IDEJA SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI

IDEJA SVJETSKE KNJIŽEVNOSTI

Autor koncepta je Johan Wolfgang von Goethe - 1827-1832. u različitim raspravama i

člancima te u razgovorima s Eckermanom. Goethe je tada očitovao misli koje sam ne bi

stavio na papir pa je to umjesto njega učinio Eckermann. Na njegovo objašnjenje utječe

prosvjetiteljstvo – uvodi pojam opće povjesti čovječanstva. Vrijeme u kojem ta ideja nastaje

je burno vrijeme, pogotovo u njemačkoj intelektualnoj sredini. To je zlatno doba njemačke

književnosti i kulture koje je obilježio Goethe.

Kontekst – novi društveni ustroj, individualnost, balansirajući identitet, nova recepcija knj.

Dolazi do transformacije društvenog ustroja - prelaska iz stratifikacijskog u funkcionalno

diferencirano društvo. Stratifikacijski društveni ustroj odnosi se na stalešku hijerarhiju koja

je zadana porijeklom. Kada se netko rodi u određenom staležu, to određuje njegov identitet.

Nema vertikalne propusnosti, ona je svedena na vrlo malu mjeru. Pismenost i književnost

najprisutnije su u višim slojevima (elitna kultura), a u donjem su sloju usmena književnost i

pučka kultura. One se ne miješaju. S vremenom dolazi do destratifikacije - veće

propusnosti i povezivanja udaljenih, dotad nepoznatih i nepovezanih dijelova svijeta. Potkraj

18. st mijenja se odnos prema drugome obilježen strahom i obranom u proučavanju

(razumijevanje drugog). Destratifikacija = sve veća propusnost, volja povezivanja dvaju

svijetova. Dolazi do osvajanja i putovanja (koja su počela još u renesansi). Određene zone

ljudskog djelovanja se osamostaljuju i počinju vlastiti život.

Književnost u stratifikacijskom društvu nema autonomiju, sastavni je dio političke, religijske,

društvene svijesti. Ona je segment bez autonomije. Moral, religija i književnost čine

povezanu cjelinu. Svaka vrsta rušenja moralnih i religijskih načela u književnosti tretira se

kao nedopustiva, no prema kraju 18. st književnost stječe određenu autonomiju i počinje

narušavati gore navedene kriterije, prezentira moralno i religijski sumnjive sadržaje, npr.

amoralni likovi koji ipak privlače pažnju čitatelja.

U funkcionalnom društvenom ustroju određene zone ljudskog djelovanja usvajaju vlastita

pravila. Politika se npr. više ne nastoji ponašati moralno, jer je moral sputava, pa ona

postavlja svoja pravila (Machiavelli). Moral se osamostaljuje u odnosu na religiju, što znači

da moralna pravila nisu više isključivo religijska pravila. Grade se odvojene krovne instance

koje upravljaju ljudskim životom. Zone počinju konkurirati jedna drugoj. Međusobno se

podrazumijevaju i isključuju, ali niti jedna od njih više nije apsolutni gospodar ljudskoga

života.

Č

_{ovjekov identitet više nije zadan, nema smjernica ovisno o mjestu u hijerarhiji, one}

postaju predmetom interpretacije i pregovaranja. Čovjekov identitet postaje predmetom

posredovanja, a oko njega se zapodijeva rasprava.

U to vrijeme zaživljava ideja individualnosti. Ako ljudski identitet više nije zadan, čovjek se

mora identificirati kroz različite aspekte svog djelovanja.. Nijedan aspekt ne iscrpljuje sve u

ljudskom životu. Čovjek ulazi u te razne identifikacije, ali ne više bez ostatka, nego s

odmakom. Čovjek se prepoznaje u različitim društvenim ulogama - s bitnim naglaskom na to

da su to samo uloge. Njegov se identitet ne iscrpljuje ni u jednoj od uloga, nego se oblikuje u

stalnom premještanju iz jedne u drugu. Ja nisam ja, moje pravo ja nije nijedno od onih ja koje

preuzimam, nijedno od mojih uloga. Cjelina koja ostaje uskraćena je individuum,

individualnost.

In-dividuum je nešto nedjeljivo, nešto što ne mogu podijeliti s drugima. Taj višak nije

supstanca koja je uvijek tu, nego je kvaliteta koja nastaje permanentnim dijeljenjem uloga s

drugima. Ostatak individualnog je proizvod dijeljenja. Nastanak individuuma posljedica je

funkcionalne diferencijacije društva (Luhmann). Raspadom stratifikacijskog modela pojedinac

gubi svoje prirodno mjesto u nekom od njegovih segmenata te zasniva samostalan psihički

sustav koji će se prema potrebi uključivati u različite djelomične sisteme stvorene

diferencijacijom.

Balansiraju

ć

_{i identitet upućen je na premještanje, ulazak u prostor drugoga, nastojanje da}

upoznamo drugoga. Književnost postaje jedan od ključnih poligona za uspostavu te vrste

identiteta.

A Roman postaje ključnim književnim žanrom. Čitanje se omasovljava, žene su ključni

konzumenti književnih djela, stvara se književno tržište, rastu naklade, književna djela dopiru

do anonimnih recipijenata koji su autorima 'nitko i ništa', djela ih dohvaćaju u njihovoj

anonimnosti, marginalnosti - društvenoj, spolnoj, etničkoj.

Kraj 18. st / početak 19. st

Stvara se novi tip recepcije književnosti; recepcije u osami, privatnosti, u samoći svoje

sobe, izolirano od kolektiva. Otvara se prostor za šetnju imaginarnim krajevima književnog

djela, čita se u sjenicama (gdje se žene opuštaju). Lektira postaje poligon imaginarnih

projekcija čitatelja u različite likove; to je pokusno identificiranje čitatelja, on se osposobljuje

za ono što ga

č

_{eka u životu – 'uđi u različite uloge, ali nijednu nemoj uzeti kao svoju -}

iskušavaj ali ne trpi sankcije' – jer to će umjesto njega napraviti likovi; eksperimentiranje

oslobođeno sankcija. Čitanje je poligon za socijalnu identifikaciju, ono je pomamno,

narkotizirano, žene surfaju kroz romane, isprobavaju reflektirano uživljavanje; uživljavanje

s odmakom.

Umjesto motorično-afektivnog potčinjavanja tekstu ustoličuje se sublimirano esteti

č

_no

iskustvo koje omogućuje čovjeku da ovlada svojim neposrednim prirodnim nagnućima – da

centrira pluralnost svojega ja u pokretljivi i balansirajući identitet in-dividuuma. S tim je

promatračkim odmakom povezano discipliniranje tijela koje se fiksira za naslonjač ili ležaljku,

svodeći svoj doticaj s tekstom isključivo na linearno kretanje oka. Istodobno se iz kazališta

potiskuje ne samo svaki izlazak gledatelja na pozornicu, promet u gledalištu nego i bilo

kakav znak podrške likovima – oduševljenje ili razočaranje scenskim zbivanjima. Također se

gasi svjetlo za vrijeme predstave – jer kako bi postao voajer, gledatelj / čitatelj mora

zaboraviti na to da igra ulogu unutar jednog obuhvatnijeg scenarija. Od osobe tog gledatelja

ne treba ostati ništa osim one uloge koju preuzima u identifikacijskoj recepciji u okviru

teatarskog zbivanja – sve dok se dvorana ponovno ne osvijetli. Povla

č

_{enje u nevidljivost}

oslobađa recepijenta od obveze polaganja računa za svoje dojmove drugim gledateljima. Taj

je zaštićen prostor doživljavanja romanesknog svijeta izazvao krajem 18. st pravu pomamu

divljeg, narkotiziranog čitanja u relaksirajuće stimulativne svrhe – uglavnom čitaju žene.

Goetheove ideje – kozmopolitizam, kriterij odabira u svjetskoj knj, jedinstvo u raznolikosti

Goethe je duboko proživio opisane preobrazbe svog vremena, a potkraj života nabacio je

ideju svjetske književnosti - za njega je ona prirodna posljedica ovih promjena. Gra

đ

_anin

svijeta nastaje kao posljedica cijepanja tog lokalnog identiteta, čitatelj se oslobađa uskih

okvira zadanih rođenjem, komunikacija otvara nove svjetove te čovjek mora ulaziti u

drugoga.

Jedini put do sebe vodi preko drugoga. Onaj tko ostane zatvoren u svojoj naciji, kulturi i

književnosti, bit će isključen iz procesa identifikacije. Nadilaze se nacionalne granice,

suprotstavlja se provincijalizmu i nacionalnoj zatucanosti koja projicira na drugoga anatemu

1

koja ga demonizira. On zagovara utjecaj drugih kultura na vlastitu, koja će opstati samo ako

asimilira druge kulture.

Goethe se suprotstavlja stereotipima koji vladaju o tuđim kulturama - oni pokazuju naš strah

od njih i tako ih anatemiziramo. Moramo se suočiti s dugotrajnim, mukotrpnim procesom

proučavanja tuđih kultura koje nisu homogene, koje u sebi imaju raznolikosti, proturječja,

unutarnju izdiferenciranost. Kroz proučavanje raznolikosti doprijet će se do onoga što

ujedinjuje tu kulturu.

