SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET
TEA VIGNJEVIĆ
ARGENTINSKA KRIZA IZ 1990-TIH
DIPLOMSKI RAD
SVEUČILIŠTE U RIJECI
EKONOMSKI FAKULTET
ARGENTINSKA KRIZA IZ 1990-TIH
DIPLOMSKI RAD
Predmet: Međunarodne financije
Voditelj: Prof. dr. sc. Dragoljub Stojanov
Studentica: Tea Vignjević
Smjer: Međunarodno poslovanje
JMBG: 0081128154
SADRŽAJ
1. UVOD...1
1.1. Problem, predmet i objekt istraživanja...1
1.2. Svrha i ciljevi istraživanja...1
1.3. Znanstvene metode...2 1.4. Struktura rada...2 2. EKONOMSKA KRIZA...4 3. ZNAČAJKE ARGENTINE...6 3.1. Argentina...6 3.2. Povijest Argentine...6
3.3. Prirodno - zemljopisne cjeline i promet Argentine...7
3.4. Gospodarstvo Argentine...8
3.5. Stanovništvo i kultura Argentine...9
4. ZADUŽENOST...10
4.1. Zaduženost u Argentini...10
5. ARGENTINSKA KRIZA...12
5.1. Uzroci argentinske krize...12
5.2. Argentinska kriza...14
5.2.1. Zakon o konvertibilnosti...15
5.3. Posljedice argentinske krize...17
6. ARGENTINA – OD PROPALE ZEMLJE DO GOSPODARSKOG ČUDA...20
6.1. Pouke iz Argentine...22
7. ARGENTINA I MEĐUNARODNI MONETARNI FOND...26
7.1. Utjecaj MMF-a...26
7.2. MMF-ovi otisci prstiju...31
7.2.1. Radničko samoupravljanje...33
8. HRVATSKA BEZ MEĐUNARODNOG MONETARNOG FONDA POPUT ARGENTINE...35
8.1. Potezi Argentine...37
9. POVRATAK KRIZE U ARGENTINI?...39
10. ZAKLJUČAK...42
1. UVOD
U uvodnom dijelu rada definiran je 1) problem, predmet i objekt istraživanja, 2) svrha i ciljevi istraživanja, 3) znanstvene metode te 4) struktura rada.
1.1. Poblem, predmet i objekt istraživanja
Problem istraživanja u diplomskome radu su razlozi koji su doveli do argentinske ekonomske krize koja je uzrokovala bankrot države.
Za navedeni problem istraživanja moguće je definirati predmet istraživanja: istražiti i utvrditi zbog čega je došlo do argentinske ekonomske krize, te uočiti posljedice te krize i mogućnosti koje bi pridonijele izlasku iz ekonomske krize.
Tako definirani problem i predmet istraživanja upućuju na objekt istraživanja: ekonomska kriza.
1.2. Svrha i ciljevi istraživanja
Svrha i ciljevi istraživanja jesu istražiti ključne značajke argentinske ekonomske krize, uzroke krize, kao i posljedice, stanje države dok je kriza trajala i načine izlaska iz ekonomske krize, te primjereno formulirati i predočiti rezultate istraživanja.
Kako bi se to ostvarilo potrebno je odgovoriti na sljedeća pitanja:
1. Što je ekonomska kriza?
2. Koji su ključni uzroci i posljedice argentinske ekonomske krize? 3. Na koja je sve područja utjecala argentinska ekonomska kriza?
4. Koje su pouke argentinske ekonomske krize?
5. Na koje načine je Argentina izašla iz ekonomske krize?
1.3. Znanstvene metode
Pri istraživanju i formuliranju rezultata istraživanja u odgovarajućoj kombinaciji korištene su sljedeće znanstvene metode: metoda analize i sinteze, metoda indukcije i dedukcije, metoda komparacije, metoda kompilacije, metoda deskripcije, povijesna metoda.
1.4. Struktura rada
Rezultati istraživanja predočeni su u deset međusobno povezanih dijelova.
U UVODU su navedeni problem, predmet i objekt istraživanja, svrha i ciljevi istraživanja, znanstvene metode i struktura rada.
Naslov drugog dijela rada je EKONOMSKA KRIZA. U tome dijelu rada analiziran je pojam ekonomske krize i način upozoravanja koji može predvidjeti i upozoriti na krizu.
U trećem dijelu rada s naslovom ZNAČAJKE ARGENTINE prikazana je povijest Argentine, prirodno zemljopisne cjeline i promet, gospodarstvo te stanovništvo i kultura Argentine.
ZADUŽENOST je naslov četvrtog dijela rada. U tom dijelu predočen je razlog nastanka krize u Argentini te je opisana zaduženost u Argentini.
U petom dijelu rada s naslovom ARGENTINSKA KRIZA analizirani su uzroci argentinske krize, njezin tijek i posljedice krize.
Naslov šestog dijela rada je ARGENTINA – OD PROPALE ZEMLJE DO GOSPODARSKOG ČUDA. U ovom dijelu prikazan je uspjeh Argentine, način izlaska iz ekonosmke krize te su predočene pouke iz Argentine.
ARGENTINA I MEĐUNARODNI MONETARNI FOND naslov je sedmog dijela rada u kojem je prikazan utjecaj MMF-a na Argentinu prije i tijekom ekonomske krize te stvaranje zadruge FASINPAT.
U osmom dijelu rada s naslovom HRVATSKA BEZ MEĐUNARODNOG MONETARNOG FONDA POPUT ARGENTINE prikazani su potezi Argentine, te savjeti za Hrvatsku da bez MMF-a izađe iz krize.
POVRATAK KRIZE U ARGENTINI naslov je devetog dijela rada gdje su predočeni rezultati istraživanja o stanju države dvanaest godina nakon krize.
U posljednjem dijelu, ZAKLJUČKU, dana je sinteza rezultata istraživanja kojima je dokazivana postavljena radna hipoteza.
2. EKONOMSKA KRIZA
Možemo reći kako je svaka kriza abnormalan odmak od stanja ravnoteže. Schumpeterovi zagovornici objašnjavaju je poslovnim ciklusom, nizom uspona i padova. Kejnezijanci ju gledaju kao devijaciju od razine punog kapaciteta. Pobornici Friedmana i neoliberalizma vide je kao normalnu prilagodbu tržišta novca i roba. Rješenja krize će se sukladno različitim pristupima i međusobno razlikovati. U današnje vrijeme, pojedini stručnjaci iz područja ekonomske znanosti ne vide razloga za zabrinutost budući da je kriza samo kratkotrajni fenomen, uobičajeno stanje tržišne ekonomije, dok će pak s druge strane mnogi biti uznemireni i vapiti za žurnim makroekonomksim rješenjima. U konačnici svaka ekonomska kriza vodi do novih poslovnih rješenja i novih paradigmi. (Sharma, 2010., p.8)
Neizbježnost kriza potvrdila se u praksi. Svijet je i danas suočen s opasnošću izbijanja dosad najveće ekonomske krize. Pojavni oblici svakodnevnog života mijenjaju se ali suština, dominacija kapitalističkog načina proizvodnje svjetskom privredom, ostala je još uvijek ista. (Stojanov, p.209) Ekonomske krize hiperprodukcije svojstvene su kapitalističkom načinu proizvodnje. One su neizbježni rezultat mehanizma tog načina proizvodnje. Uporišne točke tog mehanizma nalaze se u sferi tzv. Mikroekonomije, u sferi ponašanja i motivacije kapitalističkog poduzetnika. Proturječnost kapitalističkog poduzetnika pokazuje se u obliku kriza na makrorazini, tj. na razini nacionalne i svjetske privrede. Granica kapitalističkog načina proizvodnje iskazuje se u tome što razvoj proizvodnje snage rada stvara, u padanju profitne stope, takav zakon koji na izvjesnoj točki sasvim neprijateljski istupa prema njezinom vlastitom razvoju, pa se zato stalno mora svladavati putem kriza i u tome što umjesto odnosa proizvodnje prema društvenim potrebama, prema potrebama društveno razvijenih ljudi, o proširivanju ili ograničavanju proizvodnje odlučuje prisvajanje neplaćenog rada i odnos tog neplaćenog rada prema opredmećenom radu, odnosno profit i odnos toga profita prema primijenjenom kapitalu, dakle izvjesna visina profitne stope. (Stojanov, p.217)
Svaka kriza, pa tako i valutna vrlo je skupa za njome zahvaćena gospodarstva. Stoga nije iznenađujuće da su kreatori ekonomske politike i svi ostali sudionici na nekom tržištu osobito zainteresirani za indikatore ranog upozoravanja koji mogu predvidjeti i prepoznati krizu prije nego se ona pojavi. Oslanjanje na uobičajene indikatore očito nije dovoljno. Valutna se kriza pojavljuje kada vagani prosjek nominalnog tečaja deprecira i kada dođe do gubitka pričuva u iznosu od tri ili više standardnih devijacija od njegove sredine. Najbolji mjesečni indikatori valutnih kriza su aprecijacija relanog tečaja, postojanje bankarske krize, pad burzovnih indeksa, pad izvoza, porast odnosa između M21 i međunarodnih pričuva, te pad međunarodnih pričuva. Najbolji godišnji indikator valutnih kriza su deficit na tekućem računu platne bilance u usporedbi sa bruto domaćim proizvodom (BDP) i investicijama. (Babić, Žigman, 2000., p.5)
Novčana uprava, gdje je argentinski pesos bio vezan za dolar prema paritetu 1:1, a svaki pesos iz primarnog novca imao svoje pokriće u dolarskim međunarodnim pričuvama, trebala je obraniti Argentinu od mogućeg prelijevanja meksičke krize. Argentina se osigurala od mogućih kriza, te je očekivala da će odsutnost bilo kakvih čvrstih trgovinskih veza s Meksikom biti dovoljna preventiva protiv učinaka zaraze. Međutim, špekulanti su napali argentinski pesos očekujući da će argentinska Vlada napustiti novčanu upravu kako bi smanjila stopu nezaposlenosti. Odljev kapitala iz zemlje pod sustavom novčane uprave doveo je do naglog smanjenja primarnog novca, što je utjecalo na stvaranje bankarske krize. Kriza je utjecala na smanjenje ekonomskog rasta. U svakom slučaju, međunarodna financijska potpora bila je više nego potrebna da bi se obnovio bankarski sustav. Argentina je odlučila zadržati fiksni tečaj i time pokazati međunarodnim investitorima da je njihova namjera ozbiljna i da očekuju smanjenje pritiska. Već 1996. godine Argentina je zabilježila ekonomski rast. (Babić, Žigman, 2000., p.8)
1
Šifra mjere ukupne ponude novca jer obuhvaća novac u širem smislu, tj. i novac koji obavlja funkciju čuvanja dijela ukupne imovine u novčanom obliku.
