Mnogi su branili čovjeka, i općenito su ga branili suprotstavljajući ga životinjama. Zbog toga je u definicijama čovjeka česta uporaba rečenice »čovjek je životinja...« i pridjev, ili »čovjek je životinja koja...« i kaže se što. »Čovjek je bolesna životinja«, rekao je Rousseau, i djelomično je istina. »Čovjek je racionalna životinja«, kaže Crkva, i djelomično je istina. »Čovjek je životinja koja se služi alatom«, kaže Carlyle, i djelomično je istina. No ove definicije, kao i druge njima nalik, uvijek su nedostatne i jednostrane. A razlog je vrlo jednostavan: nije lako razlikovati čovjeka od životinja, ne postoji siguran kriterij u razlikovanju čovjeka od životinja. Sami duboki zakoni koji izvana upravljaju nagonima životinja, upravljaju isto tako, izvana, inteligencijom čovjeka koja, čini se, nije više nego još jedan nagon u stvaranju, tako nesvjestan kao svi nagoni, i manje savršen jer još nije stvoren.
»Sve dolazi iz bez-razuma«, kaže se u Grčkoj antologiji. I uistinu, sve dolazi iz bez-razuma. Osim matematike koja se tiče samo praznih brojeva i ispraznih formula, te stoga može biti savršeno logična, znanost je tek dječja igra u predvečerje, želja da se uhvate sjene ptica i zaustave sjene trava na vjetru.
A zanimljivo je i neobično, s obzirom da nije lako pronaći riječi kojima se uistinu određuje čovjek u razlici spram životinja, kako je ipak lako pronaći način da se razlikuje nadčovjek od obična čovjeka.
Nikad nisam zaboravio onu rečenicu biologa Haeckela, što sam ju pročitao u djetinjstvu inteligencije, kada se čitaju znanstvene poruke i razlozi protiv religije. Rečenica je ova, ili gotovo ova: mnogo je dalje jedan superioran čovjek (Kant ili Goethe, mislim da njih spominje) od obična čovjeka, nego običan čovjek od majmuna. Nikada nisam zaboravio tu rečenicu jer je ona istinita. Između mene, koji sam malenkost u poretku onih koji misle i jednoga seljaka iz Louresa postoji, nedvojbeno, veća udaljenost nego između tog seljaka i, neću reći bas majmuna, nego mačke ili psa. Nitko od nas, od mačke do mene, ne upravlja zapravo životom koji mu je nametnut, ili sudbinom koja mu je dodijeljena; svi smo jednako proizišli iz ne znam čega, svi smo sjene pokreta što ih drugi čine,
oživotvorene svrhe, posljedice koje osjećaju. Ali između mene i seljaka postoji razlika u kvaliteti, koja proizlazi iz u meni postojećeg apstraktnog mišljenja i nezainteresiranog osjećaja; a između njega i mačke ne postoji, u duhu, više od razlike u stupnju.
Čovjek na višoj razini razlikuje se od čovjeka na nižoj, kao i od životinja koje su mu braća, po običnoj kvaliteti ironije. Ironija je prvi znak da je svijest postala svjesna. A ironija prolazi kroz dva stanja: stanje što ga je označio Sokrat kada je rekao: »znam samo da ništa ne znam«, i stanje koje je označio Sanches183 kada je rekao »ne znam ni da ii ništa ne znam«. Prvi korak dolazi do one točke u kojoj dogmatski sumnjamo u sebe, i svaki ga čovjek više razine napravi i dosegne. Drugi korak dolazi do one točke u kojoj sumnjamo u sebe i u svoju sumnju, i malo je ljudi to dosegnulo u kratkome protezan ju već tako duga vremena u kojemu čovječanstvo gleda sunce i noć ponad promjenjive površine zemlje.
Spoznati se znači griješiti, a proročanstvo koje kaže: »Spoznaj se«, predlaže veći zadatak no što ga je imao Herkul, i tamniju zagonetku no što je Sfinga. Ne spoznati se svjesno, to je put. A ne spoznati se sa sviješću, to je aktivna primjena ironije. Ne poznajem veće stvari, ni prikladnije čovjeku koji je doista velik, no što je strpljiva analiza koja izražava načine da se ne upoznamo, svjestan zapis nesvjesnosti naših svijesti, metafizika neovisnih sjena, poezija sutona razočaranja.
No uvijek nas nešto razočara, uvijek neka analiza otupi, uvijek je istina, iako lažna, onkraj drugoga ugla. A to umara više od života kada nas umara, više i od spoznaje i razmišljanja o njemu, koji nikada ne prestaju umarati.