Goethe pravi hijerarhiju umjetnika ovisno o tome do koje su mjere spremni ući u drugoga. Ta

klasifikacija mnogo duguje fenomenu drastičnog cijepanja između elitne i popularne, visoke i

niske kulture. Pojavljuje se fenomen trivijalne književnosti, a umjetnici koji se žele zaštititi

od trivijalnosti moraju pronaći način da se otrgnu od zahtjeva mase za trivijalnošću. Umjetnici

se počinju vrednovati prema tome koliko su traženi na tržištu. Onaj tko uloži napor da izađe

iz stereotipa, to će napraviti tako da aktivno, strogo i minuciozno ulazi u drugoga. Istinski

umjetnik dolazi sebi tek kad napusti sebe, kad izađe iz stereotipa svoje kulture za koju je

mislio da je njegovo ja.

Geothe razlikuje 3 tipa oponašanja stvarnosti:

1. Jednostavno oponašanje stvarnosti - oni koji nemaju pravo na ime umjetnika, koji

se koriste jednostavnim oponašanjem stvarnosti; oni oponašaju ono što vide, a na

površini se ne može doći do biti; istina se povlači u dublje sfere, a ono što se vidi je

samo privid. Materijalna obrada građe.

2. Manira - umjetnici koji su u stanju podići nešto na razinu umjetničkog žanra, poznaju

njegove zakonitosti i udaljavaju se od jednostavne stvarnosti. Mehanička obrada

građe.

3. Stil – najviša razina umjetnosti. Napuštanje manire i ostvarivanje individualnog stila.

Za takav su korak sposobni samo oni koji mogu toliko duboko prodrijeti u drugu

kulturu da ih to izvede iz vlastita stereotipa. Takva je umjetnost nedostupna masovnoj

publici jer je zahtjevna, traži obrazovni napor. Duhovna obrada građe.

Stvara li umjetnik nešto čega nema u prirodi tj. upisuje li on u nju ili samo otkriva ono što je

tu, ali je jako duboko zapreteno?

Istinski umjetnik napušta sadašnjost za svoju ideju kao daleki cilj, iznevjeruje zakone svog

miljea, društva. Otvara se prema nečemu dalekom, neizvjesnom, riskantnom, napuštajući

sigurnost. Za to nisu spremni svi, nego iznimno hrabri - tako Goethe stvara društvo izabranih

koji imaju pravo sudjelovati u svjetskoj književnosti. Taj je kozmopolitizam bio ideja, projekt i

Goethe se za to borio sa svojim suvremenicima.

Mi na tu ideju danas gledamo kao nešto što je doživjelo svoju akademsku institucionalizaciju,

motrimo je iz povijesnih konzekvencija njena ostvarenja. Je li ta ideja u znaku tolerancije,

trpeljivosti prema drugome, priznavanja njegove ravnopravnosti ili je to oblik i instrument

eksploatacije drugoga - duhovne eksploatacije, uzurpacije tuđe kulture radi obogaćivanja

vlastite?

Njemački romantičar Herder, Goetheov prethodnik, od 1784-1791. objavljuje raspravu 'Ideje

za filozofiju povijesti čovječanstva' o kojoj Goethe govori najljepšim riječima - ona je odigrala

formativnu ulogu u Goetheovim idejama.

1) Romantičari su revidirali prosvjetiteljsku ideju razvoja čovjeka kroz povijest gdje se prošla

razdoblja može promatrati s povišene točke. Herder kaže da ne smijemo gledati s povišene

točke, nego uvažavati prijeđene etape kao vrijedne, samostalne, kao što odrastao čovjek

gleda na svoje razvojne etape.

2) Prostor povijesti postaje pluralan, povijest više nije linearna - poredbenost, različita

povijesna dinamika drugih kultura, sva različita vremenitost drugih kultura ne može se

podvrgnuti našoj dinamici razvoja pa neke smatrati naprednijima, a neke zaostalijima. Treba

uvažavati specifičnosti npr. indijske ili kineske kulture, ali ne može se poreći da je europska

kultura najnaprednija jer su najpogodnije geografske, klimatske i ostale karakteristike

omogućile najbrži razvoj. Priznavanje drugoga, ali istovremeno smještanje drugoga u

određene okvire, imanentno je ideji kozmopolitizma.

Europski

č

_{ovjek je nositelj jedinstva ljudskoga roda, ali jedinstva u raznolikosti. Europa je}

ipak centar - rasno obilježje Herderove koncepcije.

Raznolikost je obilježena idejom progresa čovječanstva; želja da se raznolikost ujedini ostaje

važnom značajkom svjetske književnosti. Goethe želi da se njemačka književnost okrene

drugim književnostima kako bi im pokazala da je superiorna. Morao je voditi tvrdokornu

borbu sa svojim suvremenicima koji su ustrajali na samodovoljnosti.

Put ka institucionalizaciji svjetske književnosti – KOMPARATIVNA KNJIŽEVNOST

U konceptu svjetske književnosti uvijek je postojala ideja centralnih i rubnih književnosti. Žele

se inaugurirati vrijednosti koje nadilaze okvire nacionalne književnosti, ali suočava se s

problemom kriterija odabira.

Mora se odlučiti što će ući u svjetsku književnost, a što neće, prema kojim kriterijima... Tvori li

masovna kultura i književnost dio svjetske književnosti ili samo elitna kultura? U Goetheovo

je vrijeme ta borba vrlo zaoštrena. On kaže da se umjetnici ne trebaju pokoravati narudžbi

masa jer to potkopava autonomiju umjetnosti. U to se vrijeme književnost oslobađa moralnih

i religioznih standarda pa se Goethe zalaže za autonomiju umjetnosti, osamostaljivanje

književnih normi - inzistira na specifi

č

_{nosti književnih normi. Goethe misli da je umjetnik}

obvezan poznavati i poštivati specifičnost književnih vrsta. Građa mora udovoljiti toj

specifičnosti.

Izlazak iz sebe u drugoga ne smije biti površan, nego treba duboko i s razumijevanjem

prodrijeti u tuđu kulturu, poštovati bogatstvo i proturječnost tuđe kulture jer je to jedini put da

upoznamo sebe. On inzistira na strogosti i dosljednosti u bavljenju drugim - treba ustrajati i

kada se drugi buni.

Naš identitet nije zadan, stvaramo se sami. Identitet književnih vrsta također nije zadan.

Svaki novi roman pokušava izaći iz svog žanra prema drugim žanrovima - jedinstvo u

raznolikosti.. Nova slika svijeta gradi se na tome da se više ne identificira ni s jednom ulogom

100 %, a tim premještanjem između uloga nastaje balansiraju

ć

i identitet = ni u jednoj se

ulozi ne iscrpljujemo do kraja, ne iscrpljujemo cjelinu našeg identiteta. Stvaran je rezultat

jedinstvo, veza među tim ulogama – jedinstvo u raznolikosti.. Masovna se kultura

identificira u jednoj ulozi, iscrpljuje se u njoj, dok elitna kultura čuva jedinstvo - što je veća

raznolikost to je bogatije jedinstvo.

Ideja komparacije - jedinstvo se treba uspostaviti uspoređivanjem, supostavljanjem kultura

da bi se uočile razlike, ali i dodirne točke, sličnosti i da bi se iz toga izvukli zaključci.

Komparativna metoda prešla je i u druge znanosti (komparativna gramatika, anatomija).

U trenutku kada nastaje ideja svjetske književnosti sadašnjost se doživljava kao prag novog

doba (još nismo isti kao oni koji će doći nakon nas, a više nismo isti kao oni prije nas) - zato

stalno izlazimo iz sebe da bismo došli do sebe preko drugoga. Drugi nam se ne nudi na

pladnju, nego se moramo suočavati s njegovim proturječjem i to ćemo raditi komparativnom

metodom – tako da se distanciramo od drugoga i da se distanciramo od sebe samih.

Ako uspješno prodiremo u unutrašnji sklop drugoga, dolazimo do jedinstva u raznolikosti, do

univerzalnog. Onaj umjetnik koji teži prodrijeti u drugoga daje svom djelu obvezujuću snagu

i tako prisiljava publiku da poštuje zakone umjetnosti. To djelo postavlja (elitističke) zahtjeve

pred publiku. Dakle, kako može postojati svjetska književnost ako će joj zahtjevi biti tako

strogi da će publika biti jako mala?

Takvo inzistiranje na specifičnosti književnosti oslobodit će je i sačuvati njenu samostalnost u

odnosu na moral, religiju, druge znanosti. To je jedino što joj može priskrbiti univerzalnu

vrijednost.. Takvo se djelo ne podvrgava nekim specifičnim zahtjevima ukusa (npr.

njemačkim), nego ide dalje od toga, izlazi iz nacionalnih okvira i podvrgava se nekim drugim

standardima ukusa da bi ga mogli poštovati i oni koji ne robuju ukusima piščeve sredine,

nego nekim drugim. To čini djelo nedostupnim. Težnja prema univerzalnosti i težnja prema

ekskluzivnosti istovremeno (Joyce, Proust, Kafka).

Pučki ukus, ukus masa lišen je potrebne odnjegovanosti. Praćenje standarda svjetske

književnosti dovodi do toga da se jedna velika kultura potpuno odsijeca kao nedostojna da

uđe u koncept svjetske književnosti - ekskluzivacija. Istovremeno, događa se omasovljenje

čitateljstva, a masovna se kultura širi preko cijelog globusa.

