Tom Robbins
Parfem
vječnosti
ALGORITAM
Zagreb 2005.
prvo izdanje
Najbolje od Algoritma i Jutarnjeg lista NAJbiblioteka 21
Naslov izvornika Jitterbug Perfume
Copyright© 1984 by Tom Robbins
Published with arangement with Bantam Books, an imprint of
The Bantam Dell Publishing Group, a division of Random House, Inc.
Translation copyright © 2005, by Božica Jakovlev
Prevela s engleskog Božica Jakovlev
Ilustracija Igor Kordej
Grafičko oblikovanje ovitka Algoritam DTP Urednik Neven Antičević Lektura Biserka Sinković Za tisak pripremila Suzana Bertovič
ZA DONNU I GLAZBU NA VODI
te za sve one na čija pisma još nisam odgovorio
Autor zahvaljuje svojoj agentici i prijateljici Phoebe Larmore; svojem neustrašivom uredniku Alanu Rinzleru: zatim Laren Elizabeth Stover, koja mu je tajne industrije mirisa dostavljala u omotnicama s otiskom ruža; Jessici Maxwell, čiji je predak nekoć bio vlasnik parfimerije u New Orleansu i koji je tu trgovinu DAO U ZAMJENU za kućicu letećeg volka.1
Osobit ljudski problem od pamtivijeka jest potreba da se ljudski život oduhovi, da ga se uzdigne na posebnu, besmrtnu razinu, onkraj ciklusa života i smrti koji obilježavaju ostale žive organizme.
ERNEST BECKER
Povijest civilizacije priča je o čovjekovoj emancipaciji od usuda nemilog, kletog i kratkog. Svaki korak tog uspona prema uljuđenom načinu života bio je popraćen odgovarajućim napretkom u umijeću proizvodnje parfema.
ERIC MAPLE
Jarost, bijes zbog umiranja svjetla.
DYLAN THOMAS
(I) uvijek miriši što ljepše.
LYNDA BARRY2
SPECIJALITET DANA
CIKLA JE NAJPRODORNIJE POVRĆE. Priznajem, rotkvica je grozničavija, ali je rotkvičin žar hladan; to je žar nezadovoljstva, a ne zanosa. Rajčice su prilično jedre, no u njima ima nečega lakoumnog. Cikla je mrtvački ozbiljna.
Slavenski narodi svoja tjelesna obilježja dobivaju od krumpira, svoju zapretenu tjeskobnost od rotkvica, a ozbiljnost od cikle.
Cikla je melankolično povrće, povrće najsklonije patnji. Krv se ne da iscijediti iz repe...
Cikla je ubojica koji se vraća na mjesto zločina. Cikla je ono što se događa kad se višnja spetlja s mrkvom. Cikla je davni predak jesenje lune, bradat, zakopan, gotovo fosiliziran; tamnozeleno jedro nasukane mjesečeve lađe prošiveno žilama praiskonske plazme; uzica papirnatog zmaja koja je nekoć vezivala Mjesec sa Zemljom, a sad blatno dijamantno svrdlo koje buši tlo u očajničkoj potrazi za rubinima.
Cikla je bila Rasputinovo omiljeno povrće. Moglo mu se to vidjeti u očima.
U Europi se masovno uzgaja krupna cikla koju nazivaju
wurzel ili krmna cikla. Možda u Rasputinovim očima vidimo mangold-wurzel. Mangold-wurzela nedvojbeno ima u Wagnerovoj glazbi, premda
prezime jednog drugog skladatelja počinje s B-e-e-t...3
Naravno, postoji i bijela cikla, cikla iz koje se cijedi šećerna vodica umjesto krvi, ali nas zanima crvena cikla, varijetet koji rumeni i bubri poput hemoroida, neizlječivog. (Zapravo, postoji jedan lijek: naručite od grnčara da vam načini keramički šupak; dok ne sjedite na njemu može poslužiti kao zdjelica za boršč.)
Stara ukrajinska poslovica opominje: "Priča koja počinje s ciklom, završit će s vragom."
To je rizik koji moramo prihvatiti.
SEATTLE
PRISCILLA JE STANOVALA NA MANSARDI, zvala se "mansarda" jer je svijet umjetnosti navodno glamurozan i kućevlasnici nas
svim silama nastoje održati u uvjerenju da umjetnici najradije spavaju u svojem radnom prostoru. No pravi umjetnici gotovo nikad ne žive u mansardama: nema dovoljno prostora, a svjetlost pada s pogrešne strane. Na mansardama živi radni narod: arhivari, prodavači, odvjetnički pripravnici, polaznici pučkih učilišta, ostarjele udovice i neudane konobarice poput Priscille.
Zgrada u kojoj je spomenuta mansarda nataknula svoju lažnu francusku kapu sagrađena je u vrijeme Velike gospodarske krize. U Seattleu je puno takvih zgrada, i kiša pomazanički škropi njihove cigle na gusto napučenim obroncima između Washingtonskog jezera i Elliottova zaljeva. Graditeljski, njezino jednostavno pročelje i ravne linije podsjećaju na večernju haljinu koju je Eleanor Roosevelt odjenula na inauguralni bal, dok njezini unutarnji zidovi još vjerno reproduciraju nijanse pirea od sušenog graška kakav se poslužuje u stotinama javnih kuhinja. U zgradi se toliko stanovalo da je zaživjela vlastitim životom. Svaka je zahodska školjka grgljala poput talijanskog tenora usta punih Lavorisa4, a hladnjaci su noću ispuštali zvukove slične puhanju bizona na ispaši.
Većina starijih mansardnih stanova - onih u zgradama od njudilovske cigle - udomila je mirise izrazite poput njihovih boja i zvukova, mirise koji su se taložili kroz mnoge naraštaje popečaka od lososa i kuhane brokule, ali se Priscillin stan u tome razlikovao. Odisao je kemikalijama - ne smrdljivim nego mirisnim - i taj miris skoči da je pozdravi, poput psića zatvorenog u kući cijeli dan, kad si jedne ponoći umorna otključa vrata.
Upali stropno svjetlo, pa najprije zbaci s nogu svoje konobarske cipele niskih potpetica. Zatim nožnim palcem kresne o nogu stola. Stol, za kojim su nebrojene udovice kartale kanastu, grčevito zadrhti, a posudice kemikalija zazveče i zanjišu se. Na svu sreću, izgubila je samo nekoliko kapi njihova sadržaja.
Priscilla se svali na kauč-krevet i počne si masirati stopala, posvetivši osobitu pozornost nagnječenom palcu. "K vragu", reče ona. "Kako sam nespretna! Ne zavređujem živjeti na ovome svijetu. Trebalo bi me poslati na jedan od onih planeta na kojima nema sile teže."
Ranije te iste večeri, u restoranu, iz ruke joj je bio ispao pun pladanj koktela.
Ispod hulahupki, stopala su joj bila crvena poput novorođenih miševa. Gotovo da se pušilo iz njih: mišji vjetrovi. Trljala si je stopala dok nisu počela osjećati olakšanje, a onda si protrlja oči. Pospano uzdahne i
prevali se na kauč, ali se lecne od kiše srebrnjaka. Slap napojnica zarađenih te večeri slio joj se iz džepova i rasuo po glavi i tijelu, kauču i podu. Gledala je kako se jedna kovanica od deset centi kotrlja preko izlizanog saga kao da je krenula prema izlazu.
"Misle li na to kad kažu galopirajuća inflacija?" upita ona. "Vraćaj se, kukavico!"
Ponovno uzdahne pa ustane i pokupi novac. Onih nekoliko zgužvanih novčanica utrpa u lisnicu, a kovanice spremi u prašnu zdjelu-akvarij na komodi. Zdjela je bila dupkom puna. "Sutra ću otvoriti bankovni račun", svečano si obeća. Već si je to nekoliko puta svečano obećala.
Skine odoru - plavu mornarsku haljinu bijelih i crvenih obruba - i baci je u kut. Ostane u hulahupkama i grudnjaku, i tako odjevena opere si kosu u umivaoniku u kupaonici. Osjećala se preumorno za pranje kose, ali joj je kosa tako bazdjela po masti od kuhanja i dimu cigareta da se taj miris natjecao s udomaćenim mirisom stana, a to nije dobro. Na bočici od šampona nije bilo čepa. Zapravo, nije se mogla sjetiti kad je na nekom njezinu šamponu - ili zubnoj pasti - posljednji put bilo čepa. "Mogla bih se zakleti da je imao čep kad sam ga kupila", reče.
Za sapun su se zalijepile mnogobrojne kratke, kovrčave vlasi. Lecne se kad ih ugleda. Te je vlasi podsjete na događaj s posla. Ona i Ricki najčešće zajedno odlaze na stanku. Zaključaju se u WC za osoblje i popuše džoint ili ušmrču lajnu kokaina. Sve samo da si olakšaju teret pladnja. Ricki pritom neizostavno nabacuje lascivne aluzije. Katkad kao usput položi ruke na Priscillino tijelo. Priscillu to osobito ne vrijeđa. Ricki je jedna od rijetkih pripadnica restoranskog osoblja koja bi mogla pročitati štogod intelektualno zahtjevnije od jelovnika. Usto je zgodna na neki memljiv, blago maljav način. Vjerojatno su Priscillu Rickina udvaranja u duši zagolicala. Najčešće bi joj dala košaricu uz neku pošalicu koja bi ih obje nasmijala. No večeras, kad je Ricki - pod izgovorom da treba poravnati grbu koja se navodno stvorila na Priscillinim hulahupkama - počela milovati stražnji dio njezina bedra zamašnim i širećim pokretima, Priscilla je siknula na nju i snažno je raspalila po nadlaktici. Na svršetku smjene Priscilla se ispričala. "Krepana sam", objasni ona Ricki. "Zaista sam na izmaku snaga." Ricki reče da je sve u redu, ali se iz njezina tona dalo naslutiti da je učinjena šteta ispod praga snošljivosti njihova prijateljstva. Priscilla se smrknuto zamisli nad time dok je čupkala stidne dlačice sa sapuna.
