hodati oko njih... Loše je kod stvari u životu što ih možemo gledati sa svih strana... Stvari u snu imaju samo onu stranu što ju vidimo... Imaju samo jedno lice, kao naše duše325.
347. L. do D.
PISMO KOJE SE NE ŠALJE
Ne dopuštam da se pojavite u mojoj ideji o vama. Vaš život <>
To nije moja ljubav; to je tek vaš život.
Volim vas kao zalaz sunca ili mjesečinu, sa željom da se trenutak zaustavi, ali da u njemu nema ništa mojega osim osjećaja da ga imam.
348. L. do D. 15. 5. 1932.
Ništa ne boli kao tuđa ljubav — čak ni tuđa mržnja, jer se mržnja javlja na mahove za razliku od ljubavi, te kao neugodna emocija nastoji, po nagonu onoga koji ju nosi, biti manje učestala. Ali i mržnja nas tišti baš kao i ljubav; obje nas traže i pronalaze, ne ostavljaju nas same.
Za mene bi bilo idealno u potpunosti živjeti u romanu, a u životu se odmarati — čitati o svojim emocijama, živjeti svoj prezir prema njima. Tko mašta površinom kože, pustolovine nekog junaka iz romana postaju mu vlastite i dostatne emocije, i više od toga, jer su to i njegove i naše emocije. Nema tako velike pustolovine kao ljubiti Lady Macbeth pravom i izravnom ljubavi; što bi još trebao učiniti netko tko je tako ljubio osim ne ljubiti nikoga u ovome životu, kako bi se odmorio.
Ne znam kakav smisao ima ovo putovanje na koje sam bio prisiljen poći, između jedne i druge noći, u pratnji čitava kozmosa. Znam da mogu čitati da bih se rasteretio. Čitanje smatram najjednostavnijim načinom razonode na ovome, kao i u onome putovanju; i povremeno podižem oči s knjige u kojoj istinski osjećam i vidim, poput stranca, kako krajolik promiče — sela, gradovi,
muškarci i žene, ljubavi i čežnje — a sve to za mene nije više od prizora dok se odmaram, nepomična razonoda u kojoj odmaram oči nakon odviše pročitanih stranica.
Doista smo samo ono što sanjamo, jer ostalo, zato što se ozbiljilo, pripada svijetu i svim ljudima. Da ostvarim neki san, osjetio bih ljubomoru zbog njega, jer bi me iznevjerio time što se prepustio ostvarenju. Ostvario sam sve što sam poželio, kaže slabić, a to je laž; istina je da je proročki sanjao sve ono što je život ostvario s njim. Ništa ne ostvarujemo. Život nas baca poput kamena, a mi ćemo u zraku govoriti: »Evo kako se gibam«.
Što god bio ovaj mimički interludij pod sunčanim projektorom i sjajnim ukrasnim zvjezdanim pločicama, zasigurno nije loše znati da je on interludij; ako je ono s druge strane vrata kazališta život, živjet ćemo; ako je smrt, umrijet ćemo, a predstava s tim nema ništa.
Zato se nikada ne osjećam tako blizu istine, tako osjećajno upućen, kao kada povremeno odem u kazalište ili cirkus: tada znam da napokon pribivam savršenom predstavljanju života. A glumci i glumice, klaunovi i žongleri, važni su i isprazni, poput sunca i mjeseca, ljubavi i smrti, kuge, gladi, ratova u svijetu. Sve je kazalište. Ah, zar želim istinu? Nastavit ću roman...
349. L. do D.
Najniža od svih potreba — ona za povjeravanjem, za ispovijedanjem. To je potreba duše da bude izvanjskom.
Ispovjedi se, da; ali ispovjedi ono što ne osjećaš. Oslobodi svoju dušu tereta svojih tajni izgovarajući ih; ali još je bolje ako tajne koje govoriš nisi nikada imao. Laži samome sebi prije no što kažeš istinu. Izraziti se uvijek je zabluda. Budi svjestan: neka izražavanje za tebe bude laž.
