Karl Jaspers
LJUDI SUDBINE
Sokrat, Budha, Konfucije, Isus
S njemačkog prevela Dorta Jagić
AGfM
PREDGOVOR
PRVI PRIKAZ obuhvaća ljude koji su svojim životom i osob-nošću povijesno utemeljili čovjeko-bitak kao nitko drugi. Potvrđuje ih trajan utjecaj kroz tisućljeća sve do danas, ri-ječ je o Sokratu, Budhi, Konfuciju i Isusu. Snagu njihovog povijesnog utjecaja nitko nije dosegnuo ni za petinu, niti je s takve visine govorio još i nama danas. Moglo bi se negodo-vati što ih se uopće naziva filozofima. Međutim, oni su ima-li iznimno značenje za sve filozofe. Nisu ništa zapisaima-li (osim Konfucija), ali su usprkos tomu postali kamenom temeljcem snažnih misaonih pokreta. Nazvali smo ih četvoricom
sud-bonosnih ljudi. Oni stoje ispred i iza svega suvišnog što filo-zofi nazivaju općim mnijenjem. Drugi ljudi visokih dosega mogli su za uže krugove biti od jednako važnog značenja. Ali uporni i obuhvatni utjecaj ove četvorice kroz tisućljeća silan je tako da uzdizanje njihovih imena znači bistrinu
SOKRAT
Izvori:
Platon (prije svega: Apologija, Kriton, Fedon, Symposion,
Tee-tet i rani dijalozi). Ksenofont (Uspomene o Sokratu, Gozba,
Apologija). Aristofan (Oblaci). Aristotel (Metafizika)
Literatura:
Ivo Bruns, Izd. Meyer (IV, 427 i d., 435 i d.). Heinrich Maier, Werner Jaeger, Gigon.
1. Biografski podaci (469-399.): Sokratov je otac bio kle-sar, majka primalja. Nikako, dakle, nije bio otmjena po-drijetla, ali je bio građanin Atene. Vodeći skroman život bio je materijalno neovisan zahvaljujući skromnom na-sljedstvu i državnoj potpori koju su dobivali svi Atenja-ni (kazališAtenja-ni novac i tomu slično). Izvršavajući svoje voj-ne obveze, borio se kao hoplit u pelepovoj-neskom ratu kod Deliona i Amfipolija. Ispunjavajući neizbježne političke dužnosti, predsjedao je Vijećem 406. godine i zalagao se za pravdu nasuprot podivljaloj gomili koja je zahtijeva-la pogubljenje vojskovođa poslije bitke kod Arginuskih otoka. Ipak, nikada nije tražio značajniji položaj ni u dr-žavi ni u voj sci. Nj egova žena Ksantipa nij e igrala nikak-vu ulogu u tom životu.
Neobično je što nam je poznat Sokratov izgled. On je prvi filozof koji tjelesno ocrtan stoji pred nama. Bio je ružan,
buljavih očiju. Tupasti nos, debele usne, debela trbušina i zbijena tjelesna konstitucija činili su ga nalik silenima i satirima. Čelična zdravlja, s lakoćom je podnosio napor i hladnoću.
Naša je predodžba Sokrata slika starijega čovjeka. O nje-govoj mladosti nigdje nema ni spomena. Odrastao je u Ateni, moćnoj, bogatoj i procvjetaloj nakon perzijskih ratova. Bilo mu je gotovo četrdeset godina kada je za-počela tragedija peloponeskog rata (413.). Tek je od tog vremena postao poznatom javnom figurom. Najraniji dokument predaje Aristofanovi su Oblaci (423.) koji ga ismijavaju. Doživio je poraz, katastrofu Atene (405.). U sedamdesetoj mu godini demokracij a sudi zbog bezbož-nosti. Umro je 399. iskapivši pehar otrova kukute. 2. Njegov se duhovni razvoj može otkriti samo posredno.
Sokrat je poznavao filozofiju prirode Anaksagore i Ar-helaja. Doživio je prodor sofistike i usvojio je njezinu vještinu. Nije ga zadovoljilo nijedno ni drugo. Filozofi-ja prirode nije pružala pomoć čovjekovoj duši. Doduše, sofistika je postavljanjem pitanja mogla mnogo postići. Ali u načinu na koji je to činila, griješila je u novatorskom umišljenom znanju ili u nijekanju svake vrijednosti tra-dicije. U ovom vrtlogu mišljenja Sokrat nije ponudio ni-kakvo novo učenje, pa čak ni učenje o određenoj meto-di, koja bi već sama po sebi bila dovoljna.
Nekoga se dana u Sokratu morao dogoditi preokret. Kada je spoznao nesposobnost prirodne filozofije za prvotna pitanja, i kako je u sofistici uočio pokvarenost, znao je da ni neko drugo ograničeno mišljenje nije ono pravo. No, ponijela gaje svijest o vlastitom pozivu, božanskom nalo-gu. Premda uvjeren u taj poziv kao što su to bili uvjereni
proroci, ipak nije bio u posjedu objave poput njih. Nika-kav mu bog nije naložio prenijeti ljudima što mu je on ot-krio. Nije imao ničega drugog do zadaće da, jer je i sam čovjek, traga zajedno s ljudima.
3. Razgovor: Sokratovski razgovor bio je temeljna zbilja njegova života: razgovarao je sa zanatlijama, državni-cima, umjetnidržavni-cima, sofistima, heterama. Život je pro-vodio, kao i toliki Atenjani, na ulici, na trgu, na vježbali-štima, sudjelujući u gozbama. Bio je to život u razgovo-ru sa svim i svakim. Međutim, ta vrsta razgovora bila je Atenjanima nešto posve novo, neuobičajeno: razgovor koji uzbuđuje, uznemiruje, plijeni dušu u samoj njezi-noj biti. Ako je stvarnost razgovora bila životnim obli-kom slobodnog Atenjanina, onda je razgovor sada, kao sredstvo Sokratovog filozofiranja, postao nečim posve drugim. Iz same je naravi stvari za istinu neizbježno da se otkriva samo pojedincu u zajedništvu s pojedincem. Da bi postao jasan, Sokratu su trebali ljudi, a bio je uvje-ren kako je i on potreban njima. Ali prije svega mladići-ma. Sokrat je želio odgajati.
Ono što je njemu značio odgoj, nije neko usputno zbiva-nje koje upućenik izaziva u neupućenomu, nego element u kojem ljudi međusobno dolaze do samih sebe tako što im se otkriva istina. Mladići su mu pomagali onda kada je on njima htio pomoći. Stoga se događalo sljedeće: otkri-vanje poteškoće u naoko samorazumljivom, dovođenje u nedoumicu, prisila na mišljenje, nauk traganja, neprekid-no postavljanje pitanja i suočenje s odgovorima neprekid-nošeneprekid-no osnovnim uvidom daje istina ono što povezuje ljude. Na-kon Sokratove smrti iz ove se temeljne stvarnosti rodilo prozno pjesništvo dijaloga čiji je majstor bio Platon.
Sokrat se ne suprotstavlja cjelokupnom pokretu sofi-stike kao kasnije Platon. On ne osniva nikakvu stran-ku, ne bavi se ni propagandom ni utjerivanjem pravde. Ne utemeljuje nikakvu školu kao instituciju. Ne dono-si nikakav program za reformu države, nikakav sustav znanja. Ne obraća se ni publici ni narodnoj skupštini. U
Apologiji kaže: »Obraćam se uvijek pojedincu«, i to na jednom mjestu ironično razjašnjava: »nitko tko
mno-žinu naroda susreće otvoreno i pošteno nije siguran za svoj život; stoga se mora ograničiti na obraćanje pojedi-nu ako želi biti borac za pravdu i bar neko vrijeme ostati na životu.« Slobodno to možemo razumjeti obuhvatni-je. Neistina trenutnog stanja, bez obzira je li sustav de-mokratski, aristokratski ili tiranski, ne može se ukloni-ti velikim poliukloni-tičkim akcijama. Pretpostavka je svakog napretka da se pojedinac odgoji odgajajući samoga sebe, da se probudi i dozove u stvarnost onu još skrivenu sup-stancu čovjeka, i to na putu spoznaje koja je istodobno unutrašnja aktivnost, znanja koje je istodobno i vrlina. Tko postane pravi čovjek, postat će ujedno i pravi gra-đanin.
U tom je slučaju, međutim, bitan pojedinac kao pojedi-nac, neovisno o njegovu uspjehu i utjecaju u državi. Ne-ovisnost onoga koji je ovladao sobom (eukrateia), prava sloboda koja raste s uvidom, posljednja je osnova na ko-joj čovjek stoji pred božanstvom.
4. SupstancijaSokratovogaživota:AkojeSlozoGja»učenje«, onda Sokrat nije filozof. U sklopu grčke povijesti
filozo-fije kao povijesti teorijskih pozicija za njega nema mje-sta. Sokrat je bio bitak-na-putu u mišljenju sa znanjem neznanja. Sokrat poznaje granice na kojima prestaje
vrijediti dokaz, ali na kojima se za svaku upitanost u još jačem svjetlu održava supstancija iz koje živi.
Ova supstanca je Sokratova pobožnost, ali prvenstve-no kao vjerovanje da se nevarljivom dovođenju u pita-nje istina naprosto mora ukazati; da se iskrenoj svijesti o neznanju ne objavljuje ništavilo nego odlučujuće zna-nje o životu. Drugo, ona se javlja u vjerovanju u bogove i božanski karakter polisa. Treći put se javlja u unutraš-njem, demonskom glasu.
Prvo: Kada Menon (u Platonovom dijalogu) razgovara sa Sokratom o vrlini (arete) i zbog Sokratovih pitanja zapa-da u bezizlaznu situaciju, kaže: »Već sam čuo zapa-da se samo pretvaraš kako ne znaš ništa i da druge dovodiš u nezna-nje. I sada si me začarao i zavračao, posve me potčinio, tako da ostajem pun neznanja... kao da si po svemu na-lik onoj ribi drhtulji. Jer i ona svakoga tko joj se prima-kne paralizira... Kada bi kao stranac u nekom drugom gradu dopustio sebi nešto slično, zatvorili bi te kao op-sjenara.« Sokrat na to uzvraća: »Usporedba s drhtuljom je, doduše, samo onda točna kad bi se ova paralizirajuća riba djelujući na druge i sama ukočila; ako ne, onda to nije točno. Jer, ako druge dovodim u nedoumicu, onda to u potpunosti činim i sa samim sobom.« U istom sta-nju kaže Teetet: muti mi se u glavi, a Sokrat kaže daje to početak filozofije.