3. ZNAČAJKE ARGENTINE
3.1. Argentina
Argentina je država u Južnoj Americi, smještena između Anda na zapadu i Atlanskog oceana na istoku. Na sjeveru graniči sa Paragvajem i Bolivijom, na sjeveroistoku sa Brazilom i Urugvajem, a na zapadu sa Čileom. Dobila je svoje ime po latinskoj riječi ''argentum'', što znači srebro, plemenitoj kovini, koja je bila povod za europsku kolonizaciju.
3.2. Povijest Argentine
Područje današnje Argentine bilo je rijetko naseljeno prije dolaska europskih kolonista. Indijanski narod Diaquita živio je na prostoru svejerozapadne Argentine, uz rub Carstva Inka, a nešto istočnije narod Guarani. Prvi Europljani pod vodstvom Ameriga Vespuccia dolaze 1502. godine. Španjolci uspostavljaju stalnu koloniju na mjestu današnjeg Buenos Airesa 1580. godine kao dio Potkraljevstva Peru. Potkraljevstvo se nakon kratkog vremena raspalo zbog unutrašnjih neslaganja i manjka potpore iz Španjolske kada je Napoleon Bonaparte srušio Španjolsko kraljevstvo. U drugoj polovici 19. stoljeća Argentina se razvija zahvaljujući modernijim poljoprivrednim tehnikama i izlasku na svjetsko tržište. U to vrijeme zajedno s Brazilom i Urugvajem vodi rat protiv Paragvaja (1865. godine - 1870. godine). Većim dijelom kasnije povijesti izmjenjuju se vlasti i vojne diktature. Tijekom 1960-tih godina izmjenjuju se vojne i civilne vlasti, pokušavajući se nositi sa smanjenim ekonomskim rastom i socijalnim problemima.
Ponovno slijedi razdoblje diktature u kojem vojska provodi oštre mjere protiv svih koji joj se protive. Svrgnuta je Isabel Peron, a na vlast tenkovima i oružjem dolazi deveteročlana vojna hunta koju predvodi Jorge Rafael Videla. Proces je poznat pod
nazivom ''prljavi rat'' i odnosi velik broj žrtava uz kršenje ljudskih prava. Militaristički režim osim protivljenja stanovništva dolazi u krizu i zbog nerješavanja ekonomskih problema, korupcije, te poraza od Ujedinjenog Kraljevstva u ratu za Malvinske otoke. Pod pritiskom javnosti dopušta se osnivanje političkih stranaka, polako vraćaju političke slobode, te 1983. godine raspisuju se demokratski izbori.
3.3. Prirodno - zemljopisne cjeline i promet Argentine
Položajem na jugu južnoameričkog kontinenta obuhvaća 5 prirodno zemljopisnih cjelina: Ande, Gran Chaco, Međurječje, Pampe i Patagoniju.
Ande su smještene na zapadu Argentine. U najvišim dijelovima, to je područje snježne klime. Smanjena je mogućnost prodiranja vlažnih masa zraka preko Anda, pa istočni dijelovi Anda primaju malu količinu padalina. Gran Chaco je do 600 km široka ravnica na sjeveru, koja je nastala taloženjem mladih nanosa gline i pjeska andskih tekućica. To je prostor stepske klime s razvijenim stočarstvom. Međurječje se nalazi između rijeka Uruguay i Parane, a riječ je o nizini na području umjereno tople kišne klime. Pampe su najnaseljeniji i gospodarski najaktivniji dio Argentine. To je prostor stepske klime s padalinama tijekom cijele godine. Patagonija je područje pustinjske klime koja na krajnjem jugu prelazi u snježnu klimu.
Značajnije morske i riječne luke za međunarodni promet su morske luke Bahia Blanca i Necochea, morsko-riječne luke Buenos Aires, La Plata i Rio Gallegos, te riječne luke Rosario i Santa Fe.
3.4. Gospodarstvo Argentine
Gospodarstvo Argentine oslanja se na bogate prirodne resurse, izvozno orijentiranu poljoprivredu i raznoliku industriju. Zbog političkih previranja u prošlosti je bilježila velike uspone i padove. Od kraja 1970-tih godina nagomilan je ogromni vanjski dug, a visoka inflacija je dostizala maksimum. Zbog ekonomske krize vlada je pokrenula proces liberalizacije, deregulacije i privatizacije. Radikalnim monetarnim reformama argentinski pesos je vezan uz američki dolar i usvojena je nova monetarna politika.
Ekonomija se počela oporavljati 2002. godine bolje nego su predviđali strani i domaći analitičari. Nakon desetljeća tržišnih reformi postižu se dobri rezultati, naročito u izvozu, no još uvijek ostaje pitanje velike zaduženosti. Jači gospodarski razvoj doživljava u drugoj polovici 19. stoljeća, zahvaljujući plodnom tlu Pampa, europskim doseljenicima i priljevu stranog kapitala. Stalnim ulaganjima u industriju Argentina je oblikovala raznoliko i stabilno gospodarstvo. Na to ukazuje i najveći narodni dohodak po stanovniku u Latinskoj Americi, ali i gospodarski sustav koji je treći po veličini u Latinskoj Americi, iza Brazila i Meksika. U zadnje vrijeme jača gospodarska suradnja Argentine s Urugvajem i Brazilom, budući da im se gospodarstva dobro nadopunjuju.
Najznačajnije djelatnosti suvremenog argentinskog gospodarstva su turizam, industrija i poljoprivreda. Argentina je zemlja turističke receptive, budući da je prirodno raznolika i ima dobru prometnu infrastrukturu. Industrija Argentine je vrlo raznovrsna i proizvodnjom zadovoljava većinu domaćih potreba. Osobito se ističu metalurgija, petrokemija te automobilska, elektrotehnička i prehrambena industrija. Najvažnija središta su Buenos Aires, Cordoba i Rosario. Poljoprivredom se ostvaruje četvrtina narodnog dohotka, budući da je Argentina veliki izvoznik poljoprivrednih proizvoda. U ratarskoj proizvodnji prevladavaju žitarice. Argentina je također poznata u svijetu po proizvodnji soje, pamuka, duhana i šećerne trske, kao i agruma koji se uzgajaju u Međurječju.
3.5. Stanovništvo i kultura Argentine
Argentinci su mješavina različitih nacionalnih i etničkih grupa, dominantno potomaka talijanskih i španjolskih doseljenika koji zajedno čine oko 88% populacije. Valovi doseljavanja iz mnogih europskih zemalja stigli su u Argentinu krajem 19. stoljeća i početkom 20. stoljeća. Izvorno je indijansko stanovništvo koje je koncentrirano uglavnom na sjeveroistoku, sjeverozapadu i jugu zemlje. Među religijama prevladava katoličanstvo. U sustavu Argentine stoji obveza države podupirati katoličanstvo u državi, no jamči i slobodu vjeroispovjesti. Osim katolika, postoji i veći broj pripadnika židovske religije i protestanata.
U okvirima književnosti, argentinski najpoznatiji pisac je Jorge Luis Borges, koji je u svjetskim krugovima smatran jednim od najvećih književnika dvadesetog stoljeća. Pisao je pjesme, kratke priče i eseje. Za književnost Argentine također su bitni: Adolfo Bioy Casares i Julio Cortazar. Mafalda, crtić koji postaje svjetski poznat uskoro nakon izdavanja. Serija komičnih stripova prikazuje svjetske probleme kroz oči male djevojčice Mafalde, te njenih rođaka i prijatelja. (Wikipedija, 2014.)