Granicu između masovne i elitne kulture teško je povući. Današnja masovna kultura često se

služi obrascima koji su do jučer bili obrasci elitne kulture. Europska masovna kultura često se

gradi obrascima, shemama, stereotipima visoke kulture nekih orijentalnih kultura, pa ako je

obezvrijedimo, obezvređujemo visoku kulturu nekog drugog prostora. Cijelo je područje jako

živo jer se puno problematizira, puno je trzavica i nedoumica.

Kultura i književnost međusobno se uspoređuju - poredben na

č

_{in razmišljanja. Početkom}

19. st razgranatost u različitim sferama života (poredbena anatomija, fiziologija, gramatika,

embriologija). Poredba nas vodi tome da u raznolikosti svijeta prepoznamo jedinstvo, ono što

nas spaja. Ipak se podrazumijeva neravnopravan odnos između onoga što se uspoređuje.

Moraju se uspostaviti mjerila i kriteriji usporedbe, a pritom se uzima npr. kriterij za

zapadnoeuropsku kulturu i prema njoj se mjeri sve ostalo. Oni koji su inicirali uspoređivanje

bili su nosioci naprednog duha, širili su horizonte spoznaje pa ih se u to vrijeme nije moglo

nazvati nosiocima diskriminacije, nego ljudskog jedinstva i jednakosti. Naknadno se

razabrala prešutna diskriminacija.

Krajem 19. st počinje pisanje povijesti književnosti prema tom obrascu. Različita imena.

•

Goethe: njem – Weltliteratur. 1894. prva povijest svjetske književnosti u Njemačkoj

•

angloamerički krug - comparative literature (1952)

•

francuski - littérature générale (opća književnost, 1935)

•

talijanski - storia universale (1933)

Stavljajući različite terminološke oznake, različite kulture imaju različite predodžbe i ideje. Do

danas je terminologija neusuglašena, dakle, postoje nesuglasice oko same ideje.

1899. osnovana je prva katedra za komparativnu književnost u Americi na Sveučilištu

Columbia.

U trećem desetljeću 20. st komparativna književnost dobiva međunarodno priznat

institucionalni statut. To je relativno nova disciplina.

U metodologiji proučavanja svjetske književnosti reflektiraju se određene pretpostavke u

proučavanju nacionalne književnosti. Dovođenje u vezu književnosti i nacije je plod zrelog

19. stoljeća.

Najpoznatija povijest nacionalne književnosti 'Geschichte der National Poesie der

Deutschen', Gervinus (1843-1851. u nekoliko svezaka). To je prvo svjedočanstvo

povezivanja ideje nacije i ideje književnosti. Dotadašnje povijesti književnosti nisu povezivale

te dvije ideje. Književnost nije bila medij osvješćivanja nacionalne svijesti. Dotadašnje

povijesti književnosti, posebice u 18. st, ne tretiraju književnost kao disciplinu koja se razvija

sama po sebi - nije estetički obilježena, određuje ju pismenost, samim time elitnost koja

odlikuje i građanina svijeta za razliku od lokalne ograničenosti. Budući da književnost nije

estetički fenomen, ne razlikuje se od filozofije ili historiografije, pa onaj tko piše o književnosti

nameće joj apriorne sheme jer ne prepoznaje njenu različitost, estetičnost. Tek s 19. st

počinje se razlikovati povijest od književnosti te književnost dobiva kvalitetu koja joj

omogućava da se veže uz naciju. Pisati povijest književnosti znači pratiti njen imanentni

razvoj. Različite etape književnosti ne motre se više odvojeno nego se pokušavaju povezati.

Gervinus se suočava s teškoćama; kako svu tu raznolikost pojava svesti na jedinstvo? On se

pokazuje nedorastao tom zadatku i ne uspijeva pokazati što je nacionalno jedinstvo u svim

književnim djelima. Jedinstvo mu izmiče. Njegova je povijest konglomerat nepovezanih

pojava.

Wilhelm Scherer (1883) – višetomna povijest književnost. On je pozitivist, pa pokušava

primijeniti prirodno-znanstvenu kauzalnost na književnost. Ima puno sljedbenika,

korespondira s poznatim povjesničarom talijanske književnosti Francescom de Sanctisom

(19/20. st) - oni inauguriraju razdvajanje razdoblja, periodizacijsku shemu kroz koju se razvija

nacionalna književnost.

Valovi i razdoblje procvata - prepoznaje 3 vala u njemačkoj književnosti (uspone i padove):

Scherer s jedne strane nameće geometrijski (umjetni) obrazac, a s druge strane tvrdi da

slijedi prirodan razvitak književnosti. On razlikuje nastanak, razvitak, vrhunac i pad što čini

etape u valu.

Taj se moment, karakterističan za strukturu nacionalne književnosti, reflektira na razmišljanje

o svjetskoj književnosti. Kako u toj velikoj raznolikosti pronaći jedinstvo? Da bi se ustanovilo

što je nositelj jedinstva, mora se doći do infrastrukture za dovođenje različitih kultura pod

zajednički nazivnik.

Parametri / kriteriji ulaska u infrastrukturu književnosti (30-ih god 20. st):

1. UTJECAJ – čitanje i prevođenje nekog autora

Utjecaj neke književnosti mjerilo je njene važnosti, koliko je neka književnost izašla iz svojih

granica i postavila model u drugim književnostima. Prema tom se utjecaju postavljaju

određeni vrhunci svjetske književnosti (ispituje se recepcija španjolskog baroka, recepcija

Shakespearea u nekoj određenoj zemlji...). Pitanje je je li utjecaj nekog autora i njegovo

prevođenje presudna kvaliteta ili su to ipak neke druge dimenzije koje nemaju veze s

kvalitetom - ekonomsko bogatstvo, kolonizatorski karakter, veći narodi mogu omogućiti

prevođenje svojih autora na neki jezik bez prihvaćanja drugih autora u svoju književnost...

Neovisno o utjecaju počela se analizirati i sama književna vrijednost.

2. KNJIŽEVNA VRIJEDNOST – prelaženje granica vlastite kulture

I tu se nailazi na teškoće u određivanju književne vrijednosti, jer su u različitim kulturama

pravila igre drugačija. Ne postoje apsolutne kulture i književne vrijednosti, svaka se u srazu s

drugim prostorom i kulturom može potkopati.

Na temelju tih kriterija predložena je zemljopisna podjela.

1. ) ZEMLJOPISNA PODJELA NA VELIKE DRUŠTVENE SKUPINE - podjela korpusa

svjetske književnosti na određena podneblja, prostore koji imaju vlastite zakone i proučavaju

se samostalno:

1. zapadna Europa i SAD

2. srednja i istočna Europa

3. daleki istok

4. Afrika

5. Polinezija...

U tom je zoniranju evidentna vrijednosna hijerarhija - više i niže zone interesa. I ta je ideja

došla na udar kritike jer se nije moglo odvajati npr. prostor zapadne i srednje Europe zbog

iznimno intenzivnog utjecaja i kontakta.

2. ) Zatim je predložena povijesna podjela - KNJIŽEVNI EONI (grči eon = vijek, vječnost).

Književne epohe koje će objediniti sve nacionalne književnosti jer su sve prošle kroz te

epohe, ali npr. epoha baroka različito se imenuje u različitim nacijama (barok, manirizam,

rokoko). U različitim nacionalnim književnostima epohe se ne pojavljuju u isto vrijeme i istim

intenzitetom. Neravnomjerni povijesni razvitak opet dovodi do diskriminacije. Ako se odrede

epohe, dolazi do sukoba kriterija epohe - koja obilježja čine neko hrvatsko djelo baroknim i

koje ga odrednice dovode u vezu s baroknim djelima stranih razvijenih književnosti? Teškoće

nastupaju jer mnoga djela nastala u vrijeme baroka sadrže obilježja prethodne i sljedeće

epohe, često su hibridna i ne mogu se podrediti razdoblju pa žanrovske, stilske i autorske

odrednice dolaze u nesklad s epohalnim odrednicama. Teško je podvesti sve književnosti

pod iste epohalne odrednice, teško je inaugurirati ideju jedinstvenih epoha.

3. ) IDEJA PERIODIZACIJE – javlja se na početku 20. st.

Pojam periodizacije nije najbolji jer podrazumijeva cikličko kretanje povijesti. Tu se govori o

velikim periodima, razdobljima, epohama i formacijama. Manje su kategorije strujanja,

pokreti, tendencije – služe za razvijanje homogenosti, smjenjuju se unutar epohe. Mogu

svrgavati jedna drugu, što dovodi do promjena i dinamičnosti.

PERIODI – imaju ograničenje u povijesti, primjerice, hrvatska moderna počinje paljenjem

njemačke zastave.

EPOHA (grčki = zametak, klica) – ograničenje duhovnom poviješću – smatra se da kulturna

sfera ima autonomiju. Vezana je za činjenice intelektualnog, duhovnog, ali ne i materijalnog

života, kao što je to slučaj s periodom. Kasnije se pojam epohe vezuje uz pojam stila pa je

vrlo teško vremenski situirati određebne epohe – od 40-ih godina 20. st počinje se govoriti o

STILSKIM EPOHAMA – epoha u smislu autorskog pečata – individuum je taj koji daje žig

svojoj epohi.