Iz nedoumice raste uvid. U Menonu se to ilustrira pri-mjerom: neki rob, koji, u prvi mah pun samopouzdanja odgovara na neko pitanje iz matematike, zapada u ne-doumicu, spoznaje svoje neznanje, međutim, zahvalju-jući daljnjim pitanjima ipak dolazi do ispravnog rješe-nja. Prema ovoj matrici se odvija kristalizacija istine u razgovoru. Oba je partnera još ne poznaju. Ali, ona je tu, obojica kruže oko nje, vođeni njome.
Sokrat želi pokrenuti tragalački napor, ali s vjerom u na-laženje. On uspoređuje (Teetet) tu djelatnost s vještinom primalje. Teetet ne zna odgovor, sebe smatra nesposob-nim pronaći ga, nije ga ni od drugih saznao, i kaže »a ipak ne mogu ga prestati tražiti«. »Imaš trudove«, kaže Sokrat, »jer nisi prazan, nego bremenit.« I sada Sokrat opisuje način svoga razgovaranja s mladićima. Poput primalje istražuje je li u pitanju gravidnost ili ne, spo-soban je svojim sredstvima izazvati ili ublažiti bolove, i razlikuje pravi porod od lažnog rađanja. Tako ispituje je li riječ o prividnom ili lažnom porođaju u duhu mladi-ća. Pritom on sam ne rađa mudrost, i utoliko je zamjer-ka zamjer-kako on samo postavlja pitanja na mjestu. Jer »bog me prisiljava na pomaganje pri rađanju, ali mi nije dao da rađam.« Odatle se čini da oni koji s njim razgovaraju isprva još manje znaju, ali to samo zato što su oslobođe-ni prividnog znanja. Rađanje je, međutim, »djelo moje i božje«. Sokrat ne daje, on pušta drugog da stvara. Kad onog koji prividno zna dovede do toga da ovaj osvijesti svoje neznanje i tako mu omogući da sam dođe do pra-vog znanja, onda čovjek tako stječe iz čudesne dubine ono što je zapravo već znao a da toga nije bio ni svje-stan. Time je rečeno: svatko mora pronaći spoznaju u samom sebi, ona se ne može prenositi poput robe, nego se jedino može probuditi. Ako se spoznaja javi, onda je ona istodobno ponovno sjećanje na nešto što je iskon-ski već bilo znano. To čini shvatljivom činjenicu da ja mogu filozofski tragati a da ne znam. Neka je sofistička misao glasila: mogu tražiti samo ono što znam; ako ga znam, ne moram ga tražiti, ako ga ne znam, ne mogu ga ni tražiti. Nasuprot tomu, filozofirajući ja tražim nešto što već znam. Međutim, to znam samo u nesvjesnosti
nekog istinskoga sjećanja, a htio bih da to znam u svje-tlu sadašnje svijesti.
Odatle je Sokratovo postavljanje pitanja, raščlanjivanje i ispitivanje nošeno vjerom da u ustrajno poštenom mi-šljenju ono istinito iskrsava u sadašnjosti, uz božju po-moć, na temelju vlastitoga uvida. Do toga ne dovodi bez-vrijedno mišljenje pomoću riječi nego sadržajno mišlje-nje koje polazi iz temelja. Odatle vjera.
Drugo: Sokrat je vjerovao u bogove predaje, prinosio je žrtve, pokoravao se autoritetu Delfa, sudjelovao je u svetkovinama. Ono što se ne može učiniti, ne može htjeti -iz čega sve htijenje i mišljenje dobija svoj sadržaj - to ne može biti zatomljeno ili zaobiđeno, kao što su to mnogi sofisti činili. A moguće je, opet, u njemu disati, pokora-vati mu se u strahopoštovanju i tu tražiti temelj bez ko-jeg je sve beznadno. Tako je to radio Sokrat. Odatle veli-ka, divna, sebe same svjesna naivnost Sokratova, koja po-tječe iz povijesno utemeljenog samorazumijevanja koje neshvaćeno izvire iz dubine bivanja. Tamo gdje vlastiti uvid ne rađa odluku, tu je potrebno podrediti se religiji otaca, zakonima države.
Sokrat je ostao neraskidivo vezan za državu svoga podri-jetla, za državu Solona, perzijskih ratova, Perikla, za dr-žavu nepredmnijevano utemeljene i neprekidno učvr-šćivane zakonitosti kojaje jedina činila njegov život mo-gućim. Odatle Sokratova vj ernost zakonu. Povodom bit-ke kod Arginuskih otoka, odbio je provođenje glasanja jer je ono u datim okolnostima bilo nezakonito. Odbio je da bijegom iz zatvora izbjegne zakonima, koji su op-stajali čak i kada se unutar njih dogodila nepravda. Ni-šta ga nije moglo omesti. Tiranija Tridesetorice je mu zabranila poučavanje, a demokracija gaje ubila. Sokrat
nije pripadao nijednoj stranci. Međutim, nepokoleblji-vo se pridržavao duha zakona u povijesnom obliku aten-skoga polisa. Sokrat koji se obraćao pojedincu, pretva-rajući osobnu odgovornost u bezuvjetnu, ispitujući kri-tički sve pod sudačkim tronom istine koja se pojedincu javlja u poštenom mišljenju, nije htio, poput
Alkibija-da, pretvoriti državu u instrument osobne volje za moć, spreman djelovati i protiv države u kojoj je rođen, niti je htio postati obeskorijenjeni građanin svijeta.
Nika-da ne bi pomislio na to Nika-da, poput Eshila, pod stare Nika-dane ode na Siciliju ili, kao Euripid, u Makedoniju, ogorčen na državu-domovinu. On se u svojoj egzistenciji bespogo-vorno poistovjećivao sa Atenom. Stavljenogpred izbor: progonstvo ili smrt, Platon ga u Apologiji prikazuje kako bira smrt: »Bio bi to lijep život kada bih u ovim godina-ma postao iseljenik koji luta naokolo mijenjajući jedan grad za drugi. »U Kritonu prikazuje Sokrata kako se za-klinje u zakone. Samo zahvaljujući njima postoji drža-va, zahvaljujući njima gaje otac dao na učenje. Priznao je zakon ostavši u zemlji i pretpostavljajući smrt izgnan-stvu u sudskom procesu. Stoga on ne zahtijeva jednako pravo protiv njih nego se smatra obveznim pokoriti im se. Mora se podrediti sudskoj odluci kao naredbi da se ide u rat i žrtvuje život. Kao ni prema ocu i majci, tako ni prema domovini ne smije upotrijebiti silu, čak ni onda kada misli daje nepravedno ono što mu se događa. U tome se Sokrat razlikuje od sofista. Premda im može sličiti zbog bezobzirnosti kritičkog dovođenja u pitanje, on sam ipak nikada ne napušta povijesno tlo, smjerno priznavajući zakone polisa, čiji smisao sebi razjašnja-va kroz razmišljanje. Prvo razjašnja-valja priznati tlo na kojemu stojim i iz kojeg dolazim, tlo koje uvijek ostaje prisutno jer ću bez njega kliznuti u ništavilo.
To je Sokratova specifičnost i značenje: on radikalizira kritiku do kraj a, a ipak živi pod apsolutnom instancij om, koja se može zvati istina, dobrota, razum. Ona znači be-zuvjetnu odgovornost za onoga koji misli; on ne zna pre-ma kome i govori o bogovipre-ma. Sto god se u realnosti do-godilo, ovdje ostaje za njega čvrsto stajalište. Ono se ne rasplinjava u beskonačnoj metamorfozi stvari.
No kada dođe do nesreće, kada se na nj sruči nepravda i uništi ga vlastiti polis, onda on potpuno živi prema ak-siomu: bolje je podnositi nepravdu nego je nanositi. So-krat ne zna za suprotstavljanje svojoj zemlji, bogu, svije-tu. Nesreća za njega ne postaje predmet pitanja u smislu opravdavanja boga. On odlazi u smrt bez gnjeva i prkosa. Kod njega nema ni očaja u pitanju teodiceje, niti njezi-nog utješnjezi-nog rješenja. Naprotiv, on živi u smirenosti iz neovisne samouvjerenosti pravednika. Nije važno kako su dobra razdijeljena u svijetu, ono jest jedino bitno ži-vot po normi istine koja se osvjetljava u mišljenju. Ako čovjek traži jamstvo, znanje, vjersku spoznaju boga, be-smrtnosti, kraja svih stvari, onda mu Sokrat to uskraću-je. Čovjekov smisao je u vjeri da dobro postoji. Pozitiv-no neznanje neprestaPozitiv-no ukazuje na mjesto na kojemu sam ja sam, jer dobro spoznajem kao istinito, i gdje je na meni da ga vršim.
Treće: Ono što se u konkretnoj jedinstvenoj situaciji treba učiniti, to se po Sokratu ne može u svakom slu-čaju obrazložiti ispravnim mišljenjem. Bogovi dolaze u pomoć. Taje pomoć granica na kojoj vlada pokornost bez uvida. Sokrat izvještava o demonskom glasu koji mu se obraćao u presudnim trenucima još od djetinjstva: »To je glas koji se može čuti samo kao upozorenje, da bi odvratio od neke namjere, nikada, međutim u smislu
nagovaranja.« Taj gaje glas, primjerice, zadržavao sva-ki put kada je htio stupiti na političku scenu. Kod uče-nika koji su ga napustili, a zatim iznova tražili kontakt s njim, taj je demonski glas jednima branio a drugima dopuštao daljnje druženje. Čudno i ohrabrujuće je dje-lovala na njega šutnja tog glasa za vrijeme procesa: »Po-znati, demonski glas je u posljednje vrijeme bio nepre-kidno živ i upozoravao me čak povodom beznačajnih stvari kad bih bio na putu da pogriješim. A upravo sada me zadesilo nešto što se zaista može smatrati najvećim zlom (smrtna presuda). Božanski znak u meni nije me upozorio ni jutros rano kada sam napustio kuću, ni dok sam dolazio ovamo na sud, niti pak na bilo kojem mje-stu mog izlaganja kada bih zaustio nešto reći... poznati znak upozorenja ne bi nipošto izostao u slučaju da mi je namjera bila sretne prirode« (Apologija). »Prije mene«, kaže Sokrat, »teško daje postojao netko tko je imao ta-kav upozoravajući glas« {Država).