350. L. do D. 23. 5. 1932.
Ne znam što je vrijeme. Ne znam kakva je njegova prava mjera, ako ju uopće ima. Znam da je ona na satu lažna: prostorno dijeli vrijeme, izvana. Ona u osjećajima također je lažna: ne dijeli vrijeme nego njegov dojam. Ona u snovima je pogrešna: u njima dodirujemo vrijeme, ponekad dugotrajno, ponekad brzo; a ono što živimo, užurbano je ili sporo, ovisno o onome što prolazi, a prirodu mu ne poznajem,
Ponekad mislim da je sve lažno, i da vrijeme nije drugo do jedan okvir u koji se umeće ono što mu je strano. U sjećanju na moj prošli život vrijeme je raspoređeno u besmislene razine i planove, u nekim sam prizorima sa slavnih petnaest godina mlađi nego u djetinjstvu okruženom igračkama.
Pomuti mi se svijest kada o tome mislim. Predosjećam grešku u svemu tome, ali ne znam na kojoj je strani. Kao da gledam neki mađioničarski trik pri čemu znam da me varaju, no ne shvaćam tehniku ili mehanizam varke.
Javljaju mi se tada besmislene misli koje ipak ne uspijevam odgurnuti kao posve besmislene. Mislim o tome da li čovjek, koji sporo razmišlja u automobilu što se brzo kreće, ide brzo ili sporo. Mislim jesu li identične brzine kojima u more pada samoubojica i onaj koji je izgubio ravnotežu na
terasi. Mislim jesu li doista sinkronični pokreti koji zauzimaju jednako vrijeme dok pušim cigaretu, pišem ovaj ulomak i mračno razmišljam.
Za dva kotača na istoj osovini možemo pomisliti da je jedan uvijek malo ispred, makar za djelić milimetra. Mikroskop bi taj pomak učinio pretjeranim do te mjere da bi postao gotovo nevjerojatan, nemoguć da nije stvaran. A zašto mikroskop ne bi bio u pravu pred slabim pogledom? Jesu li ovo nekorisna razmišljanja? Znam to dobro. Jesu li ovo iluzije razumijevanja? Dopuštam. Međutim, što nas to mjeri bez mjere i ubija nas a da ne postoji? A u ovim ga trenucima, u kojima ne znam postoji li vrijeme, osjećam kao osobu, i spava mi se.
351. PASIJANS
Stare tetke onih koji su ih imali, u večerima s petrolejskim svjetiljkama u praznim provincijskim kućama, zabavljale su se u vrijeme kada sluškinja spava, uz zvonki zvuk čajnika [...], slažući pasijans. Netko tko se u meni postavlja na moje mjesto osjeća čežnju za tim nekorisnim spokojem. Stiže čaj, a stari snop karata pravilno se skuplja u kutu stola. Golemi ormar za posuđe zamračuje sjenu u polutamnoj blagovaonici. Pospanošću odiše lice sluškinje, polako užurbane da sve dovrši. Sve to vidim u sebi s tjeskobom i čežnjom neovisnom o povezanosti s bilo čime. I bez namjere stanem razmišljati kakvo je stanje duha onoga koji slaže pasijans.
352. L. do D. 31. 5. 1932.
Ne vidim na širokim poljima ili u velikim vrtovima kako stiže proljeće. Vidim to na malobrojnim jadnim stablima na malenome gradskom trgu. Ondje se zelenilo ističe poput dara i veseli se poput neke dobre tuge.
Volim te osamljene trgove, ubačene među ulice s malo prometa, a i sami su slabo prometni. To su beskorisne čistine, stvari što čekaju između dalekih meteža. To su seoski trgovi u gradu.
Prolazim njima, uspinjem se nekom bočnom ulicom, potom se ponovno spuštam istom ulicom, da bih im se vratio. Gledani s druge strane, drukčiji su, no isti mir pozlaćuje iznenadnom čežnjom stranu koju nisam vidio na odlasku — sunce na zalasku.
Sve je beskorisno, i tako to osjećam. Ono što proživjeh, zaboravio sam kao nešto što sam rastreseno slušao. A onoga što ću biti, ne sjećam se kao nečega što sam proživio i zaboravio.
Zalazak lagane tuge nejasno lebdi oko mene. Sve se stišće od hladnoće, ne zato što je hladno, već zato što sam ušao u usku ulicu, i trg je iščeznuo.
353.