4. ZADUŽENOST
Neke krize povezane su uz prebrzu liberalizaciju kapitalnih tijekova gdje su špekulativni tijekovi novca uzrokovali slom, devalvaciju tečaja i nesposobnost privrednih subjekata i države u servisiranju inozemnih obveza. A neke, kao što je u Argentini, kriza je uzrokovana prevelikim zaduživanjem države koje nije bilo popraćeno odgovarajućim gospodarskim rastom i razvojem što je utjecalo na nemogućnost države da podmiruje obveze proizišle iz zaduživanja. (Kersan-Škabić, Mihovilović, 2006, p.1)
Inozemna zaduženost, koja je posljedica višegodišnjih neravnoteža u bilancama tekućih transakcija zemalja u tranziciji, danas predstavlja najveću opasnost cjelokupnom međunarodnom ekonomskom i financijskom sustavu. Međutim, povećanje zaduženosti zemalja u tranziciji javlja se kao normalna posljedica njihovog privrednog razvoja. Kako bi što prije oživjele svoju privredu, zemlje u tranziciji formuliraju aktivnu razvojnu politiku koju karakterizira brži rast domaće potrošnje od proizvodnje što rezultira porastom zaduženja u inozemstvu. Pokazatelji stanja zaduženosti su: odnos ukupnog inozemnog duga prema BDP-u i odnos ukupnog inozemnog duga prema izvozu robe i usluga. Pokazatelji tijeka zaduženosti su: odnos otplate duga prema izvozu robe i usluga i odnos godišnje obveze po kamatama prema izvozu. Ostali pokazatelji zaduženosti su: odnos štednje i investicija prema BDP-u i izravna strana ulaganja (FDI) kao postotak BDP-a. (Kersan-Škabić, Mihovilović, 2006, p.2)
4.1. Zaduženost u Argentini
Kriza dugova povezana je uz politiku deviznog tečaja. Velikim porastom javnog duga nastaje problem njegovog servisiranja i država nije sposobna svojim prihodima pokriti te troškove pa poseže za monetarizacijom duga (deprecijacija domaće valute). Zato su kriza dugova i kolaps tečajnog sustava često povezani. U siječnju 2002. godine argentinska vlada potvrdila je da ima oko 140 milijardi dolara javnog duga što je
predstavljalo najveći dug države u povijesti. Rasla je državna potrošnja, dugovi su bili izraženi u stranoj valuti i nisu bili popraćeni odgovarajućim rastom izvoza. To se dešavalo u procesu liberalizacije i privatizacije koji su vladi donijeli nove prihode, ali i očekivanja da će rast proizvodnje, izvoza u budućem razdoblju biti zamjetno veći. To je i potaklo nova zaduživanja, ali vlada nije više mogla servisirati dugove. Upravo je fiskalna politika u Argentini imala vrlo važnu ulogu u kolapsu koji se dogodio jer su proračunski deficit i rastući javni dug bili glavni generatori rasta vanjskog duga. U razdoblju od 1992. do 2001. godine bilježio se rast udjela državne potrošnje za plaćanje kamata na vanjski dug u BDP-u od 1,5% do 4% zbog porasta udjela javnog duga (od 35% prije 1995. godine na 51% BDP-a u 2000. godini), izdavanja obveznica koje su imale grace period na plaćanje kamata, kroničnog pada u proračunskim prihodima. No vrlo važan utjecaj u svim krizama imao je devizni tečaj jer je većina vanjskog duga denominirana u nekoj od svjetskih valuta (američki dolar ili euro), pa kad domaća valuta devalvira, značajno će porasti iznos duga izražen u domaćoj valuti. Problem je što zemlje vrlo često nemaju ravnotežni tečaj pa su promjene tečaja veće i češće nego kod razvijenih zemalja, ali s puno većim odrazom. To je došlo do izražaja i kod Argentine gdje je određeno vrijeme tečaj pesosa bio umjetno izjednačen s vrijednošću jednog dolara pa se i svako vanjsko zaduživanje činilo jeftino, no kad je tečaj pesosa oslabio (1$=4 pesosa) trošak vraćanja vanjskog duga postao je neodrživ.
Krajem 1990-tih obilježja bankarskog sustava bila su: veliki udio stranih banaka (europskih i sjevernoameričkih), značajna privatizacija gubitničkih provincijskih banaka i reforma osiguranja depozita, regulacija kretanja kapitala i likvidnosti. Stvorili su se uvjeti koji su bankama omogućavali velike plasmane i to je uočeno kao opasnost pa je 2001. godine predloženo restrukturiranje dugova. No, ono što je predstavljalo problem bile su političke odluke o novim zaduživanjima, uglavnom na kratki rok. Cilj političara je prikazati trenutno stanje jako dobrim da bi ostvarili svoje kratkoročne ciljeve i prikazali zapravo lažnu sliku ljudima te dobili političke bodove za sljedeći mandat. Njih ne zanimaju dugoročne posljedice njihovih odluka. Kriza je buknula 2001. godine, došlo je do povlačenja kapitala i do velikog gospodarskog pada. (Kersan-Škabić, Mihovilović, 2006., p.12)
5. ARGENTINSKA KRIZA
5.1. Uzroci argentinske krize
Argentina je svjetski poznato turističko odredište koje privlači milijune posjetitelja svojim prekrasnim krajolikom i prirodnim posebnostima. Osma najveća zemlja na svijetu, druga po veličini u Latinskoj Americi, sa populacijom većom od 40 milijuna stanovnika danas ima reputaciju jedne od perspektivnije zemlje u razvoju. Ali prije dvanaest godina, Argentina je uzdrmala povjerenje investitora kad je došlo do bankrota države i neviđene ekonomske krize. Temelji krize su u 1970-tim godinama. U tom razdoblju došlo je do stvaranja ogromnog nacionalnog duga, prilikom procesa nacionalne reorganizacije koji je trajao od 1976. godine do 1983. godine. Novac prikupljen na međunarodnim tržištima se iracionalno trošio u brojne projekte sumnjive isplativosti i za nacionalizaciju privatnih dugova. Falklandski rat je također uzeo svoj danak nestabilnoj ekonomiji, kreirajući dodatno opterećenje vanjskog duga.
1983. godine na izborima je izabran predsjednik Raul Alfonsin, koji je ponovno uspostavio demokraciju unutar zemlje. Njegova vlada planirala je stabilizirati ekonomiju stvaranjem nove valute pod nazivom austral. Plan je imao velik broj fundamentalnih grešaka, od kojih je glavna bila činjenica da sama valuta ne može promijeniti lošu strukturu ekonomije. Kada je Argentina konačno prestala biti sposobna servisirati vanjski dug, došlo je također do urušavanja povjerenja u austral. Inflacija koja se do tada držala između 10% i 20% mjesečno, podivljala je i dosegla 1989. godine razine veće od 200%. Sve se odrazilo na životne uvjete, koji su naglo otežali te su masovni prosvjedi postali svakodnevnica dok je inflacija prešla 5000% na godišnjoj razini.
Vladin odgovor na hiperinflaciju bilo je fiksiranje nacionalne valute u omjeru 10 000 za jedan američki dolar. Za dodatnu sigurnost u uspjeh mjere, vlada je omogućila promjenu bilo koje količine domaće valute u dolare. Slijedeći savjete Međunarodnog
monetarnog fonda, kasnije političke odluke vratile su zakonom pesos umjesto australa, ostavljajući tečaj fiksiran u istom omjeru prema dolaru i lako konvertibilan. Zakon o konvertibilnosti rezultirao je jakim padom inflacije, vraćajući stabilnost cijena i očuvao vrijednost nacionalne valute. Povjerenje investitora vraćeno je na štetu monetarne politike. Novonastali uvjeti utjecali su na kvalitetu života prosječnih ljudi koji su si ponovno mogli priuštiti putovanja, skuplje uvozne proizvode i tražiti dolarske zajmove sa vrlo niskim kamatnim stopama. Cijele 1990-te godine Argentina je smatrana uspješnim primjerom zemlje u razvoju. Sve je bilo dobro dok na naplatu nije stigao račun za međunarodne dugove, što je potaklo argentinsku ekonomsku krizu. (Štednja Blog, 2011.)
Argentinska kriza, koja je trajala od 1999. godine do 2002. godine, služi kao primjer ekonomskog, društvenog i političkog preokreta koji se može dogoditi za vrijeme financijske krize. Tijekom 1990-tih, Argentina je smatrana kao uspješna tranzicijska zemlja. Strani investitori ulagali su milijarde dolara u zemlju, a stopa inflacije je bila niža nego u SAD-u. Istovremeno argentinsko gospodarstvo je bilo jedno od najbrže rastućih na svijetu. No, 2001. godine Vlada je proglasila vanjski dug neodrživim, te je bila primorana smanjiti potrošnju za nekoliko milijardi dolara. Tako je Buenos Aires postao od jednog od najskupljih gradova na svijetu, najjeftiniji.
Argentina je zemlja bogata prirodnim resursima, te se zahvaljujući tome najviše orijentirala na izvoznu poljoprivredu i industrijsku proizvodnju. Još od početka 20. stoljeća, njeno gospodarstvo proživjelo je niz poslovnih ciklusa koje je pratila hiperinflacija, što je bitno za shvaćanje zašto su Argentinci počeli odbacivati svoju nacionalnu valutu, pesos. Zakonom konvertibilnosti pesos je vraćen kao službena valuta, te je zakonski vezana za dolar, u odnosu 1:1. Tako je inflacija smanjena, osigurana je stabilnost cijena i očuvana je vrijednost valute. Argentina je i dalje otplaćivala svoj vanjski dug, zbog čega je posuđivala novac. Fiksni devizni tečaj je pojeftinio uvoz, a odlazak dolara iz zemlje je doveo do povećanja nezaposlenosti. Istovremeno je cvjetala korupcija i potrošnja države. Potencijalno je rješenje bilo napuštanje fiksnog tečaja, te dobrovoljna devalvacija pesosa, što se smatralo političkim
samoubojstvom. U međuvremenu se pojavilo niz komplementarnih valuta koje su štampale lokalne zajednice kako bi financirale svoje projekte. (Manager, 2012.)