Sekundarna funkcija kupaoničkog zrcala jest registriranje potresnih vibracija u duševnoj kaljuži. Priscilla pogleda u svoj "seizmograf i ne svide joj se vrijednosti koje je na njemu očitala: bila je blijeda poput vrha bebi-štapića i baš kao i spomenuti štapić na rubu raščihavanja. Baci sapun u umivaonik, pa prisili svoj odraz da se nasmiješi. Nasapunanim prstom pritisne trokutasti vrh hrskavoga kukuruznog flipsa svojeg nosa. Namigne jednim pa drugim okom. Oči su joj bile podjednako velike, jednako ljubičaste, ali je lijevo oko namignulo bez problema dok je desno to učinilo s mukom i uz boranje kože. Povuče se za vlažnu kosu jesenskih boja kao da je naglo zakočila stolić za posluživanje u restoranu. "Još si slatka kao grijeh", reče si ona. "Naravno, nikad nisam vidjela slatki grijeh, ali tko sam ja da osporavam stare mudre izreke?" Napući svoja nabubrena usta sve dok joj njihova prenapadna senzualnost ne odvuče pozornost s krvavo-plavih polumjeseca ispod očiju. "Možda sam spakirala kovčege, ali još nisam otišla iz grada. Nije ni čudo što me Ricki smatra neodoljivom. Ta ona je samo čovjek."
Priscilla nasloni čelo na prljavi rub umivaonika i iznenada brižne u plač. Plakala je dok toplina njezinih suza i velika brzina njihova otjecanja naposljetku ne zamuti ionako nejasne okolnosti njihova izvora. Kako je uspomena za uspomenom gubila oštrinu, a čak su se iscrpljenost i osamljenost pokazale topljivima u vodi, ona gotovo čujnom odlučnošću zatvori svoje suzne kanale. Usekne se u ručnik za lice (toaletni je papir potrošila tjedan dana ranije), zabaci svoju slijepljenu kosu, navuče bijelu kutu preko donjeg rublja i zakorači u sobu koja joj je služila kao dnevni boravak, spavaća soba i laboratorij, a gdje će iznad raznoraznih plamenika, laboratorijskih posuda i klokotavih staklenih cjevčica - netipično pedantno za nju - rintati do zore.
U životu Priscille, genijalne konobarice, ova je noć bila prilično uobičajena. Razlikovala se od ostalih noći u godini samo u jednome: oko pet sat ujutro, prema njezinu računu - sat joj je stao, a ona ga nije stigla naviti - začuje se tiho kucanje na njezinim vratima. Budući da je njezina četvrt, Capitol Hill, bila na zlu glasu po kriminalu, a nije niti željela da je prekida Ricki ili neki muškarac s kojim je jedanput spavala iz nužde a zatim ga zaboravila, odluči ne javiti se. No u zoru, prije nego što će otići odspavati svojih uobičajenih i nedovoljnih šest sati, odškrine vrata da vidi je li njezin posjetitelj ostavio poruku. Začudi se kad na pragu nađe samotnu grudu nečega za što nakon opreznog pregleda ustanovi da je cikla.
NEW ORLEANS
"KOJA JE URA, V'LU?" "Koja je što?"
"Ura. Koja je ura?"
"Milostiva, ura je koja je na satu. Među brojevima."
"V'lu!" reče Madam Devalier. Kad bi Madam Devalier podigla glas, to bi bilo kao da Diamond Jim5 podiže ulog u pokeru. Čak bi i termiti u temeljima kuće osluhnuli. "Koliko je sati?"
"Tri sata, milostiva."
Madam Devalier u nevjerici se čvrsto uhvati za prognatiju svojih grudi. "Tri sata ujutro!"
"Tri sata u noći, milostiva. Vi znate da u New Orleansu nije jutro dok ne svane sunce." V'lu se nasmije. Njezin je smijeh podsjećao na cilik dječjeg ksilofona. "A nekad, kad laudanum pršti na sve strane, ne bude jutro cjeli dan."
"Imaš pravo, po običaju, mila moja. Ali nemojmo govoriti o laudanumu. Iz ove trgovine ne izlazi ništa osim parfema. I to kakvog! Tri sata ujutro - u noći! Ova me aromatična esencija omamila pa sam posve izgubila pojam o vremenu." Ona zaviri u bačvu cijedećih latica. Prizor u badnju izgledao je kao podvodni balet Esther Williams snimljen u lagunama pakla. "Ovo je najjači jasmin koji sam ikad omirisala. Od njega mi se vrti u glavi. V'lu. Moramo ga kupiti još od onog Jamajčanina."
Sluškinja puti boje bijele kave kimne glavom. "O tom otočnom crnji bruji cijela Četvrt6, milostiva. Prodaje cvjeće, pjeva, a pčele mu stalno zuje oko glave..."
''Doista vrlo neobično", složi se Madam Devalier. "Ponekad kruže oko njega poput aureole, a drugi put pak kao da oblikuju rogove. Nosi te pčele kao krunu, živu krunu."
"Mislite da s tim pčelama liježe i u krevet?"
Madam Devalier priprijeti prstom mladoj ženi. Taj je prst bio bucmast, naboran, na njemu se nalazio prsten, a na vrhu bijaše grimizni nokat. "Ako imaš tri čiste, nećeš razbijati tu svoju zgodnu glavicu njegovim navikama u postelji. A sad mi donesi još alkohola, mila. Moramo razrijediti ovu esenciju prije nego što pokrene lančanu reakciju i New Orleans odleti u Zaljev. Ovdje nam se kuha jasminski Nagasaki!"
I doista, osamljeni pijanac koji je teturao niz Royal Street na trenutak se otrijezni od olfaktorne jačine arome koja je kuljala kroz zatvorene žaluzine parfimerije. Muškarac, starosjedilac te četvrti, blene u izblijedjeli natpis - Parfumerie Devalier - i prekriži se prije nego što je produžio.
Madam Lily Devalier vodila je tu trgovinu četrdeset godina. Njezin ju je otac vodio pedeset godina prije nje. Navodno se u njezino zlatno doba ispod njezina svoda u obliku luka obavljala čudna trgovina. Lijekovi od pejotla i afrodizijaci. Ginseng, korijen sreće, i napitak od mandragore. Morfinska krema i havajski losion s tajnim sastojcima koji daju energiju. Opijumske kapi laudanuma, odoljen, pomada za udvaranje djevama i specijalno "ponoćno ulje" koje nije imalo nikakve veze s prekovremenim uredskim radom7. Među pomodarima Francuske četvrti, Madam D. bila je poznata kao "Kraljica mirisnih vragolija". Neko su vrijeme neki žitelji Četvrti umjesto vragolija govorili "čarolija". No danas, s obzirom na to da se Četvrt uglavnom srozala - a parfimerija zajedno s njom - Madam je pokušavala ponovno privući dio klijentele koju je izgubila u konkurenciji s međunarodnim proizvođačima mirisa, pa se bavila parfemima i samo parfemima. Barem je tako tvrdila.
Pod budnim okom svoje gazdarice, V'lu u ćup ulije alkohol destiliran iz melase. U ćupu se skupljalo esencijalno ulje koje je kapalo iz filtarske cjevčice pričvršćene za bačvu. No Jamajčaninov je jasmin bio tako jedak da je razrjeđivač jedva otupio njegovu oštrinu.
"O-la-la!" klikne Madam Devalier. Zavali se svojim tijelom neznabožačkog kumira, tijelom kao složenom od bundeva, tijelom kakvo se može vidjeti još jedino na plesnjacima hotelskih terasa, na klupicu-dvosjed presvučen baršunom boje limete. "Od ove ću se esencije onesvijestiti."
"A ja dobit' strašnu glavobolju", požali se V'lu.
Vani na Royal Streetu, pošavši stopama onog odmaklog cugera, visok i vitak crnac u zelenkastožutoj kapi-ćepici zastane ispred žaluzina Parfumerie Devalier. Onjuši zrak poput jelena. Pa još jedanput. Razdragano pljesne rukama i glasno zacokće. Njegova mu se ćepica promeškolji na glavi, ispusti pospani šapat i prhne mnoštvom svojih krilaca.
Budući da nije bilo svjedoka, nemoguće je reći je li taj čovjek bio isporučitelj obične vrtne cikle koju je V'lu našla na svojem ležaju - vjerojatno ubačene kroz otvoreni prozor na katu - kad je te noći otišla na
počinak (a zbog nekakvog lijeka što je jako sličio opijumskim kapima laudanuma kojima je njezina poslodavka liječila njezinu glavobolju, još je bila noć, zar ne V'lu?).
PARIZ
NASRED MRAMORNE PLOČE RADNOG STOLA, točno ispod kristalnog lustera, sama na srebrnom pladnju, ležala je velika, sirova cikla. Cikla je jamačno izvađena iz zemlje prije tjedan dana ili više jer je imala pepeljastu koru poput osobe oboljele od raka. No kad bi odbljesak svjetlosti s lustera pao na nju pod određenim kutom, nazirala bi se njezina srčika poput vinom natopljenog baršuna.