Glas ne dovodi ni do kakve spoznaje. Niti potiče na neko određeno djelovanje, samo kaže »ne«. I ne izriče neko opće ne nego samo za danu situaciju. Glas sprečava rije-či i djela koja bi dovodila k nesreći. A Sokrat se bez uvida pokorava tom glasu koji zabranjuje. On ne predstavlja nikakvu objektivnu instanciju, nije komunikabilan. Po-stoji samo za Sokrata i njegove čine, ne za druge. Na nje-ga se ne može pozvati radi opravdavanja, može se samo izvještavati o njemu u vidu ukazivanja.
5. Sudski proces: Sjedinim izuzetkom kraja, Sokratov ži-vot nije bio dramatičan žiži-vot. Proces zbog bogohulje-nja okončanje smrtnom presudom. Ovakav ishod nije slučajan; imao je dugu pretpovijest. Aristofanovi Oblaci
prikazuju Sokrata koji se bavi filozofijom prirode, nebe-skim pojavama i podzemnim stvarima, koji niječe na-slijeđene bogove, na njihovo mjesto stavljajući zrak i oblake, koji poučava vještini sprovođenja nečega što čak može biti i nepravedno, i koji svoje poučavanje naplaćuje u novcu. Nama poznati Sokrat je činio upravo suprotno. Kasnije su zamjerke postajale sve brojnije: Sokrat je, na-vodno, zavodio na nerad, koristio interpretaciju pjesni-ka da bi na njima temeljio prijestupničpjesni-ka učenja, dok su se u njegove učenike ubrajali i tako nenarodno nastro-jeni ljudi kao što su Alkibijad i Kritija. Ta tako zapanju-juće neistinita slika može imati svoj uzrok u tome što je Sokrat u mlađim danima doista bio upućen u filozofiju prirode i sofistiku, a prije svega stoje slovio kao pred-stavnik novog filozofskog pokreta uopće; pokreta ko-jem se odupiralo raspoloženje naroda. Narod je zami-jenio sofistiku s onim tko ju je prevladao. Jer, način tog
nadilaženja putem novog etosa mišljenja bio je nepod-nošljiv. Sokrat je neprekidno pitao, navodio na temelj-na ljudska pitanja, a da ih nije sam rješavao. Zbunjenost, svijest o podređenosti, kao i pretenzija koja je iz njega izbijala, izazivali su ljutnju i mržnju. Jedna je takva re-akcija Hipijina: »Ti bi uvijek htio druge ispitivati i dovo-diti u škripac, a da sam nikada ne odgovaraš i ne otkrivaš svoje mišljenje. Ja ne želim da me zavaravaš...« (Kseno-font). Tako je Sokrat 399. godine doveden pred sud pod optužbom: Sokrat se ogriješio o zakon jer ne vjeruje u bogove domovine, poklonik je vjerovanja u novu vrstu demonskog, kvari omladinu.
Sokrat je, očigledno, desetljećima ignorirao optužbe. Za njegova života nije postojala literatura koja bi brani-la njegovu filozofiju. On sam nije napisao nijednu riječ.
Nije se otmjeno povlačio i nije kultivirao neku školu u zatvorenom krugu nego se stalno izlagao široj javnosti na ulici. Premda je uvijek razgovarao samo s pojedinci-ma, Atenjanima nije davao mira.
Sokratova obrana dostiže vrhunac u rečenici da mu je bog dao nalog da svoj život posveti ispitivanju sebe i dru-gih. »Ovaj zadatak mije dodijelilo božanstvo kroz orakul, snove i sve moguće znakove kojima se uopće božanska volja oglašava čovjeku«. On je taj nalog prihvatio. Zato mora i ustrajati na ovoj poziciji prezirući opasnost i smrt. »Pokoravat ću se više bogu nego vama, i dokle god bu-dem imao snage i daha neću prestati tražiti istinu, upo-zoravati vas i prosvjetljivati, i da svakom od vas s kojim me slučaj spoji probudim savjest na moj uobičajeni na-čin: Kako to, brate moj, da se ne brineš i ne vodiš računa o uvidu, istini i što većem uzdizanju svoje duše?« Njegova obrana prelazi u napad na suce: »Ako me pogu-bite, sebi ćete nanijeti veću štetu nego meni.« Njega, do-duše, mogu ubiti, prognati, lišiti građanskih prava. Mno-gi to mogu smatrati velikom nesrećom. »Ja, međutim, ne držim to za zlo nego sam način na koji nepravedno čovjeka lišavate života. Atenjani bi se ogriješili o poklon koji im je podario bog poslavši im Sokrata: Jer ako mene pogubite, nećete lako naći drugoga takvoga koji bi, ma koliko to smiješno zvučalo, bio mamuza koju je bog po-dario vašem gradu... tko će vas bez prestanka upozora-vati, buditi, koriti... No možda ćete, slično onom kojeg iz sanjivosti budi obad, udariti po meni u svom gnjevu da bi preodgojili svoj kasniji život.« Međutim, u suza-ma preklinjati suce, kao što je običaj, nije ni primjere-no, ni pravo ni pobožno. »Jer sudac nije ovdje da pokla-nja pravdu nego da presuđuje, nije ovdje da se ponaša susretljivo nego da izriče pravdu prema zakonu.«
Sokratova smrt odredilaje njegovu sliku i njegov utjecaj. On je mučenik filozofije. Ali je i sud o pravnom ubojstvu najvećeg građanina Atene dovođen, jednako tako, u pi-tanje: Sokrat se, navodno, bez teškoća mogao spasiti od-govarajućom obranom. Prkoseći ljudskoj snazi, Sokrat je nadmeno ismijavao suce. Nije htio izbjeći
pogublje-nje lako izvodivim bijegom. Nije pokazao nikakvu spre-mnost na priklanjanje nepisanim konvencijama zajed-nice. Sokrat je sam izazvao svoju smrt, on je nju tražio; nije riječ, dakle, ni o kakvom pravnom ubojstvu već o pravnom samoubojstvu. Takvo shvaćanje, koje umjesto ubojica okrivljuje ubijenog, gubi iz vida da Sokrat svoje božansko pozvanje - da djeluje zbog istine - ne rasipa na neko »pristojno« prilagođavanje prosječnoj neisti-nitosti. On je bio istinski mučenik, to jest svjedok. Međutim, argumenti protiv teze o pravnom ubojstvu ipak su vrijedni pažnje, i to ne za procjenu Sokrata nego za čitatelja tekstova o njemu. Kao i sve sokratovsko, tako ni njegova obrana nije lišena opasnosti za naše razumi-jevanje, nas koji dolazimo kasnije. Spomenuta obrana ima svoju važnost samo u vezi sa Sokratovim filozofi-ranjem. Apstraktno shvaćena, ona stvara u čitatelju po-grešno unutrašnje raspoloženje, dovodi ga do ogorčeno-sti, prkosa, pogrešnog duhovnog uzdizanja. Sam čitatelj, umjesto da se uklopi u Sokratovo osnovno držanje, po-staje, naprotiv i sam ponosan, bahat, jer on i nehotice So-krata doživljava bahatim. On uživa u vrijeđanju naroda i sudaca. A griješi time što izvodi opća pravila iz Sokrato-ve apologije i stvara od njih apstraktni uzor. Samo onaj koji sokratovski misli mogao bi poput Sokrata autentič-no raditi i umrijeti. Već se Platon ne bi tako ponio. Drukčije shvaćanje prvo je obrazložio Hegel: Atena je bila u pravu jer je branila svoju bit; Sokrat je bio u pravu
jer je otpočeo novu epohu čijaje pretpostavka bila raza-ranje te biti. Takva apsolutizacija povijesti i takva estet-ska objektivizacija u tragičnom konfliktu čini se potpu-no neprimjerena Sokratovom slučaju. Silne metamor-foze duha epoha ne znače apsolutno pravo svake epohe i time više različitih prava. U svim epohama zrači ono što vrijedi za čovjeka - ako se ljudi pojavljuju kao ljudi. Ono što se čini podliježe višem sudu nego što je to sud povijesnog razumijevanja. Stoje istinito, a što pogreš-no i nisko ne smije biti zamagljepogreš-no u tragičpogreš-noj viziji. Pomirenje sa Sokratovim smaknućem nemoguće je osim putem njega samog. On je umro bez prkosa i optužbe -»ne osjećam nikakav poseban gnjev prema onima što su me osudili i optužili« - to su bile njegove posljednje riječi. Uvjerenje: za pravednog čovjeka ne postoji zlo, a njegov slučaj bogovi neće ostaviti na cjedilu.
Međutim, njegova je posljednja riječ glasila: »Objavlju-jem vama koji ste me osudili: nakon moje smrti brzo će vas stići kazna. Broj će onih koji će od vas tražiti polaga-nje računa rasti; ja sam ih do sada zadržavao. Oni će po vas biti utoliko opasniji ukoliko su mlađi. Naime, vara-te se ako vjerujevara-te da ćevara-te uklanjanjem ljudi zaustaviti poruge na račun vašeg nepoštenog načina života.« 6. Platonova idealizacija Sokrata: Sokratova slika u
Plato-novim dijalozima nije izvještaj u smislu povijesne re-alnosti scene, vođenja razgovora, rečenica. Međutim, premda nije izvještaj, nije ni pjesništvo. Ono što je Pla-ton izmislio, bilo je izmišljeno u smislu te stvarnosti, u stvarnosti te tajanstvene osobe mislioca kojoj je ne-moguće naći paralelu. Ta nam slika postaje bliska uku-pnošću dijaloga koji se međusobno nadopunjavaju. Ako
bismo htjeli razlikovati različite likove u vremenskom slijedu dijaloga, kao kasnije u plastici, onda bi oni ipak bili povezani u vidu modifikacija jedinstva. Ova cjelina, višestrano raskriljena sama je idealizirana stvarnost. U njoj je apsurdno tražiti realnost u smislu povijesno-fi-lološkog eruiranja činjeničnosti koja podliježe fotograf-skoj i fonograffotograf-skoj mjerljivosti. Onoga koji negira povi-jesnu realnost ne možemo uvjeriti dokazima. Platon je morao biti tu, vidjeti i prenijeti Sokratovu stvarnost. Za-hvaljujući Platonu možemo vidjeti ono što je on vidio: Sokrata prije njegove smrti (Apologija, Kriton, Fedon) - i za života (Symposion, Fedar).
Sokratova smrt pruža sliku vedre opuštenosti u nezna-nju, ispunjenu neiskazivom sigurnošću.
