Trajao sam neznane sate, nizove nevezanih trenutaka, na pločniku na kojemu sam bio, noću, na osamljenoj morskoj obali. Sve misli što potiču ljude da žive, svi osjećaji što su ih ljudi prestali živjeti prošli su mi glavom poput mračna sažetka povijesti, u tome mojemu razmišljanju u hodu po morskoj obali.
Otrpio sam u sebi, sa sobom, težnje svih doba, sa mnom su šetali, uz čujnu morsku obalu, nemiri svih vremena. Ono što su ljudi željeli a nisu učinili, ono što su ubili čineći, ono što su duše bile, a nitko nije rekao — od svega toga stvorila se osjećajna duša s kojom sam šetao morskom obalom. I ono čemu se ljubavnik čudio kod drugog ljubavnika, ono što je žena zauvijek skrila od svojega muža, ono što majka misli o djetetu kojega nije imala, što je imalo oblik samo u smiješku ili jednoj prilici, u vremenu koje to nije bilo ili u osjećaju koji nedostaje — sve je to u mojoj šetnji morskom obalom išlo sa mnom i vratilo se sa mnom, a valovi su velikodušno zapljuskivali moj hod, tjerajući ga u san.
Mi smo oni koji nismo, a život je trenutačan i tužan. Zvuk valova u noći je zvuk noći, a koliki su ga čuli u vlastitoj duši, poput stalne nade što se u tami rastapa s nečujnim zvukom pjene u dubini! Koliko su suza isplakali oni koji su postigli, koliko su suza izgubili oni koji su uspjeli! A sve to, u
šetnji morskom obalom, vratilo mi je tajnu noći i skrivenost bezdana. Koliko nas je! Koliko nas se prevarilo! Kakva mora huče u nama. u noći naših bića, na žalovima gdje se osjećamo preplavljeni osjećajima! Ono što se izgubilo, ono što se moralo željeti, ono što se postiglo i zadovoljilo u zabludi, ono što smo voljeli i izgubili, a poslije gubitka vidjeli da nismo voljeli i da smo voljeli zato što smo izgubili; ono što smo smatrali da smo mislili kada smo osjećali; ono što je bilo sjećanje, a što smo vjerovali da je bio osjećaj; i čitavo more što nadolazi bučno i prohladno, iz velike dubine potpune noći, što lagano kipi na žalu, u noćnom protjecanju moje šetnje po morskoj obali...
Tko zna što doista misli ili želi? Tko zna što je sam sebi? Kakve sve stvari glazba potiče, a osjećamo se dobro zato što one ne mogu postojati! Kolike nas noći prisjećaju pa plačemo, a nije ih nikada ni bilo! Poput glasa otrgnut od mirnoće, uzduž polegnut, valja se val, pršti i hladi, i čuje se njegova slina što se cijedi po nevidljivome žalu.
Koliko umirem kada se osjećam u svemu! Koliko osjećam ako ovako tumaram, tjelesni i ljudski, sa zaustavljenim srcem nalik žalu, a čitavo more svega u toj noći u kojoj živimo udara visoko, nestašno, i hladi se u mojoj vječnoj noćnoj šetnji morskom obalom!
96. L. do D.
Vidim sanjane krajolike istom jasnoćom kojom zurim u one stvarne. Ako se nagnem nad svoje snove, nagnuo sam se nad nešto. Ako vidim život kako prolazi, sanjam nešto.
O nekome je netko rekao da za njega likovi iz snova imaju isti oblik i obris kao i likovi iz života. Što se mene tiče, premda bih razumio da se na mene primijeni ista rečenica, ja ju ne bih prihvatio. Likovi iz snova nisu za mene jednaki onima iz života. Usporedni su. Svaki život, onaj iz snova i onaj u svijetu, ima svoju vlastitu stvarnost, ali različitu. Kao obližnje i udaljene stvari. Likovi iz snova meni su bliže, ali <>
97. L. do D.
Pravi je mudrac onaj koji se tako postavlja da ga vanjski događaji najmanje mijenjaju. Zbog toga se mora zaštititi i okružiti stvarnostima koje su mu bliže od činjenica, i kroz koje će mu činjenice, izmijenjene u skladu s njima, pristizati.