Stol je bio u jednom uredu, ured u nekom neboderu. Neboder je bio poput svih nebodera: vitki toranj čelika i stakla, posve bez uresa ili šarma. Čak i njegova visina - samo dvadeset tri kata - nije bila ništa osobito. Jedino po čemu se isticao bilo je njegovo okružje. Preko puta njegova ulaza bili su samostan i katedrala, čije su vapnenačke stube od stoljeća pobožnih dolazaka i odlazaka bile izlizane do sjaja hlača od plavog serža. Desno od zgrade nalazio se blok prodavaonica bicikala i kafića; slijeva svratište s krovom od škriljevca u kojem su do prije nekoliko desetljeća umjetnici zaista spavali i radili u ista četiri zida i ne sanjajući da bi bijedni uvjeti u kojima su živjeli mogli biti romantizirani na "mansardnom" tržištu budućnosti. Nebo iznad nebodera podsjećalo je na ulomke iz Hugoovih
Jadnika: pohabano i sivo. Ispod nebodera (jer sve leži na nečemu) bile su
ruševine pivovare koju su nekoć vodili oni redovnici preko puta ulice. U trinaestom stoljeću, križari su u Francusku iz Palestine donijeli parfem, i nakon što se popularizirao, redovnici su uz pivo počeli proizvoditi parfeme. Ostaci te stare parfimerije mogu se istraživati u podrumu nebodera. Zapravo je obitelj LeFever, koja je neboder sagradila, u 17. stoljeću od samostana kupila i parfimeriju, i još se bavi proizvodnjom mirisa.
Današnjeg dana, već opisanog kao meteorološka reminiscencija najsumornijih opisa Victora Hugoa, Claude LeFever nenajavljeno bane u ured Marcela LeFevera. A zašto i ne bi? Krvni su srodnici i obojica su direktori tvrtke pa su formalnosti izlišne. No Marcelu kao da je to zasmetalo. Možda zato što je na sebi imao svoju masku kita.
Claude se podboči rukama o bokove i zagleda u bratića. "Eno mlaza!"8 drekne on.
"Poljubi me u dupe", reče Marcel ispod maske. "Oprosti, ali ne bih znao gdje u ribi potražiti dupe." "Kit nije riba, ludo jedna."
"Ah, da."
(Claude i Marcel LeFever govorili su francuski. Ovaj simultani engleski prijevod stiže čitatelju posredovanjem književnog satelita.)
Kao vlasnik diplome iz ekonomije i prava, Claude je u obitelji LeFever bio zadužen za financijske odluke. Marcel, koji je odrastao u laboratorijima parfema i naučio misliti nosom, bio je zadužen za "kreativnost", riječ koju Claude nije posve razumio, ali je - što mu služi na čast - shvaćao da je bitna. Ako šetkanje po direktorskim uredima s maskom od kaširanog papira na licu povećava kreativnost, Claude nema ništa protiv, premda to straši tajnice. Ono što štedljivom Claudeu smeta jest Marcelov običaj da daje izdašne donacije ekološkim komandosima čija je misija sabotirati kitolov. Claude je bio svjestan nekadašnje važnosti ambre - tvari koju izlučuju privremeno onesposobljeni kitovi - za industriju parfema, ali je bio uvjeren da su petrokemijski i katranski fiksativi potpuno odgovarajuće zamjene. "Riblji izbljuvak pripada prošlosti", bio je rekao Marcelu.
"Kit je sisavac, beno jedna." "Ah, da."
Marcelov ured, kao i susjedni Claudeov, imao je prozor od poda do stropa kroz koji se mogao vidjeti zvonik katedrale. "Bliže smo nebu od redovnika", rado je govorio Claude. No današnje nebo, u slojevima tankih altostratusa i smoga, kao da je bacalo odsjaj ljudskog stradanja i nije u Claudea uspijevalo prizvati rajske vizije. Svojom ga je sumornom ispijenošću podsjetilo da je preskočio zajutrak kako bi na vrijeme stigao na sastanak uprave na koji Marcel - možda je tako i bolje - nije došao. "A da skineš tu bedastoću pa da odemo na ručak?" predloži Claude.
Kroz proreze za oči Marcel nastavi gledati van. "Jutrošnjom je poštom stiglo nešto prilično zanimljivo", reče on.
"A što to?"
"A što drugo nego cikla?" Marcel svrne pogled s prozora na aranžman na sredini njegova stola.
poslovni partner, naučio sam da je često najbolje ne dirati lava dok spava. No kad si već načeo tu temu, moram priznati da je na tvome stolu doista jedna cikla, na prilično vidnom mjestu. Stigla poštom, kažeš?"
Bez tračka nelagode, Marcel skine masku i položi je na pod pokraj svojeg stolca. Pokaže se impozantan galski nos, brada u obliku pika prošarana sjedinama, vlažne smeđe oči i crna kosa zalizana prema natrag tako da je sličila lakiranoj koži. Da Claudeove oči nisu bile manje zlovoljne, a kosa namazana s manje gela, bratići bi bili potpuno jednaki, sve do kroja svojih prugastih odijela. Poslovni konkurenti često su ih nazivali blizanci LeFever.
"Nije poslana poštom, ako to želiš reći. A nije ni bila umotana. Stigla je u svojoj prirodnoj omotnici, što znači u vlastitom ciklastom tijelu. Ležala je na vrhu jutarnje pošte kad sam ušao u ured."
"Znak pažnje od obožavatelja. Neke žene - ili muškarca - iz zgrade. Cikla nije posve lišena falusnih konotacija."
"Claude, ovo je treći put otkako sam se vratio iz Amerike da s jutarnjom poštom dobivam ciklu."
"Vidiš? Netko se svojski zacopao, ti vražićak šarmantni. Ili je posrijedi psina."
"Vratar tvrdi da se svaki put prije nego što cikla bude neobjašnjivo isporučena, u predvorju osjeti intenzivan, neugodan smrad..."
"Kao što rekoh, šala. Neugodan smrad u zgradi LeFever? Neslana šala."
"Da. I trag toga smrada zadržao se na cikli. Miris koji sam već negdje osjetio. Mošus, ali intenzivniji. Claude, takav sam miris osjetio u Sjedinjenim Državama, ali se ne mogu sjetiti gdje i to me izluđuje. A znaš kakav nos imam."
"I predobro znam", reče Claude. "Nikad ne bih dopustio da tvrtka LeFever osigura tvoj nos kod londonskog Lloyda za milijun franaka da nisam bio uvjeren u njegovu nepogrešivost. Što je razlog više da se prestaneš brinuti. Tvoja će njuška riješiti tu zagonetku, ako mozak ne bude mogao. A do tada... ovaj mi je smiješni razgovor o cikli otvorio apetit. Idemo na objed prije podnevne gužve." On zakopča jaknu. Nakon kraćeg oklijevanja, Marcel ustane i zakopča svoju. Bilo je nečega u tmurnom nebu po kojem je zagrebla zgrada tvrtke LeFever, što je značilo da bi se bilo pametno zaštititi od elementarnih nepogoda. "Kad smo već kod Sjedinjenih
Država," dometne Claude, "što ti javlja V'lu?"
Na spomen V'luina imena. Marcel otkopča jaknu i ponovno sjedne. Ponovno natakne masku na glavu i zaječi kao što bi možda učinio kit koji se sprema pljucnuti malo ambre.
PRVI DIO
VLAS I ZRNO GRAHA
U TVRĐAVI JE VLADALA TAMA; junaci su spavali, disanje im je zvučalo kao da provjeravaju osjeća li se u zraku dim vatre koju rigaju zmajevi.
Na svojim ležajevima od začina i perja, konkubine su također nemirno spavale. U to je doba Zemlja još bila ravna i ljudi su često sanjali kako se sunovraćuju preko ruba.
Kovači su u snu iskovali Rubnu Zmiju na nakovnjima svojih sklopljenih vjeđa. Kolari su je kotrljali, s repom u ustima, niz kolnike
njihova sna. Kuhari su je pekli na vatrama snova, švelje ušivale u
jazavčeve kože kojima su bile pokrivene, dvorski je negromant iscrtavao njezine obrise u konstelaciji slame na kojoj se u snu trzao. Jedino je dojenčad u kolijevkama mirno počivala, neosjetljiva čak i na buhe koje su se tom nejačadi dojile.
Kralj Alobar nije ni oka sklopio. Bio je budan baš kao i stražari na vratima. Zapravo i budniji, jer su stražari koji su pogledom ophodili šumovit obzor sanjarili o medovini, kuhanoj cikli i ratnim zarobljenicama, dok je kralj bio budan poput gole oštrice: hladno priseban a toplo uznemiren.
Pokraj njega, ispod hermelinskih pokrivača, njegov veliki lovački pas Mik i njegova žena Alma drijemali su duboko u noć, nesvjesni nemira svojega gospodara. Neka samo hrču, jer ni pasji ni ženin jezik ne bi uspjeli lizanjem zagladiti bore na njegovu čelu, premda je po Almu te večeri poslao uglavnom zbog njezina jezika. Almina usta, svježe iscrtana pigmentom cikle, znala su ga ukliještiti u puteni zagrljaj koji bi - dok bi trajao - odagnao sve misli o mukama onkraj ruba svijeta. Ali nažalost, njezin zagrljaj nije potrajao vječno, i Alma je još podrigivala gljivasti miris njegova uštrcka, a on se već pokajao zbog svojeg izbora. Trebao je pozvati Wren, miljenicu među svojim ženama. Premda Wren nije vladala osobitim seksualnim vještinama poput Alme, poznavala ga je u dušu. Wren se mogao povjeriti bez straha da će njegove tajne biti utkane u tkalačke strojeve tračeva njegovih priležnica.