5.2. Argentinska kriza
Argentina gubi povjerenje investitora, što drastično povećava odljev novca. Vlada planom 'Coralito' nastoji smanjiti odljev, te zamrzava sve bankovne račune na 12 mjeseci, dozvoljavajući samo podizanje 250 dolara mjesečno. Smišljen je i novi plan kojim se nastojala očuvati konvertibilnost. 'Planom treće valute' uvodi se nova valuta, argentino, koja bi cirkulirala kao gotovina i mijenjala komplementarne valute u optjecaju. Eksterne sile, poput Azijske, Ruske i Brazilske krize dodatno kompliciraju situaciju. Vlada ulazi u dužničku zamku, a novim porezima dodatno opterećuju ekonomiju. Neuspjesi stvaraju krizu povjerenja u državne dugove koji smanjuju privrednu aktivnost. (Manager, 2012.)
1991. godine argentinska je Vlada fiksirala tečaj pesosa u odnosu na američki dolar kako bi povratila povjerenje stranih ulagača i suzbila hiperinflaciju. Globalni ekonomski uvjeti su bili povoljni, te se ubrzo stabilnost vratila i rast nacionalne ekonomije nastavio. U razdoblju od 1991. godine do 1994. godine argentinska ekonomska proizvodnja se u prosjeku povećala 7,7% godišnje. Istovremeno, zemlja je privukla ogromne količine stranih investicija, a dotok inozemnog novca je bio stabilan. U takvom obilju novca, državna potrošnja je također dosegla rekordne razine značajno potičući razvoj korupcije u društvu. Velike količine novca jednostavno su nestale unutar sustava kao posljedica masovnog izbjegavanja poreza te pranja novca preko offshore banaka. Kroz cijele 1990-te godine državni dug je rastao zabrinjavajućom stopom, no nitko se nije previše uzbuđivao oko toga. Naime, Međunarodni monetarni fond je nastavljao posuđivati sve više i više sredstava, a kad bi nastao problem redovito bi odgađali otplatu rata. Pravi problem predstavljala je činjenica da je nacionalna valuta bila vezana uz dolar čija je vrijednost imala neznatne veze sa ekonomskim uvjetima koji su vladali u Argentini. Tada je otprilike zemlja osjetila nepovoljne efekte vezivanja valute i fiksnog tečaja,
pogotovo kada se vrijednost brazilskog reala urušila 1999. godine. Argentinska valuta nije mogla slijediti taj pad, čime je nacionalni izvoz postao bitno skuplji od svojeg najvećeg trgovinskog partnera. Globalni pad cijena farmerskih proizvoda i općenito usporavanje globalne ekonomije pogoršali su probleme. Zbroj ovih problema ograničio je sposobnost zemlje za zarađivanje u stranoj valuti koja im je bila prijeko potrebna za otplatu dugova u dolarima. Zadnjeg tjedna 2001. godine, Argentina više nije mogla plaćati svoj vanjski dug.
Vlada predvođena Rodriguezom Saa proglasila je bankrot nad većim djelom javnog duga, ukupnog iznosa od oko 140 milijardi dolara. Ljudi su se počeli pribojavati najgoreg i krenuli povlačiti ogromne količine novca iz banaka, istovremeno mijenjajući pesose u dolare. Većina povučenog novca poslana je u inozemstvo. Kako se ubrzavao odljev novca iz zemlje, istom brzinom je nestalo povjerenje ulagača. Argentinska vlada je reagirala skupom zakona i mjera koji su efektivno zamrznuli sve bankovne račune na godinu dana. Mjere su omogućavale podizanje tek 250 dolara tjedno. Bez mogućnosti korištenja svojih životnih ušteđevina, brojni Argentinci su se priključili uličnim demonstracijama, od kojih su najveće zabilježene u Buenos Airesu. Protesti su postali popularni pod nazivom cacerolazo, što je označavalo jednostavna bučna okupljanja ljudi koji su lupali loncima i tavama. Budući da neko rješenje nije bilo na vidjelu, sa vremenom su prosvjedi postali krajnje nasilni i destruktivni. Nekoliko tisuća novih beskućnika i nezaposlenih pronašlo je posao kao sakupljači kartona. Neke procjene govore kako je između 30 i 40 tisuća ljudi tragalo ulicama gradova tražeći karton koji bi potom prodavali tvornicama za recikliranje. Nezaposlenost je skočila na skoro 25% te je Argentina doživjela kompletan raspad ekonomskog sustava. (Štednja Blog, 2011.)
5.2.1. Zakon o konvertibilnosti
Nakon desetljeća obilježenog financijskom nestabilnošću, čak i hiperinflacijom, Argentina se konačno okrenula radikalnim institucionalnim reformama. Uvozne su carine srezane, državni izdaci smanjeni, velika državna poduzeća, uključujući
nacionalnoga avioprijevoznika privatizirana, a porezne su reforme dovele do uvećanih državnih prihoda. Međutim, najhrabrija je sastavnica argentinskog programa bio novi Zakon o konvertibilnosti iz travnja 1991. godine koji je argentinsku valutu učinio potpuno konvertibilnom u američke dolare po fisknom tečaju od točno jednog pesosa za jedan dolar. Zakon o konvertibilnosti je također tražio da monetarna baza bude potaknuta zlatom ili devizama, tako da je u jednom potezu oštro samanjila mogućnost središnje banke da financira državne deficite putem kontinuiranog stanja stvaranja novca. Argentinski Zakon o konvertibilnosti predstavlja ekstremnu verziju pristupa smanjenja inflacije utemeljenog na tečaju koji je iskušan mnogo puta u prošlosti, ali koji je u pravilu završio valutnom krizom. Ovoga puta pristup je djelovao gotovo cijelo desetljeće. Kako je bio potaknut istinskim ekonomskim i političkim reformama, argentinski je plan imao dramatični učinak na inflaciju koja je ostala niska nakon što je pala s 800% 1990. godine na znatno ispod 5% 1995. godine. Kontinuirana inflacija tijekom prvih godina plana konvertibilnosti značila je međutim oštru realnu aprecijaciju pesosa, oko 30% od 1990. do 1995. godine. Realna je aprecijacija dovela do nezaposlenosti i rastućeg deficita tekućeg računa.
Sredinom 1990-tih proces realne aprecijacije pesosa je završen, ali je nezaposlenost ostala visoka zbog krutosti na tržištima rada. Iako je do 1997. godine gospodarstvo snažno raslo, rast je nakon toga postao negativan, a državni je deficit ponovno izmaknuo nadzoru. Kako je svjetsko gospodarstvo 2001. godine skliznulo u recesiju, argentinski su inozemni krediti presušili. Zemlja je prestala ispunjavati svoje obveze po dugovima 2001. godine i napustila vezanje pesosa uz dolar u siječnju 2002. godine. Pesos je oštro deprecirao, a inflacija se ponovno vinula u visine. (Krugman, Obstfeld, 2009., p.616)
5.3. Posljedice argentinske krize
Procjenjuje se da je 2000. godine čak 57,5% stanovništva živjelo ispod granice siromaštva. Izvoznici nisu mogli dobiti kredite jer su depoziti ranije zamrznuti. Pesos je pretrpio deprecijaciju, što povećava inflaciju. Službeni tečaj je skočio na skoro četiri pesosa za dolar. Kvaliteta života je smanjena, a veliki dio komplementarnih valuta nastavio je cirkulirati. Danas, dvanaest godina od krize, argentinsko gospodarstvo opet je jedno od vodećih u Latinskoj Americi. Otplatili su dug Međunarodnom monetarnom fondu, te bilježe rekordne devizne priljeve od izvoza. (Manager, 2012.)
Kriza je imala brojne posljedice koje su pogodile gotovo svaki segment društva. Za vrijeme ekonomskog sloma kao posljedica ogromne količine povučenog novca iz sustava brojna mala i srednja poduzeća propala su u nedostatku kapitala. Radnici u tim poduzećima su odjednom bili suočeni sa gubitkom zaposlenja i izvora prihoda pa su mnogi odlučili nastaviti sa samostalnim poslovanjem bez prisutnosti vlasnika i njihovog kapitala. Poljoprivreda, kao temelj nacionalne ekonomije također je pretrpjela velike udarce nanesene krizom. Strah da su proizvodi oštećeni zbog lošeg stanja u zemlji uzrokovao je velik broj otkazanih narudžbi na određenim međunarodnim tržištima. Neposredne makroekonomske posljedice bile su teške. Realni BDP pao je oko 11% u 2002. godini, čime je ukupni pad od 1998. godine iznosio skoro 20%. Stopa nezaposlenosti porasla je iznad 20%, a inflacija je vrhunac dosegla sa mjesečnom stopom od 10% u travnju iste godine. Predsjednik Eduardo Duhalde je uspio donekle stabilizirati situaciju, potvrđujući moratorij na dug i proglasivši kraj režima konvertibilnosti nacionalne valute. Konvertibilnost je zamjenjena dvostrukim tečajnim sustavom unutar kojeg je službena vrijednost pesosa iznosila 1,4 za dolar u javnom sektoru te većinu trgovinskih transakcija. Sve druge transakcije odvijale su se po prevladavajućim tržišnim stopama. Istovremeno, maksimalan iznos koji se mogao mjesečno podignuti iz banke povećan je na 1500 pesosa, uz daljne dugoročno zamrzavanje dolarskih depozita. Jedan od problema bili su dolarski zajmovi koje su Argentinci obilno koristili, a čija se vrijednost pri otplati gotovo udvostručila.