98. L. do D.
Probudio sam se danas vrlo rano, u nekom iznenadnom trzaju, i odmah128 ustao iz kreveta, gušila me neobjašnjiva mučnina. Nije ju potaknuo nikakav san; ništa stvarno nije ju moglo stvorili. Bila je to apsolutna i potpuna mučnina, ali utemeljena na nečemu. U mračnoj dubini moje duše, nevidljive, nepoznate sile započinjale su bitku u kojoj je moje biće bilo poprište, a ja sam drhtao pred
nepoznatim sukobom. Tjelesna mučnina od čitava života rodila se s mojim buđenjem. Užas od toga da moram živjeti ustao je sa mnom iz postelje. Sve me se doimalo šuplje, i javio se hladan osjećaj da nema izlaza ni iz jednog problema.
Zbog neizmjernog nemira drhtao sam pri najmanjim pokretima. Pobojao sam se da ću se razboljeti, ne od ludila, nego upravo od onoga mjesta. Tijelo mije bilo pritajen urlik. Srce mi je lupalo kao da govori129.
Dugačkim i lažnim koracima, koji uzalud pokušavaju biti drugi, prelazio sam bos kratku dužinu sobe i praznu dijagonalu unutrašnje sobe, s vratima u kutu što se otvaraju prema hodniku kuće. Nepovezanim i neodređenim pokretima dodirnuo sam četkice iznad komode, pomaknuo jedan stolac, i jedanput udario rukom, što se njihala poput ljuljačke, u oporo željezo u podnožju engleske postelje. Zapalio sam cigaretu, koju sam popušio podsvjesno, i tek kada sam vidio da je pepeo pao na uzglavlje postelje — kako, ako se nad njim nisam nagnuo? — shvatio sam da sam opsjednut, ili nešto slično, u biću, ako već ne i doslovce, i da je svijest o meni koju bih trebao imati, upala u međuprostor bezdana.
Primio sam jutarnju objavu, malo hladne svjetlosti što ju pruža nejasno bijelo plavetnilo s obzora koji se širi, nalik poljupcu zahvalnosti stvari. Zato što me ta svjetlost, taj istinski dan oslobađao, oslobađao ne znam od čega, pružao mi ruku prema nepoznatoj starosti, milovao umjetno djetinjstvo, zaklanjao prosjački počinak moje iskipjele osjećajnosti.
Ah, kakvo je ovo jutro koje me budi za glupost života i za njegovu veliku nježnost! Na rubu plača gledam kako se razdanjuje preda mnom, ispod mene, uska stara ulica, a kad limeni kapci trgovine na uglu počnu već otkrivati svoju prljavu smeđost na svjetlu što se pomalo razlijeva, moje srce osjeća olakšanje kao da sluša priču o stvarnim vilama i počinje spoznavati sigurnost, jer se ne osjeća.
Kakvo je to jutro ove boli! Kakve se to sjene udaljavaju? I kakve su tajne postojale? Ništa: zvuk prvoga tramvaja poput šibice koja će se rasplamsati u tami duše, a glasni koraci moga prvog prolaznika, što su uistinu konkretna stvarnost, govore mi prijateljskim glasom da nije tako.
99. L. do D. 12. 6. 1930.
Ima trenutaka u kojima sve umara, čak i ono što bi nas odmorilo. Umara nas, jer nas umara; i ono što bi nas odmorilo, umara nas, jer nas umara pomisao da to dosegnemo. Postoje urušavanja duše ispod svake tjeskobe i svake boli; sigurno ih poznaju samo oni koji se skrivaju iza tjeskoba i ljudskih boli, a toliko su vješti sami sa sobom da se uspiju povući u vlastitu mučninu. Tako se svode na bića ograđena od svijeta i nije čudo da ih, u stanovitom času njihove svijesti o njima samima, odjednom pritisne čitav obujam ograde, a život im postaje naličje tjeskobe, izgubljena bol.