U Alobarovu dvorcu - zapravo jednostavnoj utvrdi od kamena i drva opasanoj ogradom od trupaca - bilo je i dragocjenosti; jedna od važnijih bila je ploča ulaštenog stakla koja je stigla iz dalekog Egipta kako bi kralju pokazala njegovo lice. Konkubine su se zaljubile u to čarobno staklo pa ga je Alobar, čije je lice bilo tako zakriljeno zaliscima da bi mu promatranje njegova odraza donijelo minimalnu korist, rado ostavio u njihovim odajama, gdje su one svakodnevno satima zurile u čudesa koje je to staklo odražavalo. Jednog je dana konkubini mladoj kao rosa po imenu Frol to staklo palo iz ruke i jedan se vrh okrhnuo. Vijeće ju je željelo kazniti izgonom u šumu gdje bi joj vuci ili ratnici sa susjednog veleposjeda vjerojatno oglodali kosti, ali se Alobar umiješao i smanjio kaznu na trideset udaraca bičem. Poslije, kad su joj rane zacijeljele, rodila mu je divne blizance. No nakon toga bi kralj svakog mlađaka obišao harem kako bi se uvjerio da zrcalo nije izgubilo svoje moći.
A danas je mlađak dijela kalendara koji poznajemo kao rujan i Alobar je obavio svoju rutinsku inspekciju. Zagledao se u zrcalo dulje i napregnutije nego inače. Nešto mu je u tajnama i sjenama te neravne ulaštene površine upalo u oči. Zaškilji. Dok je tako netremice gledao, bilo mu mahnito ubrza. Odnese staklo do otvorenog prozora gdje je lom iskri sunčane svjetlosti oživio pozadinu zrcala, ali je ono uporno odbijalo promijeniti poruku. "Tako brzo?" šapne on kad je nakosio zrcalo. Drugi kut gledanja, isti rezultat. Možda to staklo zbija šale sa mnom, pomislio je,
Magijski predmeti rado obmanjuju.
Premda je dan bio razmjerno blag, on navuče kapuljaču svojeg ogrtača od grubog platna, pocrveni poput rujnog vina i tutne zrcalo u ruke najbliže konkubine: pukim slučajem bila je to baš Frol. Ostale žene naglo udahnu i pohitaju k njoj da joj uzmu iz ruku taj dragocjeni teret. Alobar izađe.
Teškom mukom, jer su drugi uporno nastojali poći s njim, kralj iziđe iz dvora i povede svojeg orijaškog psa Mika da se istrči ispred vrata tvrđave. Obilaznim putem ode kroz šumu do poznatog mu izvora. Tamo padne na koljena i prigne se k vodi, kao da će piti. Prigušen vrtlogom mutnih smjesa, odraz bi mu se samo na mahove izoštrio. Unatoč tome, između mjehurića, grančica i raštrkanih čestica svjetlosti i boje, on je ponovno ugleda: vlas bijela poput snijega preko kojeg je preletio labud spiralno mu se uvijala iz desne sljepoočnice.
se brani od neprijateljeva udarca. Iščupa vlas iz njezina sidrišta i zagleda se u nju kao što bi se netko zagledao u ubijenu zmiju. Nakon što je pogledao preko ramena i uvjerio se da osim Mika nema svjedoka, on baci vlas u izvor u čijim se vodama ona dugo uvijala i vrtjela prije nego što je potonula.
* * *
Alma je u snu škrgutala svojim spermom podmazanim zubima. Mik bi se trgnuo od svake note sove u daljini. Između njih, Alobar je ležao širom otvorenih očiju i rukama kozičavima od ratnih rana gladio krznene pokrivače radi utjehe. Noćas počivam postiđen i uplašen, pomisli kralj.
Zgranutost je nalegla na me tako da zapravo i nemam potrebe za pokrivačem.
U Alobarovu kraljevstvu, sićušnom gradu-državi, ili plemenu ako želite, postojao je običaj da se kralja ubije na prvi navještaj starosti. Kraljevima je bilo dopušteno vladati samo dok bi imali snagu i krepkost. Smatrajući svoje vladare polubožanstvima - bogovima-ljudima o kojima ovisi ponašanje prirode - klan je također vjerovao da bi posljedica vladareve rastuće nemoći i završnog gašenja njegove snage u smrti bile katastrofe golemih razmjera. Jedini način da se izbjegnu te nesreće bio je da se kralja ubije čim pokaže znakove propadanja kako bi se njegova još nenarušena duša mogla prenijeti na čilog mladog nasljednika. Jedan od kobnih znakova oslabjele snage bila je kraljeva nesposobnost da zadovolji seksualne apetite svojih žena. Drugi je bila premijerna pojava bora ili sjedina kao nenametljivih najava istrošenosti.
Dosad Alobar nije tu tradiciju smatrao nepravednom. Ta da se kralju dopusti da posenili i oboli, ne bi li njegova nemoć zarazila njegov veleposjed, uništila marvogojstvo, izazvala gnjiljenje roda cikle na poljima, oslabila muškarce u boju i općenito izazvala boleštine, pomračenje uma i neplodnost među onima kojima vlada? I ne smatraju li svi inteligentni narodi (što isključuje Rimljane) da je to istina? I ne samo to: u nekim susjednim kraljevstvima mali nedostatak na kraljevskom tijelu, primjerice gubitak zuba, bila je dovoljna da ga se osudi na smrt. U Alobarovu gradu, kraljevo je smaknuće bio posve dostojanstven i estetski veličanstven obred u kojem je dužnost kraljeve žene broj jedan muževim ustima prinijeti otrovano jaje. Među manje uljuđenim narodima te regije vladara bi na onaj svijet poslali grubim, premda savršeno djelotvornim postupkom, udarcem po glavi.
Dosad se Alobaru obred ubijanja kralja činio prirodnim, neizbježnim i pravednim. Ali večeras... večeras je proklinjao taj okrutno izdajnički pramen, taj sijedi trak smrtnosti koji je vijorio tako nepromišljeno na inače tamnoj sljepoočnici, taj tanahni srebrni smotak pergamenta na kojemu je masnim slovima, tako da sav svijet vidi, ispisana pozivnica za grobni humak. O nimalo dobrodošla vlasi!
Od agrumskih južnih otoka do brdovitih skrovišta trolova nitko pošten ne bi kralja Alobara mogao nazvati kukavicom. Puno se puta u boju izvrgnuo smrtnoj pogibli i kliktajem krenuo u juriš. A zašto i ne, ta čega se bojati u smrti? Smrt je danak ovome, a ostavština onome svijetu. Kloniti se smrti znači varati obje strane. Iščupavši onu sjedinu kao da je iznevjerio vlastiti narod, svoje bogove - i sebe. Sebe? Samog? Što to znači? Alobar glavom bubne o jastuk, našto Mik tiho zareži, a Alma zamahne objema rukama, premda nije izronila iz tog mora bez riba.
Kad je zarudjelo, tek što je pijetao stigao do "riku" svoga kukurikanja, Alobar prodrma Almu, naredi joj da se vrati u harem i da pošalje Wren.
"Zašto se smijuljiš?"
"Gospodaru, samo sam sretna što su vam se vratili apetiti." "Što želiš time reći, ženo?"
"Ništa, gospodaru."
"Što?" On je počupa za žute pletenice.
"Ne ljutite se, gospodaru. Eto, neke vaše žene rogobore da ste ih u posljednje vrijeme zanemarili."
Kralj je pusti. Automatski se šakom klepne po sljepoočnici gdje je bila niknula ona sjedina. Da se druga spremala niknuti, zgnječio bi je u folikulu.
"Jesu li... jesu li to spomenule Vijeću?"
"Ali ne, gospodaru! Nije još došlo do toga. Iskreno rečeno, mislim da su samo kivne jer trošite svoje najbolje sjeme na onu šeprtljavu fificu, Frol."
U dubinama svoje smršene brade, Alobar se uspije blijedo nasmiješiti. Mlada je Frol ponovno bila noseća, i sudeći po veličini njezina trbuha, u njemu raste drugi par blizanaca.
protrlja svoj nos o Almin. "Mošnje su mi tako otežale da se ne mogu maknuti iz kreveta. Brzo, idi sad. Pošalji mi Wren!"
Čim je otišla, on ustane i teškom mukom otvori masivni hrastov prozor. Dok mu je Mik lizao noge, on uputi niz molitvi žaru zvijezde zornjače, koji se brzo gasio.
* * *
Narod kojim je Alobar vladao bila je plavokosa rasa, nedavno prispjela sa sjevera, tako da su snježni trolovi i mistične crvene otrovne gljive bili glavni likovi priča koje su stari ljudi pričali oko vatre, premda je kralj, osim one morbidne niti koju je utopio u izvoru, bio crnomanjast. Wren, kćerka južnjačkoga poglavice kojega je u boju ubio Alobarov preteča, bila je još crnomanjastija. "Jedino crno meso u kraljevoj ostavi", šalili su se neki ratnici. Boja njezine puti bio je jedan od razloga zbog kojega mu je bila miljenica. No još je više obožavao njezinu razboritost, premda se na tome mjestu i u to doba "razboritost" u žene smatrala vrlinom koliko i "ljubav" u kralja.
Alma je jamačno vjerno prenijela poruku jer Wren stigne u kraljevsku odaju gola i spremna, rujnih obraza. Stoga se iznenadi kad zatekne muža potpuno odjevenog, kako sjedi s psom na velikoj prostirci od medvjede kože u podnožju svojeg kreveta.