Neznanje je početak i kraj svakog govorenja o smrti. So-krat promišlja: oni koji se pribojavaju smrti umišljaju kako znaju ono što se ne zna. Možda smrt predstavlja najveću sreću, a oni se smrti boje kao da znaju daje ona najveće zlo. Mogu se odvagati mogućnosti: smrt ili nije ništa, bez osjećaja bilo čega, kao počinak bez sna; čita-vo vrijeme tada ne izgleda duže od jedne noći najljep-šeg spavanja. Ilije smrt pak selidba duše na neko drugo mjesto, tamo gdje se nalaze svi umrli, gdje pravedni suci govore istinu, gdje se mogu sresti i nepravedno osuđeni i pogubljeni, gdje traje nastavak života u razgovoru da bi se dalje istraživalo tko je mudar, i gdje se ostvaruje neo-pisiva sreća razgovora s najboljim ljudima. Ma kako sta-jale stvari sa smrću, za dobrog čovjeka zlo ne postoji, ni
u životu ni u smrti.
Sokrat, koji upravo treba iskapiti pehar otrova od ku-kute, želi uvjeriti prijatelje kako svoju trenutnu situa-ciju ne smatra nekom nesrećom. Podsjećajući na sagu
o labudovima koji umiru pjevajući, on kaže onima koji žaluju: čini se da »od moje, vi više cijenite vještinu pro-ricanja u labudova, koji čim osjete blizinu smrti najvi-še i najjače pjevaju, radujući se što se primiču bogu čije su sluge«... »Ja, međutim, vjerujem da sam njihov pri-jatelj, vjerujem da sam posvećen i da služim istom bogu od kojeg sam dobio isto tako snažnu moć vidovitosti, te jednako vedro izlazim iz života.«
Kada Sokrat razvija argumentaciju besmrtnosti, onda izgleda daje uzrok te smirenosti sigurnost besmrtnosti duše »koja je izvan svake sumnje«. Ali, ta bezuvjetnost besmrtnosti je takva da sloboda sumnje leži u isprav-nom djelovanju i misaoisprav-nom traganju za istiisprav-nom. »Do-kazi« su naknadna osiguravanja. Izvjesnost se ne po-sjeduje kad je racionalno dokazana. Sokrat, naprotiv, govori o riziku življenja u smjeru besmrtnosti. Jer pre-dodžbe o besmrtnosti jesu »potpuno opravdano vjero-vanje koje zaslužuje da mu se predamo. Jer rizik je lijep, a duh zbog smirenja zahtijeva one predodžbe koje djelu-ju kao čarolije.« Međutim, kako bi osujetio svaku izvje-snost kao vlasništvo znanja, Sokrat ponovno sve preno-si u neodređenost temeljnog raspoloženja: »Ako je ono što govorim istina, onda je dobro biti u to uvjeren; ako preminuli pak više nema što očekivati, onda neću, bar ne u ovim posljednjim trenucima prije smrti optereći-vati prisutne jadanjima. Ovo moje neznanje neće, me-đutim, dugo potrajati.«
Kriton je upitao Sokrata kako želi biti sahranjen. Sokra-tov odgovor: »Kako hoćete. Samo me morate uhvatiti i spriječiti da pobjegnem.« Pritom se mirno nasmiješio i rekao: »Kriton nikako da povjeruje kako je ovaj Sokrat ovdje koji s vama razgovara moje pravo ja. On, naprotiv,
vjeruje da sam onaj kojeg će zamalo vidjeti mrtva... Da-kle, kaži daje to moje tijelo koje pokapaš onako kako ti drago i kako misliš da bi običaju najbolje odgovaralo.« Raspoloženje prijatelja okupljenih oko Sokrata u tim trenucima prije njegove smrti izmješano je na čudesan način s očajem i ponesenošću. Suzama i nepojmljivom srećom oni su uzdignuti u neshvatljivu zbilju. Nespo-sobni su razbistriti svoje osjećaje, razapete između bla-ženstva zajedničkog vjerovanja sa Sokratom i beskraj-ne boli zbog gubitka jedinstvenog čovjeka.
Sokratu u smrti nema ničeg tragičnog. »Vi, pak, Simija i Kebete, i vi drugi, kasnije ćete, svaki u svoje vrijeme kre-nuti tamo; ali mene već sada, kako bi rekao pjesnik tra-gičar, zove sudbina. » A to znači daje datum smrti po-stao beznačajan. Sokrat je jači od vremena.
On prijateljima ne dozvoljava jadikovanje. »Mora se umrijeti u pobožnoj šutnji. Dakle, šutite i suzdržite se.« Jer Sokrat traži zajedništvo u smirenoj istinitosti, žalo-pojke ne ujedinjuju. S Ksantipom se prijateljski oprašta, kuknjava mu je postala strana. Uzlet duše uspijeva u mi-šljenju dokle god je ono ostvarivo, a ne u prepuštanju boli koja je ispražnjena od misli. Doduše, nas ljude ubivanju nadvladava bol i mi tužimo. No to mora prestati u pret-posljednjem; u posljednjem mora otpasti u korist mira prihvaćanja, sporazumijevanja sa sudbinom. Sokrat je taj veliki primjer: tamo gdje bi priličila razarajuća bol, izra-sta veliki, ljubavlju ispunjeni mir koji otvara dušu. Smrt više nije važna. Ona se ne prikriva, ali stvarni život više
nije život u smjeru smrti, nego život u smjeru dobroga. U trenucima dok Sokrat pred licem smrti izgleda već posve udaljen od života, ipak ostaje okrenut svakoj ma-loj ljudskoj stvarnosti, kao što su dobrota i brižljivost
stražara. On drži na umu ono što se priliči: »Bilo bi po-željno kupanje prije ispijanja pehara s otrovom kako bi se ženama uštedio trud oko kupanja moga leša.« Patetika se rasplinjava u trezvenosti i humoru. Obje su zračenje mira. Duševni mir Demokrita leži na bezazleni-joj ravni jedne samosvjesne, čestite, skromne ljudskosti. On nije iskusio potresenost u čijem prosijavanju je tek izrastao onaj drugi, dublji, umniji Sokratov mir. Sokrat je slobodan zahvaljujući izvjesnosti u neznanju onoga u čijem je smjeru preuzet rizik čitava tog života, i na kra-ju, smrti.
Fedon zajedno s Apologijom i Kritonom pripada malo-brojnim, nenadoknadivim dokumentima čovječanstva. Ljudi antičkog vremena koji su se bavili filozofiranjem, čitali su ga sve do kasnih stoljeća i učili se umirati u smi-renosti suglasja s vlastitom sudbinom, ma koliko tragič-nom.
Ne smije nas zavarati hladna atmosfera ovoga stava. Na-ime, ti se spisi ne mogu čitati bez ponesenosti u samom mišljenju. Tu nalazimo pretenziju lišenu fanatizma, naj-višu mogućnost bez utemeljenja u moralu, otvorenost za jedinu točku bezuvjetnog. Prije nego je dosegne, čo-vjek ne smije napustiti sebe, u njoj pak može mirno ži-vjeti i umrijeti.
Sokrat je u životu prikazan kod Platona i pored jasno-će svoje pojave kao lik čija tajanstvenost seže do tjele-snosti. Čelično zdravlje omogućuje mu odsutstvo sva-ke potrebe, kao i sposobnost da mnogo popije. Nakon cjelonoćne pijanke Sokrat vodi duboki filozofski raz-govor s Aristofanom i Agatonom. A kada su i ta dvojica pozaspala on ustaje i odlazi. »Krenuo je u licej, okupao se i proveo čitav dan kao i obično, a nakon toga je otišao
kući odmoriti se.« No on se zna ponašati i vrlo neobič-no. Zastaje na putu razmišljajući, zureći pred sebe. Zna tako provesti i čitavu noć. S dolaskom jutarnjeg rume-nila »on se moli suncu i odlazi dalje.« Ružan je kao si-len, a ipak ima neku čarobnu privlačnu snagu. Ne može se podvesti pod nijednu normu; on je čudesan (atopos), neshvatljiv; ono što on jest, što govori i radi uvijek izgle-da kao izgle-da znači i nešto drugo.
Ono što Sokrat jest, to Platon prikazuje u Gozbi kroz Al-kibijada kao mladića plemićkog podrijetla koji u životu iznevjerava Sokrata. On govori o Sokratu obraćajući mu se u nesputanom zanosu, ponesen njemu neshvatljivom ljubavlju:
Tvrdim daje najviše nalik onim silenima koje slikari prika-zuju kako sjede, a kad ih se otvori vidi se da u sebi sadrže ki-pove bogova.
Kada ga netko sluša, uzbuđenje i očaran. Ja bih vam pod za-kletvom mogao kazati što sam pretrpio od njegovih govora i što još uvijek trpim. Kad ga, naime, slušam, srce mi kuca mnogo snažnije nego plesačima koji padaju u koribantski zanos, i naviru mi suze kad čujem riječi ovoga čovjeka. A dok sam slušao Perikla i druge odlične govornike, njihove bih go-vore nalazio dobrima; ali ništa slično nisam osjećao da bih pomislio kako neću moći živjeti onakav kakav jesam. On me nagoni priznati kako se ne brinem sam za sebe, kako mi još mnogo toga nedostaje, a bavim se atenskim poslovima. Sto-ga silovito, kao pred sirenama, zatvaram uši i bježim koliko mogu. Jer je on jedini čovjek od kojeg sam iskusio da se ne-koga stidim. I često bih se radovao što ga ne vidim među lju-dima; a opet, uvjeren sam, kad bi se to dogodilo da bih to još teže mogao podnijeti.
Budite uvjereni da ga nitko od vas ne poznaje. Alija ću vam ga otkriti. Vidite daje Sokrat zaljubljen u ljepotane, i da se uvijek vrzma oko njih i da je zanesen. To je on samo izvana navukao na sebe, kao izdubljeni silen. Ali kada se on otvori,
slutite li koliko je on pun mudrosti iznutra? Znajte da nje-mu nije stalo do toga je li netko lijep, ili bogat, ili ima li ka-kvu drugu odliku koju gomila smatra srećom. On drži da sva ta dobra nemaju nikakve vrijednosti, ali on to ne kaže, nego svoju ironiju i šalu na račun ljudi zbija tijekom cijeloga živo-ta. A kada se uozbilji i otvori, ne znam je li itko vidio božan-ske kipove unutra. No, ja sam ih jednom prilikom ugledao, i učinilo mi se da su tako božanstveni i zlatni, tako savršeno lijepi i divni.