U 2003. godini predsjednik Nestor Kirchner je izabran na dužnost zemlje koja je još trpila velike probleme. Ali u njegovo vrijeme došlo je do promjene ekonomske perspektive, budući da je devalvirani pesos učinio nacionalni izvoz jeftinim i konkurentnim na međunarodnom tržištu. Tečaj pesosa destimulirao je uvoz, čime je indirektno potaknut razvoj domaće ekonomije. Također, i visoka cijena soje na međunarodnom tržištu je doprinjela dovođenju ogromnih količina stranog novca u zemlju, budući da je glavni argentinski partner u tim transakcijama bila Kina. Vlada je potaknula banke kako bi omogućile povoljnije kredite poduzetnicima i dodatno uvela agresivnije mjere kojima se namjeravalo poboljšati prikupljanje poreza. Plan za oporavak je uključivao socijalnu komponentu, a na svim razinama države došlo je do jake kontrole potrošnje. U međuvremenu, pesos je polako ojačao, poljoprivredni izvoz je rastao, te je došlo do povratka turista. Novi trgovinski suficit je u određenom trenutku prisilio vladu na intervancije kako bi oslabili pesos i tako zadržali kompetitivnu prednost. Bruto domaći proizvod je kontinuirano rastao od 2003. godine, polako se vračajući na razine prije krize. Svi ostali makroekonomski pokazatelji su slijedili sličnim kretanjima. 2005. godine Argentina je odlučila ostvariti potpunu financijsku neovisnost od Međunarodnog monetarnog fonda. 15. prosinca 2005. godine, predsjednik Kirchner objavio je isplatu cjelokupnog duga Međunarodnom monetarnom fondu. Predsjednički izbori u 2007. godini su donijeli jasnu pobjedu Cristini Fernandez de Kirchner, supruzi prethodnog predsjednika. Njezina politika je također uključivala intervencionizam i pojačanu državnu kontrolu, a današnju Argentinu čekaju neki novi ekonomski izazovi. (Štednja Blog, 2011.)
5.3.1. Posljedice argentinske krize i Fernando de la Rua
Fernando de la Rua je bio argentinski predsjednik protiv kojeg su argentinski pravosudni organi podigli optužnicu zbog smrti pet demostranata u Buenos Airesu krajem 2001. godine. U tadašnjim nemirima širom zemlje ubijeno je najmanje 30 ljudi, a stotine ih je ranjeno. Nakon toga je Fernando de la Rua dao ostavku. Premda je u obrazloženju ostavke naglasio da je ona uvjetovana nemogučnošću sastavljanja vlade nacionalnog jedinstva, njezini pravi razlozi su mnogo složeniji i posljedica su izostanka
vanjske pomoći, dubine gospodarske krize koja je prepravila zemlju, te političkih procjena o korisnosti predaje vlasti oporbi o uvjetima kada kriza još uvijek nije dosegla svoj maksimum. Izbjegavajući optužbe na račun Međunarodnog monetarnog fonda i drugih međunarodnih čimbenika, te izjavljujući da se nada smirivanju stanja nakon svog odlaska, de la Rua je dodatno otežao položaj za svoga nasljednika i buduću vladu koja će biti sastavljena od oporbenih peronista. Kao rezultat nastalog političkog vakuma nakon de la Ruine ostavke, argentinska središnja banka je zatvorila sva financijska tržišta u zemlji čime je otvoren put formalnoj objavi argentinskog bankrota u međunarodnim razmjerima.
Analiza četverogodišnje krize u Argentini u kojoj se posljednje dvije godine na vlasti nalazila antiperonistička koalicija s de la Ruom na čelu, pokazuje da su njezini glavni izvori neodlučnost i nesposobnost nositelja političke vlasti u zemlji glede osmišljavanja i provođenja takvog gospodarskog i financijskog modela razvoja koji bi bio primjeren argentinskom demografskom i socijalnom stanju. Ustrajavanje na vezanosti pesosa za američki dolar i izvođenje posljednjeg vladinog gospodarskog programa razvoja imperativno vezanog za ostvarenje nulte stope deficita, predstavlja primjer neodlučnosti i nespremnosti argentinske političke elite da upravlja zemljom na dobrobit prije svega većine njezinih građana. Umjesto razvoja vlastite, zbog specifičnosti zemlje originalne, strategije gospodarskog razvoja, de la Rua i njegovi suradnici su se odlučili za nastavak prethodnog peronističkog modela razvoja koji se temeljio na provođenju posve općenitih i teorijskih preporuka Međunarodnog monetarnog fonda, koje su se, kao i u velikom broju dosadašnjih primjera gospodarskih kriza na sličnim tržištima u nastajanju, uvelike pokazale kontraproduktivne. (Hrvatski vojnik, 2002.)
6. ARGENTINA – OD PROPALE ZEMLJE DO GOSPODARSKOG ČUDA
Argentini je uspjelo nemoguće. Prije dvanaest godina bila je to propala zemlja. Danas njeno gospodarstvo cvate.
Argentina je prije dvanaest godina proživljavala najtežu krizu u svojoj dvjestogodišnjoj povijesti. Lupajući loncima i poklopcima, ljudi su izašli na ulice prosvjedujući protiv stanja u zemlji, protiv političara koji su za njega odgovorni. Prosvjednici su pjevali pjesmu ''Que se vayan'' (Neka odu), političarima koji su sve to prouzročili. Došlo je do sukoba, a u nemirima je poginulo skoro 40 ljudi.
Argentina je bankrotirala. Uništili su je korumpirani i nesposobni političari. Zemlja je nagomilala ogromne dugove u visini od oko 140 milijardi dolara. Gotovo da ni za koga nije bilo posla, djeca su umirala od gladi u nekad bogatoj Argentini. Roberto Lavagna (2002. godine je postao argentinski ministar gospodarstva) još ni danas ne može vjerovati koliko je duboko njegova zemlja tada bila pala.
''Stanje je bilo jako loše. Mnogi povjesničari tvrde da je to bila najgora kriza od 1890. godine. Znači, u zadnjih 110 godina. Socijalni uvjeti u kojima su ljudi živjeli su bili strašni. 52% stanovništva, znači više od polovice, živjelo je ispod granice siromaštva'', Roberto Lavagna.
Roberto Lavagna je 2002. godine postao argentinski ministar gospodarstva. Zajedno s kasnijim, a danas pokojnim, predsjednikom Nestorom Kirchnerom pokušava izvesti zemlju iz krize. Kirchner proglašava nelikvidnost države, postiže dogovor s Međunarodnim monetarnim fondom, jednostavno briše iz knjiga velik dio inozemnih dugova, ignorira strane ulagače kojima Argentina duguje novac, a nacionalnu valutu pesos zadržava podcijenjenom. Tako Argentina polako ponovno postaje konkurentna na tržištu.
''U tom je procesu bilo nekoliko važnih stvari: Kao prvo, smatrali smo da potrošnja mora predstavljati motor svega, ono što će pokretati ozdravljenje gospodarstva. U Argentini se više od 20 godina važnost polagala samo u izvoz ili vrijednost investicija. Potrošnja je bila samo nužno zlo. Druga odlučujuća stvar, Argentina je morala ostvariti trgovinski suficit. Kao treće, morali smo sami sebi priznati da je količina naše zaduženosti dostigla razinu kod koje dugove više nismo mogli otplaćivati. Restrukturiranje dugova je neizbježno. Kao i značajan oprost dugova. Trebalo nam je šišanje'', Roberto Lavagna.
Dvanaest godina nakon državnog bankrota u Buenos Airesu, baš kao ni u mnogim drugim argentinskim gradovima, krizi nema ni traga. Ljudi u novčanicima imaju puno više pesosa, koje i troše. Od globalne se krize više ništa ne može osjetiti. Ponosna je i sadašnja predsjednica države, udovica pokojnog predsjednika Nestora Kirchnera, Christina Fernandez de Kirchner, na razvoj svoje zemlje. Razvoj koji je krenuo od bankrota i stigao do gospodarskog čuda.
''Mi smo u jednoj novoj Argentini. Zemlja je učinila velik skok, ako se prisjetite da je to bila Argentina koja je imala nezaposlenost od 25%. Svaki četvrti Argentinac bio je nezaposlen. To je bila Argentina koja je bila zadužena s više od 140% bruto nacionalnog proizvoda, u kojoj je svaki drugi čovjek živio u siromaštvu. Danas mi vidimo zemlju koja doživljava najdulji rast u svojoj 200-godišnjoj povijesti'', Christina Fernandez de Kirchner.
Brojni Argentinci s nelagodom gledaju na globalnu financijsku krizu koja upravo ozbiljno potresa neke europske zemlje. Bolna sjećanja brzo naviru. Argentinci znaju kako je to kad zemlja bankrotira. No Argentini je uspjelo izvući se iz zamke. Stanovnici glavnog grada Buenos Airesa nisu potpuno samouvjereni i bez straha, jer tvrde da će kriza opet doći. (DW, 2012.)
6.1. Pouke iz Argentine
Kolaps Argentine doveo je do najveće obustave isplate dugova u povijesti. Znalci kažu da je to samo posljednji u nizu bail-outa predvođenih Međunarodnim monetarnim fondom na koje je potrošeno milijarde dolara, a nisu uspjeli spasiti gospodarstva kojima su trebali pomoći. Međutim, spori se oko toga što je zapravo uzrokovalo neuspjeh. Neki tvrde da je Međunarodni monetarni fond bio preblag, drugi da je bio prestrog. Mnogi smatraju da si je Argentina sama nametnula probleme rasipnim i korumpiranim trošenjem. Takvi su pokušaji prebacivanja odgovornosti pogrešni, prekid otplate dugova može se shvatiti kao posljedica gospodarskih pogrešaka napravljenih tijekom deset godina. Razumijevanje onoga što je krenulo po zlu donijet će važne pouke za budućnost.