"Ja... ovaj... oprostite, gospodaru", zamuca ona. Vinar u njezinim žilama istiješti još rujnije grožđe. "Rekli su mi da ste me pozvali."
"I jesam, mila Wren. Molim te, dođi i sjedni pokraj mene."
"U redu, dakako. Ali mi najprije dopustite da si donesem ogrtač. Ostavila sam ga u predvorju."
Zabavljen njezinim osjećajem pristojnosti. Alobar krene da će je zadržati. Premda usplahiren, uspijevao se diviti tom živom cvijetu umne rumeni, toj smjesi meda i rasola. Ali slika one vlasi bacala je svoju sjenu i on dopusti Wren da se odjene. Potapše psa.
"Znači, iščupali ste je'', reče ona nakon što joj je ispričao događaje jučerašnjeg dana.
"Da, jesam." "Iščupali?" "Da." "Ali zašto?"
"Nadao sam se da bi mi ti mogla pomoći na to odgovoriti."
Wren zatrese svojim uvojcima crnim poput tvora. Izgledala je zbunjeno. "Ne, gospodaru, mislim da neću. Nikad nisam upoznala nekoga niti čula da bi se netko tako opirao sudbini."
"Ta nisam valjda prvi", reče Alobar. "Ako jesam, jamačno sam luđak koliko i kukavica."
"O niste nijedno, moj Alobaru."
"Pa što sam onda?" Gledao je ravnodušno kako Mik ustaje, zijeva, proteže se i klipše u kut sobe da se pomokri. "Reci mi, Wren, što ti misliš da te čeka kad umreš?"
"Čeka mene? Mene, Wren? Nikad nisam razmišljala što bi smrt mogla donijeti ovdje nazočnoj, rođenoj kao Wrenna od Pindusa, a sad Wreni, Alobarovoj ženi. Smrt nije osobna stvar, zar ne? To je stvar klana. Naš je klan odgovoran za opstanak naše rase unatoč užasnim hirovima neba i zemlje, a budući da klan slabi gubitkom svakog pripadnika, svaka smrt može biti kušnja za cjelinu."
Kralj kimne glavom. Nikakva sijeda vlas ne kimne zajedno s njom, premda nije mogao biti siguran u to, budući da se jutros nije pogledao u zrcalo. "Čime se može objasniti zašto naš narod organizira tako kićene i živahne ukope. Zabavljamo besmrtnike kako bismo ih privoljeli da nam pomognu vratiti snagu i jedinstvo koje nam je smrt otela. No - a to mi je palo na um istom sinoć dok sam besano ležao u krevetu - klan najčešće uspijeva zakrpati tu rupu koju je smrt probila u bedemima, ali što je s pokojnikom? Neki vjeruju da će u proljeće uskrsnuti kao šafrani, ali dosad nisam opazio takav procvat. Bio sam se zarekao da ću se na drugome svijetu predati u ruke onome tko je moćniji - bogovima ili demonima. No sada, kad je moje skorašnje preminuće sve sigurnije, nerado pristajem odigrati ulogu nagrade u onosvjetskom potezanju užeta."
"Gospodaru, nije li to buljenje?"
"Mislim da nije. Oni koji su me sazdali, bogovi ili demoni, načinili su i moj um koji sad pruža otpor njihovim planovima. Ta valjda su bili dovoljno mudri dok su me oblikovali na grnćarskom kolu da predvide zametak buduće nepokornosti u srcu koje su oblikovali." Alobar je pogleda pun nade. "Zar se ne možeš složiti?"
Wren položi svoju mekanu ruku na Mikovo krzno. Od toga dodira golemo pseto gotovo počne presti. "Ne mogu se niti složiti niti ne složiti.
Došla sam ovdje ranom zorom još bunovna, očekujući da mi preorete brazdu, no vi mi posijete u glavu takve čudne ideje." Ona pruži prste Miku kako bi ih on mogao s ljubavlju ovlažiti.
"Možda bih se", reče Alobar, "trebao obratiti negromantu za savjet." "Ne, Alobare. Nemojte! Molim Vas."
"Ta zašto?"
"Teško mi je to izraziti, gospodaru, ali ću pokušati. Kraljeve vaših predaka veličalo se oko mnogih logorskih vatri. No slavilo ih se zbog lukavstva i mišićja. Mudrost i prava znanja bili su u isključivoj nadležnosti negromanata. Vi ste to promijenili i sadašnjem negromantu Noogu se to ne sviđa. Morate mi oprostiti ovo što ću sada reći, ali to je činjenica. Unutar ovih gradskih zidina ima ljudi snažnije građe od vas, Alobare, vještijih s kopljem. Muškaraca koji mogu trčati brže, baciti kamen dalje, suočiti se s neprijateljem s jednakom odsutnosti strepnje, te namiriti harem jednako krupnim buzdovanom. Ali vi, premda ne mogu zamisliti kako ste do nje došli, vi imate pamet. Nebrojeno ste puta iskazali neobičnu sposobnost da prozrete ljude i odgonetnete nijeme molbe koje upućuju zvijezdama. Mnogi su kraljevi vladali ovim narodom. Vi njime upravljate."
"Upravljam?" "To je grecizam..."
"Grčka." Alobar sklopi oči i prisjeti se svega što je čuo o heladskim gradovima-državama daleko na jugoistoku, blizu ruba svijeta. Predaja kaže da su bili veličanstveni, silno bogati, učeni i ponosni na svoju umjetnost. No nekoć davno opustošila su ih sjeverna plemena, vrlo slična njegovim precima. Kakve koristi od pravednog upravljanja ako svaki goropadnik može upasti na tvoj teritorij kad mu se svidi i sasjeći te na komade?
"... grecizam koji znači usmjeravati. A to ste vi činili. Junačenja prošlih vladara vaše su kraljevstvo držala u stanju vječnog previranja. Vi ste unijeli malo mira. Noog vam to zamjera jer su zbog vašeg razboritog vodstva negromanti sve nepotrebniji i necjenjeniji."
"Ne čudim se. Postoji granica divljenju koje možemo osjećati prema čovjeku koji po cijele dane štapom čeprka po pilećim iznutricama."
"Proricanje ima svoju vrijednost."
"Da, a vjerojatno je ima i ubijanje kraljeva koji su upali u stupicu vremena. No ipak se jutros u meni začela pobuna. Zahvaljujem ti što si me
upozorila na Nooga. Kad bih njemu rekao ono što ću sada tebi reći, večerao bih gorko jaje prije punog mjeseca. Gledao sam kraljeve kad bi zagrizli u to jaje, kako bi pozelenjeli poput lišća bršljana i teturali po dvoru poput netom obezglavljene peradi. A puk bi to promatrao kao da je posrijedi borba između medvjeda i psa. Možda u očima zvijezda ljudi nisu nimalo bolji od zvjeradi, a čovjek kraljevske krvi nimalo zaslužniji od golje. Oprosti mi, vjerojatno me sok te srebrne vlasi opio, ali me obuzela želja da budem nešto više, nešto čiji odjek može nadglasati hropac smrti."
Dok je Wren treptala svojim bituminoznim trepavicama začuđena njegovim ponašanjem, Alobar ustane i razodjene se. Polako se okretao ispred nje poput prvorazredne robe na tržnici robija. Osim ponekog fosfornog ožiljka na mjestu gdje ga je bocnula kakva oštrica, put mu je bila glatka i preplanula, tijelo puno pletenica mišića, gipko, pokretljivo, ni masivno a ni dlakavo kao u mnogih ratnika koji su stupali iza njega. Kestenjasta griva bila mu je postrižena tri centimetra ispod ušiju, brada čupava i gusta. Manje istaknut od Wrenina južnjačkog modela (možda u tropskim podnebljima jednostavno ima više toga za njuškanje), nos mu je na hrptu bio premošten vrpcom ožiljnog tkiva. Njegove oči, sjajne poput baklji u zaleđenoj špilji, bile su tako plave da se nekih dana činilo da krvare modrilo i plavetnilom boje nebo. Alobarova usta, ono što se od njih moglo nazreti kroz zaliske, bila su tanja od mesnatih usta njegovih suboraca, no istodobno i manje gruba; podsjećala su Wren na usta njezina pokojnog oca i to je bilo ono čemu se na Alobaru najviše divila. Nekoliko je puta dok je bila s njim napućila usta i tako zamalo otkrila ljubljenje.
Kad je završio s pokazivanjem, Alobar položi dlanove na obje laloke i reče glasom istodobno prkosnim i drhtavim: "Muškarac koji stoji pred tobom dio je zajednice, rase i vrste, ali i nekako odvojen od njih. Ta te ideja sablažnjuje, vidim. Wren, ne mogu otrpjeti pasivno zatiranje svega što ja značim sebi. Moja djela nisu bila tako nevažna da ih se nikad neće spominjati oko vatre, ali to ne zadovoljava moju čežnju. Moj život nije samo javna pojava, nego i samotnjačka pustolovina." On se pljesne po stegnima. "Teško mi je zamisliti ovo poznato tijelo - ohlađeno. Ovi udovi, ovaj torzo, srce koje bubnja, potiču me, protivno mojem odgoju, da se uzdignem iznad pokoravanja kolektivnom usudu."
Wrenina se usta otvore ispitivački poput ljušture školjke. "Taština?" upita ona. Premda zgranuta, bila mu je žena, pa je pripazila da to zazvuči manje kao optužba a više kao pitanje. "Taština?"