U takvim sam sad trenucima i pišem ove retke kao netko tko želi barem znati da živi. Cijeli sam dan, do sada, radio kao da spavam, računao sam služeći se procesima sna, pisao naširoko u svojoj obamrlosti. Cijeli sam dan osjećao kako mi život pritišće kapke i sljepoočnice — san u očima, u sljepoočnicama pritisak iznutra, svijest o svemu tome u želucu, mučnina i strah.
Život me se doima kao metafizička zabluda tvari, jedan previd nepokretnosti. I ne gledam dan da vidim ima li u njemu nešto što bi me rasteretilo od mene, i ispisujući sebe ovdje u opisu, riječima pokrivam praznu šalicu svojega ne htijenja sebe. I ne gledam dan, a pognutih leđa ne želim saznati da
li je sunce ili nedostatak sunca ono što je vani na ulici subjektivna tuga, u pustoj ulici kojom prolazi zvuk ljudi. Zanemarujem sve i osjećam bol u grudima. Prestao sam raditi i ne želim se pomaknuti odavde. Gledam u bijelu, prljavu, položenu bugačicu, pričvršćenu na rubovima, na izrazito starom kosom radnom stolu. Pažljivo promatram upijene i odvojene šare što su po njoj razmazane. Nekoliko puta moj potpis obrnut i preokrenut. Nekoliko brojeva tu i tamo, upravo tako. Neki crteži ničega, napravljeni za moje rastresenosti. Gledam sve to poput seljaka koji prvi put vidi bugačicu, pažnjom onoga tko gleda u nešto novo, cijelim mozgom nepomičnim iza moždanih centara što potiču vid.
U meni je više duboke pospanosti no što u mene stane. I ne želim ništa, nemam nikakvih posebnih želja, ništa od čega bih pobjegao.
100. L. do D. 13. 6. 1930.
Živim neprestano u sadašnjici. Budućnost ne poznajem. Prošlosti više nemam. Jedna me opterećuje kao mogućnost svega, druga kao stvarnost ničega. Nemam nade ni čežnje. S obzirom da znam što je moj život bio do danas — tako često i toliko suprotan od onoga što sam želio — što bih mogao pretpostaviti o svome sutrašnjem životu nego da će biti ono što ne pretpostavljam, što ne želim, što mi se događa izvana, čak i po mojoj volji? Ničega nema u mojoj prošlosti čega bih se ponovno sjetio s uzaludnom željom da se ponovi. Nikada nisam bio doli ostatak i priviđenje samoga sebe. Moja prošlost je sve što nisam uspio biti. Ne čeznem ni za dojmovima prošlih trenutaka: ono što se osjeća zahtijeva trenutak; kada on prođe, okreće se stranica i priča ide dalje, ali ne i tekst.
Kratka mračna sjena gradskoga stabla, lagani zvuk vode što pada u otužno spremište, zelenilo pravilnoga travnjaka — javni vrt zamalo u sutonu — u ovome času vi ste cijeli svijet za mene, jer ste potpun sadržaj moga svjesnog dojma. Ne želim od života više do osjetiti kako se gubi u ovim nepredvidljivim popodnevima, uz graju tuđe djece koja se igraju u vrtovima ograđenima sjetom okolnih ulica i, s onu stranu visokih grana stabala, krošnjom staroga neba na kojemu zvijezde ponovno otpočinju.
101. L. do D.
Da je naš život jedno vječno bivanje-na-prozoru, da tako ostanemo poput zaustavljena dima, zauvijek, s uvijek istim trenutkom sutona što boluje na zaobljenim brdima. Da tako ostanemo onkraj dovijeka! Da barem, na ovoj strani nemogućnosti, možemo ostati tako bez ikakva čina, da naše blijede130 usne ne griješe više riječima!
Gledaj kako se mrači!... Pozitivan smiraj svega ispunjava me bijesom, nečim stoje trpko u okusu udisanja. Boli me duša... Spora nit dima diže se i raspršuje u daljini... Zbog mučne uznemirenosti više ne mislim na tebe...