FORMACIJA (ruski formalizam) – nešto što uspoređujemo s idejom mehanizma – sve se

zasniva na mnoštvu komponenti koje utječu jedna na drugu – nema jednog centra, nego više

žanrova koji tvore hijerarhiju. U svim formacijama ima jedna dominanta. Između nacionalnih

književnosti postoji različitost periodizacije (npr. romantizam se u engleskoj javlja prije nego u

drugim zemljama). To je prepreka, jer razdoblja počinju služiti kao faktor razjedinjavanja.

Tako se obilježja baroka ili klasicizma mogu naći u različitim razdobljima i objedinjuju ih iste

supstancije.

4. ) KNJIŽEVNE GENERACIJE / NARAŠTAJI

Sitnija u dosegu i elastičnija. Omiljena u povijesti književnosti. F. Kummer (1909) - ne dijeli

na epohe, nego na još manje jedinice - na naraštaje, pokrete, pravce (npr. saloni). Kako

definirati književni naraštaj, generaciju, što ih objedinjuje? Krümer kaže da ih određuje

svjetonazor, ideologija, navike, naobrazba, vrijednosti.

OP

Ć

_{A KNJIŽEVNOST}

Nasuprot poredbenoj, op

ć

_{a književnost traga za zajedničkim izvorom raznim nacionalnim}

književnostima koji se potom grana u različitim smjerovima. Traže se izvori (korijeni) koji su

zajednički svim nacionalnim podnebljima i koji ih objedinjuju ispod praga njihova nacionalnog

bića.

1. TOPIKA, grčki topos = zajedničko mjesto

Istraživanje motiva uveo je Ernst Robert Curtius; njegova knjiga 'Europska književnost i

latinsko srednjovjekovlje' jedna je od najsnažnijih obrana ideje svjetske književnosti. Svim

europskim književnostima zajednička je srednjovjekovna latinska baština - zajednički motivi

(sadržajni toposi) i strukturni toposi; npr.

•

pour senex - lik staroga mladića ili mladoga starca zajednički je mnogim europskim

književnostima.

•

captatio benevolentiae - retorički postupak; pridobivanje tuđe naklonosti, govornik

podilazi slušateljstvu davanjem komplimenata te stječe milost za ono što im želi reći.

Podilaženje. To nije samo osobina govora već i osobina književnog djela.

Na tu se nit nadovezao Gustav René Hocke koji se bavio manirizmom, izvlačeći obilježja

manirizma zajednička svim nacionalnim manirizmima.

2. KNJIŽEVNE VRSTE

Različite su svim nacionalnim podnebljima, ali zadržavaju postojeće osnovne značajke

(elegija, oda, tragedija...). No, problem je u žanrovima i porijeklu.

a) ŽANROVI – kada se tragedija prenese iz grčke u renesansnu, dominante žanra variraju –

naglasak se premiješta s lika na priču, s lika na lik... Zato se želi uvesti dvije povijesti žanra:

MONOGENEZA – locira se gdje je žanr nastao te kada se i kako transformirao u druge

književnosti. POLIGENEZA – jedan žanr nastaje u različitim književnostima bez utjecaja, kao

rezultat podneblja.

b) PORIJEKLO – npr. bajka je porijeklom iz istočnih kultura pa se uočava da nastaju i u

Europi u isto vrijeme. Proučava se podneblje, konflikti među likovima...

3. MENTALITET ili svjetonazor

Određenim kulturnim skupinama ljudi pripisuje se zajednički mentalitet koji nadilazi naciju,

nesvjesni sklop sklonosti, stajališta, predrasuda koji se u nas nesvjesno uklapa životom u

određenoj kulturi - mi ga ne možemo dovesti u pitanje nego samo oni izvan tog mentaliteta.

On se može povezati uz određene nacije, kulture ili razdoblja, npr. aktivni / pasivni mentalitet.

BIBLIJA

Iz novije vizure (posljednjih 20-ak ili 30-ak god 20. st) počela se motriti kao književni tekst -

struktura sastavnica, žanrovska obilježja, pripovjedna struktura. Pojam književnosti koji

primjenjujemo na Bibliju nije moderni pojam, pojam koji imamo danas - taj pojam i funkcija

književnosti mijenjali su se kroz povijest.

Biblija je danas zbirka, skup raznorodnih tekstova – heterogenost sastava:

1) jer im je različito podrijetlo i datacija - oblikovala se tijekom 10 stoljeća - razdoblje

nastanka varira

2) jer se radi o puno različitih žanrova koji su nekad funkcionirali različito od toga kako

funkcioniraju danas (gnome, poslovice, mitovi, bajke)

3) različiti su autori i publika kojoj se obraća

4) može se različito čitati - kao povijesni dokument (svjedočanstvo o vremenu i

okolnostima u kojima je nastala), religijski dokument (Sveta knjiga) i književni

dokument; palimpsest različitih stilova, tehnika kompozicije...

Raslojenost u različitim tekstovima, ali i unutar istoga teksta – nastaju u okolnostima usmene

kulture – prelaze u pisanu formu i doživaljavaju izmjene; nizovi prijevoda – unose se različiti

jezici i svjetovi koji oni sa sobom nose. Biblija danas nije homogena knjiga, ona je raznoliko

mnoštvo tekstova koji su postupno uknjiženi. Do sada se u procesu kanonizacije išlo u

smjeru dokidanja tih raznolikosti, oblikovala se kao homogena cjelina. Tek je Spinoza u 17.

st otvorio razmišljanja o Bibliji kao o heterogenu tekstu kojeg je kontekstualizirao u kulturne i

civilizacijske okvire.

U homogenizaciji Biblije dva su smjera tumačenja i razumijevanja – patristička i filološka

egzegeza.

1. PATRISTI

Č

_{KA EGZEGEZA}

Vezana je za povijest nastanka Crkve kao institucije; to je tumačenje iz pera crkvenih otaca

od kasne antike naovamo. Službeno je utemeljena svetim Augustinom (354-430) na prijelazu

iz 4. u 5. st. Augustin je razvio tehnike tumačenja koje su kasnije doživjele bogatu recepciju.

(Crkva uzima nadležnost za tumačenje Svetog pisma.)

Cilj je patrističke egzegeze dokinuti proturje

č

_{je između biblijske doktrine i biblijskoga}

teksta, što znači da sve što u tekstu Biblije pruža otpor doktrini treba protumačiti tako da

bude s njom u skladu. Patristička egzegeza oblikuje se u vrijeme velikih povijesnih i

ideoloških previranja, pa unutar te egzegeze dolazi do polemika između njezinih nositelja -

ne zastupaju svi crkveni oci isto stajalište pri tumačenju. Augustinovo tumačenje obilježeno

je polemikom sa suparnicima, nastojanjem da se službena crkvena doktrina izgradi u

suprotnosti sa svime što je ugrožava; obilježava je proces samoobrane. Svi pokušaji

usklađivanja dovode do novih sukoba i to pokreće kotač patrističke egzegeze, a taj je proces

paralelan s institucionalizacijom crkve.

Tumačenje Biblije ima tri dimenzije:

1. Odnos novih dijelova prema starijima.

2. Svjetovno – sveti aspekt = nisu svi biblijski tekstovi jednako sveti, no javlja se želja

da se svjetovni tekstovi sakraliziraju.

3. Odnos tekstova koji pripadaju korpusu židovstva prema korpusu krš

ć

_anskih

tekstova.

Augustin pokušava ukloniti neskladnosti unutar biblijskog teksta. On iz perspektive Novog

zavjeta mora protumačiti tekst Starog zavjeta. Podudarnost nije potpuna i ona se mora

stvoriti tj. oblikovati.

Stari zavjet inzistira na Bogu kao nalogodavcu. Stari Bog zapovijeda, a od vjernika se

očekuje bespogovorna poslušnost – jer oko zapovijedi nema pregovaranja. Preispisivanje

Novog zavjeta jest da Bog više nije zakonodavac (zapovijed), nego bog koji daje obe

ć

_{anja -}

eshatološko obećanje iskupljenja, obećanje okrenuto budućnosti. U Novom je zavjetu Krist

istina koja obećava, a ne koja zapovijeda. To je obećanje otkupljenja koje je preneseno u

budućnost. Patristička egzegeza mora stvoriti kontinuitet i podvrgnuti sve objedinjujućoj

doktrini - treba stvoriti harmoniju. Tumačenjem i osmišljavanjem treba se povući most između

Starog i Novog zavjeta da se dokaže da oba dijela pripadaju istoj cjelini.

Patristička egzegeza radi s gotovim, završenim kanonskim tekstom i ne ide k promjeni

teksta, nego promjeni razumijevanja teksta.

Augustin želi približiti Bibliju čitatelju te stvara teoriju o dva smisla – DOSLOVNI (neposredni)

i DUHOVNI (posredni). To je nužno jer je u to vrijeme stvorena krš

ć

_{anska doktrina koja je}

već bila kanonizirana pa se trebala legitimizirati kroz Bibliju. Biblija se počinje čitati kroz

filter doktrine – ono što se ne slaže s kršćanskom doktrinom patristička egzegeza dovodi u

sklad. Augustin smatra da neke dijelove treba tumačiti figurativno, jer ta se mjesta ne slažu

s doktrinom. Primjerice, čin u kojem žena pere Isusu noge i zalijeva ih skupocjenim mirisnim

uljima u to je vrijeme mogao značiti poziv na blud, kao neka vrsta predigre. To je objašnjenje

potisnuto kroz alegoriju – svaki vjernik koji gazi Isusovim stopama svojom vjerom i

pobožnošću obasipa te stope milošću. Augustin smatra da postoje i logičke neskladnosti -

Noa nije mogao nahraniti životinje travom i voćkama jer neke to jednostavno nisu jele - po

patrističkoj egzegezi to je greška, pa smatra da mjesta koja su nepotrebna za doktrinu treba

preskočiti.

