Misao može biti uzvišena a da istodobno nije lijepa, i koliko je u njoj manje ljepote to više umanjuje svoje djelovanje na druge. Snaga bez umijeća obična je masa.
258. L. do D.
Dodirivanje Kristovih stopala nije isprika za pogrešnu interpunkciju.
Ako netko dobro piše samo kada je pijan, rekao bih mu: napijte se. A ako bi mi rekao kako zbog toga trpi njegova jetra, odgovorio bih mu: što je vaša jetra? Mrtva tvar koja živi dok živite, a pjesme što ćete ih napisati žive izvan toga »dok živite«.257
259. L. do D. Objavljeno u časopisu Descobrimento. Revista de Cultura, br. 3, 1931.
Volim se izražavati riječima. Bolje rečeno: volim izbacivati riječi. Riječi su za mene opipljiva tijela, vidljive sirene, utjelovljene putenosti. Možda zato što me stvarna putenost nimalo ne zaokuplja, čak ni u duhu ili snu, u meni se uobličila želja za nečim što stvara verbalne ritmove ili ih osluškuje kod drugih. Prenem se kada se netko lijepo izrazi. Poneka Fialhova258 stranica, poneka Chateaubriandova stranica, prožimaju trncima sav moj život u svim žilama, potresaju me ustreptalo nepomičnoga nepojmljivim užitkom koji me preplavi. Čak od te Vieirine stranice, zbog njezine hladne perfekcije sintaktičke inženjerije, zadrhtim poput grane na vjetru u jednom pasivnom zanosu dirnute stvari.
Poput svih velikih zaljubljenika volim se naslađivati u gubitku sebe, u čemu je užitak predavanja potpun. I često tako pišem ne želeći misliti u nekom izvanjskom sanjarenju, puštajući da me riječi miluju, mene, djetešce u njihovu okrilju. Rečenice su to bez smisla što morbidno teku u rječitosti toka vode, zaboravljajući rječicu gdje se valovi prevrću i nestaju, postaju uvijek drugi, smjenjujući sami sebe. Tako ideje i slike što drhture u izrazu prolaze pored mene u bučnoj povorci osjenčanih svila,
gdje poneki tračak mjesečeva svjetla ideje zatitra zapreten i zbunjen.
Ne žalim ni zbog čega što život donosi ili odnosi. No, ima proznih stranica nad kojima sam plakao. Sjećam se, kao da to sada gledam, noći u kojoj sam još kao dijete prvi put čitao u jednome izboru glasovit Vieirin odlomak o Kralju Solomonu. »Izgradio je Solomon dveri...« I čitao sam do kraja, drhtav, zbunjen; potom su mi navrle suze od sreće, tako me nijedna stvarna sreća nikada nije rasplakala, tako mi nijedna životna tuga nije ništa slično pobudila. Taj uzvišeni trenutak našega čistog i veličanstvenog jezika, to izažimanje misli u neizbježne riječi, protjecanje vode jer postoji padina, ta samoglasnička zapanjenost u kojoj su glasovi idealne boje
— sve me to preplavilo nagonom poput nekakva velikoga političkog osjećaja. I, rekoh, plakao sam; još i danas, dok se sjećam, plačem. Ne, nije to Čežnja za djetinjstvom, za njim ne čeznem, to je čežnja za osjećajem onoga trenutka, bol u duši što više ne mogu, kao da čitam prvi put, čitati tu veliku simfonijsku očitost.
Nemam nikakvih političkih ili društvenih osjećanja. Posjedujem, međutim, u izvjesnom smislu, snažan patriotski osjećaj. Moja je domovina portugalski jezik. Ne bi mi teško palo da napadnu ili zauzmu Portugal ukoliko me osobno ne bi uznemirili. No mrzim istinskom mržnjom, jedinom mržnjom koju osjećam, ne onoga koji loše piše portugalski, ne onoga koji ne zna sintaksu, ni onoga koji piše pojednostavljenim pravopisom, već loše napisanu stranicu kao da je osoba sama, pogrešnu sintaksu kao ljude koje treba tući, pravopis bez »y« kao ispljuvak u lice što mi se gadi neovisno od toga tko ga je ispljunuo.