"Taština? Nisam siguran. Drukčiji je to osjećaj od taštine. Ako sam samo tašt, u tom će se slučaju demoni nabacivati s mojom dušom kao loptom. U svoju obranu mogu reći samo ovo: borio sam se za svoj narod i ponovno bih se borio za nj, samo neka mi pokažu dušmanina. Ali nisam spreman na to da krunu stave na nečiju tuđu tintaru, makar njegova bila sumporno žuta, a moja bjelja od snježnog nanosa."
Wren je dugo sjedila šuteći, nepomično poput kapi krvi na vrhu bodeža. Zatim reče: "Gospodaru, čini se da cijenite moje mišljenje. Stoga vam kažem sljedeće: nanijelo bi mi veliku bol kad bih vam morala dati otrov. Patila bih kad bih dotaknula vaše ukočeno i hladno tijelo, premda to značilo lakši opstanak našeg klana. Vaše me riječi beskrajno zbunjuju. Ali vam vjerujem kako nikome nisam vjerovala, osim svojem ocu. Ako je vaša želja ostanak na životu uz pomoć podvale, nastojat ću vas poduprijeti u toj sljepariji. U svakom slučaju, neću je spominjati."
"Nije to neka velika obmana. Ako moji roditelji nisu lagali, proživio sam pukih trideset sedam Gozbi nad gozbama. Još sam mlad i čio, bez obzira na to što je ta podla vlas dreknula." Ponovno se pljesne po bedrima. A zatim, iznenada, napusti ga hvalisavost. "Ah. Wren, možda nećeš morati dugo čuvati našu tajnu. Proučavao sam običaje kose: neće proći mnoga jutra, a pojavit će se još jedna jednako bezbojna poput one. Pa još jedna, pa još jedna za njom, poput grlica koje se jate u golubarniku. Ama baš svakoga dana morao bih se pozorno pogledati u zrcalu, ali ga ne mogu uzeti konkubinama a da ne izazovem sumnju. Ti si silno odana, ali slaba vajda..." On se svali na krzno pokraj nje.
"Ja ću biti Vaše zrcalo", reče Wren.
On shvati i zahvalno je zagrli. Držao ju je zagrljenu sve dok naposljetku ne osjeti da mu se raspoloženje vraća. Spori smiješak razmakne njegovu džunglu od brade.
"Volja mi je da te povalim i raščepim poput komada ovčetine. Što bi rekla na to?"
"Jako dobro znate što bih rekla. Rekla bih one napola uobličene, napola sluđene riječi koje ženka pantere izgovara kad je u deliriju tjeranja zajaši njezin mužjak."
Alobar krene zatvoriti prozor kako bi prigušio žamor i vrevu gradskog dana. No tad se predomisli i ostavi ga širom otvorenog. Ići će mu u prilog, zaključi on, bude li puk u prolazu čuo kako iz njegove odaje dopire zavijanje ženke pantere.
* * *
Dani su postajali kraći. Tvrđavu su skrivale jutarnje magle. Hrpe cikle, slične srcima patuljaka, bile su pohranjene u podrumska skladišta. Patke su stajale u redu za karte za južne močvare. Medovina se ulijevala u krčage. Oštrice i kože se uljile. Vukovi su ispuhivali oblačiće pare dok bi noću pjevali. Možda otuda i magle. Posvud zvukovi pucanja komuški, djevica koje plešu, jurnjave pčela koje u posljednji trenutak idu u nabavu, grmljavine oltara koji bukte od neke žrtve paljenice.
I kralj Alobar je prolazio kroz mijenu godišnjih doba. Wren je održala riječ i bila mu zrcalo; otprilike jedanput na tjedan otkrila bi bijelog doseljenika čija je namjera bila kolonizirati sjenovite rutave obale. Ona bi ga spremno otjerala s toga područja.
Zamišljeniji nego ikad, Alobar bi joj priopćio svoje misli. "Mislim da nešto tražim", prizna joj on jednom prigodom kad su iz zapadne stražarske kule - sami - nadgledali, s udaljenosti s koje se nije vidjela krv, klanje mršavih goveda. "Ne tražim ni ratni plijen ni teritorij, ni nove žene ni još slave a ni, kad smo već kod toga, puko produljenje života. Onoga što tražim još nikad nije bilo, ni na kopnu ni na moru."
Želio je postati nešto jedinstveno na temelju svojeg jedinstvenog iskustva, a Wren, premda se silno trudila, to nije uspijevala shvatiti. Dok joj je pomisao da bi se netko opirao smrti sebe radi bila strana (kao što bi bila svakome u tom okružju), koncepcija jedinstvenosti ljudskog života bila joj je toliko strana da joj se činila pukim baljezganjem. Zaključivši da joj više zadovoljstva pruža strka u oborima nego muževo budalasto huljenje, ona se posve isključi i počne bodriti mesare.
No svejedno je Wren služila Alobara na načine koji su zadirali dalje od osjećaja dužnosti. Pokušavajući dokazati svoju izdržljivost, kralj se bacio na svoj harem poput izgladnjelog štakora puštenog u bačvu punu bresaka. Iz noći u noć on je rovao, valjao i gnječio. Oprezno bi se uzverao na Frolin nabrekli trbuh. Juun i Helga žalile su se na ranjavost u donjem dijelu tijela. Oko Rubina i Magina tijela stvorile su se čudne aure. Almi je vraćao milo za drago. Svake noći, kad bi obavio posao s nekom od njih, protrljao bi im nos, povukao ih za plave pletenice i poslao natrag u njihove odaje po Wren. Dok bi Alobar malaksalo ležao pokraj nje, soptao i davao nepromišljene komentare poput: "Imati više žena je divota, ali zašto sam ih morao nagomilati toliko puno?" Wren bi glumila svoju riku lavice. Jutrom, dok je on sanjao o relativnom ratnome miru, ona bi je ponovno odglumila.
S vremenom ih je ta varka oboje postidjela toliko da su si jedva mogli pogledati u oči. Zapravo im je laknulo kad je svemu tome došao kraj.
* * *
Negromant Noog pozorno je pratio kraljeve aktivnosti. Činio je to već dugi niz godina. Opazio je kako polako gasne Alobarov puteni žar, pa mu nije promaknuo očaj u pozadini iznenadnog obrata u tom pogledu. A kad je iščitao potvrdu svojih sumnji u iznutričnom tekstu nekoliko kokoši, odlučio se osobno uvjeriti.
Pukim slučajem, onoga jutra kad se Noog prikrao do kraljevskog prozora nakon što je stražara potplatio staklenom kuglicom, Alobar i Wren su stvarno vodili ljubav. Te su ga zore njezini lažni iskazi ljubavnog zanosa uzbudili. Ta do nje mu je bilo stalo više nego do ijedne žene. I tako ju je neuobičajeno nježno pomilovao po trbuhu te je uskoro počela uistinu stenjati. Razočaran. Noog se upravo namjeravao okrenuti kad svraka koja mu je stajala na ramenu iznenada poleti i obruši se u kraljevu ložnicu. U Alobarovoj je bradi noću zavijorila duga, kovrčava vlas koju par zaokupljen snošajem još nije zapazio, blistava poput sige. Svraka odleti ravno do vlasi, kljunom je iščupa i ubaci u iznutricama umrljane magove ruke.
* * *
Naličeni su likovi u životinjskim kostimima cijelog dana pojali, pjevali i mahnito plesali, a u sumrak bude smaknuće.
Čekajući da napusti svoje smrtničko obličje, Alobar je sjedio na brončanom prijestolju, posljednji put noseći debelu krunu od iskovanog zlata. U krilu je držao sveti kornjačin oklop. U hijerarhiji dragocjenosti njihova grada, taj oklop i kruna konkurirali su egipatskom zrcalu. U trenutku kad je sunčevo oko namignulo iza brda na zapadu, Wren izađe iz kolibice načinjene od borovih grana, posebno podignute za tu prigodu, noseći na hermelinskom jastučiću jaje iz kojeg se pušilo. Nepogrešivo, kao da je to uvježbavala danima, ona triput cupkajući obiđe oko krijesa, a zatim doskakuće do prijestolja. Navodno je to jaje snijela zmija otrovnica, premda je Alobar pretpostavljao da je ono proizvod Noogove svrake.
Kako bilo, Wren graciozno prinese jaje Alobarovim ustima. Pjevači umuknu, plesači se skamene i Alobar proguta jaje. Uskoro se počne grčiti. Lice mu poprimi boju borovih grana. Prevali se na zemlju, počne bacakati po blatu, isplazi zeleni jezik. Noog mu priđe, podigne krunu koja je Alobaru pala s glave i okruni mladog junaka koji je bio zauzeo Alobarovo
mjesto na prijestolju. Alobar se ritne objema čizmama pa se smiri.
Novi kralj rukom čvrkne mjehurić zelene pjene s prijestolja. Podigne koplje i nasmiješi se. U gradu se začuje klicanje, ali bilo je kratkoga vijeka jer Mik nasrne na brončani stolac i bio bi odgrizao nogu osobe koja je zasjela u njega da ga nisu obuzdali. Tek što je psini navučena brnjica, začuje se novo režanje. Ovaj put je zarežala Frol, četrnaestogodišnja konkubina, koja užasne okupljeno mnoštvo izvadivši ono čarobno zrcalo ispod svoje trudničke halje i smrskavši ga o cjepanice krijesa.
* * *
Grobna gradina bila je izvan gradskih zidina, na polju istočkanom pogačama kravlje balege i velikim kamenjem. Kamenje je bilo složeno u geometrijske oblike koji su navodno nešto značili bogovima. Kravlja je balega, pak, navodno bila raštrkana nasumce, premda je tada - a tako je i sada - bilo krajnje teško odrediti gdje je granica između toga što je u prirodi nasumično a što svrhovito.