Kako se crkva počinje širiti (sve je više naroda i kultura), tako je i napor patrističke egzegeze

suočen sa sve više poteškoća. Javlja se napetost između težnji crkvenih otaca i

heterogenizacije Biblije. Svaki se dio Staroga zavjeta želi protumačiti preko Novoga zavjeta –

pretvoriti Mojsija u Krista.

Tehnike patrističke egzegeze su se sofisticirale u odnosu na Augustina, stvorila se određena

hermeneutika, umijeće komentiranja teksta koja je u visokom srednjem vijeku (11. st)

razvila doktrinu o četiri tumačenja Biblije. Crkveni oci priznaju višesmislenost Biblije (ovisno o

obrazovanju onoga koji je čita), a rasprava se vodila 3 do 4 stoljeća, pa su se i termini

mijenjali.

Svaki segment Biblije, a i Biblija u cjelini, može se podvrgnuti četverostrukom tumačenju.

1. HISTORIJSKO (doslovno, temeljno) značenje

uspinjanje

2. ALEGORIJSKO (tipološko) značenje prema sve

3. MORALNO (duhovno) značenje

apstraktnijem

4. ANAGOGIJSKO (skriveno, mistično) značenje

značenju

Dante, psalam 114:

... Kad izađe Izrael iz Egipta (izlazi s Mojsijem)

I kuća Jakovljeva iz naroda barbarskog

Judeja mu posta svetište

A Izrael kraljevstvo njegovo...

Danteovo tumačenje:

1) DOSLOVNO: Mojsije predvodi narod u izlasku iz Egipta.

2) ALEGORIJSKO: Kristovo iskupljenje čovjeka - smješta značenje u prošlost.

3) MORALNO: Obra

ć

_{enje grešnika obasutog Božjom milošću - vezano je za}

sadašnjost svakoga od nas.

4) ANAGOGIJSKO: Prelazak svete duše iz ropstva u slobodu vječne slave - vezano je

za budu

ć

_nost.

Tumač napreduje dok ne postigne sklad doktrine i teksta. Uzdizanje od doslovnog prema

anagogijskom značenju, koje je vrhunac patrističke egzegeze Biblije – samo plemenite duše

mogu doći do takvoga tumačenja.

U 17. st prve kritike takvog tumačenja stižu od Spinoze. To je stoljeće skepse, empirizma.

1670. izlazi njegov 'Teološko-politički traktat', inaugurira se novi pristup kasnije nazvan

filološka egzegeza.

2. FILOLOŠKA EGZEGEZA

Spinoza dovodi u pitanje istinitost biblijskih tekstova. Istina nije predmet interesa svakog

čovjeka, za nju se zanimaju samo iznimni ljudi, elita. Biblija se želi okrenuti obi

č

_nom

č

_{ovjeku pa se zato ne služi diskursom istine, nego vjere. Kada bi Biblija bila okrenuta prema}

istini, ne bi bila knjiga za svakog čovjeka. Budući da je Biblija knjiga za običnog čovjeka, ona

se ne služi diskursom istine nego diskursom vjere koji mora pridobiti, fascinirati,

impresionirati adresate. Cilj je postizanje pobožnosti i vjere.

Znači li to da ako je diskurs istine u filozofiji, a diskurs vjere u Bibliji, da onda u Bibliji nema

nikakve istine? Spinoza je ustuknuo pred takvom radikalnom konzekvencom i kaže da su ta

dva aspekta pitanje stupnja, što ne znači da istine uopće nema. Spinoza odbija da se biblijski

tekstovi podvrgavaju doktrinarnom zakonu istine – patrističkoj egzegezi. Moramo istraživati

biblijski tekst s obzirom na njegov kontekst ili smisao, a ne s obzirom na našu religioznu

istinu, perspektivu. Tekst ima svoju samostalnost i treba istražiti ono što mu je imanentno.

Smisao nije polazište filološke egzegeze, nego njen rezultat. Filološka egzegeza istražuje

gramatičke, žanrovske, stilske strukture. Cilj je doprijeti do zna

č

_{enja teksta, a ne njegove}

istine (kao kod patrističke egzegeze). Hermeneutički pristup.

Filološka egzegeza nastojala je iz Biblije čitati povijesne tragove, odnosno dokumente koji

govore o okolnostima u kojima su tekstovi nastali, o formi govora. Biblija shva

ć

_{ena kao}

skup naputaka o okolnostima u kojima su tekstovi nastali, a ne sadržaja o kojima

govore. Ona zaključuje da je biblijski tekst dokument o previranjima u vremenu u kojem su

tekstovi nastajali - od 13.st.p.n.e.

Filološka egzegeza je kritičko preispitivanje tekstova te njihovo fino čitanje. Filološko čitanje

teksta ima 5 izvora odakle su izvedeni pojedini biblijski tekstovi, no ti se izvori prepliću u

različitim biblijskim knjigama.

Izvori (predaje) su: laički, elohistički (elohim = dobar bog koji želi komunicirati s ljudima),

jahvistički (jahve = strog, ratni

č

ki bog), svećenički, deuteronomni (deuteronomij = 5. knjiga

petoknjižja koja sadrži 2. Mojsijev zakon).

1. LAI

Č

_{KI IZVORI}

Najstariji izvor biblijskih knjiga – vuče porijeklo od 10.st.p.n.e. Smatra se da oblikovanje

Biblije počinje u sferi Kanaana (Palestina). Stvaraju se predaje i mitovi kao posljedica

preplitanja dvaju naroda. Nomadska plemena dolaze i nastanjuju područje Kanaana u

13.st.p.n.e. Među plemenima vlada matrijarhat, a nomadi donose patrijarhat - sraz dvaju

društvenih organizacija uzrokuje poticaje za stvaranje korijena biblijskog tkiva. Taj je izvor

vezan uz nomadsko-plemensku tradiciju – odražava život nomadskih plemena.

2. ELOHISTI

Č

_{KI IZVORI}

Iz 10.st.p.n.e. – doživljavaju Elohima kao prijaznog boga. Matrijarhat želi zadržati svoje

običaje.

3. JAHVISTI

Č

_{KI IZVORI}

Među bogovima se izdiže Jahve. Vezani su uz razdoblje ustrojavanja zakona. Jahve se

pojavljuje kao zakon, gospodar prirode i povijesti koji želi preko Judeje vladati svim

narodima.

4. SVE

Ć

_ENI

Č

_{KI IZVORI}

Babilonski kralj Nabukodonosor 586. godine zauzima Izrael i Judeju, ruši hram u Jeruzalemu

te odvodi Izraelce i judejski narod u ropstvo i progonstvo u Babilon. 537. hram se obnavlja, a

Izraelci se vraćaju te pristupaju obnovi hrama. Tako se stvara svećenički red koji vodi brigu o

hramu i kanonizaciji knjiga – želi se ohrabriti narod – tako nastaje svećenička tradicija tj.

kasta (svećenici). Oni preuzimaju svu vlast, provode kanonizaciju (pismenu fiksaciju,

redukciju) Staroga zavjeta. Do završne kanonizacije Starog zavjeta dolazi oko 400.g.p.n.e.

5. DEUTERONOMNI IZVORI

Sredina 7.st.p.n.e. – nastaje kao oporba svećeničkoj tradiciji. Nosioci su provincijski

svećenici koji se odupiru autoritativnom duhu prvih svećenika. Smatraju da je hram mjesto

socijalne pravde – to se vidi u 5. Mojsijevoj knjizi (Deuteronomij).

Zaključci filološke analize

13. st.p.n.e. - 12 nomadskih plemena nastanjuje Kanaẵn (Mezopotamija) te dolazi do sraza

dvaju tipova kulture - patrijarhalne (nomadske, ratničke) i matrijarhalne (sjedilačke). U tom je

srazu došlo do konflikta između dva tipa boga (jednobožačkog i mnogobožačkog); Bog

ratnički, patrijarhalni - Jahve i Bog matrijarhalni - Elohim koji je milostiviji, nije okrutan. Oko

10. st se ustanovljava država Izrael, koju 932. utemeljuje Šaul, odvajajući na sjeveru Izrael

(napredniji) od južne Judeje (plemenski običaji). Izrael traje do 722, a Judeja duže.

Nabukodonosor 586. ruši hram u Jeruzalemu i odvodi Izraelce u ropstvo. 537. obnavlja se

hram i Izraelci se vraćaju. Oko 400. godine dolazi do kanonizacije Starog zavjeta i on dobiva

današnji oblik. 66. god Jeruzalem pada pod Rimljane (drugo razaranje hrama), ukida se ime

Judeja i uvodi Palestina.

U 4.st.p.n.e. nastaje prvi grčki prijevod Starog zavjeta s hebrejskog nazvan Septuaginta

(prijevod 72 učenjaka po Ptolemejevoj narudžbi). Prvi latinski prijevod Biblije s grčkog oko

400. god poslije n.e. nazvan je Vulgata. Preveo ju je sveti Jeronim.

