Nije ni potrebno. Niko i ne kaže da sam novac p o s u d i 1 a. Mogla sam ga nabaviti i na drugi način. (Baca se natrag na sofu) Mogla sam ga dobiti od nekog obožavaoca. Kad neko ovaiko zgodno izgleda kao ,ja —
GOSPOĐA LINDE: Ti si šašava.
NORA: Sad si sigurno krajnje znatiželjna, Kristina.
GOSPOĐA LINDE: Slušaj, draga Noro, ti valjda nisi učinila k^kvu neporomišljenost?
NORA fopet se uspravi): Zar je to nepromišljenost, sipa-siti život svome mužu?
GOSPOĐA LINDE: Ja smatram da je to bila
nepromi-šljenosit što si bez njegovog znanja — NORA: Ali on nije smio ništa znati! Gospode bože, zar
loše njegovo stanje. Ljetkari su meni došli i rekli da je njegov život u opasnosti i da ga samo boravak na jugu može da spasi. Zar misliš da nisam najprije pokušala da se na drugi način izvučem iz neprilike? Govorila sam mu o toime, kalko bi :mi se sviđalo da mogu kao druge mlade žene da putujem u inostram-stvo. Plaikala sam i prelklinjala ga; govorila saim mu da bi morao pomisliti na to u kakvom sam ja stanju, pa da bude tako dobar i da mi učini po volji; a onda sam nagovijestila, da bi on, valjda, mogao uzeti zajam. Ali tu je on skoro pobjesnio, Kristina. Rekao je da saim lakoimislena i da je njegova dužnost kao muža da ne popušta ^mojim .mušicama i kapricima — tako je to nazvao, čini mi se. Pa sad, mislila sam u sebi, ti moraš biti spašen; i onda sam pronašla ovaj izlaz —
GOSPOĐA LINDE: Zar tvoj muž nije saznao od tvoga cea, da vam novac nije on poslao?
NORA: Ne, nikada. Tata je baš tih dana umro. Imala sam namjeru da njemu stvar povjerim i da ga zamolim da ništa ne ada. Ali pošto je bio tako tešiko bolestan — nažalost, to više nije bilo potrebno. GOSPOĐA LINDE: A kasnije se nikad nisi povjerila svome mužu? NORA: Ne, za ime božje, šta ti pada na pamet? Njemu koji je u tim
stvarima toliko strog! A osim toga — Torvaldu, s njegovom m^ušlkam sujetom — kaiko bi imu imučna i ponižavajuća bila spoznaja da mi je dužan zahvalnosti. To bi potpuno poremetilo naše međusobne odnose. Naš lijepi, sretni dom ne bi više bio ono što je sada.
GOSPOĐA LINDE: Zar mu nećeš nikada reći?
NORA (zamišljeno, s polusmiješkom): Da, imožda — jedanput kasnije; poslije mnogo godina, kad više ne budem tako lijepa kao sada. Ne smiješ se tome smijati. Ja samo mislim, kad me Torvalid više ne bude tako mnogo volio kao sada, kad više ne bude uživao u to-me da mu nešto otplešem, da se preobučem i re-citujem. Onda će imožda biti dobro da imam nešto u rezervi — (Prekine se) Ah, besmislica, besanislica,
besmislica! T o vrijeme nikad neće doći. — No, pa šta kažeš na moju veliku tajnu, Kristina? Zar nisam i ja ipak za nešto sposobna? — Uostalom, možeš mi vjerovati, ta stvar mi je zadala mnogo rnuke. Nije 'mi bilo baš lako da uvijek pravovremeno izvršavam svoje obaveze. Treba, naime, da znaš, da u poslovnom životu ima nešto što se zove četvrtgodišnje ka-mate i još nešto što zovu otplalta, a novac je uvijek tako strašno teško stvoriti. Tako sam, vidiš, uvijek i stalno morala da štedim, 'gdje sam samo mogla. Od novca za k'UĆamstvo nisam mogla gotovo ništa odvajati jer je Torvald m.orao 'dobro živjeti. Ni djecu nisam 'mogla pustiti da hodaju oikolo loše odjevena; ono što dobijem za njih, mislila sam, to moram na njih i pdtrošiti. Slatki, 'dragi mališani!
GOSPOĐA LINDE: Onda si morala da smanjiš svoje vlastite potrebe, jadna Noro?
NORA: Da, naravno. Pa ja sam toila na redu. Svaki put kad bi imi Torvald dao novac za nove haljine i slično, ja ne bih potrošila ni polovinu; stalno sam kupovala ono najjeftinije i najjednostavnije. Prava je sreća što mi sve tako dobro stoji, pa Torvald ništa ne primje-ćuije. Ali ponekad mi je bilo vrlo teško, Kristina, jer špak. je divno biti lijeipo obučen. Zar ne?
GOSPOĐA LINDE: Da, naravno.
NORA: No, a onda sam imala i druge izvore prihoda. Posljednje zime saim imala sreću da dobijem mnogo posla za prepisivanje. Tad sam se zaključavala i pisala svake večeri do dulbako u noć. Ah, ponekad sam bila tako umorna, taiko umorna. Ali, uiprkos tame, bilo imi je ogromno zadovoljstvo 'da tako radim i zarađujem novac. Izgledala sam sebi skoro kao muškarac.
GOSPOĐA LINDE: I koliko si mogla otplatiti na taj način?
N'ORA: Pa, to ti ne mogu reći tako 'tačno. Znaš, vrlo je teško snaći se u takvim poslovima. Znam saimo da (sam plaćala koliko sam god mogla sakupiti. Mnogo puta nisam ni znala kako ću.