Ustajem sa stolca na kojemu sam se, rastreseno poduprijet o stol, zabavljao pripovijedajući samome sebi ove neujednačene dojmove. Podižem se, podižem tijelo u njemu samome i odlazim do prozora, visoko iznad krovova, odakle mogu vidjeti kako grad odlazi na spavanje u sporom začinjanju tišine. Mjesec, velik i bijelo bijel, tužno obasjava valovite nepravilnosti skupine kuća. A mjesečina se doima kao da ledeno osvjetljava čitavu tajnu svijeta. Kao da najavljuje sve, a sve je sjena s primjesom loše svjetlosti, te lažni intervali, apsurdno nepravilni, nesuvislost vidljivoga. Nema povjetarca i stoga je tajna još veća. Spopadaju me mučnine pri apstraktnom razmišljanju. Nikada neću napisati stranicu koja bi otkrila mene ili bilo što. Jedan mutan, lagan oblak lebdi ponad mjeseca, kao neko sklonište. Ravnodušan sam poput ovih krovova. Promašio sam, baš kao i cijela priroda.
150. L. do D.
Nagonska ustrajnost života kroz pojavu inteligencije za mene je predmet najdubljih i stalnih razmišljanja. Irealna krinka svijesti služi jedino da mi istakne ono nesvjesno koje se ne prerušava.
Od rođenja do smrti čovjek živi kao rob iste svoje izvanjskosti kakvu imaju sva živa bića. Čitav život ne živi nego vegetira na najvišem stupnju i s najvećom slojevitošću. Upravlja se prema pravilima za koja ne zna da postoje, ni da se po njima upravlja, a njegove zamisli, osjećaji, djela, nesvjesna su — ne stoga što bi u njima nedostajalo svijesti, već zato jer u njima ne postoje dvije svijesti.
Bljeskove o postojanju obmane — toliko, ali ne i više, ima većina ljudi.
Slijedim, u mislima što lutaju, običnu povijest običnih života. Vidim kako su u svemu robovi podsvjesnog ponašanja, tuđih vanjskih prilika, poticaja za druženjem kao i nedruženjem, a sve to se u
njima, zbog njih i s njima sudara kao malo što.
Koliko sam ih puta čuo kako govore istu rečenicu koja simbolizira čitav besmisao, čitavo ništa, čitavo izgovoreno neznanje njihova života. To je ona rečenica koju koriste za bilo kakvo materijalno zadovoljstvo: »to je ono što čovjek odnosi iz ovoga života«... Odnosi kako, odnosi kamo, odnosi zbog čega? Bilo bi tužno probuditi ih iz sjene s nekim pitanjem poput ovih... Tako govori materijalist jer je svaki čovjek koji tako govori, iako podsvjesno, materijalist. Što to on misli odnijeti iz života, i na koji način? Kamo odnosi svinjska rebarca i crno vino i slučajnu djevojku? U kakvo nebo u koje ne vjeruje? U kakvu zemlju u koju ne nosi drugo osim truleži što je, zapravo, čitav njegov život pritajeno bio? Nisam čuo tragičniju rečenicu koja bi potpunije razotkrivala ljudsku vrstu. Tako bi govorile biljke da znaju pojmiti kako uživaju sunce. Tako bi o svojim mjesečarskim zadovoljstvima govorile niže životinjske vrste čovjeku u izražavanju sebe samih. I tko zna, dok govorim pišući ove riječi s nejasnim dojmom da će moći trajati, ne mislim li isto tako kako je sjećanje na to da sam ih napisao ono što ja »odnosim iz ovoga života«. I, poput bezvrijedna trupla običnog čovjeka u zajedničkoj zemlji, spušta se u zajednički zaborav jednako bezvrijedno truplo moje proze stvorene da služi. Svinjska rebarca, vino, djevojka nekoga drugoga. Zašto se ja njima rugam?
Braća u zajedničkome neznanju, različiti načini iste krvi, raznovrsni oblici istoga nasljeđa — tko bi od nas mogao zanijekati drugoga? Odbija se žena, ali ne majka, ne otac, ne brat.
151. L. do D.
Lagano, vani na mjesečini, u polaganoj noći, vjetar njiše stvari što stvaraju sjene pri micanju. Možda je tek rublje što su ga objesili na gornjem katu, ali sjena u sebi ne poznaje košulje i leprša neopipljiva u nijemom skladu sa svime.