Vjernost pisanom predlošku tada je nepoznata, ne postoji svijest o izvorniku, originalu.

Prepisivanje nije dosljedno. Svaki prijevod je stvaralački čin, a Biblija je obilježena

prevodilačkom djelatnošću na mnoge jezike. Taj se tekst dosta mijenja ne samo tijekom

kanonizacije nego i tijekom prenošenja teksta. Ne može se govoriti o autentičnosti, na njoj se

ni ne inzistira - sraz usmene i pisane kulture – u usmenoj kulturi nema pojma originala. Ono

što danas čitamo kao Bibliju kompilacija je inačica koje su cirkulirale i ne možemo je

poistovjetiti s novovjekom koncepcijom književnog djela.

Da bismo proučavali Bibliju moramo napustiti ideju autorstva, ta je ideja strana Bibliji i svim

knjigama koje je tvore. Treba napustiti i ideju književnog teksta kao gotovog, zatvorenog i

dovršenog djela.

Povijesnost biblijskih knjiga ne očituje se samo u sadržaju nego i u obliku, formi tj.

žanrovskom ustrojstvu Starog i Novog zavjeta, u stilu biblijskih knjiga, u borbi oko biblijskog

kanona - ideologijskih, svjetonazorskih sukoba, sraza kultura i jezika koji su se upisali u

strukturu Biblije kao palimpsest.

Današnja forma dugo se gradila, što je rezultat prepisivanja i prenamjenjivanja Biblije. Nisu

sve knjige bile shvaćane kao svete - npr. Pjesma nad pjesmama, izrazito svjetovna, erotski

nabijena poema našla se u kontekstu Svetog pisma. U najnovije vrijeme inzistira se na

raznorodnosti biblijskih tekstova, traže se u njima tragovi konflikata.

U 20. stoljeću Biblija se počinje tumačiti kao povijesni dokument, a motri se sa znanstvenog

stajališta; pojavljuje se i književno tumačenje Biblije (20. st) - Erich Auerbach (književni stil),

Northrop Frye (žanr), Paul Ricoeur (interpretacija biblijskih knjiga), Gadamer (odnos

usmenosti i pismenosti). Biblija se analizira u cjelini ili u dijelovima, kao rezultat premiještanja

iz jednog okvira u drugi – primjerice kod prevođenja.

PONAVLJANJE: U vrijeme patrističke egzegeze pokušavalo se tumačiti Bibliju

kao homogenu knjigu, ali od Spinoze počinje tumačenje gramatičkih, stilskih, žanrovskih i

ostalih obilježja koja ukazuju na raznolikost tekstova. Što se tiče književnog motrenja Biblije,

ono počinje sredinom 20. st kada nekolicina znanstvenika počinje promatrati biblijske

tekstove kroz dimenzije pripovijedanja, žanrovskih i stilskih obilježja. Na taj ju je način prvi

počeo gledati Auerbach proučavajući stil S i NZ te ih uspoređujući s Ilijadom i Odisejom. N.

Frye Bibliju tumači kao kodifikaciju europskog žanrovskog sustava, Gadamer i Hanelock

bavili su se kategorijama usmenosti i pisanosti.

1. VIŠEJEZI

Č

_{NOST (pitanje – jezične smjene u Bibliji)}

Najstariji tekstovi nastali su na hebrejskom i aramejskom, ali najveći je dio sačuvan u

gr

č

_{kom prijevodu – Septuaginti nastalom u 4. st.p.n.e. 72 prevodioca prevela su Bibliju na}

grčki pod patronatom aleksandrijske biblioteke, a prijevod je naručio Ptolomej. Već je kod

prvog prevođenja došlo do prvog temeljitog preispisivanja Biblije iz 2 razloga:

1. hebrejski jezik drukčije je ustrojen nego grčki, koji je postigao viši sintaktički stupanj

razvoja;

2. hebrejski se jezik odlikuje siromašnim leksikom, pa se značenjsko raslojavanje

postiže kontekstualiziranjem riječi, što znači da jedna riječ postiže različita značenja

stavljanjem u različit kontekst - pjesni

č

ka ili hijeroglifska uporaba jezika = slovo

slikovnim obilježjem upućuje na predmete. Ako je rječnik siromašan, znači da riječi

moraju imati više značenja.

Hebrejski je jezik iznimno poliseman – ima malo riječi, ali mnogo različitih konteksta i

značenja – obilježje svezna

č

_{nosti. Slova slikovnim obilježjima upućuju na cjelovite sklopove}

stvarnosti, a ne na pojedine odvojene pojave. (Bahtin - prvobitna sveznačna riječ.)

Prevođenje zadaje velike probleme zbog sveznačnosti riječi i zbog dominacije glagola, a ne

imenica. Glagol uspostavlja značenjske odnose i stvara djelatne sklopove oko kojih se

organiziraju riječi. Glagol je u starohebrejskom lišen određenih osobina - ne poznaje

prezent, nego se samo perfektom i futurom stvara napetost - svaki glagol stvara eshatološki

luk tj. povezuje prošlost i budućnost, premošćujući sadašnjost kao nevažnu. Pasiv i aktiv

imaju međustupnjevanje, a ne odvojenu egzistenciju. Velika je fleksibilnost glagola, koji tvore

mnoštvo različitih odnosa između subjekta i objekta. Prevoditelji se moraju odlučiti u plutanju,

razigranosti značenja kako prevesti jer je grčki puno konkretniji. U hebrejskom jedna riječ

istovremeno ima vrlo konkretno i vrlo apstraktno značenje - ruah je istovremeno vjetar i duh,

pa kada se prevodi na grčki ta se dimenzija ne može sačuvati, potrebno je odlučiti se samo

za jedno značenje. Hebrejski ne poznaje složenu rečeničnu strukturu – hipotaksu = nema

zavisnih rečenica, nema logičkog odnosa, logičkog proizlaženja jedne rečenice iz druge, ne

može se razviti argumentacija. On funkcionira paratakti

č

_{ki = sintaktički se blokovi slažu}

parataktički, slaže se jedna rečenica za drugom bez logičke veze. Također, hebrejski je jezik

vrlo slikovit i konkretan – voli metafore, fantastične slike i hiperbole; zato i najduhovnije stvari

prikazuje materijalnim terminima.

Pjesnički se jezik mora u grčkom prijevodu pretvoriti u hijekraktski ili sve

ć

_eni

č

_{ki jezik, pa je}

prevođenje nužno tumačenje (ugraditi jedno određeno značenje gdje su moguća dva). Sam

čin prevođenja nije obvezan vjernosti predlošku - prevođenje je vrsta prepjevanja, ima veći

stupanj slobode. Čin prevođenja je čin rekanonizacije, prilagođavanje zakonima vremena u

kojem se prevodi, pa se sukobi i konflikti upisuju u prijevod. Prevođenje se odigrava

kolektivno, voljno, pod nadležnosti institucija. Institucionalni pritisci prelamaju se u činu

prevođenja, određene stvari treba prešutjeti, određene dodati itd.

(1522. godine Marthin Luther po prvi put prevodi Bibliju na europski jezik – njemački.)

2. KONFLIKT USMENOSTI I PISMENOSTI

Osim značenjske transformacije, na djelu je i konflikt usmenosti i pisanosti. Pisanom

fiksacijom iskorjenjuju se obilježja usmenosti koja su ostavila traga u strukturi Biblije.

•

Magi

č

_{ni karakter jezika, karakterističan za basne, kletve, gnome, zaklinjanja - jezikom se}

začinje, stvara svijet kao u magiji, vradžbinama, urocima. Težina prokletstva, uroka u grčkim

tragedijama gdje riječi imaju sudbinsku težinu, nisu prazne ljuske, nego su djelatne.

I reče Bog…i bi ≈ Riječ stvara svijet

I prozva Bog… ≈ imenovanje je čin uvođenja u postojanje

U početku bijaše Riječ – Riječ stvara svijet

Dimenzija gnomičnosti, učinkovitosti riječi karakteristična je za usmenu kulturu koju potiskuje

pismenost.

•

Ponavljanje – svojstvo usmenosti - lakše se pamti u svijesti kolektiva. Ponavljanje istog

obrasca, rituala: zato dominira stih. Nema razvoja radnje, nema pripovijedanja kao u prozi.

Ritmičko je ustrojstvo karakteristično za usmenu kompoziciju. U najstarijim biblijskim

tekstovima nema pripovijedanja, radi se o nakupinama čestica bez logičke veze – gnomička

uporaba jezika.

RAZVOJ POVIJESTI EVANĐELJA:

I. stupanj su AGLOMERACIJSKA evanđelja - apokrifno-gnomička evanđelja - nizanje izreka.

II. stupanj su DIJALOŠKA EVAN

Đ

_{ELJA - postupno se nakupina odvojenih fragmenata}

počinje skupljati oko dijaloga. U gnomičkim evanđeljima Isus govori izreke, mudrosti, a ne

parabole ili prispodobe koje sada već imaju pripovjedne jezgre. Da bi se izreke povezale,

stvaraju se dijaloške forme. Apoftegma je klasična vrsta gdje se izreka kontekstuira, situira,

veže se za nešto ili nekoga. Izreke se utjelovljuju u osobi oko koje se okupljaju, (vezuju se uz

neku situaciju). Dolazi do dijaloga među likovima i nastaje priča. Iz dijaloških evanđelja

oblikuje se pripovjedna evanđelja.