Rezanje inflacije vezanjem valute uz dolar - problemi su počeli s hiperinflacijom osamdesetih godina. Kako bi se srezala inflacija bilo je potrebno izmijeniti očekivanja, a to je trebalo osigurati ''usidravanjem'' valute uz dolar. Na taj način vratili smo se jednoj inačici starog zlatnog pravila. Nastavi li se inflacija, stvarna tečajna stopa zemlje bi se povećala, potražnja za njenim izvozom bi pala, nezaposlenost bi porasla, što bi umanjilo pritisak na rast cijena i plaća. Znajući to, sudionici na tržištu shvatili bi da je inflacija neodrživa. Dok god bi predanost održavanju tečajne stope ostala uvjerljiva, isto bi bilo i s predanošću za zaustavljanje inflacije. Promijene li se očekivanja u vezi s inflacijom, do njenog će pada doći bez skupe nezaposlenosti. Taj je recept u nekim zemljama jedno vrijeme bio uspješan, ali je zato vrlo rizičan. Međunarodni monetarni fond je poticao takav tečajni sustav. Sada pokazuje nešto manje entuzijazma, iako Argentina, a ne Međunarodni monetarni fond, plaća cijenu. Vezanje valute uz dolar zaista je smanjilo inflaciju, ali nije potaknulo održivi rast. Argentinu je trebalo potaknuti da uvede fleksibilniji tečajni sustav, ili barem tečajnu stopu koja bolje odražava trgovinske odnose zemlje.
Prevlast stranog vlasništva u bankarskom sustavu - dogodile su se i druge greške u argentinskom programu ''reforme''. Argentinci su hvalili što je dopustila veliki udio
inozemnog vlasništva u bankarskom sustavu. Neko je vrijeme to naizgled stvorilo stabilniji bankarski sustav, ali on nije osiguravao zajmove malim i srednje velikim tvrtkama. Nakon nagloga rasta koji je došao s prestankom hiperinflacije, rast je usporio, dijelom i stoga što domaće kompanije nisu mogle doći do kredita. Argentinska je vlada uočila problem, ali su je zadesili brojni potresi prije nego što je mogla reagirati. Kriza u istočnoj Aziji 1997. godine donijela je prvi udarac. Dijelom i zbog loših postupaka Međunarodnog monetarnog fonda, to je postala svjetska financijska kriza, što je podiglo kamatne stope za sva tržišta u nastajanju, uključujući i Argentinu. Tečajni sustav Argentine je preživio, ali uz visoku cijenu – što je bio početak dvoznamenkaste stope nezaposlenosti. Ubrzo su visoke kamatne stope počele štetiti proračunu zemlje. Argentinski omjer duga i BDP-a, čak i kad je rast počeo opadati, ostao je na umjerenih 45% manje nego u Japanu. No, uz 20% kamatne stope, 9% BDP-a je korišteno za servisiranje duga svake godine. Vlada je slijedila proračun, ali ne dovoljno da bi nadoknadila hirove tržišta. Svjetska financijska kriza koja je uslijedila za krizom u istočnoj Aziji pokrenula je cijeli niz prilagodbi tečajnih stopa. Vrijednost američkog dolara, uz koji je argentinski pesos bio vezan, naglo je porasla. U međuvremenu, Brazil, susjed Argentine i njen trgovinski partener iz Mercosura, zabilježio je deprecijaciju svoje valute. Neki su tvrdili da je postala znatno podcijenjena. Cijene i plaće su počele padati, ali ne dovoljno da bi Argentina mogla učinkovito konkurirati, tim više što se pred velikim dijelom poljoprivrednih roba koje čine prirodne prednosti Argentine nalaze velike prepreke za ulazak na tržišta bogatih zemalja.
Greška – restriktivna fiskalna politika – tek što je svijet prizdravio od financijske krize 1997. godine - 1998. godine već je zapao u globalno usporavanje 2000. godine – 2001. godine, što je pogoršalo situaciju u Argentini. Tu je Međunarodni monetarni fond napravio veliku grešku. Poticao je restriktivnu fiskalnu politiku, ponavljajući grešku koju je napravio u istočnoj Aziji, i s istim katastrofalnim posljedicama. Štedljivi proračun trebao je vratiti povjerenje. Ali brojke programa Međunarodnog monetarnog fonda bile su samo bajka. Bilo koji ekonomist bi predvidio da restriktivna politika potiče usporavanje, a da proračunski ciljevi neće biti ispunjeni. Program Međunarodnog monetarnog fonda nije ispunio svoje obaveze. Povjerenje se rijetko može ponovno
uspostaviti ako gospodarstvo zapada u duboku recesiju i dvoznamenkastu nezaposlenost.
Možda bi vojni diktator, kao što je u Čileu bio Pinochet, mogao potisnuti društvene i političke nemire koji se pojavljuju u takvim uvjetima. Ali u argentinskoj demokraciji to je bilo nemoguće, Argentinci su patili, izbijali su nemiri, a ulični prosvjedi su srušili argentinskog predsjednika.
Sedam pouka:
1. U svijetu promjenjivih tečajnih stopa, vezanje valute uz neku kao što je dolar vrlo je rizično. Argentinu je trebalo potaknuti da odustane od svog tečajnog sustava još prije nekoliko godina.
2. Globalizacija svaku zemlju izlaže velikim potresima, a one se moraju nositi s tim šokovima – prilagodbe tečajnih stopa dio su tog mehanizma.
3. Društveni i politički kontekst zanemaruje se na vlastitu štetu. Nijedna vlada koja slijedi politiku što ostavlja velik dio pučanstva bez posla ili s premalo posla nije uspjela u ispunajvanju svoje osnovne misije.
4. Jednostrano usredotočavanje na inflaciju zanemarujući nezaposlenost ili rast je rizično.
5. Rast zahtijeva financijske institucije koje posuđuju domaćim kompanijama. Prodaja banaka inozemnim ulagačima, bez stvaranja primjerene zaštite, može usporiti rast ili stabilnost.
6. Gospodarska snaga ili povjerenje rijetko se može vratiti s politikom koja gospodarstvo može povući u duboku recesiju.
Profesor ekonomije na sveučilištu Columbia, nekadašnji predsjednik Vijeća gospodarskih savjetnika predsjednika SAD-a Billa Clintona i glavni ekonomist i potpredsjednik Svjetske banke, Joseph Stiglitz:
''To sam zagovarao tijekom krize u istočnoj Aziji (misleći na pouke). Međunarodni monetarni fond je tvrdio suprotno, preferirajući svoju strategiju velikih bail-outa. Sada Međunarodni monetarni fond prekasno spoznaje da bi morao istraživati i druge mogućnosti.
Međunarodni monetarni fond će se dobrano potruditi da vlastitu odgovornost prebaci na nekog drugog – bit će optužbi o navodnoj korupciji i bit će rečeno da Argentina nije provela potrebne mjere. Naravno, Argentina je trebala provesti i druge reforme, ali primjenjivanje savjeta Međunarodnog monetarnog fonda o restriktivnoj fisklanoj politici samo je pogoršalo stvari. Argentinska kriza trebala bi nas podsjetiti na sve hitniju potrebu za reformiranjem globalnog financijskog sustava, a započeti moramo upravo reformom Međunarodnog monetarnog fonda''. (Internet Monitor, 2002.)
7. ARGENTINA I MEĐUNARODNI MONETARNI FOND
Međunarodni monetarni fond je svojim rješenjima 2001. godine ispod granice siromaštva otjerao 60% Argentinaca. Financijska kriza na prijelazu milenija jedna je od najtežih trauma u argentinskoj povijesti. Zato je argentinska predsjednica Cristina Fernandez de Kirchner poručila Grčkoj da joj je potrebno sve samo ne Međunarodni monetarni fond. Kao članica Međunarodnog monetarnog fonda i Argentina je glasovala za kreditni paket pomoći Grčkoj, ali teška srca i uz niz primjedbi na ideološke zablude Međunarodnog monetarnog fonda, organizacija koja je danas u Buenos Airesu omiljena koliko i Al-Qa'ida u Washingtonu.
Predsjednica Cristina Fernandez de Kirchner otvoreno je progovorila da su je štrajkovi i zapaljene ulice u Helenskoj Republici jako podsjetili na prizore u njezinoj domovini 2001. godine, a za mjere Međunarodnog monetarnog fonda jedna od najuspješnijih državnica u povijesti Argentine kaže: ''da su točno ono što se nipošto ne smije činiti u dužničkoj krizi''. Iako daleko od sjaja otprije 100 godina, kada je slovila za jednu od najbogatijih zemalja svijeta, Argentina se uspjela oporaviti. (Večernji list, 2010.)