Ratnici odnesu Alobarovo tijelo na vrh gradine, gdje je bila iskopana plitka udubina. Tijelo polože u raku, a starješine ga zasipaju zemljom. Grob poškrope medovinom. Začuje se inkantacija stara gotovo kao kamenje u polju, a čije su riječi, baš poput kamenja, bile složene u čulnim obrascima, riječi koje su možda jednoć u prolazu slušali sabljozubi tigrovi. Nije bilo suza, osim onih koje je još u dvoru tvrđave prolila Frol. Smrt nije bila za oplakivanje. Jamica na vrhu gradine predstavljala je pupak Velikog Trbuha. Alobar se vratio gdje je bio i počeo. Rođenje i smrt bili su laki - život je bio težak.
Alobar se vratio tamo gdje je bio i počeo. Ali ne zadugo. Čim je pogrebna povorka, oponašajući vijuganje Zmije, zamaknula kroz gradska vrata, Wren istrči iz sjene strme stijene i počne ga mahnito otkopavati. Na njemu je bilo samo pola metra zemlje, pa joj ubrzo pode za rukom otkopati ga. U halji je sakrila posudu medovine kojom Alobaru očisti zemlju iz usta i nosnica, a ostatak mu ulije u grlo. Medovina, taj moćni napitak, postupno suzbije učinke bunike koju je Wren stavila u ono jaje. Budući da bunika u malim količinama usporava bilo, pomogla je Alobaru da odglumi smrt. Wren je usto jaje nadjenula algama koje je zahvatila s površine ribnjaka, a koje su njegovoj koži dale zelenu nijansu.
U jajetu koje je Alobar progutao nije bilo smrtonosnog otrova. U skladu s planom koji su bili osmislili u tjedan dana između Noogova otkrića i obreda smaknuća, Wren je Noogovo smrtonosno jaje tutnula u
steznik dok je čekala u onoj kolibi i zamijenila ga jajetom nadjevenim algama i neškodljivom dozom bunike.
Alobar je bio prilično omamljen, ali čim se Wren uvjerila da mu se disanje ubrzalo do učestalosti dostatne da nadme jedra njegove duše, ona ga ostavi. "Moram se vratiti da ne opaze da me nema. Moram se pripremiti da primim svojega novog muža." To posljednje reče kao usput, ali prije nego što se žurno udaljila, žalobno mu protrlja nos svojim.
Premda ošamućen. Alobar je bio toliko priseban da se skotrlja niz obronak gradine koju je počeo obasjavati izlazeći mjesec. U podnožju se zaustavi i legne u sjenu. A legne i u manje-više svježu kravlju balegu - no ne opsuje. Možda sam lud, pomisli on, ali mi je draže sve govno ovoga
svijeta nego slatke ambrozije koje onaj drugi možda nudi.
***
Ako je istok dobar za zvijezdu Danicu, bit će dobar i za Alobara. Ne bi smio krenuti na zapad jer Rimljani, s kojima je njegov narod tradicionalno u zavadi, nadzire zapadne zemlje, a u Rimu su već neko vrijeme zaluđeni nekakvim posuđenim bogom koji se činio vrlo neugodnim. Moderni Rimljani uporno tvrde da postoji samo jedan bog, a ta se ideja Alobaru činila komično priglupom. Još i gore, to je semitsko božanstvo na glasu kao navodno ljubomorno (a na koga je ljubomorno ako nema drugih bogova?), osvetoljubivo i općenito pogane naravi. Ne štuješ li tog nemilog svata, Rimljani ti spale kuću. Štuješ li ga, proglase te kršćaninom pa moraš paliti kuće drugih ljudi. Međutim, postoji dugačak popis ugodnih stvari koje kršćani ne smiju činiti, a jedna od tih je imati više od jedne žene. "No kad bolje promisliš," razmišljao je Alobar, "možda to i nije tako loša zamisao."
Ah, ali kršćani su njuškala, a čovjeku koji bježi od smrti, dužnosti i tko zna čega sve ne znatiželjnici ne trebaju. Lako je moguće da je dosad uvrijedio već priličan broj poznatih božanstava, i ne sviđa mu se pomisao da se u sve to upetlja i nekakva napasna tuđinska usijana glava. Kršćani žive na jugu i na zapadu, na sjeveru obluci već leže licem u snijegu, a Alobar nema ni krzna ni koplja. Znači, odlučeno je: zaputit će se na istok čije su mašice nedavno iz stiska pustile vedri listopadski mjesec.
Kad ga je minuo i posljednji grč mučnine, kad su svi tragovi zemlje i droge bili otplavljeni a njegova krv potekla milozvučna i čista, on ustane, protegne se, omota mrtvačkim pokrovom i ode prema istoku - u sve veću nepoznanicu.
Hodajući, iz daljine začuje pijanu graju iz svojega grada u kojem je njegov narod istodobno jadikovao zbog razbijenog zrcala i proslavljao izbavljenje od nemoći i propadanja. Alobar zatim skrene uz vjetar i noć naglo utihne. Zastane i osvrne se. Na crvenom žaru baklji i vatri, njegov je grad sličio zalazu minijaturnog sunca. Neka zađe, pomisli on. Novo će izaći
na istoku. Svejedno ga nešto stegne oko srca. Pomiješano u tom kotlu
upravo utišalih zvukova možda je i Wrenino mačkasto zavijanje, jer je Wren zacijelo legla s novim vladarom ispod njegovih hermelinskih pokrivača. Hrče li Mik u podnožju njegova kreveta? upita se on. Sve Alobarove žene pripadaju novome vladaru, ali je Mik zauvijek Alobarov, i bio bi pokopan s njim da Alobar prije svojeg "smaknuća" nije zatražio da se psa poštedi. "Zakleo bih se da ću se vratiti po tebe, Mik," šapne bivši kralj, "ali premda mi bolno nedostaješ, neću se vratiti. Nikad više vidjet neću nijednog sudruga iz svojega kraljevstva."
Uskoro će se pokazati da je bio u krivu. * * *
Sad je bio na pragu crne šume. Nenaoružan, nije se usudio zaći duboko u nju da poduzetne zvijeri ne bi od njegova mesa načinile kobasice, a od krvi zimsko pivo. Stoga smisli plan: leći će odmah iza prve linije drveća i odspavati do zore. Čim zarudi, krenut će dalje i pokušati prijeći šumu prije nego što se ponovno smrači. Budući da je bio silno žedan, a i morao si je isprati usta od taloga medovine, blata i ajerkonjaka, odluči najprije otići do izvora i napiti se. Zatim će se povući u neko odmorište neprikladnije za vučju kuhinju.
Vrelo je žuborilo na malome proplanku, čistini koju je poput oltara osvijetlila vječno obredna mjesečina. Proplanak je bio tako jarko osvijetljen da je Alobar vidio kako mu sjena promiče duž šetališta od mahovine i kako je kleknula zajedno s njim da se napije vode. "Ja i moja sjena", reče on sjetno, tisuću godina prije te popularne pjesme9. "Ja i moja..." Što je to bilo? Njegova je sjena privukla drugu, prateću sjenu, nešto manju ali također ljudskog obličja. Ako njegova sjena više nije sama, znači li to da i on uživa u nečijem društvu? A kad bi prijateljica-sjena njegove sjene ciljala kopljem, bi li Alobar mogao zaključiti da je i u njega upereno koplje?
Alobar se onako na koljenima strelovito okrene i baci na mjesto gdje je na temelju one druge sjene zaključio da bi trebao naći noge. Da, zgrabio je nekakve noge! On ih snažno cimne, nadajući se prevaliti tijelo čije su
postolje one bile prije nego što to tijelo uspije protjerati vrh koplja kroz jednu stranu njegova rebrenog luka a van kroz drugu. Vršak koplja okrzne mu najprije obraz a zatim rame, a biće koje je vitlalo njime prevali se na nj. Alobar više nije znao što rade sjene, ali je osjećao da mu je glavu zajahao napadač. Gađenje se miješalo sa strahom dok se trudio odmaknuti lice od međunožja svojeg dušmanina. No u tom hrvanju neki njegov dio, najvjerojatnije njegov nos, odašalje poruku njegovu mozgu. Poruka se sastojala od jedne riječi: žensko!
Alobar se iskobelja iz neznančeva stiska tako snažno da se na leđa prevalio u izvor. Kad je izronio, pijuckajući i hračući, s uvelim lišćem i s ljubavnim izjavama desetak hibernirajućih žaba rasutih po bradi, ponovno se nađe zagledan u vrh koplja. No sad je vidio lice svojeg napadača i premda se više nije čudio da je riječ o ženi, zaprepasti se kad shvati da je ta žena Frol.
Alobarovo zaprepaštenje bilo je blago u usporedbi s Frolinim. Kad je shvatila da je pokušala probosti svojega nedavno smaknutoga gospodara i muža, zavrti joj se u mladoj glavi od moguće pogreške i ona se istog trenutka onesvijesti. Alobar je osvijesti vodom koju ižmikne iz odjeće i oni utroše sat vremena uglavnom nesuvislo objašnjavajući jedno drugom što se dogodilo.