Trezvena Ksenofontova slika nemalo se razlikuje od ide-alizirane Platonove slike, mada joj u svojoj srži ne pro-turječi. Ksenofont vidi pojavnosti prednjeg plana, Pla-ton vidi dubinu. Ksenofont ocrtava jednog moralnog čovjeka kojem nedostaje rigorizam uslijed liberalnosti poznavatelja ljudi. Platon vidi ljudskost jedne neiscr-pne prirode i u tome nešto više od same prirode. Kse-nofont uočava pregršt pojedinosti i pojedine misli, vidi vrijednost, zdravlje i razum, spremanje Sokratove mane ocijeniti jednako razumnim, ali ništa ne nalazi. Platon prodire u bit Sokratova bića, koja se putem usporedbe treba učiniti dostupnom, i koja u svojim pojavnostima samo na simboličan način postaje shvatljiva, te zastaje pred granicama na kojima prestaje svaki sud u predoča-vanju izuzetnog. Ksenofont poznaje stvari, on obuhva-ća Sokrata, skupljajući sve o njemu i izvještavajući. Pla-tonje dirnut i dospijeva preko Sokrata u zanesenost koja tek kroz čitav Platonov život iznosi na vidjelo što je sve ležalo u stvarnosti i istini Sokratovoj. Ksenofont prika-zuje jednog pomalo pedantnog racionalista koj em j e na umu korist; Platon pak nekoga koga u mišljenju pokre-će eros, koji misaono dotiče svjetlo onoga što je uoppokre-će dobro. Obojica ostaju kod čovjeka, nijedan ga ne idolizi-ra, međutim sam čovjek i njegova moguća istina su kod
Ksenofonta jedno prozirno, iscrpljivo racionalno-mo-ralno biće koje kod Platona govori iz neiscrpne dubine, u poletu iz nedokučivosti u nedokučivo njegova život-nog bića.
7. Povijest utjecaja: Sokratova smrt na eksplozivan način do-nosi na svjetlo njegov filozofski utjecaj. Suočen sa straš-nim događajem, krug je Sokratovih učenika obuzet za-daćom obavještavanja o Sokratu, svjedočenja o Sokratu i filozofiranja u Sokratovom duhu. Nastaje sokratovska literatura čija je najznačajnija pojava Platon. Ispostavi-lo se točnim Sokratovo predskazanje: njegovi će prijatelji unositi nemir. Premda Sokrat nije ostavio nikakvo djelo, nikakvo učenje, a najmanje neki sustav, započeo je najja-či pokret grčke filozofije. On traje sve do danas.
Međutim, zanimljivo je sljedeće: Sokrat se ne odražava jednoznačno u svojim učenicima. Ne nastaje određena škola, nego čitavo mnoštvo. Sve se one pozivaju na So-krata kao na svoje ishodište. Ostvaruje se svijet misao-no proturječnih mogućmisao-nosti. I sam Sokratov lik posta-je raznolik. Zaposta-jedničko posta-je samo ovo: svi su oni u dodiru
sa Sokratom iskusili promjenu. Ono što je otpočelo sa Sokratovom smrću, i što nikada nije prestalo, tako da do današnjeg dana onemogućava jednodušnu ocjenu o njegovoj stvarnosti, upravo to je ta neukidiva raznovr-snost njegova utjecaja.
Točka koja iz sebe rađa raznovrsnost leži u mišljenju. Oni koji su bili u dodiru sa Sokratom postali su drugim ljudi-ma zahvaljujući mišljenju. To mišljenje pruža neizvje-snost u sjedinjenju s onim što je jedino bitno. Mi, ljudi, u mišljenju dosežemo našu najvišu mogućnost, a ipak, zahvaljujući mišljenju padamo i u ništavilo. Mišljenje
predstavlja istinu samo onda kada u sebi nosi ono što putem njega postaje prezentno, ali istodobno predstav-lja nešto više od mišljenja. Platon to zove dobrim, vječ-nošću bivanja; ali to je čudesno platonovsko tumačenje Sokrata. Zahvaljujući Sokratu mišljenje izbija na vidjelo s najvećom prezentnošću i najvećom opasnošću. Kon-takt s njim ima kao posljedicu onu okrilaćenost koju su iskusili svi sokratovci. Odmah nakon Sokrata došlo je do raskola u tom načinu mišljenja. Jesu li svi oni misli-li kako posjeduju sokratovsko mišljenje, a nije ga nitko posjedovao? Leži li ovdje ona neuništiva pokretačka sna-ga koja sve do danas nije prispjela svomu cilju, ali može rasti do nesagledivog?
Nabrajaju se sokratovske škole: Dok Ksenofont samo iz-vještava, one su već okarakterizirane ostvarenjem odre-đenih načina mišljenja: megarani (Euklid) su razvili lo-giku i eristiku, pronašli najznačajnije zaključke-zamke (lažljivci), a među njima je Diodor Kron pronašao čude-snost misli o mogućnosti. - Elejska škola (Fedon) je vr-šila dijalektička istraživanja. - Kinička škola (Antisten) pošlaje putem lišenosti potreba i unutrašnje nezavisno-sti, negiranja obrazovanja i kulture. Iz nje potječe Dio-gen iz Sinope. - Kirenska školaje razvila etiku iz prirode i uvjetovanosti zadovoljstva, »hedonizam«. - Platon, koji je nasuprot svim jednostranostima, zahvaljujući opsegu, dubini i sposobnosti razvoja poveo veliku struju sokra-tovskog filozofiranja u budućnost, izbjegao je sve te slije-pe ulice. - Nijedna od tih filozofija nije Sokratova. Mora-le su sve biti zacrtane kao jedna mogućnost u njegovom mišljenju koja se zrcali u odsjaju ovih brojnih slika. Kasnije se to činilo drukčijim. Predodžbe o Sokratu na-taložile su se ispred njegove stvarnosti koja samo njima
prosijava. Otuda su mnogi, gotovo svi filozofi antičkoga svijeta i pored međusobne netrpeljivosti mogli u Sokra-tu vidjeti inkarnaciju ideala filozofa. Tako se on, jedin-stven, održao stoljećima.
Crkveni su oci visoko cijenili Sokratovo ime. U njemu su vidjeli prethodnika kršćanskih mučenika, poput njih je umro za svoje uvjerenje, poput njih je bio optužen za izdaju nasljeđene religije. Još više: Sokrat se spominje zajedno s Kristom. Sokrat i Krist zajedno se suprotstav-ljaju grčkoj religiji (Justin). »Samo je jedan Sokrat« (Ta-cit). Origen vidi zajedničke crte kod Sokrata i Isusa. So-kratov uvid u neznanje priprema vjerovanje (Teodoret). Sokratova samospoznaja je put spoznaji boga. Sokrat je uvidio da se čovjek može usuditi približiti božanskom samo sa čistim duhom, neuprljan zemaljskim osjećaji-ma. On je priznao vlastito neznanje. Budući da se, me-đutim, iz njegovih razgovora ne može izvesti jasan stav o najvišem dobru, on posvuda samo potiče, zastupa i izno-va osporaizno-va, sizno-vako treba izvući iz toga ono što mu odgo-vara (Augustin).
Dokle god su prva kršćanska stoljeća stajala u sjeni anti-ke, cijenili su i Sokrata. U srednjem vijeku ugasio se spo-men na njegovo ime. Povrespo-meno se još javlja: Jehuda Halevi vidi u Sokratu predstavnika najsavršenije mudro-sti kojoj je, međutim, zatvoren put prema božanskom. S renesansom se Sokrat iznova javlja. On ponovno oživlja-va s nezavisnim filozofiranjem. Erazmo je mogao zabi-lježiti: Sancte Sokrates, ora pro nobis. Montaigne je So-kratovo mišljenje razotkrio kao skepsu i prirodnost, a u tome, prije svega, opuštenost u sposobnosti umiranja. U epohi prosvjetiteljstva Sokrat stoji u znaku mislioca neovisnosti i moralne slobode. Za Mendelsona je to bio
čovjek moralnog savršenstva i dokaza o bogu i besmrt-nosti (Fedon). Sve je to, međutim, bio samo početak. Tek je Kierkegaard iznašao izvorni pristup Sokratu i - u su-vremenom svijetu - dosada najdublje tumačenje Sokra-ta, njegovu ironiju i majeutiku, njegovog djelovanja kao povoda da se nađe istina, a ne kao posrednika istine. Ni-etzsche je u Sokratu vidio velikog kontrahenta tragičnog sadržaja helenstva, intelektualista i osnivača znanosti, kob helenizma. Čitavog se života hvatao ukoštac sa So-kratom, blizak njemu, a u vlastitoj svijesti, njegov naj-radikalniji protivnik. »Sokrat mije toliko blizak, da se gotovo uvijek borim s njim«. Kako će filozofija izgleda-ti u budućnosizgleda-ti pokazuje se u načinu na koji Sokrat po-kazuje svoj utjecaj.
U osvrtu bi se gotovo moglo reći daje Sokrat, u svojoj stvarnosti i poznat i sasvim nepoznat, postao mjestom u koje su različite epohe i različiti ljudi ugrađivali svoje vlastite probleme: bogobojaznog, smjernog kršćanina, samouvjerenog čovjeka razuma, genijalnost demonske osobnosti, proroka humanizma, čak povremeno i poli-tičkog čovjeka koji pod maskom filozofa prikriva svoje planove za grabljenje vlasti. On sve to nije bio.
Nešto novo donijelo je moderno filološko istraživanje. Počevši od Schleiermachera ono gradi Sokratovu sliku pitajući: što se na osnovi izvora može saznati od Sokra-tove povijesne stvarnosti? Ono razvija metode povije-sne kritike i pokušava predočiti svoj rezultat u slici So-krata koja je očišćena od pjesništva i legende.
Međutim, rezultat začudo, nikako nije neka jednodušno priznata znanstvena slika Sokrata. Rezultat je, naprotiv, razjašnjavanje pitanja o mogućnosti jedne povijesne sli-ke uopće, ako ne i mnoštvo disparatnih slika. Uzaludni
su pokušaji ujedinjenja kritičkih rekonstrukcija Sokra-ta. Vrijednost izvora, Platona, Ksenofonta, Aristofana, Aristotela, svaki se put ističe, tj. odbacuje. Najradikalni-ju konzekvenciNajradikalni-ju povukao je Gigon: budući da o Sokratu nema povijesnih izvještaja, nego samo pjesništvo, i kako nikada nije bilo pismenih Sokratovih bilješki, nemoguće je konstruirati neku Sokratovu filozofiju. On proglašava jalovim potpadanje pod fascinaciju Sokratove
zagonet-ke. On, doduše, priznaje kako ne može biti puka slučaj-nost što Aristofan bira upravo Sokrata za predstavnika bezbožne filozofije izmiješane sa spoznajom prirode, prosvjetiteljstvom i sofistikom, što je upravo Sokrat a ne neki drugi sofist pogubljen 399. godine, i što je upra-vo on postao uzor praupra-vog filozofa u književnosti koja je jednako vrijedna po rangu i opsegu. Ali, zbog čega, kaže Gigon, to ne znamo. Moramo odustati od povijesnog So-krata.