7.1. Utjecaj MMF-a
U središtu kapitalizma nalazi se tvrdnja: želimo li imati svjetsko tržišno gospodarstvo, moramo imati svjetska tržišta kapitala koja dobro funkcioniraju. Međutim, ključni element tih tržišta kapitala, tržište za dugove ne funkcionira dobro, barem s gledišta tržišnih gospodarstava u nastajanju. Ona na kraju imaju poražavajuće razine duga, što dovodi do kriza koje rezultiraju ekonomskim recesijama i depresijama i povećanim siromaštvom. Argentinska kriza ilustrira troškove pogrešnog upravljanja dugom i potrebu za reformom sustava. (Stiglitz, 2009, p.240)
Argentina je bila na mukama u svojoj dužničkoj krizi stoljeće nakon što je dr. Luis Drago pritekao u obranu Venezuele. To nije bila prva kriza u Argentini. Kao i druge latinoameričke zemlje, Argentinu se u sedamdesetim godinama nagovaralo da uzme u zajam goleme iznose novca u vrijeme kad su realne kamatne stope bile niske, a katkada čak i negativne (realne kamatne stope uzimaju u obzir inflaciju). Kad su potkraj sedamdesetih i početkom osamdesetih godina Sjedinjene Države povisile kamatne stope na gotovo 20% u borbi da smanje svoju upornu inflaciju, Argentina se našla u situaciji da ne može udovoljiti svojim otplatama duga. Dugovi su restrukturirani, ali nije bilo adekvatnog oprosta duga i u većem je dijelu osamdesetih godina novac tekao iz Latinske Amerike u Sjedinjene Države i druge razvijene industrijske zemlje. Latinska Amerika je stagnirala. Ozbiljnog oprosta duga nije bilo do kraja desetljeća i tek je tada došlo do ponovnog rasta. Argentina je potkraj osamdesetih godina imala epizodu vrlo visoke inflacije, u kojoj je dosegla godišnju stopu od 3.080% 1989. godine. Da bi suzbila inflaciju vezala je svoj devizni tečaj uz američki dolar. Strategija je funkcionirala i inflacija se smanjila. Međutim, bila je to rizična strategija. Promjenjivo međunarodno gospodarstvo zahtijeva česte prilagodbe deviznih tečajeva, što novi ekonomski režim Argentine nije dopuštao.
Kad je teret duga uklonjen, Argentina je jedno vrijeme, početkom dvadesetih godina, imala procvat. Novo povjerenje u gospodarstvo značilo je da su banke i ostali zajmodavatelji bili voljni davati zajmove, čak i za financiranje potrošnje. Potrošački je procvat održavan i time što je Argentina privatizirala državna poduzeća, prodajući ih strancima. Da se itko potrudio pogledati argentinsku bilancu stanja, ustanovio bi da se pogoršavala, budući da je zemlja prodavala imovinu i nakupljala obveze, ali MMF se usredotočio samo na deficit i bio je toliko zadovoljan usvajanjem njegove politike Washingtonskog konsenzusa da je ignorirao probleme. Stranci su poticani da daju zajmove Argentini, jer je MMF stalno izdvajao tu zemlju, hvaleći je zbog njezine niske inflacije i drugih mjera politike koja je bila u skladu s njegovim savjetima. MMF je u tome otišao tako daleko da je prije svog godišnjeg sastanka u Washingtonu 1999. godine, argentinskoga predsjednika Carlosa Menema, koji će ubrzo biti široko optužen za korupciju, čak istakao kao uzor ekonomske vrline. (Stiglitz, 2009., p.241) No, iznenada se sreća Argentine promijenila. Iznenadni je događaj bila istočnoazijska kriza
1997. godine, koja je do 1998. godine postala svjetska financijska kriza. Jako su porasle svjetske kamatne stope za tržišta u nastajanju. Pretežno kao posljedica toga, argentinsko servisiranje duga poraslo je sa 13 milijardi dolara 1996. godine na 27 milijardi dolara 2000. godine. Te je probleme pogoršao jaki dolar, budući da je argentinski pesos bio vezan uz dolar, postajao je sve više precijenjen. Neusklađenost njezinog deviznog tečaja povećala se još više kad je Brazil, njezin najveći trgovinski partner, devalvirao svoju valutu zbog vlastite krize. Argentina je bila preplavljena uvozom i bilo joj je, uz visok devizni tečaj, teško prodavati vlastitu robu u inozemstvu. S manje izvoza i više uvoza, njezina se bilanca plaćanja pogoršala i morala je više uzimati zajmove u inozemstvu.
Tako je započeo začarani krug u kojem je MMF igrao presudnu ulogu. Kako su se povećale svjetske kamatne stope, povećale su se i rate argentinskih zajmova, tako da se povećao njezin fiskalni deficit. MMF je, usredotočen na deficit, zahtijevao čvrstu fiskalnu i monetarnu politiku: povećanje poreza, smanjivanje rashoda i povećavanje domaćih kamatnih stopa. Te su mjere imale predvidljivi učinak smanjenja argentinske proizvodnje i poreznih prihoda. Bilo je i drugih načina na koje je MMF bio odgovoran za nastajaću krizu. MMF je poticao Argentinu da privatizira socijalno osiguranje, što je rezultiralo smanjenjem prihoda koji su pritjecali vladi kroz poreze za socijalno osiguranje brže nego što je rezultiralo smanjenjem rashoda za umirovljenike. Da Argentina nije privatizirala socijalno osiguranje, njezin bi deficit čak i u vrijeme krize bio blizu nule. Ne samo da je MMF inzistirao na privatizaciji javnih uslužnih djelatnosti kao što su vodoopskrba i električna energija nego je inzistirao da, kad se privatiziraju, cijene budu povezane s onima u Sjedinjenim Državama. To je značilo da su s povećanjem cijena u Sjedinjenim Državama, Argentinci morali plaćati sve više i više za osnovne potrebe zbog čega je zemlja postajala sve manje i manje konkurentnom i povećavala se razina socijalnih nemira. (Stiglitz, 2009., p.242)
Ono što je neodrživo neće se održati, a argentinski visoki devizni tačaj i rastući dug nisu bili održivi. Potkraj 2001. godine i početkom 2002. godine ekonomska kriza u zemlji došla je do vrhunca. Argentina je prestala vraćati svoj dug. Jednostavno nije plaćala ono što je dugovala i pustila je da joj devizni tečaj fluktuira. Vrijednost pesosa je brzo pala
na trećinu. U ekonomskom kaosu koji je uslijedio, službena stopa nezaposlenosti skočila je na preko 20%, a BDP je pao za 12%.
Do tada je Argentina dugovala MMF-u golemi iznos. MMF bi trebao pomagati zemljama u trenucima potrebe, a to je bio istinski trenutak potrebe za Argentinu. Privatni vjerovnici obično zahtijevaju povrat svojih zajmova kad gospodarstvo krene u silaznu fazu ciklusa baš kad su vladi osobito potrebna financijska sredstva. MMF je stvoren dijelom kao priznanje tog neuspjeha tržišta, ali umjesto da ponudi da će više pozajmiti Argentini i on je zahtijevao da zemlja otplati ono što duguje. I da je htjela da MMF reprogramira svoje zajmove morala bi pristati na njegove uvjete, još na iste one uvjete koji su pridonijeli krizi. U usijanim pregovorima iza zatvorenih vrata između Argentine i MMF-a, Argentina nije kapitulirala. Argentina se žestoko pogađala, uviđajući da bilo kakvi daljni zajmovi od MMF-a nikad ne bi stigli u Buenos Aires, novac bi jednostavno ostao u Washingtonu kako bi se otplatilo ono što je Argentina dugovala MMF-u. Argentina je znala da bi, ako popusti MMF-ovim uvjetima, njezin pad ekonomske aktivnosti postao dublji. Konačno, Argentina je također uvidjela da MMF i drugi međunarodni zajmodavatelji mogu izgubiti jednako koliko i ona ako ne reprogramiraju svoje zajmove. Iako je Argentina prestala vraćati zajmove privatnim zajmodavateljima, pitanje hoće li prestati vraćati zajmove MMF-u i drugim službenim zajmodavateljima ovisilo je o tome hoće li MMF reprogramirati svoj zajam. Ako to ne bi učinio, morao bi proglasiti da je Argentina prestala otplaćivati svoje dugove, zbog čega bi njegove poslovne knjige izgledale grozno. Argentina je bila u pravu i u tom pogledu. Premda je platila samo dio onoga što je dugovala i premda je odbila pristati na uvjete koje je MMF zahtijevao, MMF nije proglasio da je Argentina prestala otplaćivati zajmove. (Stiglitz, 2009., p.243) I MMF se žestoko pogađao. Jedan bivši dužnosnik MMF-a objasnio je da njegova institucija jednostavno odražava kolektivne interese vjerovnika među kojima je MMF bio glavni. Kolektivni interes vjerovnika bio je usaditi strah od stečaja. Željeli su da svaka suverena zemlja koja razmišlja o neplaćanju dugo i dobro razmisli prije nego što to učini. Znali su da nema suda koji bi mogao prisiliti suverenu zemlju da plaća ono što duguje. Obično nije bilo nikakve ili malo imovine koju bi se moglo plijeniti, za razliku od privatnih stečajeva gdje vjerovnici mogu preuzeti kompaniju ili založenu imovinu. Samo je strah pokretao plaćanje. Bez straha
zajmovi ne bi bili otplaćeni i tržište državnog duga bi jednostavno presušilo. MMF je ''odbijao prihvatiti da kao odgovor''. Da je Argentina pristala na neki konkretni zahtjev, MMF bi nametnuo nove zahtjeve, želeći produžiti agoniju Argentine i učiniti neplaćanje što je moguće skupljim.