Nakon što je Frol razbila dragocjeno zrcalo, samo je posredovanje novoga kralja spriječilo klan da je ne linčuje. Činilo se da novi kralj želi slijediti Alobarov primjer i ne samo vladati nego i upravljali (Alobar u tome otkrije Wrenin utjecaj), pa je pozvao narod da se smiluje, kao što je vjerovao da bi Alobar učinio, te preinači Frolinu kaznu u progonstvo. Štoviše, dok su Frol iz grada protjerivali mećavom kletvi, njegova joj visost da vlastito koplje kojim će barem moći odgoditi medvjedu gozbu (Alobar je mogao zamisliti kako Wren šapće upute u svježe kraljevsko uho).
Frol je trebalo pet minuta ili još manje da objasni svoju nazočnost u šumi. Ostatak sata Alobar je morao poricati da je duh. Frol je trebalo jako dugo uvjeravati, ali je povjerovala u Alobarovu predmetnost tek nakon što je izvadio svršetak svojeg mokraćnog trakta i na njezine oči iz njega špricnuo lučni mlaz. "Svi znaju da duhovi ne pišaju!" uzvikne on. Premda njoj ta činjenica nije bila poznata, zazvučala je odveć logično da bi ju se pobilo.
Putnike koji se snalaze bez zemljovida ili vodiča svaka neočekivana promjena plana preplavi ushićenjem. Ta ushićenost nije kurva koju se može kupiti novcem, ni ljepotica iz susjedstva koju se može snubiti. Ona je (da ustrajemo u personifikaciji tog osjećaja kao osobe ženskoga spola) nesputana i morskooka rusalka, kći-ljubimica pustolovine, sestra pogibli; zbog njezina rijetkog i redovito prolaznog zagrljaja, privremenog pritiska na opnu zanosa, mnogi muškarci napuste svoj dom. Alobar je trenutno bio u njezinu naručju jer je bio naglo promijenio smjer kretanja zbog Frolina poteškog bremena - trebala je roditi idućega punog mjeseca - i ipak krenuo na zapad u potrazi za obližnjim skloništem gdje bi Frol mogla roditi, umjesto put dalekog ruba svijeta gdje bi on mogao iskušati svoju sudbinu. Naizgled je to bio manje pustolovni izbor, no mogućnost da svoju obitelj podiže u kršćanskom svijetu za Alobara je bio kudikamo veći izazov od svake borbe s ljudima ili čudovištima. I sama spontanost te odluke poboljša njegovo raspoloženje. I premda je okrenuo leđa privlačnoj sili zvijezde Danice, premda mu je krepki povjetarac bradu zalijepio za Adamovu jabučicu, premda mu se vlažna odjeća pripila uz tijelo poput mraza, zviždukao je hodeći od panja do kamena kao da je čajnik, predvodnik svoje družbe u godišnjem krosu posuda.
Veselo je zviždukao i poslije tri dana kad, vukući za sobom Frol koja je posrtala, ude u selo Aelfric. No tad naglo prestane zviždati.
Aelfric je bio nakupina potleušica, ružni zaselak slamnatih i blatnih kolibica, u kojem su živjeli seljaci koji su obrađivali veleposjed lorda Aelfrica čiji se impozantni dvorac - premda udaljen pola kilometra - prijeteći dizao iznad sela. Alobarove su plave oči pomnjivo pogledom prelazile po grubim seljačkim kućercima i njihovim žiteljima, zgrbljenima i iscrpljenima od zgusnutog kalendara tlake; on promotri granitne kule dvorca, te obližnja polja i šume. Nožni mu se prsti nervozno zgrče u čizmama, ali samo što se nisu izravnali i poveli ga prema slikovitoj obilaznici Aelfrica, pogled mu padne na Frolin trbuh. On umiri nožne prste i uhvati Frol za ruku. "Ovdje ćemo podići svoje blatno gnijezdo", reče on.
Seljaci ih srdačno prihvate. Prirodno, bili su sumnjičavi, ali kao odnedavni pokrštenici smjerno su poštovali zasade nauka kršćanskog milosrđa. Prepoznavši u Alobaru ratnika, smatrali su da bi primjerena služba za njega bilo vazalstvo u vojsci lorda Aelfrica. Začudilo ih je ali i razveselilo kad je neznanac rekao da bi radije ostao s njima. Uvijek dobro dođu još jedna snažna pleća na nemilosrdnim Aelfricovim hektrima.
Alobar je i predobro znao kako bi izgledao njegov život u vlastelinovoj kući jer je on nekoć bio silan ratnik i uzvišen kralj. Sad ga je živo zanimalo da vidi kakav će biti kmet. Usto se iz nekog razloga - vjerojatno povezanog s traumom bijele vlasi - umorio od nasilja. "Osjećam da me očekuju drukčije bitke", reče on Frol, "i neću ih vojevati za lorda Aelfrica, nego za sebe."
Usprkos svojem ugledu, Alobar nije morao strepiti da će ga prepoznati. Aelfric je bio samo šezdeset kilometara zapadno od njegova bivšeg dvorca, ali nijedan se kmet nije udaljio više od petnaest kilometara od rodnog mjesta. Nakon što obrije bradu, dobije žuljeve na rukama, a tijelo mu se zguri od skladištenja ljetine, ni najbjelosvjetskiji vlastelinovi vitezovi neće ga moći prepoznati. Osim toga, on je "mrtav". "Živjela smrt", zviždukao je Alobar odvajajući zrnje od pljeve.
Za Frol je Aelfric bio teži izazov. Trudnoća seljankama nije donosila poštedu od rada, čak ni prije samog porođaja. Razmažena samurovinom i mirisnim jastucima harema, Frol se onesvijestila dva dana zaredom dok je teškim mahaljkama tukla lan. Nakon toga su je zorom slali u dvor gdje bi opsluživala dvorske dame. Neslomljiva duha, Frol ih je bez pogovora služila, a gospode su ubrzo shvatile da joj u ruke ne smiju dati ništa lomljivo.
Jedne noći u krevetu, Alobar makne Froline ruke sa svojeg struka i načas ih izvadi ispod grubih pokrivača. Pregledavajući njezine kratke prste, on reče: "Ovo je groblje stakla."
Zaspe nasmiješeni. Razlog zbog kojeg je Nečastivi uvježbao pijetlove da kukuriču u pet ujutro jest da s usta usnulih parova zbriše smiješak koji im ne silazi s lica.
* * *
Neka Alobarova zapažanja iz prvih tjedana boravka u Aelfricu:
(1) "Ovdje ljudi ne ukapaju mrtve u zajedničke grobnice nego u zasebne grobove. Sad kad smrt doživljavam kao privatni izazov, a ne kao društveni fenomen koji - nakon što se dogodi - valja iskoristiti za zajedničko dobro, kako to čini moj klan, pitam se nema li kršćanstvo ipak nekakvih prednosti."
(2)"Vlastelinov me svećenik silno podsjeća na Nooga. Zaokupljen je svojim statusom na imanju i manipulira svima jednako - gospodarom, gospodaricom i kmetovima - kako bi poboljšao svoj status i učvrstio
Crkvin utjecaj u društvu. No u kućici od granja izvan sela živi svećenik druge vrste, mudri starac kojega zovu žrec. On živi izvan društva i odbija imati bilo kakve veze s njim, no čini se da pučanstvo povezuje s nebom i zemljom puno neposrednije nego svećenik. Vjerojatno ga svećenik zbog toga prezire."
(3) "Povrće koje se u Aelfricu najviše jede jest repa. U mojem klanu to je bila cikla. Može li se time objasniti to da su ovdašnji ljudi tako dobroćudni, a moji tako žestoki?"
* * *
Prvu godinu dana boravka u Aelfricu bivšem kralju Alobaru nekoliko je puta malo nedostajalo da se ipak prijavi u vazalsku službu kod vlastelina. Život seljaka bio je okrutno težak. Gospodar ih je štitio, a oni su zauzvrat bili dužni propisani broj dana u tjednu odraditi na njegovoj zemlji. U onih nekoliko preostalih sati su orali, sijali i želi vlastita bijedna imanja i obavljali nebrojeno poslova, primjerice sjekli drva, klali divljač, strigli ovce, kopali jarke, vadili vodu, krpali ceste, kolima teglili gnoj i izrađivali kola kojima će tegliti još više. Navečer, dok bi ga sve potmulo boljelo, Alobar je osluškivao kako mu rastu žuljevi i taj se zvuk u njegovu uhu stapao s odjekom pruta na volujskoj koži.
Dotad je srebrnobijela boja obojila svaku četvrtu vlas na njegovoj glavi; nekih bi noći čupao te blijede vlasi kao da su posrijedi latice i govorio Frol: "Ako i nisam bio star kad je moj klan odlučio da jesam, uskoro ću biti. Težak rad čini ružičastu opnu mladosti poroznom i pušta da se stipsa rasola procijedi u nju."
No bilo je i zadovoljstava u mjesecima kulučenja. Imati samo jednu ženu za Alobara je i dalje bila očaravajuća novotarija. Frol mu je ostala odana kao i kad joj je bio vladar, a bilo je naznaka da će sazreti u ženu vještu u seksu poput Alme, a tek mrvu manje inteligentnu od Wren. Bio je zadovoljan njezinim društvom, i kad je toga prvog mjeseca studenog rodila blizance, po jedno od oba spola, njegov je život dobio novu dimenziju. U njegovu rodnom gradu njegovi su se potomci odgajali zajednički u odgajalištu pokraj harema. Te su prostorije bile ženski teritorij, stran njegovim koracima poput zmijama biljegovanih litica ruba svijeta. Sad je otkrio očinstvo i to otkriće ubrizga mlazove šećera u svaku klijetku njegova srca.
Kad bi Alobar imao za to snage, katalogizirao bi svoja iskustva i opažanja i pokušao iz njih štogod izvući, ni sam nije znao što. Budući da je