Tome se suprotstavljaju pokušaji kritičkog kombinira-nja, naprimjer, prema Schleiermacherovoj teoriji: »Sto je to Sokrat još mogao biti pored onoga što Ksenofont o njemu izvještava, a da ne proturječi karakternim cr-tama i životnim maksimama koje Ksenofont određeno postavlja kao sokratovske? Što je on mogao biti, kadaje Platonu dao povoda i pravo da ga u svojim razgovorima prikazuje onako kako to čini? Znanstvenici koji ipak ne žele odustati, upućeni su na »povijesni takt«: da pomo-ću usporedbi i kombiniranja konstruiraju istinskog po-vijesnog Sokrata.
Ako znanost ima karakter uvjerljivosti, onda znanost ov-dje polučuje kao rezultat ili jedno ništa čije mjesto za-uzima skup toposa i anegdota, koje su se i inače javlja-le i bijavlja-le prenesene na Sokrata, ili pak proturječi samoj
sebi tvrdeći kako izvlači više nego što to kritičke meto-de mogu dati, a onda je rezultat mnoštvo neusklađenih slika koje se izdaju za kritičke, što, dakle, nije nikakva znanstvena spoznaja.
U tom je slučaju Sokrat, na primjer, prethodna stepeni-ca prije Platonove filozofije i pronalazač puta prema poj-mu (Zeller prema Aristotelu); ili: on nije nikakav filozof, nego moralni revolucionar, prorok, tvorac jednog etosa samokontrole i samodovoljnosti, samooslobađanja čo-vjeka (Heinrich Maier); ili: on je Sokrat svih Platonovih dijaloga, tvorac učenja o idejama, učenja o besmrtnosti, idealne države; sve o čemu Platon izvještava je povijesna istina (Burnet, Taylor). Tim pozicijama suprotstavlja se Werner Jaeger sa svojim razumnim metodskim postup-kom: Sokrat ima ponešto od svega toga, ali uz ograniče-nja (prije svega se učeograniče-njakasnijih Platonovih dijaloga ne mogu pripisati Sokratu); za sve što je o Sokratu ispjevano i mišljeno mora postojati mogućnost u samom Sokratu. Treba poći od izuzetnog, neposredno posvjedočenog So-kratovog djelovanja. Time Jaeger energično ukazuje na činjenično stanje, a ujedno ide i dalje od filologije, ako je ona znanost i uvjerljivo dokazuje.
8. Trajno značenje Sokrata: Nakon studiranja predaje svat-ko zadržava po jednu Sokratovu sliku. U ovim neodre-đenostima mogućnosti, i pokraj znanja neizvjesnoti for-mira se slika Sokrata koju smatramo pravom slikom, a ne fingiranim pjesništvom. Ako Sokrat izgleda skriven prema mjerilu jednoznačne realne očiglednosti, onda njegova ljudska snaga, njegovo divno biće ipak nezao-bilazno stoji pred očima. Nemoguće je ne stvoriti neku povijesnu sliku Sokrata. Više od toga: imati Sokrata pred
očima predstavlj a neophodnu pretpostavku našeg filo-zofiranja. Možda se smije reći: danas nema filozofira-nja bez Sokrata, makar se on doživljavao samo blijedim sjajem iz prošlosti! Način kako se doživljava Sokrat tvo-ri osnovnu crtu mišljenja.
Određeno nefilozofsko razumijevanje Sokrata nastupi-lo je već neposredno nakon njegove smrti i može se naći u pseudoplatonskim dijalozima. Kleitofont predbacuje Sokratu: Ti potičeš, ali ne pokazuješ što se treba činiti. Lijepo je hvaliti pravednost i jednodušnost među prija-teljima. I istina je, ako se kaže daje smiješno brinuti se o svemu drugom, a pritom zanemarivati vlastitu dušu. Međutim, Kleitofont želi znati što je to djelo pravedno-sti, a čuje samo: ono što je probitačno, što odgovara duž-nosti, što je korisno i donosi neku prednost. Nikada ne čuje određenu svrhu. Stoga Kleitofont pita: zar je poti-caj sve? Zar nam tijekom cijelog života zadatak treba biti poticanje onih koji još nisu potaknuti, a njihov opet da kod drugih čine isto? Stoga Kleitofont kaže Sokratu: glede poticanja težnje za vrlinom nijedan čovjek ti nije ravan. Nekome tko još nije potaknut na vrlinu ti značiš sve. Ali onima koji su poticaj već primili, ti možeš zama-lo biti preprekom da dosegnu najviše ciljeve vrline. Sto-ga Sokrat treba u odnosu na njeSto-ga odustati od razgovora koji samo potiču i pripremaju, i da mu priopći ono što se na njih nadovezuje. Kleitofont zahtijeva upute. - Ov-dje se u dobronamjernom obliku pokazuje nešto što se neprekidno ponavlja sve do današnjih dana. Od filozo-fije se zahtijeva nešto što ona ne može pružiti i izraža-va nezadovoljstvo. Traži se gotoizraža-va istina koja se samo u vlastitoj unutrašnjoj aktivnosti mišljenja može izvorno dosegnuti.
Tom je razočaranju bliska druga reakcija. Iznuđuje se ono što se želi, Sokrata se zaogrće magičnom aurom, pre-tvara ga se u spasitelja ili čarobnjaka. To se dogodilo u Teagesu. Tu piše: Družeći se sa Sokratom, mnogi su za-panjujuće napredovali, čak i onda kada su se samo nala-zili u istoj kući zajedno s njim, i to: više kada bi bili u istoj sobi, još više ako bi pogledali u Sokrata, a najviše ako bi sjedili neposredno pokraj njega i doticali ga. - Moć raz-govora koji budi preokrenuta je u magiju jednog erotski obojenog prisutstva. Tomu odgovara objektiviranje So-kratovog demonskog glasa u proročansku riječ. To više nije onaj glas koji uvijek niječe samo u Sokratu, nego je jedan njemu dani organ koji Sokrat treba upotrijebiti radi drugih. Neki je čovjek izgubio život jer nije slušao demonski glas koji mu je Sokrat priopćio.
U prvi tren ovo izgleda kao gotovo neprimjetan prijelaz u shvaćanju Sokrata, a time i filozofije. Međutim, zapravo je riječ o ponoru između živog bivanja razuma u Sokra-tovoj stvarnosti i jednog legendom obavijenog lika koji podliježe magičnim silama. Veličina Sokratovog utjeca-ja je u tome što se, suoblično njegovu biću, ove klice nisu dalje razvile. One su bile moguće, ali se nisu mogle odr-žati u trezvenosti razuma koji voli - trezvenosti koja iz-bija iz Sokrata.
Od Sokrata nadalje počinje djelovati potpuno oslobađa-nje, aujedno i tajanstvenost mišljenja. Naivnost znanja nije više moguća za onoga tko je upućen u ovo mišljenje. To oslobođeno mišljenje je sada sebi samom postalo ve-liko pitanje. Zahtjev da se život utemelji u onom što se razrješava u mišljenju, i samo u mišljenju, te da se vjera u razum učini ishodištem i mjerilom - taj zahtjev se ne može ispuniti posjedovanjem znanja u smislu pregledne
i operativne tehnike. Kasnije se, doduše, samoosvjetlja-vanje mišljenja diferenciralo, razjasnilo i istodobno uči-nilo raspoloživim gnoseološke metode i logičke operaci-je, a time omogućilo snažno potenciranje mišljenja. No to uvijek ostaje obuhvatno tlo mišljenja bez kojeg se ono što je samo logički shvaćeno pretvara u tehniku i postaje besmisleno u mnogostrukosti dezorijentiranog umije-ća. Mišljenje se ne može zatvoriti u savršenom mišlje-nju mišljenja.
To sokratovsko mišljenje nije ni zasnivanje filozofskog čitanja šifriranih spisa bivstva, koje je u predsokratov-skoj filozofiji bilo izvedeno u velikom stilu. Ali u sokra-tovskom mišljenju je to metafizičko mišljenje istodob-no našlo svoju prekaljeistodob-nost i opravdanje.
Mišljenje predsokratovaca je bilo naivno, a sofističko mišljenje mišljenja reflektirano. Sokrat je prodro kroz oba mišljenja u rasvjetljenju koje je iznova činilo veli-čanstvenu novu naivnost, zahvaljujući kojoj je čovjeku koji se samom sebi poklanja u svom samo-pripremanju omogućeno živjeti. Sokrat je s bezgraničnom refleksijom sofista koju je usvojio pokušao u unutrašnjem djelova-nju ostvariti i probuditi samu supstancijalnost mišlje-nja, a ne rasap ljudske supstance.
Stoje mišljenje - tome su se domišljali svi kasniji sokra-tovci. Međutim, za praksu stvarnog mišljenja, to je pi-tanje ostalo otvoreno sve do današnjeg dana. I nitko, u teoretskom nastojanju, nije bio u stanju reći što to mi-šljenje zapravo jest.
Međutim, to je uvijek mišljenje. Aristotel je karakteriza-cijom Sokrata kao pronalazača pojma (naime, kazivanja koje polazi od pojedinačnog, te određenja općeg) ustvr-dio nešto što on sam, nakon što mu je Platon omogućio najljepši razvoj, možda više nije razumio.
Sokratovo mišljenje prelazi sve okvire, nošeno je isti-nom koja je dotaknuta samo u formama znajućeg ne-znanja, nošeno je vjerom da se istina i stvarnost ukazuju samo poštenom mišljenju. Odatle se to mišljenje odvija u prostoru koji znači više od mišljenja. Mišljenje snosi odgovornost za to da se ovo drugo čuje u samom sebi, a snosi krivnju ako sklizne u puko domišljanje pojmova i njihovu bezdanu igru.
To je mišljenje suočeno s dvjema stranputicama koje je moguće izbjeći. Moguće je skrenuti u moralizam u vidu apstraktnog opravdanja onog što je ispravno. S druge strane, ono svoje opravdanje može potražiti u iracio-nalnom. Izbjegavajući oboje, upravljeno je na mislivost onoga što je prisutno kao izvjesnost i intaktnost u sva-kom autentičnom činu mišljenja.
To je mišljenje koje čovjeku ne dopušta zatvaranje. Ono ne dopušta odstupanje onome tko se ne želi povrijedi-ti, ono uznemirava slijepu volju za srećom, zadovoljstvo u nagonskom i uskogrudnost egzistencijalnih interesa. To mišljenje raskriva i predstavlja otvoreni izazov opa-snosti.