Da, i pravopis je ljudski. Riječ je cjelovita kada se vidi i čuje. A svečanost grčko-rimske transliteracije zaodijeva me svojim pravim kraljevskim plastom, po kojemu i jest gospodarica i kraljica.
260. L. do D. 1. 12. 1931.
Umjetnost se zasniva na tome da drage navedemo da osjećaju ono što mi osjećamo, da ih oslobodimo od njih samih, pružajući im našu osobnost za posebno oslobađanje. Ono što osjećam u istinskoj tvari po kojoj osjećam, posve je neprenosivo; i što dublje osjećam, to je više neprenosivo. Da bih mogao drugome prenijeti ono što osjećam, moram svoje osjećaje prevesti na njegov jezik, odnosno, izreći to što osjećam tako da on, čitajući, osjeti upravo ono što sam ja osjetio. A kako taj drugi, po pretpostavci umjet nos ti, nije ova ili ona osoba, nego svi ljudi, odnosno, ona osoba koja je zajednička svim ljudima, moram svoje osjećaje pretvoriti u jedan tipično ljudski osjećaj, čak i ako tako mijenjam pravu prirodu onoga što sam osjetio.
Sve apstraktno teško je shvatiti, jer je teško zadržati pažnju onoga koji čita. Zato ću dati jedan jednostavan primjer u kojem se apstrakcije koje sam stvorio konkretiziraju. Pretpostavimo da se zbog bilo kakva razloga, koji može biti zamor od zbrajanja računa ili dosada jer nemam što raditi, u meni stvara nejasna tuga od života, tjeskoba koja me zbunjuje i uznemiruje. Ako taj osjećaj prevedem u rečenice koje ga izbliza određuju, što ga bliže odredim, više ga prikazujem kao svoj osjećaj, manje ga, dakle, prenosim drugima. A ako nema prijenosa drugima, bolje ga je i lakše osjetiti ne opisujući ga.
No, pretpostavimo da ga želim prenijeti drugima, odnosno, stvoriti od njega umjetnost, jer umjetnost je komunikacija s drugima o našoj unutarnjoj osobnosti bez koje nema komunikacije ni
potrebe da se stvara. Tražim tek običan259 ljudski osjećaj koji bi imao prizvuk, vrstu i oblik mojih osjećaja koji me sada obuzimaju zbog posebnih i neljudskih razloga po kojima sam umorni knjigovođa ili stanovnik Lisabona koji se dosađuje. I zaključujem da je običan osjećaj, što u običnoj duši stvara takav isti osjećaj, čežnja za izgubljenim djetinjstvom.
Imam ključ za vrata svoje teme. Ispisujem i oplakujem svoje izgubljeno djetinjstvo; ganutljivo se zadržavam na pojedinostima ljudi i pokućstva stare kuće u provinciji; zazivam onu sreću kada nisam imao prava ni dužnosti, kada sam bio slobodan jer nisam znao misliti ni osjećati — i to zazivanje, ako se dobro oblikuje kao proza i vizije, pobudit će u čitaču osjećaj što sam ga osjetio, a koji ništa nije imao s djetinjstvom.
Zar sam lagao? Ne, shvatio sam. Laž je, osim one djetinjaste i spontane laži koja se rađa iz želje za sanjarenjem, tek spoznaja o stvarnom postojanju drugih i o potrebi da se njihovu postojanju prilagodi naše, koje se ne može prilagoditi. Laž je jednostavno idealan jezik duše, jer kao što se, premda na besmislen način, služimo riječima koje su artikulirani zvukovi da bismo u stvarni jezik preveli najdublje i najosjetljivije pokrete osjećaja i misli, a koje uza sav napor riječi nikada nećemo moći prevesti, tako se služimo i lažima i fikcijom da bismo se međusobno razumjeli, što se isto tako, uz samu neprenosivu istinu, nikada neće moći ostvariti.
Umjetnost laže jer je društvena. I postoje samo dvije velike forme umjetnosti — ona koja se usmjerava prema našoj dubokoj duši, i ona koja se usmjerava prema našoj budnoj duši. Prva je poezija, a druga je roman. Prva laže već u samoj strukturi, druga laže u vlastitoj namjeri. Prva nam forma nastoji pružiti istinu putem redaka uobličenih u razna pravila, koja lažu u prirodi govora, druga nam nastoji pružiti istinu putem stvarnosti za koju svi dobro znamo da nikada nije postojala.