III. stupanj, današnja kanonska koja možemo nazvati i PRIPOVJEDNA EVAN

Đ

_ELJA.

Nastaju u 1. st.n.e. kada je pisana kultura već napredovala. Smjena usmene kulture pisanom

nije samo smjena medija, nego i smjena strukture svijesti. Ljudska svijest počinje pratiti veći

slijed događaja. Pripovjedna evanđelja rezultat su te restrukturacije ljudske svijesti koja je

sad u stanju takvo nešto stvoriti i pratiti. Kada se usporede postojeća evanđelja uočava se

razlika. Markovo je strukturirano pod najvećim utjecajem usmenosti.

Obilježja ponavljanja i magijskoga karaktera jezika blijede postupno. U odnosu

aglomeracijskih i kanoniziranih evanđelja vidi se razlika između kompozicije. Gnomička

evanđelja strukturirana su po aglomeracijskom principu - nema strukturalnih zapleta kao u

kanonskim evanđeljima. Najstarije biblijske knjige imaju aglomeracijsku strukturu – nakupine

čestica, tek s pisanjem dolazi zaplet. Gnomička su evanđelja puko nadodavanje bez razvoja

– nema povijesti, napetosti između prošlosti i budućnosti. Cjelina Isusova života nije predmet

interesa.

Pitanje - jezične uporabe u Bibliji

Tijekom nastanka Biblije, smjenjuju se odnosi prema jeziku (Frye, Veliki kod). Frye

preuzima Vicovu podjelu na pjesnički, herojski i pučki jezik tj. hijegrolifski (pjesnički),

hijekratski (alegorijski), demotički (opisni).

1. PJESNI

Č

_{KA ili HIJEROGLIFSKA UPOTREBA JEZIKA}

a) STIH – podrazumijeva diskontinuitet, ritam, obrasce – ustrojeni su tako da bi se mogli

najlakše pamtiti, rekreiraju se i obnavljaju. Upućeni su čovjekovu kratkotrajnom pamćenju.

b) FRAGMENTARNOST, GNOMIČNOST ISKAZA - riječi imaju magijsku snagu – njima se

proizvode događaji, utječe se na bogove. Izricanje riječi mijenja prirodni poredak i ono nije

nedužno.

c) SINKRETIZAM - odnos onoga koji izriče izreku i onoga koji je prima – aktivno, dinamično,

ujedinjujući misao, emociju i pokret. Jedinstvo subjekta i objekta (nekom zajedničkom

snagom ili energijom) - čin izricanja daje nečemu postojanje.

d) DINAMIČNOST - riječi upućuju na procese (ne na stanja). U središtu je glagol koji

implicira na proces što se vrši sam od sebe – bog.

Riječi su konkretne – ne postoje verbalne apstrakcije. Kairos – presudan trenutak; kod

Homera istodobno znači urez koji se navlači na strelicu. Jezična dvoznačnost ima konkretnu

dimenziju.

Proza je diskontinuirana – prestavlja niz zakučastih i epigramatskih iskaza o kojima čitatelj

ne smije raspravljati, nego ih mora prihvatiti.

2. PLATONOVSKA UPORABA JEZIKA – HIJEKRATSKA, ALEGORIJSKA ili

SVE

Ć

ENI

Č

KA

Jezik je individualiziran, a riječi postaju vanjski izraz unutrašnjih misli ili ideja. Počinje

razdvajanje subjekta i objekta. Intelektualno se luči od emotivnog – postaje moguća

apstrakcija.

a) IDEJA (grčki, eidos – oblik, lik) - upozorava da se kultura slušanja zamijeni s kulturom

gledanja (viđenja). Motri svijet u vizualnim parametrima. Ideja se odvaja od riječi - tijesno je

vezana uz pojam apstrakcije. U grčkom se vokabularu Platonova vremena javlja niz

apstraktnih izraza (kinesis, stasis, hyle). Apstraktni pojmovi nemaju konkretnu dimenziju –

statika se pretvara u dinamiku.

b) DJELOVANJE - u središtu je imenica.

c) KONTINUITET PROZE - linearnost je strana čovjeku u usmenoj kulturi - tek je pismo

omogućilo filozofsku argumentaciju. U to se vrijeme stvara i grčki ljubavni roman.

d) DEDUKTIVNI SLIJED - premisa je apstraktna hipoteza, pa se kreće u njezinu

konkretizaciju. Obrazlaže se logičkim slijedom – sokratovski dijalog.

e) UKLANJANJE PROTURJEČNOSTI - pomoću argumentacije. U Starom zavjetu postoje

logička proturječja, a tek kad se pojavljuje zaplet trude se da funkcionira kao logično-pisana

književnost.

IVANOVO EVANĐELJE - Novi zavjet nastaje u vrijeme kad se jedan tip jezičnog izraza

pretvara u drugi – usmeni u pisani. Jedan od krunskih pojmova koji se nasljeđuju iz 1. faze –

DUH (grčki, pneuma – duh, vjetar, dah).

Isus se obraća Nikodemu – 'Problem je u tome da se trebaš roditi iz Duha. Kako ću se

ponovno roditi? Vjetar puše gdje hoće, a tako je sa svakim tko je rođen iz Duha' (lat. prijevod

– u grčkom se govori o vjetru).

Tek u latinskom jeziku može se razlikovati duh i vjetar, dolazi do hijerarhije. Prelaskom

jednog odnosa jezika u drugi mijenja se značenje.

3. OPISNA ili DEMOTI

Č

_{KA UPORABA JEZIKA}

Povezuje se uz renesansu (16. st) – prvi znakovi F. Bacon i J. Locke (engl. empiristi).

Naglasak na osjetilni pojam svijeta. Osjetilima dokučujemo stvari – jezik počinje sa stvarima,

iz stvari nastaju predodžbe i misli o stvarima, a tek onda riječ = indukcija. Silogističko

rasuđivanje ne vodi ničemu novom, zato što su mu zaključci već sadržani u premisama.

Subjekt i objekt potpuno su razdvojeni. Još uvijek se koristi kontinuirana proza, ali se svi

deduktivni postupci sve više podređuju primarnom procesu indukcije i skupljanja činjenica.

Osnovni je problem demotičke faze problem iluzije i stvarnosti.

a) STVAR – MISAO – RIJEČ - jezik je opis objektivnog svijeta.

b) Kvaliteta riječi se mjeri time koliko se one podudaraju sa stvarima = teorija

KORESPONDENCIJE – sve ono što ne može naći podudarnosti s riječima i mislima je

iluzija, a tako i pojam boga. Riječ bog jezički je nefunkcionalna. (Povlači za sobom

nemogućnost metafizike.)

c) BOG – ILUZIJA - jezik imenuje stvari. Jedino ako se bog tretrira kao imenica, tada je

iluzija, a ako je glagol-proces (poetička funkcija jezika), onda nije iluzija.

Frye - te se jezične upotrebe smjenjuju, ali i funkcioniraju ciklički. Ako živimo u razdoblju u

kojem je nerazvijena znanost i njezino odvajanje od mita, onda je Biblija čuvar tih prethodnih

dviju tradicija o ovoj novoj tradiciji.

TE SE JEZI

Č

_{NE UPOTREBE PRELAMAJU U EVAN}

Đ

_ELJIMA:

STIL

Grupiraju se oko gnomičnosti i oko zapleta (pripovijedanja). Evanđelja strukturom

označavaju taj prijelaz – imaju narativnu strukturu, no u njima je puno gnomičnoga.

MARKO

Mnogo gnoma te parabola i izreka. Nastalo je prvo, kao plod tkanja različitih žanrova u jedan

tekst. Ivan se nastoji suprotstaviti gnomičkoj tradiciji obilnim stihom te formira novu tradiciji,

odnosno nadovezuje se na sažeto izraženu misao, sentenciju, skupinu mudrih Isusovih

izreka (apoftegmatu). Ivanovo je evanđelje zatvorena cjelina, dok su prijašnja evanđelja

sastavljena od malih pojedinačnih odlomaka. Prije, Isus govori pučki, živo, a kod Ivana

apstraktno, uzvišeno, učiteljski.

1. strukturira evanđelje oko priče koja se sastoji od aforizama koji se vezuju oko Isusove

smrti, muke i uskrsnuća – da bi učvrstio narativnu strukturu.

2. Inače gnomični se karakter sastoji od parabola (Isus govori skriveno, do uskrsnuća) i

aforizama (Isus govori otvoreno, nakon uskrsnuća). No, kod Marka se naglasak

premiješta na Isusov zemaljski život - on se tada obraća otvoreno, najavljuje smrt,

zato izbacuje sve aforizme nakon uskrsnuća.

Nakon Marka, Matej i Luka otvaraju novi žanr prema gnomičkoj tradiciji jer od nje nema

straha.

3. REFUNKCIONALIZACIJA (PREPISIVANJE U NOVOM KLJU

Č

_{U) - pitanje}

Sam Stari zavjet (kao što novi preispisuje Stari) preispisuje ono što mu je prethodilo. Način

na koji se židovska predaja nadovezala na orijentalne, babilonske mitove itd., isti je kao onaj

na koji se Novi nadovezuje na Stari. Obnavlja se nešto već postojeće tj. nema autorstva ex

nihilo. Mijenja se svjetonazor - nova ideologija, nov pogled na stvari uvjetuje da se jedna

priča prepiše tako da ostaju tragovi prethodne priče, ali se uvodi novo.