U području Sokratovog utjecajnog djelovanja postoji sa-mouvjeravanje a ne ispovijest. Ovdje je moguće prija-teljstvo u kretanju istine, a ne stvaranje sekti u vjerova-nju. U svjetlu ljudski mogućeg, Sokrat susreće drugog na istom nivou. On ne traži sljedbeništvo. Stoga pokušava autoironijom neutralizirati čak i nadmoć svoga bića.
RASPRAVE 0 LJUDIMA
KOJI SU POSTAVILI
MJERILA/LJUDIMA
SUDBINE
a) Metoda razumijevanja: U pogledu metode za njihovo ra-zumijevanje ispostavlja se ista situacija. Svi tekstovi za koje znamo nastali su nakon njihove smrti. Filološko-povijesna kritika ustanovljuje međusobnim uspoređi-vanjem tekstova i istančanim analizama njihov nasta-nak iz već postojećih usmenih predaja, a u tekstovima čini vjerojatnim njihove slojeve prema blizini i udalje-nosti od prvobitne stvarudalje-nosti. Ona pokazuje legendarne i mitske nanose, a nerijetko prikazuje i njihovo preno-šenje s drugog mjesta. Ponekad dolazi do gotovo uvjer-ljivo sigurnih, često vjerojatnih, ali najčešće samo mo-gućih rezultata.
Međutim, na tom se putu ne može dobiti slika povijesne realnosti. Jer, izolaciju povijesno sigurnog činjeničnog stanja završava u minimumu koji je u svojoj osiromaše-nosti beznačajan. Ako se uklanjanjem nanesenih sloje-va želi dospjeti do početne realnosti ovih velikih ljudi, onda ona izmiče. Ne postoji nijedan pouzdani povijesni
izvještaj. Gotovo svaka točka predaje podliježe povije-snoj sumnji. Na kraju je postalo moguće da se posumnja i u postojanje ovih ljudi - kao što se to dogodilo s Bud-hom i Isusom - jer izgleda da se oni sasvim gube iza sve-ga što predstavlja legendu i mit. Apsurdnost ovih kon-zekvenci budi sumnju u putove same kritike.
Povijesna stvarnost spomenutih velikana može se samo osjetiti, a zatim s vjerojatnošću spoznati, u izuzetnoj si-lini njihovabistva u svijetu koji ih okružuje i njegovih re-zonancija putem potomstva. Taj se utjecaj može dokazi-vati ukoliko se izričito dovodi u vezu s njima. Slike ovih velikana zamijećene su od početka. Njih su stvorili kasniji naraštaji koji su spoznali sebe u njihovom sljedbeništvu. Te slike i same predstavljaju novu povijesnu realnost. Podsjećamo na situaciju koja se odnosi na Isusa. Povi-jesno-kritički istraživači nam govore: O Isusovom živo-tu ne možemo ništa pouzdano znati: evanđelja su napi-sana da bi vjerskoj zajednici bila objavljena vjera. Ona predstavljaju kompilaciju predaja, priča, zbirke izreka i parabola, koje, doduše, potječu iz onog stoje Isus rekao, ali koje su nemalo proširene onim što je on, po shvaća-nju vjernika, mogao reći. Njegova životna povijest se ne može rekonstruirati kao razvoj.
Povijesna kritika se ne može odbaciti. Ona sprečava jed-nostavno prihvaćanje cjelovitog sadržaja evanđelja kao povijesne stvarnosti. Prepoznaje se mitsko u tumačenji-ma Isusa koja su odtumačenji-mah i započela - Mesija, Krist, Kyrios, Božji Sin; za povijesnu sliku Isusa mala je korist od onoga što Ivan kaže, a nikakva od onoga stoje tek moguće misliti iz situacije zajednice i formiranja Crkve. Sve ovo je nova povijesna realnost, ali to više nije Isusova realnost. Međutim, ostaje širok prostor mogućnosti. Brojni dije-lovi otpadaju kao legende, fond pouzdanog je neznatan.
Između toga prostire se široko polje onoga što je moguće, što je povijesno nevjerojatno ili vjerojatno točno. Samom sebi evidentno promatranje vrši odabir na ovom polju po principu unutarnje povezanosti stvari i događaja. Kao i svakom vremenu, tako je i nama zadatak da ljude sudbine sagledamo u slici kao realnost, ali pod novim i drukčijim uvjetima. Kroz potpune kritičke analize pre-daje priprema se nužnost da poznavatelj na kraju u do-kumentima vidi putem njih. Na izvorima se omogućuje urastanje slike u sebe. Iskrenom se čovjeku ona uvijek iznova mora pojaviti. On može dopustiti da ga ova stvar-nost neposredno oslovi, čak i kad je prekrivena onim što ne spada na nju. Mi smijemo, poput svakog drugog vre-mena, neposredno baciti pogled, neovisno od determi-niranog, fiksiranog vjerovanja. Putem kritike ovo pro-matranje poprima svoju mjeru, granice i pretpostavke. Ali na ovako izborenom tlu samo pogled ostaje uvijek izvoran. On je kao takav nedokaziv i ne nalazi svoje sa-držaje putem zaključka. Ono što je pregledano postaje, na obrnutom putu, nit vodilja u kritici, ali na način da samo ništa ne dokazuje nego postavlja pitanja dokazi-vosti. Iz kritičke sumnje udružene s obuzetošću preda-jom svak put raste riskantni pothvat da se usprkos sve-mu stvori slika povijesne stvarnosti.
Metodološko poklapanje u shvaćanju ove četvorice ne ukida se razlikama u mjeri realnosti koju mislimo dose-gnuti. Ako se postavlja pitanje kojeg od njih bolje i više poznajemo, onda primjerice poznavanje Isusa i Sokra-ta izgleda vjerodostojnije od Budhe. Ako se posSokra-tavlja pi-tanje autentičnosti riječi, onda se u Budhinu može više posumnjati nego u Sokratovu, Isusovu ili Konfucijevu. Međutim, sve su one podložne sumnji. Nama svaki od
ovih likova poprima svoju osobitu jasnoću. Ali, svjetlo u kojem vidimo tu jasnoću kao da ima karakter odstupa-nja: ono je realistički prisutno za Sokrata, magično us-hićeno za Isusa, tipizirajuće, poput čarobne apstrakcije kod Budhe, i kao svijetla trezvenost kod Konfucija. Je li Sokrat opipljivije prisutan i istodobno cjelovitiji zato što ostala trojica nisu našla svoga Platona? Ili, jesu li možda pouzdanije Isusove riječi zato što apostoli nisu bili pje-snici i nisu svjesno oblikovali nikakvo duhovno djelo? Sama kritika završava u tezi o nepoznavanju. U tom slu-čaju stvarnost kao daje nestala. Tomu se suprotstavlja po-gled na stvarnost. Želi li se održati, može se opravdati: Ovoj četvorici je, prije početka znanstvene kritike, cje-lokupna predaja dala visoko mjesto. Međutim, ono što je stoljećima tako izuzetno utjecalo na unutrašnje
drža-nje ljudi nosi u sebi preduvjeredrža-nje daje zaista i postoja-lo. Nemoguće je da iz ništavnosti nekog čovjeka nastane veličina u slici koja nudi slutnju visoke duše. Izvor ove slike morao je i sam biti nešto izvanredno.
Vidljivo je da djelotvorni utjecaj nastupa odmah za ži-vota, da prvo prelazi iz samog opipljivog čovjeka, a ne iz neke slike. A mi smo i sami poneseni kušanjem ovog utjecaja u koji se ne može sumnjati. Prodornost djelo-vanja na nas još i danas činjenično je stanje koje nije ni-kakav racionalan dokaz, ali je duhovno uvjerljiva uputa. Ovi ljudi su još vidljivi zato što su djelotvorni.
Kritika naginje tezi: slučaj. Nije riječ o izvornoj veličini, nego su samo zahvaljujući slučaju neke situacije, kao i novim slučajnostima u toku duhovne i političke povijesti ova imena postala kristalizacijske točke koje su po sebi samo trunje prašine, zamjenjivo s bilo kojim drugim. Ne oni, već društvo, zajednice i crkve, anonimne duhovne
sile, nešto posve drugo a ne oni našlo je u njima, nakon što je kristalizacija jednom počela, čvrsti oslonac dabi ga optočilo mitovima i duhovnim sadržajima. Ova je točka u svojoj početnoj realnosti postala nevidljiva, i to s pra-vom jer je početak bio irelevantan.
Protiv ovakve teze buni se i sama naša svijest o stvarno-sti. Povijesno gledano, očigledno je točno daje dolazilo do izuzetnih metamorfoza slike, do prekrivanja i krivo-tvorenja, i daje prije svega dolazilo do potpunog izvrtanja smisla i srozavanja smisla na praznovjerje. Presudno je, međutim, to stoji li na početku trun prašine ili veličina. Može li slučaj stvoriti ni iz čega nešto trajno? Kod poli-tičkih događaja to može izgledati drukčije kada ovdje, iz slučajnosti neke situacije, neki slučajni čovjek zbiljskim djelovanjem stekne prolaznu, relativno izvanjsku moć, a ipak ostane bez pozadine. On ne može postati duhov-no djelotvoran u puduhov-nom smislu, ne može trajati. Kritika uči da se velikani mogu shvatiti kao izdvojen slu-čaj nekog, u njihovo vrijeme raširenog tipa ljudi. Sokrat je bio isti kao i obućar Simon ili kao i sofisti, Konfucije je bio jedan od lutajućih književnika i savjetnika, Bud-ha jedan od mnogih tadašnjih osnivača monaških redo-va. Isus je bio jedan od onih Zidova koji su se predstav-ljali kao mesija i bili pogubljeni. Ovo istumačenje tipo-va poučno je, ispravno iz sociološkog vidika, dok je za bit tih ljudi upravo nekarakteristično. Povijesna jedin-stvenost velikana postaje kroz pokušaj takve kvalifikaci-je donekle jasnija. Oni nisu okarakterizirani tipom, već osobitošću i posebnošću svog bića. Zašto su baš Sokrat, Budha, Isus, Konfucije imali tako djelotvoran utjecaj, a ne drugi? Ono malo u što povijesna kritika ne dira čini to neshvatljivim. Ovi su ljudi bez svjetovne moći, bez demagoških i sofističkih čarolija duhovno osvojili ljude
kroz odricanje, trpeći i sami. Oni djeluju i kasnije pro-tiv prikrivanja i izvrtanja koja razaraju, oni postaju po-lazište novih pokreta zahvaljujući ponovnom slušanju njihovog izvornog glasa. Njihova se veličina pokazuju u tome što ne prestaju djelovati.