Hiniti znači voljeti. Nikada nisam vidio lijep smiješak ili značajan pogled, bez obzira čiji pogled ili smiješak bio, koji u dnu duše, na tom licu koje se smiješi ili gleda, odjednom ne bi postao misao državnika koji nas želi kupiti ili pak prostitutke koja želi da ju kupimo. No državnik koji nas kupuje barem je volio to što nas je kupio, i prostitutka koju smo kupili, barem je voljela to da smo ju kupili. Nismo pobjegli, ma koliko to željeli, od univerzalnoga bratstva. Svi volimo jedni druge, a laž je poljubac što ga uzajamno dajemo.
261. L. do D.
U meni se sve ljubavi događaju na površini, ali iskreno. Uvijek sam bio glumac, i to dobar. Kadgod sam volio, hinio sam da volim, a i samome sam sebi to hinio.
262. 1. 12. 1931.
Danas sam, odjednom, stekao besmislen i točan dojam. Pri nekom unutarnjem bljesku, primijetio sam da nisam nitko. Nitko, baš nitko. Kada je bljesak bljesnuo, ono za što sam pretpostavljao da je grad, bila je pusta ravnica, a zlokobno svjetlo što me je objavilo meni samome, nije otkrilo nebo. Ukrali su mi moć da budem prije no što je bilo svijeta. Ako sam se morao reinkarnirati, reinkarnirao
sam se bez sebe, bez sebe reinkarniranoga.
Ja sam predgrađe gradića koji ne postoji, opširna bilješka o knjizi koja nije napisana. Nisam nitko, nitko. Ne znam osjećati, ne znam misliti, ne znam željeti. Lik sam iz romana što ga treba napisati, koji prolazi prozračan i uništen, a da i nije postojao, između snova onoga koji me nije znao stvoriti potpunim260.
Neprestano mislim, neprestano osjećam; ali moja misao ne sadrži rasuđivanja, a moj osjećaj ne sadrži osjećaje. Padam, nakon onoga otvora tamo gore, kroz cijeli beskrajni prostor, u padu bez smjera koji je beskonačnostruk261 i prazan. Moja je duša crni maelstrom262, golemi vrtlog oko praznine, gibanje beskrajnog oceana oko rupe ni u čemu, a u vodama koje su više vrtloženje nego vode, plutaju sve slike što sam ih vidio i čuo na svijetu — prolaze kuće, lica, knjige, kovčezi, tragovi glazbe i slogovi glasova u zlokobnom vrtloženju bez dna.
A ja, doista ja, središte sam što ne postoji osim po nekoj geometriji bezdana; ja sam ono ništa oko kojega se to gibanje okreće samo zato da se okreće, a središte postoji samo zato jer ga ima svaka kružnica. Ja, doista ja, zdenac sam bez stijenki, ali s vlažnošću zidova, središte svega ni sa čim unaokolo.
I u meni postoji, kao da se smije sam pakao, čak i bez ljudskih vragova koji bi se smijali, kreštavo ludilo mrtva svijeta, truplo što kruži fizičkim prostorom, svršetak svih svjetova što cm lebdi na vjetru, bezoblično, anakronično, bez Boga koji bi ga stvorio, upravo bez njega koji kruži od tmine do tmine, nemoguć, jedinstven, sveopći.
Moći znati misliti! Moći znati osjećati!
Majka mi je rano umrla, i nisam uspio upoznati...
263. L. do D. 1. 12. 1931.
Zanimljivo je263 kako se ja, ovako predan mučnini, sve do danas nisam dosjetio utvrditi od čega se ona sastoji. Danas sam doista u onome međustanju duše u kojemu mi nije ni do života ni do bilo čega drugog. I iznenada sam se sjetio da nikada nisam mislio o tome što je to stanje, a ni sanjario, nižući misli što su napola dojmovi, u uvijek pomalo izmišljenoj analizi o tome što je to.