Knjiga postanka je tako preispisivanje babilonskog mita o stvaranju svijeta koji je

reprezentativan za sve tadašnje orijentalne mitove o stvaranju svijeta.

Babilonski mit ENUMA ELIŠ:

1. etapa: Apsu (muško načelo) prapočetnik oplođuje Tiamat (žensko načelo), pravodu

2. etapa: iz te oplodnje nastaju bogovi

3. etapa: među njima se zapodijeva sukob

4. etapa: jedan od njih Marduk (sin početnog začeća Apsa i Tiamat) ubije oca Apsu

(Karakteristika mita je da prikazuje sve kao vanjsku radnju, tek kasnije nastupa sublimacija,

odnosno premještanje u psihičku sferu.)

5. etapa: Tiamat mu se želi osvetiti

6. etapa: da bi preduhitrio osvetu, Marduk

a) puni trbuh Tiamat vjetrovima (oplođuje ju)

b) strelicom joj rascjepljuje trbuh

c) dijeli joj tijelo na dva dijela i od toga pravi nebo i zemlju

d) odvaja nebo i zemlju branama, ustavama da bi ostali razdvojeni

7. etapa: Marduk stvara boga Mjeseca, boga Sunca i svijet

8. etapa: ubija Tiamatinog božanskog partnera Kingu i od njegovih dijelova načini ljude da bi

služili bogovima.

Starozavjetna pri

č

_a:

Duh (ruah, dakle, i vjetar) lebdi nad vodama (hebrejski glagol lebdjeti znači ujedno i micati se

amo-tamo i leći jaja, ploditi). Duh Sveti lebdeći nad vodama oplodio je vodu baš kao Apsu

Tiamat - Duh koji može značiti i duh i vjetar (punjenje Tiamat vjetrovima). Za razliku od

nastanka ljudi u babilonskom mitu, gdje oni nastaju komadanjem božanstva Kingu (kao grčki

Kronos od čijih zubi nastaju čestice svijeta), Elohim stvara čovjeka ni iz čega, na sliku svoju;

čovjek nije podređen bogovima Sunca i Mjeseca itd., nego oni služe čovjeku, svijet je mjesto

za čovjekov ugodan život. Dok se u babilonskom mitu stvara i svijet, on ovdje već postoji,

samo ga treba nastaniti i urediti pa se zato stvara čovjek. Tjedan se dijeli na 6 radnih dana, a

sabat je posvećen riječi Božjoj (odnosno svećeničkoj koja je zastupa). Politeističko

božanstvo Elohim uklanja se u ime monoteističkog Jahvea koji postavlja obrazac ljudskog

ponašanja.

Preispisivanje novozavjetne priče o Kristovu raspeću, pokapanju i uskrsnuću u Petronijevoj

PRI

Č

_{I O EFEŠKOJ UDOVICI. Starozavjetne priče podliježu preispisivanju. Priča o efeškoj}

udovici – Petronije 'Satirikon' (1. st; prijevod Nikola Šop)

Udovica vozi lijes svog supruga na pokop. Prolazi pored mjesta gdje stražari lopov pred

raspetim lopovom. Vojnik joj učini ponudu i dok se oni 'zabavljaju' netko ukrade razbojnika.

Ona mu ponudi da objesi na križ njezinog mrtvog muža i tako spasi svog ljubavnika jer bi on

bio razapet za kaznu. Priča završava njihovom svadbom.

Sve do 18. st žena se smatrala grešnom, pokvarenom – tek 18. st pokazuje više

razumijevanja za ženu. Od 18. st nadalje njezina orijentacija da smrt zamijeni za život i spasi

sebe i vojnika smatra se pozitivnom, dok je prije to bio blud i nemoral.

BIBLIJA po knjigama

STARI ZAVJET

20-10. st.p.n.e. – 1. st.n.e.

39 protokanonskih knjiga i 7 deuterokanonskih; hebrejski + malo aramejskog

1. ZAKON (THORAH), PETOKNJIŽJE, MOJSIJEVE KNJIGE

2. PROROCI (stariji, veliki, mali)

3. HAGIOGRAFI ili MUDROSNE KNJIGE, poučne, pjesničke knjige – Job, Poslovice,

Psalmi, Pjesma nad pjesmama ('autor' židovski kralj Solomon)

NOVI ZAVJET

Druga polovica 1. st.n.e.

27 knjiga; grčki jezik

1. 4 EVANĐELJA – Matej, Marko, Luka, Ivan

2. DJELA APOSTOLSKA

3. POSLANICE – Rimljanima, Korićanima (21 poslanica)

4. KNJIGA OTKRIVENJA ili APOKALIPSA

HOMEROVI EPOVI

Između ostaloga, govore i o tome kako se posredovala, prenosila, doživljavala i prihvaćala

književnost u vrijeme njihova nastajanja (8. st prije Krista). Sama Odiseja na više mjesta

problematizira čin pripovijedanja.

Recepcija priča, kako prikazuje Odiseja, često je obilježena velikim izljevima emocija, čak i

velikih junaka. Stanja dubokih ganuća izazvana su prepoznavanjem samih sebe u tim

pri

č

_{ama – likovi u pričama zrcalo su samih slušatelja. Priče nisu o nekom drugom, nego o}

njima samima. To je povezano s usmenim okolnostima u kojima su epovi nastali i koje nisu

poznavale bitnu razliku između pripovjeda

č

_{a i slušatelja - drugi je na kraju priče preuzimao}

ulogu prvoga. Interakcijski se obrasci u usmenim okolnostima obnavljaju na aktivan,

izvedben način. Usmene književnosti poticale su tu emocionalnu recepciju. Fragmenti iz tih

epova recitirali su se javno, a publika je aktivno sudjelovala u tim kolektivnim ritualima

prepričavanja. Ta afektivna (emocionalna) recepcija bila je običajem toga vremena.

Postupno se između ljudi koji reagiraju tijekom slušanja priča izdvajaju oni koji pokazuju

određen stupanj odmaka. Tijekom filozofijske kritike mita, kako jezik mišljenja potiskuje jezik

djelovanja, postepeno se između likova koji burno reagiraju profiliraju likovi koji insistiraju na

odmaku, distanciranju od drugih likova i sadržaja (Odisej). To je prvi pokušaj da se

književnost ne doživaljava isključivo emocijama, da se podliježe književnom djelu, nego da

se ovlada svojim reakcijama.

Od 6. st.p.n.e. naovamo epovi se prenose u pisanom obliku i čitaju pred publikom (u

fragmentima), a od 4. st sve se više čitaju i dospijevaju u ruke specijalistima. Već je

Aristotelova kritika primjer reakcije čitatelja na neusuglašenosti usmene tvorevine

(epizodičnost zapleta, proturječja, nelogičnosti).

Sva književna djela počinju zazivanjem muza – muza je ta koja će nadahnuti pjevača da

počne pjesme. Iz pjesama, priča govore bogovi, muze - boginje. Njima je teško odoljeti,

njihov zov je opojan, pa im se ljudsko biće ne može othrvati - osjetilna ranjivost starogrčkog

čovjeka glede književnosti. Iz čitateljske perspektive takva se opsjednutost nevjerojatnim

zgodama, prividima i tlapnjama mora podvrgnuti logici.

1.) Odisej pripovijeda feačkome kraju Alkinoju o svojim doživljajima prije nego što je

doplavljen na njegove obale nakon brodoloma - doživljaji Odiseja i drugova u zemlji Lotofaga

– biljoždera (idiličan život, sklad s prirodom, povođenje za zovom zemlje) aluzija su na

vrijeme kad je čovjek živio u idiličnom skladu s prirodom. Prenose dimenziju starodrevnih

običaja - to je zov prošlosti - vrijeme mitova. Odisejevi mornari toliko su opijeni zovom prirode

da se ne žele vratiti kući, a Odisej se cijelo vrijeme bori protiv toga. Oni koji su kušali lopoče,

željeli su ostati u zemlji Lotofaga (Lotofazi još nisu ušli u fazu ratovanja, nema muškog

principa), no Odisej ne da čovjeku da se vrati fazi životinje, afektivnom biću – on je prvi

glasnik razuma, othrvavanja od osjetilne, afektivne strane svog bića.

2.) U 12. pjevanju sirene iz morskih dubina upućuju svojom pjesmom neodoljivo divlji zov s

pogubnim posljedicama za mornare (stratište poznato u starogrčkom svijetu). Zato Odisej

(kojeg je upozorila Kirka) dijeli sebe od svojih mornara - nije umjetnost za svakoga, netko

mora veslati da bi on mogao neko vrijeme uživati. Pritom Odisej mora sebe dati vezati za

jarbol da ne bi pokleknuo i odazvao se sirenama, no oslobađa svoje uši da bi slušao pjev

umjetnosti; to je odmak od osjetilnog uživanja književnosti.

Tu epizodu uzimaju Theodor Adorno i Max Horkheimer u knjizi 'Dijalektika prosvjetiteljstva'

(1947) i kažu da je Odisejeva gesta najava ponašanja koncertne publike danas – dakle,

emocije koje su sputane tijekom pjeva, zova glazbe, oslobađaju se u pljesku aklamacije; čin