Ostavio sam otvorene francuske prozore da bih se rano probudio, no dosad, a noć je već tako stara da se ništa ne čuje, nisam uspio zaspati niti se probuditi. Mjesečina je onkraj sjena moje sobe, ali ne prodire kroz prozor. Postoji poput dana od šupljega srebra, a krovovi nasuprotne zgrade što ih vidim iz postelje, razlijevaju se od pocrnjele bjeline. Poput izricanja čestitki s visine nekome tko ne čuje, tužan je mir na neslomljivoj svjetlosti mjeseca.
I ne gledajući, ne misleći, zatvorenih očiju već ponad odsutna sna, meditiram o tome kakvim bi se istinskim riječima mogla opisati mjesečina. Stari su govorili da je mjesečina bijela, ili da je srebrna. Ali lažna bjelina mjesečine sastavljena je od mnogih boja. Da ustanem iz postelje i pogledam iza hladnih okana, znam da bi mjesečina, u visokom osamljenom zraku, bila od sivo plavkaste bjeline zagasite žutosti; da, ponad mnogih krovova, u neuravnoteženom crnilu od krova do krova, čas pozlaćuje crnom bjelinom izvrgnute zgrade, čas preplavljuje bojom bez boje to smeđe crvenilo visokih crepova. U dnu ulice tih ponor, gdje se golo kamenje nepravilno zaobljuje, nema boje osim plave što možda proizlazi iz sivoga kamenja. U dubini obzora vjerojatno je gotovo tamnoplava, drukčija od crnoga plavetnila neba u dubini. Na prozorima o koje udara, ona je crno- žuta.
Odavde, iz postelje, ako otvorim oči kojima se spava snom što ga nemam, ona je snježni zrak što se pretvorio u boju po kojoj plutaju niti mlakoga sedefa. I, ako osjećam184 onime čime osjećam, postoji jednoličnost pretvorena u bijelu sjenu koja tamni kao da se oči sklapaju ponad te mutne bjeline.
152. L. do D.
Začudim se uvijek kada nešto dovršim. Začudim se i rastužim. Moj nagon za savršenstvom trebao bi me spriječiti da završim; trebao bi me spriječiti čak i da počnem. No, zaboravim se i činim. Ono što postignem u meni je plod, ne primjene volje, već njezina prepuštanja. Počinjem jer nemam snage misliti; završavam jer nemam duše zaustaviti. Ova je knjiga moj kukavičluk.
Često prekidam misao nekim ulomkom o krajoliku, što se na neki način uklapa u stvaran ili pretpostavljen plan mojih dojmova, i to zato što je taj krajolik izlaz kroz koji bježim od spoznaje o svojoj stvaralačkoj185 nemoći. Potrebno mi je, usred razgovora sa sobom koji oblikuje riječi ove knjige, govoriti odjednom s drugom osobom, i okrećem se prema svjetlosti što lebdi, kao sada, ponad krovova kuća koji se doimaju oblivenima uslijed njezine blizine; prema laganom njihanju visokih stabala na gradskoj padini, koja se doimaju blizu, s prijetnjom nijemoga sloma; prema nakrivljenim kućama nalik nagomilanim plakatima, s prozorima umjesto slova, gdje mrtvo sunce pozlaćuje vlažnu smolu.
Zašto pišem ako ne pišem bolje? No što bi od mene bilo da ne pišem ono što uspijevam napisati, čak ako sam u tome i niži od sebe? Ja sam plebejac uzdisaja jer pokušavam ostvarivati; ne povlačim se pred tišinom kao netko tko se pribojava mračne sobe. Poput onih sam koji poštuju medalju više od truda, i uživaju slavu u odori.
Pisanje za mene znači prezirati se; ali ne mogu prestati pisati. Pisanje je kao droga koja mi se gadi i koju uzimam, porok koji mrzim i u kojemu živim. Postoje potrebni otrovi, a neki su vrlo istančani, priređeni od sastojaka duše, trava ubranih u kutovima ruševina snova, crni makovi pronađeni pored grobova namjera, dugački listovi bestidnih stabala što njišu grane na zvučnim obalama paklenih rijeka duše.
Pisati, da, znači izgubiti sebe; ali ne mogu prestati pisati, jer sve je gubitak. Ipak, ja se gubim bez radosti, ne kao rijeka u ušću za koje je niknula potajno, već kao jezero što ga je visoka plima stvorila na žalu, i kojega se izgubljena voda nikada više neće vratiti moru.
153. L. do D.
Ustajem sa stolca s čudovišnim naporom, ali imam dojam da sam sa sobom ponio stolac, i da je teži, jer je to sada subjektivni stolac.
154.