Zapravo ne znam da li je mučnina tek budna prepiska pospanoga lutalice ili je doista otmjenija od toga mrtvila. Kod mene se mučnina često javlja, ali koliko mi je poznato, a to sam i primijetio, nema pravila u njezinu pojavljivanju. Mogu bez mučnine provesti cijelu nedjelju u kojoj se ništa ne događa, a može me zadesiti iznenada, poput vanjskog oblaka, usred pažljivoga rada. Ne mogu je dovesti u vezu sa zdravljem ili nedostatkom zdravlja, ne uspijevam ju prepoznati kao rezultat uzroka koji su u meni očiti.
Reći da je prerušena metafizička tjeskoba, da je veliko skriveno razočaranje, da je gluha poezija duše što cvjeta u dosadi na prozoru koji gleda na život — reći to, ili nešto slično, znači obojiti mučninu, kao što dijete boji crtež prelazeći njegove rubove i brišući ih, ali to ne donosi drugo do zvuk riječi što stvaraju jeku u šupljinama misli.
Mučnina... Misliti, a da se ne misli, s umorom od mišljenja; osjećati, a da se ne osjeća, s tjeskobom od osjećanja; ne željeti, a da se to ne želi, s gađenjem zbog toga što se ne želi — sve se to nalazi u mučnini, a da nije mučnina, i ne pripada joj više od neke parafraze ili prijenosa. U izravnome doživljaju ona je nalik trenutku kada se ponad opkopa oko dvorca duše podigne pokretni most, a između dvorca i zemlje ne preostane drugo do pogled na zemlju, bez ikakve mogućnosti prijelaza. Postoji odvojenost nas samih u nama, ali odvojenost u kojoj je ono što odvaja nepomično kao i mi, tek prljava voda što okružuje naše neshvaćanje.
Mučnina... Patiti bez patnje, željeti bez volje, misliti bez razuma... To je kao opsjednutost nekim lošim demonom, začaranost ničim. Kažu da vještice ili maleni čarobnjaci, stvarajući od nas slike i kažnjavajući ih lošim postupcima, mogu te loše postupke nekim astralnim prijenosom prenijeti na nas. Mučnina mi se javlja u prenesenom doživljaju te slike kao zlokoban odraz čaranja nekog demona među vilama,' obavljenog ne nad mojom slikom, nego nad mojom sjenom. Oni na moju duboku sjenu, na vanjsku stranu unutarnjosti moje duše lijepe papire ili ubadaju pribadače. Ja sam poput čovjeka koji je prodao sjenu, ili bolje, poput sjene tog čovjeka koji ju je prodao.
Mučnina... Mnogo radim. Ispunjavam ono što bi zagovornici djelovanja zvali društvenom dužnošću. Ispunjavam tu dužnost ili tu sreću bez velikog napora i uočljive neinteligencije. No ponekad usred posla, a ponekad i usred odmora koji prema tim istim zagovornicima zaslužujem i trebao bi mi biti ugodan, iz duše mi se prelije gorčina inercije i postajem umoran, ne od posla ili od odmaranja, nego od sebe samoga.
Od sebe, zašto, ako nisam mislio na sebe? Od koje druge stvari ako nisam na nju mislio? Tajna svijeta što se spušta na moje račune ili na moju ispruženost u predahu? Svjetska bol od života što se odjednom materijalizira u mojoj duši kao mediju? Čemu toliko veličati nekoga za koga se ne zna tko je? To je doživljaj praznine, glad bez volje za jelom, i sve to tako uzvišeno kao ovi dojmovi jednostavnoga mozga, jednostavnoga želuca, što dolaze od pretjeranog pušenja ili od loše probave.
Mučnina... Možda je ona u biti nezadovoljstvo unutarnje duše zbog toga što joj nismo dali neku vjeru, patnja tužnoga djeteta koje nosimo u dubini zato što mu nismo kupili božansku igračku. Možda je to nesigurnost onoga koji treba ruku da ga vodi, i na tamnome putu dubokih doživljaja ne osjeća drugo do noći bez buke koja onemogućuje misli, i puste ceste bez putokaza osjećaja...
Mučnina... Tko ima Bogove nikada nema mučninu. Mučnina je nedostatak mitologije. Onome tko ne vjeruje čak je i sumnja nemoguća, čak ni skepticizam nema snage da sumnja. Da, to je mučnina: gubitak u duši njezine sposobnosti razočaranja, nedostatak u mislima nepostojećih stuba kojima se čvrsto penje do istine.
264.