Bez ijednog MMF-ovog programa na djelu, Argentina je učinila nešto što nitko nije očekivao. Počela je rasti. Bez politike stezanja u MMF-ovu stilu, bez toka novca iz zemlje za plaćanje vjerovnicima i potpomognuta velikom devalvacijom svoje valute, Argentina je nakupila tri godine rasta od 8% ili više. Kako se vratio rast, uspjela je čak obrnuti svoj fiskalni deficit, nešto što MMF-ov program nije nikad postigao. Da je Argentina nastavila slati novac u Washington i nastavila prihvaćati diktate MMF-a, gotovo bi sigurno prošla daleko lošije. Dok se Argentina uspijevala oporaviti unatoč tomu ili točnije rečeno zbog toga što nije imala MMF-ov program, oporavak je zbog neuspjeha restrukturiranja duga, brzo postao teži nego što je bilo potrebno. Vjerovnici, uključujući mnoge obične štediše u Italiji koji su bili potaknuti da kupuju argentinske obveznice ne shvaćajući u potpunosti rizike povezane s njima, također su patili zbog duge odgode. Mnogi nisu izdržali te su morali prihvatiti velike gubitke, prodajući obveznice špekulantima koji su računali da će Argentina na kraju poboljšati svoju nagodbenu ponudu. Argentina je od početka jasno dala na znanje da želi novi MMF-ov program, da nije riječ o pukom odustajanju od njezinih obveza. No, uvidjela je i svoje obveze prema svojim građanima te da je bolje ne imati nikakv MMF-ov program nego imati program koji bi ugušio njezino gospodarstvo ili koristio njezine oskudne resurse da zapadne banke izvuče iz nevolje. (Stiglitz, 2009., p.244)
Priča o Argentini sadrži mnoge lekcije o tome što bi trebale, a što ne činiti zemlje i međunarodna zajednica, osobito MMF. Ona pokazuje, da čak i zemlje za koje se čini da se dobro ponašaju i umjereno uzimaju zajmove mogu završiti s razornim dugom zbog sila koje su izvan njihove kontrole i njhovih granica. Pokazuje kako je lako da jednu dužničku krizu poprati druga. Pokazuje da izvanjska pomoć može doći po vrlo visokoj cijeni i da postupanje po savjetima MMF-a, pa i postizanje najboljih ocjena u tome, niti štiti zemlju od krize niti je imunizira protiv kasnijih kritika MMF-a. Što je najvažnije,
uspješan oporavak Argentine bez MMF-ove pomoći otvara pitanja drugdje. Argentina je također pokazala da nakon prestanka plaćanja postoji život, zemlja može čak brže rasti. No malo je zemalja hrabro poput Argentine. Strah od posljedica neotplaćivanja dugova ono je što tjera zemlje da ih otplaćuju, namećući goleme tegobe svojim građanima. (Stiglitz, 2009., p.245)
Većina zemalja koje su pod prevelikim teretom duga neće moći, dokle god njihova gospodarstva ostaju stagnantna, a ostat će dokle god su sputane dugom, dobiti pristup tržištima kapitala, ma koliko vjerno servisirale svoj dug. Kad, pak, počnu rasti, opet će dobiti pristup međunarodnim tržištima kapitala, čak i ako su prestale otplaćivati dugove. Rusija je ponovno dobila pristup unutar dvije godine od svog prestanka vraćanja zajmova 1998. godine. Financijska tržišta gledaju naprijed. Ona pitaju o izgledima neke zemlje za otplaćivanje zajmova. Gospodarstvo s punom zaposlenošću, i snažnije zato što se oslobodilo golemog tereta duga, nešto je na što se valja kladiti. Drugim riječima, prestanak otplaćivanja zajmova može, u razmjerno kratkom vremenu, zapravo dovesti do povećanog čistog priljeva kapitala. (Stiglitz, 2009., p.246)
7.2. MMF-ovi otisci prstiju
Za urušavanje Argentine direktor Centra za ekonomska i politička istraživanja iz Washingtona još je u siječnju 2002. godine napisao: ''da posvuda po sebi ima otiske prstiju MMF-a'', prozvavši i medije koji su godinama kao uzrok navodili isključivo javnu potrošnju i vojnu huntu, koja je od 1976. godine do 1983. godine zemlju unazadila Falklandskim ratom, promašenim projektima i korupcijom. Nakon pada diktature, Argentinu je godinama vodio MMF i isticao je kao svijetao primjer svoje konzervativne politike, uvjetujući svoje kredite privatizacijom državnih tvrtki i liberalizacijom tržišta prema stranim ulagačima.
BDP je rastao, pesos je vezan uz dolar te se nakon inflacije i po 200% mjesečno iz 1980-tih godina sve činilo kao san. No dolar je bio precijenjen, a pesos posebno. Izvoz
je postao jezivo skup, uvoz jeftin, pa se zemlja zaduživala, a kako bi obranio ''svoj'' konvertibilni pesos, MMF nije žalio novih kredita koje je uvjetovao time da se ne probija budžet. Situacija se pogoršala kada su 2001. godine srezane plaće i mirovine, čime je smanjena potrošnja i oslabljena cirkulacija novca. BDP je u jednoj godini pao za petinu, novi su vjerovnici udarali goleme kamate, a građani su u panici od devalvacije pesosa navalili na banke po ušteđevine.
U kratkom vremenu MMF je ispod granice siromaštva otjerao 60% Argentinaca, od čega se čak svaki drugi sve do danas nije oporavio. Argentina se i politički raspala. U posljednja dva tjedna 2001. godine jedan za drugim izmjenilo se čak pet predsjednika, na ulicama su bjesnili nemiri, u jednom danu pesos je pao 300%. Privatnim bankama usto je dopušteno neisplaćivanje ušteđevina, pa su građani iste te banke uništavali, a policajci su bojkotirali vladu i stajali usred nereda s rukama na leđima.
U kaosu nije propala niti jedna banka, pa ispada da je sav dug pao na građane. Shvativši da Argentini neće pomoći nitko osim nje same, predsjednik Nestor Kirchner, a nakon njega i njegova supruga Cristina Fernandez de Kirchner, krenuli su obuzdavati cijene, rušiti dug od oko 140 milijardi dolara i provoditi reforme poput nacionalizacije privatnih mirovinskih fondova.
Tijekom krize mnogi su strani ulagači pobjegli, pa su radnici zauzimali napuštene tvrtke te samoupravljački radili i do godine dana bez plaće kako bi spasili radna mjesta, što je dovodilo i do razvlaštenja pobjeglih vlasnika. Iako Argentina danas naveliko posluje s Brazilom i Kinom, činjenica je da se iz krize izvukla sasvim izolirana. Stoga, predsjednica danas tvrdi da je ipak moguće spašavanje vlastitim snagama i bez novih zaduživanja. (Večernji list, 2010.)
7.2.1. Radničko samoupravljanje
Argentinske tvornice kojima upravljaju radnici predstavljaju radnicima širom svijeta dokaz da mogu bolje upravljati tvornicom bez šefa ili vlasnika. Novi fenomen zaposlenih koji preuzimaju svoja radna mjesta počeo je 2000. godine i postao snažniji dok se Argentina suočavala sa najgorom ekonomskom krizom 2001. godine. Širom zemlje tisuće tvornica je zatvoreno i milijun ljudi ostalo je bez posla.
Kao najveća oporavljena tvornica u Argentini, okupirana još od 2001. godine, Zenon tvornica za keramiku u patagonijskoj oblasti Neuquen sada zapošljava 470 radnika. Približno 180 oporavljenih poduzeća koja sada posluju osigurava poslove za više od 10 000 argentinskih radnika. Zenon iskustvo je redefiniralo osnovu proizvodnje: bez radnika gazde ne mogu upravljati poslom, ali bez gazde radnici to mogu bolje. Ipak, radnici su vodili paralelnu borbu na saveznom sudu da se pravno prizna FASINPAT zadruga (tvornica bez gazde). Proveli su brojne političke akcije da pritisnu sudove da legaliziraju zadrugu. Vlada je odgovorila nasilno, koristeći različite taktike da istjera radnike iz tvornice. Pet puta ih je pokušala izbaciti uz pomoć policije. U listopadu 2005. godine, FASINPAT je dobio sudsku parnicu, vršeći pritisak na savezne sudove da ga priznaju kao legalno tijelo sa pravom na jednogodišnje upravljanje zadrugom. Argentinska radnička klasa proslavila je privremenu pobjedu radnika Zenona. Sa pravno riješenim statusom, FASINPAT se može koncentrirati na planiranje proizvodnje, poboljšanje radnih uvjeta i realiziranje projekta zajednice. Radnici u Zenonu izgrađuju nacionalnu mrežu solidarnosti koja održava pokret i putuju širom zemlje kako bi pružili podršku širokom poretku radničkih konflikata.
Argentina je prisustvovala povratku borbe unutar radnog mjesta, koristeći za svoje oslobođenje povijesna sredstva radničke klase: direktnu demokraciju, štrajk, sabotažu i preuzimanje tvornica. Zenon je postao ono što je danas jer su radnici oporavili tvornički unutrašnji trgovinski sindikat. Bilo je potrebno puno rada da bi se otklonili svi strahovi i da bi se prekinula veza koja ih je spajala za šefove. Niti jedan radnik Zenona 2001. godine nije imao ideju o preuzimanju tvornice i pokretanju proizvodnje. Gradnja
čvrstog oslonca, razmjenjivanje strategije i diskutiranje je omogućilo radnicima da dođu do FASINPAT-ovih postignuća.
Ovo nije izdvojeno iskustvo ili luda ideja kojom se zanijela grupa ljudi. Zenon je konkretno iskustvo koje je grupa radnika pokrenula. Mnogi govore o Zenonu kao o laboratoriju za eksperimentiranje sa radničkim snovima. Nakon pet godina razvoja, Argentina nije samo laboratorij, ona je pokazala ekonomsku alternativu onoga što nam nudi kapitalistički model. Radnici širom svijeta gledaju na ono što su radnici u Patagoniji ostvarili. Gledaju na FASINPAT kao model koji bi kopirali u vlastitim zemljama. Za ovo ostvarenje je potrebno stvaranje zajedničkih strategija za obranu radničke klase. (Novi svjetski poredak, 2012.)