Kako treba postupati kada se u sadašnjim uvjetima ski-cira slika ovih velikana? Pretpostavlja se obuzetost nji-hovom stvarnošću. Samovolja subjektiviteta se ne smi-je suprotstaviti povismi-jesnoj spoznaji nego povismi-jesnu spo-znaju treba koristiti za predočavanje iskustva bez kojeg samo ovakvo znanje ne bi imalo nikakvog smisla. Pri skiciranju slike neophodna je kontrola prenesenih svjedočanstava. Ona se odvija prema sljedećem princi-pu: predaja se prema objektivnim odnosima povezuje u idealnotipsku konstrukcij u koj a postaj e uvj erlj iva za-hvaljujući unutarnjoj koherenciji, ukoliko takva uspi-jeva temeljem svjedočanstva čiji je izbor u smjeru ove konstrukcije. Takvim idealnotipičnim konstrukcijama od kojih se mnoge spajaju zbog duhovnog sadržaja ve-likana, treba pridodati pogled na polaritet unutar cje-line. Veličina leži i u opsegu proturječja koja se drže na okupu. Ova je konstrukcija usmjerena na izvornost, za razliku od odstupanja i izvrtanja koja mnoštvo preda-ja od početka prate, a kasnije i preplavljuju. Sama se ta odstupanja moraju razumljivo prikazati u svim smje-rovima. Izvor poprima veću jasnoću na taj način što se temelj mogućnosti otklona sagledava u samom izvoru. U isti se mah osnažuje obrana protiv pogrešne kritike stvari koja odstupanja drži za samu tu stvar.
Prikazivač mora, međutim, znati da nijedna slika ne mo-že biti apsolutno punovamo-žeća. A prije svega: da tako lako izgovorene principe tumačenja nikada neće stvarno is-puniti.
b) Zašto ova četvorica?Ima i drugih koji se mogu imati na umu: Abraham, Mojsije, Ilija; Zaratustra; Izaija, Jere-mija; Muhamed; Lao-tse, Pitagora. Ali, po opsegu i vre-menskom trajanju, nijedan od njih ne doseže povijesni utjecaj ove četvorice. Jedini koji je imao povijesno us-porediv opseg utjecaja, Muhamed, ne može se uspore-đivati u pogledu dubine bića.
Ova četvorica ne pripadaju nijednom obuhvatnom tipu. Njihova povijesnost, a time i jedinstvenost može se do-segnuti samo u obuhvatnoj povijesnosti bitka čovjekova koji se posve različitim načinima u njima iskazuje. Pro-naći ovaj zajednički korijen postalo je moguće samo na-kon što je čovječanstvo postalo komunikacijska cjelina i kad je naizmjenično doznavalo o svojim sudbonosnim ljudima. Prije je za velike dijelove čovječanstva svaki od njih bio onaj Jedini, i on je to, po znanju ostalih, u pot-punosti ostao do danas.
c) Zajedničke crte i razlike između ove četvorice: Ovi su ljudi postali sudbonoscima zahvaljujući svom držanju, ponašanju, egzistencijalnim iskustvima i zahtjevima na koja su filozofi upravljali svoj pogled kada bi dospjeli do sredine svojih zadaća. Oni su, svako u svom području, iz-vršili najveći utjecaj na kasniju filozofiju. Na ono što im je u duhovnom pogledu zajedničko, i kako se u tome
od-mah pojavljuju osobite razlike, neka u interesu filozofi-je bude ukazano prema slfilozofi-jedećim točkama:
1. Sociološki treba ustanoviti da, prema podrijetlu potječu iz najviše aristokracije (Budha) i iz naroda (Sokrat, Konfuci-je, Isus) ali da nijedan od njih nije bio iskorjenik, nego Konfuci-je,
naprotiv, pripadao određenoj zajednici i obliku života.
Psihološki upada u oči maskulini karakter sve četvori-ce. Nisu imali smisao za obitelj, mada su trojica (Sokrat,
Konfucije, Budha) bila oženjena (pritom njihovbrak nije igrao nikakvu ulogu). Međutim, prisno su vezani za svo-je učenike i slsvo-jedbenike. Maskulini stavsvo-je bio činsvo-jenica, nije proizlazio iz volje ili principa.
2. Ova četvorica ne odgovaraju tipu proroka kojeg karakte-riziraju vizije, ekstaze, neposredno slušanje Božjega gla-sa i viđenje njegova lika, te misija i nalog, određeni gla- sadr-žaji Božje volje koji su im otkriveni radi objave. Ali ova četvorica dijele zajedničku crtu analognu ovim proroci-ma. Poneseni su idejom služenja božanstvu, pozvani su od njega (Sokrat, Konfucije, Isus) ili su pak u službi nuž-nosti spasenja (Budha). Međutim, sadržaj koji prenose ne zahvaljuju neposrednom otkrivenju. Poput proroka oni poznaju usamljenost, mir i prosvjetljenje u medita-ciji. No, oni su proroci u obuhvatnijem smislu. U njima se nešto raskriva. Svijet nije u redu. Radikalna se pro-mjena iziskuje i zahtijeva. Oni su obuzeti, mi ne znamo čime. Iskazuju nešto što se ne može primjereno izre-ći. Izražavaju se u metaforama, dijalektički proturječ-no, u replikama razgovora, bez fiksacije. Naznačuju što se treba raditi, ali tako da se to ne može stvarno shvatiti prema nekoj tehnici odnosa između svrhe i sredstava, a još manje kao program nekog novog poretka svijeta. Oni prodiru kroz konvencionalno, kroz dotad samora-zumljivo i jednostavno zamislivo. Stvaraju novi prostor i nove mogućnosti, i ispunjavaju ga začecima koji nigdje nisu privedeni kraju.
3. Preobražaj: Nisu bitni djelo i sadržaj nego životna stvar-nost koja je početak ljudske promjene u svijetu. Tko ih želi razumjeti mora i sam iskusiti promjenu, bilo u po-novnom rođenju bilo u pomaku egzistencijalne svijesti,
u prosvjetljenju ili pouci. Njihovi se zahtjevi nigdje ne is-crpljuju u uputama; pretpostavka razumijevanja onoga što su donijeli na svijet jest vlastiti preobražaj u slušača. Taj preobražaj kod Sokrata je napredovanje mišljenjem, kod Budhe je to meditacija i odgovarajući način života, kod Konfucija obrazovanje koje je više od pukog učenja, a kod Isusa predavanje Božjoj volji bez osvrtanja na svijet. 4. Smrt i patnja: Sokrat i Isus su umrli nasilnom smrću
zbog sila ovoga svijeta; Budha je izveden na svoj put kroz stvarnost umiranja; Konfucije je vidio smrt, a da joj nije pridavao bitan značaj. Svi oni odnose se prema smrti i patnji kao prema pravom fundamentalnom stanju ljud-skog opstanka.
Sokrat je umro u sedamdesetoj godini života u zrelosti i miru, u vedrini koja nije pomućena ni entuzijazmom ni ostacima straha životnoga nagona. On posjeduje opu-štenost umijeća umiranja. Pala mu je u dio blaga smrt trovanjem od kukute. Istrajao je bez patetike mučeniš-tva. Međutim, bez svoje smrti možda ne bi povijesno po-stao onaj u čijem je liku djelovao, možda pogled njegovih sljedbenika, pogled Platona ne bi ugledao onaj lik koji im je zasvijetlio u svoj svojoj veličini samo u potresenosti smrti, prekaljivanjem samih mladića, i koji je onda još i u sjećanju rastao iz samoga sebe.
Isus je na križu umro mlad, u tridesetoj godini. Umro je smrću koja je u najvećoj mjeri jeziva i ponižavajuća. Čitav užas i jad nasilne smrti stoje u njemu pred našim očima. On se opirao i prihvatio je kao Božju volju. Bez nje Isus ne bi postao Krist, ne bi uskrsnuo kao predmet vjerovanja. Sokrat i Isus predstavljaju načinom svoje izazovne smrti i umiranja odgovore na pitanja o smrti. U njima je zapad-ni svijet prepoznao sebe na posve različitim putovima:
u Sokratu kao zrcalu umijeća umiranja koje u najvećoj pritješnjenosti i muci što prelazi mjeru podnošljivosti ipak nalazi oslonac transcendencije.
Sokrat i Isus su kao povijesna stvarnost izrasli do uzora kakvi su postojali u mitu i pjesništvu u drevna vreme-na. Oni u ljudskoj tjelesnosti predočavaju ono što je bilo mitski sagledano u likovima Gilgameša, Joba, u Božjem sluzi Deuteroizaije, u junacima grčke tragedije. Svjetski aspekti mita: postojanje je patnja, djelovanje je nadilaže-nje patnadilaže-nje, ali svaka velika djelatnost propada - prisutni su u Sokratu i Isusu. Obojica su, kao nitko drugi, potre-sli i uzdigli; Sokrat kao filozof koji propada zbog svijeta, Isus kao čovjek koji kao takav nije moguć u svijetu, čo-vjek koj i j e vezan samo za Boga.
Patnja i smrtna prijetnja imaju svoju stvarnost na na-čin i u mjeri u kojoj se razumiju: jesu li su pretrpljene u očaju, podnose li se hrabro - prihvaća li se smrt kada je povrijeđeno ljudsko dostojanstvo kao jedini izlaz - da li se patnja i smrt doživljavaju i prenose u znanje o uplete-nosti u sudbinu i krivnju, čime se u samoj tragičnoj svi-jesti uspinju do izbavljenja - podnose li se u jadikova-nju bez optuživanja mirno kao u Kini i Indiji.
Nemilosrdnost lišena suosjećanja naše je svakodnevno stanje. Najstrašnije se stvari mogu događati oko nas, mogu biti nanesene čovjeku od čovjeka - obuzeti smo sažalje-njem i ostajemo nepomični u strahu da bi to moglo i nas snaći, ali se iznova bacamo upostojeće, potpuno zaborav-ljajući i prekrivajući koprenom. Ono što je prostorno da-leko i anonimno ne izaziva u nama čak ni sažaljenje. Takvo nije bilo držanje sudbonosnih ljudi. Oni nisu pod-legli našoj prosječnoj nemaštovitosti. Za Budhu i Isusa patnja i smrt su prava stvarnost ovog svjetovnog bitka koju su nadišli svojim životom, viđenjem i mišljenjem.