102. L. do D.? 27. 6. 1930.
Život je za nas onakav kakvim ga shvaćamo. Za seljaka kojemu je vlastito polje sve, to je polje carstvo. Za Cezara kojemu je carstvo još uvijek premalo, to je carstvo polje. Siromah posjeduje jedno carstvo, velikan posjeduje jedno polje. A zapravo posjedujemo tek vlastite dojmove; prema tome, stvarnost svojega života moramo zasnivati131 na njima, a ne na onome što se vidi.
Ovo nije izrečeno s nikakvom namjerom.
Mnogo sam sanjao. Umoran sam jer sam sanjao, no nisam umoran da sanjam. Nitko se ne umara sanjajući, jer sanjati znači zaboraviti, a zaborav ne boli, to je spavanje bez snova i pri tome smo budni. U snovima sam u svemu uspio. A i probudio sam se, ali zar je to važno? Koliko Cezara bijah! I slavnih, a kako jadnih! Cezar kojega je od smrti spasila velikodušnost jednoga gusara, naređuje da se taj isti gusar razapne na križ čim ga je, nakon duga traganja, uspio uhvatiti. Napoleon piše svoju oporuku na Sv. Heleni i jednom ubojici ostavlja u nasljeđe ubijanje Wellingtona. O velikih li djela nalik duši razroke susjede! O velikih li ljudi poput kuharica s drugoga svijeta! Koliko Cezara bijah, i još sanjam da ću biti.
Koliko Cezara bijah, ali ne stvarnih. Bio sam doista car dok sam sanjao i zbog toga nikad nisam bio ništa. Moje su vojske bile poražene, ali poraz je bio mlitav, i nitko nije poginuo. Nisam izgubio barjake. Nisam do kraja odsanjao vojsku, kako bi se oni u mojemu viđenju pojavili, u snu u kojemu postoji ugao. Koliko Cezara bijah, upravo ovdje, u Ulici Douradores. A Cezari koji sam bio, još žive u mojoj mašti; no Cezari koji su bili, mrtvi su, a Ulica Douradores, odnosno, Stvarnost, ne može ih upoznati.
Bacam kutiju šibica, praznu, u ponor ulice, preko priručja moga visokog prozora bez balkona. Dižem se sa stolca i osluškujem. Posve jasno, kao da to ima neko Značenje, prazna kutija šibica odzvanja na ulici koja mi se najavljuje pustom. Nema drugih zvukova, osim svih zvukova grada. Da, mnogih nedjeljnih zvukova grada, nerazlučivih, ali istinskih.
Kako malo toga u stvarnome svijetu stvara oslonac najboljim razmišljanjima. Kasno stizanje na ručak, potresenost šibica, moje osobno bacanje kutije na ulicu, s osjećajem mučnine132 jer sam kasno jeo, i nedjelja je, i zračno obećanje jednoga lošeg zapada, i nitko nije na svijetu, i cijela metafizika.
Ali, koliko Cezara bijah!
103. L. do D.
Uzgajam mržnju prema djelovanju kao cvijet u stakleniku. Hvalim se, onako za sebe, svojim razilaženjem sa životom.
Nijedna blistava133 zamisao ne može ući u opticaj134 ukoliko sebi ne pridoda135 neki element gluposti. Kolektivno mišljenje je glupo jer je kolektivno: ništa ne prelazi brane kolektivnoga a da na njima ne ostavi, kao stvarnu vodu, veći dio inteligencije što ju sa sobom nosi.
U mladenaštvu smo dvoje: u nama postoji naša vlastita inteligencija koja može biti velika, i glupost našega neiskustva koja stvara jednu drugu, nižu inteligenciju. Tek kada stignemo u drugu dob, one se u nama ujednače. Zbog toga je djelovanje u mladosti uvijek bez značenja, ne zbog neiskustva, već zbog neujednačenosti.
Čovjeku koji je natprosječno inteligentan ne preostaje danas drugi put osim abdikacije.
105.